Bilten Vrhovnog suda za 1/2012. godinu - Sudovi Crne Gore

PRAVNI STAVOVI I MIŠLJENJA

5PRAVNI STAVKrivično odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore, u sastavu sudija KojovićRadula, Medenica Vesne, Vučinić Stanke, Stanković Ivice i Stojanović Petra, usjednici održanoj dana 19.03.2012.godine, na osnovu čl.100 st.4 Zakona o sudovimaCrne Gore, povodom zahtjeva predsjednika krivičnog odjeljenja Osnovnog suda uKotoru dr.Vesne Vučković, zauzelo je sledećiNAČELNI PRAVNI STAVU postupku odlučivanja po žalbi na prvostepenu presudu nakon početkaprimjene Zakonika o krivičnom postupku ("Sl.list CG" br.57/09) primjenjujese taj zakonik, pa i odredba člana 407 st.5 istog.O b r a z l o ž e n j eOdredom člana 513 st.2 Zakonika o krivičnom postupku ("Sl.list CG"br.57/09) je propisano da ako je do dana početka primjene ovog zakonika donesenaodluka protiv koje je odredbama Zakonika o krivičnom postupku ("Sl.list RCG"71/03 i 47/06) bio dozvoljen pravni lijek, a ta odluka još nije dostavljena ili je utoku rok za izjavljivanje pravnog lijeka ili po izjavljenom pravnom lijeku još nijeodlučeno, na pravo na pravni lijek i postupak o pravnom lijeku primjenjivaće seodredbe tog zakonika.Iz navedene zakonske odredbe proizilazi da se Zakonik o krivičnom postupku("Sl.list RCG" br.71/03 i 47/06) primjenjuje na pravo na pravni lijek i postupak opravnom lijeku u postupcima u kojima je odluka donijeta prije početka primjeneZakonika o krivičnom postupku ("Sl.list CG" br.57/09) ili ta odluka nije dostavljenado tog trenutka ili je rok za izjavljivanje pravnog lijeka počeo da teče prije početkaprimjene navedenog zakonika i konačno ili po izjavljenom pravnom lijeku još nijeodlučeno, ali samo na pravne ljekove koji su bili propisani po ranije važećemzakoniku, a nijesu po novom.Stojeći na gornjem pravnom stanovištu ovo odjeljenje nalazi da se Zakonik okrivičnom postupku ("Sl.list CG" br.57/09) primjenjuje u postupku odlučivanja požalbi na prvostepenu presudu bez obzira kada je presuda donijeta ako se po žalbiodlučuje nakon početka primjene navedenog zakonika.Sa tih razloga u postupku po žalbi na prvostepenu presudu koja je biladozvoljena po ranije i po sada važećem zakoniku, primjenjuje se odredba člana 407st.5 Zakonika o krivičnom postupku (Sl.list CG br.57/09).PREDSJEDNIK KRIVIČNOG ODJELJENJA,Radule Kojović,s.r.BILTEN 2 / 20117

6PRAVNI STAVKrivično odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore, u sastavu sudija KojovićRadula, Medenica Vesne, Stojanović Petra, Stanković Ivice i Vučinić Stanke, usjednici održanoj dana 17.04.2012.godine, na osnovu čl.100 st.4 Zakona o sudovimaCrne Gore, povodom zahtjeva Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore - Odjeljenjeza suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina od21.03.2012.godine, zauzelo jePRAVNI STAVČinjenični opis krivičnog djela, koje je izvršeno na organizovani načinprije početka primjene Zakonika o krivičnom postupku ("Sl.list CG" br.57/09 i49/10), a za koje se učiniocu sudi nakon primjene tog Zakonika, pored opisaelemenata djela iz Krivičnog zakonika mora sadržati i obilježja i uslove iz čl.22tač.8 ZKP, koji tom krivičnom djelu daju obilježja krivičnog djela izvršenog naorganizovan način, a u pravnoj ocjeni djela se navodi naziv krivičnog djela,odgovarajuća odredba Krivičnog zakonika uz naznačenje da je isto izvršeno naorganizovan način.O b r a z l o ž e n j eProcesni zakonik se primjenjuje na sve nezavršene postupke nakon početkaprimjene istog, ako u prelaznim i završnim odredbama nije nešto drugo propisano.S obzirom na prednje nakon početka primjene Zakonika o krivičnompostupku ("Sl.list CG" br.57/09 i 49/10) ne može se primjenjivati odredba člana 507Zakonika o krivičnom postupku ("Sl.list RCG" br.71/09 i 47/09).Sada važeći Zakonik o krivičnom postupku organizovani kriminal definiše učlanu 22 tač.8, pa se kod opisa radnji izvršenja krivičnog djela na organizovani načinu optužnici, odnosno izreci presude moraju unijeti odgovarajuća obilježja i uslovi izte odredbe. Prilikom pravne ocjene tužilac u optužnici odnosno sud u izreci presudese ne poziva na odredbu čl.22 tač.8 ZKP, ali se postojanje elemenata iz te zakonskeodredbe, koji su unijeti u opis krivičnog djela, moraju obrazložiti.Predsjednik krivičnog odjeljenja,Radule Kojović,s.r.8 VRHOVNI SUD CRNE GORE

7PRAVNI STAVU izvršnim predmetima koji se kod Osnovnog suda u Kotoru vode podposlovnim br. Iv. br. 1693/09, I. br. 234/2011, I. br. 283/11, taj sud je predmetnespise dostavio drugostepenom sudu na dalji postupak s pozivom na odredbe člana292 st. 2 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju. Ovo zbog toga što su žalbe izjavljeneprotiv prvostepenih rješenja koja su donijeta za vrijeme važenja Zakona o izvršnompostupku ("Sl. list RCG", br. 23/04).Po prijemu spisa, aktima od 22. 11., 23. 11. i 28. 11. 2011. godine, Viši sud,kao drugostepeni, vratio je predmetne spise prvostepenom sudu s pozivom naodredbe člana 292. u vezi sa čl. 5 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju ("Sl. list CG",br. 36/11), zbog toga što se po njegovom stupanju na snagu tj. 28. 09. 2011. godinepostupak ima nastaviti pred prvostepenim sudom.U takvoj situaciji, prvostepeni sud je tražio da se u vezi nadležnosti zauzmeodgovarajući pravni stav, kako u vezi ovih tako i budućih sličnih slučajeva.Na sjednici Gradjanskog odjeljenja Vrhovnog suda Crne Gore od 26.01.2012.godine jednoglasno je usvojen sljedećiPRAVNI STAVOdredbama člana 292 st. 1 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju koji jestupio na snagu 28. 09. 2011. godine, propisano je da će se postupci izvršenja iobezbjedjenja započeti do dana stupanja na snagu ovog zakona okončati poovom zakonu.U st. 2 istog propisa, predvidjen je izuzetak od navedene odredbe ipropisano da će izuzetno, ako je protiv prvostepenog rješenja izjavljena žalbaili prigovor na rješenje o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave, postupakpo žalbi, odnosno prigovoru okončati po odredbama Zakona o izvršnompostupku ("Sl. list RCG", br. 23/04).Iz predmetnih spisa se vidi da je u svima njima pobijana prvostepenarješenja donijeta su u vrijeme važenja Zakona o izvršnom postupku, pa se uskladu sa čl. 292 st. 2. Zakona o izvršenju i obezbjedjenju dalji postupak požalbi ima okončati po odredbama Zakona o izvršnom postupku ("Sl. listRCG", br. 23/04). Odredbama čl. 8. tog zakona predvidjeno je da o žalbiodlučuje drugostepeni sud, pa je upravo taj sud i stvarno nadležan da okončapostupak po žalbi protiv prvostepenih rješenja.Predsjednik gradjanskog odjeljenja,Ranko Vuković,s.rBILTEN 2 / 20119

Zakon o radu ("Sl.list RCG", br.43/2003 i 25/06), u čl.65, propisivao je dazaposleni ima pravo na odgovarajuću zaradu koja se utvrđuje u skladu sa timzakonom i kolektivnim ugovorom, a u čl.70. da zaposleni ima pravo na naknaduzarade u visini utvrđenoj kolektivnim ugovorom za vrijeme: "...čekanja naraspoređivanje na druge poslove; čekanja na prekvalifikaciju i dokvalifikaciju premapropisima o socijalnom osiguranju kao i za vrijeme dok prekvalifikacija idokvalifikacija traju i u drugim slučajevima utvrđenim zakonom i kolektivnimugovorom." Odredba čl.78. ovog zakona predviđala je dužnost poslodavca dazaposlenog invalida rada, kao i zaposlenog kod kojeg postoji opasnost od nastankainvalidnosti, u smislu posebnih propisa, rasporedi na odgovarajuće radno mjesto i damu obezbijedi druga prava u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.Važeći Zakon o radu ("Sl.list CG", br.49/08), u čl.77. predviđa da zaposleniima pravo na odgovarajuću zaradu, koja se utvrđuje u skladu sa zakonom,kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu, a u odredbi čl.82. st.1. propisano je pravona naknadu zarade u visini utvrđenoj kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu zavrijeme: "... dokavalifikacija i osposobljavanja za rad na drugim poslovima dok onitraju i u drugim slučajevima utvrđenim zakonom, kolektivnim ugovorom iugovorom o radu."Slijedom navedenog, za postojanje obaveze poslodavca na isplatu razlike uzaradi koju zaposleni ostvaruje obavljajući poslove na koje ga je poslodavac uskladu sa peostalom radnom sposobnošću rasporedio i zarade koju je ostvarivao umomentu nastanka invalidnosti, kao i u slučaju dok čeka na raspored naodgovarajuće poslove, od značaja je osnov nastanka invalidnosti, odnosnoizmijenjene radne sposobnosti koju je utvrdila nadležna ljekarska komisija.Pravni osnov za isplatu naknade štete u visini razlike u zaradi postoji uslučajevima kada je invalidnost ili smanjenje radne sposobnosti nastupilo kaoposledica povrede na radu ili u vezi sa radom, ili bolesti koja je u vezi sa radom(profesionalne bolesti), u kom slučaju poslodavac odgovara po opštim pravilima oodštetnoj odgovornosti.Ukoliko je invalidnost ili smanjenje radne sposobnosti nastupilo kao posledicapovrede van rada ili bolesti (a nije u pitanju profesionalna bolest), ne postojiosnov za isplatu naknade štete zbog manje zarade na drugim odgovarajućimposlovima na koje se zaposleni raspoređuje kod poslodavca.U konkretnim sporovima koji se vode protiv Rudnika uglja u Pljevljima, ukojima je odlučivao Vrhovni sud u revizijskom postupku, kod zaposlenih-tužilacautvrđena je invalidnost III kategorije trajno kao posledica povrede van rada ilibolesti i priznato pravo na raspored na druge poslove prema preostaloj radnojsposobnosti.Imajući u vidu naprijed iznijeto proističe da ukoliko je Rudnik uglja, kaoposlodavac, rasporedio zaposlenog na druge poslove koji odgovaraju njegovojpreostaloj radnoj sposobnosti, saglasno rješenju Fonda o utvrđenoj kategorijiinvalidnosti i obavezi raspoređivanja, zaposlenom se u tom slučaju isplaćujezarada prema Kolektivnom ugovoru - Pravilniku o zaradama, koji je u primjeni kodRudnika uglja, koja je predviđena za radno mjesto i poslove na koje je raspoređen.12 VRHOVNI SUD CRNE GORE10

Jer, okolnost samog raspoređivanja ne stvara za Rudnik uglja kao poslodavcanikakvu novu obavezu za isplatu razlike zarade, jer je on svoje obaveze vezane zasmanjenje radne sposobnosti zaposlenog ispunio, a ne postoji drugi pravni osnov zaisplatu te razlike. To znači da korisnik prava po osnovu III kategorije invalidnosti,preostale radne sposobnosti i opasnosti od nastanka invalidnosti, koji je raspoređen,pravo na zaradu ostvaruje prema Zakonu o radu, kolektivnom ugovoru i ugovoru oradu.S druge strane, zaposlenima koje Rudnik uglja nije rasporedio na drugeposlove koji odgovaraju njihovoj preostaloj radnoj sposobnosti, i oni su van rada(čekanje na raspored), naknada zarade se isplaćuje prema Kolektivnom ugovoru -Pravilniku o zaradama Rudnika uglja. Odredbama Pravilnika o zaradama Rudnikauglja (ranijim i važećim) utvrđena je naknada zarada za neuposlene invalide.11Predsjednik građanskog odjeljenja,Ranko Vuković,s.r.BILTEN 2 / 201113

12PRAVNI STAVNa osnovu čl.28. Zakona o sudovima ("Sl.list RCG", br.5/02, 49/04 "Sl.listCG", br.28/08, 39/11), na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Crne Goreod 27.06.2012. godine, većinom glasova sudija Građanskog odjeljenja, usvojen jePRAVNI STAVIzgradnja javnog puta bez donošenja odluke o izuzimanju iz posjedagrađevinskog zemljišta predstavlja faktičko deposediranje koje je osnov zaostvarivanje prava na naknadu u skladu sa odredbama Zakona oeksproprijaciji.Pravo na ovu naknadu ne zastarijeva pa se na potraživanje bivšihvlasnika za isplatu naknade ne primjenjuju odredbe o zastarjelosti iz Zakona oobligacionim odnosima.O b r a z l o ž e nj eU praksi Vrhovnog suda Crne Gore pojavila su se različita pravna mišljenja opitanjima:da li izgradnja javnog puta bez donošenja odluke o izuzimanju iz posjedagrađevinskog zemljišta predstavlja faktičko deposediranje koje može biti osnov zaostvarivanje prava na naknadu, čija se visina utvrđuje u skladu da odredbamaZakona o eksproprijaciji, ilitakav spor treba razriješiti primjenom pravila građenja na tuđem zemljištushodno odredbama čl.24. ranijeg Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa, tj.čl.41. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima koji je sada u primjeni.Razlozi za usvajanje pravnog stavaU slučajevima izgradnje javnog puta bez donošenja odluke o izuzimanju izposjeda građevinskog zemljišta radi se o faktičkom deposediranju (tzv.faktičkaeksproprijacija), koja nastaje kada se na zemljištu grade putevi, infrastrukturni ilidrugi objekti od javnog i opšteg interesa iako ne postoji odluka-rješenje oizuzimanju zemljišta. U suštini, u takvim slučajevima opština, odnosno jedinicalokalne samouprave vrši ili dozvoljava izgradnju objekata od javnog interesa nazemljištu koje nije formalno eksproprisano. Time se ugrožavaju i povređujusubjektivna prava fizičkih lica na nepokretnostima. Jer, svojina je najpotpunija vlastna stvari i pravo je vlasnika da svoju stvar drži, da je koristi i da njome raspolaže u14 VRHOVNI SUD CRNE GORE

granicama određenim zakonom, a obaveza svih da se uzdržavaju od povrede pravasvojine drugog lica, kako je to predviđala odredba čl.3. ranijeg Zakona o osnovamasvojinsko pravnih odnosa, a propisano je u čl.6. sadašnjeg Zakona o svojinskopravnim odnosima.Izgradnjom ulice sa potrebnom komunalnom infrastrukturom u potpunosti semijenja karakter zemljišta, jer se više ne radi o privatnoj svojini već o javnom dobrukojim upravlja država preko svojih organa i javnih preduzeća. Za razliku od Zakonao građevinskom zemljištu (Sl.list SRCG.28/80 i 12/86) , koji je gradsko građevinskozemljište definisao isključivo kao duštveno, odnosno državno i isključivaomogućnost otuđenja ovog zemljišta iz društvenog - državnog vlasništva, Zakon ograđevinskom zemljištu iz 2000. godine (Sl. list. RCG 55/00), u čl. 2 je propisivaoda gradsko građevinsko zemljište može biti u privatnom i u državnom vlasništvu, ačlanom 6 st. 3 da se donošenjem akta o određivanju gradskog građevinskogzemljišta ne mijenja karakter vlasništva na ovom zemljištu. Član 8. ovog Zakonapropisivao je da je gradsko građevinsko zemljište u prometu, suprotno ranijimzakonskim određenjima kada je ovo zemljište bilo izvan prometa. Odredbama čl. 10ovog Zakona bilo je propisano je da se građevinsko zemljište privodi namjeniizgradnjom objekata, odnosno izvođenjem drugih radova u skladu sa propisima oplaniranju i uređenju prostora, a u slučaju privođenja namjeni ranijem vlasnikuutvrđuje se i plaća naknada po zakonu kojim se uređuje eksproprijacijaNačin i postupak donošenja prostornih planova i izgradnju objekata ranije jeregulisao Zakon o uređenju i planiranju prostora (Sl.list RCG br.28/05), dok Zakono uređenju prostora i izgradnji objekata (Sl. List CG 51/08,34/11 i 47/11), koji jesada u primjeni , u potpunosti reguliše postupak i način izgradnje objekata i uređenjaprostora i njegovim donošenje prestala je primjena i Zakona o građevinskomzemljištu. Tako je odredbom čl. 52 Zakona o uređenju prostora i izgradnji objekatapredviđeno da donošenjem planskog dokumenta utvrđuje se javni interes zaeksproprijaciju nepokretnosti za izgradnju planiranih objekata i uređenje prostora.Iz navedenih zakonskih određenja može se zaključiti da je i Zakon ograđevinskom zemljištu predviđao plaćanje naknade ranijem vlasniku u slučajuprivođenja namjeni zemljišta ranijeg korisnika po zakonu kojim se uređujeeksproprijacija, a odredbama Zakona o uređenju prostora i izgradnji objekatapredviđeno je utvrđivanje javnog interesa za eksproprijaciju nepokretnosti zaizgradnju planiranih objekata i uređenje prostora.U konkretnim sporovima, opština ili Glavni grad su zemljište tužilaca privelenamjeni izgradnjom ulice koje su dobro u državnoj svojini, u smislu čl. 2. važećegZakona o putevima, i time je pravo svojine tužilaca na predmetnim parcelama( ilidjelovima parcela) prestalo. Ranijim vlasnicima nije plaćena nikakva naknada.Odgovornost opštine se ogleda u tome što je bez eksproprijacije parcele tužilacapretvorila u ulicu, a odredbe naprijed navedenih zakona upućuju da je opština biladužna da donose akt o izuzimanju građevinskog zemljišta iz poseda dosadašnjegkorisnika i da im isplati naknadu, i na taj način zemljište prelazi u državnu svojinu.Dakle, tužioci su lišeni prava svojine, pa je osnov tužbenih zahtjeva, u stvari,zahtjev za povraćaj svojine. Pošto povraćaj i uspostava pređašnjeg stanja nije13BILTEN 2 / 201115

moguća zbog privođenja namjeni izgradnjom ulice, tužiocima pripada pravo da traženaknadu za oduzete nepokretnosti. Imajući u vidu da pravo zahtijevati povraćajsvojine ne zastarijeva, mišljenja sam da ni zahtjev za traženu naknadu ranijihvlasnika ne zastarijeva.Spor u kojem je izgradnjom javnog puta faktički deposedirano zemljištevlasnika ne može rješavati primjenom odredbi iz Zakona o svojinsko pravnimodnosima koje regulišu način sticanja svojine (korišćenja) građenjem na tuđemzemljištu. Ovo iz razloga što se radi o građenju ulice za koji se utvrđuje opšti interesi koje predstavljaju javno dobro u opštoj upotrebi, zbog čega savjesnom vlasnikuzemljišta ne bi bilo moguće utvrđivati prava koja predviđaju odredbe koje regulišusticanja svojine građenjem na tuđem zemljištu.Predsjednik Građanskog odjeljenjaRanko Vuković,s.r.1416 VRHOVNI SUD CRNE GORE

KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO

17URAČUNAVANJE PRITVORA(Član 51 stav 1 KZ)Vrijeme provedeno u ekstradicionom pritvoru koje nije u vezi sakrivičnim djelom za koje je okrivljeni pravosnažno osudjen ne može seuračunati u izrečenu kaznu zatvora.Iz obrazloženja:"U konkretnom slučaju nižestepeni sudovi su pravino zaključili da seokrivljenom L. V. u izrečenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci,na koju je pravosnažno osudjen presudom Apelacionog suda Crne GoreKsž.br.16/2012 od 11.04.2012.godine, ne uračuna vrijeme koje je proveo uekstradicionom pritvoru od 29.06.2007. do 19.05.2008.godine, jer je to vrijemeuračunato u presudu nadležnog državnog organa Švajcarske. Dakle, vrijemeprovedeno u ekstradicionom pritvoru nije u vezi sa krivičnim djelom neovlašćenaproizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga iz čl.300 st.1 Krivičnogzakonika, za koje je okrivljeni pravosnažno osudjen, pa se to vrijeme, saglasnoodredbi čl.51 st.1 Krivičnog zakonika, nije moglo uračunati u izrečenu kaznuzatvora.Kod prednjih činjenica Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore je pravilnoodlučilo kad je shodno čl.438 st.3 ZKP, rješenjem odbacilo predlog braniocaoptuženog L. V, jer nema razloga za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž-s II br. 3/12 od 12.07.2012. godine)BILTEN 2 / 201121

18KRIVIČNO DJELO TEŠKO DJELO PROTIV ZDRAVLJA LJUDI(Član 115 stav 4 u vezi sa čl. 109 st. 3 i st. 1 KZ RCG)Za ocjenu postojanja krivičnog djela teško djelo protiv zdravlja ljudi ododlučnog značaja je utvrdjenje činjenice da li su radnje koje optuženi nijepreduzeo u liječenju pacijenta (oštećenog) posljedično vezane za pogoršanjenjegovog opšteg zdravstvenog stanja i nastupanja smrti istog i da li te radnjepredstavljaju očigledno nepodoban način liječenja ili uopšte nesavjesnopostupanje u pružanju ljekarske pomoći.Iz obrazloženja:"Osnovano se žalbom državnog tužioca ukazuje da pobijana presuda nemavaljanih razloga o odlučnim činjenicama, da su dati razlozi nejasni i u znatnoj mjeriprotivrječni, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386st.1 tač.8 ZKP, koja drugostepenu presudu čini nezakonitom i predstavlja razlog zanjeno ukidanje.Naime, drugostepeni sud je nakon održanog pretresa, prihvatajući u svemuodbranu optuženog i nalaze i mišljenja svih medicinskih odbora, a posebno Sudskomedicinskog odbora u Beogradu, te izjašnjenja predstavnika tog odbora prof. dr A.B. i prof. dr K. V. zaključio da nije dokazano da je optuženi N. S. prilikom liječenjasada pok. P. A. primijenio očigledno nepodobno sredstvo i očigledno nepodobannačin liječenja. Pri tom, drugostepeni sud nalazi da je prema mišljenju vještakamedicinske struke, ono što je optuženi preduzeo bilo apsolutno indikovano idoktrinarno, tako da te mjere nijesu mogle izazvati pogoršanje stanja kod pacijentaP. A. u odnosu na dan prijema, a da propusti u liječenju oštećenog koji se sastoje utome što nije data terapija protiv anaerobnih bakterija, predstavljaju manjaodstupanja od optimalnog odredjivanja terapije koja ne sadrži u sebi "karakternepodobnosti".Medjutim, prednji zaključci suda su nejasni i kao takvi nemaju uporišta uizvedenim dokazima. Ovo kod činjenice što se iz svih nalaza i mišljenja vještakamedicinske struke i to Medicinskog fakulteta u Nišu, Medicinskog fakulteta -Instituta za sudsku medicinu u Beogradu i Sudsko medicinskog odbora Medicinskogfakulteta u Beogradu utvrdjuje da je u postupku liječenja P. A. propušteno da sepreduzme niz medicinskih mjera i to: primjena antibiotika kojima se liječi infekcijaizazvana takozvanim anaerobnim bakterijama i to od prvog dana liječenja,blagovremene i ponovljene analize krvi i rendgensko snimanje grudnog koša koje biukazivale na širenje infekcije u predjelu vrata i sredogrudja. Osim toga propušteno jeda se redovnim analizama krvi, a uz detaljnije praćenje stanja pacijenta,pravovremeno dijagnostikuje širenje infekcije kako bi se na vrijeme primijenile i22 VRHOVNI SUD CRNE GORE

20KRIVIČNO DJELO UGROŽAVANJE SIGURNOSTI(Član 168 stav 2 u vezi st. 1 KZ)Upućivanjem ozbiljnih prijetnji koje su kod oštećenih izazvale strah iosjećaj nesigurnosti i stavljanjem do znanja oštećenim da posjeduje vatrenooružje u radnjama okrivljenog ostvarena su sva bitna obilježja krivičnog djelaugrožavanje sigurnosti.Iz obrazloženja:"Nakon pravilne i potpune ocjene odbrana okrivljenog L. N. i izvedenihdokaza na pretresu, drugostepeni sud je sa sigurnošću utvrdio da je okrivljeni L. N.izvršio dva krivična djela ugrožavanje sigurnosti iz čl.168 st.2 u vezi st.1 Krivičnogzakonika.Činjenično utvrdjenje drugostepenog suda, a kako je to bliže predstavljeno uizreci pobijane presude pod tačkom 1 i 2 izreke, temelji se na jasnim, logičnim,ubjedljivim i saglasnim kazivanjima oštećenih K. G, K. B, K. D, T. I. i K. R.Naime, oštećeni T. I. i K. R. u svojim iskazima jasno i odredjeno su seizjasnili da su početkom oktobra mjeseca 2008.godine počeli sa obavljanjemposlova izvlačenja drvene gradje kod preduzeća "K.", vlasništvo oštećenih K. i da subili smješteni u kući oca okrivljenog L. N. Krajem novembra 2008.godine, ujutarnjim časovima, ispred te kuće došao je njima nepoznati čovjek koji je na sebiimao trenerku sa natpisom "Policija". Radilo se o okrivljenom L. N. koji jeoštećenima uputio prijetnje "Gubite se odavde džukele, jebaću vam majku, pobićuvas", a zatim ih otvorenom šakom udario u predjelu glave i lica. Navedene prijetnje iupotrebu sile oštećeni su shvatili ozbiljno bez obzira što slučaj nijesu prijavilipoliciji već su odmah pozvali K. D. kojem su saopštili šta im se prethodno desilo.Nadalje, drugostepeni sud je pravilnom ocjenom iskaza oštećenih K. G, K. B.i K. D. utvrdio da je kritičnog dana 06.01.2009.godine, oko 15 časova, okrivljeni L.N. putničkim vozilom marke "Nisan terano" došao ispred kuće oštećenih, kojomprilikom je izašao iz vozila i oštećenom K. G. i njegovim sinovima B. i D. uputioriječi prijetnje "Dodjite ovamo sva trojica, da vas pobijem kao paščad". Okrivljeni sevratio do svog vozila u koje je ušao i udaljio se od kuće oštećenih, prelazećirastojanje od 50 do 80 metara, da bi se ponovo vozilom vratio i prolazeći pored kućeoštećenih prvo je prikočio, a zatim i zaustavio vozilo iz kojeg je, držeći pištolj u rucikazao oštećenim "Pobiću vas kao paščad". Navedene prijetnje oštećeni K. shvatili suza ozbiljno i istog dana slučaj prijavili organima policije.Imajući u vidu iskaze svih oštećenih, a posebno oštećenih K, koji su prijekritičnog dogadjaja bili u dobrim odnosima sa okrivljenim i sa njegovim ocem, čijukuću su koristili za boravak oštećenih K. R. i T. I, ovaj sud nalazi da nije bilorazloga da oštećeni svojim iskazima neosnovano terete okrivljenog.24 VRHOVNI SUD CRNE GORE

Neosnovani su navodi žalbe branioca okrivljenog da je drugostepeni sudpogrešno ocijenio kazivanje oštećenih T. I. i K. R, koji su nasuprot zaključivanjudrugostepenog suda po stanovištu žalbe tvrdili da se kritične prilike nijesu osjećaliugroženim, a posebno navod žalbe da je izostala ocjena iskaza oštećenog K. R.sadržana u dvije njegove izjave ovjerene pred nadležnim državnim organom. Ovo sarazloga što su oštećeni T. I. i K. R. u svojim iskazima pred istražnim sudijomOsnovnog suda u Žabljaku i na sudjenju kod prvostepenog suda, jasno i odredjenokazali da su se kritične prilike osjećali ugroženi ozbiljnom prijetnjom i fizičkimnapadom od strane okrivljenog L. N. Ovjerene izjave oštećenog K. R. od18.12.2009. i 13.06.2011. godine kod Odjeljenja za opštu upravu Opštine Foča, subez značaja jer je sud dužan da po propisima ZKP cijeni samo iskaz dat u postupkupred sudom gdje je pod prijetnjom zakonskih posljedica svjedok dužan da da iskaz,pa je stoga takvo davanje iskaza oštećenog koji je saslušan u svojstvu svjedoka,jedino valjano i podobno za ocjenu suda.Nasuprot navodima žalbe branioca okrivljenog, drugostepeni sud je upobijanoj presudi dao ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka L. G, suprugeokrivljenog, Z. R. i G. B, koji su nesporno u srodničkim i prijateljskim odnosima saokrivljenim i isti su bili zainteresovani da potvrde odbranu okrivljenog, kako upogledu prvog, tako i u pogledu drugog dogadjaja, da okrivljeni nije primjenjivaofizičku silu ili prijetnju prema oštećenim T. I. i K. R, na koje okolnosti se izjasniosvjedok Z. R, odnosno, da nije prijetio niti potezao pištolj prema oštećenim K, kakosu to tvrdili svjedoci L. G. i G. B. Takodje, drugostepeni sud je dao valjanu ocjenuiskaza svjedoka K. Ž, G. P. i Š. V, nalazeći da ovi svjedoci nijesu bili očevicipredmetnih dogadjaja.Neosnovano se žalbama okrivljenog i njegovog branioca dovodi u sumnjupravilnost i potpunost činjeničnog utvrdjenja drugostepenog suda isticanjem da kodokrivljenog nije pronadjen pištolj i da je bilo nužno ponovo saslušati svjedoka G. P,radnika Ispostave policije u Žabljaku na okolnosti njegovog saznanja oko pretresaokrivljenog i njegovog vozila, te razgovora koji su tom prilikom obavili saokrivljenim. Ovo iz razloga što je okrivljeni imao dovoljno vremena da od momentapodnošenja prijave oštećenih K. do izvršenog pretresa okrivljenog skloni pištolj, aosim toga iz iskaza svjedoka Š. V. proizilazi da je ovaj svjedok u svojstvuovlašćenog službenika Uprave policije - Ispostave u Žabljaku, oko 21 čas, izvršiosamo pregled, a ne i pretres vozila okrivljenog.Na potpuno i pravilno utvrdjeno činjenično stanje, drugostepeni sud jepravilno primijenio Krivični zakonik kada je okrivljenog L. N. oglasio krivim zbogdva krivična djela ugrožavanje sigurnosti iz čl.168 st.2 u vezi st.1 Krivičnogzakonika, pa su i u ovom dijelu neosnovane žalbe okrivljenog i njegovog braniocada je na štetu okrivljenog povrijedjen Krivični zakonik.Isto tako, neosnovani su navodi žalbe branioca okrivljenog u pogledu odlukeo krivičnoj sankciji, paušalu i imovinskopravnom zahtjevu. Drugostepeni sud jepravilno utvrdio i ocijenio sve okolnosti koje su od značaja za izbor krivičnesankcije i njenu visinu, pa je pravilno okrivljenom izrekao uslovnu osudu kojom jeutvrdio kaznu i istu uslovio na vrijeme od dvije godine, nalazeći da će se21BILTEN 2 / 201125

upozorenjem uz prijetnju kazne dovoljno uticati na okrivljenog da više ne vršikrivična djela."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kž I br. 10/12 od 14.05.2012. godine)2226 VRHOVNI SUD CRNE GORE

23KRIVIČNO DJELO IZDAVANJE ČEKA I SREDSTAVABEZGOTOVINSKOG PLAĆANJA BEZ POKRIĆA(Član 263 stav 3 u vezi st. 2 KZ)Namjera nije bitan elemenat bića krivičnog djela izdavanje čeka isredstava bezgotovinskog plaćanja bez pokrića.Iz obrazloženja:"Iz izreke prvostepene presude Osnovnog suda u Bijelom Polju K. br. 340/11od 10.10.2011. godine proizilazi da je okrivljeni F. S, na osnovu čl. 373 st. 1 tač. 2ZKP, oslobodjen od optužbe, da je dana 20.09.2008. godine, u Bijelom Polju, kaoodgovorno lice u DOO "S. C." iz Bijelog Polja, izdao mjenicu serije AA0453792 naiznos od 11.853,87 eura, za robu koju je u toku 2008. i 2009. godine preuzeo odoštećenog DOO "P.-G." iz Bijelog Polja, iako je znao da DOO "S. C." nije imaopokriće na svom žiro računu u vrijeme izdavanja mjenice i time tom društvu, a naštetu oštećenog DOO "P.-G." pribavio protivpravnu imovinsku korist u iznosu od11.153,87 eura, čime bi izvršio krivično djelo izdavanje čeka i sredstavabezgotovinskog plaćanja bez pokrića iz čl. 263 st. 3 u vezi st. 2 Krivičnog zakonika.Drugostepeni sud u razlozima svoje presude navodi da je odbrana okrivljenogpotvrdjena izvedenim dokazima iz kojih se nije mogao izvesti zaključak da jenamjera optuženog bila da izdavanjem predmetne mjenice pribavi sebi ili drugomprotivpravnu imovinsku korist. Dakle, drugostepeni sud za razliku od činjeničnogutvrdjenja prvostepenog suda, zaključuje da se u konkretnom slučaju nije moglautvrditi namjera kod okrivljenog da je izdavanjem predmetne mjenice pribavioprotivpravnu imovinsku korist za sebe ili drugoga, te da namjera predstavlja nekuvrstu predumišljaja i unaprijed stvorene predstave o cilju koji se hoće i ka kom seteži.Za postojanje krivičnog djela izdavanje čeka i sredstava bezgotovinskogplaćanja bez pokrića iz čl. 263 st. 3 u vezi st. 2 Krivičnog zakonika potrebno je daučinilac izda ili stavi u promet ček, mjenicu, kakvu garanciju ili kakvo drugosredstvo plaćanja ili obezbedjenja plaćanja, iako zna da za to nema pokrića i timesebi ili drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist u iznosu koji prelazi 3.000eura. Radnja izvršenja ovog krivičnog djela je izdavanje ili stavljanje u prometmjenice bez pokrića, uz pribavljenje protivpravne imovinske koristi u zakonomodredjenom iznosu, što sve čini objektivna obilježja bića ovog krivičnog djela, ana subjektivnom planu potreban je umišljaj koji mora da obuhvati svijest daček ili drugo sredstvo plaćanja nema pokriće. Prema tome, namjera nije bitanelemenat bića ovog krivičnog djela, pa su razlozi drugostepenog suda da je zapostojanje krivičnog djela izdavanje čeka i sredstava bezgotovinskog plaćanja bezpokrića iz čl. 263 st. 3 u vez st. 2 Krivičnog zakonika, pored umišljaja potrebna iBILTEN 2 / 201127

namjera su potpuno nejasni, čime je taj sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnogpostupka iz čl. 386 st. 1 tač. 8 ZKP na koju se osnovano ukazuje u zahtjevu zazaštitu zakonitosti Vrhovnog državnog tužilaštva."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz br. 3/12 od 23.04.2012. godine)2428 VRHOVNI SUD CRNE GORE

