Hrvatski filmski ljetopis, broj 26 (2001) - Hrvatski filmski savez

4
Hrvat. film. ljeto, Zagreb / god 7 (2001), br. 26, str. 3 do 37 Krelja, P.; Turkovi} H.: Razgovor s Borivojem Dovnikovi}em
ne sposobnosti koje sami nemaju. Nonstop sam crtao, za
svoje potrebe, za ocjenu, za druge...
P. K.: Kad se u tvom crtanju zapravo pojavila sklonost karikaturi?
B. D.: Pa, mislim, ve} negdje u devetoj godini, osmoj ili devetoj,
potaknut humoristi~kim listovima koji su mi dolazili
pod ruku, u brija~nicama, u kavanama, privatno.
P. K.: Koga si karikirao?
B. D.: E, ne, nisam karikirao, ljude sam radio ~isto kao simbole.
Ali vi{e sam imitirao humoristi~ke karaktere ili stripovske
junake nego {to bi radio ne{to svoje.
Hrvoje Turkovi} (H. T.): A kad si po~eo ~itati stripove?
B. D.: Oh, rano, jer to su bile ~uvene tridesete, zlatne godine
stripa. Nije bilo televizije, radio-aparata je bilo vrlo malo,
kino je bio, bar za mene, skup. Trideset devete-~etrdesete
godine moj je tetak, koji je bio na `eljeznici kondukter, kontrolor,
morao dati tri svoje pla}e da kupi radio na otplatu.
Prema tome, sve se svodilo na novine. Ali, i to nije bilo jeftino.
Dobro, mo`da sam ja pripadao jednoj ni`oj srednjoj
klasi u Osijeku, ali do}i do dinara da se kupi novi Mika Mi{
ili Vandroka{, ili tako ne{to, nije bilo jednostavno.
P. K.: Jesu li se u kinima prikazivali crti}i, recimo?
B. D.: Naravno, i to gotovo redovito u predigrama ispred
igranih filmova. A ujedno, u tim predratnim godinama jedino
su crtani filmovi bili u koloru, a igrani vrlo rijetko. Koliko
mi se ~ini, do 1941. osobno sam vidio samo jedan — ^arobnjak
iz Oza. Jer, treba{ znati da se tada jo{ uvijek za kino
nagla{avalo da je ton-kino (iako vi{e nije bilo nijemih filmova),
a za film, razumije se, da je u koloru.
H. T.: Mo`e{ li nam ponovno nabrojati novine u kojima si
gledao stripove?
B. D.: Prvo su bili najpopularniji, bar u Osijeku, beogradski.
Za{to? Jer su to bili stripovi s tekstovima u oblacima. Djeca
nisu voljela stripove s tekstovima ispod slika. Taj tekst ispod
slika bio nam je suvi{e literaran, a mi smo htjeli »pravi« strip,
kakav je bio u beogradskom Mika Mi{u. Osim toga, taj list je
donosio strane, kultne stripove. Dakle, klinci iz mojeg dvori{ta
pratili su Mika Mi{a, Mikijevo carstvo, Politikin zabavnik,
Tri ugursuza, a rje|e Oko i Vandroka{...
H. T.: Mo`da vam se nije dalo ~itati previ{e teksta ispod stripa?
B. D.: Pa ne, pazi, strip je pojam sa`etosti, slika sama govori.
A osje}aje smo pretpostavljali gledaju}i doga|anja. U
Mika Mi{u i Mikijevom carstvu bilo je i odli~nih doma}ih crta~a,
~ija imena su nam, dodu{e, djelovala strano: Kuznjecov,
Loba~ev, Solovjev, ja ne znam tko sve, ~ak i jedan osje~ki
— Lechner.
P. K.: Da se jo{ malo vratimo crti}ima u kinu. [to je tebe specijalno
odu{evljavalo, jesi li volio sve ili si ve} osje}ao da ne-
{to preferira{?
