Hrvatski filmski ljetopis, broj 26 (2001) - Hrvatski filmski savez

Hrvat. film. ljeto, Zagreb / god 7 (2001), br. 26, str. 38 do 49 Krelja, P.: Stilska koherentnost Dovnikovi}eva opusa
`alih pokreta i dosadnim dogorijevanjem bezbrojnih cigareta.
N. N.
I, evo, stigosmo i do posljednjeg filma iz »kolekcije« — izuzetno
zanimljivog eksperimentalisti~ki koncipiranog N. N.-a
iz 1976. godine Dovnikovi} se u njemu ponovno propitkuje
o sudbini i aktualnom polo`aju svoga junaka, a na osobit i
pone{to hermeti~an na~in lista i po knjizi svojih temeljnih
postupaka; zapravo, radikalno ih svode}i na njihovu ogoljelu
bit, kao da mu je u N. N.-u potajna `elja da postanu stvarnim
sadr`ajem filma.
Junak se — onako bljedunjavo crno-bijeli na praznom listu
papira i vra}en svojim gotovo bezli~nim prototipskim po~ecima
— poku{ava pitati {to je `elio od `ivota kada mu je bio
krenuo ususret.
Da je htio biti ovo pa ono i da se od pustih `elja nije ba{ ni-
{ta obistinilo — o tome nam govori svojom »neuroti~nom«
pantomimom popra}enom pa`ljivo izmodeliranim gustim
zvu~nim efektima.
Zapravo, fiksirani kadar, bijela prazna ploha, crte` li{en vitalisti~ki
napetih linija i zvu~ni sustav kao zamjena za pozadinu,
predmete i ljude — to su ta ~etiri elementa na kojima
se temelji izvedbeno zahtjevni N. N. i koji, da bi se mogao
pratiti s razumijevanjem, tra`i gledateljevu aktivnu suradnju.
Svaki udarac junakova tijela u kakav predmet, kojega na
ekranu ne vidimo, ali ga »~ujemo« iziskuju brzu predod`benu
artikulaciju slike tog predmeta; isto tako, napori zdvojna
i sve uspani~enija junaka da uspostavi dijalog s onima koji
rubno napu~uju njegov `ivotni prostor, a stvarno ih nema u
izrezu, kao i njegova sve neodgodivija potreba da se oslobodi
tog neugodnog uzni{tva u kojemu je toliko toga »zabranjeno«,
pa ~ak i osnovne fiziolo{ke potrebe, sve to nala`e i
iziskuje od gledatelja poja~anu perceptivnu i aperceptivnu
suradnju.
Tim neravnopravnim nadmetanjem vidljivog s nevidljivim,
N. N. posti`e iznena|uju}e dojmljive efekte; junaka su neko}
u njegovim skromnim htijenjima — da `ivi po svome —
sputavali konkretni pojedinci, a sada se izdigla iznad njega
neka nevidljiva svenazo~na sila postojano uporna u svojoj
namjeri da ga pot~ini, slomi.
Ne zatvara li se, tako, krug unutar 11 analiziranih filmova iz
kolekcije; na samom po~etku, u filmu Bez naslova, na junaka
su bili nasrnuli simboli birokratske strahovlade, a na kraju,
u obezli~enom N. N.-u, junak je spram, nadmo}na neprijatelja
koji se tjelesno ne da identificirati, koji je posvuda i
nigdje.
A opet, dok ga gledamo kako se batrga i tra`i odgovore od
nekog nepostoje}eg, znamo se upitati nije li to na{ junak poodavno
posustao i te{ko stradao u tim stalnim unaprijed izgubljenim
sukobima i nisu li ti protivnici sada tek utvare s
kojima se on i dalje spori?
Sa stajali{ta pak finih varijacija ve} znanih nam postupaka,
pozornost zavrije|uje trenutak kada usred sveop}e zvu~ne
gungule odjednom sve utihne i kada se junakovo tijelo na|e
Hrvatski filmski ljetopis 26/2001.
u nekom zrakopraznom prostoru — trepere}i smu{eno i
bespomo}no.