25KRIVIČNO DJELO ZLOUPOTREBA POLOŽAJAU PRIVREDNOM POSLOVANJU(Član 272 stav 1, u vezi sa čl. 25 KZ)Od pravilnog utvrdjenja činjenice kakva je pravna priroda ugovora odjelu koji je zaključen izmedju optuženih, zavisi pravilna odluka suda upogledu postojanja krivičnog djela iz člana 272 stav 1 KZ i krivice optuženih.Iz obrazloženja:"Osnovano se žalbom Osnovnog državnog tužilaštva u Podgorici ukazuje daje drugostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, što pobijanu presudu čininezakonitom i predstavlja razlog za njeno ukidanje.Naime, drugostepeni sud u svemu prihvata odbranu optuženog R. Ž. koji jetvrdio da je navedenu prodavnicu izdao u zakup optuženom A. J. za servis mobilnihtelefona, što je u svojoj odbrani potvrdio optuženi A. J. Dakle, svoju odluku uodnosu na optuženog R. Ž. sud je zasnovao na njegovoj odbrani i odbrani optuženogA. J. Medjutim, drugostepeni sud nije cijenio od kakvog je značaja za pravilnočinjenično utvrdjenje sadržina Ugovora o djelu koji je zaključen izmedju optuženihR. i A, iz kojeg proizilazi da je optuženi R. Ž. angažovao optuženog A. J. da radi unjegovom maloprodajnom objektu kao serviser mobilnih telefona.U Ugovoru o djelu je navedeno da je poslenik - serviser A. J. saglasan dabude povremeno angažovan na poslovima servisiranja mobilnih telefona uprodavnici "M." koja posluje u okrivu D.O.O. "E-s." čiji je vlasnik i izvršni direktoroptuženi R. Ž. Sadržinu predmetnog ugovora, kao i sadržinu potvrde Centrabezbjednosti u Podgorici o privremenom oduzimanju predmeta od optuženog R. Ž,iz koje proizilazi da su predmetni telefoni i kartice pronadjeni u servisnom dijeluprodavnice, drugostepeni sud je bio dužan da svestranije ocijeni radi izvodjenjapravilnog zaključka da li je optuženi R. Ž, maloprodajni objekat izdao u zakupoptuženom A. J. ili je pak povremeno angažovao optuženog A. J. da radi unjegovom maloprodajnom objektu radi servisiranja mobilnih telefona, kako toproizilazi iz sadržine predmetnog Ugovora o djelu, te da sledstveno tom utvrdjenjuocijeni da li je optuženi Đ. Ž. prilikom kupovine mobilnih telefona od optuženog A.J. sa umišljajem pomogao optuženim R. Ž. i A. J. da pribave imovinsku korist uiznosu od 1.530 eura na ime neplaćenog poreza na promet.Tvrdnju optuženog R. Ž. da nema nikakve veze sa maloprodjanim objektomkoji posluje u sklopu njegovog preduzeća, već da je taj objekat na osnovu Ugovora odjelu od njega preuzeo optuženi A. J, trebalo je dovesti u vezu i sa sadržinomfinansijske dokumentacije i nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke dr D. U. izPodgorice, iz koje se nesumnjivo zaključuje da se radi o mobilnim telefonima zakoje ne postoji uredna dokumentacija o nabavci, što jasno ukazuje da su istiBILTEN 2 / 201129

prodavani van tokova novčanog prometa, kako je to u svojoj odbrani naveo optuženiA. J. Uz to, sud je trebao svestranije da ocijeni činjenicu da li je optuženi A. J. poosnovu ugovora o djelu "preuzeo" maloprodajni objekat "M." od optuženog R. Ž,obzirom da pravna priroda ovog ugovora nije "preuzimanje" ili "prepuštanje"maloprodajnog objekta, već povremeno angažovanje optuženog A. J, kao serviserana poslovima servisiranja mobilnih telefona u ovom prodajnom objektu čiji jevlasnik i izvršni direktor optuženi R. Ž, a što nesumnjivo proizilazi iz sadržinepredmetnog ugovora. Od pravilnog utvrdjenja ovih činjenica zavisi i pravilna odlukasuda u pogledu postojanja krivičnog djela i krivice optuženih R. Ž. i A. J, kao ioptuženog Đ. Ž, koji se bavio preprodajom mobilnih telefona i kartica na sivomtržištu, a koje je preuzimao od A. J. iz prodajnog objekta "M.", kako je to tvrdio usvom iskazu optuženi Đ. Ž.U ponovnom postupku drugostepeni sud u potpuno izmijenjenom sastavu ćenakon svestrane ocjene žalbe branioca optuženih R. Ž, A. J. i Đ. Ž, koja je izjavljenaprotiv prvostepene presude i svih spisa predmeta biti u mogućnosti da donesepravilnu i zakonitu odluku."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž I br. 19/12 od 18.06.2012. godine)2630 VRHOVNI SUD CRNE GORE

27KRIVIČNO DJELO UNIŠTENJE I OŠTEĆENJEZAŠTIĆENOG PRIRODNOG DOBRA(Član 310 stav 1 KZ)Promjenom prirodnog izgleda morske obale ostvareni su bitni elementibića krivičnog djela uništenje i oštećenje zaštićenog prirodnog dobra iz člana310 stav 1 KZ.KRIVIČNO DJELO NESAVJESTAN RAD U SLUŽBI(Član 417 stav 2 u vezi st. 1 KZ)Neizvršavanjem zakonskih obaveza u pogledu inspekcijskog nadzora ikontrole izvodjenja radova koji mogu da prouzrokuju kvalitativne ilikvantitativne promjene u prirodnom ili vještački uspostavljenom vodnomrežimu izvršeno je krivično djelo nesavjestan rad u službi.R J E Š E N J EUvažava se žalba Osnovnog državnog tužilaštva u Kotoru, pa se ukidapresuda Višeg suda u Podgorici Kž. br. 482/11 od 12.07.2011. godine i predmetvraća tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.O b r a z l o ž e nj ePresudom Osnovnog suda u Kotoru K. br. 294/10/08 od 28.10.2010. godine,oglašeni su krivim R. R, zbog krivičnog djela protivpravno zauzimanje zemljišta izčl. 254 st. 1 Krivičnog zakonika i krivičnog djela uništenje i oštećenje zaštićenogprirodnog dobra iz čl. 310 st. 1 Krivičnog zakonika, M. M. zbog krivičnog djelauništenje i oštećenje zaštićenog prirodnog dobra iz čl. 310 st. 1 Krivičnog zakonika,R. R. zbog krivičnog djela nesavjestan rad u službi iz čl. 417 st. 2 u vezi st. 1Krivičnog zakonika i J. B. zbog krivičnog djela nesavjestan rad u službi iz čl. 417 st.2 u vezi st. 1 Krivičnog zakonika i R. R. osudjen na jedinstvenu kaznu zatvora utrajanju od 4 (četiri) mjeseca, M. M. je izrečena uslovna osuda kojom je utvrdjenakazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca i istovremeno odredjeno da se kazna nećeizvršiti ukoliko okrivljeni za vrijeme od jedne godine od dana pravosnažnostipresude ne učini novo krivično djelo, R. R. i J. B. izrečena je uslovna osuda kojomBILTEN 2 / 201131

im je utvrdjena kazna zatvora u trajanju od po 6 (šest) mjeseci i istovremenoodredjeno da se kazna neće izvršiti ukoliko optuženi za vrijeme od jedne godine išest mjeseci od dana pravosnažnosti presude ne učine novo krivično djelo. Istompresudom optuženi su obavezani da na ime troškova krivičnog postupka solidarnouplate iznos od 536,50 eura i na ime sudskog paušala iznos od 50 eura, u roku od 15dana od dana pravosnažnosti presude.Protiv te presude žalbu su izjavili Osnovno državno tužilaštvo u Kotoru ibranioci optuženih. Osnovno državno tužilaštvo u Kotoru je izjavilo žalbu zbogodluke o krivičnoj sankciji, sa predlogom da se žalba uvaži, pobijana presudapreinači i okrivljenima izrekne adekvatna zatvorska kazna. Branioci optuženih suizjavili žalbe zbog svih zakonskih razloga, sa predlogom da se presuda preinači ioptuženi oslobode optužbe ili da se presuda ukine i predmet vrati na ponovnipostupak.Odlučujući o žalbama, Viši sud u Podgorici, kao drugostepeni, je u sjednicivijeća odlučio da otvori pretres pred tim sudom.Nakon održanog pretresa Viši sud u Podgorici presudom Kž. br. 482/11 od12.07.2011. godine, odbio je kao neosnovanu žalbu Osnovnog državnog tužilaštva uKotoru izjavljenu protiv presude Osnovnog suda u Kotoru K. br. 294/10 od28.10.2010. godine, dok je uvažio žalbe branilaca optuženih i preinačio prvostepenupresudu na način što su optuženi oslobodjeni od optužbe. Ujedno je odlučeno datroškovi krivičnog postupka nastali pred drugostepenim sudom padaju na teretbudžetskih sredstava suda, o kojima će se odlučiti posebnim rješenjem.Protiv citirane presude Višeg suda u Podgorici žalbu je izjavilo Osnovnodržavno tužilaštvo u Kotoru zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka,pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i povrede Krivičnog zakonika, sa predlogomda se žalba uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak iodlučivanje.Nakon razmatranja pobijane presude, žalbe i svih spisa ovog predmeta, pazećipo službenoj dužnosti na odredbe čl. 388 Zakonika o krivičnom postupku, Vrhovnisud Crne Gore je našao:Žalba je osnovana.Osnovano se žalbom Osnovnog državnog tužilaštva u Kotoru ukazuje dapobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a da su dati razlozi uznatnoj mjeri protivrječni i u suprotnosti sa sadržinom izvedenih dokaza, čime jeučinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 376 st. 1 tač. 11 Zakonikao krivičnom postupku, koja drugostepenu presudu čini nezakonitom i predstavljarazlog za njeno ukidanje.Drugostepeni sud prihvata odbranu optuženih koji negiraju izvršenje krivičnihdjela, smatra da su iste u skladu sa izvedenim dokazima i zaključuje da nema dokazada su optuženi izvršili krivična djela koja su im stavljena na teret, pa ih oslobadja odoptužbe.Iz spisa predmeta prizilaze nesporne činjenice da je okrivljeni R. R. osnivač ivlasnik DOO "T.", koje je preduzeće kao podizvodjač izvodilo radove namagistralnom putu u izgradnji Risan - Žabljak, na dionici Lipci - Knež laz, da je32 VRHOVNI SUD CRNE GORE28

optuženi M. M. bio šef tog gradilišta, da je višak materijala sa trase i privatnogposjeda "T." DOO, koji se nalazi u neposrednoj blizini trase, deponovan u more itako formirana kopnena priobalna površina od krupne kamene mase koja je nasutašljunkom, a zatim sitnim pijeskom koji je poravnat uz priobalni pojas, dužine oko160 metara, promjenjljive dubine ka moru od 8 do 52 metra, ukupne površine 5.868m2. Nije sporno ni to da je u vrijeme izvodjenja pomenutih radova na ovoj dioniciputa optuženi R. R. obavljao poslove rukovodioca službe za uredjenje, izgradnju ikontrolu morskog dobra kod javnog preduzeća za upravljanje Morskim dobrom, aoptužena J. B. je obavljala poslove Inspektora za vode u Ministarstvu poljoprivrede,šumarstva i vodoprivrede.Pri naprijed navedenim nespornim činjenicama, drugostepeni sud je morao saviše kritičnosti cijeniti odbranu okrivljenih. Naime, optuženi R. R. u svojoj odbraniu bitnom navodi da je osnivač firme "T.", da je znao da njegova gradjevinska firmaizvodi radove na putu u Lipcima, kao i na njegovim parcelama koje se nalaze izvantrase, u onolikoj mjeri koliko je to potrebno da mašine pridju radi rada na stijenama,ali da nije izdavao naloge za rad na predmetnom gradilištu, dok optuženi M. M. usvojoj odbrani u bitnom navodi da je on davao naloge da se velike gromade guraju umore, jer nije bilo drugog načina za njihovo uklanjanja i da mu je optuženi R. R.rekao da radi sve što misli da je potrebno u vezi radova vezanih za trasu.Ovakve odbrane optuženih R. R. i M. M. su protivrječne u dijelu da li sunavedeni radovi izvodjeni samo po nalogu optuženog M. M. ili i po naloguokrivljenog R. R, imajući u vidu da optuženi M. M. u svojoj odbrani tvrdi da mu jeoptuženi R. R. rekao da radi sve što misli da je potrebno u vezi predmetnih radova, očemu drugostepena presuda uopšte nema razloga.Pri ovakvoj odbrani optuženih R. R. i M. M. opravdano se postavlja pitanje koje izdavao naloge da se višak materijala sa trase i privatnog posjeda "T." DOO, kojise nalazi u neposrednoj blizini trase, deponuje u more i tako formira kopnenapriobalna površina koja je napravljena deponovanjem krupne kamene mase, zatimnasuta šljunkom, pa sitnim pijeskom, koji je poravnat uz priobalni pojas.Drugostepeni sud na strani 22 svoje presude zaključuje da optuženi R. R. nijeizvršio krivično djelo protivpravno zauzimanje zemljišta iz čl. 254 st. 1 Krivičnogzakonika, jer nema dokaza da je isti zaposjeo to zemljište, obradjivao ga, ogradjivaoili zabranio drugome pristup. Medjutim, po ocjeni ovog suda drugostepeni sud jepropustio da cijeni iskaz svjedoka S. P, koji je u bitnom naveo da je sa optuženim R.R. ugovorio kupovinu 15.000 m3 tampona kamena, koji mu je bio potreban, jer sebavi gradjevinskim radovima, kao i nespornu činjenicu da se u blizini trase nalaziprivatni posjed preduzeća "T." DOO, čiji je osnivač i vlasnik optuženi R. R. i odkakvog je to značaja za izvodjenje pravilnog zaključka da li je umišljaj optuženog R.R. bio usmjeren da navedenu formiranu kopnenu priobalnu površinu od 5.868 m2protivpravno zauzme.Nadalje, iz Odluke o proglašenju Kotora i njegovog područja za prirodno iistorijsko kulturno dobro od posebnog značaja broj 01-2422/1-79 od 14.06.1979.godine, koju je donijela Skupština opštine Kotor, proizilazi da se kao prirodno,kulturno i istorijsko dobro od posebnog značaja proglašava Kotor sa područjem29BILTEN 2 / 201133

Dobrote, Orahovca, Perasta, Risna, Morinja, Kostajnice, Stoliva, Prčnja, Mula,Škaljara i morskog bazena ovog područja, do Veriga. Odredbom čl. 3 ove Odluke jepropisano da sopstvenici, odnosno nosioci prava korišćenja obaveza i odgovornostiu pogledu izgradnje, uredjenja i korišćenja dobara iz čl. 1 ove Odluke, nemaju pravoda koriste i upotrebljavaju dobra u svrhe koje nijesu u skladu sa njegovomprirodnom namjenom i značajem, niti pravo da raskopavaju, ruše, prepravljaju ilivrše bilo kakve radove koji bi mogli proizvesti oštećenja na dobrima u ovompodručju. Takodje su dužni da sa izuzetnom pažnjom čuvaju i održavaju dobra isprovode utvrdjene mjere zaštite. Na osnovu Odluke UNESKO-a kojom je prirodnokultruno istorijska regija Kotor upisana u listu Svjetske baštine, proizilazi izuzetnavrijednost prirodnog blaga ove regije. Iz rješenja Opštinskog Zavoda za zaštituspomenika kulture broj 1217/4 od 25.12.1986. godine, proizilazi da se u registarspomenika kulture uvodi prirodno i kulturno istorijsko dobro Kotora.Za postojanje krivičnog djela uništenje i oštećenje zaštićenog prirodnogdobra iz čl. 310 st. 1 Krivičnog zakonika, potrebno je da učinilac radnjomuništi ili ošteti zaštićeno prirodno dobro. Kod nesporne činjenice da jepromijenjen prirodni izgled morske obale, kako je to naprijed navedeno, nejasan jezaključak drugostepenog suda da nije nastupila šteta na prirodno uspostavljenomvodnom režimu, u kom pravcu su se izjašnjavali vještaci gradjevinske ihidrotehničke struke. Ovo tim prije što se optužnicom optuženim R. R. i M. M. nestavlja na teret uništenje ili oštećenje flore i faune, već oštećenje dijela morskeobale, kao zaštićenog prirodnog dobra, saglasno naprijed navedenoj Odluci oproglašenju Kotora i njegovog područja za prirodno i istorijsko kulturno dobro odposebnog značaja.Imajući u vidu prednje, nejasni su razlozi pobijane presude u odnosu naoptužene R. R. i J. B. za koje drugostepeni sud nalazi da u opisu njihovih poslova iradnih zadataka ne spada inspekcijski nadzor i kontrola izvodjenja predmetnihradova. Ovo kod činjenice da je osnovna dužnost optuženog R. R. bila da rukovodiradom službe i organizuje njen rad u svojstvu Rukovodioca službe za uredjenje,izgradnju i kontrolu morskog dobra kod Javnog preduzeća za upravljanje morskimdobrom, a djelokrug poslova optužene J. B. u svojstvu Inspektora za vode uMinistarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede je odredjen zakonom, tako štoje odredbom čl. 162 st. 1 tač. 1 Zakona o vodama, pored ostalog propisano da vršinadzor nad izgradnjom objekata i izvodjenjem drugih radova koji mogu daprouzrokuju kvalitativne ili kvantitativne promjene u prirodnom ili vještačkiuspostavljenom vodnom režimu.Kada se prednje činjenice dovedu u vezu sa faktičkim stanjem na terenu, da seradi o prirodnom dobru koje je devastirano, jer je promijenjen prirodni izgledmorske obale, nejasan je zaključak drugostepenog suda da nema dokaza da suoptuženi R. R. i J. B. izvršili krivično djelo nesavjestan rad u službi iz čl. 417 st. 2 uvezi st. 1 Krivičnog zakonika, kada isti svoje obaveze propisane zakonom ili drugimopštim aktom nijesu izvršavali.U ponovnom postupku drugostepeni sud će otkloniti propuste na koje jenaprijed ukazano, pa će nakon potpune i pravilne ocjene navoda izjavljenih žalbi i34 VRHOVNI SUD CRNE GORE30

nakon kritičnije ocjene odbrana optuženih, dovodeći ih u vezu sa izvedenimdokazima, biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku.Sa iznijetih razloga, a na osnovu čl.397 st. 1 Zakonika o krivičnom postupku,odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž I br. 4/12 od 07.05.2012. godine)31BILTEN 2 / 201135

32KRIVIČNO DJELO GRADJENJE OBJEKTA BEZGRADJEVINSKE DOZVOLE(Član 326 a. Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika)Pravilna ocjena o postojanju krivičnog djela gradjenje objekta bezgradjevinske dozvole i krivice okrivljenog za isto zavisi od utvrdjenja činjeniceda li je okrivljeni nastavio gradnju objekta nakon donošenja rješenja o zabranigradnje.Iz obrazloženja:"Po razmatranju pobijane presude, žalbe, odgovora na žalbu i svih spisa ovogpredmeta, pazeći po službenoj dužnosti na odredbe čl.398 ZKP, ovaj sud je našao daje žalba osnovana.Nije sporno da je okrivljeni B. M. krajem 2007.godine započeo izgradnjugradjevinskog objekta, bruto gradjevinske površine 3.459,47 m2, na više etaža.Takodje, nije sporno da je objekat gradjen bez gradjevinske dozvole i da jerješenjem gradjevinske inspekcije Komunalne policije Budva broj 08-U-460-2 od20.04.2008.godine zabranjena dalja gradnja, što je i sam okrivljeni potvrdio u svojojodbrani.Sporno je da li je okrivljeni nastavio gradnju objekta nakon donošenja rješenjao zabrani gradnje, a koja činjenica je od značaja za ocjenu postojanja krivičnog djelau pitanju i krivice okrivljenog za isto, s obzirom da je gradjenje objekta bezgradjevinske dozvole Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika ("Sl.list CG" br.40/08 od 27.6.2008.godine), koji je stupio na snagu 5. jula 2008.godine,propisano kao krivično djelo.Okrivljeni je u svojoj odbani tvrdio da nije izvodio gradjevinske radove naobjektu nakon zabrane gradnje, osim što je početkom 2009.godine izvršio sanacijuoštećenja na krovu objekta koja su nastala usled atmosferskih padavina i adaptacijuistog, a što se ne može smatrati gradjenjem objekta u smislu čl.326a Krivičnogzakonika.Drugostepeni sud je prihvatio odbranu okrivljenog, nalazeći da je istapotkrijepljena zapisnikom o inspekcijskoj kontroli Ministarstva zaštite prostora od25.5.2009.godine.Ovakav zaključak drugostepenog suda je u suprotnosti sa izvedenimdokazima.Naime, okrivljeni je u svojoj odbrani potvrdio da je nakon donošenja rješenjao zabrani gradnje izvodio radove na zamjeni krovne izolacije na objektu,postavljanju spoljašnje stolarije i izvodjenju molerskih radova.Osim toga, iz ugovora o izvodjenju radova od 27.2.2009.godine koji suzaključili Preduzeće "CO - M." iz Podgorice, kao izvodjač radova i Preduzeće "B. i.36 VRHOVNI SUD CRNE GORE

p." DOO iz Budve, kao naručilac radova, proizilazi da je okrivljeni zaključio ugovoro izvodjenju gradjevinskih radova na predmetnom objektu u skladu sa ponudom od25.02.2009.godine.Iz zapisnika o inspekcijoj kontroli Ministarstva zaštite prostora od25.5.2009.godine proizilazi da su inspektor zaštite prostora K. T. i inspektorOdjeljenja bezbjednosti Budva G. Dj. izašli na lice mjesta i da su prilikom kontrolezatekli radnike koji su obavljali molersko - zanatske radove na objektu.Svjedok B. M. je posvjedočio da su radnici njegovog Preduzeća "K. B." izHerceg Novoga u junu mjesecu 2009.godine izvršili priključak predmetnog objektana kanalizacionu mrežu.Svjedok J. M, kao direktor i A. R, kao radnik Preduzeća "CO - M." izPodgorice su saglasno posvjedočili da su radnici tog preduzeća od sredine marta do25.5.2009.godine izvršili hidroizolacione i molerske radove na predmetnom objektu.Iz službene zabilješke Odjeljenja bezbjednosti Budva od 10.06.2009.godineproizilazi da su ovlašćeni službenici Odjeljenja bezbjednosti izašli na lice mjesta itom prilikom zatekli više radnika koji su izvodili radove na spornom objektu.Iz fototehničke dokumentacije od 28.04., 10.06. i 11.12.2009.godine, koja jesačinjena od strane krim.tehničara Odjeljenja bezbjednosti Budva prilikom izlaskaovlašćenih službenih lica na lice mjesta, se jasno vidi da objekat nije završen i da seradovi i dalje izvode.Iz nalaza i mišljenja vještaka gradjevinske struke M. B, koji je izvršioneposredni uvid na licu mjesta dana 10.12.2009.godine, proizilazi da su radovi naobjektu radjeni od kraja 2007.godine do izlaska vještaka na lice mjesta bezodobrenja za gradnju, a da se pod gradjevinskim radovima smatraju svi grubigradjevinski radovi, zanatski i instalaterski radovi.Imajući prednje u vidu, drugostepeni sud je trebao sa više kritičnosti cijenitiodbranu okrivljenog da nije izvodio gradjevinske radove na objektu nakondonošenja rješenja o zabrani gradnje. Osim toga, odbranu okrivljenog je trebalodovesti u vezu sa svim izvedenim dokazima na pretresu pa tek nakon toga izvestikonačan zaključak o postojanju djela u pitanju i krivice okrivljenog za isto. Kako jetakva ocjena izostala to ni pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, adati razlozi su u suprotnosti sa izvedenim dokazima, čime je učinjena bitna povredaodredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.8 ZKP, koja pobijanu presudu čininezakonitom i predstavlja osnov za njeno ukidanje."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž I br. 7/12 od 19.03.2012. godine)33BILTEN 2 / 201137

34KRIVIČNO DJELO TEŠKO DJELO PROTIVBEZBJEDNOSTI JAVNOG SAOBRAĆAJA(Član 348 stav 4 u vezi čl. 339 st. 3 u vezi st. 1. KZ)Od značaja za postojanje krivičnog djela i krivice optuženog kao vozačaautobusa je utvrdjenje činjenica da li bi u konkretnom slučaju da se autobuskojim je upravljao optuženi kretao dozvoljenom brzinom došlo do zahvataizmedju autobusa i putničnog motornog vozila.Iz obrazloženja:"U datim razlozima, drugostepeni sud, prihvatajući nalaz i mišljenje sudskosaobraćajnog vještaka dipl. ing. saobraćaja Č. M. kao i iskaz svjedoka - oštećene R. -V. A, na strani četiri pobijane presude, izmedju ostalog navodi: "Da se autobuskretao u granicama dozvoljene brzine do 60 km/h tada bi za njegovo zaustavljanjepreduzimanjem intenzivnog kočenja, bio potreban put od 49,36 m. Taj put bi biokraći za 7,33 m u odnosu na put zaustavljanja za utvrdjenu brzinu od 85 km/h.Obzirom da je dužina autobusa veća od ovog puta 7,33 m ne može se isključitimogućnost da bi i u ovom slučaju došlo do udara putničkog vozila u zaustavljeniautobus". Nadalje se na istoj strani u razlozima presude, navodi: "Da se vozačautobusa kretao brzinom koja je bila dozvoljena tj. 60 km/h on bi se zaustvio prijemjesta kontakta za 7,33 m gledano unazad ka Bijelom Polju, što predstavljadovoljan prostor da se vozač putničkog vozila mogao isključiti ka prodavnici gdje jepo izjavi oštećene A. trebao njen muž da svrati da bi uzeli nešto od robe. No, usvakom slučaju propusti vozača autobusa su jedan od razloga odnosno uzroka zanastanak nezgode, a samim tim su uzročno vezani i za posledice iako je osnovnirazlog za nastanak ove nezgode na strani supruga oštećene A. R. B".Očigledno je da su u znatnoj mjeri protivrječni dati razlozi o odlučnojčinjenici koja je od značaja za postojanje krivičnog djela i krivice optuženog kaovozača autobusa i to u pravcu toga da li bi u konkretnom slučaju da se autobus kojimje upravljao optuženi kretao dozvoljenom brzinom do 60 km/h, došlo do zahvataizmedju autobusa i putničkog motornog vozila marke "Alfa Romeo" kojim jeupravljao R. B, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka izčl.386 st.1 tač.8 ZKP-a, na koju ovaj sud pazi po službeoj dužnosti.U pobijanoj presudi, nijesu navedeni razlozi o odlučnoj činjenici - vinostioptuženog u odnosu na predmetno krivično djelo, od čega zavisi i pravilna ocjena opostojanju krivičnog djela u pitanju, sa čime je učinjena bitna povreda odredabakrivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.8 ZKP-a, na koju takodje ovaj sud pazi poslužbenoj dužnosti."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž I br. 11/12 od 26.03.2012. godine)38 VRHOVNI SUD CRNE GORE

KRIVIČNO PROCESNO PRAVO

36PRAVA OPTUŽENOG I IZBOR KRIVIČNE SANKCIJE(Član 4 st. 2 i 3 u vezi sa čl. 100 stav 2 ZKP)Optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama idokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist;on ne mora da odgovara na pitanja i nije dužan da prizna izvršenje krivičnogdjela, pa to što optuženi nije priznao izvršenje krivičnog djela, već nastojao dadokaže svoju nevinost, ne može biti od značaja za izbor krivične sankcije.Iz obrazloženja:"Neosnovano se žalbom državnog tužioca navedena presuda pobija zbogodluke o krivičnoj sankciji.Saglasno članu 54 st. 4 Krivičnog zakonika pri odlučivanju da li će se izrećiuslovna osuda posebno se cijeni ličnost učinioca, njegov raniji život, njegovoponašanje poslije izvršenog krivičnog djela, stepen krivice i druge okolnosti podkojima je djelo učinjeno. Kod takve zakonske odredbe, te olakšavajućih okolnostikoje nalazi nižestepeni sud i koje pravilno vrednuje, a u nedostatku otežavajućihosnovano se pobijanom presudom zaključuje da će se u konkretnom slučaju iuslovnom osudom ostvariti svrha krivičnih sankcija iz člana 4 st. 2 KZ.Neprihvatljivi su navodi žalbe državnog tužioca da nije bilo mjesta izricanjuuslovne osude jer je u konkrtnom slučaju "pasivni subjekat odnosno da je u pitanjuljudsko biće". Ovo sa razloga što je za postojanje krivičnog djela iz člana 348 st. 4 uvezi člana 339 st. 3 u vezi st. 1 Krivičnog zakonika neophodno da je nastupila smrtjednog ili više lica.Neosnovano se žalbom državnog tužioca tvrdi da protek vremena ukonkretnom slučaju nema karakter olakšavajuće okolnosti, jer je, kako se to tvrdiistom, optuženi svojim ponašanjem doveo do dugog trajanja postupka. Ovo sarazloga što dužina trajanja postupka nije skrivljena ponašanjem optuženog(izbjegavanjem poziva ili sličnim postupcima). To što optuženi nije priznaoizvršenje krivičnog djela već nastojao da dokaže svoju nevinost ne može biti odznačaja za izbor krivične sankcije, jer su to prava optuženog saglasno članu 4 st. 2 i3, te članu 100 st. 2 ZKP."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kž I br. 15/12 od 14.05.2012. godine)BILTEN 2 / 201141

37PRAVO NA UPOTREBU SVOG JEZIKAU KRIVIČNOM POSTUPKU(Član 8 stav 2 ZKP)Ako su se svi svjedoci slobodno opredijelili da svoje iskaze daju na jezikukoji je u službenoj upotrebi u sudu, koji potpuno razumiju i poznaju, aokrivljeni i njihovi branioci nijesu imali nikakvih prigovora u vezi sa jasnoćomizjašnjavanja svjedoka na jeziku koji je u službenoj upotrebi nije povrijedjenaodredba člana 8 stav 2 ZKP.Iz obrazloženja:"Na zapisniku glavnog pretresa od 20. 10. 2009. godine je konstatovano:"Optuženi izjaviše da dobro govore i razumiju jezik koji je u službenoj upotrebi usudu i da im sudski tumač nije potreban". Glavni pretres je iznova počeo 8. 10.2010. godine, a na zapisniku sa tog glavnog pretresa stoji isto izjašnjenje optuženih.Kod prednje sadržine zapisnika glavnog pretresa, na koje nije bilo primjedbi,osnovano državni tužilac pobijanim rješenjem zaključuje da su neosnovani navodistavljenog predloga za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti kojim se tvrdi daoptuženi Redža nije upoznat sa svojim pravom da pretres prati na svom maternjemjeziku saglasno članu 8 st. 2 ZKP.Iz spisa predmeta se utvrdjuje da se niko od saslušanih svjedoka nijeizjašnjavao o nacionalnoj pripadnosti i maternjem jeziku, niti isticali da ne razumijujezik koji je u službenoj upotrebi u sudu, a sud nije bio u obavezi da od njih tražiizjašnjenja na navedene okolnosti. Kako su se svi svjedoci slobodno opredijelili dasvoje iskaze daju na jeziku koji je u službenoj upotrebi u sudu, koji potpunorazumiju i poznaju, što proizilazi iz sadržine njihovih iskaza, te da okrivljeni injihovi branioci nijesu imali nikakvih prigovora u vezi sa jasnoćom izjašnjavanjasvjedoka na jeziku koji je u službenoj upotrebi osnovano državni tužilac pobijanimrješenjem zaključuje da u postupku donošenja prvostepene presude nije povrijedjenaodredba člana 8 st. 2 ZKP."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž-s II br. 1/12 od 28.02.2012. godine)42 VRHOVNI SUD CRNE GORE

38OSNOVANOST ZAHTJEVAZA PRENOŠENJE NADLEŽNOSTI(Član 34 stav 1 ZKP)Osnovan je zahtjev za prenošenje mjesne nadležnosti suda ako okrivljeniviše nema privremeno boraviše na području tog suda, niti predloženi svjedocirade na području istog.Iz obrazloženja:"Odredbom člana 34 st. 1 ZKP je propisano da Vrhovni sud može za vodjenjepostupka odrediti drugi stvarno nadležan sud ako je očigledno da će se tako lakšesprovesti postupak ili ako postoje drugi važni razlozi.Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je okrivljeni stalno nastanjen u NovomPazaru, da više nema privremeno boravište u Baru, a da je podignutim optužnimpredlogom predloženo saslušanje svjedoka koji su službenici UP PJ Berane.Cijeneći gornje činjenice ovaj sud nalazi da je stavljeni predlog osnovan jerje očigledno da će se postupak lakše sprovesti pred Osnovnim sudom u Beranama.Ovo sa razloga što predloženi svjedoci rade na području tog suda."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kr. br. 31/12 od 29.05.2012. godine)BILTEN 2 / 201143

