Hrvatski filmski ljetopis, broj 26 (2001) - Hrvatski filmski savez

Hrvat. film. ljeto, Zagreb / god 7 (2001), br. 26, str. 55 do 69 Tadi}, Z.: Veliko pospremanje
momak na svoj dernek u Ar`ano. Ali taj dernek je tek po~etkom
jedanaestog mjeseca...
Do{ao, dakle, i taj jedanaesti mjesec i eto ti moje ekipe ponovno
u Njema~koj. U onom neposlanom pismu pi{em ja
Matku kako je proteklo snimanje: »... u samom Münchenu
— jedva da smo ispucali dvadesetak metara materijala — zamalo
da nisam do`ivio slom `ivaca: na{ momak, momak
koga smo snimali imao je sudar. Pomislio sam: gotovo! Da
ironija bude ve}a, upravo u tom trenutku kamera je (snimali
smo iz kombija) bila uklju~ena tako da sve to imamo sasvim
lijepo registrirano na vrpci. Na svu sre}u, nije bilo ni-
{ta ozbiljnije tako da smo ubrzo ipak nastavili put. Kadar,
me|utim, samog sudara (odnosno, sad se ve} mo`e re}i: sudar~i}a)
nismo mogli upotrijebiti, suvi{e bi obvezivao, suvi-
{e bi odvla~io pa`nju od osnovnog predmeta filma.
Preska~em samo putovanje (ki{a, ne{to ~ak i snijega, sve skupa
jako naporno no bez nekih izrazitijih pehova) i eto nas u
Ar`anu. Preska~em i dolazak, pa izlazak ujutro ljudi iz crkve,
eto nas poslije podne na samom derneku. Ali gdje to? Na kakvom
derneku? Bilo je tako prokleto hladno i puhala je tako
neugodna bura da pola ~ovjeka nisi mogao sresti u cijelom
Ar`anu! Mo`e{ misliti kako sam se osje}ao! Mislio sam —
od filma ni{ta! No dogodilo se tad ne{to sjajno, ne{to {to u
ovom poslu valja znati, ja sam mo`da to i znao ali u onom
o~aju i strahu za film naprosto sam to zaboravio. Kamera,
film sâm, pojavio se i postao nekakav ~udan katalizator odr-
`avanja derneka. I dernek, u jednoj svojoj nevjerojatno siroma{noj
varijanti ipak se dogodio. Zaista se nije radilo o
tome da bi sad mi ne{to posebno ili mole}ivo agresivno nagovarali
ljude da nam izvode ovo ili ono, ne, uvjeravam te,
kamera je bila samo katalizator. Tek kasnije shvatio sam da
siroma{tvo i bijeda tog derneka vrijede puno vi{e od rasko{i
i gu`ve. Taj siroma{ni dernek svojom {krto{}u i apsurdno{}u
tek nagla{ava problem o kojem govorimo! Upravo to siroma{tvo
derneka, ta njegova bijeda, taj apsurd — toliki put a
za{to? — ~ini film (ako je jasno dobar) pravim filmom.«
Opravdavam se dalje u neposlanom pismu Matku {to mu se
dugo ne javih, {to i ovo pismo pi{em na refule pa }e ispasti:
zaboravih te jer ne trebam vi{e tvoju pomo}. A nije tako: »...
htio sam pri~ekati neko vrijeme kako bih ti {togod izvjesno
o Derneku mogao napisati. No zna{ ve} kako to ide: najprije
se neko vrijeme ~eka da se materijal razvije, pa onda kad
~ovjek u|e u monta`u po`eli biti najprije siguran da }e iz
svega toga ne{to pristojno ispasti, a zatim kad posao nekako
Hrvatski filmski ljetopis 26/2001.
i krene nastupaju razdoblja kriza i ozbiljnih sumnji i odagnava{
od sebe misli o pisanju jer {to da ti javim — da sam napravio
najstupidniji film u povijesti kinematografije, nema
smisla! A vrijeme ide... i eto nas ve} pred Bo`i}em i na kraju
jo{ jedne godine. I posao je negdje pri kraju. Zavr{ili smo
i monta`u i mix i film je sad na prebacivanju na {iroku vrpcu.
Ja normalno jo{ uvijek ne mogu biti do kraja siguran u
ono {to smo napravili, no ima indikacija da film nije katastrofa.
I kad se danas sjetim svih onih ljeto{njih nervoznih
lutanja Zagorom pa Njema~kom, neuspjelog prvog poku{aja
da se snimi film, na{ih telefonskih razgovora i susreta u
Münchenu, snimanja... — koliko li samo u jednom malom
filmu od dvanaest minuta i muke i truda, `ivota i uspomena,
nervoze, svega. I bio bi grijeh od Boga da film ispadne na
kraju slab. Ta na taj mali film ja sam, rade}i vi{e ili manje intenzivno
no ipak stalno, izgubio vi{e od {est mjeseci! Zamisli:
dvanaest minuta finog {nita a vi{e od {est mjeseci posla!
Mo`da ne, istina, posla koji bi bio mjerljiv nekim strogo administrativnim
radnim vremenom, no zar nije i gore od radnog
vremena naprosto no{enje filma u sebi, ta prokleta neizvjesnost
koja traje prakti~no sve do prve javne projekcije.
A ta jo{ nije bila! Filmski posao zaista nije za normalne
ljude!«
Gotovo je, gotovo...
Da, da, filmski posao zaista nije za normalne ljude. I zamislite
sad ovo: ako se re~enica: filmski posao zaista nije za
normalne ljude — ~ini prikladnom za zavr{etak ovog teksta,
ako se, {tovi{e, ~ini uvjerljivom nakon ovih mojih prisje}anja
i lamentacija, nakon toliko napora u hrvanju sa zaboravom,
pitam se ne{to, pitam: {to bi bilo da ja ne zaboravljam?
[to bi bilo nakon ispovijedi ~ovjeka koji se svega sje}a, pamti,
ne zaboravlja, koji ni{ta ne uni{ti i ne uni{tava? Zamislite
uspomene ~ovjeka koji nije poderao nijedno pismo, fotografiju,
ideju, scenarij... koji pamti svaki sastanak, komisiju, `iri,
natje~aj, nagradu, kritiku... Pa to bi bilo stra{no! Kakav li bi
se u tom slu~aju monstruozni zavr{etak i zaklju~ak ponudio?
[to li bi se onda nametalo kao uvjerljiv i logi~an kraj?
Ni pomisliti ne smijem na tu mogu}nost. Varirao sam motiv
zaborava u ovom tekstu na mnoge na~ine. A vidite, toga se
nisam ni sjetio kad se ono na po~etku stadoh opravdavati:
zaborav kao izlika, kao opravdanje, kao tra`enje oprosta...
Uostalom, zaboravite...
Svibnja, 2001.
69