Hrvatski filmski ljetopis, broj 26 (2001) - Hrvatski filmski savez

Hrvat. film. ljeto, Zagreb / god 7 (2001), br. 26, str. 55 do 69 Tadi}, Z.: Veliko pospremanje
razred za vrijeme sata i nagovarati ga da u~enicima zada neki
pismeni zadatak, kako bi oni u biblioteci odigrali bar jednu
brzopoteznu partiju. Sada bi mu dao revan{, kad god ho}e,
no Dubravko Marti} sada ne tra`i revan{. U slobodne sate
Bo`o bi sada tumarao duga~kim {kolskim hodnikom i gledao
u {kolsko dvori{te, gdje su propupale djevoj~ice sedmog i
osmog razreda igrale rukomet ili bacale kuglu. Nastava fizi~kog
odgoja odvijala se sada ve} redovito. Dva dana nakon
umorstva vratio se gimnasti~ar osvojiv{i s Tekstilcima odli~no
tre}e mjesto na turniru.
* * *
Sve se dalje odvijalo tako da je Bo`o svakog dana o~ekivao
uhi}enje. Razgovori s Miti}em postajali su sve kra}i, sve
slu`beniji, te je Bo`o pretpostavljao da inspektor jo{ samo
sre|uje dokazni materijal i formalnosti oko njegova li{avanja
slobode. Bo`ina posljednja nada bio je stari znanac jo{ iz studentskih
dana \uka Murder.
Bo`o je \uku dosta povr{no poznavao. Nije ga vidio zasigurno
ve} nekoliko godina. Poznanstvo je datiralo iz onog
vremena kad je Bo`o hodao s jednom studenticom medicine,
~ija je kolegica do grla bila zaljubljena u \uku. Tako su
iza{li nekoliko puta u ~etvero. Bo`o nije bio naro~ito sretan
zbog tih izlazaka, jer je stariji \uka imponirao svojom sigurno{}u,
poznavanjem konobara i lokala, a imao je znatno vi{e
novca od Bo`e, tada studenta, pa je uvijek on pla}ao i ~astio.
Bo`o se zbog toga osje}ao nelagodno. O \uki nije mnogo
znala ni njegova draga. Navodno je svojedobno studirao
na Filozofskom fakultetu nekoliko grupa, no da li je i{ta zavr{io
Bo`o nije znao. Povremeno je objavljivao neke eseje o
prolaznosti `ivota, no ne bi se moglo re}i da je `ivio od novinarstva
ili knji`evnosti. Zaposlen nije bio, imao je navodno
sjajnu garsonjeru s dobrom bibliotekom. Bio je odli~an
poznavalac kriminalisti~kog romana, a navodno i kriminala
u `ivotu, te otuda i nadimak: Murder. Kako je \uki stvarno
bilo prezime, Bo`o nije znao.
Vi{e nema. Pretpostavljam, naime, da vi{e nema. Svih osam
kartica koje sam na{ao, pred vama su. Bile su uredno pretipkane,
u dva primjerka, na mom starom i dragom remington
pisa}em stroju na kojem i dan-danas pi{em, prkose}i tako
vremenu u kojem se sve slabije snalazim, svim tim kompjutorima,
internetima, digitalnoj i ne znam sve kakvoj gnjava-
`i. Zavr{etak teksta podudario se sa zavr{etkom kartice,
stranice, pa me to dovodi u bludnju ima li toga jo{ a zagubilo
se. Tra`io sam po raznim hrpama papira za koje sam pretpostavljao
da su negdje iz tog vremena. Ni{ta. Nijednog vi{e
pretipkanog ni retka u rukopisu, ni bilje{ke, plana... Tra`io
sam dugo, jer me pri~a zainteresirala, svi|a mi se. Ne znam
je li se trebala razviti u (najvjerojatnije) filmsku pri~u, u du`u
pripovijest ili sam mo`da u nastupu tko zna kakvog dokazivanja
htio napisati kra}i roman. Ne sje}am se. Ja se ni~ega u
vezi te pri~e ne sje}am: ni kad sam je pisao, ni za{to sam je
pisao, ni {to sam namjeravao s tim tekstom... Ne znam, ni-
{ta ne znam... Stra{no je to i sram me je i priznati, ali ja ne
znam ni tko je ubojica!
Hrvatski filmski ljetopis 26/2001.
Tko pri~a pri~u?
Sistemati~an sam ~ovjek i nemogu}e je da sam po~eo pisati
a da nisam znao tko je ubojica. Morao sam znati kamo vodim
radnju, kamo usmjeravam ~itateljevu, gledateljevu pozornost.