39NEPOSTOJANJE RAZLOGA ZA IZUZEĆE(Član 38 ZKP)Iz Obrazloženja:"Nije osnovan žalbeni navod da su u postupku donošenja nižestepenihpresuda povrijedjene odredbe čl.38 ZKP, jer činjenica da je sudija R. D.učestvovao u donošenju odluke vijeća po prigovoru na optužnicu, a da je sudijaM. M. bio član Višeg suda u Podgorici, a kasnije Apelacionog suda Crne Gorekada se odlučivalo o produženju pritvora okrivljenim, ne predstavlja razlogzbog kojeg, u smislu navedenih odredbi, nijesu mogli učestvovati u donošenjuprvostepene, odnosno drugostepene odluke."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž-s II br. 2/12 od 21.06.2012. godine)44 VRHOVNI SUD CRNE GORE

40SUD NADLEŽAN ZA ODLUČIVANJE O TROŠKOVIMAKRIVIČNOG POSTUPKA(Član 232 u vezi čl. 226 - 231 ZKP)Kad viši sud ukine odluku nižeg suda i predmet vrati na ponovnipostupak i odlučivanje, a taj sud donese neku od odluka iz člana 227 st. 1 ZKP,isti je dužan odlučiti i o troškovima krivičnog postupka nastalim pred višimsudom.R J E Š E N J EVrhovni sud Crne Gore oglašava se stvarno nenadležnim za odlučivanje ozahtjevu za naknadu troškova branioca okrivljenog J. R. u predmetu ovog suda Kž-sI br. 1/12.Zahtjev dostaviti Apelacionom sudu Crne Gore kao stvarno nadležnom zaodlučivanje po istom.O b r a z l o ž e n j eRješenjem Vrhovnog suda Crne Gore Kž-s I br. 1/12 od 12. 03. 2012. godineuvažene su žalbe okrivljenog J. R. i njegovog branioca, te ukinuta presudaApelacionog suda Crne Gore Ksž. br. 17/11 od 18. 11. 2011. godine, kojom jeuvažena žalba Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore - Odjeljenja za suzbijanjeorganizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina i preinačena presudaVišeg suda u Bijelom Polju Ks. br. 2/11-10 od 21. 04. 2011. godine, kojom jeokrivljeni J. R. na osnovu člna 373 tač. 2 ZKP oslobodjen od optužbe, tako što jeoptuženi oglašen krivim zbog krivičnog djela primanje mita iz člana 423 st. 1 KZ iosudjen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci u koju kaznu mu se uračunavavirjeme provedeno u pritvoru od 11. 05. 2009. do 20. 06. 2009. godine, i predmetvraćen tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.U ponovnom postupku presudom Apelacinog suda Crne Gore Ksž. br. 23/12odbijena je kao neosnovana žalba Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore -Odjeljenje za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnihzločina i potvrdjena presuda Višeg suda u Bijelom Polju Ks. br. 2/11-10 od 21. 04.2012. godineDana 29. 06. 2012. godine branilac okrivljenog je podnio ovom sudu zahtjevza naknadu troškova nastalih u postupku donošenja rješenja Vrhovnog suda CrneGore Kž-s I br. 1/12.BILTEN 2 / 201145

U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta i ocijenjeni navodipodnijetog zahtjeva, pa je vijeće našlo:- da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje po podnijetom zahtjevu, većApelacioni sud Crne Gore.Članom 232 ZKP je propisano da o dužnosti plaćanja troškova koji nastanukod višeg suda odlučuje taj sud shodno odredbama člana 226 do 231 istog zakona.Kod takve zakonske odredbe prilikom odlučivanja o troškovima krivičnog postupkakod višeg suda primjenjuje se odredba člana 227 st. 1 ZKP, a tom odredbom jepropisano da će se u presudi, kao i odluci kojom se obustvlja krivični postupak,odnosno odbacuje optužnica odlučiti ko snosi troškove postupka i koliko oni iznose,a što znači da viši sud o troškovima ne odlučuje kada donosi rješenje kojim sepresuda nižeg suda ukida.Polazeći od navedenih zakonskih odredbi i činjenice da je rješenjemVrhovnog suda Crne Gore Kž - s I br. 1/12 od 12. 03. 2012. godine ukinuta odlukanižeg suda i predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje Vrhovni sud nijemogao odlučivati o troškovima postupka, pa o istim ne može odlučivati ni ponaknadno podnijetom zahtjevu. U slučaju kad viši sud ukine odluku nižeg suda ipredmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje, a taj sud donese neku od odluka izčlana 227 st. 1 ZKP isti je dužan da odluči i o troškovima krivičnog postupkanastalim pred višim sudom.Nalazeći sa iznijetih razloga da nije nadležan da odluči po podnijetomzahtjevu ovaj sud je s pozivom na član 35 st. 1 ZKP odlučio kao u izreci ovogrješenja."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž-s I br. 1/12 od 02.07.2012. godine)4146 VRHOVNI SUD CRNE GORE

42RAZLOZI ZA ODREDJIVANJE PRITVORA(Član 175 stav 1 tač. 1, 2, 3 i 4 ZKP)Iz obrazloženja:"Prije isteka pritvora Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore - Odjeljenje zasuzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratniih zločina, stavilo jeovom sudu predlog da se pritvor protiv okrivljenih produži za još dva mjeseca, poosnovu čl. 175 st. 1 tač. 1, 2, 3 i 4 ZKP.Po razmatranju spisa predmeta i predloga Vrhovnog državnog tužilaštva CrneGore - Odjeljenja za suuzbijanje organizovanog kriminala, kopupcije, terorizma iratnih zločina, Vrhovni sud je našao da je predlog osnovan.Iz spisa predmeta se utvrdjuje da istraga u dosadašnjem toku trajanja pritvoranije završena iz objektivnih razloga. U daljem toku istrage potrebno je pribavitidokaze putem medjunarodne pravne pomoći od nadležnih pravosudnih organaBosne i Hercegovine, Hrvatske i Albanije, te u svojstvu svjedoka saslušati D. Z. idruge.Kako istraga nije završena, a imajući u vidu težinu krivičnih djela koja seokrivljenim stavljaju na teret, izraženu kroz visinu zakonom zaprijećene kazne za tadjela, te činjenicu da su okrivljeni, prema navodima iz naredbe o sprovodjenjuistrage, vršeći kriminalne aktivnosti u okviru kriminalne organizacije, čiji jeorganizator okrivljeni R. D, ostvarili kontakte sa licima iz inostranstva i sa njimapoznatim licima iz Albanije NN G. i NN M, te licima iz Hrvatske, dok su okrivljeniC. P. i B. I. bili u komunikacijama sa okrivljenim V. D, koji je državljanin B i H,ovaj sud nalazi da u odnosu na pobrojane okrivljene stoji pritvorski osnov iz člana175 st. 1 tač. 1 ZKP, a kako se to osnovano ističe i u predlogu državnog tužilaštva.Ovo sa razloga što navedene okolnosti ukazuju na opasnost od bjekstva okrivljenihukoliko bi se našli na slobodu, jer bi od lica sa kojima su ostvarili kontakte moglidobiti pomoć u bjekstvu i skrivanju, na koji način bi bilo onemogućeno njihovopojavljivanje pred sudom.U daljem toku istrage potrebno je saslušati svjedoka D. Z. i dr., te i višepripadnika kriminalne organizacije koji su nedostupni državnim organima CrneGore jer imaju prebivalište ili boravište u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Albaniji,pa postoji opravdana bojazan da bi okrivljeni puštanjem na slobodu ometalipostupak uticanjem na svjedoke i druge pripadnike kriminalne organizacije. Sa tihrazloga produženje pritvora okrivljenim pokazuje se opravdanim i sa razloga izčlana 175 st.1 tač.2 ZKP, kako se to osnovano navodi i u stavljenom predlogu.Okrivljenima se stavlja na teret da su djelovali u dvije kriminalne organizacijestvorene da djeluju duže vrijeme i neograničeno u medjunarodnim razmjerama saunaprijed odredjenim zadacima i ulogama svakog pripadnika u cilju vršenjakrivičnih djela neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga,te da su više puta izvršili to krivično djelo. To su okolnosti koje ukazuju da biokrivljeni ponovili krivično djelo ukoliko bi se našli na slobodi, pa stoji i pritvorskiosnov iz člana 175 st. 1 tač. 3 ZKP kako se to navodi i u stavljenom predlogu.BILTEN 2 / 201147

Uz prednje okrivljeni R. D, L. B, C. P, P. A. i L. B. su ranije osudjivani štotakodje predstavlja okolnost koja ukazuje da bi puštanjem na slobodu nastavili savršenjem krivičnih djela, a time i pritvorski osnov iz člana 175 st. 1 tač. 3 ZKP.Okrivljenim R. D. i C. P. stavlja se na teret, izvršenje krivičnih djela stvaranjekriminalne organizacije iz čl. 401 a st. 1 u vezi st.6 Krivičnog zakonika ineovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga iz čl.300 st.1 i2 Krivičnog zakonika, okrivljenim S. M, B. N, L. B. i B. I. krivična djela stvaranjekriminalne organizacije iz čl. 401 a st. 2 u vezi st. 1 i 6 Krivičnog zakonika ineovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga iz čl. 300 st. 1i 2 Krivičnog zakonika, okrivljenom P. A, krivična djela stvaranje kriminalneorganizacije iz čl.401 a st.2 u vezi st.1 i 6 Krivičnog zakonika, neovlašćenaproizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga iz čl.300 st. 1 i 2 Krivičnogzakonika i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija iz čl.403 st.3 u vezist.1 Krivičnog zakonika i okrivljenom L. B, krivično djelo neovlašćena proizvodnja,držanje i stavljanje u promet opojnih droga iz čl.300 st.2 i st.1 Krivičnog zakonika.Za izvršenje krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije iz čl. 401 a st. 1u vezi st. 6 Krivičnog zakonika propisana je kazna zatvora u trajanju od tri dopetnaest godina, a za krivično djelo neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje upromet opojnih droga iz čl.300 st.1 Krivičnog zakonika kazna zatvora od dvije dodeset godina, a u stavu 2 kazna zatvora od dvije do dvanaest godina. Imajući u viduposebno teške okolnosti djela, način izvršenja djela, te da su okrivljeni djelovali usklopu kriminalne organizacije u dužem vremenskom periodu na teritoriji višedržava i transportovali iz Albanije u Crnu Goru i preko Crne Gore u Srbiju,Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu opojnu drogu marihuanu tzv."skank", supstanceproglašene za opojnu drogu, pri čemu je do sada zaplijenjeno oko 110 kg radiprodaje, to ovaj sud nalazi da postoje izuzetne okolnosti koje ukazuju da bipuštanjem na slobodu okrivljenih došlo do ozbiljne prijetnje očuvanju javnog reda imira, tako da prema okrivljenim R. D, S. M, B. N, L. B, C. P, B. I. i P. A, pritvortreba produžiti i po osnovu čl. 175 st. 1 tač. 4 ZKP, kako je to navedeno u predloguVrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore - Odjeljenja za suzbijanje organizovanogkriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Krs. br. 6/12 od 11.06.2012. godine)4348 VRHOVNI SUD CRNE GORE

44NAKNADA NAGRADE ZA PISANJE ŽALBE POSLUŽBENOJ DUŽNOSTI I PRISUSTVO NA SJEDNICI SUDATREĆEG STEPENA(Član 232 i čl. 226 ZKP)R J E Š E NJ EI Utvrdjuje se nagrada advokatu O. I. u iznosu od 300,00 eura i nalažeračunovodstvu Vrhovnog suda Crne Gore da O. I. iz predračunskih sredstava isplatiiznos od 300,00 eura, na žiro račun broj 550-9995-71 koji se vodi kod Podgoričkebanke Societe Generale Group AD Podgorica, na ime pisanja žalbe protiv presudeApelacionog suda Crne Gore Kž.br.869/10 od 16.06.2011.godine i prisustva nasjednici Vrhovnog suda održanoj dana 24.10.2011.godine.II Obavezuje se optuženi B. E, da pored troškova krivičnog postupka na kojeje obavezan presudom Apelacionog suda Crne Gore Kž.br.869/10 od 16.06.2011.godine, plati još i troškove isplaćene iz budžetskih sredstava ovog suda na imeodbrane po službenoj dužnosti odredjene rješenjem ovog suda Kž.I.br.61/11 od12.01.2012.godine, od dana prijema ovog rješenja.O b r a z l o ž e nj ePredsjednik Apelacionog suda Crne Gore rješenjem Su.I.br.69/2011 od10.03.2011.godine postavio je optuženom B. E. branioca po službenoj dužnosti,advokata O. I, iz Podgorice, u krivičnom predmetu Kž.br.869/10 zbog krivičnogdjela neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga iz čl.300st.1 Krivičnog zakonika.Branilac optuženog, advokat O. I, tražio je da mu se plati nagrada za pisanježalbe protiv presude Apelacionog suda Crne Gore Kž.br.869/10 od16.06.2011.godine u iznosu od 400,00 eura i prisustvo na sjednici suda trećegstepena iznos od 200,00 eura, uz umanjenje za 50% za odbranu po službenojdužnosti, što ukupno iznosi 300,00 eura.Braniocu optuženog po službenoj dužnosti pripada nagrada na ime pisanjažalbe u iznosu od 320,00 eura, za prisustvo na sjednici vijeća sudu trećeg stepena uiznosu od 160,00 eura, i paušalni iznos na ukupno obračunati iznos nagrade u iznosuod 120,00 eura, što sve ukupno iznosi 600,00 eura, saglasno tarifnom broju 1, 4 i 17Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata ("Sl.list RCG" br.12/05od 07.03.2005.godine). Ukupno obračunati iznos se umanjuje za 50% iznosautvrdjenog Advokatskom tarifom, saglasno odluci Upravnog odbora AdvokatskeBILTEN 2 / 201149

komore Crne Gore br.42/10 od 08.04.2010.godine, tako da ukupna nagradaadvokatu pripada u iznosu od 300,00 eura.Optuženi B. E. je dužan, da pored troškova krivičnog postupka na koje jeobavezan presudom Apelacionog suda Crne Gore Kž.br.869/10 od 16.06.2011.godine, plati još i troškove isplaćene iz budžetskih sredstava ovog suda na imeodbrane po službenoj dužnosti odredjene rješenjem ovog suda Kž.I.br.61/11 od12.01.2012.godine, od dana prijema ovog rješenja, shodno čl.229 st.1 ZKP.Sa iznijetih razloga, a na osnovu čl.232 i 226 ZKP, odlučeno je kao u izreciovog rješenja.45(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž I br. 61/11 od 12.01.2012. godine)50 VRHOVNI SUD CRNE GORE

46DOSTAVLJANJE ŽALBE NA ODGOVOR(Član 195 stav 4 u vezi sa čl. 386 st. 2 i čl. 391 ZKP)Nedostavljanjem žalbe na odgovor braniocu okrivljenog učinjena je bitnapovreda odredaba krivičnog postupka iz člana 386 stav 2 ZKP.Iz obrazloženja:"Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore podiglo je zahtjev za zaštituzakonitosti protiv presude Višeg suda u Podgorici zbog bitne povrede odredabakrivičnog postupka iz čl.386 st.2 u vezi čl.391 ZKP. U zahtjevu se navodi da žalbaOsnovnog državnog tužilaštva u Cetinju nije dostavljena na odgovor okrivljenom injegovom braniocu D. Ž, čime je povrijedjeno pravo na odbranu okrivljenog, koje jebilo od uticaja na zakonito i pravilno donošenje drugostepene odluke. Predloženo jeda ovaj sud zahtjev uvaži, drugostepenu presudu ukine i predmet vrati istom sudu naponovno odlučivanje.Vrhovni sud je razmotrio spise predmeta i ocijenio navode iznijete u zahtjevuza zaštitu zakonitosti, pa je našao:Zahtjev je osnovan.Prema odredbi čl.391 ZKP prvostepeni sud je dužan primjerak žalbe dostavitiprotivnoj stranci u skladu sa čl.195 st.4 ovog zakonika, koja može u roku od 8 danaod dana prijema podnijeti sudu odgovor na žalbu.Članom 195 st.4 ZKP je propisano da će se žalba dostaviti okrivljenom injegovom braniocu u skladu sa članom 194 ovog zakonika.Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je žalba Osnovnog državnog tužilaštva uCetinju dostavljena okrivljenom V. V, ali ne i njegovom braniocu D. Ž.Kako je drugostepeni sud uvažio žalbu Osnovnog državnog tužilaštva uCetinju i preinačio prvostepenu presudu na štetu okrivljenog, a braniocu okrivljenognije dostavljena žalba osnovnog državnog tužilaštva na odgovor, to je drugostepenisud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.2 u vezi čl.391ZKP, koja povreda je bila od uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke, kakose to i zahtjevom za zaštitu zakonitosti osnovano ukazuje, pa je stoga drugostepenupresudu valjalo ukinuti i predmet vratiti drugostepenom sudu-Višem sudu uPodgorici na ponovno odlučivanje."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 2/12 od 02.04.2012. godine)BILTEN 2 / 201151

47POVREDA NAČELA ISTINE I PRAVIČNOSTI,NERAZUMLJIVOST RAZLOGA PRESUDE I PROTIVURJEČNOSTRAZLOGA SA SADRŽINOM ZAPISNIKA(Član 386 stav 1 tačka 8 u vezi sa čl. 16 st. 2 ZKP)Povrijedjeno je načelo istine i pravičnosti ako sud sa jednakom pažnjomne ispituje i utvrdjuje činjenice koje terete optuženog i one koje mu idu ukorist.***Za donošenje zakonite presude nije dovoljno da iskaz svjedoka budejasan i ubjedljiv već da taj iskaz bude istinit.***Ukoliko su razlozi presude nerazumljivi i u suprotnosti sa sadržinomzapisnika počinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 386stav 1 tačka 8 ZKP.Iz obrazloženja:"Nesporno iz spisa predmeta proizilazi da je optuženi kritičnom prilikomradio kao carinik, da je svjedok A. A. počinio carinski prekršaj, da je taj carinskiprekršaj otkrio svjedok Š. S, da je optuženi, kao vodja smjene, diktirao zapisnik, aisti pisala svjedokinja F. S, da je svjedok A. A. pozvan da stavi primjedbe i isti toučinio, da je pozvan i da da izjavu, ali je to odbio, da je kasnije istog dana saslušankod istražnog sudije Višeg suda u Bijelom Polju u svojstvu svjedoka i tadaposvjedočio da mu je onaj carinik koji je diktirao zapisnik tražio 500 eura da ga nebiprijavio za carinski prekršaj, da je nakon saslušanja kod istražnog sudije vršenoprepoznavanje i da je svjedok izmedju pet lica pokazao na optuženog kao lice kojemu je tražilo novac, da je svjedok A. A. ponovo saslušan kod istražnog sudije uZaječaru i tada izmijenio svoj iskaz tvrdeći da mu optuženi nije tražio novac, da jeranije iskaz dao jer je bio u rastrojstvu i kivan na carinika sa kojim se posvadjao, daje odbio da potpiše zapisnik jer je smatrao da je netačan, da je prilikom saslušanja uBijelom Polju imao visok šećer jer insulin nije primio u 7 i 14 časova i u strahu zasvoju ličnu sigurnost i imovinu koja mu je bila na carini.Cijeneći dijametralno različite iskaze svjedoka A. A. Apelacioni sud upobijanoj presudi zaključuje da je iskaz dat kod istražnog sudije u Bijelom Poljuubjedljiv, jasan i potvrdjen drugim dokazima (zapisnikom o prepoznavanju izapisnikom o carinskom pregledu).52 VRHOVNI SUD CRNE GORE

Gornji razlozi pobijane presude su nerazumljivi čime je počinjena povredaodredaba krivičnog postupka iz člana 386 st. 1 tač. 8 ZKP.Prednje sa razloga što za donošenje zakonite presude nije dovoljno da iskazsvjedoka bude jasan i ubjedljiv već da taj iskaz bude istinit.Nesporno je da je svjedok A. A. prepoznao optuženog kao carinika koji jekritičnom prilikom postupao u svojstvu službenog lica, ali iz te činjenice se ne možeizvoditi zaključak o istinitosti ili neistinitosti tvrdnje svjedoka da mu je optuženikritičnom prilikom tražio novac.Činjenica je da je svjedok A. A. nakon sačinjavanja zapisnika pozvan da seizjasni u vezi sa istim i da je tada izjavio, a kako je to na istom zapisano "imamprimedbe na zapisnik i na rad carinskih organa, koje ću iznijeti kod sudije zaprekršaje ili kod nekog drugog nadležnog organa". Medjutim, kod istražnog sudijeVišeg suda u Bijelom Polju svjedok nije ispitan na okolnosti u čemu se sastojale teprimjedbe, pa se bez izjašnjenja svjedoka na te okolnosti iz navedene primjedbe nemože izvoditi zaključak o istinitosti ili neistinitosti iskaza svjedoka u dijelu tvrdnjeda mu je optuženi tražio novac.Obrazlažući svoj zaključak o neprihvatljivosti iskaza svjedoka A. A. predsudom u Zaječaru Apelacioni sud navodi da taj svjedok "nije imao primjedbe nasadržinu zapisnika već na ponašanje carinika". Takvi razlozi pobijane presude su usuprotnosti sa sadržinom navedenog zapisnika, a kako je to naprijed citirano, pa je ina taj način počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 386 st. 1tač. 8 ZKP.Mijenjajući iskaz pred sudom u Zaječaru svjedok A. A. je izjavio da je iskazkod istražnog sudije u Bijelom Polju dao u rastrojstvu i kivan na carinika sa kojim seposvadjao, da je imao visok šećer i bio u strahu za svoju ličnu sigurnost i imovinukoja je bila na carini.Gornje razloge Apelacioni sud ne cijeni kada ocjenjuje da je taj iskazsvjedoka A. A. neprihvatljiv, a bio je dužan, jer je saglasno članu 16 st. 2 ZKP suddužan da sa jednakom pažnjom ispituje i utvrdjuje činjenice koje terete optuženog ione koje mu idu u korist.Prednje razloge svjedoka za izmjenu iskaza Apelacioni sud je bio dužancijeniti kod činjenice da je svjedoku zaista bila oduzeta roba i vozilo, da isti bolujeod šećerne bolesti, a posebno u sklopu iskaza svjedoka V. M, koji je kritičnomprilikom radio kao špediter i koji je posvjedočio da je čuo riječi svjedoka A. A."Najeli ste me dobro neće se na ovome završiti".Svjedok A. A. je pred istražnim sudijom Višeg suda u Bijelom Poljusvjedočio da je samoinicijativno ili pak na njihov zahtjev policajcima koji su biliprisutni na licu mjesta, pa i cariniku koji je otkrio carinski prekršaj i to prije otkrićaistog poklonio satove. Taj dio njegovog iskaza pobijanom presudom nije cijenjen, amorao je biti kada se sud već opredijelio da vjeruje tom iskazu svjedoka A. A.Počinjene povrede odredaba krivičnog postupka imaju za posledicupreuranjen zaključak Apelacionog suda da je optuženi izvršio radnje za koje jeoglašen krivim.48BILTEN 2 / 201153

Sa iznijetih razloga, a s pozivom na član 413 st. 2 u vezi sa članom 407 st. 1ZKP, odlučio kao u izreci ovog rješenja."49(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž-s I br. 1/12 od 12.03.2012. godine)54 VRHOVNI SUD CRNE GORE

50BITNA POVREDA ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA(Član 386 stav 1 tačka 8 ZKP)Počinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 386 st.1 tač. 8 ZKP kad u obrazloženju presude nije data ocjena navoda odbraneokrivljenog i nesporno utvrdjenih činjenica.Iz obrazloženja:"Pobijanom pesudom drugostepeni sud utvrdjuje da je optuženi od N.N. licakupio predmetno vozilo i tom prilikom pribavio javnu ispravu - saobraćajnu dozvoluserijskog broja CP02547248 i reg. tablice NS 102-098, da tom prilikom nije sklapaokupoprodajni ugovor niti uzeo bilo koji podatak za identifikaciju lica od koga jekupio vozilo, da je navedena saobraćajna dozvola falsifikovana, a označeneregistarske tablice izdate za drugo vozilo - marke "Moskvič - Aleko" vlasništvo I. O,koji je dana 21. 12. 2001. godine prijavio nestanak registarskih tablica. Utvrdjujedrugostepeni sud da je pribavljenu saobraćajnu dozvolu i registarske tablice optuženikoristio u javnom saobraćaju kao prave do 13. 05. 2002. godine kada ih je prilikomredovne kontrole predao saobraćajnom policajcu SP OB Budva.Nakon prednjih utvrdjenja drugostepeni sud zaključuje da ni jednimprovedenim dokazom nije na nesumnjiv način utvrdjeno da je optuženi znao da jesaobraćajna dozvola falsifikovana i da predmetne tablice ne pripadaju vozilu koje jekupio, jer nije imao ni jedan valjani razlog da koristi falsifikovanu saobraćajnudozvolu i tablice, pa zaključuje da nema dokaza da je postupao sa umišljajem.Navodeći gornje razloge za zaključak da nema dokaza da je optuženipostupao sa umišljajem drugostepeni sud je počinio bitnu povredu odredabakrivičnog postupka iz člana 386 st. 1 tač. 8 ZKP jer je izostala kritičnija ocjenanavoda odbrane optuženog i nesporno utvrdjenih činjenica.Ocjenjuje drugostepeni sud da činjenica da je optuženi kupio vozilo, a da pritom nije zaključio ugovor o kupoprodaji, niti uzeo podatke od prodavca ne dovodi usumnju zaključak suda da nije znao da su predmetne isprave falsifikovane. Takvirazlozi su nerazumljivi. Ovo kod činjenice da se registracija predmetnog vozila naime optuženog nije mogla obaviti bez ugovora o kupoprodaji. Istina narednuregistraciju je mogao obaviti prodavac, ali pri tom propušta drugostepeni sud dacijeni činjenicu da optuženi nije uzeo ni jedan lični podatak od toga lica kako bi odistog zahtijevao eventualnu ponovnu registraciju.Zaključuje drugostepeni sud pobijanom presudom da optuženi nijeautoprevoznik, već radnik preduzeća koje se bavi prevozom, pa ta činjenica nedovodi u sumnju ocjenu o ne postojanju umišljaja. Takvi razlozi pobijane presude sunerazumljivi jer optuženi kao profesionalni vozač mora biti svjestan važnostiBILTEN 2 / 201155

"regularnih isprava". Kod te činjenice morao je drugostepeni sud kritičnije cijenitinavode odbrane optuženog da kod svih okolnosti predmetne kupoprodaje nije znaoda su predmetne isprave falsifikovane."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž I br. 12/12 od 07.05.2012. godine)5156 VRHOVNI SUD CRNE GORE

52OSLOBADJAJUĆA PRESUDA(Član 373 tačka 2 ZKP)Kada nije dokazano da je okrivljeni znao da su falsifikovani predmetnasaobraćajna dozvola i registarske tablice sud, shodno odredbi člana 373 tačka 2ZKP, donosi presudu kojom se okrivljeni oslobadja optužbe.Iz obrazloženje:"Nakon svestrane i pravilne ocjene odbrane okrivljenog i izvedenih dokaza napretresu, drugostepeni sud je pravilno našao da nije dokazano da je okrivljeni učiniodjelo za koje je optužen.Naime, okrivljenom je stavljeno na teret da je dana 09.08.2002.godine uBudvi, upotrijebio kao pravu lažnu javnu ispravu - saobraćajnu dozvolu, navodnoizdatu od SUP-a Beograd, dana 27.02.2001.godine, na ime S. J, za putničko vozilomarke "Ford Eskort" reg.oznake BG ___-___, na način što je istu predao na uvidpolicajcima OB Budva, prilikom redovne kontrole saobraćaja, kada je upravljao saovim vozilom sa postavljenim navedenim registarskim tablicama, a koju javnuispravu je predao kao dokaz o registraciji vozila i kao dokaz da su te registarsketablice postavljene na vozilu i izdate za istu, a koje je zajedno sa predmetnomsaobraćajnom dozvolom krajem 2001.godine, u Beranama, u namjeri da ihupotrijebi kao prave, pribavio od NN lica za iznos od 1.200,00 DM, čime je učiniokrivično djelo falsifikovanje isprave iz čl.207 st. 3 u vezi st.1 KZ RCG.Okrivljeni se tokom postupka branio da je predmetno vozilo kupio od Š. D.koja ga je dovezla iz Njemačke, pa kako u to vrijeme nije postojala zakonskamogućnost da isto registruje u Crnoj Gori, obratio se za savjet svom prijatelju ikomšiji O. V, koji mu je rekao da je registrovao svoje vozilo u Beogradu, prekorodjaka R. D, koji je inače policajac. Dalje je okrivljeni u svojoj odbrani istakao daje odlučio da svoje vozilo registruje na ime kćerke S. J. koja je studirala u Beogradui imala ličnu kartu izdatu u Beogradu. Kada mu je O. V. potvrdio da R. D. moželegalno izvršiti registraciju preko agencije, svi trojica su se sastali u lokalu "P." uBeranama i predao im je fotokopiju lične karte svoje kćerke, orginalnudokumentaciju za vozilo i iznos od oko 1.200,00 DM. Negdje poslije mjesec dana,O. V. mu je u kancelariju donio predmetnu saobraćajnu dozvolu i registarske tablicekoje su bile neraspakovane u foliji. Smatrajući da je sve pribavljeno na zakonitnačin, stavio je registarske tablice na vozilo i isto koristio do predmetnog dana09.08.2002.godine.Na osnovu iskaza svjedoka O. V, čijem kazivanju je drugostepeni sudopravdano poklonio vjeru, izmedju ostalog se potvrdjuju navodi okrivljenog da ga jeO. V. povezao sa svojim rodjakom R. D. koji je radio u policiji, te da su zajednosjedjeli u lokalu "P." u Beranama, kada je okrivljeni R. D. dao dokumentaciju zaBILTEN 2 / 201157

vozilo i novac, jer je O. V. okrivljenom prethodno dao broj agencije preko koje jeregularno registrovao svoje vozilo, kao i broj telefona R. D.Kod navedenih činjenica, pravilan je zaključak drugostepenog suda da nijedokazano da je okrivljeni znao da su falsifikovani predmetna saobraćajna dozvola iregistarske tablice, pa ga je sledstveno takvom utvrdjenju pravilno oslobodio odoptužbe na osnovu čl.373 tač.2 ZKP-a (ranije član 363 st.1 tač.3 ZKP-a), jer nijedokazano da je okrivljeni učinio krivično djelo za koje je optužen, o čemu su upobijanoj presudi dati potpuno jasni i valjani razlozi, koje u svemu prihvata i ovajsud, pa su žalbeni navodi u tom pravcu neosnovani."53(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kž I br. 3/12 od 12.03.2012. godine)58 VRHOVNI SUD CRNE GORE

54NEOSNOVANOST ŽALBE PROTIV RJEŠENJAVRHOVNOG DRŽAVNOG TUŽILAŠTVA(Član 438 stav 5 ZKP)"U postupku donošenja pobijanog rješenja, kao ni u samom rješenju, nijesuučinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka na čije postojanje ovaj sud pazipo službenoj dužnosti, niti povrede na koje se ukazuje žalbom, jer je Vrhovnodržavno tužlaštvo Crne Gore ocijenilo sve važne navode iz predloga za podizanjezahtjeva za zaštitu zakonitosti i za takvu ocjenu u svom rješenju dalo dovoljne, jasnei uvjerljive razloge, koje u svemu prihvata i ovaj sud. Prema tome, nije učinjenabitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.8 Zakonika o krivičnompostupku, kako se to u žalbi branioca okrivljenog neosnovano ističe.Nije prihvatljiv žalbeni razlog da je izreka prvostepene presude nerazumljiva,protivrječna sama sebi i datim razlozima, da presuda uopšte ne sadrži razloge,odnosno ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a dati razlozi su potpuno nejasnii u znatnoj mjeri protivrječni. Ovo zbog toga što je prvostepeni sud u svojoj presudidao dovoljne, jasne i uvjerljive razloge, koji nijesu medjusobno protivrječni, niti saizrekom presude, koja je razumljiva i nije sama sebi protivrječna, pa se žalbeninavodi branioca osudjenog da su u postupku donošenja prvostepene i drugostepenepresude učinjene navedene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pokazujuneosnovanim.Isto tako, neosnovani su žalbeni razlozi da prvostepena i drugostepenapresuda ne sadrže razloge u pogledu vinosti okrivljenog, jer prvostepeni sudzaključuje da je okrivljeni bio svjestan da sklapanjem fiktivnog ugovora okupoprodaji stana, vlasništvo oštećenog, istom lažno prikazao činjenicu da će muimovina biti vraćena nakon isplate duga i time ga doveo u zabludu i naveo dapotpiše predmetni ugovor, na koji način je okrivljeni postupao sa direktnimumišljajem, koje razloge u svemu prihvata i drugostepeni sud.Pravilno je našlo Vrhovnog državno tužilaštvo Crne Gore da u postupku kojije prethodio donošenju pravosnažne presude nije povrijedjeno pravo na odbranuokrivljenog, obzirom da je njegova odbrana cijenjena u sklopu svih izvedenihdokaza i da je sud na osnovu takve ocjene izveo pravilan zaključak da u radnjamaokrivljenog, bliže opisanih u izreci prvostepene presude, stoje obilježja bićakrivičnog djela prevara iz čl. 244 st. 4 u vezi st. l Krivičnog zakonika, za koje djeloje oglašen krivim i osudjen, pa se neosnovano u žalbi branioca okrivljenog ističe dadjelo za koje je osudjen nije krivično djelo.Prvostepeni sud je poptuno i pravilno utvrdio sve važne činjenice za ocjenupostojanja krivičnog djela u pitanju i krivice okrivljenog P. A. za isto i o tome uprvostepenoj presudi, saglasno čl. 379 st. 7 Zakonika o krivičnom postupku, daopotpune i valjane razloge. Takodje, i drugostepeni sud je, saglasno čl. 410 Zakonikao krivičnom postupku, u obrazloženju svoje presude dao dovoljne i umjesne razlogeBILTEN 2 / 201159

za svoju odluku, cijeneći pri tome sve bitne žalbene navode, pa su stoga žalbeninavodi branioca okrivljenog u tom pravcu neosnovani.Kod tih činjenjica, Vrhovno državno tužlaštvo Crne Gore je pravilno odlučilokada je, shodno čl. 438 st. 3 Zakonika o krivičnom postupku, rješenjem odbacilopredlog branioca okrivljenog P. A, jer nema razloga za podizanje zahtjeva za zaštituzakonitosti.Sa iznijetih razloga, a na osnovu čl. 438 st.5 Zakonika o krivičnom postupku,odlučeno je kao u izreci ovog rješenja."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž II br. 4/12 od 26.06.2012. godine)5560 VRHOVNI SUD CRNE GORE

