Hrvatski filmski ljetopis, broj 26 (2001) - Hrvatski filmski savez

Hrvat. film. ljeto, Zagreb / god 7 (2001), br. 26, str. 55 do 69 Tadi}, Z.: Veliko pospremanje
kontrolnu, prvu projekciju filma San o ru`i. I kako to dobri
obi~aji nala`u, iza{ao redatelj pred publiku, desetak-petnaestak
ljudi, prijatelja i jo{ nekih... Obja{njava ono {to svi znaju,
ali zlu ne trebalo: ovo je projekcija takozvane nulte kopije,
tek nakon nje od~itat }e Goran Trbuljak svjetlo, tek }e dakle
sljede}a, korekcijska kopija mo`da biti pristojna, a ona
prava, za kina, do}i }e tek poslije korekcijske... Ve} smo, me-
|utim, u vremenima raznoraznih kriza, novca je za kinematografiju
sve manje, sve se manje i kopija jednog filma izbacuje...
San o ru`i bio je koprodukcija Zagreb-filma i Centarfilma
iz Beograda, pa se na spomenutoj projekciji na|o{e i
dvojica momaka iz Centar filma. I krene projekcija! Krenu-
{e, bogme, i komplimenti: ma koja kopija! ma ovakvu kopiju
u Po`arevcu nikad nisu videli! U ^a~ku }e svi popadat u
nesvest kad vide ovakvu, ma {ta ovakvu, ovu kopiju! I sve
tako. I jasno, i ta nulta kopija bila je jedna od onih pet koje
su se distribuirale po cijeloj onodobnoj Jugoslaviji... Film je
poslije, nekim ~udom, prodan u Sovjetski Savez. Napravili
su, za taj mali, nekomercijalni film — sedamsto kopija!
No sada zaista dosta. Van! Van iz De`manova prolaza! Ionako
je nemogu}e dovesti u red sva ta lica, sjene, magle i kestenjare,
ljubavi i ljeta, oh da ljeta, a eto i naslova jo{ jednog
nesnimljenog filma iz tog doba, vremena romantike: »Kako
smo se kupali SMG i ja jednog ljeta, o jednog ljeta...« Sjajan
film, nostalgi~an, tiha komedija... Zaista treba prestati, jer
ako krenem dalje, eto me za ~as i do ljetne pozornice Tu{kanac,
do onih desetak-petnaest dana izme|u zavr{etka osmog
razreda i mature, pa jedne ve~eri pola razreda ode u kino, na
tu ljetnu pozornicu, gledamo Neki to vole vru}e, a nakon
»Nitko nije savr{en!« smijemo se jo{ sve do Ilice, kroz cijeli
De`manov prolaz... Kako se uop}e upetljah, pa zapetljah u
De`manov prolaz, u ove retke, u ovaj tekst. Da, da, sje}am
se: odhrvah se nekako Hrvojevu nagovaranju: daj, napi{i i ti
ne{to za Oglede iz nostalgije, sti{ah to prijateljsko uvjeravanje,
povjerovah da sam uspje{no apsolvirao jo{ jedan atak na
vlastitu intimu i komoditet, kad li... a crv ne da mira, ruje li
ruje... po~ne moje veliko pospremanje.
Veliko pospremanje
Seliti se u godinama u kojima se ja sada nalazim, velika je,
opasna i nimalo naivna odluka i pustolovina. Da ne ulazim
sad u najintimnija vaganja: ima li smisla?, i trijezne razloge:
djeca su mala!, u sve one tanane nijanse nesvjesnog opiranja
i bje`anja od finalne neke, ~ini vam se, radikalizacije i intime
i `ivota, odnosno javnog djelovanja... Te{ko je... te{ko je
naprosto uvjeriti samoga sebe da treba dovesti u red sav onaj
godinama talo`eni nered, sve one papire, bilje{ke, stare novine,
tko zna iz kojih razloga odlo`ene i odgo|ene ideje, tekstove,
projekte... Preska~em dileme pa i prokletstvo odgodâ
dilema: {to od toga naprosto baciti, poderati, uni{titi i definitivno
zaboraviti, ali sve to valja sad ako ni{ta drugo a ono
pospremiti u nekakve fascikle, kutije, sanduke, sve to treba
zapakirati, nagutati se pra{ine, treba vam pozliti od te pra{ine,
od pakiranja, od tog fajrunta... Ulazite u novi stan sa
svom tom kramom od vlastita nakota, sve je to jedna ogromna
mora, a zakr~ili ste cijelu jednu sobu i tu se ne da disati,
tu treba napraviti reda, to treba sve prebrati, sve prelistati,
mo`da i pro~itati, sve mo`da makar i u naznakama izno-
58
Hrvatski filmski ljetopis 26/2001.
