NADNACIONALNA ISKUŠENJA EVROPE NACIJA: NACIONALNA VEĆINA I STRATEGIJE...koncentrovano nacionalni i na koji način vode u stvaranje surogatnih državanacionalnih manjina.Pripadamo li Evropi?Mozaična slika koja bi trebalo da nastane – a na Balkanu je već nastala –ukazuje na svojevrsnu refeudalizaciju evropskog prostora. U budućnosti Evrope svakipojedinačni narod mogao bi da postane svojevrsna nacionalna manjina u odnosa nasve ostale narode, kao što bi svaki drugi narodi spram evrokratske hipoteze narodaEvropljana, takoñe, mogao biti u statusu nacionalnih manjina. Na delu je primenastrategija isticanja razlika i posebnosti. 267Može se pretpostaviti da će kontroverzni osećaji identiteta evropskog čoveka ubudućnosti staviti pred mnogostruka iskušenja. Evropljani će se dvoumiti okoprevage: sasvim intimnih osećaja zavičajnosti na lokalnom, mikro nivou; pripadnostietnosu i naciji u nekom od vidova nacionalnog prostora (religijski, kulturni, politički,privredni itd.); regionalnog opredeljenja na široj istorijskoj i prostornoj skali srodnosti(Srbi, Sloveni, Južni Sloveni, Balkanci itd.), i naposletku; doživljaja Evrope kao “toplogdoma”, proširenog zavičaja, manjeg od Sveta a većeg od prostora vlastitog naroda ilidržave. Biće da svi ti pomešani osećaji pripadnosti, ponedgde i ponekad, koegzistirajuu komplikovanom odnosu sličnog i različitog i da, u skladu sa konkretnim istorijskimokolnostima, na površinu izbijaju naizmenično, ne dokidajući se meñusobno, alirelativizujući mogućnost apsolutne prevage jednog, drugog ili trećeg. Nacionalnuraspolućenost u vremenu i konfliktnost u prostoru uočio je i psiholog religije i kultureVladeta Jerotić, rečima: “Da li srpski narod spada u konfliktne narode i ako spadakakvo je poreklo konflikta – geografska kob granice izmeñu Istoka i Zapada, upornoodržavanje 'herojskog čoveka' u nacionalno nesvesnom naroda, neplodan ili plodanprkos, inferiornost i zavidljivost, 'fenomen malih razlika' u odnosu na susedne narode,ili nešto drugo...” 268Napokon, pitanje je u suštini jednostavno: pripadamo li Evropi? Čemupripadamo kada pripadamo Evropi? Nečemu ili ničemu? A čemu kada joj nepripadamo? Nekakvoj Ne-Evropi, verovatno? U tom smislu evropske nacije moždapostaju zbirovi nacionalnih manjina, kako je rečeno, ne samo prema apstrakciji evropskenacije nego i spram mikrokosmosa manjinskih grupa u okvirima vlastitih državnih267 Kao ilustracija pokušaja zamene pojma “manjina” pojmom “posebnost” mogu da posluže stavovitumača vojvoñanske autonomije Stanka Pihlera. Smatrajući da se interkulturalnost doživljava kao“integracionizam sa negativnim predznacima i put ka negativnoj asimilaciji”, Pihler smatra da: “grañanskietos nije naklonjen opoziciji većina-manjina, već legitimira pojam posebnosti (pluralizma) u širokomznačenju, koji ne slabi “manjinu”, već naprotiv garantuje njen civilizovan opstanak i razvoj. U protivnom,paraleno sa zahtevima za “jakom” nacionalnom državom, razvijaće se i borba za “jaku” nacionalnu“autonomiju”. Ta dva procesa se meñusobno uslovljavaju i pothranjuju.” Videti: Pihler Stanko, Manjine iautonomija – kolizije i paradoksi, zbornik Manjine i tranzicija, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji,Beograd, 2002, str. 112268 Jerotić Vladeta, Srbija i Srbi. Izmeñu izazova i odgovora, glava “'Prokrustrova postelja' i Zapad”, str. 241,Ars libri, Beograd, 2003.386
Miloš Kneževićgranica. 269 Ako su Evropljani manjina, onda smo svi manjina jer Evrope ima isuviše uokruženju, u spoljašnjosti, a premalo u nutrini. Evropa manjka i na evropskomZapadu i na evropskom Istoku, ali Evropa najviše nedostaje onima koji je osećaju kaosvoj veliki zavičaj.269 Granice u Evropi se, doduše, šengenizuju pa se time i nacije u Evropskoj Uniji nalaze pred iskušenjemrasipanja, tj. razgraničenog preoblikovanja. Takvo evropsko “etnokuvanje” na jakoj integracionoj vatri u“evrokotlu” do sada nije viñeno. Ono je, po svemu sudeći, bitno različito od nastanaka SAD tokomantikolonijalne revolucije, grañanskog rata i osvajanja prerija Divljeg zapada, ali i od nastanka Ruskeimperije i kolonizovanja Divljeg istoka u sibirskim tajgama.387