Hrvatski filmski ljetopis, broj 26 (2001) - Hrvatski filmski savez

Hrvat. film. ljeto, Zagreb / god 7 (2001), br. 26, str. 55 do 69 Tadi}, Z.: Veliko pospremanje
Slu~ajni `ivot Ive Ivi}a, njegovih najbli`ih, bli`ih
i daljih mu znanaca, kao i sasvim mu nepoznatih
ljudi
Autor ovog teksta imao je u posljednjih sedam-osam godina
podosta prigoda da putuje i luta Dalmatinskom zagorom. I
ma kako taj dio na{e zemlje obvezatno prati ono ve} uobi~ajeno
»jedan od najnerazvijenijih krajeva«, putuju}i, po{ten }e
namjernik zamijetiti iz godine u godinu ipak i pokoju promjenu.
Te ovdje nikne nova ku}a, ove}a, tvornica — ka`u,
ovdje nije vi{e {kola — eno je tamo, nova, za~udi se ~ovjek
i ponekom novom kilometru asfalta. A i ta Njema~ka, »prokleta
Njema~ka« u~ini svoje: ljudi grade, dosta je novih
ku}a, jo{ vi{e zapo~etih. Progres, re}i }ete. Vrijeme ~ini svoje?
Mo`da.
Mo`da je upravo zbog toga za~u|uju}i dojam koji nosite s
putovanja Zagorom: i usprkos promjenama koje zamjetiste,
ovdje kao da je vrijeme stalo, kao da se `ivi `ivotom davnih
predaka, kao da ste zalutali u neku oazu ti{ine toliko neprobojne
suvremenim navikama i ritmu `ivljenja.
Provjeravate iznova opa`anja i dominantan dojam nakon
putovanja. Jest, vidjeste i nove ku}e i nove puteve, sretoste
momke dugih kosa i cure odjevene po gradsku, popiste ponegdje
i pivo jer nije bilo doma}e loze, ali ipak vam se izlet
u Zagoru ~ini nekim ~udnim izletom u pro{lost, {tovi{e vi
po~injete osje}ati pro{lost, pro`eti ste njome, ne znate sanjate
li to danas ili je pak neki neodre|eni, daleki i nestvarni
danas dio va{eg sna.
Na startu smo sad ve} razmi{ljanja o budu}em filmu. Slu~ajni
`ivot Ive Ivi}a, njegovih najbli`ih, bli`ih i daljih mu znanaca,
kao i sasvim mu nepoznatih ljudi poku{ao bi govoriti
upravo o tom svojevrsnom protuslovlju na{eg do`ivljaja Zagore:
traganje bi to bilo za onim u sudbini tog kraja i ljudi
{to nam se pri~inja zajedni~kim kroz vjekove. Istodobno,
film bi bio i svjedo~anstvo o naporu da se `ivot izmijeni,
svjedo~anstvo o promjenama koje Zagora do`ivljava ne
samo iz godine u godinu, nego — gotovo bi se moglo re}i —
iz dana u dan.
No da ne okoli{am. Najbolje }e biti da o filmu ne{to ka`em
poku{ajem predo~enja nekih situacija iz budu}eg dokumentarca.
Prethodno jo{ valja samo napomenuti da je ovaj scenarij
nu`no svojevrsna improvizacija, odnosno da }e eventualni
film tra`iti svoju relevantnost i u tome {to }e se, da tako
ka`em, dati provocirati `ivotom, {to }e dopustiti `ivotu samom
da bude ne samo korektiv scenarija ve} na neki na~in
i sam scenarist.
Evo dakle o ~emu je rije~: jedan starac pri~a nam u filmu cijeli
svoj `ivot. To je onaj Ivo Ivi} iz naslova filma. Razumljivo,
ime Ivo Ivi} tek je markacija, film bi sadr`avao u naslovu
puno ime i prezime ~ovjeka o kojem }e biti rije~. Pri~a
starac kako je to bilo u njegovo vrijeme: kako se te{ko odraslo,
`ivjelo i zara|ivalo, kako je te{ko bilo othraniti obitelj,
sagraditi {togod ku}e, dohraniti stare... Pri~a on duhovito,
pametno i mudro kako to ve} starci znaju, a mi ~ekamo na
priliku da iskoristimo neki star~ev {lagvort kako bismo nastavili
njegovu pri~u u slici, kako bismo ostvarili svojevrsni
flash-back u slici, kako bismo naime prepoznali u sada{njo-
66
Hrvatski filmski ljetopis 26/2001.