56ODBACIVANJE ŽALBE KAO NEDOZVOLJENE(Član 417 stav 3 u vezi sa čl. 414 ZKP)Žalba privatnog tužioca izjavljena protiv rješenja drugostepenog suda pozakonu nije dozvoljena.Iz obrazloženja:"Žalba je nedozvoljena.Iz spisa predmeta proizilazi da je privatni tužilac M. D. izjavio žalbu protivrješenja Osnovnog suda u Herceg Novom Kv.br.112/11 od 27.07.2011.godine,kojim je odbačen kao nedozvoljen njegov zahtjev za ponavljanje krivičnog postupkazavršenog pravosnažnom presudom tog suda K.br.267/10 od 15.02.2011.godine.Po navedenoj žalbi privatnog tužioca odlučeno je od strane Višeg suda uPodgorici, koji je rješenjem Kž.br.1550/11 od 05.10.2011.godine žalbu odbio kaoneosnovanu. Time je privatni tužilac po zakonu iskoristio pravo žalbe, jer je uodredbi čl.414 ZKP pored ostalog propisano da protiv rješenja suda donesenih uprvom stepenu stranke i lica čija su prava povrijedjena mogu izjaviti žalbu.Prema tome, žalba privatnog tužioca izjavljena protiv rješenja drugostepenogsuda po zakonu nije dozvoljena i istu je valjalo odbaciti kao nedozvoljenu, saglasnoodredbi čl.417 st.3 ZKP."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž I br. 6/12 od 28.02.2012. godine)BILTEN 2 / 201161

57NEDOZVOLJENOST ŽALBE(Član 417 u vezi sa čl. 438 st. 3 i 5 ZKP)Žalba protiv akta Vrhovnog državnog tužilaštva, kojim se podnosilacinicijative obavještava da tužilaštvo nije našlo osnova za podizanje zahtjeva zazaštitu zakonitosti, nije dozvoljena.Iz obrazloženja:"Aktom Ktz br. 61/12 od 12. 06. 2012. godine Vrhovno državno tužilaštvoCrne Gore obavijestilo je punomoćnika privatnog tužioca da je našlo, a povodomnjegove inicijative za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, da nema osnova izčlana 437 st. 1 Zakonika o krivičnom postupku za podizanje navedenog pravnoglijeka.Protiv navedenog akta Vrhovnog državnog tužilaštva punomoćnik privatnogtužioca je izjavio žalbu zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, pogrešnoi nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o odbijanju inicijative, a sapredlogom da Vrhvoni sud Crne Gore donese presudu kojom će usvojiti podnijetuinicijativu, ukinuti prvostepene i drugostepeno rješenje i predmet vratitiprvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, pa je vijeće našloda je:- žalba nedozvoljena.Saglasno članu 438 st. 1 ZKP okrivljeni koji je osudjen na bezuslovnu kaznuzatvora od jedne godine ili težu kaznu ili kaznu maloljetničkog zatvora i branilactakvog okrivljenog mogu pisanim i obrazloženim predlogom tražiti od Vrhovnogdržavnog tužilaštva da podigne zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv pravosnažnepresude. Kada, povodom podnijetog predloga, ocijeni da nema razloga za podizanjezahtjeva za zaštitu zakonitosti Vrhovno državno tužilaštvo takav predlog, saglasnočlanu 438 st. 3 ZKP, odbacuje rješenjem. Protiv tog rješenja okrivljeni i njegovbranilac mogu podnijeti žalbu Vrhovnom sudu.U konkretnom slučaju Vrhovnom državnom tužilaštvu nije podnijet predlogza podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, već inicijativa za podizanje togvanrednog pravnog lijeka, pa žalba protiv akta kojim se podnosilac inicijativeobavještava da tužilaštvo nije našlo osnova za podizanje predloženog pravnog lijekanije dozvoljena."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž II br. 6/12 od 26.06.2012. godine)62 VRHOVNI SUD CRNE GORE

58NADLEŽNOST SUDA ZA ODLUČIVANJE O ZAHTJEVUZA PONAVLJANJE KRIVIČNOG POSTUPKA(Član 427 stav 1, u vezi sa čl. 24 st. 7 ZKP)O zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka odlučuje vijeće, iz člana 24stav 7 ZKP, suda koji je u ranijem postupku sudio u prvom stepenu.Iz obrazloženja:"Oštećeni kao tužilac (supsidijerni tužilac) Č. M, podnio je ovom sudu istimpodneskom i zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka, okončan pravosnažnompresudom Osnovnog suda u Pljevljima K.br.149/10 od 28.12.2011.godine.Odredbom čl.427 st.1 ZKP je propisano da o zahtjevu za ponavljanjekrivičnog postupka odlučuje vijeće iz čl.24 st.7 ovog zakonika suda koji je u ranijempostupku sudio u prvom stepenu, a to je Osnovni sud u Pljevljima.Iz prednjeg proizilazi da Vrhovni sud Crne Gore nije nadležan za odlučivanjeo ponavljanju krivičnog postupka okončan pravosnažnom presudom Osnovnog sudau Pljevljima K.br.149/10 od 28.12.2011.godine.(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kr. br. 35/12 od 11.06.2012. godine)BILTEN 2 / 201163

59OSNOVANOST ZAHTJEVAZA VANREDNO UBLAŽAVANJE KAZNE(Član 435 stav 6 ZKP)Ispunjen je zakonski uslov za vanredno ublažavanje kazne, ako prilikomodmjeravanja izrečene kazne nije cijenjena činjenica da je okrivljenihendikepirano lice.Iz obrazloženja:"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je okrivljeni D. R. hendikepirano lice, a tačinjenica prilikom odmjeravanja izrečene kazne nije cijenjena. Po ocjeni ovog sudada je ta činjenica cijenjena prilikom odmjeravanja kazne očigledno bi dovela doizricanja blaže krivične sankcije, a što podnijeti zahtjev čini osnovanim.Cijeneći hendikepiranost okrivljenog u sklopu ostalih olakšavajućih okolnosti,a u nedostatku otežavajućih, ovaj sud nalazi da će se u konkretnom slučaju iuslovnom osudom ostvariti svrha krivičnih sankcija iz člana 4 st. 2 KZ, pa je spozivom na član 435 st. 6 ZKP odlučeno kao u izreci ove presude."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 2/12 od 28.02.2012. godine)64 VRHOVNI SUD CRNE GORE

60NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZAZA VANREDNO UBLAŽAVANJE KAZNE(Član 433 u vezi sa čl. 435 stav 6 ZKP)Kod činjenice da je sud prilikom odmjeravanja izrečene kazne cijenio daje okrivljeni otac dvoje djece u obavezi izdržavanja istih, okolnost da nijecijenio zdravstveno stanje njegovog djeteta nije takvog karaktera da bi dovelado blaže osude.Iz obrazloženja:"Saglasno članu 433 ZKP ublažavanje pravosnažno izrečene kazne jedozvoljeno kada se po pravosnažnosti presude pojave okolnosti kojih nije bilo kadase izricala presuda ili sud za njih nije znao iako su postojale, a one bi očiglednodovele do blaže osude.Prilikom odmjeravanja izrečene kazne sud na strani okrivljenog nije cijeniozdravstveno stanje njegovog djeteta, ali kod činjenice da je sud cijenio da jeokrivljeni otac dvoje djece u obavezi izdržavanja istih, navedena okolnost nijetakvog karaktera da bi dovela do blaže osude, a što podnijeti zahtjev činineosnovanim."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 6/12 od 28.02.2012. godine)BILTEN 2 / 201165

61NEDOZVOLJENOST ZAHTJEVA ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI(Član 437 ZKP)Zahtjev za zaštitu zakonitosti podnijet od strane punomoćnika oštećenih,kao tužilaca, koji po zakonu nijesu ovlašćeni za podizanje istog, je nedozvoljen.Iz obrazloženja:"Oštećeni kao tužioci, su preko punomoćnika podnijeli zahtjev za zaštituzakonitosti, zbog povrede zakona, ističući da je usljed nepravilno utvrdjenogčinjeničnog stanja, došlo do nepravilne primjene zakona, zbog čega je sud povrijedionačelo istine i pravičnosti sadržano u čl.16 ZKP, te članove 6 st.2 i 3 i 16 Krivičnogzakonika.Predloženo je da se zahtjev uvaži, pobijano rješenje ukine i predmet vrati naponovni postupak i odlučivanje ili isto preinači.Nakon razmatranja spisa predmeta i navoda iz zahtjeva, Vrhovni sud CrneGore je našao da je zahtjev nedozvoljen.Odredbom čl.437 ZKP je predvidjeno da samo Vrhovno državno tužilaštvomože podići zahtjev za zaštitu zakonitosti.Kako je u konkretnom slučaju, zahtjev za zaštitu zakonitosti, podnijet odstrane punomoćnika oštećenih kao tužilaca, koji po zakonu nijesu ovlašćeni zapodizanje istog, to je zahtjev odbačen kao nedozvoljen."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 4/12 od 26.04.2012. godine)66 VRHOVNI SUD CRNE GORE

62OGRANIČENOST ODLUČIVANJA O ZAHTJEVUZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI(Član 441 stav 1 ZKP)Prilikom odlučivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Vrhovni sud će seograničiti samo na ispitivanje povrede zakona na koje se državni tužilac pozivau svom zahtjevu.***Vrhovni sud nije ovlašćen da cijeni sadržinu protivurječnih dokaza kojisu izvedeni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom i koji su bilipredmet ocjene drugostepenog suda u postupku odlučivanja po žalbi, te da li iztakvih dokaza proizilazi drugačije činjenično stanje u pogledu postojanjakrivičnog djela u pitanju i krivice optuženog za isto od onog koje su utvrdilinižestepeni sudovi u svojim presudama.Iz obrazloženja:"Vrhovni sud je razmotrio spise ovog predmeta i ocijenio navode iznijete uzahtjevu za zaštitu zakonitosti pa je našao:- da zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gorenije osnovan.Iz spisa predmeta proizilazi da je presudom Višeg suda u PodgoriciK.br.146/2010 od 12.01.2011.godine, optuženi B. Z, usljed nedostataka dokaza,primjenom čl.363 tač.3 ZKP oslobodjen od optužbe, da je dana 18.02.2006.godine,oko 10 časova, u Jerevanskoj ulici u Podgorici, sa umišljajem lišio života P. D, čimebi učinio krivično djelo ubistvo iz čl.143 Krivičnog zakonika.Protiv ove presude žalbe su izjavili Više državno tužilaštvo u Podgorici zbogpogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i punomoćnik oštećene porodice pok. P. D.zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl.376 st.1 tač.10 i 11 ZKP ipogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja.Sadržina navedenih žalbi ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno utvrdiočinjenično stanje time što je svoju odluku temeljio na odbrani optuženog B. Z. kojije negirao izvršenje krivičnog djela, a koja odbrana je potvrdjena iskazima svjedokaB. K, G. I, T. D, B. L. i M. R, te nalazima vještaka balističke, hemijske i medicinskestruke, iako je svjedočenje B. R. u potpunoj saglasnosti sa materijalnim dokazimapronadjenim na licu mjesta i upravo nalazima i mišljenjima navedenih vještaka injihovih izjašnjenja na glavnom pretresu nakon izvršene rekonstrukcije kritičnogdogadjaja.BILTEN 2 / 201167

U zahtjevu za zaštitu zakonitosti državni tužilac navodi da su razlozi oodlučnim činjenicama nejasni i u znatnoj mjeri protivrječni i da je time učinjenabitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.8 ZKP, a što je imalo zaposljedicu da je pravosnažna presuda Višeg suda u Podgorici K.br.146/2010 od12.01.2011.godine, zasnovana na pogrešno utvrdjenom činjeničnom stanju isledstveno tome pogrešnoj primjeni odredbe čl.363 tač.3 ZKP, na koju seprvostepeni sud pozvao u svojoj presudi kada je optuženog B. Z. oslobodio odoptužbe zbog krivičnog djela ubistvo iz č.143 Krivičnog zakona.Na navedenu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka koja je sadržana uranijoj odredbi čl.376 st.1 tač.11 ZKP ("Službeni list RCG" br.7/03 i 47/06) ukazanoje u žalbi punomoćnika oštećene porodice, a koja povreda je bila predmet ocjenedrugostepenog suda.U odredbi čl.441 st.1 ZKP je propisano da prilikom odlučivanja o zahtjevu zazaštitu zakonitosti Vrhovni sud će se ograničiti samo na ispitivanje povreda zakonana koje se državni tužilac poziva u svom zahtjevu. Zahtjev se odnosi na povreduzakona, tj. bitnu povredu odredaba krivičnog postuka iz čl.386 st.1 tač.8 ZKP("Službeni list CG" br.57/09 od 18.08.2009.godine) da su razlozi pravosnažnepresude prvostepenog suda o odlučnim činjenicama nejasni i u znatnoj mjeriprotivrječni.I po ocjeni ovog suda, prvostepena presuda sadrži dovoljno jasne i valjanerazloge u pogledu ocjene odbrane optuženog i vjerodostojnosti svih izvedenihdokaza na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, tako da nije učinjena bitnapovreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.8 ZKP. Naime, prvostepenisud je u svojoj presudi o svim odlučnim činjenicama u ovoj krivično pravnoj stvaridao razloge koji su bili predmet ocjene drugostepenog suda u postupku odlučivanjapo žalbi. Stoga, ovaj sud u sjednici vijeća u postupku ispitivanja da li je učinjenabitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.8 ZKP, na koju sepoziva državni tužilac u svom zahtjevu, nije ovlašćen da cijeni sadržinuprotivrječnih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudomi koji su bili predmet ocjene drugostepenog suda u postupku odlučivanja po žalbi, teda li iz takvih dokaza proizilazi drukčije činjenično stanje u pogledu postojanjakrivičnog djela u pitanju i krivice optuženog za isto od onog koje su utvrdilinižestepeni sudovi u svojim presudama.Imajući u vidu prednje, presudom Višeg suda u Podgorici K.br.146/2010 od12.01.2011.godine i presudom Apelacionog suda Crne Gore Kž.br.326/2011 od18.10.2011.godine nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka izčl.386 st.1 tač.8 ZKP, kako se to neosnovano ukazuje u zahtjevu za zaštituzakonitosti Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 5/12 od 28.05.2012. godine)6368 VRHOVNI SUD CRNE GORE

OBLIGACIONO PRAVO

65NEPOSTOJANJE USLOVA ZA KONVALIDACIJU UGOVORA(Član 73 ZOO)Pismeni ugovor o prodaji nepokretnosti ne može se konvalidovati ako jeu suprotnosti sa sadržinom ovlašćenja i punomoćja stvarnog vlasnika.Iz obrazloženja:"Tužilac je tražio da se utvrdi da je stekao pravo svojine na predmetnojnepokretnosti, na osnovu pravnog posla - kupoprodajnog ugovora zaključenogizmedju tužioca, kao kupca, i Ž. J, kao prodavca.Prema stanju u spisima, pravni prethodnik tuženog, sada pok. P. P, iz Mišića,ovlastio je Ž. J, punomoćjem od 04.04.1991. godine, ovjerenim pred Osnovnimsudom u Baru pod Ov.br.1486/92 da u njegovo ime može zaključivati kupoprodajneugovore koji se odnose na kat. parcelu br.1325 KO Mišići. Dalje je utvrdjeno da jedana 17.05.1989.godine zaključen Sporazum o kupoprodaji izmedju prodavca Ž. J. itužioca V. J, kao kupca, ovjeren pred Osnovnim sudom u Baru 04.03.1994.godine, ito kat. parcele br.379/2 KO Spič, koja je upisana u novom katastru pod br.1325 KOMišići, i to površinu od 250 m2 za cijenu od 2.500 DM.Prvostepeni sud je zaključio da je tužilac stekao pravo svojine na osnovupravnog posla - kupoprodajnog ugovora shodno čl.20 Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, konvalidacijom shodno čl.73 u vezi čl.70 ZOO, jer su obaveze izugovora u cjelosti izvršene.Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev, uzzaključak da se ne može konvalidovati pismeni ugovor o kupoprodaji nepokretnosti,gdje je prodavac nevlasnik, jer je Ž. J, kao punomoćnik P. P, u stvari predmetnunepokretnost prodao u svoje ime, a ne u ime vlasnika - punomoćnika P. P.Prema tome, prodavac J. Ž. nije mogao prodati tudju nepokretnost u svoje imeveć u ime stvarnog vlasnika P. P, pa se pismeni ugovor o prodaji predmetnenepokretnosti ne može konvalidovati, jer je u suprotnosti sa sadržinom ovlašćenja ipunomoćja stvarnog vlasnika P. P."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 103/12 od 11.04.2012. godine)BILTEN 2 / 201171

66NIŠTAVOST UGOVORA O KUPOPRODAJI(Član 103 ZOO)Ništav je ugovor o kupoprodaji ako je saglasnost volja ugovornih stranao prodaji kuće data samo prividno, kako bi se prikrilo davanje novca sakamatom i obezbedjenje da će uzeti zajam sa kamatom biti vraćen.Iz obrazloženja:"U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrdjeno je da jeprvotužena sa Š. V. dana 09.11.2004. godine, zaključila ugovor o kupoprodajiporodične stambene zgrade koja se nalazi u Podgorici na kat. parceli 590/5 upisanoju Listu nepokretnosti br.4202 KO Podgorica II za iznos od 120.000,00 €, kao i da sunavedeni ugovor ugovarači raskinuli 19.09.2005. godine, da bi istog danaprvotužena sa tužiocem zaključila ugovor o kupoprodaji iste porodične stambenezgrade, sada i sa dvorištem, za istu kupoprodajnu cijenu. Nadalje, utvrdjeno je da jezaključenju ugovora sa Š. V, prethodila od istog učinjena pozajmica izvjesnekoličine novca prvotuženoj i njenom suprugu, za čije vraćanje sa kamatom, jegarantovao sada tužilac M. Z. Kako prvotužena i njen suprug, zbog teške finansijskesituacije u koju je zapala njihova porodica nijesu bili u mogućnosti da vrate učinjenzajam sa kamatom, to su im od strane tužioca, prvo kao garanta ispunjenja obaveze aposlije i kao povjerioca, jer je umjesto njih isplatio Š, upućivane prijetnje o prodajikuće, pa je prvotužilja iz straha da porodica ne ostane bez kuće, ugovorom opoklonu od 25.08.2005. godine većim dijelom nekretnine raspolagala u korist svojedjece, a zahtjev za uknjižbu po tom ugovoru podnijet je istog 19.09.2005. godine, tj.dana kada su tužilac i prvotužena zaključili sporni ugovor o kupoprodaji. Okolnosti islijed dogadjaja koji su uticali na zaključenje ugovora o kupoprodaji predmetneporodične stambene zgrade, prvo sa Š. V. a potom sa tužiocem, nižestepeni sudovisu iz iskaza, kako saslušanih stranaka tako i svjedoka, utvrdili da je tužilac više putadolazio u porodičnu kuću prvotužene i od nje uz prijetnju tražio da mu isplatidugovni novac. Svjedok J. G, zet tužioca svjedoči da mu se tužilac žalio da imaproblem sa V. P. oko novca a i prisustvovao je razgovorima tužioca i prvotužene unjenoj kući gdje je tužilac zahtijevao da se novčana obaveza prema njemu izmiri,tražeći predaju novca a ne predaju kuće. I sam tužilac u svom iskazu kaže da je kodtuženih dolazio da bi "napustili kuću ili mu vratili pare".Kod takvog stanja stvari, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da jeUgovor o kupoprodaji zaključen izmedju tužioca i prvotužene fiktivan i kao takavništav i da ne proizvodi pravno dejstvo u smislu odredaba čl.103. ZOO, koji je bio uprimjeni u vrijeme zaključenja ugovora. Jer, izmedju tužioca kao kupca i prvotuženekao prodavca nije postojala namjera niti saglasnost volja ugovornih strana o prodajiporodične kuće, odnosno saglasnost je data samo prividno kako bi se prikrilo72 VRHOVNI SUD CRNE GORE

davanje novca sa kamatom i obezbjedjenje da će uzeti zajam sa kamatom bitivraćen. Kako je predmetni ugovor ništav to je i tužbeni zahtjev za utvrdjenje pravasvojine na nepokretnosti koja je bila predmet ugovora neosnovan, kako su topravilno odlučili nižestepeni sudovi, pa su svi navodi revizije koji tvrde suprotnoneosnovani."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 480/12 od 19.06.2012. godine)67BILTEN 2 / 201173

68NIŠTAVOST UGOVORA O KUPOPRODAJI(Član 103 ZOO, u vezi sa čl. 32 stav 5Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava)Ugovor o kupoprodaji protivan odredbi člana 32 stav 5 Zakona opovraćaju oduzetih imovinskih prava je ništav.Iz obrazloženja:"Iz stanja u spisima proizilazi da su tuženi zaključili ugovor o prodaji prenosaprava na gradskom građevinskom zemljištu (kupoprodaji) dana 10.09.2007. godine,koji je ovjeren kod prvostepenog suda pod Ov.br.1469/2007 od 18.10.2007. godine,da je predmet tog ugovora bila prodaja kat.parcele broj 615/1, pašnjak III klase,površine 8484 m2, koja je u LN br.265 KO Plav bila uknjižena na prvotuženu. Daljeje utvrđeno da je navedena nepokretnost rješenjem Državnog sekretarijata zaposlove finansija NRCG br.04-4984/2 od 05.12.1958. godine eksproprisana odranijeg vlasnika Dž. O, te da su tužioci dana 08.03.2006. godine podnijeli zahtjev zavraćanje iste nepokretnosti Komisiji za povraćaj imovinskih prava i obeštećenje, kaonaslednici bivšeg vlasnika.U prvostepenom postupku je razjašnjeno da je lice Dž. O. od kojeg jerješenjem o eksproprijaciji eksproprisana nepokretnost i prethodnik tužilaca O. O.isto lice, koju činjenicu su tužioci u postupku dokazali javnom ispravom -uvjerenjem nadležnog upravnog organa od 07.10.2010. godine. Osim toga, upostupku je razjašnjena i otklonjena greška u pogledu označavanja imena oca bivšegvlasnika O. O, koja je u listu nepokretnosti ispravljena od strane komisije tako što jeumjesto ranije upisanog imena oca A. upisano ime S. Stoga se revizijom, ponalaženju ovog suda neosnovano ukazuje da od strane nižestepenih sudova nijepravilno utvrđena aktivna legitimacija tužilaca u ovom sporu, jer nijesu na valjan ipouzdan način otklonjene nejasnoće ko je bio bivši vlasnik i od koga su predmetnenepokretnosti eksproprisane.Revizijom se osporavaju nižestepene presude zbog pogrešne primjenematerijalnog prava, ali se ne konkretizuje u čemu se sastoji pogrešna primjenamaterijalnog prava. Ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da jeugovor koji su zaključili tuženi ništav u smislu odredbe čl.103. ZOO, koji je bio uprimjeni u vrijeme zaključenja istog, jer je protivan odredbi čl.32. st.5. Zakona opovraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju, što je u postupku utvrđeno."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 166/12 od 29.02.2012. godine)74 VRHOVNI SUD CRNE GORE

69NEPOSTOJANJE RAZLOGA NIŠTAVOSTI UGOVORA(Član 103, u vezi sa čl. 66 ZOO)Okolnost što je u ugovoru navedena cijena manja od stvarne i ugovorenene čini ugovor fiktivnim i ne može biti razlog za ništavost ugovora.Iz obrazloženja:"Nije sporno da su parnične stranke 16.11.2002. godine zaključile ugovor okupoprodaji stana, koji su ovjerili kod suda, da je u ugovoru naznačena (i plaćena)kupoprodajna cijena od 65.000,00 €, a da je stvarna (ugovorena) cijena bila85.000,00 €.Tužbeni zahtjev da se utvrdi da je navedeni ugovor ništav i da, kao takav,nema pravnog dejstva tužilac zasniva na tvrdnji da je u ugovoru upisana manjacijena (65.000,00 €) da bi se platio manji porez na promet nepokretnosti, i da tougovor čini fiktivnim (čl.66. ZOO), a time i ništavim (čl.103 ZOO).Pravilno nižestepeni sudovi zaključuju da okolnost što je u ugovoru navedenacijena manja od stvarne i ugovorene (85.000,00 €), ne čini ugovor fiktivnim i nemože biti razlog za ništavost ugovora, pa su pravilno odlučili kada su tužbenizahtjev odbili kao neosnovan. Razloge koje su za takvu odluku dali nižestepenisudovi prihvata i ovaj sud i na iste revidenta upućuje.Kod izloženog, bez ikakavog su pravnog značaja navodi revizije da je manjakupoprodajna cijena, od stvarno ugovorene, unesena u ugovor na traženje tužene.To što tužena nije platila ugovorenu cijenu u punom iznosu (još 20.000,00 €)može biti osnov da se zahtijeva ispunjenje obaveze u cjelosti ili eventualno razlog zaraskid ugovora zbog neispunjenja ugovorne obaveze, uz povraćaj datog (čl.124. ičl.133. st.2. Zakona o obligacionim odnosima, koji je bio u primjeni u vrijemenastanka spornog odnosa)."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 73/12 od 07.02.2012. godine)BILTEN 2 / 201175

70PRAVNA VALJANOST UGOVORA O KREDITU(Član 103 ZOO)Nenamjensko korišćenje kredita može biti razlog za raskid ugovora odstrane ugovarača i ne predstavlja razlog ništavosti ugovora o kreditu.Iz obrazloženja:" Neosnovano se revizijom ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava.Svoj zahtjev za utvrdjenje ništavosti ugovora o kreditu br. 821-88-185 od25.09.2006.godine, zaključen izmedju tuženih, tužilja je zasnovala na tome da jeprvotužena odobrila drugotuženoj, protivno sopstvenim propisima, stambeni kredittj. suprotno proceduri - uslovima za davanje kredita i bez uredne dokumentacije (sanedostacima u ovjeri podataka za žiranta i zadministrativnoj zabrani), zbog kojihpropusta je drugotužena bila u mogućnosti da je prevari, pa je pristala da joj budežirant. Uz to tvrdila je da je prvotužena omogućila drugotuženoj da od dodijeljenogkredita u ukupnom iznosu od 46.100,00 € uplati na žiro račun svog supruga iznos od20.097,02 €, čime je nenamjenski iskoristila stambeni kredit, kao i da je osnovugovora nedopušten i da je povrijedjeno načelo savjesnosti i poštenja.Po nalaženju ovog suda, činjenice na kojima je zasnovan tužbeni zahtjev nepredstavljaju razlog ništavosti predmetnog ugovora.Povreda procedure u dodjeli kredita, imajući u vidu i neurednu dokumentacijuu pogledu garancija vraćanja kredita - u ovjeri podataka za žiranta i administrativnojzabrani na ime tužilje je poslovni rizik prvotužene kao banke koja dodjeljuje kredit,a nenamjensko korišćenje može biti razlog za raskid ugovora od strane ugovarača ine predstavljaju razlog ništavosti ugovora o kreditu. Naime, opšti akti na osnovukojih je ugovor zaključen nemaju karakter prinudnih propisa, u smislu čl 103. ZOOkoji je bio u primjeni, da bi garant mogao tražiti ništavost ugovora o kreditu i da kaotakav ne proizvodi pravno dejstvo. Inače, prvotužena je odobrila drugotuženoj kreditshodno Odluci Kreditnog odbora banke kojom su propisani uslovi pod kojima sekredit daje i sredstva obezbjedjenja vraćanja kredita, medju kojima nije predvidjenahipoteka, a u skladu sa čim je kredit dodijeljen.Nedopušten osnov i povreda načela savjesnosti i poštenja, kao razlogništavosti, takodje ne stoje. Tužilja nije dokazala da osnov za zaključenje ugovora,kao pravni cilj koji ugovorne strane žele postići, ne postoji ili je nedopušten - čl. 52.ZOO, dok se savjesnost i poštenje cijeni u svakom konkretnom slučaju u pogleduponašanja strana ugovornica, pa na povredu tog načela tužilja kao treće lice ne možeukazivati odnosno takvi navodi nijesu od uticaja na valjanost predmetnog ugovora.S druge strane, prevara ili zabluda ne mogu biti razlog ništavosti ugovora.Radi se o manama volje koje mogu biti razlog rušljivosti, a pravo zahtijevatiponištenje rušljivog ugovora, u skladu sa čl. 117.st.2. ZOO, prestaje istekom roka od3 godine od dana zaključenja ugovora.76 VRHOVNI SUD CRNE GORE

Prema tome, pravilno su nižestepeni sudovi odlučili kada su odbili tužbenizahtjev kao neosnovan, jer ne stoji ni jedan osnov kojim bi se dovela u pitanjepravna valjanost predmetnog ugovora, zbog čega je revizija neosnovana."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 17/12 od 25.01.2012. godine)71BILTEN 2 / 201177

72USLOVI ZA RASKID UGOVORAZBOG PROMIJENJENIH OKOLNOSTI(Član 128 stav 1 ZOO)Ekonomska kriza, izvršena parcelacija i promjena brojeva parcela kojesu bile predmet kupoprodaje ne predstavljaju promijenjene okolnosti.***Ugovor se ne može jednostrano raskinuti zbog promijenjenih okolnosti,već sud na zahtjev jedne stranke može izmijeniti ili raskinuti takav ugovor.Iz obrazloženja:"Postavljenim zahtjevom u ovoj parnici tužilac je tražio da se utvrdi da jeraskinut ugovor o kupoprodaji nepokretnosti Ov.br.662/07 od 30.05.2007. godine ianeks tog ugovora Ov.br.1167/07 od 31.07.2007. godine, koji je zaključio saprethodnikom tuženih Š. N. iz Žabljaka i da se tuženi obavežu da mu isplate-povrateisplaćeni dio kupoprodajne cijene u iznosu od 500.000,00 €, sa zateznom kamatomna iznos od 200.000,00 € od 30.05.2007. godine i na iznos od 300.000,00 € od08.08.2007. godine, do dana povraćaja novca. Svoj zahtjev tužilac je temeljio načinjenici da je nakon što je isplatio dio kupoprodajne cijene u iznosu od 500.000,00€, ali prije isteka krajnjeg roka za isplatu cjelokupnog iznosa koji je ugovoren31.11.2008. godine, obavijestio tuženog da zbog nastale ekonomske krize nije umogućnosti da izvrši ugovor i tražio da se zaključeni ugovori izmijene u pogleduugovorenih rokova za isplatu i načina isplate kupoprodajne cijene. Kako prodavac Š.N. nije prihvatio izmjene kupoprodajnog ugovora, niti je imao razumijevanja zaizmijenjene okolnosti i za ponudu tužioca da se zaključi novi ugovor, a umeđuvremenu je prodavac izvršio parcelaciju četiri parcele koje su bile predmetkupoprodaje, čime je smanjena površina nepokretnosti koja je kupljena ugovorom izbog čega zaključeni ugovor i aneks ugovora nijesu bili izvršivi, pa je tražio da seutvrdi da su ugovor i aneks raskinuti.U postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno je da je tužilac sa pravnimprethodnikom tuženih pok.Š. N. zaključio ugovor o kupoprodaji, prema kojem jekupio od prodavca nekretnine upisane u listu nepokretnosti br.1014 KO Žabljak I, upovršini od 33.436 m2. Stranke su ugovorile kupoprodajnu cijenu za predmetnenepokretnosti u iznosu od 2.173.340 €, tj. 65,00 € po m2. Tužilac je isplatio iznos od200.000,00 € na dan potpisivanja i ovjere kupoprodajnog ugovora, a isplata ostatkacijene ugovorena je najkasnije u roku od 8 mjeseci od dana ovjere ugovora.Aneksom ugovora o kupoprodaji od 31.07.2007. godine izmijenjene su odredbeugovora o roku isplate cijene i ugovoreno da u roku od pet dana od potpisivanjaaneksa tužilac isplati prodavcu iznos od 300.000,00 €, a ostatak kupoprodajne cijene78 VRHOVNI SUD CRNE GORE

najkasnije na poslednji dan mjeseca novembra 2008. godine. U postupku nijeosporavana činjenica da je tužilac isplatio prodavcu Š. N. iznos od 500.00,00 € naime dijela kupoprodajne cijene. Prvostepeni sud je u postupku utvrdio da je pozahtjevu ranijeg prodavca Š. N. izvršena parcelacija nekoliko parcela koje su bilepredmet prodaje, a iz rješenja i izvještaja Uprave za nekretnine PJ Žabljak jezaključio da izvršenom parcelacijom nije došlo do promjena u površini parcela kojesu bile predmet prodaje, već su samo parcele dobile nove parcelarne brojeve.Iz ovako utvrđenih činjenica pred prvostepenim sudom, koje je s pravomprihvatio drugostepeni sud, nižestepeni sudovi su po mišljenju ovog suda pravilnozaključili da postavljeni zahtjev tužioca nije osnovan. Naime, pravilno nalazenižestepeni sudovi da prema odredbi čl.128. st.1. ZOO, koji je sada u primjeni, a istoodređenje sadržavala je i odredba čl.133. ranijeg zakona, ne može se jednostranoraskinuti ugovor zbog promijenjenih okolnosti, već sud na zahtjev jedne strankemože izmijeniti ili raskinuti takav ugovor. Prema tome, pravilan je zaključaknižestepenih sudova da tužilac nije mogao jednostrano raskinuti ugovor po ovomosnovu, pa je samim tim zahtjev da se utvrdi da je ugovor raskinut neosnovan.S druge strane, nižestepeni sudovi pravilno nalaze da ekonomska kriza nakoju se tužilac poziva ne može predstavljati promijenjene okolnosti, obzirom da istapogađa sve učesnike, a tužilac kao ugovorna strana bio je dužan da u vrijemezaključenja ugovora, između ostalog, uzme u obzir sve okolnosti koje mogu uticatina njegovo izvršenje ugovora, kao i da preduzme sve radnje kako bi te okolnostimogao izbjeći ili savladati. Ne predstvlja promijenjene okolnosti ni izvršenaparcelacija i promjena brojeva parcela koje su bile predmet kupoprodaje, arevizijom se neosnovano ukazuje da iz tih razloga ugovor o kupoprodaji nije izvršiv.Jer, nižestepeni sudovi pravilno zaključuju da je parcelaciju bilo neophodno izvršitiu cilju izdvajanja dijela parcele br.2118/1 površine 465 m2, jer ovaj dio nije biopredmet prodaje. Osim toga, parcelacijom kao geodetsko tehničkom mjerom nijesuukinuta niti sužena prava na određenom zemljištu, pa tako ni pravo tužioca kaokupca prema zaključenom ugovoru i aneksu ugovora o kupoprodaji i ovi razlozi nemogu predstavljati razloge za utvrđenje da je ugovor raskinut, niti razloge za raskidugovora u smislu čl.133. ZOO."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 186/12 od 29.02.2012. godine)73BILTEN 2 / 201179

