Hrvatski filmski ljetopis, broj 26 (2001) - Hrvatski filmski savez

Hrvat. film. ljeto, Zagreb / god 7 (2001), br. 26, str. 161 do 167 Ajanovi}, M.: Blistave nijanse mraka
va zra~i sna`an osje}aj izgubljenosti i samo}e, straha i strepnje:
~ovjek je prikazan kao bi}e `ivo zakopano u mra~ni svijet
koji sasvim nalikuje grobu. ^ak i pokoji tra~ak svjetla koji
se odnekud probije u scenu obojen je nekom tamnom nijansom.
Svjetlo i `ivot su na pojmovnoj ravni sinonimi. Smrt je
vje~ni mrak, `ivot je kratkotrajni poreme}aj, tek tihi uzdah
unutar beskrajne mrtve, mra~ne ti{ine. Ljudsko bi}e stalno
se sudara sa zidovima na~injenim od gustog mraka koji ga
okru`uju sa svih strana i jedino {to mu uspijeva jest da malo
zagrebe u mrak, da u jednom bezna~ajno kratkom trenutku
uznemiri no} i ti{inu vje~nog univerzuma, da svojom prisutno{}u
iscrta kratko`ivu}u svjetlu crticu — da zapravo svojom
aktivno{}u stvori vrijeme koje ne postoji nigdje izvan
~ovjeka. Onako kako Piotr Dumala zagrebe crnu boju na
gipsanoj plo~i i registrira tu svoju gravuru u svega nekoliko
filmskih kvadrata i potom sve to ponovno prekrije crnilom.
Ne mislim da je film vje~an. To je samo djeli} vremena.
Film je proces. Ja volim taj proces: vrijeme kada radim i
vrijeme kada to {to sam uradio vidim. Ja sam koncentriran
na pokret, op}enito, pokret ~ovjeka i svega drugog.
Mo`da je to moje filozofsko stajali{te. Ja nisam kreator,
netko tko pravi svari. Ja sam kao spiritist. Stvari prolaze
kroz mene, a ne zbog mene. Kad pokret osjetim tako dobro
da postanem njegov dio, tada }u prestati praviti filmove
zato {to }u ja sam postati film.
Umjetnost filmske animacije se, vrlo uvjetno i vrlo grubo,
mo`e klasificirati u tri forme: animacija koja u osnovi ima
karikaturalnu figuraciju (uklju~uju}i tu i lutku kao trodimenzionalnu
karikaturu), apstraktni film (nefiguralne, geometrijske
forme u pokretu) i opona{anje igranofilmskog »realizma«
(Disney, Japanski »manga anime« i sl.). Dumalini filmovi
mogu se uvrstiti u prvu skupinu, ali skoro svaki od njih
uklju~uje i elemente obje preostale. Dok mnogi poljski animatori
rado pose`u za apstrakcijom, rijetki su oni (s izuzetkom
mo`da Kucie) koji se poigravaju s »realizmom« na takav
na~in kako to ~ini Dumala. On u ve}ini svojih filmova
crta anatomski korektne figure ~iji nas sraz s irealnim i nemogu}im
time jo{ sna`nije uzbu|uje i ~ije strahove lako prepoznajemo
kao svoje. Njegovi likovi su situirani u jezoviti
duhovni krajolik natrpan Dumalinom omiljenom ikonografijom,
satovima, golemim kukcima, razbijenim ~a{ama, pustim
gradskim ulicama, bolni~kim krevetima i tajanstvenim,
sablasti sli~nim, `enama koje se pojavljuju i nestaju poput zagonetke
koje ili uop}e nemaju odgonetke ili je na{a sposobnost
shva}anja previ{e ograni~ena da bi je mogli pojmiti.
Unato~ njegovoj »realisti~noj« maniri najva`nije likovno naslje|e
koje Dumala ba{tini je ipak poljska satiri~na grafika.
