Hrvatski filmski ljetopis, broj 26 (2001) - Hrvatski filmski savez

Hrvat. film. ljeto, Zagreb / god 7 (2001), br. 26, str. 3 do 37 Krelja, P.; Turkovi} H.: Razgovor s Borivojem Dovnikovi}em
B. D.: Razli~ni su na~ini na koje autor dolazi do neke ideje.
Za Putnika imam jedan izravan povod. Nekada smo na Me-
|unarodni festival animacije u Annecyju (u Francuskoj) putovali
vlakom, a ne avionom (koji je tada bio vrlo skup). I
petljali smo se vlakom od Zagreba do Lausanne, pa presjedali
za @enevu, a tamo smo prelazili na vicinalnu `eljeznicu
do Annecyja. Od Lausanne do @eneve lokalni vlak, s vagonima
bez kupea, u kojem je puno putnika koji ulaze i izlaze
na usputnim stanicama. Doma}i putnici razgovaraju jezikom
koji ne razumije{. Pita{ se je li to profesor ili trgovac, kuda
ide, odakle dolazi, kakve brige ima njegov sugovornik... Pojavljuju
se, eto, u mom `ivotu i nestaju, poput ljudi iz svemira.
Onda odjednom projuri vlak iz suprotnog pravca, sve nas
prestravi svojim hukom i nestaje u daljini. Zar sva ta atmosfera
`eljeznice, koju, uostalom, do`ivljava{ otkad zna{ za
sebe, nije dobra tema za autorski crtani film?
P. K.: Jesi li unaprijed imao ideju da }e{ ga snimit u jednom
kadru?
B. D.: Naravno ne. U po~etku je bila samo ideja o putovanju,
a adekvatna rje{enja do{la su logi~kim putem. @i`i} je
~etiri godine kasnije u kratkom igranom filmu Putovanje tretirao
sli~nu temu — s putnicima u putuju}em vlaku. On je
i{ao u klasi~nu filmsku monta`u, s promjenom kadrova i rakursa,
koja odgovara igranom filmu. Ja sam to sveo na najjednostavniji
pristup, na stati~nu kameru u hodniku vagona
koja prati {to se de{ava u kupeu i na prolaze}em pejza`u. I
cijeli film zapravo je putovanje junaka do posljednje stanice,
{to mo`e sugerirati i `ivot u kojem ispred nas prolaze dijelovi
nekih drugih sudbina.
P. K.: Ne samo taj film, nego i svi drugi, jako vode ra~una o
ritmu, da film ni u jednom trenutku ne padne, ne gubi. Jesi
li o tome vodio svjesnu brigu ili to tako samo dolazi?
B. D.: Naravno, vodio sam brigu o tome, jer bez toga film
mo`e proma{iti. Od nevinih, smirenih susreta u kupeu izmjenjuju
se sve dinami~niji doga|aji, da bi sve kulminiralo
nogometnom utakmicom i njenim akterima. Sve se rje{ava
eksplozijom paketa, pu{tanjem iz kofera na slobodu zagonetnih
`ivotinjica, a ritam se smiri zaustavljanjem vlaka na
nekakvoj provincijskoj stanici u mraku. [to se ti~e tajminga,
najbolji je u Znati`elji, jer je to jedini film u kojem sam na-
~inio probnu radnu kopiju, koju sam zatim izanalizirao iz sekunde
u sekundu s mota`erkom Teom (Brun{mid) — ovdje
ne{to izmijeni, ovdje produ`i, a ovdje skrati... Nakon izvr{enih
korektura izvr{eno je kona~no snimanje filma. To bi trebao
biti uobi~ajeni na~in produkcije animiranog filma, no
vi{e nikada tako nisam radio. To je, naravno, skuplje i produ`uje
produkcijski lanac. Sve druge filmove radio sam bez
kontrolnih snimanja, u definitivna snimanja ulazio sam
izravno nakon zavr{ene animacije, te kopiranja i koloriranja.
Tako na radnoj kopiji pri monta`i mo`e{ samo ograni~eno
intervenirati, izrezivati kvadrate ili dijelove radnje samo
tamo gdje nema paralelnih radnji ili pomaka kamere.
P. K.: E, da napravimo malu digresiju, tvoj rad s Teom Brun-
{mid? Koliko ti je takva vrsta suradnika pomagala i kao partner
u stvarala~kom dijalogu?
Hrvatski filmski ljetopis 26/2001.
Znati`elja (1966.)
B. D.: U velikoj mjeri. U prvom redu kod dogovora o muzici
i {umovima. A, naravno, i kod slike. Kod ve}ih dilema u
monta`i slike Tea je znala re}i: ’Pa, na koncu, Bordo, idemo
mi izrezat ~itav komad radnje, pa onda ovo spojit s onim.’
Ona je bila i monta`erka i muzi~ka voditeljica s diplomom
Muzi~ke akademije. U po~etku je radila na igranom filmu, a
onda je pre{la na animaciju, u Zagreb film. Sudjelovala je u
realizaciji gotovo svih na{ih animiranih filmova od kraja pedesetih
do po~etka devedesetih. U njen sud uvijek se moglo
vjerovati.
P. K.: A izvo|a~ specijalnih efekata Miljenko Dörr, koliko si
mu osobno, ~ak ako ho}e{ primjerom, mogao sugerirat ono
{to `eli{?
B. D.: Dörr je, kao i Tea Brun{mid, desetlje}ima bio nezaobilazni
stvarala~ki suradnik na zagreba~kim crtanim filmovima.
Volio sam s njime raditi. On do|e sa svoja dva kofera
punim razli~itih drangulija, kojima je, zajedno sa svojim ustima,
~inio ~uda. Obi~no bi pogledao radnu kopiju filma i dobio
od mene popis potrebnih {umova i efekata. Za pojedine
efekte znao bih mu objasniti kako ja to zami{ljam. Na primjer:
»Za ovaj udarac po glavi trebalo bi ne{to kao ’bump!’
ili ’trajngl!’« — i on je redovito davao bolje nego {to sam ja
zamislio. Tu je bila njegova neprocjenjiva vrijednost. A ne
mogu da ne spomenem Miljenka kao genijalnog imitatora,
~ime bi nas odu{evljavao i zabavljao izvan profesionalnog
posla. Jednom sam ga sreo na godi{njem odmoru na Kolo-
~epu kod Dubrovnika. [etali smo se predve~er s obiteljima
otokom, a on je imitirao svinje, {kripu automobilskih ko~nica
ili sirenu lokomotive (na otoku!), ~ime je zaprepa{}ivao
turiste u okolini. Na snimanjima {umova za filmove, Miljenko
je na zahtjev ekipe na ~elu s Teom Brun{mid redovito
morao odimitirati pa~i}e koji se br~kaju po bari.
H. T.: Radio si s muzi~arom Tomicom Simovi}e, autorom
mnogih muzika za na{e crtane filmove. Jesi li sura|ivao, recimo,
s Klobu~arom, koji je tako|er uglazbljivao mnoge crtane
filmove?
B. D.: Na `alost, nikad s Klobu~arom nisam radio, jer on
nije bio za moj tip filmova, filmova gega. Radio sam s Tomicom
Simovi}em, zatim sa Ozrenom Depolom (koji je u `ivo-
29