74NAKNADA ŠTETE NA IME UMANJENE VRIJEDNOSTI OBJEKTA(Član 154 ZOO, u vezi sa čl. 5 i 42 ZOSPO)Isključeno je pravo tužioca na naknadu štete zbog umanjene vrijednostiobjekta, ako izgradnjom objekta tuženog nije onemogućena areacija, insolacijai vizura objekta tužioca u mjeri koja bi prelazila mjeru koja je uobičajena, sobzirom na prirodu i namjenu nekretnina i mjesne prilike.Iz obrazloženja:"Tužilac je tvrdio da je tuženi gradnjom objekta na kat. par. br.497 umanjiovrijednost njegovog objekta, budući da je isti tokom gradnje proširio gabarite svogobjekta i spratnost, čime je ugrožen kvalitet življenja u objektu tužioca u smislusmanjene: areacije (provjetrenosti), insolacije (osunčanosti) i vizure (vidika pogleda)i postojanja opasnosti od obrušavanja zbog blizine objekta.Polazeći od naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja a prihvatajući nalaz imišljenje vještaka gradjevinske i geodetske struke, nižestepeni sudovi su zaključilida bez obzira na utvrdjenu činjenicu da je tuženi tokom gradnje proširio gabaritesvog objekta i povećao spratnost - da vrijednost objekta tužioca nije umanjena, te susledstveno tome tužbeni zahtjev tužioca odbili, kao neosnovan.I po nalaženju ovog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenilimaterijalno pravo kada su odlučili na izloženi način.Nasuprot navodima revizije, i po ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještakagradjevinske struke ing. J. S. od 05.06.2011. godine uz izjašnjenje vještaka datogneposredno pred sudom na ročištu održanom dana 21.06.2011. godine kao i nalazvještaka geodetske struke predstavljaju valjanu podlogu za donošenje pravilne izakonite odluke u ovoj pravnoj stvari. Jer, radi se o jasnim i ubjedljivim nalazimadatim po pravilima struke, a na osnovu dokumentacije i izvršenog uvidjaja licamjesta u prisustvu suda. S toga, je neosnovano ukazivanje revidenta da je sud bio uobavezi da shodno čl.256. st.2. ZPP-a odredi novo vještačenje.Dakle, pravilno nalaze nižestepeni sudovi da u konkretnom ne postojiuznemiravanje svojine tužioca koje bi prevazilazilo uobičajenu mjeru tolerancije usmislu čl.42 i čl.5. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, te s toga niobaveza tuženog da tužiocu naknadi traženu štetu na ime umanjene vrijednostiobjekta prema opštim pravilima o naknadi štete. Jer, u postupku je na nesumnjivnačin utvrdjeno a imajući u vidu gabarite objekta tuženog, razdaljinu izmedjuobjekata od 6,85 m, visinu sljemena objekta tuženog, razdaljinu sljemena objektatuženog u odnosu na sljeme objekta tužioca od 12 m da izgradnjom objekta tuženognije onemogućena areacija (provjetravanje), insolacija (osunčanost) i vizura objektatužioca u mjeri koja bi prelazila mjeru koja je uobičajena s obzirom na prirodu i80 VRHOVNI SUD CRNE GORE

namjenu nekretnina i mjesne prilike, kao i da ne postoji opasnost od obrušavanja, štosve naprijed navedeno isključuje pravo tužioca na traženu šetu."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 196/12 od 21.03.2012. godine)75BILTEN 2 / 201181

76NIŠTAVOST RJEŠENJA U UPRAVNOM POSTUPKUI PRAVO NA NAKNADU ŠTETE U PARNIČNOM POSTUPKU(Član 172 stav 1 ZOO, u vezi sa čl. 262 st. 3 ZUP)Donošenje rješenja od strane jednog organa bez saglasnosti, odobrenja ilimišljenja drugog organa, a da je to potrebno po zakonu, ili drugom propisu, jerazlog za poništenje rješenja (člana 257 stav 3 ZUP), a ne za oglašavanjerješenja ništavim.***Oglašavanje rješenja ništavim u upravnom postupku zbog nezakonitihradnji tužioca ne daje pravo tužiocu na naknadu štete u smislu odredbi člana262 stav 3 ZUP.Iz obrazloženja:"Tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 249.919,00 € na ime obične štete iizmakle koristi, tužilac zasniva na tvrdnji da mu je oglašavanjem ništavim rješenja,bliže opisanih izrekom prvostepene presude, pričinjena šteta, jer je na osnovu istihinvestirao u izgradnju ribnjaka u selu Pričelje, te da mu shodno odredbi člana 262stav 3 Zakona o opštem upravnom postupku pripada pravo na naknadu iste.Polazeći od utvrdjenja da predmetna rješanja kojim je tužiocu izdatavodoprivredna saglasnost i vodoprivredna dozvola za upotrebu šaranskog ribnjakanijesu oglašena ništavim zbog nezakonitog postupanja organa tužene, već zbognezakonitih radnji tužioca, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalnopravo kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan uz zaključak da ne stoji osnovodgovornosti tužene u smislu odredbe člana 172 ZOO za naknadu predmetne štete.Naime, u prvostepenom postupku je utvrdjeno da su predmetna rješenja oizdavanju vodoprivredne saglasnosti i vodoprivredne dozvole za sporni ribnjakoglašena ništavim iz razloga što je tužilac prilikom dobijanja potrebnedokumentacije za stavljenje u funkciju ribnjaka, nadležnom organu dao neistinitepodatke u pogledu mjesta sa kojeg će se ribnjak snadbijevati vodom, jer se istisnadbijevao vodom iz bunara koji je izgradjen za potrebe vodosnadbijevanjamještana MZ "Stijena", Piperi, a ne iz sopstvenog bunara, kako je to naznačio uzahtjevu za dobijanje vodoprivrednih uslova. Prema tome, tužilac je skrivio nastanaksvoje štete pa ne može ostvariti pravo na naknadu iste. Dakle, navedena rješenja suoglašena ništavim po članu 260 tačka 5 Zakona o opštem upravnom postupku, jer supostignuta u suprotnosti sa čl. 11 istog zakona.Kod naprijed iznijetog neprihvatljivi su navodi revizije da su predmetnarješenja oglašena ništavim zbog nezakonitog rada organa tužene koji nije postupio u82 VRHOVNI SUD CRNE GORE

skladu sa odredbom člana 11 stav 4 Zakona o vodama i prije utvrdjenjavodoprivrednih uslova pribavio mišljenje nadležnih ministarstava. Osim toga,donošenje rješenja od strane jednog organa bez saglasnosti, odobrenja ili mišljenjadrugog organa, a da je to potrebno po zakonu, ili drugom propisu, je razlog zaponištenje rješenja (čl. 257 st. 3 ZUP), a ne za oglašavanje rješenja ništavim.Kako predmetna šteta nije posledica nezakonitih radnji organa tužene uvršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija, to nijesu ispunjeni uslovi iz člana 172stav 1 ZOO u vezi sa čl. 262 st. 3 ZUP za dosudjenje iste, kako to pravilno i nalazenižestepeni sudovi."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 463/12 od 19.06.2012. godine)77BILTEN 2 / 201183

78OSLOBODJENJE OD ODGOVORNOSTI ELEKTROPRIVREDEZA NAKNADU ŠTETE(Član 177 stav 2 ZOO, u vezi sa čl. 9, 35 i 59 Opštih uslova zaisporuku električne energije)Samovoljno priključenje poslovnog objekta na elektroenergetsku mrežubez elektroenergetske saglasnosti, isključuje pravo na naknadu štete koja jenastala kao posljedica požara na tom objektu.Iz obrazloženja:"Obaveza tužioca, shodno odredbi čl. 9 i 35 Opštih uslova za isporukuelektrične energije ("Sl. list RCG", br. 1/92) bila je da prilikom priključenja svogposlovnog objekta na elektroenergetsku mrežu pribavi elektroenergetsku saglasnosttužene, a koju saglasnost tužilac nije imao, niti se obraćao tuženoj za izdavanje iste.Neprihvatljivi su navodi revizije kojima se tvrdi suprotno i navodi da je račun zastruju dostavljan lično tužiocu. Ovo sa razloga što tvrdnju tužene da u njenimposlovnim knjigama na mjernom mjestu, koje je predmet spora, nije bio evidentiranni jedan potrošač, niti je u tom periodu bilo isporuke računa za to mjerno mjesto,kao ni uplata sa navedenog mjesta, tužilac nije opovrgao ni jednim valjanimdokazom, niti prezentirao račune da je platio utrošenu električnu energiju. Osim togai iskaz ovlašćenog predstavnika tužioca, vlasnika V. I, dat na raspravi predprvostepenim sudom 06.04.2009. godine, upućuje na jasan zaključak da je tužilacsamovoljno priljučio svoj poslovni objekat na elektroenergetsku mrežu bezelektroenergetske saglasnosti tužene.Prema tome, kako objekat tužioca nije bio priključen na elektroenergetskumrežu u skladu sa važećim Opštim uslovima za isporuku električne energije, većmimo znanja i saglasnosti tužene, to je shodno odredbi člana 177 stav 2 ZOOisključena odgovornost tužene da tužiocu, kao nelegalnom potrošaču, naknadipredmetnu štetu, kako to pravilno i zaključuju nižestepeni sudovi.Kod naprijed iznijetog bez uticaja na drugačiju odluku su navodi revizijevezano za uzrok nastanka požara, odnosno za nepostojanje više sile i neophodnostugradnje rastavljača."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 399/12 od 24.05.2012. godine)84 VRHOVNI SUD CRNE GORE

79ISKLJUČENJE ODGOVORNOSTI DRŽAVE ZA ŠTETU(Član 172 stav 1, u vezi sa čl. 155 i 158 ZOO)Odgovornost države za rad njenih organa ne može proizilaziti izpogrešne primjene ili tumačenja propisa, pogotovu kada su rezultat pogrešnogpravnog shvatanja.Iz obrazloženja:"Polazeći od utvrdjenog činjeničnog stanja pred prvostepenim sudom,pravilno je drugostepeni sud odlučio kada je pobijanom presudom preinačioprvostepenu presudu i odbio kao neosnovan postavljeni tužbeni zahtjev, o čemu jedao potpune i pravilne razloge, koje prihvata ovaj sud i na njih upućuje revidenta.Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca za naknadu štete zbognemogućnosti obavljanja linijskog prevoza u unutrašnjem drumskom saobraćaju narelaciji Nikšić - Herceg Novi i Nikšić - Plužine. Takav zahtjev temeljio je na tomešto je u upravnom postupku poništeno rješenje kojim mu je izdata licenca, a poneblagovremenoj - nedopuštenoj žalbi DOO "S." iz Nikšića, čime je pretrpio traženuštetu za koju je odgovorna tužena, u smislu odredbe čl.172 st.1 ZOO, koji je bio uprimjeni, u vezi čl.262 st.1 Zakona o opštem upravnom postupku.Da bi ostvario pravo na naknadu štete od pravnog lica, po pravilimaodgovornosti za drugog, oštećeni treba da dokaže pored opštih uslova za gradjanskopravnuodgovornost - čl.155 i 158 ZOO (šteta, krivica i uzročna veza), da je štetupričinio njen organ nezakonitim radom u vršenju svoje funkcije. Dakle, svakonepravilno postupanje državnih organa u okviru zakonskih ovlašćenja ne dovodi doprava na naknadu štete, a nesumnjivo odgovornost države za rad njenih organa nemože proizilaziti iz pogrešne primjene ili tumačenja propisa, pogotovu kada surezultat pogrešnog pravnog shvatanja.Tužilac je u smislu navedenih propisa morao dokazati da je postojala volja dase nešto učini ili ne učini u primjeni zakona i dr. propisa.U postupku je utvrdjeno da je tužiocu rješenjem Direkcije za saobraćaj od29.05.2007.godine izdata licenca za navedeni linijski prevoz, a to rješenje je upostupku po žalbi DOO "S." kao zainteresovanog lica poništeno rješenjemMinistarstva saobraćaja od 20.08.2007.godine, te da je Upravni sud Crne Gore uupravnom sporu po tužbi tužioca presudom U.br. 1724/07 od 27.03.2008.godine,poništio rješenje Ministarstva saobraćaja, pomorstva i telekomunikacija od20.08.2007. godine i predmet vraćen na ponovni psotupak radi donošenja novogrješenja. Postupajući po navedenoj presudi to ministarstvo je rješenjem od15.09.2008. godine poništilo prvostepeno rješenje (kojim je poništeno rješenjeDirekcije za saobraćaj od 29.05.2007. godine - o dodjeli licence tužiocu), nakončega je direkcija donijela zaključak o odbačaju žalbe DOO "S.".BILTEN 2 / 201185

Kod izloženog stanja stvari, drugostepeni sud je pravilno zaključio da jetužbeni zahtjev neosnovan, jer se ne radi o nepravilnom i nezakonitom radudržavnih organa da bi postojala odgovornost tužene za traženu štetu.Ovo zbog toga što u smislu čl.57 Zakona o upravnom sporu, kad u upravnomsporu sud poništi akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego jeponišten akt. Na taj način otklonjeni su propusti u pogledu neblagovremenosti,odnosno nedopuštenosti žalbe trećeg lica DOO "S." u skladu sa pravnim shvatanjemizloženim u presudi, a rješenje o izdavanju licence tužiocu od 29.05.2007. godine jekonačno i izvršno.Kako se nezakonito postupanje državnog organa može iskazati samo krozkršenje, a ne primjenu prava, tj. potrebno je da se utvrdi postojanje volje ilipristanak da se nešto učini ili ne učini u primjeni propisa, to se postupanjeorgana tužene u konkretnom slučaju koje je u skladu sa nalozima iz presude, a kojimsu otklonjeni propusti koji se tiču blagovremenosti odnosno dopuštenosti izjavljenežalbe trećeg lica, ne može okarakterisati kao nezakonit rad.Prema tome, to što su u okviru svojih ovlašćenja organi tužene postupali poneblagovremenoj odnosno nedopuštenoj žalbi DOO "S." zbog pogrešnog pravnogshvatanja odnosno pogrešnog tumačenja, ne dovodi do odgovornosti tužene u smislučl.172 st.1 ZOO, niti odredbe čl.262 st.3 ZUP, prema kojoj stranka može tražitinaknadu štete samo u slučaju ako je rješenje upravnog organa ništavo a ne iponišteno."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 260/12 od 19.04.2012. godine)8086 VRHOVNI SUD CRNE GORE

81ISKLJUČENJE ODGOVORNOSTI DRŽAVE PO OSNOVU RIZIKAOD OPASNE DJELATNOSTI(Član 177, u vezi sa čl. 173 i 174 ZOO)Za štetu pričinjenu vojniku u rezervi za vrijeme obavljanja vojnedužnosti, isključivom radnjom trećeg lica, nije odgovorna država po osnovurizika od opasne djelatnosti, jer šteta nije posljedica te djelatnosti već radnjetrećeg lica.Iz obrazloženja:"Osnov odgovornosti u konkretnom slučaju tužilac je temeljio na riziku odopasne djelatnosti u smislu čl.173. i 174. ZOO, tvrdeći da je povrijedjen 15.04.1999.godine kao vojnik u rezervi - za vrijeme obavljanja vojnih dužnosti na kontrolnompunktu S.S. Ovo na način što je na njega naletio putnički automobil marke "Opelkadet" reg. oznake UE ___-__kojim je upravljao S. G, takodje vojnik u rezervi.Odlukom Vojnog suda pri komandi Užičkog korpusa Ik.br.51/99 od 24.05.1999.godine S. G. je oglašen krivim za izvršenje kriv. djela teško djelo protivbezbjednosti saobraćaja iz čl.201. st.1. u vezi čl.195. st.1. KZ RS i osudjen na kaznuzatvora u trajanju od 6 mjeseci, koja presuda je potvrdjena presudom Vrhovnogvojnog suda II K.br.74/99 od 22.06.1999. godine.Kod utvrdjenja da je tužilac povrijedjen u saobraćajnoj nezgodi, dok je vršiovojnu dužnost na kontrolnom punktu S. Sušica - na magistralnom putu Užice -Čajetina, tako što ga je udarilo putničko motorno vozilo rezerviste S. G, kojim je istiupravljao, a zbog kojeg je pravosnažno osudjen, tužena ne može odgovarati poosnovu rizika od opasne djelatnosti jer šteta nije posljedica takve djelatnosti tužene,već trećeg lica.Na drugačije presudjenje ove pravne stvari ne bi moglo uticati i da je voziloštetnika bilo angažovano od strane vojske, saglasno članu 177 st. 2 ranije važećegZakona o obligacionim odnosima, koji se ima primijeniti saglasno članu 1202 sadavažećeg Zakona o obligacionim odnosima, jer je šteta natala isključivom radnjomtrećeg lica a na čemu tužilac, inače, nije zasnovao svoj zahtjev.U svakom slučaju potraživanje naknade predmetne štete je zastarjelo,saglasno čl. 376. ZOO, jer je protekao rok od tri godine od kada je tužilac saznao zaštetu i odgovorno lice, odnosno pet godina od kada je šteta nastala. Naime, uslučaju odgovornosti za štetu po principu uzročnosti ili objektivne odgovornostiza drugog, zastarjelost potraživanja naknade štete počinje da teče od saznanjaza lice koje je za štetu odgovorno, a ne od saznanja za faktičkog učinioca. Tozapravo znači da šteta prouzrokovana gradjanskim deliktom zastarijeva u svakomslučaju za pet godina od nastanka. Imajući u vidu da je do povredjivanja tužiocaBILTEN 2 / 201187

došlo 15.04.1999. godine, a tužba je podnijeta 23.07.2010. godine, potraživanjetražene štete je zastarjelo.Neosnovani su navodi revizije da prigovor zastare nije istaknut od ovlašćenogzastupnika tužene, ali i da je istaknut on ne bi stajao jer se u konkretnom slučaju radio krivičnom djelu oružane pobune iz čl.124. KZ za koje djelo zastara gonjenjanastupa protekom roka od 15 dana. Ovo, jer je u odgovoru na tužbu istaknutprigovor zastare a na raspravi od 07.09.2011. godine zakonski zastupnik tužene -Zaštitnik imovinskopravnih interesa Crne Gore u svemu je ostao pri dotadašnjimnavodima iz kog razloga nije bilo potrebe da istaknuti prigovor od straneMinistarstva odbrane ponavlja. U konkretnom slučaju učinilac krivičnog djela jepoznat i protiv njega je vodjen krivični postupak zbog krivičnog djela teško djeloprotiv bezbjednosti javnog saobraćaja, za koje krivično djelo je isti i osudjen. Dakle,šteta nije prouzorokovana krivičnim djelom oružane pobune iz čl.124. KZ SFRJ, dabi se primijenio rok zastarjelosti u smislu čl. 377. ZOO.Čak i da se radi o šteti koja je nastala krivičnim djelom rezerviste S. G, zakoju je odgovorna tužena, potraživanje predmetne štete bilo bi zastarjelo u smisluodredbe čl.377. ZOO. Ovo zbog toga što je S. G. oglašen krivim i osudjen, zbogkriv. djela teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz čl.201. st.1. u vezičl.195. st.1. KZ RS, na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci. Radilo bi se o naknadištete koja je nastala izvršenjem krivičnog djela za koje se ne može preduzetikrivično gonjenje kada protekne rok od 10 godina od izvršenja djela. Djelo jeizvršeno 15.04.1999. godine a tužba je podnijeta 23.07.2010. godine, dakle istekaoje odredbom čl.377. ZOO predvidjen rok. Pri tome, nije preduzeta nije jedna radnjau smislu odredbe čl.388. ZOO koja bi izazvala prekid zastarijevanja pa ne može bitiriječi o prekidu zastarijevanja predmetne štete, a samo pismeno ili usmeno pozivanjedužnika da ispuni obavezu nije dovoljno za prekid zastarijevanja, shodno odredbičl.391. ranije važećeg ZOO."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 433/12 od 05.06.2012. godine)8288 VRHOVNI SUD CRNE GORE

83USLOVI ODGOVORNOSTI DRŽAVE ZA ŠTETU NASTALUAKTIMA TERORA I NASILJA(Član 180 stav 1 ZOO)Država je odgovorna za štetu nastalu dejstvom podmetnutog eksplozivasamo onda kada su akti terora ili nasilja upereni protiv ustavnog uredjenja.Iz obrazloženja:"Utvrdjeno je da je dana 29.01.2001. godine od podmetnute eksplozivnenaprave, u diskoteci "H.", koja se nalazila u prizemlju porodične kuće M. D, izBerana život izgubila supruga odnosno majka tužilaca R. B, koja je bila zaposlena utom lokalu, kao i još petoro lica. Povodom ovog dogadjaja pred Višim sudu uBijelom Polju je vodjen krivični postupak protiv S. Z, iz Beograda, koji jepravosnažnom presudom K.br.87/07 od 26.12.2008. godine oglašen krivim zaizvršenje krivičnog djela ubistva iz čl.30. st.3 i 6. KZ RCG i osudjen na kaznuzatvora u trajanju od 20 godina.Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje sapravom prihvata i drugostepeni sud, pravilno su nižestepeni sudovi primijenilimaterijalno pravo kada su tužbeni zahtjev tužioca za naknadu materijalne inematerijalne štete odbili, kao neosnovan pravilno nalazeći da u konkretnom nemaodgovornosti tužene da naknadi traženu štetu u smislu čl.180. st.1. ZOO-a.Odredbom čl.180. st.1. ranijeg ZOO-a koji se u konkretnom ima primijenitisaglasno odredbi čl.1202. st.1. ZOO-a ("Službeni list CG", br.47/08) je propisano daza štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništavanjemimovine fizičkog lica usled akata nasilja ili terora, kao i prilikom javnihdemonstracija i manifestacija odgovara društveno-politička zajednica, čiji su organipo važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.Dakle, iz smisla citirane zakonske odredbe proizilazi da država čiji su organidužni da spriječe štetu koja je nastala usled akata terora ili nasilja bi bila odgovornaza naknadu štete oštećenom licu, samo pod uslovom da su akti terora ili nasiljaupereni protiv ustavnog uredjenja. Kako je u konkretnom slučaju šteta nastalakrivicom S. Z, koji je pravosnažnom presudom oglašen krivim i osudjen na kaznuzatvora u trajanju od 20 godina, to šteta nasuprot navodima revizije nijeprouzrokovana aktom nasilja, sa navedenim obilježjem u smislu citirane zakonskeodredbe, što isključuje odgovornost države da naknadi štetu."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 412/12 od 06.06.2012. godine)BILTEN 2 / 201189

84POGREŠNA DIJAGNOZA I POSLJEDICE OPERATIVNOG ZAHVATAKAO OSNOV ZA NAKNADU ŠTETE(Član 164 stav 1 ZOO, u vezi sa čl. 18 Zakona o zdravstvenoj zaštiti)Citološki nalaz je samo dio postupka u dijagnozi karcinoma dojke i isti sekao takav ne može uzeti kao definitivan, te za posljedice operacije koja jeizvršena samo na osnovu tog nalaza ne može biti odgovorna Labaratorija zapatohistologiju koja je dala taj nalaz.***Zakonom o zdravstvenoj zaštiti propisana je obaveza pribavljanjapismene saglasnosti pacijenta i potpisivanja njegovog pristanka na vršenjemedicinske intervencije, kao i dužnost ljekara da obavještava pacijenta o svimokolnostima vezanim za njegovu bolest.Iz obrazloženja:"Ne stoje ni navodi revizije u vezi pogrešne primjene materijalnog prava.Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja se u martu 2009. godine, zbogpojave sekreta na bradavici desne dojke, obratila ginikologu u Rožajama, koji je saiste bradavice napravio citološki razmaz na staklenoj pročici i uputio drugotuženomna citološku analizu. Rezultat analize je citopatološka dijagnoza da su prisutne"skupine kancerskih ćelija".Na osnovu ove dijagnoze, te izvršenog pregleda od strane hirurga u Opštojbolnici u Beranama, kojim je utvrđeno da je u centralnom dijelu iza bradavice desnedojke napipana promjena veličine oko 15 mm, te izražene želje bolesnice, pristupilose hiruškoj intervenciji odstanjivanja dojke. Nakon operacije i dostavljanja dojkeCentru za patologiju i sudsku medicinu Kliničkog centra Crne Gore, utvrđeno je,prema nalazu ovoga centra, da "u uzorčenom materijalu nisu prisutni elementitumornog tkiva".Polazeći od ovoga nalaza (da tumora nije bilo), tužilja je tužbom tražilanaknadu štete koja se oglada u posljedicama koje su nastupile usljed izvršenogoperativnog zahvata. Odgovornost drugotuženog vidu u pogrešnoj dijagnozi, aprvotuženog u činjenici da prije izvršene hiruške intervencije nije na pouzdan način,preduzimanjem svih neophodnih mjera u postupku dijagnostike utvrđeno postojanjetumora. Dakle, osnov odgovornosti temelji na odredbi čl.164 st.1 Zakona oobligacionim odnosima ("Sl.list CG", br.47/08).Radi razjašnjenja postojanja osnova odgovornosti tuženih prvostepeni sud jeproveo odgovarajuće dokaze. Prema izvještaju vještaka dr.N. C, specijaliste opštehirurgije i dr.F. V, specijaliste patološke anatomije, citološka analiza izcetka i nalaz90 VRHOVNI SUD CRNE GORE

drugotuženog o "prisutnosti skupine kancerijskih ćelija" nisu dovoljni da se sasigurnošću dijagnostikuje postojanje maligne bolesti bez "dobijanja patohistološkogpregleda bioptata promjene". Ovi vještaci su u nalazu istakli i da se broj postavljenihdijagnoza karcinoma dojke sa citološkom analizom kreće od 70-90 % (premarazličitim autorima), da je citološki nalaz samo dio postupka u dijagnozi karcinomadojke, i da se isti kao takav ne može uzeti kao definitivan, pa da je samim tim "teškogovoriti o uspostavljanju pogrešne dijagnoze na citologiji". To proizilazi i izmišljenja dr.B. B, specijaliste patologije, prema kojem metoda citološke analize nijeapsolutno siguran metod utvrđivanja kancera dojke. Prema tome, dijagnoza tumoradojke citološkom analizom samo je jedan od načina, i dio postupka, kod utvrđivanjapostojanja tog oboljenja, pa drugotuženi ne može biti odgovoran za posljediceoperacije izvršene samo na osnovu njegovog nalaza. Osim toga, on tu operaciju nijeni predložio, niti je predložio bilo koji drugi način liječenja tužilje. S toga sunižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su tužbeni zahtjev u odnosu na ovogtuženog odbili kao neosnovan.Vještaci dr.C. i dr. V. dalje su se izjasnili i da su "utiska" da u konkretnomslučaju nije bilo ni ljekarske greške i da je hiruška intervencija (uklanjanje dojke)bila sugerisana željom bolesnice (tužilje). U pogledu potrebe vršenja mamografijeprije operacije, vještaci su mišljenja da ista "nebi ništa bitno izmijenila".Dr.B. B. mišljenja je da je ljekar hirurg "mogao" na osnovu citološkog nalazaprihvatiti da kod pacijenta postoji oboljenje u vidu karcinoma dojke.Iskazom svojedoka dr.M. M, hirurga koji je izvršio operaciju uklanjanja dojketužilji, utvrđeno je da je istoj ukazano na potrebu da se uradi "hiruška biopsija"(pouzdan metod utvrđivanja karcinoma dojke), da postoji mogućnost poštedneoperacije, ali da je ista sve to odbila insistirajući da se uradi operacija kojom bi seuklonila dojka, kao i da je odbila mogućnost da pođe na konzilijum u Podgoricu. Iz"istorije bolesti tužilje od 08.04.2009. godine", u koju je izvršen uvid u dokaznompostupku, iz koje se vidi da je tužilja "upoznata sa svim rizicima operacije", da joj je"indikovana hiruška biopsija i potreba za hiruškom intervencijom kako bi seotklonilo kancersko tkivo i odredilo stepen i histološki tip tumora, kao i invazilnost",da je predložena poštedna operacija, ali da je bolesnica (tužilja) insistirala da seukloni cijela dojka kako bi bila sigurna, zbog čega je i donesena odluka da se uradimastektomija (kompletno uklanjanje dojke).Prednje upućuje na neosnovanost navoda revizije da od strane dr.M. tužiljanije bila obaviještena o načinu prevencije, dijagnostikovanja, liječenja irehabilitacije na način da bi mogla da shvati njenu suštinu, domašaj i značaj.Bez značaja su navodi revizije da je tužilja "medicinski laik" i da nije bila ustanju da shvati suštinu, domašaj i značaj onoga o čemu je obaviještena. Naime,prema pravilima struke, bolesnik ima pravo da samostalno odlučuje hoće li da seliječi i na koji način. To pravo mu je i ustavom garantovano (neprikosnovenostljudske ličnoti). Ljekar bez pristanka pacijenta ne smije započeti liječenje i za svakimedicinski zahvat potreban je pristanak pacijenta, jer bi u suprotnom medicinskizahvat bio protivpravan. Obaveza pribavljanja pismene saglasnosti pacijenta -bolesnika, i potpisivanje njegovog pristanka na vršenje medicinske intervencije, kao85BILTEN 2 / 201191

i dužnost ljekara da obavještava pacijenta o svim okolnostima vezanim za njegovubolest propisana je i odredbama čl.18 Zakona o zdrastvenoj zaštiti ("Sl.list RCG"br,39/04).Kod izloženog stanja stvari, ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pravilnozaključili da ni na strani Opšte bolnice Berane ne postoji odgovornost za štetu kojuje tužilja pretrpljela i pravilno su primijenili materijalno pravo kada su, i u odnosuna ovog tuženog, odbili tužbeni zahtjev."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 150/12 od 20.03.2012. godine)8692 VRHOVNI SUD CRNE GORE

87NAKNADA ŠTETE ZBOG BESPRAVNO SRUŠENE GARAŽE(Član 185 stav 1 ZOO)Potpuno obeštećenje, uspostavljanjem stanja u kojem se nalazila prijerušenja garaže može se obezbijediti samo obeštećenjem tužilje u punom iznosu,dosudjivanjem novčanog iznosa koji omogućava kupovinu novog garažnogprostora i korišćenje istog u svrhu za koju je korišćena i srušena garaža.Iz obrazloženja:"Predmet tužbe u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužilje za naknadu šteteprouzrokovane nezakonitom radnjom organa tužene, tj. zahtjev za naknadu štetezbog srušene garaže, podignute od strane njenog pravnog prethodnika u skladu sazakonom i na kojoj je otac tužilje bio upisan vlasnikom u momentu svoje smrti, anakon njegove smrti tužilja oglašena naslednikom na istoj. Predmetnu štetu tužiljapotražuje kao potpunu, saglasno odredbama člana 185 stav 1 ZOO i čl. 190 ZOO.Polazeći od zakonskog utemeljenja postavljenog zahtjeva i potrebe ocjene svihokolnosti konkretnog slučaja, kao i činjenice da je zahtjev tužilje da se dovede uprvobitno stanje na način što će joj tuženi obezbijediti uslove koje je imala zavrijeme dok je postojala garaža, a koju je koristila za svoje potrebe prije rušenja. Utom pravcu pravilno su postupili nižestepeni sudovi kada su cijenili činjeniceneophodne za zakonito odlučivanje poopredijeljenom zahtjevu tužbe.Kod navedenog stanja, pravilno je drugostepeni sud našao da tužilji pripadapravo na traženu štetu u punom iznosu saglasno postavljenom zahtjevu, a koji jeopredijeljen nakon sačinjavanja nalaza angažovanog vještaka gradjevinske struke M.R. Ovo iz razloga što je imenovani vještak prilikom sačinjavanja svog nalazapravilno pošao od tržišne cijene garažnog prostora na istoj lokaciji gdje se nalazilasrušena garaža tužilje, u vrijeme presudjenja, te na taj način i primjenom potrebnihzakonskih parametara utvrdio da tužilji pripada pravo na naknadu štete, kao potpune,u iznosu bliže odredjenom izrekom pobijane presude. Inače, u pobijanoj presudi su osvemu potrebnom dati pravilni razlozi, koje prihvata i ovaj sud i na iste upućujerevidenta.Ovaj sud je cijenio sve navode revizije ali je našao da su isti lišteni osnova.Navodi revizije kojima se ukazuje da tužilji može pripadati isključivo pravo nanaknadu tržišne vrijednosti garaže kao gradjevinskog objekta, kako je to utvrdjenood strane angažovanog vještaka P. H, nijesu prihvatljivi sa razloga što ukonkretnom slučaju tužilja ne traži samo štetu za srušenu garažu, kao gradjevinskiobjekat, već da traži potpuno obeštećenje - uspostavljanjem stanja u kojem senalazila prije rušenja garaže, osnovom člana 185 stav 1 Zakona o obligacionimodnosima, a koje se u konkretnom slučaju može obezbijediti samo obeštećenjemtužilje u punom iznosu dosudjivanjem novčanog iznosa koji joj omogućavaBILTEN 2 / 201193

kupovinu novog garažnog prostora i korišćenje istog u svrhu za koju je korišćena isrušena garaža."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 498/12 od 20.06.2012. godine)8894 VRHOVNI SUD CRNE GORE