B. D.: Nismo birali, nije to bilo tako sistematsko i {iroko
gledanje da bih mogao analizirati stvari. Odu{evljavali smo
se svim tim {arenim ameri~kim serijskim filmovima. Sje}am
Hrvatski filmski ljetopis 26/2001.
se bedaste Olive, svemo}nog Popaja. Miki, naravno, nije bio
posebno interesantan, jasno, kao pozitivac. Ali, brate, [iljo,
Paja Patak, ti nerv~iki i luckasti tipovi!...
P. K.: Jesi li ve} tada poku{avao opona{ati neke stvari koje si
vidio u stripovima ili pak u crti}ima?
B. D.: Imam jednu tekicu s tim poku{ajima, ali sve je to u
fragmentima, nepovezano... U ~emu je vic? Dijete je nestrpljivo,
dijete nikad ni{ta ne zavr{i. Po~ne{ stranicu, a najljep-
{e je na dnu prve table napisati ’Nastavit }e se’. To je onda
pravi strip jer pi{e ’Nastavit }e se’. Kakvo je to bilo u`ivanje!
No, vi{e nisam nastavljao taj strip, nego ne{to drugo. Onda
sam crtao samo kauboje koji dr`e revolvere, pa samo »studije«
nosa sa sjenom ispod... Pri ~itanju stripova vi{e sam gledao
crte` nego sadr`aj, {to je kod mojih drugova, naravno,
bilo obrnuto
Prvi publicisti~ki nastupi; knji`evni, kazali{ni,
filmski poku{aji
P. K.: Je si li u srednjoj {koli ne{to objavljivao od toga {to si
risao?
B. D.: O, kako da ne. Ve} sam u jedanaestoj godini poku{ao,
u Beogradu. Tamo smo otac i ja izbjegli 1941. Tada sam
nacrtao dvije-tri table karikaturalnog stripa o avanturama
nekog viteza i odlu~io da ga ponudim novinama (dje~ja samouvjerenost!).
Naoru`ani stra`ar na ulazu u redakciju tada{njeg,
okupacijskog dnevnika Novo vreme pustio me je u
zgradu, te sam ti ja po~eo obilaziti vrata tra`e}i urednika.
Ljudi su se, prvo, kao divili klincu, ali su se i zezali sa mnom
{alju}i me od jedne sobe do druge (bilo je tamo jo{ nekih redakcija),
dok mi nisu obzirno objasnili da pri~ekam dok
malo ne porastem.
H. T.: I kad su ti prvi put objavili ne{to?
B. D.: Dvije godine kasnije. U Po`arevcu, kuda smo 1942.
pre{li iz Beograda, slu~ajno sam naletio na neki poljoprivredni
tjednik, u kojem sam na{ao kratke napise o narodnim
obi~ajima. I ja sjednem i opi{em slavonski obi~aj iz mog ^epina,
o vitlu, velikoj gredi na stupu-osovini na ~ijim krajevima
sjede hrabri momci dok ih drugi vrte svom snagom. Taj
obi~aj je zaboravljen poslije drugog svjetskog rata. Jasno,
tekst sam i ilustrirao. Stvar je objavljena i ja sam, u trinaestoj
godini, dobio svoj prvi profesionalni honorar.
H. T.: Ti si samo crtao, a tekst je netko dodao?
B. D.: Ma ne, ja sam sve napravio. Oduvijek me je zanimalo
i pisanje. ^ak sam se u osmom razredu neko vrijeme dvoumio
da li da idem na knji`evnost na Filozofskom fakultetu
u Zagrebu. U trinaestoj godini, posebno za ljetnih ferija, bio
sam strasno obuzet ~itanjem (Jules Verne, Salgari, H. G.
Wells, Sienkiewicz, Daudet, na{i pisci...). Onda me uhvatilo
pisanje, pjesme, naravno, a po~eo sam i jedan roman (ha-haha),
pod utjecajem Jakova Ignjatovi}a. Sje}am se da sam tada
u Po`arevcu, u nizu mladena~kih eksperimenata na raznim
podru~jima, jednom na~inio i svoje novine, naravno u jednom
primjerku.
H. T.: [to si sve nacrtao u njima?