Prizor junaka na kraju pretvorena u hrpicu pepela odmjenjuje
groblje s krajnje bezli~nim crno-bijelim mno{tvom okupljenim
oko — iznad njih visoko izdignuta jarko kolorirana
— mrtva~kog kov~ega u kojemu je polo`en junak. Do{li su
da mu se poklone, da mu odaju po~ast? Ne! Tu su da u`ivaju
u dobro obavljenu poslu. Po~ast mu odaje tek njegov tvorac
Borivoj Dovnikovi}-Bordo...
Nebo mo`e ~ekati
Tih Dovnikovi}evih jedanaest filmova nanizao sam tako da
se doimlju poput cjelove~ernje »narativne« cjeline; Dovnikovi}
je, a da toga nije bio svjestan, u ta duga tri desetlje}a izra-
|ivao te svoje filmove na na~in igranog filma koji diskontinuirano
snimljene dijelove sklapa u suvislu cjelinu tek naknadno
— na monta`nom stolu.
Dakako, ti se Dovnikovi}evi filmovi, utemeljeni na me|usobno
tako sli~nim junacima da ostavljaju dojam kako je rije~
o jednom te istom junaku koji stari, mogu — igre radi —
poput kakve ma{tovite slagalice raspore|ivati i na druge na-
~ine; primjerice, novu seriju bi mogla otvoriti njegova dva
prva filma, Bez naslova koji predo~ava mlada umjetnika u
njegovu prvu, neuspjelu, nastupu i Znati`elja o posustalu
klo{aru — izme|u njih bi zjapnula izvanredno zanimljiva
elipsa koja bi nas nadahnula da zami{ljamo {to se, izme|u
dvije tako duge vremenske to~ke junakova `ivota, izdoga|alo...
Ili, kada u filmu Spas u zadnji ~as junak u svom tajnovitom
brlogu zaspi, u njegovim bi se snovima mogli vratiti
prizori iz obe}avaju}e mladosti pokazani u [koli hodanja, a
onda bi mogao sve zavrnuti Putnik drugog razreda itd.
Ovako ili onako, jedno je ipak bjelodano: kakogod kombinirali
tih jedanaest filmova, oni se ne bi smjeli prikazivati »u
dru{tvu« s ostalim Dovnikovi}evim ostvarenjima. Tek me|usobno
zbijeni, bez remetila~ke nazo~nosti drugih sadr`aja,
oni u tom prirodnom zajedni{tvu dobivaju na dojmljivosti.
Napokon, ogoljeni od ostalih filmova, tih nam jedanaest djela
kristalno jasno razotkrivaju Bordine temeljne preokupacije
i samu bit njegova animacijskog umije}a.
Premda su relativno brza ga{enja blistavih potencijala {kole,
pa rana odustajanja nekih njezinih istaknutih autora od animacije
(Mimica, Bourek, Marks, [talter...) i preuranjene
smrti (Grgi}, Kostelac, Vukoti}, Zaninovi}, Vunak), djelovali
destimulativno i na Borivoja Dovnikovi}a, on se — jedini
me|u najve}ima — i do dana dana{njega odr`ao na sceni hrvatskog
i svjetskog animiranog filma, a u tome mu je bila od
znatne pomo}i njegova osobna vitalnost, ali i o~ita otpornost
njegova opusa koji kao da je s protokom vremena po-
~eo dobivati na dojmljivosti i koherentnosti. To su, svakako,
prepoznali i njegovi, kolege animatori iz Italije i SAD-a kada
su se odlu~ili da mu dodijele svoje stru~ne nagrade za `ivotno
djelo.
Imaju}i sve to na umu, mi{ljenja sam da bi Bordo — sada
kada mu je, nadam se, jasno da glavnina njegova opusa mo`e
sjajno funkcionirati kao cjelina — mogao popuniti i neke
»rupe« u toj cjelini. Osobno, vidim dostatno mjesta za najmanje
dva desetminutna filma...
47