89POTPUNA NAKNADA ŠTETE(Član 190 ZOO)U slučaju raskida ugovora, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu,drugoj strani koja je pretrpjela štetu koja se ogleda u razlici izmedjuugovorene i sadašnje cijene zemljišta, pripada pravo na potpunu naknadu štete.Iz obrazloženja:"Drugostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada jepredmetni zahtjev za naknadu štete na ime razlike izmedju ugovorene i sadašnjecijene zemljišta u iznosu od 7.347,88 €, s pozivom na odredbu člana 524 i čl. 464stav 1 ZOO odbio kao neosnovan, radi čega je nižestepene presude u navedenomdijelu valjalo preinačiti i tužbeni zahtjev usvojiti.Ne može se prihvatiti stanovište drugostepenog suda da je predmetna štetapoznata kao apstraktna šteta koja se može zahtijevati samo za stvari koji imajutekuću cijenu, a koja cijena ne može da postoji za individualne stvari, kakva stvar jeu konkretnom slučaju bila predmet ugovora o kupoprodaji.Naime, odredbom člana 124 ZOO propisano je da u slučaju raskida ugovorakad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, kao što je u konkretnom slučaju, drugastrana u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete, a odredbom čl. 190 istogzakona propisano je da će sud uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile posleprouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikovamaterijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetneradnje ili propuštanja.Putem finansijskog vještačenja utvrdjeno je da vrijednost kupljenog zemljištau vrijeme ugovaranja od 300.000,00 dinara čini protivuvrijednost od 7.652,12 €, ana osnovu nalaza i mišljenja vještaka gradjevinske struke utvrdjeno je da je sadašnjacijena predmetnog zemljišta 15.000 €.Prema tome, jasno proizilazi da je tržišna vrijednost nepokretnosti na tojlokaciji sada mnogo veća, te da tužilac za novac kojim je tada platio predmetni placne može sada na istoj lokaciji kupiti drugi plac. Dakle, tužilac je pretrpio štetu kojase ogleda u razlici izmedju ugovorene cijene predmetnog zemljišta (7.652,12 €) isadašnje cijene zemljišta (15.000 €), te istom shodno odredbi člana 124 i čl. 190ZOO pripada pravo na potpunu naknadu štete u iznosu od 7.347,88 €."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 105/12 od 27.03.2012. godine)BILTEN 2 / 201195

90DOPRINOS MINISTARSTVA UNUTRAŠNJIH POSLOVANASTANKU ŠTETE(Član 192 ZOO)Propustom da skup - javnu manifestaciju obezbijedi dovoljnim brojemzaposlenih MUP kao državni organ, nadležan za obezbjedjenje skupa, doprinioje nastanku štetnog dogadjaja.Iz obrazloženja:"Prvostepeni sud je na osnovu utvrdjenog činjeničnog stanja izveo pravilanzaključak da je postojao doprinos pokojnog srodnika tužilaca nastanku štetnogdogadjaja, a u tom pravcu prvostepeni sud je dao potpune i jasne razloge, koje jeprihvatio i drugostepeni sud.Revizijom se ukazuje da tuženi nije neposredno obezbjedjivao skup, te da nijejasno kako je to prvostepeni sud zaključio da je doprinos nastanku štetnog dogadjajana strani pok. K. 70% a na strani tužene 30%, jer bi trebalo da cjelokupan doprinosnastanku štete bude na strani tužene, posebno kod istaknute činjenice da niko odpripadnika tužene nije neposredno obezbjedjivao skup.Nižestepeni sudovi su upravo pošli od činjeničnog utvrdjenja da postojepropusti Ministarstva unutrašnjih poslova, kao državnog organa nadležnog zaobezbjedjenje pomenutog skupa, koji se ogledaju u nepravilnosti u radu, jerpomenuti skup - javna manifestacija nije obezbjedjivan sa dovoljnim brojemzaposlenih, te da tužena nije pružila dokaze da je na kvalitetan način obezbjedjivalaskup, iako je o brojnosti ali i značaju bila upoznata a organizator skupa je predmetniskup prijavio nadležnim organima tužene. U takvom nepravilnom radu i propustimaogleda se doprinos tuženog kao državnog organa nadležnog za obezbjedjenjepomenutog skupa koji je utvrdjen u iznosu od 30%, saglasno odredbi čl.192 ZPP-a,tako da je prigovor podijeljene odgovornosti pravilno raspravljen, a nižestepenisudovi su pravilno odmjerili i visinu naknade po pojedinim vidovima, u smislučl.200 tada važećeg Zakona o obligacionim odnosima.Drugostepeni sud je pravilno odlučio kada je preinačio prvostepenu presudu udijelu o kamati, i o tome dao potrebne razloge."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1030/11 od 14.12.2011. godine)96 VRHOVNI SUD CRNE GORE

91NAKNADA ŠTETE U OBLIKU RENTE(Član 195 stav 2 ZOO)Poljoprivrednom proizvodjaču koji zbog djelimične nesposobnosti za rad,usljed zadobijenih povreda u saobraćajnoj nezgodi, skrivljenoj od strane trećeglica, gubi zaradu, pripada pravo na rentu.***Tudja pomoć nema uticaja na postojanje štete, već je odlučujuće daoštećeni svojim radom ne može realizovati prihode.Iz obrazloženja:"Bez osnova su navodi revizije koji se odnose na pogrešnu primjenumaterijalnog prava.U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrdjeno je da je usaobraćajnoj nezgodi koja se dogodila dana 10.02.2007. godine na lokalnom putuBistrica - Bijelo Polje, krivicom osiguranika tuženog, tužilac kao pješak zadobioteške tjelesne povrede u vidu preloma vratnog pršljena i preloma lijevepotkoljenične kosti, što je imalo za posledicu umanjene životne aktivnosti od 27,5%.Utvrdjeno je da se tužilac isključivo bavi poljoprivrednom proizvodnjom i od togaostvaruje zaradu, te da je njegov doprinos u sticanju dobiti sa imanja 70%, a ostalihčlanova njegove porodice 30%. Presudom Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br.1150/10 od 14.10.2010. godine, tužiocu je po osnovu izmakle koristi zbognemogućnosti obrade imanja za period od 10 mjeseci (10.02.2007. do 31.12.2007.godine) dosudjen iznos od 7.063 €. Putem medicinskog vještačenja utvrdjeno je daje kod tužioca smanjena radna sposobnost u procentu od 27,5%, koliko je umanjenai opšta životna aktivnost. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka poljoprivrednestruke utvrdjeno je da tužilac usled zadobijenih povreda gubi mjesečnu zaradu uiznosu od 96 €.Kod naprijed utvrdjenog, nižestepeni sudovi su pravilno primijenilimaterijalno pravo kada su s pozivom na odredbe čl. 154, 188 i 195. ZOO usvojilitužbeni zahtjev.Naime, odredbom člana 195 stav 2 ZOO propisano je da ako povrijedjenizbog potpune ili djelimične sposobnosti za rad gubi zaradu ili su mu potrebe trajnopovećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ilismanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijedjenom odredjenu novčanu rentu,kao naknadu za tu štetu.Kako je nesporno da tužilac kao poljoprivredni proizvodjač zbog djelimičnenesposobnosti za rad, usled zadobijenih povreda u saobraćajnoj nezgodi, koju jeBILTEN 2 / 201197

skrivio osiguranik tuženog gubi zaradu, to je pravilan zaključak nižestepenih sudovada istom pripada pravo na rentu.Prilikom izračunavanja visine rente vještak poljoprivredne struke je imao uvidu sve parametre za izračunavanje naknade u obliku novčane rente u poljoprivredii na osnovu istih izračunao dio čistog prihoda koji bi odgovarao doprinosu tužioca usticanju da do povredjivanja nije došlo, tako da su bez osnova navodi revizije da nijedat odgovor u čemu se ogleda izgubljena zarada tužioca.Neprihvatljivi su navodi revizije da tužilac ne gubi u zaradi, jer kompenzirausluge sa komšijama (on komšijama daje svoje mašine, a oni za njega rade fizičkeposlove). Ovo sa razloga što tudja pomoć nema uticaja na postojanje štete (gubitakzarade), već je odlučujuće to da oštećeni svojim radom ne može realizovati prihode,kako to pravilno i nalaze nižestepeni sudovi.Bez uticaja na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari su i navodi revizije datužilac sve poljoprivredne poslove može da obavlja ali sa povećanim naporom, te daje nakon povredjivanja kupio nove mašine. Uostalom, kupovina mašina predstavljauvećane troškove proizvodnje, koji se mogu posmatrati kao gubitak uštede usledumanjene radne sposobnosti."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 176/12 od 14.03.2012. godine)9298 VRHOVNI SUD CRNE GORE

93PRAVO NEZAPOSLENOG LICA NA RENTU(Član 195 stav 2 ZOO)Lica koja u vrijeme povredjivanja nijesu bila zaposlena imaju pravo nanaknadu štete zbog izgubljene zarade ako im je zbog trajno umanjene radnesposobnosti smanjen izgled za zaposlenje ili je mogućnost zaposlenja isključena.Iz obrazloženja:"Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužioca za naknadu materijalne štetekoja mu je prouzrokovana zbog izgubljene zarade.Prema odredbi čl.195. st.2. Zakona o obligacionim odnosima, koji je bio uprimjeni u vrijeme nastanka štetnog događaja, ako povrijeđeni zbog potpune ilidjelimične nesposobnosti za rad trpi štetu zbog izgubljene zarade odgovorno licedužno je da mu tu štetu nadoknadi.U postupku je utvrđeno da je tužilac završio Srednju saobraćajnu tehničkuškolu sa zvanjem tehničar drumskog saobraćaja, da u vrijeme zadobijene tjelesnepovrede nije bio u radnom odnosu, da je i sada nezaposlen, da mu je radnasposobnost za poslove za koje je kvalifikovan smanjena 100%, odnosno za rad ukancelariji 50%, da se na Biro rada u svom mjestu prebivališta prijavio 1999.godine.Dakle, tužilac nije u radnom odnosu, a zbog umanjenja radne sposobnostimogućnost njegovog zaposlenja je znatno smanjena.Pravilno nižestepeni sudovi nalaze da tužilac ima pravo na naknadu štete kojutrpi zbog izgubljene zarade.Pravilnost utvrđenja visine pretrpljene štete - izgubljene zarade u periodu od23.02.1999. godine do 01.03.2011. godine u iznosu od 22.343,04 €, kao i visinabuduće štete utvrđene u vidu novčane rente u mjesečnom iznosu od 155,16 € tuženinije pobijao tokom postupka, a to ne čini ni revizijom.Revizijom se osporava osnov za tužbom traženu naknadu štete navodima daprava na naknadu štete usled izgubljene zarade nastale kao posledica umanjeneradne sposobnosti nastaje samo sa negativnom razlikom između primanja kojepovrijeđeni ostvaruje i koje bi ostvarivao da nije povrijeđen, i da bi tužilac tek pozaposlenju na određeno radno mjesto eventualno mogao da trpi štetu u slučajuumanjenja zarade, a da bez toga isti ne trpi štetu jer, ako nema negativne razlike uprimanjima, umanjena radna sposobnost predstavlja umanjenje životne aktivnosti zakoje se može ostvariti naknada nematerijalne štete, koju je tužilac i ostvario.Navodi revizije u izloženom pravcu ne mogu se prihvatiti osnovanim. Naime,i lica koja u vrijeme povređivanja nisu bila zaposlena imaju pravo na naknadu štetezbog izgubljene zarade ako im je zbog trajno umanjene radne sposobnosti smanjenizgled za zaposlenje ili je mogućnost zaposlenja isključena. Visina naknade šteteBILTEN 2 / 201199

(renta) u tom slučaju utvrđuje se na osnovu prosječne zarade za stručnu spremu kojuima oštećeno lice, u mjestu u kome živi. Na ovaj način visinu štete dosuđenu tužiocuutvrdio je i prvostepeni sud.Naknada za tjelesno oštećenje (invalidnina) uračunava se oštećenom unaknadu nematerijalne štete, tako da su neosnovani navodi revizije da je invalidninakoju prima tužilac (nesporno) trebalo odbiti od dosuđene naknade materijalne štete."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 448/12 od 05.06.2012. godine)94100 VRHOVNI SUD CRNE GORE

95POVREDA PRAVA LIČNOSTI- PRAVO NA NAKNADU NEIMOVINSKE ŠTETE I POČETAK -ROKA ZASTARJELOSTI(Član 200, u vezi sa čl. 376 st. 1 ZOO i čl. 220 ZPP)U sporovima radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava ličnosti,za zaključivanje suda da li postoji povreda takvog prava ili ne, nije potrebnoobavljati vještačenje od strane vještaka medicinske struke, već to procjenjujesud, osnovom odredbe člana 220 ZPP.***Početak roka zastarjelosti za ovaj vid štete ne može se vezivati za periodtrajanja duševnih bolova prema procjeni vještaka medicinske struke.R J E Š E NJ EUkidaju se presuda Osnovnog suda u Podgorici P. br. 310/11 od 04.04.2011.godine i presuda Višeg suda u Podgorici i predmet vraća prvostepenom sudu naponovno sudjenje.O b r a z l o ž e nj ePresudom Višeg suda u Podgorici Gž. br. 2477/11-09 od 08.11.2011. godine,odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i njegovog punomoćnika, te žalbatrećetuženog i potvrdjena presuda Osnovnog suda u Podgorici P. br. 310/11 od04.04.2011. godine, kojom je odlučeno:"I Odbija se tužbeni zahtjev sa kojim je predloženo obavezivanje tuženih datužiocu po oosnovu naknade nematerijalne štete na ime duševnih bolova pretrpljenihzbog povrede časti i ugleda solidarno isplate iznos od 30.000,00 €, sa zakonskomkamatom, od dana presudjenja, do isplate, i naknade mu troškove postupka, kaoneosnovan.II Obavezuje se tužilac da po osnovu naknade troškova postupkadrugotuženom isplati iznos od 1.200.00 € i trećetuženom iznos od 1.200,00 €, u rokuod 15 dana, po pravosnažnosti presude."Protiv navedene drugostepene presude tužilac je blagovremeno izjavioreviziju zbog svih zakonskih razloga. Predlaže da ovaj sud pobijanu i prvostepenupresudu ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.BILTEN 2 / 2011101

U odgovoru na reviziju trećetuženi osporava sve navode iste i predlaže daovaj sud reviziju odbije kao neosnovanu, a tužioca obaveže da trećetuženomnadoknadi troškove sastava ovog odgovora u iznosu od 250 €, saglasno AT.Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu, u smisluodredbe člana 401 ZPP, pa je našao da je revizija osnovana.Osnovano se, naime, revizijom ukazuje na manjkavost datih razlogaprvostepene i drugostepene presude o zastarjelosti predmetnog potraživanja prematuženim i ocjenu istaknutog prigovora zastarjelosti pogrešnom primjenom člana 376stav 1 ZOO.Prvostepenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za naknadu traženenematerijalne štete zbog objavljenih, u presudi bliže navedenih, novinskih članaka udnevnim listovima "Dan" i "Vijesti" u periodu od 06.07. do 09.07.2004. godineprema svim tuženim zbog zastarjelosti potraživanja, osnovom odredbe člana 376stav 1 Zakona o obligacionim odnosima, koje rezonovanje prvostepenog suda jeprihvatio i drugostepeni sud. Prilikom ocjenjivanja istaknutog prigovora zastarjelostinižestepeni sudovi polaze od procijenjenog trajanja i intenziteta duševnih bolovatužioca, zbog objavljivanja novinskih članaka u pomenutim dnevnim listovima unavedenom periodu, preko vještaka specijaliste neuropsihijatra Prof. dr S. M, aračunajući početak roka zastarjelosti od dana kada je tužilac prestao da trpi duševnebolove prema datom nalazu i mišljenju imenovanog vještaka. Na isti načinnižestepeni sudovi cijene prigovor zastarjelosti i u diejlu zahtjeva za naknadu istogvida nematerijalne štete zbog objavljivanja knjige "Mafija ne prašta" i članka u ovojknjizi "Metak u potiljak", a čiji je izdavač drugotuženi.Navedeno polazište nižestepenih sudova prilikom ocjene zastarjelostipotraživanja naknade štete na ime duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda usledslobode izražavanja i objavljenih tekstova drugo i trećetuženog u svojim dnevnimglasilima "Dan" i "Vijesti" i objavljene knjige od dana navodnog prestanka tihbolova prema procjeni medicinskog vještaka zasnovano je na pogrešnoj primjeniodredbe člana 376 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima. Jer, prema navedenojzakonskoj odredbi subjektivni rok za potraživanje naknade štete počinje da teče oddana saznanja za štetu i učinioca, što bi u konkretnom slučaju značilo da rok počinjeda teče od dana saznanja za objavljivanje kritičnih tekstova u navedenim dnevnimglasilima čiji su izdavači drugo odnosno trećetuženi. Na isti način treba računatizastarne rokove i prema prvotuženom.Ovdje treba posebno imati u vidu da je u pitanju specifičan oblik - vid štete,tako da se isti procjenjuje po sopstvenoj ocjeni suda, saglasno odredbi čl. 220Zakona o parničnom postupku, polazeći od konkretnih okolnosti svakog slučaja, ada pri tom nije od posebnog uticaja ocjena vještaka medicinske struke. Naime, ukonkretnom slučaju je u putanju naknada nematerijalne štete usled povrijedjenogprava ličnosti, a ne usled tjelesne povrede, gdje bi za pravilnu procjenu suda oduševnim bolovima bilo neophodno angažovanje medicinskih vještaka i prethodnoizjašnjenje o umanjenju životne aktivnosti i/ili naruženosti kod povrijedjenog, azatim i o duševnim bolovima zbog toga.96102 VRHOVNI SUD CRNE GORE

U sporovima radi naknade neimovinske štete zbog povrede jednog odzakonom garantovanih prava ličnosti za zaključivanje suda da li postoji povredatakvog prava ili ne nije potrebno obavljati vještačenje od strane vještaka medicinskestruke-specijaliste neuropsihijatra, već to procjenjuje sam sud osnovom odredbečlana 220 ZPP. Zbog toga se ni početak roka zastarjelosti za ovaj vid štete ne moževezivati za period trajanja duševnih bolova prema procjeni vještaka medicinskestruke odgovarajuće specijalnosti.Pošto nižestepeni sudovi izloženo nijesu imali u vidu, pogrešno su ocijeniliistaknute prigovore zastarjelosti tuženih, te su dati razlozi nižestepenih presuda otom prigovoru nejasni i neprihvatljivi, a što je istovremeno učinilo nejasnim irazloge nižestepenih presuda o dijelu odluke kojim je meritorno odlučeno premaprvo i drugotuženom – odbijanjem zahtjeva za naknadu nematerijalne štete na imeduševnih bolova usled povrede časti i ugleda objavljenim člankom u decembrumjesecu 2005. godine "Metak u potiljak" u knjizi "Mafija ne prašta". Zbog svegaprethodno navedenog nižestepene presude u cjelosti morale biti ukinute i predmetvraćen prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.U ponovnom postupku prvostepeni sud će imati u vidu date primjedbe iz ovogrješenja, pa će ocijeniti prigovor zastarjelosti tuženih, polazeći od dana saznanjatužioca za objavljivanje novinskih članaka i knjige u dnevnim glasilima čiji suizdavači drugo i trecetuženi, kako je to ovim rješenjem prethodno ukazano. Teknakon što pravilno ocijeni da li ima zastare sud će biti u mogućnosti i da odredi daljitok postupka i da zakonito odluči u predmetnoj pravnoj stvari u odnosu na svetužene.Ukidanje odluke o glavnoj stvari ima za posledicu i ukidanje odluke otroškovima spora u odnosu na sve tužene, pa će sud u ponovnom postupku odlučiti onaknadi svih troškova prouzrokovanih parnicom do okončanjaSa iznijetih razloga, primjenom člana 410 stav 1 ZPP, odlučeno je kao uizreci.(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 15/12 od 01.02.2012. godine)97BILTEN 2 / 2011103

98NEPOSTOJANJE ODGOVORNOSTI NOVINARA I MEDIJAZA NAKNADU NEMATERIJALNE ŠTETE ZBOG POVREDEČASTI I UGLEDA(Član 207 ZOO, u vezi sa čl. 10 Evropske Konvencije)Ako informacije nijesu u potpunosti istinite to nije dovoljan osnov zadosudjenje naknade, kod utvrdjene činjenice da je autor teksta objektivnomogao vjerovati u istinitost dobijene informacije koju je dobio od zvaničnihorgana i što je preduzeo sve radnje da tu informaciju provjeri.Iz obrazloženja:"Pravilan je zaključak nižestepenih sudova da tuženi objavljivanjem spornihtekstova i saopštenih informacija u kojima nije imalo razloga da sumnja nije povrijedilakodeks novinara Crne Gore, već su novinari ovih tekstova djelovali sa dobrimnamjerama da bi obezbijedili pouzdane i tačne informacije. Baveći se istraživačkimnovinarstvom i iznositi informacije do kojih tom prilikom dodju, koje u konkretnomslučaju potiču izvora bliskim policiji, mediji ne odgovaraju za iznošenje i neistinitihinformacija što je prihvatila i sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava uStrazburu (Pressoziroire protiv Francuske, Belgenj tidende i ostali protiv Norveske itd.) Pri tome pravilno nalaze nižestepeni sudovi da je u vrijeme objavljivanja tekstovaprotiv tužioca vodjen krivični postupak pred Višim sudom u Beogradu, te su medijimabili dostupni izvještaji i informacije domaće policije i policije sjedinjenih država natemelju kojih su objavili sporne informacije. Stoga, ako informacije nijesu u potpunostiistinite, isto nije dovoljan osnov za dosudjenje naknade, kod utvrdjene činjenice da jeautor teksta objektivno mogao vjerovati u istinitost dobijene informacije koju je dobiood zvaničnih organa i što je preduzeo sve ranje da tu informaciju provjeri.Polazeći od prednjih činjenica pravilno zaključuju nižestepeni sudovi da nepostoji odgovornost tuženog za naknadu nematerijalne štete tužioca, zbog povrede častii ugleda koji se inače sada nalazi u bjekstvu, zbog sumnje da je počinio razna krivičnadjela što je opšte poznata čin jenica. Jer, bi usvajanje tužbenog zahtjeva predstavljalougrožavanje prava i slobode izražavanja u smislu čl.10 Evropske konvencije o ljudskimpravima koje je jedno od osnovnih prava čovjeka, a istovremeno bi uskratilomogužnost medijima da doprinose otvorenoj raspravi o pitanjima od opšteg interesa.Nižestepeni sudovi su takodje pravilno primijenili materijalno pravo kada su kaoneosnovan odbili i zahtjev tužioca da u prvom narednom broju nezavisnog djevnika"Vijesti" objavi presudu, obzirom da odbijanjem tužbenog zahtjeva zato nijesuispunjeni uslovi iz čl.206. Zakona o obligacionim odnosima."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 216/12 od 14.03.2012. godine)104 VRHOVNI SUD CRNE GORE

99PRAVIČNA NAKNADA ZBOG NEOSNOVANOG LIŠENJA SLOBODE(Član 200 ZOO)Prilikom odmjeravanja pravične naknade za duševne bolove zbogpovrede prava ličnosti usljed neosnovanog lišenja slobode, uzima se u obzir iugled oštećenog u sredini u kojoj živi, koji zavisi i od toga da li je ranijeosudjivan.Iz obrazloženja:"Prvostepeni sud je utvrdio da je tužilac bio u pritvoru počev od 28.09.2004.do 30.06.2005. godine. Pravosnažnom presudom Višeg sud u Bijelom Polju K. br.31/08 od 20.09.2010. godine tužilac je oslobodjen od optužbe da je izvršio krivičnodjelo ubistvo u pokušaju. Dalje je utvrdjeno da je tužilac osudjivan presudom Višegsuda u Bijelom Polju Kž. br. 634/07 od 12.12.1997. godine zbog krivičnog djelateška krada, presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju K. br. 353/99 od 16.09.1999.godine zbog krivičnog djela nedozvoljena trgovina, presudom Osnovnog suda uBijelom Polju K. br. 68/04 od 26.07.2004. godine zbog krivičnog djela iz člana 152stav 1 u vezi st. 1 KZ, presudom Višeg suda u Bijelom Polju Kž. br. 554/07 od10.07.2008. godine zbog krivičnog djela iz čl. 168 st. 2 u vezi st. 1 KZ CG ipresudom Osnovnog suda u Bijelom Polju K. br. 693/09 zbog krivičnog djela iz čl.152 st. 2 u vezi st. 1 KZ.Imajući u vidu navedene činjenice i po nalaženju ovog suda, tužilac ima pravona naknadu nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode. Medjutim,osnovano se revizijom ukazuje da su nižestepeni sudovi prilikom odmjeravanjavisine naknade nematerijalne štete pogrešno primijenili odredbe člana 200 ZOO,kada su tužiocu na ime naknade nematerijalne štete dosudili iznos od 16.350 €.Naime, prilikom odmjeravanja pravične naknade za duševne bolove zbogpovrede prava ličnosti usljed neosnovanog lišenja slobode, uzima se u obzir i ugledoštećenog u sredini u kojoj živi, koji zavisi i od toga da li je ranije osudjivan. Kakoje utvrdjeno da je tužilac prije neosnovanog lišenja slobode više puta osudjivan zazbog izvršenih krivičnih djela, pa po nalaženju ovog suda iznos od 8.000 €predstavlja pravičnu naknadu za pretrpljene duševne bolove i u skladu je sa svrhomkoja je se naknadom ostvaruje."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 511/12 od 04.07.2012. godine)BILTEN 2 / 2011105

100VISINA NEMATERIJALNE ŠTETE- ISPLATA PO OSNOVU KOLEKTIVNOG OSIGURANJA -(Član 200 ZOO)Iznos koji je isplaćen po osnovu kolektivnog osiguranja može se odbitisamo od nematerijalne štete po osnovu umanjenja opšte životne aktivnosti, dokse od ostalih vidova ne odbija.Iz obrazloženja:"Odlučujući o visini nematerijalne štete nižestepeni sudovi su pogrešnoprimijenili materijalno pravo, kada su od pravilno utvrdjenih iznosa naknadenematerijalne štete koja bi pripadala tužiocu po svim vidovima pogrešno odbiliisplaćeni iznos od 3.356,96 € koji je tužilac ostvario po osnovu kolektivnogosiguranja. Jer, po ocjeni ovog suda, iznos koji je tužiocu isplaćen po osnovukolektivnog osiguranja mogao je biti odbijen samo od nematerijalne štete po osnovuumanjenja opšte životne aktivnosti, dok se nije mogao odbiti od ostalih vidovatražene štete, a za koji iznos je tužilac i u konačnom predlogu umanjio traženunaknadu za ovaj vid štete.Prema tome, imajući u vidu da je doprinos tuženog nastanku štete 20%, aumanjenje životne aktivnosti tužioca takodje 20% to mu je, i po ocjeni ovog suda,od pravilno utvrdjenih iznosa od strane nižestepenih sudova, valjalo dosuditi po 20%po osnovu pretrpljenih i budućih fizičkih bolova, po osnovu pretrpljenog straha i naime duševnih bolova zbog naruženosti.S toga je valjalo nižestepene presude preinačiti u tom dijelu i tužiocu na imepretrpljenih i budućih fizičkih bolova dosuditi iznos od 760,00 €, na imepretrpljenog straha iznos od 500,00 € i na ime duševnih bolova zbog naruženosti,pored već dosudjenih 263,10 €, dosuditi još iznos od 496,90 €, jer bi mu po ovomvidu štete pripadao iznos od 760,00 €. Pri odmjeravanju naknade nematerijalne štetepo navedenim vidovima ovaj sud je vodio računa o pravilnoj primjeni odredbe člana200. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, tj. o svim okolnostima slučaja koje suod uticaja na pravilno odmjeravanje naknade, te i da dosudjena naknada tužiocu odstrane ovog suda predstavlja pravičnu satisfakciju usljed pretrpljene štete koja senaknadom ostvaruje, a ovo tim prije što se radi o licu mladje životne dobi.U ostalom dijelu revizija je neosnovana.Naime, kako bi tužiocu po osnovu duševnih bolova zbog umanjenja životneaktivnosti, obzirom na doprinos tuženog, pripadao iznos od 1.600,00 €, a istom je poosnovu kolektivnog osiguranja već izvršena isplata, koja prevazilazi iznos koji bi mubio po tom osnovu dosudjen, to je u tom dijelu njegov zahtjev nižestepenimpresudama pravilno odbijen."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 6/12 od 24.01.2012. godine)106 VRHOVNI SUD CRNE GORE

101PROCESNA ZATEZNA KAMATA(Član 279 stav 2 ZOO)Pravo na procesnu kamatu se može ostvariti pod uslovom da je glavnopotraživanje izmireno, nakon čega se zatezna kamata kao sporednopotraživanje osamostaljuje i obračunava u apsolutnom iznosu kao glavnopotraživanje.Iz obrazloženja:"Iz spisa predmeta proizilazi da je tužilac po izmirenju glavnog potraživanja(25.06.1999. godine) na ročištu održanom dana 16.04.2004. godine postavio zahtjevza isplatu zatezne kamate, kao samostalnog potraživanja, sa procesnom kamatom.Kako je u postupku na nesumnjiv način na osnovu nalaza i mišljenja vještakafinansijske struke, koji je dat u skladu sa uputima iz ukidnog rješenja ovog sudaRev.I P br.64/10 od 07.09.2010. godine utvrđeno da je tuženi uplatom na imekamate iznosa od 130.000,00 eura, koja je izvršena dana 10.08.2010. godinepreplaćena pripadajuća obračunata zatezna kamata za period od dospijeća pa doisplate, kao i procesna kamata na obračunatu zateznu kamatu od dana podnošenjazahtjeva pa do isplate za iznos od 25.253,48 eura, to su pravilno postupilinižestepeni sudovi kada su tužbeni zahtjev odbili, kao neosnovan.Neosnovano se ukazuje revizijom da je pogrešan zaključak nižestepenihsudova da je zahtjev za procesnu kamatu podnijet 16.04.2004. godine, pritom sepozivajući na predlog za izvršenje od 07.01.1998. godine, kojim je iniciran ovajpostupak. S tim u vezi za ukazati je revidentu da isti ne pravi jasnu razliku izmeđuzakonske zatezne kamate i procesne zatezne kamate. Jer, zakonska zatezna kamataprema čl.277. st.1. ZOO-a, duguje dužnik, koji zadocni sa ispunjenjem novčaneobaveze i ista predstavlja sankciju zbog neblagovremenog ispunjenja novčaneobaveze a koja povjeriocu pripada od dospjeća pa do isplate. Nasuprot,procesna zatezna kamata propisana čl.279. st.2. ZOO-a se može zahtijevati naiznos neisplaćene kamate i ista ima kazneni karakter za dužnika, zbogizazivanja spora za isplatu neisplaćene kamate. Pravo na procesnu kamatu semože ostvariti pod uslovom da je glavno potraživanje izmireno, nakon čega sezatezna kamata kao sporedno potraživanje osamostaljuje i obračunava u apsolutnomiznosu, kao glavno potraživanje. Dakle, prednje navedeno lišava osnova pozivanjerevidenta da je zahtjev za procesnu kamatu podnesen još u predlogu za izvršenje.Jer, tužilac je tada tražio zateznu kamatu na glavni dug, od dospjeća pa do isplate ane procesnu, koja se kako je to već rečeno može tražiti tek po namirenju glavnogpotraživanja i obračuna kamate, kao samostalnog potraživanja."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P br. 32/12 od 03.05.2012. godine)BILTEN 2 / 2011107

102NAKNADA ŠTETE ZBOG NEISPUNJENJA(Član 293 stav 1 ZOO, u vezi sa čl. 5 Zakona o vraćanju ranijim vlasnicimapoljoprivrednog zemljišta iz društvene svojine)Ranijim vlasnicima zemljišta, kojima je isto vraćeno pravosnažnomodlukom, pripada pravo na naknadu štete zbog neispunjenja obaveze korisnikatog zemljišta da im na ime naknade obezbijedi drugo odgovarajuće zemljište.Iz obrazloženja:"Majci tužilje sada pok. M. V, shodno rješenju ekspropriacione komisije br.5592/52 od 01.06.1952 godine, izvršena je eksproprijacija nepokretnosti u mjestuzv. Kolužun Grbe pov. 8.644 m2, te da je donošenjem Zakona o vraćanju ranijimvlasnicima poljoprivrednog zemljišta iz društvene svojine ("Sl.list RCG", br. 14/92)na zahtjev tužilje, zak. nasljednice pok. V, Odjeljenje za katastar i imovinsko pravneposlove Danilovgrad, rješenjem br. 03-UP-502/93 od 02.08.1995.godine izvršilopovraćaj navedenih nepokretnosti, identifikovanih kao dio kat.parc.br. 144 KOGrbe. Istim rješenjem je konstatovano da se te nepokretnosti - zemljište nalazi usastavu kompleksa tuženog koji na osnovu uredbe Vlade RCG uživa posebnupravnu zaštitu, te je zbog toga tuženi obavezan da na ime naknade za to zemljištetužilji obezbijedi drugo odgovarajuće zemljište. Označeno rješenje postalo jepravosnažno 29.08.1995.godine. Medjutim, tuženi svoju obavezu iz rješenja nijeispunio i pored zahtjeva tužilje da to učini, odnosno ako to nije u mogućnosti da jojisplati adekvatnu naknadu, uz upozorenje da će u protivnom zaštitu tražiti porednadležnim organom. Utvrdjeno je i to, da je visina naknade za sporno zemljište 17eura po m1, a koja činjenica nije osporena od strane tuženog.Kod takvog stanja stvari, i po nalaženju ovog suda, pravilno su postupilinižestepeni sudovi, kada su tužilji dosudili traženu naknadu za eksproprisano, a nevraćeno poljoprivredno zemljište u iznosu od 146.948 eura sa zakonskom kamatompočev od dana presudjenja, pa do konačne isplate.Naime, imajući u vidu, da tuženi nije tužilji obezbijedio drugo odgovarajućezemljište u skladu sa čl. 5. Zakona o vraćanju ranijim vlasnicima poljoprivrednogzemljišta iz društvene svojine, to je tužilja lišena prava na svoju imovinu koja joj jevraćena na osnovu rješenja od 02.08.1995.godine, pa joj shodno čl. 293.st.1. ZOOpropada pravo na naknadu štete zbog neispunjenja .Bez osnova je isticanje u reviziji, da u rješenju na kojem tužilja temelji svojzahtjev, nije naveden rok u kojem je tuženi bio dužan da ispuni svoju obavezu. Ovos razloga, što je obaveza tuženog dospjela nakon pravosnažnosti rješenja, a koja jenastupila 29.08.1995.godine. Ako rok za ispunjenje nije odredjen, kao što je ukonkretnom slučaju, shodno čl. 314. Zakona o obligacionim odnosima ("sl.listSFRJ", br. 29/78, 39/85...) koji je važio u vrijeme nastanka spornog odnosa,108 VRHOVNI SUD CRNE GORE

povjerilac može zahtijevati odmah ispunjenje obaveze, a dužnik sa svoje stranemože zahtijevati od povjerioca da odmah primi ispunjenje."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 359/12 od 26.04.2012. godine)103BILTEN 2 / 2011109

