Hrvatski filmski ljetopis, broj 26 (2001) - Hrvatski filmski savez

Hrvat. film. ljeto, Zagreb / god 7 (2001), br. 26, str. 3 do 37 Krelja, P.; Turkovi} H.: Razgovor s Borivojem Dovnikovi}em
B. Dovnikovi} s roditeljima, Osijek 1932.
oznake. Zaboravio sam kakav sam komentar za to bio zamislio.
B. D.: Naravno. Jedna od stalnih preokupacija bio nam je
nogomet. Ako nas ne bi bilo dovoljno za dvije mom~adi,
igrali smo ’koljenice’, gdje su bila potrebna samo dva igra~a.
Na jednom kraju trotoara jedan je gol, na drugom, udaljen
dvadesetak metara, drugi. I protivnik od svoje strane vodi
loptu koljenom koliko `eli ili koliko mo`e a da lopta ne padne
na tlo, i onda puca u protivnikova vrata. Zatim loptu preuzima
protivnik, i tako do {est postignutih golova. Mogu
vam re}i da smo ve} bili postali veliki majstori u takvom vo-
|enju lopte. I dan danas mi nije te{ko koljenom baratati loptom.
Me|utim, lopte su bile krpene (na~injene od `enskih
svilenih ~arapa), jer do prave, pogotovo nogometne lopte,
tada nam nije bilo mogu}e do}i. Jedno vrijeme dr`ala nas je
nova pasija: proizvodnja drvenih igra~aka. Pazi, tu smo ve}
~ak i zara|ivali! Radili smo ih od {perplo~e koju smo izrezivali
tankim pilicama, mi smo ih zvali testericama. Ja sam po
plo~i crtao likove, svi smo ih izrezivali, a onda sam ih ja opet
farbao. ^ime? U jednoj zgradi u centru grada bila je njema~ka
vojska, i mi smo proku`ili da u podrumu ima skladi{te sa
zanimljivim stvarima... Jednog dana, dok sam ja zagovarao
stra`ara, jer sam najbolje govorio njema~ki, de~ki su se kroz
neki poluotvoreni prozor uvukli u podrum. Ukrali su ne{to
kutija s masnim bojama, pa ~ak i neki raketni pi{tolj s patronama.
I mogu re}i da su to bile veoma korisne boje, jer smo
njima farbali te na{e igra~ke, koje su, naknadno pokrivene
lakom, izgledale odli~no. Napravili smo nekoliko kompleta
koko{arnika s pijetlom, koko{kama, kvo~kama i pili}ima, i
{ta ja znam.
H. T.: A igra~kama ste, zna~i, zara|ivali?
B. D.: Nego {ta. Izlagali smo ih u izlogu nekog {ustera. Pisalo
je ’Za prodaju’. Otprilike smo saznali koliko bismo mogli
dobiti i, bogami, uspjelo je. Za{to nismo nastavili tim poslom?
Pa ve} sam rekao, djeca ne vole du`i, sistematski rad.
Ona su sklona nekoj djelatnosti samo dok otkrivaju novo,
dok se zabavljaju...
H. T.: Ali su to zapravo bile nepokretne slike?
Nakon rata: objavljivanje rebusa, stripova,
kazali{na predstava
B. D.: To je, naravno, bio dia-film, a ne crtani film. Po~elo
H. T.: Kako je bilo nakon rata?
je tako {to je jedan od drugova, Aca zvani Klipa, ustvrdio da B. D.: Dakle, mi smo u Po`arevcu bili oslobo|eni ve} ~etr-
mo`e napraviti projekcijski aparat. U nekakvu kutiju montideset ~etvrte, ujesen. Onda smo stali ~ekati da se oslobodi i
rao je le}u od d`epne bateriju, a iza nje `arulju. Kad smo iz- Slavonija. U knji`ari u centru Po`arevca bila je izlo`ena velime|u
toga stavili celofan s mojim crte`om, dobili smo, boka karta Europe s grafi~kim prikazom stanja na frontovima.
gami, sliku na zidu. Bilo je to slavlje. Marljivo sam se bacio Dani i mjeseci su prolazili, saveznici su ulazili u samu Nje-
na crtanje daljnjih slika. No, stvar nije tako brzo napredovama~ku, a Srijemska fronta je stajala, i stajala, i stajala na jedla
kako sam planirao (bila je to prva spoznaja da je crtani nom mjestu. Redovito sam svakodnevno tr~ao do knji`are
film mukotrpan posao), pa smo na kraju odlu~ili da }e za da vidim ho}emo li ku}i. Ta bol za zavi~ajem, vi to ne mopredstavu
biti dovoljan samo `urnal. Osim toga, na{a ’film- `ete zamisliti ako niste do`ivjeli. ^etiri godine slu{am zvona
ska vrpca’ te{ko je podnosila maltretiranje tu{evima po sebi. s osje~ke crkve i gledam zalaz sunca na Dravi. I kona~no —
Meki celofan po~eo se deformirati, a toplina `arulje u ’pro- vra}amo se ku}i, u Osijek, u ^epin, u na{u Slavoniju. Po dvijekcijskom
aparatu’ ~inila je dodatne nevolje. Od javne predje izbjegli~ke porodice dobivale su jedan vagon, teretni, nastave
nije bilo ni{ta. Zadovoljili smo se da sami sjednemo na ravno. Kako smo mi bili jedina porodica tog dana, smjestili
pripremljene klupe za {iroku publiku i odgledamo projekci- smo u jedan otvoreni vagon dva kofera, slamaricu s vojni~ju
`urnala. I to je bio uspjeh: nakon teatra na~inili smo kinekom dekom, i prasca, kog smo nazvali Srbijanac. Po povratmatograf
— {arene svjetlosne slike na bijelom zidu! ku smjestili smo se kod bake u ^epinu. I jednog dana do{ao
je red da se prasac zakolje. Ja sam mislio da }u umrijeti.
H. T.: I onda ste se okrenuli drugim igrama...
Zamisli, s njim putuje{ devet dana, ~ak sam se brinuo o nje-
6
Hrvatski filmski ljetopis 26/2001.