Stranica 36 Broj 104 -11. rujna 2010.H r v a t s k a g r u d avog gospodarskog djelovanja posluţi plaćenimradnim silama.Vaţno je nadalje da je ukinuto svako nasljednopravo testamentarno kao i zakonsko. Ĉitavopokretno i nepokretno vlastničtvo pokojnih prelaziu posjed drţave.I na području ţenitbenog prava došlo je do vrlodalekoseţnih ograničenja, koja su među ostalimdovela do poznate činjenice, da su se na pr.razstave braka mogle izricati po ţelji jednog odbračnih drugova, a da drugi o tome nije trebaobiti ni obavieten. Dakako da je ovakvo gledanjena bračno pravo dovelo do podpunog razaranjesvakog obiteljskog ţivota, što uostalom sovjetene bi baš mnogo smetalo, međutim, ona su dovelai do osjetljivog smanjenja populacije, a toje sovjete ipak zabrinulo. tako da su u posljednjevrieme oni to svoje bračno pravo, opet podpunoiz utilitarističkih razloga, podvrgli stanovitimreformama.Na koncu jo nekoliko citata koji karakterizirajusovjetsko pravosuđe i uobće njihovo pravnoshvaćanje. Kako pie u svom izkazu već spomenutiodvjetnik Majkovski, bio je u posljednje trigodine na čelu kievskog okruţnog suda nekiVoronov, koji je prije toga bio četiri godinepredsjednik posebnog kolegija kievskih okruţnihsudaca i 12 godina suradnik GPU-a. Bio jeto surov čovjek, primitivan i podpuno nekultuvan,koji je posebno zadovoljstvo nalazio u tomeda pred obtuţenim pravi viceve izrugujući sezakonima koji su po njegovom mišljenju napisanisamo za publiku.U jednoj maloj sobi iz koje nije izlazio ni glasak,krojio je on pravdu. Obtuţeni koji su bili okrivljeniza prestupke koje nikad nisu počinili, preslušavalisu se oštro i surovo. Jedino drţavnituzitelj imao je mogućnost postavljati pitanje.Uloga branitelja bila je određena razpoloţenjemsudca, a karakterizirana je najboije ova omiljenarečenica pravnog stručnjaka Voronova:―Ja nisam‖, — običavao je on reći, — ―vašezakone niti pročitao, a niti kanim to učiniti,jer ja nemam nipošto volje da si iztrošimhlače sjedeći i čitajući te zakone.‖U privatnim razgovorima izjavio je on braniteljma,da je prenosom sudskog postupka od GPUana sudove učinjena samo jedna koncesija premaEuropi.Eto, što kaţe u svom izkazu odvjetnik Majkovski:―Nezavisnost sudova postoji samo na papiru. Umojoj praksi nije bilo ni jedne jedine ozbiljnerazprave, gdje se o osudi i mjeri kazne ne biprije razpravilo u jednoj tajnoj sjednici stranačkeorganizacije. Zakon je postojao samoprividno. Sudski postupak se je vodio samo premarazpoloţenju i odredbama stranačkih organa,a posljedica toga bila je da je svagdje vladalapodpuna bezpravnost.‖Da, potpuna bezpravnost, to je jedina bitna oznakasovjetskog pravosuđa i uobće sovjetskogshvaćanja prava i time moţemo zaključiti ovajnaš prikaz.
Broj 104 -11. rujna 2010.H r v a t s k a g r u d aStranica 37BAZALO (44. nas tavak )Dr. Mile Budak, hrvatski knjiţevnik, političari drţavnikIvan je bio po naravi veoma osjećajan, al njegovnačin mišljenja i prosuđivanja dogođaja nije dopuštao,da mnogo tuguje. Tako je bilo poslijesmrti Vranjice Josipa Lukičina, koju je on veomavolio; tako je bilo i poslije smrti strica Jose,Nikolina oca, a i poslije odlaska nekih drugihIznad Vode. Sve ih je on u mislima iskreno oţalio,al mu ne kanu ni za kojim ni jedna suza. Kadču za Nikolinu smrt, kanuše mu dvije iz očijukao da su se odronila dva kamena s pećine SvetogaBrda.- Boţe moj, Boţe moj, čim je bije prije zaradijesve ovo?! - šanuo je iz dna duše i zanio se mislimau krajeve, u koje ih je jedva mogao sliediti.Bila su već popasna doba, kad je ta viest doprlau Ljuticu, k stanu Guţvinovića. Ivan se je odmahspremio i rekao tetki i tetku, da odlazi.Uzalud su ga ustavljali, da barem prenoći, pa daonda podrani.- Unda ćeš moći s noge na nogu na koran k Vraniku- uvjeravala ga je tetka Vranjica, iako nijeni sama bila posve sigurna, da je to baš tako.- Nemoj u noć, moj sinko, ka da iđeš u krađu,man noći, a sutra podrani ka pravi čovik.Jedva je pristao, da nešto odmah pojede, Vranjicamu je natrpala u torbu i kruha i sira i kuhanihjaja i slanine, a da nije ni vidio, pa se jeiznenadio, kad ju je uprtio.- Što si ti to meni natrpala u torbu? - upitatetku malko ljutito. - Ja nju nosim samo za travei ni za što drugo.- Ne bluni i ne sanataj, kad ti je Svemogući datu mrvu mozga! - odgovori ona osorno.Metnila sam ti komadić kruva i sir, da poideš,kad te putom svrne glad, da ne tribaš prositi.- Još nikad nisam zaiska ni od koga ni kapi vode!- odgovori on samosvjesno, al ne izazovno i preuzetno.- Svaki dan nosi i daje svoje, pa s tog nija nikad ništa ne nosim.- Ne mudruj, man se urazumi! - odkreše tetkaVranjica. - I, ne šali se, kad dođeš kući, ţivi sunom svojom vinčanom kršćankom ka dragi Bogzapovida. Nemoj biti izvan svita, da se s tobomrugaju gori od tebe.Nije ni slušao, a kamoli, da bi joj i odgovarao.Otišao je kao da ga vjetar nosi. Udario je premaVisuću, pa preko Udbine, jer je to najkraćiput. Išao je u polusnu, u nekom pomračenjuuma, te nije mogao razviti ni jedne jedine misli.Sve su samo nastajale i odmah nestajale kaouklete, a on je jurio luđačkom brzinom.Nadao se je, da će putom moći pobliţe doznati,kako se je dogodila ta nesreća u Vraniku, nonije se namjerio ni na koga, tko bi mogao bilošto o tom reći, Preko Udbine je prošao po noći,a od Udbine do Ploče nije sreo nikog. U Vranikje stigao prije zore, pa se je zaustavio u blizininajprve kuće, na koju je naišao, sklonio se izaneke ţivice i prilegao, da dočeka, dok se javeprvi glasovi iz kuća. Nije dugo čekao. Iz sela seje pojavio prvi neki ostariji muškarac. Išao jedosta ţurnim koracima iz sela. Ivan je ustao iizišao pred njega, pozdrvio ga i upitao ga za kućuveljbabe Blaţevića. Onaj ga oštro pogleda,nepovjerljivo se obazre i upita:- Pitaš li ti za veljbabu il za njegova sina Martina?- Kog Martina?! - priupita Ivan, jer nije znao,kako bi prikrio svoju zabunu i započeo došljakaispitivati o onom, što ga jedino zanima.- Ovog, što je ubio Kresinu.Te riječi udariše Ivana po mozgu kao puščanihitac, obori glavu, da mu onaj ne vidi lica i očiju,pa reče nasilu krepko:- Nisam zna, da ga Martin ubi!