I ba{ su mi dragi detalji koji — nadam se — nisu
samo dobri opa`aji, ve} su trebali i zasigurno zaigrati kasnije
u pri~i: podvornik Nikola koji prodaje sendvi~e i k}er mu
ide u istu {kolu (usput budi re~eno, sasvim autobiografski
detalj: sa mnom je i{la u razred jedna Nikolina k}er), profesor
gimnastike koji je i trener juniora Tekstilca, profesor hrvatskog
koji »fu{a« lektoriraju}i neke stranice Ve~ernjaka...
Svi su negdje »fu{ali«, takvo vrijeme... Taj profesor iz hrvatskog
mi je i ina~e sumnjiv, no ne bih htio grije{iti du{u, ne
sje}am se, mo`da je ~ovjek sasvim nevin, epizodist, ~ista epizodisti~ka
nula, rekao bi Ranko Marinkovi}. Tko je dakle
ubojica? Ne vjerujem, nemogu}e je da sam se namjeravao
poslu`iti nekakvim jeftinim vic-rje{enjem, rje{enjem tipa:
ba{ smo se dobro zezali, posijali sumnje na sve strane, a ubojica
je ipak Bo`o, glavni junak preko kojega smo i pratili razvoj
pri~e. Nemogu}e je to, jer — dobro se sje}am — nitko,
ba{ nitko u klapi, pa ~ak ni legendarno tolerantni i demokrati~ni
Vladek nije zagovarao onaj roman Agathe Christie
(kako li se ono zove, da li Tko je ubio Rogera Ackroyda?),
koji je pisan u prvom licu, a koji nas od po~etka vu~e za nos
jer ubojica je upravo to prvo lice koje na kraju skru{eno prizna
svoj nemoralni ~in. E, dakle, ne mo`e to tako! Ubojica
nije Bo`o Pamer! Tko onda? Poku{avam to i{~itati iz pozicije
pripovjeda~a, al’ ne ide. Pozicija pripovjeda~a uvijek me je
zanimala. Startno, ~esto i temeljno pitanje filma. Pitanje po-
{tenja. Odgovorite li sami sebi na nj, otpast }e, uvjeravam
vas, mnoga druga pitanja, ona koja se naknadno javljaju: o
autorskoj narcisoidnosti i re`ijskom egzibicionizmu, na primjer.
Tko pri~a pri~u, pratimo li pri~u, otkrivamo li tajnu s
pozicije jednog (glavnog) junaka ili je pak pripovjeda~ netko
tko zna vi{e od junaka? Tko je to onda? Prokleta pitanja, na
koja ne odgovara ni jedna teorija nego uvijek djelo i samo
djelo! Film sâm! U dva sam se filma, mislim, vrlo hrabro, zahtjevno
i dobro uhvatio u ko{tac s tim problemima. U Ritmu
zlo~ina i u Orlu. U Ritmu zlo~ina klju~ dobrog funkcioniranja
odnosno uvjerljivosti pri~e i radnje nije razvoj odnosa
Ivice prema Fabijanu, nego je u odnosu Ivice prema sebi samome.
Prema fenomenu vremena u filmu. U perfektu (u off
monologu) Ivica je stra{no, smrtno ozbiljan. U prezentu pak,
u prezentu tog perfekta on je i sumnji~av, podsmje{ljiv, ~esto
opu{ten i zezant pa sve vrijeme razgovaraju taj perfekt i taj
prezent i pitanje koje proizlazi iz tog odnosa dodatna je i
ona fina tajna filma, tajna koja se ne potro{i do kraja filma,
koja traje i za neke budu}e filmove. To vam je kao ono {to
nam se svima ve} dogodilo: prepri~avaju}i vlastite nesta{luke
iz djetinjstva, superiorno se smje{kamo nad sobom, klincem,
ali — ~udite se ali tako je! — uva`avate tog klinca, uva-
`avate njegove dileme, odjednom ste u njegovoj ko`i i premda
je pro{lo tko zna koliko godina od tog doga|aja, bio je to
ne samo ozbiljan doga|aj, ozbiljna je bila i dilema u kojoj ste
se na{li, ozbiljni ste bili i vi u toj dilemi i u tom doga|aju.
Tajna. Tajna `ivota. Tajna vjere. Amen.
U Orlu je pitanje pozicije pripovjeda~a bilo posebno delikatno.
Pavlov roman, po kojem je pravljen scenarij, pisan je u
61