104ODRICANJE OD ZASTARJELOSTI(Član 366 stav 1 ZOO)Odlučna činjenica kod odricanja od zastarjelosti je postojanje ilinepostojanje pisane izjave o priznanju duga.Iz obrazloženja:"Revizija je osnovana.U postupku je utvrđeno da su parnične stranke 28.06.2004. godine zaključileUgovore o osiguranju imovine - polise br.204701 i 204702, i Ugovor o osiguranjulica od posledica nesretnog slučaja - polisa br.05862. Osiguranje je ugovoreno za2004. godinu (od 01.01.2004. do 31.12.2004. godine). Na ime premije osiguranja ponavedenim ugovorima tuženi je tužiocu ostao dužan iznos od 37.702,87 €, koji setužbom potražuje. Tužba je podnijeta 27.11.2010. godine, a tuženi u odgovoru natužbu istakao prigovor zastarjelosti potraživanja. Prvostepeni sud je usvojio ovajprigovor i odbio tužbeni zahtjev, nalazeći da ovjera izvoda iz otvorenih stavki nemapravno dejstvo priznanja duga tj. ne može se smatrati priznanjem zastarjele obaveze,već usaglašavanje knjigovodstvene evidencije stranaka i da je bez uticaja na tokzastarjelosti. To stanovište prihvata i drugostepeni sud. Međutim, po nalaženju ovogsuda, stanovišta nižestepenih sudova ne mogu se prihvatiti. Naime, odlučnačinjenica kod odricanja od zastarjelosti je postojanje ili nepostojanje pisane izjave opriznanju duga, kako je to propisano odredbom čl.366. st.1. ZOO, koji je bio uprimjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa. Zato, svaka pisana izjava o priznanjuduga učinjena od strane zakonskog zastupnika dužnika ili njegovog ovlašćenogpunomoćnika, kao i punomoćnika po zaposlenju ima pravno dejstvo izjave oodricanju od zastarjelosti. Pri tome, nebitno je da li je takvo priznanje označeno kaoizjava o odricanju zastarjelosti ili je to učinjeno putem ovjere i potpisa izvodaotvorenih stavki. Relevantno je da li se tom pisanom izjavom nesumnjivo potvrđujepostojanje iznosa neizmirenog duga od strane dužnika prema povjeriocu."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P br. 6/12 od 18.04.2012. godine)110 VRHOVNI SUD CRNE GORE

105ZASTARJELOST POTRAŽIVANJA PRAVIČNE NAKNADEZA NACIONALIZOVANO ZEMLJIŠTE(Član 381 stav 1 ZOO)Zastarjelost potraživanja pravične naknade za nepokretnosti koje suprešle u društvenu svojinu po osnovu eksproprijacije, odnosno nacionalizacije,ili po kom drugom zakonskom osnovu počinje da teče od prvog dana poslijedana kada je raniji vlasnik nepokretnosti imao pravo da zahtijeva naknaduodredjenu poravnanjem ili odlukom suda.Iz obrazloženja:"Shodno odredbi čl.389. st.1. ZOO, koji je u primjeni u momentu podnošenjatužbe, sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom iliodlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugimnadležnim organom, zastarijevaju za 10 godina i ona za koja zakon inače predviđakraći rok zastarjelosti. Isto određenje sadržavao je i raniji Zakon o obligacionimodnosima u čl.379. st.1. Zastarelost potraživanja pravične naknade za nepokretnostikoje su prešle u društvenu svojinu po osnovu eksproprijacije odnosnonacionalizacije ili po drugom zakonskom osnovu gdje se naknada određuje poslužbenoj dužnosti, počinje da teče prvog dana poslije dana kada je raniji vlasniknepokretnosti imao pravo da zahtijeva naknadu određenu poravnanjem ili odlukomsuda.U konkretnom slučaju, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je naknadaza nepokretnosti koje su oduzete iz posjeda prethodnika tužilaca M. A. po osnovuZakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Sl.list FNRJ",br.52/58, 3/59, 24/59, 24/61 i 1/63) određena rješenjem Opštinskog suda u BijelomPolju R.br.50/71 od 30.12.1971. godine, koje je uručeno je ranijem vlasniku01.02.1972. godine o čemu postoji dokaz-dostavnica u navedenim spisima i nijeosporavano u žalbenom postupku. Raniji vlasnik je imao pravo zahtijevati isplatuodređene naknade po proteku roka za dobrovoljno ispunjenje obaveze. Kako tužiocitraže u ovom sporu isplatu naknade za nacionalizovano neizgrađeno građevinskozemljište i zbog izgubljene dobiti usled nemogućnosti korišćenja tog zemljišta, atužbu su podnijeli 29.12.2009. godine, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da jeosnovan prigovor zastarelosti potraživanja koji je tužena istakla u odgovoru natužbu. Jer, shodno navedenim odredbama čl.379. ranijeg i čl. 389. važećeg ZOO,zastarelost nastupa po proteku roka od 10 godina. Kako je ovaj rok protekao odmomenta isteka paricionog roka za ispunjenje obaveze isplate naknade određenepravosnažnim rješenjem Opštinskog suda u Bijelom Polju R.br.50/71 do momentapodnošenja tužbe u ovom sporu, to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je ukonkretnom slučaju nastupila zastarjelost i prestanak prava da se traži ispunjenjeBILTEN 2 / 2011111

obaveze isplate naknade. Prema tome, nižestepeni sudovi su pravilno primijenilimaterijalno pravo kada su postavljeni zahtjev tužilaca odbili kao neosnovan, apobijana i prvostepena presuda sadrže valjane razloge koji nijesu dovedeni u sumnjunavodima istaknutim u reviziji, zbog čega je reviziju valjalo odbiti."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 454/12 od 05.06.2012. godine)106112 VRHOVNI SUD CRNE GORE

107ZASTARJELOST PRAVA NA NAKNADU ŠTETEZBOG IZGUBLJENE DOBITI(Član 382, u vezi sa čl. 385 ZOO)Naknadu štete po osnovu izgubljene dobiti, koja šteta nastaje sukcesivno,moguće je potraživati unutar zastarnog roka iz člana 385 ZOO, ali samo akonije nastupila zastara prava.Iz obrazloženja:"Nižestepeni sudovi su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan, nalazeći da jenastupila zastara prava tužioca za potraživanje materijalne štete na ime izmaklekoristi.Nasuprot navodima revizije, pravilan je zaključak nižestepenih sudova danaknadu štete po osnovu izgubljene koristi, koja šteta nastaje sukcesivno, moguće jepotraživati unutar zastarnog roka iz člana 385 ZOO, ali samo ako nije nastupilazastara prava.Pravilo je da rok zastarijevanja počinje teći prvog dana nakon dospjelostidužnikove obaveze. Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutkanastanka štete tj. saznanja za obim i osobu koja je štetu učinila. Zastara nastupa kadprotekne zakonom odredjeno vrijeme u kojem je oštećeni mogao zahtijevatiispunjenje obaveze.U konkretnom slučaju zahtjev se odnosi na traženje naknade štete u viduizmakle dobiti, zbog nemogućnosti korišćenja zemljišta u punom obimu. Dakle, upitanju su povremena davanja koja dospijevaju godišnje, pa u smislu člana 382Zakona o obligacionim odnosima, predvidjeno je da samo pravo iz kojeg proističupovremena potraživanja zastarijeva za pet godina računajući od dospjelostinajstarijeg neispunjenog potraživanja, poslije kojeg dužnik nije vršio davanja. Kadazastari samo pravo iz kojeg potiču povremena potraživanja povjerilac gubi pravo nesamo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja sudospjela prije ove zastarjelosti.Tužiocu je predmetna parcela vraćena 1998. godine, od kada, i po ocjeni ovogsuda počinje teći rok zastare za predmetno potraživanje. Kako je tužilac zahtjev zanaknadu štete, zbog izgubljene dobiti, prvi put postavio tužbom od 5. 05. 2004.godine, dakle, poslije proteka roka od pet godina, to je tužiočevo pravo po ovomosnovu zastarjelo.Navodi revizije da je tužilac za štetu saznao u toku 2004. godine kada jedostavljeno obavještenje o zbrani gradnje trećem licu, na predmetnoj nepokretnostisu neprihvatljivi. Početak roka zastare, nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili iocijenili, čije razloge ovaj sud u svemu prihvata i revidenta upućuje na iste."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 369/12 od 27.05.2012. godine)BILTEN 2 / 2011113

108ALTERNATIVNA OBAVEZA(Član 403 ZOO)Da bi se radilo o alternativnoj obavezi potrebno je da dužnik duguje dvijeili više stvari ili radnji, ali predmet ispunjenja obligacije je samo jedna stvar iliizvršenje jedne od dugovanih radnji koje je dužnik po svom izboru dužanispuniti.Iz obrazloženja:"Medju strankama su nesporne činjenice da je tužilac tuženom ugovoromOv.br.1472/07 od 23.03.2007. godine, prodao nekretnine koje se nalaze u Dobrotiupisane u posjedovnom listu br.731 KO Dobrota za iznos od 350.000 €. Članom 7.navedenog ugovora tuženi se obavezao da pored navedenog iznosa tužiocu predadovršeni stan površine 60m2 najkasnije u roku od 2 godina, od dana zaključenjaugovora, te u slučaju da ovu obavezu ne ispuni u tom roku da mu isplati iznos od4.000 € po m2 stana. Izvedenim dokazima je utvrdjeno da tuženi u ostavljenom rokunije izvršio predaju spornog stana obzirom da nije ni pristupio izgradnji zgrade ukojoj bi se stan nalazio, a sa razloga što DUP kojim bi bila dozvoljena gradnja nijeusvojen.Predmetnom tužbom tužilac je tražio da mu tuženi isplati po osnovu dugaiznos od 240.000 € koliko bi iznosila vrijednost ugovorenog stana, smatrajući da istopredstavlja alternativnu obavezu tuženog kao dužnika. Prema odredbi čl.403 Zakonao obligacionim odnosima koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja ugovoraalternativna obligacija postoji kada obaveza ima dva ili više predmeta kada jedužnik po svom izboru dužan dati samo jedan predmet čime se oslobadja svojeobaveze. Dakle, potrebno je da dužnik duguje dvije ili više stvari ili radnji, alipredmet ispunjenja obligacije je samo jedna stvar ili izvršenje jedne od dugovanihradnji koju je dužnik po svom izboru dužan ispuniti.Polazeći od odredaba navedenog zakonskog propisa te odredaba čl.7 ugovoraproizilazi da nije ugovorena alternativna obaveza tuženog. Naime, navedenimodredbama ugovora tuženom nije obavezan da tužiocu preda stan površne 60 m2 ilida mu isplati 4.000 € po kvadratnom metru u kom slučaju bi takva obligacijapredstavljala alternativnu obavezu, već je tuženi izričito obavezan da stan preda uroku od dvije godine od dana zaključenja, a ako ne ispuni svoju obavezu u tom rokusankcionisan je plaćanjem iznosa od po 4.000 € po 1 m2 ugovorenog stana."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 430/12 od 05.06.2012. godine)114 VRHOVNI SUD CRNE GORE

109PRAVNO DEJSTVO UGOVORA O PREUZIMANJU DUGA(Čl. 446 i 448 stav 1 ZOO)Zaključenjem ugovora o preuzimanju duga glavni dužnik se ne oslobadjaobaveze ako je u ugovoru o preuzimanju duga navedeno da će glavni dužniknamiriti razliku duga ukoliko preuzimalac duga ne bude u mogućnosti daizmiri dug u cjelosti.R J E Š E NJ EUkidaju se presuda Višeg suda u Podgorici Gž. br. 5469/11-05 od23.03.2012. godine i presuda Osnovnog suda u Kotoru P. br. 758/10 od 30.06.2011.godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.O b r a z l o ž e nj ePresudom Višeg suda u Podgorici Gž. br. 5469/11-05 od 23.03.2012. godine,odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrdjena presuda Osnovnog suda uKotoru P. br. 758/10 od 30.06.2011. godine, kojom je odlučeno:"Odbija se tužbeni zahtjev tužioca koi glasi:-Dužan je tuženi R. R. iz Beograda tužiocu Dj. B. iz Kotora naknaditi na imeduga iznos od 200.000 USA dolara u protiv vrijednosti u EUR po kursu na danisplate u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, - kao neosnovan.Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."Protiv drugostepene presude tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbogpogrešne primjene materijalnog prava.Predložio je da ovaj sud ukine nižestepene presude i predmet vrati na ponovnipostupak.Odgovor na reviziju nije podnijet.Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u smisluodredbe člana 401 ZPP, pa je našao da je revizija osnovana.Nesporno je da je dana 12.08.2001. godine izmedju tužioca, kao povjerioca,tuženog, kao dužnika i K. V, kao preuzimaoca duga zaključen trostrani ugovor opreuzimanju duga kojim je K. V. preuzeo dug dužnika (ovdje tuženog) od 200.000USD prema povjeriocu (ovdje tužiocu). Odredbom člana 5 navedenog ugovorapredvidjeno je da će preuzimalac duga isplatiti dug povjeriocu u najkraćemmogućem roku, te da u slučaju da rok ne ispoštuje o produženju roka i naknadipovjeriocu stranke će se naknadno dogovoriti, a u istom članu u rukopisu, jedopisano da ukoliko dug od 200.000 USD ne može biti namiren u cjelosti Dj. B, R.BILTEN 2 / 2011115

R. (ovdje tuženi) će izmiriti razliku, što je prema tvrdnji preuzimaoca duga dopisaotuženi (dužnik), a koji to nije ni sporio.Polazeći od odredbe člana 448 stav 1 ZOO, kojim je propisano dapreuzimanjem duga preuzimalac stupa na mjesto predjašnjeg dužnika, a ovaj seoslobadja obaveze, nižestepeni sudovi su zbog nedostatka pasivne legitimacije odbilitužbeni zahtjev za isplatu predmetnog duga, uz zaključak da je preuzimanjem dugaod strane trećeg lica, tuženi, kao dužnik, oslobodjen svoje obaveze.Medjutim, nižestepeni sudovi su imali pogrešan pravni pristup pri odlučivanjuu ovoj pravnoj stvari, te su razlozi u pogledu neosnovanosti tužbenog zahtjeva zbognedostatka legitimacije na strani tuženog u suprotnosti sa sadržinom predmetnogugovora o preuzimanju duga.Naime, nižestepeni sudovi su zanemarili, odnosno nijesu pravilno tumačiliodredbu člana 5 navedenog ugovora kojim je odredjeno da je preuzimalac dugadužan isplatiti dug povjeriocu u najkraćem mogućem roku, koji rok svakako nemože biti rok od četiri godine (od zaključenja ugovora 2001. godine do podnošenjatužbe 2005. godine), te u rukopisu dopisanu klauzulu od strane tuženog (dužnika),što tuženi tokom postupka nije sporio, da će on kao dužnik namiriti razliku dugaukoliko preuzimalac duga ne bude u mogućnosti da izmiri dug u cjelosti.Prema tome, ograničenjem roka u izmirenju duga i navedenom klauzulomdopisnom od strane tuženog (dužnika) nije prestalo svojstvo glavnog dužnika i istise nije oslobodio svoje obaveze.Izloženi nedostaci iziskuju ukidanje nižestepenih odluka, pa će prvostepenisud u ponovnom postupku postupiti u skladu sa datim primjedbama, nakon čega ćebiti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku u ovoj pravnoj stvari.Sa iznijetih razloga, primjenom člana 410 stav 2 ZPP, odlučeno je kao uizreci.(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 548/12 od 29.06.2012. godine)110116 VRHOVNI SUD CRNE GORE

111DEJSTVO RASKIDA UGOVORA ZBOG NEDOSTATKA STVARI(Član 497 stav 1 ZOO)Raskid ugovora zbog nedostatka stvari proizvodi ista dejstva kao i raskiddvostranih ugovora zbog neispunjenja, što znači da se uzajamna vraćanjadatog u izvršenju ugovora vrši po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.Iz obrazloženja:"Nijesu osnovani ni navodi revizije da su nižestepeni sudovi pogrešnoprimijenili materijalno pravo.Prema stanju u spisima prvostepeni sud je utvrdio da su stranke zaključileugovor II Ov. br. 27/08 od 15.02.2008. godine po kome je tuženi prodao tužilji stanpovršine 51 m 2 , koji se nalazi na prvom spratu porodične stambene zgrade br. 1izgradjene na kat. parceli 3650/1, upisane u l. n. br. 257 KO Cetinje I. Tužilja jeugovorenu kupoprodajnu cijenu isplatila u cjelini, a u stan se uselila u junu mjesecu2008. godine. Nakon većih kiša u decembru 2008. godine u stanu se pojavila vlaga.Uzrok pojave vlage je nepoštovanje tehničkih propisa i standarda, odnosnonestručno izvodjenje horizontalne i vertikalne izolacije, limarskih radova iinstalacija vodovoda i kanalizacije. Prisustvo vlage i miris budji stan činineuslovnim za stanovanje. Dalje je utvrdjeno da je tužilja o pojavi vlage u stanublagovremeno obavijestila tuženog i da nedostaci nijesu otklonjeni.Na temelju ovih činjenica, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da se radio skrivenim nedostacima. Ti nedostaci su bili poznati prodavcu ili mu nijesu mogliostati nepoznati, pa tužilja, koja je o nedostacima blagovremeno obavijestilatuženog, ima pravo na raskid ugovora shodno članu 490 stav 2 ZOO. Raskidugovora zbog nedostataka stvari prema odrerdbi čl. 497 st. 1 ZOO proizvodi istadejstva kao i raskid dvostranih ugovora zbog neispunjenja, što znači da se uzajamnavraćanja datog u izvršenju ugovora vrši po pravilima za izvršenje dvostranihugovora - čl. 132 st. 3 ZOO."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 220/12 od 22.03.2012. godine)BILTEN 2 / 2011117

112VELIKA NEZAHVALNOST KAO RAZLOGZA RASKID - OPOZIV UGOVORA O POKLONU(Član 586 st. 1 i 2 ZOO)Postojanje velike nezahvalnosti uvijek je faktičko pitanje i procjenjuje seu odnosu na sve relevantne okolnosti.Iz obrazloženja:"Takodje se neosnovano ističe revizijom da je tužilac od strane tuženih trpiovrijedjanja i omalovažavanja, koja imaju karakter velike nezahvalnosti. Jer,ponašanje tuženih koje je tužilac opisao na raspravi od 07.06.2011. godine nemakarakter velike nezahvalnosti koja bi u smislu odredbe člana 586 st. 1 i 2 ZOOpredstavljala osnov za raskid - opoziv predmetnog ugovora, niti iskazi saslušanihsvjedoka to potvrdjuju. Naime, nije svaka nezahvalnost razlog za raskid - opozivugovora o poklonu, već samo njeni teži oblici. Postojanje velike nezahvalnostiuvijek je faktičko pitanje i procjenjuje se u odnosu na sve relevantne okolnosti.Dakle, nije dovoljno lično uvjerenje poklonodavca da se poklonoprimacnezahvalno ponaša, već je bitno da postoji krajnje nekorektan odnospoklonoprmca prema poklonodavcu, što u konkretnom nije slučaj.Navodi revizije punomoćnika tužioca da su od strane jednog od tuženihtužiocu upućene ozbiljne prijetnje i da je protiv tuženih pokrenut krivični postupak,a što je prvi put istaknuto u reviziji, su takodje bez značaja, jer bez konkretnihdokaza samo pokretanje krivičnog postupka ne znači postojanje grubenezahvalnosti."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 447/12 od 05.06.2012. godine)118 VRHOVNI SUD CRNE GORE

113RASKID UGOVORA O VRŠENJU USLUGA(Član 620 stav 4 ZOO)Za ocjenu zakonitosti izjave naručioca o jednostranom raskidu ugovora ovršenju usluga, sud je dužan ocijeniti da li je bilo propusta poslenika u vršenjuposlova zbog kojih bi se jednostrano mogao raskinuti ugovor, ili su u pitanjuneznatni nedostaci usljed kojih se naručilac ne može koristiti pravom na raskidugovora.Iz obrazloženja:"Prije svega prvostepeni sud nije ocijenio i dao jasne razloge da li su za raskidugovora bili ispunjeni uslovi iz čl.25 spornog ugovora kojim su propisani uslovikada se može jednostrano raskinuti ugovor. Tužilac je naime tokom prvostepenogpostupka tvrdio da nijesu bili ispunjeni uslovi za raskid ugovora, jer je tuženiizjavom o raskidu ugovora od 30.06.2008. godine, raskinuo ugovor unazad, tj. od16.05.2008. godine, pri tome ne ostavljajući tužiocu otkazni rok od 30 danaračunajući od prijema obavještenja kako je to propisano čl.25 Ugovora. Propuštajućida ocijeni prednje odredbe spornog ugovora, koje su uz ostale dokaze bile ododlučnog značaja za raskid ugovora prvostepeni sud je počinio bitnu povredupostupka iz čl.367 st.2 tač.15 ZPP.Navedeni nedostatak, iako je na isti ukazivano žalbom, drugostepeni sud nijeotklonio, niti je o istom dao bilo kakve razloge, čime je i sam počinio istu bitnupovredu odredaba parničog postupka, radi čega se obje nižestepene presude morajuukinuti.S druge strane, sa potpunom izvjesnošću se ne može utvrditi u čemu se sastojepropusti i nedostaci u vršenju poslova tužioca koji bi vodili raskidu Ugovora ovršenju usluga. Prvostepeni sudovi se u svojim odlukama pozivaju na inspekcijskeizvještaje kontrole tuženog od 08.11.2007., 12.02.2008. i 19.05.2008. godine,medjutim, iz ovih izvještaja proizilazi da je tuženi imao primjedbe na rad Upravnikapošte M. V, dok se tužilac pominje samo u dopuni izvještaja od 16.05.2008. godine,kada se konstatuje nemarno ponašanje tužioca.Imajući u vidu prednje činjenice kao i činjenice koje je tužilac naveo prilikomsaslušanja u svojstvu stranke prvostepeni sud je bio dužan ocijeniti dali je bilopropusta tužioca u vršenju poslova zbog kojih bi tuženi jednostrano mogao raskinutipredmetni ugovor, ili su u pitanju bili neznatni nedostaci u smislu odredbe čl.620tač.4 Zakona o obligacionim odnosima usled kojih se naručilac ne može koristitipravom na raskid ugovora."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 337/12 od 26.04.2012. godine)BILTEN 2 / 2011119

114PRESTANAK POSUDE I PRAVO POSLUGODAVCA(Član 665 stav 2 ZOO)Državina stvari odredjuje pasivnu legitimaciju u sporu radi vraćanja iste,te ukoliko je stvar data na poslugu izašla iz državine poslugoprimca,poslugodavac ima pravo da neposredno od trećeg zahtijeva vraćanje stvari.Iz obrazloženja:"Neprihvatljivo je rezonovanje nižestepenih sudova da se predmetni sporrješava isključivo primjenom odredaba ugovora o posluzi, tako da su pobijana iprvostepena presuda donijete pogrešnom primjenom materijalnog prava.Cijeneći sadržinu postavljenog tužbenog zahtjeva i stanje u spisima predmetaproizilazilo bi da je predmetno vozilo u svojini tužioca i nalazi se kod trećeg lica.Medjutim, tužilac je predmetnom tužbom od tuženog tražio isključivo predajupredmetnog vozila, pri čemu nije tražio naknadu štete u nemogućnosti predaje istog.Kako je nesporno medju parničarima da predmetno vozilo nije u državini tuženog, toovaj sud smatra da na strani tuženog u sporu nema legitimacije. Ovo iz razloga štotraženom pravu tužioca ne odgovara obaveza tuženog, a što je neophodno zapostojanje materijalno pravnog odnosa medju parničarima u sporu. Stoga u situacijikada se stvar koja je predmet obaveze ne nalazi u državini lica prema kojem jezahtjev za predaju usmjeren ne može se takva obaveza nametnuti tom licu i ista jeneizvršiva. Da se takav zahtjev u navedenoj situaciji ne može postaviti prema licukoje nije držalac ukazuju i same odredbe Zakona o obligacionim odnosima kojiregulišu ugovor o posluzi, a ovo izričitim odredjenjem u članu 665 stav 2, kojipredvidja da ako je uzimalac stvari na poslugu predao stvar na upotrebu nekomtrećem, davalac ima pravo da zahtijeva neposredno od trećeg da mu stvar vrati.Stoga, ova odredba ima zaštitni karakter za poslugodavca dajući mu pravo da stvardatu na poslugu, koja je izašla iz državine poslugoprimca, zahtijeva od novogdržaoca neposredno.Inače, činjenični supstrat tužbe opredjeljuje postavljeni zahtjev tužioca ukonkretnom slučaju kao zahtjev radi zaštite prava vlasnika, a koja je garantovanazakonom. Jer, postavljeni tužbeni zahtjev je zasnovan na zakonskom pravu vlasnikakoji uživa svojinsku zaštitu na način predvidjen odredbom člana 112 st. 1 i st. 2Zakona o svojinsko - pravnim odnosima ("Sl. list CG", br. 19/09). Stoga, u smislunavedene zakonske odredbe vlasnik ima pravo da traži povraćaj svoje stvariisključivo od držaoca, a što znači da državina stvari odredjuje pasivnu legitimaciju usporu radi vraćanja iste.Prema tome, polazeći od činjeničnog utvrdjenja da predmetno vozilo nije udržavini tuženog, nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kadasu udovoljili tužbenom zahtjevu, radi čega je nižestepene presude valjalo preinačiti itužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 489/12 od 29.06.2012. godine)120 VRHOVNI SUD CRNE GORE

115PRIMANJE ISPUNJENJA(Član 815 ZOO)Ako nalogodavac želi da posrednik primi ispunjenje obaveze iz ugovorazaključenog njegovim posredovanjem, neophodno je da za to izda posrednikuposebno specijalno punomoćje.Iz obrazloženja:"U konkretnom slučaju tužilac je kao prodavac svoju obavezu iz ugovoraispunio predajom u posjed stana prvotuženom, dok prvotuženi smatra da je takodjeizvršio svoju obavezu isplatom cjelokupne kupoprodajne cijene posredniku, kojiiako se obavezao da će sporni iznos uplatiti tužiocu to nikada nije uradio. Medjutim,polazeći od činjenica utvrdjenih u postupku pred prvostepenim sudom ne može seutvrditi da se tužilac kao povjerilac na nesumnjiv način saglasio da mu se preostalidio cijene isplati preko posrednika. Takav zaključak se ne može izvesti samo izčinjenice što mu je prilikom zaključenja ugovora od strane posrednika isplaćenakapara, niti to proizilazi iz ugovora i konstatacije koju je sačinila i potpisala B. M.kada se obavezala da preostali dio cijene isplati preko Euromarket banke.S druge strane, čl.815. Zakona o obligacionim odnosima je propisano da akonalogodavac želi da posrednik primi ispunjene obaveze iz ugovora zaključenognjegovim posredovanjem neophodno je da za to izda posredniku posebno specijalnopunomoćje. Takvo punomoće posrednik nema obavezu da primi, ali ako posrednikprihvata punomoć, onda je prijem ispunjenja iz ugovora zaključenog njegovimposredovanjem njegova ugovorom o zastupanju preuzeta obaveza. Dali je posredniku konkretnom slučaju ima potrebno punomoćje nije rasvijetljeno, što ima zaposledicu da odlučne činjenice od kojih zavisi pravilna primjena materijalnog pravanijesu utvrdjene, zbog čega se nižestepene presude u dijelu kojim je odlučeno oprvopostavljenom tužbenom zahtjevu moraju ukinuti.Isto tako, mora se ukinuti i dopunska presuda P.br.977/07 od 06.05.2011.godine, kojom je odlučeno o eventualnom zahtjevu. Naime, prvostepeni sud jetrebao naložiti treće i četvrtotuženim da dostave dokaz o zaostavštini svoje majke,ili službenim putem pribaviti ostavinski spis, obzirom da smrt posrednikapredstavlja novu činjenicu nastalu tokom postupka, koja se nije mogla predvidjeti uranijoj fazi postupka i o tome pribaviti dokazi, radi čega su odlučne činjenice zadonošenje pravilne i zakonite odluke koja se tiče eventualnog zahtjeva ostalenerasvijetljene.U ponovnom postupku prvostepeni sud će imati u vidu primjedbe na koje seukazuje ovim rješenjem. Shodno prednjem prvostepeni sud će prvo odlučiti oprvopostavljenom zahtjevu, te ako nadje da je isti neosnovan odlučiće oBILTEN 2 / 2011121

eventualnom tužbenom zahtjevu. Prvostepeni sud će takodje ocijeniti da li jedrugotuženi stvarno legitimisan u ovom sporu."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1013/11 od 23.12.2011. godine)116122 VRHOVNI SUD CRNE GORE

117OSNOV ODGOVORNOSTI ZA ŠTETUPROZROKOVANU UPOTREBOM NEPOZNATOG VOZILA(Član 42 Zakona o obaveznom osiguranju)Na strani Nacionalnog biroa osiguravača Crne Gore stoji osnovodgovornosti za štetu prouzrokovanu upotrebom nepoznatog vozila.Iz obrazloženja:"Revizijom se neosnovano ukazuje da su nižestepeni sudovi pogrešnoprimijenili materijalno pravo kada su bez valjanih dokaza zaključili da postoji osnovodgovornosti tuženog i da tužilja nije doprinijela nastanku predmetne nezgode.S tim u vezi nižestepeni sudovi su, na temelju izvedenih dokaza, nesumnjivoutvrdili da je tužilja dana 30.11.2009.godine kao pješak zadobila teške tjelesnepovrede, na način što ju je krećući se propisno ulicom S.Kovačevića u Pljevljima, uzlijevi kolovoz iz pravca Naselja Guke u pravcu grada, udarilo NN vozilo krećući seiz suprotnog smjera. Prema nalazu vještaka saobraćajne struke isključivi krivac zaovu saobraćajnu nezgodu je vozač NN vozila, koji se kretao brzinom većom oddozvoljene, a nakon kontakta sa tužiljom napostuo lice mjesta, što je potrvrdilatužilja kao stranka i saslušani svjedoci. Stoga na strani tuženog stoji osnovodgovornosti za predmetnu štetu od nepoznatog vozila, shodno odredbi čl. 42.Zakona o obaveznom osiguranju ("S.list RCG, br. 46/07)."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 37/12 od 25.01.2012. godine)BILTEN 2 / 2011123

118ISKLJUČENJE PRAVA NA NAKNADU ŠTETEPO OSNOVU OSIGURANJA OD AUTOODGOVORNOSTI(Član 85 stav 1, u vezi sa čl. 82, 83, 104 i 99 st. 2 Zakona oosiguranju imovine i lica)Vlasnik, odnosno suvlasnik vozila čijom upotrebom je pričinjena štetanema pravo na naknadu štete bez obzira ko je upravljao vozilom, jer ne možesam sebi biti odgovoran za štetu koju u njegovo ime preuzima organizacijaosiguranja prema trećim licima.***Roditelji nemaju pravo na naknadu štete kad je upotrebom njihovogvozila prouzrokovana šteta na njihovim dobrima.Iz obrazloženja:"Predmet spora je zahtjev tužilaca da im tuženi naknadi štetu nastalu zbog smrtibliskih lica u navedenoj saobraćajnoj nezgodi.U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrdjeno je da su mldb.sinovi prvo i drugotužioca, odnosno braća ostalih tužilaca M. A. i E, smrtno stradali usaobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 06.07.2007. godine u mjestu Besnik, OpštinaRožaje. Do nezgode je došlo isključivom krivico mldb. E, koji je tom prilikom upravljaoputničkim motornim vozilom marke "Opel kadet" reg.br. BA ___-__, vlasništvonejgovog oca - prvotužioca, koji nije zaključio ugovor o obaveznom osiguranju odnosnokoje nije bilo osigurano od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima i bezpoloženog vozačkog ispita, a u kom vozilu se kao suvozač nalazio mldb. A.Kako je do nezgode došlo isključivom krivicom ldb. M. E, sina, odnosno bratatužilaca, koji je upravljao neosiguranim vozilom vlasništvo njegovog oca (smatra se imajke kao bračnog druga) i bez položenog vozačkog ispita, nižestepeni sudovi supravilno zaključili da tuženi nije odgovoran za predmetnu štetu, u smislu čl.104 i 99 st.2tač.1 u vezi čl.85 i čl.82 i 83 Zakona o osiguravanju imovine i lica ("Sl.list SRJ",br.30/96, 57/38, 53/99, 55/99), koji je bio u primjeni i u skladu stim odbili tužbenizahtjev.U smislu navedenih zakonskih odredbi tužioci, kao roditelji i braća sada pok. M.E. i A, ne ulaze u krug lica koja imaju pravo na naknadu štete.Naime, prvo i drugotužilac, kao vlasnik odnosno suvlasnik vozila, čijomupotrebom je pričinjena šteta, saglasno čl.85 st.1 navedenog zakona nemaju pravo nanaknadu štete bez obzira ko je upravljao vozilom, jer ne mogu sami sebi biti odgovorniza štetu za koju u njihovo ime preuzimaju organizacije osiguranja prema trećim licima.To pravo ne pripada ni ostalim tužiocima, obzirom da su pravni sljedbenici vlasnika124 VRHOVNI SUD CRNE GORE

vozila i lica koje je skrivilo nezgodu - vozača, odnosno suvozača kao lica koje jeneovlašćeno - protivpravno učestvovalo u oduzimanju motornog vozila čijomupotrebom je prouzrokovana šteta - tač.2 i 3 navedenog člana.To praktično znači da su isključeni iz kruga trećih lica u osiguranju odautoodgovornosti, odnosno iz sredstava garantnog fonda kad nije zaključen ugovor oosiguranju, jer roditelji nemaju pravo na naknadu kad je upotrebom njihovog vozilaprouzrokovana šteta na njihovim dobrima. To važi i za ostale tužioce, kao sljedbenikelica kome su vlasnici omogućili bespravno korišćenje vozila. Na to upućuje i odredbačl.104 navedenog zakona prema kojoj se, po isplati naknade štete, regresni zahtjevostvaruje od vlasnika motornog vozila koji nije zaključio ugovor o obaveznomosiguranju."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 161/12 od 05.04.2012. godine)119BILTEN 2 / 2011125

