ovdje - HC ITI

RazgovorIZMEĐU ETIKE I ESTETIKE TREBASTAVITI ZNAK JEDNAKOSTIRazgovor s redateljem Oliverom Frljićem vodio Matko Botić“Počeo sam razmišljati o tome što ću napraviti kad dođem u godine kad više nećebiti pristojno da se bavim ovim poslom. Znaš li ijednog hrvatskog redatelja koji jenavršio pedesetu, a da još uvijek ima što reći?”“Počeo sam razmišljati o tome što ću napraviti kad dođemu godine kad više neće biti pristojno da se bavim ovimposlom. Znaš li ijednog hrvatskog redatelja koji je navršiopedesetu, a da još uvijek ima što reći?” Pomalo je atipičnoda na taj način u svojoj tridesetšestoj razmišlja redateljponikao u sredini u kojoj kreativni pubertet traje doranih četrdesetih, no Oliver Frljić i jest jedinstven, atipičankazališni stvaratelj, pa tako započinje priču o vlastitoj karijeri.Bosanac rođen u Travniku, a školovan u Zagrebu, trenutnoje najtraženiji i najnagrađivaniji kazališni redateljna prostorima bivše Jugoslavije. Njegov žestoki političkiteatar diže prašinu gdje kod se pojavi, od Ljubljane doPodgorice, a ovaj razgovor vođen je neposredno nakonpremijere predstave Zoran Đinđić u beogradskom Ateljeu212. Autorski projekt sazdan na sudbini ubijenog srbijanskogpremijera još je jedno Frljićevo ostvarenje koje jeodmah nakon premijere nadraslo isključivo kazališni okviri postalo prvorazrednom društvenom senzacijom.Počnimo ovaj razgovor s osvrtom na premijeru predstaveZoran Đinđić. Riječ je o žestokom suočavanju sneugodnim detaljima recentne srpske prošlosti. Jesili zadovoljan s predstavom i odjekom koji je proizvela?Mislim da je ta predstava za mene, a onda i za društvo ukojem sam je radio, važna zbog nekoliko razloga. Prijesvega, ona je nakon subotičke predstave Kukavičluk, uSrbiji ponovno otvorila pitanje kolektivne odgovornosti,pitanje koje postavljam u svakoj sredini u kojoj radim ikoje nije pretjerano popularno. Svi su spremni govoriti o20 I KAZALIŠTE 49I50_2012individualnoj odgovornosti, ali ja uvijek pokušavam statističkimpodacima dokazati da postoji i ona druga krivnja,na kolektivnoj razini. Ako veliki procenat društva podržavaMiloševića u Srbiji ili Tuđmana u Hrvatskoj, onda možemogovoriti o odgovornosti tog dijela biračkog tijela za onošto je ta politika u regiji proizvela. Đinđić je definitivnopredstava koja se bavi onim što je Srbija napravila odpočetka devedesetih do atentata na Zorana Đinđića,čovjeka koji je pokušao reformirati to društvo na različitimrazinama. Oko političara Đinđića postoje različite kontroverze,ali onog trenutka kad je ubijen, on postaje nekavrsta tragičkog junaka, etički superiornog zajednici u kojojse to dogodilo, jer sama činjenica da su ispaljena ta dvametka znači da se političke elite nisu mogle drugačije snjime obračunati. S druge strane, meni je jako važno onošto je predstava generirala u širem kontekstu, prije svegau samom kazalištu u kojem je rađena, u Ateljeu 212.Tijekom rada na predstavi vršeni su različiti pritisci naljude koji su bili u projektu, od strane glumaca iz samogAteljea, ali i iz drugih kazališnih kuća, a peticija kojom seovih dana traži smjena Kokana Mladenovića, upravnikatog teatra, direktna je posljedica tih pritisaka. Ne određujemse ni za, ni protiv Mladenovića, ali način na koji je sročenapeticija, kao i diskurs izjava jednog dijela glumačkogansambla Ateljea 212, ocrtava kazališnu nepismenostdijela tih ljudi, jer oni očito ne razumiju što bi teatar trebaoi mogao biti danas i što je funkcija i zadatak glumca. Naširoj društveno-političkoj sceni postoji cijeli jedan dobroBosanac rođen u Travniku, a školovan u Zagrebu,trenutno je najtraženiji i najnagrađivaniji kazališniredatelj na prostorima bivše Jugoslavije.