Karikature u kojima se po{tuju pravila perspektive i anatomske
proporcije ljudskog tijela nisu rijetkost u poljskoj i op}enito
srednjoeuropskoj humoristi~ko-satiri~koj tradiciji. Karikatura
je na{ duhovni skelet, zato mi nepogre{ivo prepoznajemo
na{e sebi~nosti, zavist, netrpeljivost, zlovolju i sve druge
slabosti u tim skicama koje ponekad mogu biti nosate, buljave
crtarije ili na drugi na~in stilizirani simboli ljudske figure,
ali po~esto i sasvim nalik na likovnu predod`bu ljudskog
tijela koja te`i realizmu.
Hrvatski filmski ljetopis 26/2001.
Ne postoji apstraktna karikatura kao {to ne postoji apstraktna
lutka. Da bi neki predmet nazvali lutka on nas mora
podsje}ati na ljudsko bi}e ili na neku `ivotinju koja opet sa
svoje strane sadr`i niz elemenata koji su sasvim ljudski. Karikatura,
ma kako slobodna i non{alantna katkad bila, uvijek
mora asocirati na ~ovjeka i ~ovjekov prepoznatljivi svijet.
Ako toga nema onda dobijemo crte`, ali ne i karikaturu.
Mada lutka i karikatura ne izazivaju u nama uvijek smijeh,
njihovo je primarno svojstvo ~esto — humor. Dvodimenzionalne
i trodimenzionalne karikature nerijetko predstavljaju
zbunjenog ~ovjeka koji ne razumije situaciju u kojoj se zatekao
i koji nam je smije{an u svom uzaludnom poku{aju da
usprkos svemu sa~uva osobno dostojanstvo.
Vrhunska vrijednost Dumalinih filmova zapravo je upravo u
tome {to se ispod debelog sloja mraka, straha i strepnje nalazi
skrivena riznica autenti~nog humora koji nam se ukazuje
u formi gorke ironije i sarkazma. Kada na njegovoj, u skladu
sa zakonitostima anatomije nacrtanoj, figuri isko~e o~i
poput ping-pong loptica i odska~u po zidovima, u maniri
klasi~nih animiranih »screwball« animacija Texa Averyja,
kada u Oslobo|enoj nozi ljudska glava, odvojena od tijela,
svojim jezikom, duga~kim kao u `abe, proguta pticu i onda
ispljune njen kostur, kada u Franz Kafki vidimo Kafkin uzdignuti
penis kao ovozemaljski detalj koji je sasvim u suprotnosti
s Kafkinim fantazmagori~kim duhovnim svijetom, tada
takve i sli~ne inkogruencije produciraju sasvim osobit humor
nadrealisti~ke vrste.
Ja znam da postoji ne{to {to `elim pokazati. Nije va`no
na koji na~in, ali animacija se pokazala kao najbolje sredstvo
da izrazim moj privatni, unutarnji svijet. To je na~in
na koji ja otkrivam svoje snove, `elje, sve moje osje}aje.
Mmogu to pokazati animacijom jer je animacija u vezi s
crtanjem. Ja ne znam kako se koristi kamera, tako da je
moj na~in pri~anja pri~a da kreiram sve. Ja volim taj moment
totalne kreacije. U animaciji je to mogu}e.
Dumalini filmovi: po~eci
Svoj prvi film Dumala je napravio kao sedamnaestogodi{njak.
Bila je to animacija o ~ovjeku kojega pro`diru crvi. Ve}
je taj jednominutni film nagovijestio njegove kasnije sklonosti
da istra`uje po mra~nim predjelima ljudske du{e, da otkriva
na{e skrivene strahove i zatomljene strasti. Njegov prvi
profesionalni film, petominutni Lykantropia (1981.) nastao
je tijekom zimskih praznika, za dva tjedna, nakon {to je Dumala
punu godinu dana eksperimentirao i usavr{avao tehniku
u kojoj je film ra|en.
Privukla me simboli~na pri~a o vukovima ~iji je naslov
uzet iz slavenske mitologije. To je bilo u vezi s mojim diplomskim
radom iz povijesti umjetnosti o simboli~kom
zna~enju planina, stijena i grobova. Film je bio smje{ten
u planine me|u bijele gromade. Poku{avao sam novu tehniku,
grebanje slojeva bijele boje na tamnom staklu. Nakon
snimljene slike prema`e se staklo novom bojom i radi
se nova faza pokreta.
163