Hrvatski filmski ljetopis, broj 26 (2001) - Hrvatski filmski savez

Hrvat. film. ljeto, Zagreb / god 7 (2001), br. 26, str. 55 do 69 Tadi}, Z.: Veliko pospremanje
no bio sam ustrajan i nepokolebljiv kada se birao kapetan
mom~adi. Bilo je nekih ideja da to bude Charlie Chaplin, no
najvi{e {to sam mogao u~initi za Charlieja bilo je pristati da
bude u mom~adi lijevi half ili mo`da spojka, jer kapetan i
centarfor mo`e biti jedino John Ford. Potporu mi je dao, pa
tako i amenovao izbor, Vladek Vukovi}. Za uzvrat zdu{no
sam podupro njegov prijedlog da centarfor Europe bude
Fritz Lang. Kapetan nije mogao biti, jer je ve} prije bilo odlu~eno
da }e kapetansku vrpcu mom~adi Europe ponijeti
najstariji iga~, a to je bio, od Langa godinu dana stariji, ~asni
i fair-borac, Carl Theodor Dreyer.
Zaigrano i naivno filmsko dru{tvance nazvao je poslije Fadil
Had`i} »hi~kokovci«. Smije{nim mi se ~ini {to danas taj naziv
ima ve} nekakvu »kulturno-povijesnu te`inu«. Sastajali
smo se u Kavkazu, pa u Corsu i na kraju do Vladekove smrti,
na Neboderu. Smije{no mi sve to do|e, jer cijelo je dru{tvo
bilo zapravo skup infantilaca. A danas sve sama ~asna i
ugledna imena... Hrvoje Lisinski, uvijek ozbiljan i pametan,
ve} do kraja skrhan bole{}u i svjestan blizog kraja, branio se
od svega poku{avaju}i diktirati humorno neke erotske pri-
~e... Vladek je i umro prkose}i svima nama koji smo ga uvjeravali
da je dobro i da je najgore pro{lo... Hrvoje 71., Vladek
91... Oni nikada nisu odrasli. A i ostali? Ante Peterli},
otkako ga znam, a to je ve} cijeli jedan `ivot, konspirativno
uvjerava samoga sebe da je ozbiljan, Krsto Papi} pak glumi
ozbiljnost (i to dosta uspje{no), a sve {to je vrijedno napravio
po~iva na po{tenom »vladekovskom« infantilizmu, a ne
biste vjerovali kakvim je sve vragolastim vratolomijama bio
sklon mra~ni i ozbiljni Petar Krelja. O Branku Ivandi da i ne
govorim, o sebi ne}u... Spominjem eto, samo »stalni postav«
»hi~kokovaca«, no bilo je tu jo{ ljudi, pridru`enih ~lanova,
tako|er sve sami infantilci... Liga d`entlmena, voljeli smo se
nazivati, po filmu Basila Deardena, dok nas jo{ Fadil nije
obilje`io... Jesmo li ikada dakle odrasli? I je li nam opro{teno
{to nismo odrastali onako kako je trebalo odrastati, {to
se nismo dali...? Ne znam, neki zasigurno nikada nisu. Babaja.
On nam nikada nije opra{tao. U mislima — sva je zgoda
— negdje daleko, poluodsutno bi odsjedio neko vrijeme za
na{im stolom, energi~no od{utio svoje, a onda poludemonstrativno
i s izrazom na licu jedne kombinacije ne ba{ pretjerno
skrivanog prezira i ga|enja, ustajao i odlazio sve do
sutra, kad bi mi opet po~injali neku igru, filmova na slova,
recimo, na ispadanje...
Posljednja mo`da briljantna infantilna bravura, koju smo
ostvarili, bila je proslava Vladekovog pedesetog ro|endana
1979. Dru{tvo je ve} bilo pomalo umorno, vrijeme je u~inilo
svoje... obitelji, djeca, neima{tine i obveze raznih vrsta, razo~aranja
i kompromisi, pa poneki uspjesi i bljeskovi... sve
je to navalilo na nas u valovima i `estinom koja je prijetila
da nas u~ini urednim gra|anima. I zapravo nas je na okupu
dr`ala jo{ briga i ljutnja na Vladeka. Vladek je i nadalje radio
gluposti, upadao iz neprilike u nepriliku, svojeglav i
uporan u pronala`enju krivih poteza u {irokom rasponu od
politi~kih do nov~anih. Bio je obilje`en, bez posla, podstanar.
Svi smo mi nekako zakrpali svoje `ivotne i druge rupe i
grijehe, Vladek je ostao sam, na vjetrometini...
Hrvatski filmski ljetopis 26/2001.
