u kraljevini Jugoslaviji A.D. 1939.

Broj 104 -11. rujna 2010.H r v a t s k a g r u d aStranica 35U ova dva paragrafa izraţenasu dva načela koja senesumnjivo protive temeljnimzasadama svakog suvremenogprava. Dok je usvim kulturnim drţavamasvieta kazneno pravna odgovornostosnovana nakrivnji, a moderna pravnaznanost ide čak tako dalekoda za krivnju traţi jošmnoge daljnje preduvjete,dotle, kako vidimo, sovjetskikazneni zakon predviđakaznenu odgovornostbez ikakve krivnje, to jestodgovornost na osnovu kauzalitetagdje pojedinac ustvari odgovara i za slučaj. Uostalom ovo stanjesovjetskog kaznenog zakonodavstva smo većosvietlili kad smo govorili o t. zv. ―vojnama‖ tojest postupcima u kojima su hiljade ljudi odgovaralisamo zato što su slučajno bili namješteniu stanovitom poduzeću.Međutim u ovom istom zakonu i to u spomenutom§. 10. prekršeno je još jedno načelo svakogmodernog i u kulturnim zemljama usvojenogpravnog poimanja. Taj naime paragraf ovlašćujeili čak nalaţe sudcu da primieni zakon i usličnim slučajevima, čime je prekršeno jedno odtemeljnih načela svakog prava, to jest nullumcrimen sine lege. Time je dakako sovjetskompravosuđu stvorena mogućnost da povede i tamokazneni postupak gdje uobće nema nikakvogapo zakonu zabranjenog djelanja. To je uostalompodpuno u skladu sa sovjetskim pravnimpoimanjem po kojem pravosuđe ima sluţiti samociljevima klasne borbe.Sve što nije posebno dozvoljeno– zabranjeno je!Građansko pravni zakon od 1. siečnja 1923. ideza tim da se pojedinim građanima priznaju pojedinaprivatna prava, ali to samo u svrhu razvojaproizvodne snage zemlje, kako se doslovcekaţe u tom zakonu. Time je rečeno da građanskapravna sposobnost nije nešto što je pojedinomindividuumu prirođeno i samo po sebi razumljivo,već da je pravna sposobnost dozvoljenasamo za jednu određenu svrhu.Logično je dakle da je sovjetski pravni komesarStučka u jednom svom članku o temeljima sovjetskogprivatnog prava iztaknuo, da je sve štonije naročito dozvoljeno, zabranjeno.Time je bilo omogućeno sovjetskim sudovimada privatna prava određuju prema okolnostimai prema svojoj revolucionarnoj sviesti. Osim togaovlastio je zakonodavac sudca i drţavnog činovnikada se u svakom slučaju kad se radiprema njegovom mišljenju o probitcima radnognaroda, u svakoj fazi procesa, stavi ili na stranuobtuţenog ili tuţitelja. Mislim da ovo štosmo spomenuli najbolje ocrtava kakovo stanovištezauzima sovjetsko pravosuđe prema temeljnimpravnim načelima jednakog prava za sve iprema zahtjevu pravne sigurnosti.Konacno moramo spomenuti da su osnovnaprava pojedinca na privatno vlastničtvo, naugovornu sposobnost kao i ţenitbeno pravo bilapodvrgnuta dalekoseţna ograničenja, što je uostalommanje više poznato svakom, ko je bar donekleupućen u sovjetsko druţtveno uređenje.Za primjer spomenut ću samo da su ova ograničenjaostavila na imovinskom pravnom područjupojedincu samo ona prava, koja su u okvirurazvijanja drţavnog gospodarstva bila poţeljna,kod čega si drţava, ne samo u svako doba pridrţavarazpolaganje o čitavoj imovini pojedincaveć mu je i izričito zabranila da se kod bilo kak-