Hrvatski filmski ljetopis, broj 26 (2001) - Hrvatski filmski savez

Hrvat. film. ljeto, Zagreb / god 7 (2001), br. 26, str. 3 do 37 Krelja, P.; Turkovi} H.: Razgovor s Borivojem Dovnikovi}em
B. D.: Da, {to su faze gu{}e, to se objekt na crte`u kre}e sporije,
{to su faze rje|e, brzina je ve}a. Pri svemu tome medvjedi}
je u svakoj fazi druk~iji i druge veli~ine, pa je stvarno
takav zadatak animatoru neuobi~ajeno te`ak. I takve radnje
mo`e animirati samo iznadprosje~an crta~ i isto takav animator.
H. T.: Ali on je to rje{avao ve} i u stripovima.
B. D.: Jeste, ali u jednom crte`u, ne u pokretu. Dela~ i ja u
realizaciji filma bili smo njegovi prvi asistenti jer smo kao i
on bili dobri u tom svijetu.
P. K.: Koliko je Dela~ bio va`an za tvoj po~etak?
B. D.: Dela~ je tri godine stariji od mene. Kad sam do{ao u
Kerempuh 1949., on je ve} imao svoj veoma originalan stil,
i u karikaturi i u stripu. Divio sam se njegovom ~istom crte-
`u bez nepotrebnih detalja, ~vrstog poteza perom. Znao je
postaviti figuru u prostoru, znao ju je analizirati u pokretu.
H. T.: Ti to govori{ o crtanom filmu?
B. D.: O crtanom filmu, ali i o karikaturi. O me|usobnim
utjecajima nije se moglo govoriti, jer smo u crta~kom smislu
pripadali razli~itim svjetovima. A osobno, bio je divan ~ovjek,
pametan, duhovit; volio sam s njime raditi i provoditi
slobodno vrijeme. A kako nismo bili o`enjeni, to je bilo svakodnevno
i koji put od jutra do mraka.
H. T.: O~igledno ste, naro~ito kad je po~eo rad na animaciji,
dosta boravili u samoj redakciji Kerempuha?
B. D.: Uh, pa mi nikad nismo i{li na plesove kao ostali mladi
ljudi, nismo znali ni gdje su se odr`avali...
H. T.: Kakav je bio tvoj odnos prema radu na Likovnoj akademiji?
B. D.: Ja sam oduvijek mislio da je za mene, talentiranog crta~a,
Likovna akademija neizbje`na. Da me je tko imao uputiti,
vjerojatno bih oti{ao na Akademiju primijenjenih umjetnosti,
gdje bih mogao studirati ilustraciju, grafi~ki dizajn, jer
me je od sveg likovnog stvarala{tva najmanje zanimalo klasi~no
slikarstvo. Bourek i Pajo [talter, tako|er s moje osje~ke
gimnazije, idu}e godine lijepo su ravno oti{li na Primijenjenu,
ali tada sam ja ve} bio na crtanom filmu. Likovna
akademija je bila prekonzervativna za mene, ona je mlade talente
pripremala za slikare i, {to je najva`nije, nije im dozvoljavala
profesionalan rad u novinama i sli~no.
H. T.: Tko ti je bio profesor?
B. D.: Krsto Hegedu{i}, Berakovi} iz crtanja, Mato Benkovi}
za slova... Krsto Hegedu{i} imao je flomaster za koji mi
dotada nikad nismo ~uli. Ja sam mislio da je to ugljen. I on
do|e na akt, i stane obilaziti klasu, od jednog do drugog studenta,
da vidi {to smo napravili. Do|e do mene i, onako s
neizbje`nom cigaretom u uglu usana, za{kilji na model, pa
na crte`, i po~ne ispravljati moje ’djelo’ povla~e}i energi~ne
poteze po skoro zavr{enom crte`u. Kad nas je napustio, ja
ljutito zgrabim gumicu da }u izbrisati njegove poteze, ali
vraga — ne ide. Bio je to moj prvi susret s flomasterom. Nabavio
sam svoj tek nekoliko godina kasnije, kad sam prvi put
bio u inozemstvu, u Trstu, naravno.
P. K.: Je li bilo vremena za gledanje filmova?
Hrvatski filmski ljetopis 26/2001.
U Kerempuhu: ekipa filma Veliki miting — Vlado Dela~, Norbert
Neugebauer, Eduard Gloz, Fadil Had`i}, Walter Neugebauer,
Borivoj Dovnikovi}, Frano Vodopivec
B. D.: Da. Nave~er smo gledali filmove.
H. T.: U dru{tvu ili...?
B. D.: I u dru{tvu. U prostorijama kasnijeg Zagreb filma u
Vla{koj ulici bila je ton-hala u kojoj se snimala muzika za potrebe
filmske produkcije. Tamo su dvaput tjedno za ~lanove
Dru{tva filmskih radnika prire|ivali projekcije novih inozemnih
filmova, koji su nakon toga i{li u kino-mre`u.
H. T.: ^ekaj, u kojoj to fazi? Kerempuha?
B. D.: Da, Kerempuha, 1949/50. A i kasnije, kad smo ve}
imali Duga-film. To je bilo ovako: film se istovremeno prikazivao
u Domu armije u Zvonimirovoj i u Ton-hali. Prvo je
rola prikazana vojnoj publici, a onda ju je kurir dostavljao u
Vla{ku pa smo je gledali mi. I tako ~itav film. Kad se o~ekivao
dobar film, u Ton-hali je bilo velike gu`ve, jer mjesta
nisu bila numerirana, pa je bilo potrebno uhvatiti mjesta.
Sje}am se filma Protiv svih zastava s Errolom Flynnom i Virginijom
Meyo. Velika senzacija je tada bio meksi~ki kultni
Jedan dan `ivota (po kojem sam tridesetak godina kasnije
nazvao jedan svoj film). Zbog tragi~nog kraja mnoge su na{e
kolegice {mrcale nakon svr{etka filma, a Vlado Dela~ gegao
se na izlazu gun|aju}i: ’Kakva glupost!’. Smetala mu je izrazita
sentimentalnost filma.
Kerempuh: rad na Velikom mitingu
P. K.: Sad je najinteresantniji va{ prvi rad na ovome velikome
projektu crtanog filma?
B. D.: Kao {to sam rekao, ja sam bio bruco{ na Akademiji
kad smo po~eli rad na animaciji. Pazi, ja sam do{ao ~etrdeset
devete ujesen, a u ~etvrtom mjesecu sljede}e godine ve}
je po~eo rad na crtanom filmu. To je sve bilo vremenski vrlo
zgusnuto. Dakle, jednoga dana Fadil Had`i} me pozove, ne
sje}am se je li i Walter bio prisutan: ’Jesi li i ti za to i to?’ Oni
su se ve} bili prethodno dogovorili o pothvatu, i sad je trebalo
vidjeti tko }e se iz redakcije pridru`iti. Pristali smo
samo Dela~ i ja, i nitko vi{e. Vukoti}u to nije padalo na pamet,
ili kome drugome. Prvo, on nije radio samo karikature
11