Ni sastanci u kavani nisu vi{e bili obvezatni. U podne je Vladek,
istina, ordinirao i primao od dvanaest do dva, no to je
sada ve} bio vrlo {aren skup nezadovoljnika raznih vrsta.
Nave~er je ~e{}e, uvrije`ilo se to s vremenom, odlazio prijateljima
u ku}e. I znalo se ve}: ponedjeljkom je kod Branka,
utorkom kod Ante itd. Imao je i slobodnih ve~eri i ba{ na jedan
takav slobodan dan bio je i njegov ro|endan. Meni je sasvim
slu~ajno stan tih dana bio prazan i pozovem ja Vladeka,
ne govore}i mu ni{ta o ro|endanu, da do|e malo do
mene: pijuckat }emo {togod, popri~ati... I ne slute}i ni{ta,
dolazi Vladek. Zvoni na vrata, otvaramo moja cura i ja:
»Bok, Vladek, izvol’te.« Vje{amo u hodniku Vladekov baloner,
Vladek u ti{ini ulazi u sobu, zna ve} gdje je prekida~,
pali svjetlo, a ono svi u jedan glas: »He was jolly good fellow,
he was jolly good fellow...«, puna soba ljudi, ~a{e ve} u
rukama... Vladek je bio ganut: »Kreteni jedni«, rekao je, a
kad je do{ao do svog mjesta na ~elu stola i vidio poklon, pisa}i
stroj, jo{ je promrmljao: »Majmuni!« Svi su do{li, cijela
liga d`entlmena... Krsto je, sje}am se, ~ak otkazao nekakav
put u Francusku. Nije dolazilo u obzir da netko ne do|e, ne
mo`ete ni zamisliti radost kojom je do~ekana ideja da se Vladeku
priredi ova huncutarija. Svi su bili odu{evljeni, poinfantilili,
i premda je sve bila improvizacija u poosljednji ~as,
pripadaju}e dame napravile su klope k’o u snu, prave bakanalije...
Fe{talo se dugo u no}... I mislim da se nikada vi{e nismo
okupili u punom sastavu. Zaklju~no, a s ponosom
mogu re}i: ako sam i{ta napravio u ovoj kinematografiji,
ono bar za organizaciju ove ve~eri zaslu`ujem redak-dva i u
najstro`oj nekoj budu}oj povijesti hrvatskog filma.
U ime Johna, Howarda, Alfreda i Fritza Svetog
Ne sluti mi sve ovo na dobro. Posljednja stvar do koje bi mi
bilo stalo, ono posljednje {to bih volio polu~iti ovim tekstom
jest nekakvo sa`aljenje. Zarekao sam se jednom da ne }u kukati
i ridati nad svojom filmskom sudbinom. Sve u stilu: eh,
da su mi dali... Na|ite mi, molim vas, jednog, samo jednog
filmskog redatelja u nas, koji ne}e ili ne bi mogao, i to vrlo
~esto s pravom, odkukati svoje. I oni koji su najvi{e radili, i
oni koji su radili dobro, podobni pa nepodobni, nepodobni
pa podobni, trajno sumnjivi, oni koji nikada nisu bili shva-
}eni i oni koje su svi predobro razumjeli, oni nagra|ivani i
oni (ima li uop}e takvih?) nenagra|ivani, svi, ba{ svi }e na}i
razloga da s vi{e ili manje prava povjeruju kako su zakinuti
u svom filmskom razvoju, u filmskoj svojoj karijeri, kako su
mogli vi{e i bolje, mnogo, mnogo vi{e... Tko se to nije bar u
nekom razdoblju svoga filmskog `ivota sudario s nerazumijevanjima
svojih filmskih senzibiliteta, autorskih afiniteta,
politi~kih uvjerenja, moralnih sudova i predrasuda... Imat }e
razloga zakukati i jedan Bauer i jedan Mimica, i Bulaji} i Zafranovi},
da o pokojnim ~asnim i velikim Belanu i Goliku i
ne govorim... I {to da radi onda ~ovjek koji je svjestan svega
toga, a izre`irao je u `ivotu, uz ostalo, osam cjelove~ernjih
igranih filmova i jo{ se nada da nije zaklju~io svoju filmografiju?
Kukati zaista ne smije. Mo`e tek tiho i jedva zamjetno
a ne~ujno razvu}i usne u ne{to izme|u mudrog i tugaljivog
osmijeha kad u velikom pospremanju, o ~emu zapravo sve
vrijeme pi{em, naleti i na (objavljene) vlastite mladena~ke
retke o C. T. Dreyeru a u povodu njegove smrti: »... Dreye-
63