sti fragment star~eva `ivota. Na primjer (zaista — samo na
primjer): pri~a nam starac kako se dok je bio dijete te{ko do
{kole dolazilo, valjalo je raditi, pomagati s bra}om ocu na
zemlji, ustajato prije zore i po cijeli dan na polju izbivati, a
{kola daleko, sedam-osam kilometara valjalo je pje{a~iti, a
kad }e{ jo{ i u~iti, struje nema a mrak brzo padne. Pri~a nam
to starac, ~ujemo jo{ neko vrijeme njegov glas i preko slike
koja ga napu{ta i pred nama je sada neki dje~ak od sedamosam
godina koji pred kamerom gotovo da `ivi star~ev `ivot.
No da se odmah razumijemo: ne bi se radilo ovdje o nekom
dje~aku-statistu ili malom glumcu natur{~iku koji bi
glumio starca u mladosti, ne, rije~ bi bila o autenti~noj sudbini.
Naprosto bismo nakon star~eve pri~e po{li u potragu
za jednim takvim dje~akom, prona{li ga, snimili mali film u
filmu, istovremeno dakle napravili bismo mini dokumentarac
o dje~aku koji i radi i u~i, te{ko radi i uporno u~i a do
{kole (mo`da nove!) pet-{est je ili desetak kilometara i mali
na{ junak nakon napornog selja~kog posla svakodnevno pje-
{a~i do {kole i tamo mo`da slu{a o avionima i elektranama,
o velikim gradovima i dalekim zemljama.
No starac nastavlja svoju pri~u o `ivotu. Podraslo se malo,
zamom~ilo, po~elo se i cure zagledati. I jednog dana... »do-
|em ja ~a~i: ~a~a, ja bih se `enio...«
Autenti~no vjen~anje. Tek propupao mladi}, nevjesta tako-
|er. Ljudi se u ovom kraju mladi `ene. Tko zna za{to?
Obred.
Slavlje. Prepoznajemo i saznajemo u svemu oko tog vjen~anja
obi~aje kraja, odnose, ponosno siroma{tvo, zaostav{tinu
pro{losti, naziranje budu}nosti... Mlado`enja i nevjesta jedva
mo`da da i sudjeluju u op}em veselju.
... A i nije bilo lako. Zemlje malo, a i ono {to rodi, brzo ode.
A i ne zna{ nikad kad }e te satrati tu~a, su{a, uvijek se ne{to
na|e, |ava ga odnia. A i djece se narodilo. U sedam godina
njih petero. Kako }e{ to othraniti? Nije druge — nego put
pod noge. U Ameriku...
Novog na{eg junaka ne snimamo, jasno, u Americi. Danas
na{i ljudi ne odlaze na privremeni rad u Ameriku. Danas se
drugdje putuje...
»Bau{tela« neka minhenska, franfurtska, mo`da neka tre}a.
I opet jedan mini dokumentarac. Na{ radnik koji `ivi k’o pas
u nekoj baraci, zara|uje i sprema svaku marku, jer kod ku}e,
dolje u zabiti zagorskoj, puno je djece. Ku}a zapo~eta. @ena
nezbrinuta.
U pri~u se sad upli}e star~eva `ena: znam ja da si se namu-
~io, slao, puno propatio. Al’ nije ni meni bilo lako. S petero
neja~adi, sama...
Ne}e biti te{ko prona}i autenti~nu `ivotnu situaciju ni za
»ilustraciju« ovog dijela pri~e. »Ilustracija« se ponovno u nekoj
mjeri osamostaljuje. Pred kamerom je jo{ jedna sudbina,
jo{ jedan detalj koliko stvarnog toliko i »izmi{ljenog« no vjerujem,
istinitog i uvjerljivog filmskog portreta jednog ~ovjeka,
vi{e od toga: jednog kraja, jednog napora da se opstane,
jedne `elje da se `ivi dostojanstveno i puno.