va pro`ivjeti, treba skupiti snagu (a ima li je?) i za superiorni
smije{ak nad davnim i dragim budala{tinama, treba snage
i da se ~ovjek zamisli nad ozbiljnim nekim i vlastitim dvojbama
vremena. Ho}e, ako ni{ta drugo, a ono kondicije da se
krene u traganje za razlozima ~uvanja raznih dokumenata i
sitnica, pisama i bilje{ki, izrezaka, fotografija, novina... Pa se
u ~udu pitate: za{to sam to zadr`ao, jesu li se novine te i te
tek slu~ajno zatekle u hrpi nekih sasvim drugih uspomena, i
dok se to pitate, ve} po drugi put listate pa ~itate te novine
iz godine tko zna koje i vrti se u vama film koji mo`da nema
nikakve veze s vama od prije toliko godina i pitate se za{to...
I to vas mu~i i kopka, i sve to i nije ozbiljno i ne ti~e vas se,
ali ste na~eti i na dobrom putu da odete k vragu! I onda odlu~ite...
pa se pokolebate, pa opet odlu~ite da sve to nema
smisla, ~uvati tu gomilu pra{ine, pra{ine u sebi i oko sebe,
sve je to totalno besmisleno i somnabulno, sublimno slaboumno...
I po~nete derati papire, cijepati fotke i pisma, trgati
novine... Napunite najprije nekoliko najlonskih vre}ica,
pa osokoljeni time, nahrupite {irim zamasima, puno je ve} i
nekoliko vre}ica, pa vre}a za sme}e... i tako to ide neko vrijeme,
pa naletite na ne{to jako osobno i nepotrebno, zaista
osobno ali i zaista nepotrebno, tek na trenutak ste zastali, ali
avaj... i odjednom splasne sav va{ uni{tavala~ki i pospremala~ki
`ar. Pogrije{ili ste. Niste smjeli baciti ni one bilje{ke, ni
pisma, zapo~ete tekstove, ideje za scenarije... Ne, ne i stotinu
puta ne! Niste smjeli. Sve je to dio vas. Onaj bolji dio,
mo`da. Zatajen, nepriznat, nikada prihva}en ni od vas samih,
ni od va{e odglumljene narcisoidnosti koja je — znate
to — tek jeftini i prvolopta{ki lako pro~itljivi samoobrambeni
bijeg od slutnje nekakve istine o sebi. Posrijedi je izdaja.
Da, da, izdaja, te{ka rije~. Izdajete sebe, jer zaboravit }ete,
ve} ste zaboravili, kako i ne biste zaboravili kad se pona{ate
tako bahato i nasilni~ki prema sjetnim i nje`nim trenucima
svoje iskrenosti, a nekmoli prema svjedo~anstvima, zapisima,
tekstovima... Vi ste bolesnik, invalid, unaka`ena osoba...
Treba to pod hitno, dok jo{ niste sve do kraja zaboravili,
zapisati...
Tako se, eto, vra}amo na po~etak ovog teksta. Ideja za nj, na
`alost, zaista se rodila malo prekasno. Kako bi lijepo sad bilo
citirati svoje bilje{ke uz ~itanje Aristotelove Poetike. Diviti se
malo sebi samome, pametnom de~ku, koji se ve} tada, odmah
poslije mature, 1960. dakle, hvatao u ko{tac s ozbiljnim
esteti~kim problemima po~etka, sredine i kraja dramskog
djela. S problemima od kojih puca glava i dan-danas. S dvojbenim
uspjehom djelatno se hrvate s tim problemima tek dakle
posljednjih ~etrdesetak godina. Lako se, me|utim, u`ivite
u onodobnoga sebe, s neskrivenim zadovoljstvom pratite
te svoje bilje{ke, razumijete i razloge koji su naveli va{e misli
da odlutaju do ~udnih asocijacija, osamostaljenih akrobacija
koje dobrohotno odkomentirate: vidi, vidi, pa to je prava
pravcata estetika! A onda naglo postanete svjesni tih ~etrdesetak
proteklih godina, jer naletite na opasku, komentar
i potvrdu va{ih pametnih teza: »... kako to lijepo primje}uje
Aristotel...« Da, da, lijepo smo neke stvari primje}ivali Aristotel
i ja. Cijeli svijet, sva povijest, a o budu}nosti da i ne
govorim. Bili su moji... Gdje se i kad se izgubi{e taj zanos, ta
vjera, ta ludost, taj toliko potrebni infantilizam... Je li se naprosto
prelomilo ne{to u vama, puknulo, je li se to dogodi-