120STVARNO PRAVO126 VRHOVNI SUD CRNE GORE

121JAČI PRAVNI OSNOV(Član 41 stav 2, u vezi sa čl. 33 Zakona o osnovamasvojinsko pravnih odnosa)Kada je u pitanju dvostrana prodaja stvari jači pravni osnov imasavjestan kupac.***Propuštanjem da utvrdi ko je u posjedu predmetnog stana tuženog čininesavjesnim kupcem, a time slabijim u pravu sticanja svojine na spornomstanu.Iz obrazloženja:"Pravilno je drugostepeni sud postupio kada je preinačio prvostepenu presudui utvrdio da je tužilac vlasnik spornog stana. Iz predmetnih spisa proizilazi da jetužilac ugovorom Ov.br.I.2260/97 od 29.04.1997. godine kupio sporni stan koji muje odmah predat u posjed, dok se na istom nije uknjižio kao vlasnik. Medjustrankama nije sporno da je sporni stan raniji vlasnik prodao protivtužiocuugovorom o kupoprodaji Ov.br.I.989/2000 od 04.04.2000. godine, na temelju kogase protivtužilac uknjižio propuštajući da se prije zaključenja ugovora uvjeri ko senalazi u posjedu stana.Imajući u vidu prednje činjenice pravilan je zaključak drugostepenog suda daje tužilac jači u pravu u sticanju prava svojine na spornom stanu.Naime, kada je u pitanju dvostrana prodaja stvari što je po srijedi u ovomsporu jači pravni osnov ima savjestan kupac. U konkretnom slučaju tuženi jenesavjestan kupac iako se odmah nakon zaključenja i ovjere ugovora ukjižio kaovlasnik stana. Isti, kao potonji kupac svoju savjesnost u sticanju svojine ne možepravdati samo s pozivom na pouzdanje u apsolutnu tačnost zemljišno-knjižnogupisa, već je kao kupac bio dužan da provjeri posjedovno stanje spornog stana.Propuštanjem da utvrdi ko je u posjedu predmetnog stana tuženog čini nesavjesnimkupcem a time slabijim u pravu sticanja svojine na spornom stanu. Za razliku odnjega tužilac je savjestan kupac jer je u momentu kupovine spornog stana biouknjižen na prodavca kao ranijeg vlasnika, a takodje je prodavac bio i u posjeduspornog stana, što tužioca čini potpuno savjesnim i jačim u pravu sticanja svojine naistom.Sa svih razloga pravilno je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu iusvojio tužbeni zahtjev a zahtjev protivtužbe odbio kao neosnovan."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 550/12 od 29.06.2012. godine)BILTEN 2 / 2011127

122ZAŠTITA OD UZNEMIRAVANJA PRAVA SVOJINE(Čl. 126 i 130 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)Samo ono uznemiravanje svojine koje onemogućava ili u znatnoj mjeriotežava dotadašnje vršenje svojinskih ovlašćenja na stvari predstavljauznemiravanje u smislu odredbe člana 126 ZOSPO.Iz obrazloženja:"Zahtjev tužbe da se obaveže tuženi da sa nepokretnosti bliže opisanojizrekom prvostepene presude, koja po naravi predstavlja put u suvlasništvu stranakai njihovog trećeg brata u dijelu od po 1/3 i služi za prilaz njihovim parcelama, uklonistepenište, tendu i uzdrži se od parkiranja vozila, tužilac zasniva na tvrdnji da jeonemogućen u prolazu, odnosno u korišćenju predmetnog puta.Dakle, tužilac kao suvlasnik, kroz činidbu, traži zaštitu od uznemiravanjaprava svojine od drugog suvlasnika.Polazeći od utvrdjenja da se stepenište tuženog ne nalazi na predmetnom putu,te da se tenda nalazi iznad puta i ne ometa tužioca u korišćenju istog, kao i datuženom, kao suvlasniku spornog puta, sa jednakim udjelom kao i tužiocu pripadapravo da koristi put, a samim tim i da parkira vozilo na istom, nižestepeni sudovi supravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan.Ovo sa razloga što tužilac nije dokazao da ga tuženi uznemirava (ometa) uvršenju svojinskih prava na spornom putu pa nema osnova za traženu činidbu,odnosno zaštitu prava svojine u smislu čl. čl. 126 i 130 Zakona o osnovamasvojinskopravnih odnosa. Jer, samo ono uznemiravanje svojine koje onemogućavaili u znatnoj mjeri otežava dotadašnje vršenje svojinskih ovlašćenja na stvaripredstavlja uznemiravanje u smislu navedenih zakonskih odredbi.Bez uticaja na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari su navodi revizije kojise odnose na dopunsko izjašnjenje vještaka geodetske struke dato na osnovu starogkatastarskog operata, a ovo sa razloga što tužilac traži zaštitu prava svojine napostojećem putu. Navodi revizije dati u tom pravcu, vezano za raniju površinu puta ipomjeranje istog na štetu parcele tužioca mogu biti predmet ocjene nekog drugogpostupka, kako to pravilno nalazi i drugostepeni sud."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 387/12 od 24.05.2012. godine)128 VRHOVNI SUD CRNE GORE

123NEGATORNA TUŽBA(Član 126 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)Negatornom tužbom se ne može ostvariti zaštita zbog uznemiravanjaprava svojine, koje je bilo i prošlo, već se istom, shodno odredbi člana 126ZOSPO, štiti svojina od uznemiravanja koje traje ili se opravdano možeočekivati da će se ponoviti.P R E S U D ADjelimično se usvaja revizija tužilja, pa se preinačavaju presuda Osnovnogsuda u Baru P. br. 889/10 od 25.05.2011. godine, u dijelu izreke pod stavom prvimkojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 42,18 € na ime pričinjene štete napoljoprivrednim zasadima, kao i u dijelu izreke pod stavom drugim kojim jeodlučeno o troškovima postupka i presuda Višeg suda u Podgorici Gž. br.3462/2011-10 od 23.12.2011. godine, u dijelu koji se odnosi na navedeni dioprvostepene presude i izriče:Obavezuje se tuženi da tužiljama na ime pričinjene štete na poljoprivrednimzasadima isplati iznos od 42,18 €.Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.U ostalom dijelu revizija tužilja odbija se kao neosnovana.O b r a z l o ž e nj ePresudom Višeg suda u Podgorici Gž. br. 3462/2011-10 od 23.12.2011.godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilja i potvrdjena presuda Osnovnogsuda u Baru P. br. 889/10 od 25.05.2011. godine, kojom je odlučeno:"I Odbija se tužbeni zahtjev tužilaca koji glasi:-Utvrdjuje se da je tuženi uznemirio tužilje u mirnom korišćenju njihovenepokretnosti, označena kao katastarska parcela br. 3721 i 3722 upisane u l. n. br.756 KO Novi Bar, u periodu od 01. do 25.06.2010. godine, jer je na svojoj parceliiza zida svog objekta dopustio izlivanje fekalnih voda i na taj način usmjerioizlivanje otpadnih voda na nepokretnosti tužilja.Nalaže se tuženom da prestane sa uznemiravanjem na ovaj ili sličan način i daisplati tužiljama iznos od 42,18 eur na ime pričinjene štete na poljoprivrednimzasadima.Obavezuje se tuženi da nadoknadi parnične troškove-, kao neosnovan.BILTEN 2 / 2011129

II Obavezuju se tužilje da tuženom na ime troškova parničnog postupkasolidarno plate iznos od 985,00 eura, u roku od 15 dana od dana pravosnažnostipresude, pod prijetnjom izvršenja."Protiv drugostepene presude tužilje su blagovremeno izjavile reviziju zbogpogrešne primjene materijalnog prava, sa predlogom da ovaj sud preinači pobijanupresudu.Odgovor na reviziju nije podnijet.Po razmatranju spisa predmeta ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u smislučlana 401 ZPP, pa je našao da je revizija djelimično osnovana.U postupku kod prvostepenog i drugostepenog suda nije počinjena bitnapovreda odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 12 ZPP, na čijepostojanje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev da se utvrdi da jetuženi u periodu od 01.06.2010. - 25.06.2010. godine uznemiravao tužilje u pravusvojine, na način bliže opisan izrekom prvostepene presude, te da se istom naložiprestanak uznemiravanja, kao i da im naknadi štetu u iznosu od 42,18 €, nastalu kaoposledicu tog uznemiravanja.Nesporno je da su stranke susjedi i vlasnici graničnih katastarskih parcela, teda su se iz stare septičke jame tuženog izlivale otpadne vode na parcelu tužilja. Nijesporno ni da je nakon podnošenja tužbe tuženi izgradio novu septičku jamu, te da jena osnovu nalaza i mišljenja vještaka gradjevinske struke utvrdjeno da je novaseptička jama izgradjena po standardima i da su izgradnjom iste otklonjeni štetniuticaji po imovinu tužilja. Putem poljoprivrednog vještačenja utvrdjeno je da jetužiljama na poljoprivrednim zasadima koji su zahvaćeni otpadnim vodamapričinjena šteta u iznosu od 42,18 €.Kod utvrdjenja da je izvor uznemiravanja otklonjen, a imajući u vidu ciljnegatorne tužbe (član 126 ZOSPO), nižestepeni sudovi su pravilno primijenilimaterijalno pravo kada su tužbeni zahtjev za utvrdjenje da je tuženi u periodu od01.06.2010. do 25.06.2010. godine, izlivanjem otpadnih voda na nepokretnostitužilja iste uznemirio u pravu svojine, te da se naloži prestanak uznemiravanja,odbili kao neosnovan.Ovo sa razloga što se negatornom tužbom ne može ostvariti zaštita zboguznemiravanja prava svojine, koje je bilo i prošlo, već se istom, shodno odredbičlana 126 ZOSPO, štiti svojina od uznemiravanja koje traje ili se opravdano možeočekivati da će se ponoviti. Dakle, cilj negatorne tužbe nije da se utvrdi da jeuznemiravnje bilo. Zaštita svojinskih prava u traženom obliku ostvaruje se naosnovu radnje tuženog, odnosno njegovog uzdržavanja da spriječi štetna dejstvasvoje stvari. Prema tome, kako je izgradnjom nove septičke jame od strane tuženog,otklonjen izvor uznemiravanja, to se tužiljama ne može pružiti tražena zaštita.Sa iznijetih razloga reviziju u ovom dijelu valjalo je odbiti kao neosnovanu.Medjutim, nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kadasu odbili tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 42,18 €, uz obrazloženje da jeista neznatna. Jer, predmetna šteta je nastala kao posledica izlivanja otpadnih voda124130 VRHOVNI SUD CRNE GORE

na parceli tužilja, te tužiljama, shodno odredbi člana 128 ZOSPO, pripada pravo nanaknadu štete. Stoga je nižestepene presude u ovom dijelu valjalo preinačiti.Kako su tužilje djelimično uspjele u sporu, ovaj sud je, shodno odredbi člana152 stav 2 ZPP, odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.Na osnovu izloženog, primjenom člana 408 i čl. 410 stav 1 ZPP, odlučeno jekao u izreci.(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 243/12 od 27.03.2012. godine)125BILTEN 2 / 2011131

126OTKLANJANJE UZROKA UZNEMIRAVANJA(Član 126 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)Ako je do pojave vlage i štete u stanu tužioca došlo usled izvodjenjaradova na adaptaciji stana tužene, tužilac je uznemiren u vršenju svojinskihprava na svom stanu, te je tužena dužna da otkloni uzrok uznemiravanja.Iz obrazloženja:"Iz stanja u spisima proizilazi da su stranke etažni vlasnici stanova ustambenoj zgradi u B. S. P. C. br.83. u Podgorici i to tužilac stana na šestom spratuzgrade, a tužena stana iznad na krovnoj terasi ove zgrade. Preduzeće "L. i." izPodgorici je 1985. godine, uz saglasnost vlasnika stana JNP "P." i pribavljenaodobrenja od Sekretarijata za urbanizam Opštine Titograd, izvodio radove naadaptaciji stana tužene i stan je proširen zauzimanjem dijela krovne terase.Iz osnovnog i dopuna nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke H. P.utvrđeno je da je prilikom adaptacije proširen-dograđen stan tužene zauzimanjemdijela krovne terase i da je ograđen dio krovne terase površine 27,26 m2, da jeograda postavljena preko postojeće hidroizolacije, na betonskim stopama dimenzija25/30/20 cm, u koje su ubetonirane metalne cijevi i postavljena pocinčana mreža. Naograđenom dijelu terase preko hidroizolacije postavljena je cementna košuljica d=20 cm, koja je ispucala. Vještak je dao mišljenje da je do prodora vlage u stantužioca došlo usled radova koji su izvodjeni na dogradnji stana tužene i radova naogradjivanju terase koju koristi tužena, budući se vlaga u stanu pojavljuje namjestima gdje je vršena dogradnja. Dopunskim nalazom od 10.06.2002.godinevještak je precizirao koji radovi treba da se izvedu na ravnom krovu zgrade da bi sespriječilo pojavljivanje vlage u stanu tužioca i dao obračun vrijednosti materijala,rada i transporta za izvođenje radova u iznosu od 1.652,35 €. Po prigovoru tužiocana obračunatu visinu štete, sud je angažovao vještaka M. P, koja je vrijednostradova koje je potrebno izvesti procijenila u iznosu od 2.716,40 €. Nakonusaglašavanja datih nalaza u ovom dijelu oba vještaka su u zajedničkom nalazuvrijednost radova procijenili u iznosu od 2.211,56 €. Tužilac je tužbeni zahtjevprecizirao prema nalazu vještaka tražeći izvršenje činidbe, o kom zahtjevu sunižestepeni sudovi odlučili u svojim presudama, dok je povukao tužbu za isplatutraženog iznosa.U konkretnom slučaju, iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske strukenesumnjivo se zaključuje da je do pojave vlage u stanu tužioca došlo usled radovana adaptaciji i proširenju stana tužene i na ogradjivanju terase koja predstavljazajedničku svojinu etažnih vlasnika, zbog čega je pravilan zaključak nižestepenihsudova o odgovornosti tužene. Jer, tužilac je uzenemiren u vršenju svojinskih pravana svom stanu, na način što je usled izvedenih radova došlo do pojave vlage i štete u132 VRHOVNI SUD CRNE GORE

stanu,pa je tužena dužna da otkloni uzrok uznemiravanja izvršenjem činidbe nanačin koji je vještak gradjevinske struke dao u nalazu i mišljenju.Isticanje tužene u reviziji da je i ranije dolazilo do pojave vlage u stanovimakoji se nalaze na šestom, petom, pa i nižim spratovima zbog loše izvedenih radovana krovnoj terasi zgrade prilikom izgradnje zgrade nije od značaja jer se ovimnavodima osporava činjenično stanje koje je utvrđeno u postupku, iz kojih razlogareviziju nije moguće izjaviti."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 18/12 od 24.01.2012. godine)127BILTEN 2 / 2011133

128PRAVO SUVLASNIKA NA DIOBU(Član 140 u vezi sa čl. 146 i 148 Zakona o osnovamasvojinsko pravnih odnosa)U postupku diobe stambenog objekta potrebno je da sud na pouzdannačin utvrdi mogućnost fizičke diobe na način da svakom suvlasniku pripadnerealno odvojena i funkcionalna stambena cjelina uz odredjena ulaganja i uzutvrdjivanje vrijednosti takvih ulaganja.Iz obrazloženja:"Shodno odredbama čl.140.st.1. Zakona o svojinsko- pravnim odnosimasuvlasnik ima pravo u svako doba zahtijevati diobu stvari, osim kada bi dioba bilana štetu drugih suvlasnika, ako zakonom nije drukčije određeno. Suvlasnici mogusporazumno odrediti način diobe stvari, a ako ne mogu postići sporazum odlučujesud - čl.144. istog zakona. Međutim, u postupku sud može odlučiti da će se provestifizička dioba, a ako nije moguća ili je moguća uz znatno smanjenje vrijednostistvari, tada može odlučiti da se dioba izvrši prodajom stvari-civilna dioba - čl.146. ičl.149. navedenog zakona.Po nalaženju ovog suda, u izjavljenim revizijama se s pravom ukazuje da sunižestepena rješenja zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava kojima sereguliše postupak i način fizičke diobe.Naime, kad je moguće sud će odrediti fizičku diobu tako da svaki suvlasnikdobije u prirodi onaj dio koji odgovara veličini, odnosno vrijednosti njegovogsuvlasničkog dijela, kako to propisuje odredba čl.146. st.1. Zakona o osnovamasvojinsko pravnih odnosa, a ako to nije moguće odrediće da suvlasnik koji je dobioveću vrijednost od pripadajuće isplati ostalima razliku u novcu - st.2. navedeneodredbe. Kad fizička dioba stvari nije moguća jer bi se diobom znatno smanjilanjena vrijednost, sud može na zahtjev pojedinih suvlasnika, ukoliko okolnostislučaja to opravdavaju, vodeći računa o veličini djelova pojedinih suvlasnika injihovim potrebama za tom stvari, odlučiti da stvar pripadne jednom suvlasniku, stim da drugim suvlasnicima isplati vrijednost njihovih suvlasničkih dijelova, u rokukoji sud odredi prema okolnosti slučaja - čl.148. st.1. Zakona o svojinsko pravnimodnosima. Međutim, ako sud utvrdi da fizička dioba nije moguća ili da bi se takvomdiobom znatno umanjila vrijednost stvari i ako ne odluči da stvar pripadne jednomod suvlasnika, odrediće da se stvar izloži javnoj prodaji i prodajom dobijeni iznospodijeliti između suvlasnika srazmjerno veličini njihovih dijelova - čl.149.navedenog zakona. Kad diobu stvari zahtijeva suvlasnik čiji je suvlasnički dioneznatan, a ostali suvlasnici se protive diobi, sud može odlučiti da ostali suvlasniciisplate negov dio, kako to propisuje odredba čl.145. ovog zakona. Postupak diobepred sudom regulisan je odredbama čl.173 - 180 Zakona o vanparničnom postupku.134 VRHOVNI SUD CRNE GORE

Po mišljenju ovog suda, prvostepeni sud nije na pouzdan način u ovompostupku utvdio mogućnost fizičke diobe stambene zgrade na način da svakomsuvlasniku pripadne realno odvojena i funkcionalna stambena cjelina uz određenaulaganja i uz utvrđivanje vrijednosti takvih ulaganja. Jer, prvostepeni sud jeprihvatio predlog koji je dao vještak građevinske struke o načinu diobe stambenezgrade na način da prvom predlagaču čiji je suvlasnički udio 5/8 pripadne spratzgrade, a ostalim strankama, čiji su suvlasnički udjeli po 1/8, po jedna prostorija uprizemlju zgrade, te utvrdio pravo korišćenja svih stranaka na ulazu i kupatilu uprizemlju stambene zgrade. Ovakav način ni u kom slučaju ne predstavlja pravilnudiobu nepokretnosti, niti je takvom diobom razvrgnuta zajednica između suvlasnikaidealnih djelova. Jer, djelovi koji su diobom određeni za svakog suvlasnika nepredstavljaju odvojene funkcionalne cjeline da bi se moglo upisati pravo svojinesvakog od suvlasnika na realno odvojenom dijelu. Sem toga, prvostepeni sud jeutvrdio pravo korišćenja svih suvlasnika na prostoriji kupatila i ulaza u prizemlju,čime je umanjio njihova dotadašnja stvarna prava suvlasništva, a nije razvrgnutasuvlasnička zajednica.U postupku pred prvostepenim sudom nije ispitano da li je dioba međusuvlasnicima faktički izvršena na osnovu samog korišćenja realnih djelova stambenezgrade od strane suvlasnika u dužem vremenskom periodu, jer protivnik predlagačaukazuje u reviziji, a to je isticao i tokom postupka, da je svaki suvlasnik koristioodređene prostorije, a on je koristio prostoriju br. 3 u prizemlju koja je spojena sadijelom koji je dograđen a nije predmet diobe. U pogledu diobe dvorišta, koje ponalazu vještaka geometra pripada DUP-u, prvostepeni sud je utvrdio da ostajesuvlasništvo stranaka u skladu sa visinom suvlasničkih udjela. Međutim, ukolikodioba zemljišta nije moguća bez postupka parcelacije koja se vrši u upravnompostupku, na istom je trebalo odrediti način zajedničkog korišćenja svihzajedničara.Kako sve naprijed navedeno prvostepeni sud nije imao u vidu, a drugostepenisud ove nedostatke nije sankcionisao u postupku razmatranja izjavljenih žalbistranaka, to se u revizijama osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnogprava od strane nižestepenih sudova, zbog čega su pobijano i prvostetpeno rješenjemorala biti ukinuta.U ponovnom postupku prvostepeni sud će, saglasno navedenim primjedbama,na pouzdan način prije svega ponovnim građevinskim vještačenjem, utvrditi odlučnučinjenicu da li je stambenu zgradu moguće podijeliti na način da se dobiju realnoodvojene i funkcionalne stambene cjeline, od čega zavisi da li je fizička diobamoguća, kao i druge činjenice kako bi bio u mogućnosti da donese pravilnu izakonitu odluku u ovoj pravnoj stvari."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 391/12 od 15.05.2012. godine)129BILTEN 2 / 2011135

130FIZIČKA DIOBA(Član 146 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)Kad je fizička dioba moguća, a stranke se ne sporazumiju o drugomnačinu diobe, dioba se vrši podjelom stvari.Iz obrazloženja:"Polazeći od činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje prihvata idrugostepeni sud, nižestepeni sudovi su pravilno postupili kad su odlučili na izrečeninačin. Ovo zbog toga što je prvostepeni sud nakon što stranke nijesu postiglesporazum o načinu diobe, izveo potrebne dokaze, pa je na osnovu rezultatacjelokupnog postupka a posebno na temelju nalaza angažovanih vještakaodgovarajućih specijalnosti, u skladu sa odgovarajućim odredbama materijalnogprava odlučio o diobi i načinu diobe nepokretnosti na koje su suvlasnici uodgovarajućim idealnim djelovima (predlagač na 1/4 a protivnik predlagača na 3/4idealnog dijela) na porodičnoj stambenoj zgradi površine 105m2, zemljištu ispodporodične zgrade i dvorištu površine 265m2, vodeći pri tome računa da zadovoljiopravdane zahtjeve i interese zajedničara - stranaka. Naime, fizička dioba stvari vršise tako da svaki suvlasnik dobije u prirodi onaj dio koji odgovara veličini njegovogsuvlasničkog dijela. Naravno, kad je fizička dioba moguća, kao što je to ukonkretnom slučaj, kako to proizilazi iz nalaza angažovanih vještaka, a stranke se nesporazumiju o drugom načinu diobe, dioba se vrši podjelom stvari. Samo u slučajukada se nepokretnost koja je predmet diobe ne može podijeliti fizički ili ako bi setime znatno smanjila njihova vrijednost, što nije slučaj u ovoj pravnoj stvari, sudmože odrediti da stvar ili imovina pripadne samo jednom nosiocu prava, s tim što ćeodrediti iznos koji ovaj treba da isplati drugom nosiocu prava na zajedničkoj stvari,kako je to predvidjeno odredbama iz čl. 178.st.2. Zakona o vanparničnom postupku.Pri činjenici da u konkretnom slučaju nijesu ispunjeni uslovi propisani navedenomzakonskom odredbom, to nije imalo mjesta donošenju odluke da predmetnanepokretnost pripadne na dio protivniku predlagača uz njegovu obavezu dapredlagaču isplati iznos na ime njegovog dijela zajedničke stvari, zbog čega jereviziju valjalo odbiti kao neosnovanu."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 704/11 od 26.04.2012. godine)136 VRHOVNI SUD CRNE GORE

131ZAJEDNIČKA SVOJINA ETAŽNIH VLASNIKA(Čl. 161 i 171 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)Svojina etažnih vlasnika na zemljištu na kojem je stambena zgradaizgradjena i zemljištu koje služi za njenu redovnu upotrebu je zajednička inedjeljiva i na istoj se ne mogu izdvajati alikvotni djelovi u odredjenoj površini.Iz obrazloženja:"Glavni umješač i tuženi iz osnovne parnice kao nosioci prava svojine (nesuvlasništva) na odredjenim djelovima stambenog objekta, na čemu glavni umješačtemelji svoj postavljeni zahtjev, imaju, istovremeno, zajedničku nedjeljivu svojinukako na zemljištu na kome je zgrada izgradjena tako i na zemljištu koje služiredovnoj upotrebi stambene zgrade. Dakle, na parceli, zemljištu, na kojoj jestambena zgrada izgradjena, vlasnici posebnih djelova stambene zgrade - etažnivlasnici imaju zajedničku nedjeljivu svojinu odnosno pravo korišćenja. To pravo jenepodijeljeno, nedjeljivo i ne može biti opredijeljeno u idealnim djelovima, te senjime ne može odvojeno raspolagati, dakle neraskidivo je povezano sa svojinom naposebnom dijelu zgrade, sve saglasno propisima iz čl. 19 Zakona o osnovamasvojinsko pravnih odnosa i čl. 1 i 14 Zakona o etažnoj svojini, kao i sa propisima izčl. 161 i 171. sada važećeg Zakona o svojinsko pravnim odnosima, tako da sunižestepeni sudovi pravilno postupili kad su o postavljenom tužbenom zahtjevuglavnog umješača odlučili na izrečeni način zbog čega je njegovu reviziju valjaloodbiti kao neosnovanu.Nižestepeni sudovi su, isto tako, pravilno postupili kad su odbili kaoneosnovan tužbeni zahtjev tužioca iz osnovne parnice. Iz spisa predmeta proizilazida tužilac, kao osnov sticanja prava korišćenja na spornom zemljištu ističe nasledjeiza smrti tamo označenog lica. Da bi stekao to pravo po označenom pravnom osnovupotrebno je da je to pravo imalo lice iz čijeg prava tužilac izvodi svoje pravo.Provedenim dokazima tužilac nije dokazao da je njegov pravni prethodnik imao topravo na spornom zemljištu. Izvedeni dokazi ne pružaju pouzdan oslonac o tome, pričemu je teret dokazivanja odredjenih činjenica bio na tužioca, pa u nedostatku takvihdokaza nije bilo mjesta usvajanju takvog zahtjeva, tim prije što je utvrdjeno dasporno zemljište predstavlja zajedničku nedjeljivu svojinu odnosno pravo korišćenjaetažnih vlasnika odredjenih djelova stambene zgrade na kojoj je izgradjena i kojesluže za njenu redovnu upotrebu.Pored toga, nižestepeni sudovi su pravilno odbili kao neosnovan tužbenizahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je tužilac nosilac prava svojine na objektutamo bliže označenom, jer se ne radi o gradjevinskom objektu, pri utvrdjenjunižestepenih sudova sa osloncem na nalaz tamo angažovanog vještaka, već oruševini koja, dakle nema svojstvo gradjevinskog objekta i na istoj se ne može stećiBILTEN 2 / 2011137

pravo koje se tužbom traži, zbog čega je reviziju tužioca, isto tako, valjalo odbiti kaoneosnovanu."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 610/11 od 10.04.2012. godine)132138 VRHOVNI SUD CRNE GORE

133UTVRDJENJE PRAVA SLUŽBENOSTI PROLAZA- NEDJELJIVOST STVARNIH SLUŽBENOSTI -(Član 194 u vezi sa čl. 197 stav 1 Zakona o osnovamasvojinsko pravnih odnosa)Službenost je pravo koje je vezano za nepokretnost, a ne za vlasnika, teukoliko je to pravo postojalo u korist pravnog prethodnika tužioca, to je tužilackao novi vlasnik povlasnog dobra, stekao pravo službenosti u istom obimu kojije imao njegov pravni prethodnik.***Ako se podijeli povlasno dobro, stvarna službenost ostaje u korist svihnjegovih djelova.R J E Š E NJ EUkidaju se presuda Višeg suda u Bijelom Polju Gž. br. 117/12 od 24.04.2012.godine i presuda Osnovnog suda u Bijelom Polju P. br. 715/09/03 od 14.06.2010.godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.O b r a z l o ž e nj ePresudom Višeg suda u Bijelom Polju Gž. br. 117/12 od 24.04.2012. godine,odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrdjena presuda Osnovnog suda uBijelom Polju P. br. 715/09/03 od 14.06.2010. godine, kojom je odlučeno:"Tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se prema tuženom utvrdi datužilac ima pravo službenosti prolaza, pješice i motornim vozilima, putničkim iteretnim u svako doba dana i godine putnim pravcem koji prolazi preko poslužneparcele tuženog br. 3491 upisane u listu nepokretnosti br. 3403 KO Bijelo Polje naime tuženog sa pravom svojine 1/1 koji put počinje od lokalnog puta Bijelo Polje -Crnionica označen pod brojem parcele 3511 u širini od 4,60 m i ide prema jugu i saistočne strane u dužini od 14,41 m se graniči dijelom povlasne parcele br. 3490/2, asa zapadne strane u dužini od 12,98 m sa poslužnom parcelom tuženog br. 3491 gdjese kao sporan i završava na širini od 2,90 m i nastavlja prema kući tuženog, a ukorist parcele br. 3490/2 - povlasne parcele na kojoj se nalazi novosagradjena kućatužioca, upisana u listu nepokretnosti br. 3377 KO Bijelo Polje na ime tužioca, kaoneosnovan.BILTEN 2 / 2011139

Obavezuje se tužilac da tuženom na ime troškova parničnog postupka isplatiiznos od 1.745,00 €, a ovo u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude."Protiv drugostepene presude tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbogbitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.Predložio je da ovaj sud preinači nižestepene presude i usvoji tužbeni zahtjevuz naknadu troškova postupka ili iste ukine i predmet vrati prvostepenom sudu naponovno sudjenje.U odgovoru na reviziju tuženi je u svemu osporio navode iste i predložio da serevizija odbije kao neosnovana.Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u smisluodredbe člana 401 ZPP, pa je našao da je revizija osnovana.Zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrdjenje prava službenostiu najširem obimu preko predmetne poslužne parcele, vlasništvo tuženog, u koristpredmetne povlasne parcele, vlasništvo tužioca, nižestepeni sudovi zasnivaju natome da predmetna službenost nije zasnovana pravnim poslom, ugovorom okupoprodaji zemljišta (povlasnog dobra), zaključenog sa F. V, kao i da ista nijestečena održajem, jer tužilac za prilaz povlasnoj parceli koristi javni put koji jepostojao i u vrijeme kupovine iste.Izloženi zaključak nižestepenih sudova donijet je, kako uz počinjenu bitnupovredu odredaba parničnog postupka, tako i na osnovu pogrešne primjenematerijalnog prava.Naime, u odgovoru na tužbu i tokom postupka tuženi (vlasnik poslužnogdobra) je istakao da je pravo službenosti prolaza spornim putem u najširem obimupostojalo i postoji i danas u korist pravnog prethodnika tužioca F. V, koji mu je1987. godine prodao dio nepokretnosti koju je kupio od R. Z. 1972. godine, što je usvom iskazu potvrdio i F. V, a Z. R. je izjavila da je sporni putni pravac u vrijemeprodaje F. korišćen za prolaz pješke, a da je F. nakon izgradnje kuće (1972. godine)nastavio da isti koristi za prilaz motornim vozilima.Iako se radi o odlučnim činjenicama, nižestepeni sudovi o njima nijesu vodiliračuna, ni dali bilo kakve razloge, pa je zbog pogrešne primjene materijalnog pravačinjenično stanje nepotpuno utvrdjeno, a u presudama nedostaju valjani razlozi, štočini bitnu povredu odredaba parničnog postupka, iz člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP,zbog čega je nižestepene presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenomsudu na ponovno sudjenje.Očigledno je da nižestepeni sudovi nijesu imali u vidu da je službenost pravokoje je vezano za nepokretnost, a ne za vlasnika, te da ukoliko je to pravo postojalou korist pravnog prethodnika tužioca, to je tužilac, kao novi vlasnik povlasnogdobra, stekao pravo službenosti u istom obimu koji je imao njegov pravniprethodnik. Odredbom člana 59 stav 1 ZOSPO koji je bio u primjeni u vrijemepokretanja spora (čl. 197 st. 1 sada važećeg zakona) propisano je da ako se podijelipovlasno dobro, stvarna službenost ostaje u korist svih njegovih djelova.Zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestepeni sudovi su propustili da utvrdeda li je službenost spornim putem ranije stečena nesmetanim vršenjem u dužem134140 VRHOVNI SUD CRNE GORE

vremenskom periodu (20 godina), shodno odredbi člana 54 ZOSPO (član 203 sadavažećeg zakona).Osim toga, valja ukazati da postojanje drugog putnog pravca za prilazpovlasnom dobru bi moglo predstavljati samo osnov za eventualni zahtjev tuženogda traži prestanak stvarne službenosti - član 58 stav 1 ZOSPO (čl. 210 sada važećegzakona).U ponovnom postupku sud će imati u vidu izloženi pravni pristup i dopunomdokaznog postupka utvrditi u kom periodu i u kom obimu je nesmetano vršenaslužbenost spornim putem, nakon čega će biti u mogućnosti da donese zakonitu ipravilnu odluku u ovoj pravnoj stvari.Sa iznijetih razloga, primjenom člana 409. stav 1 i čl. 410 st. 2 ZPP, odlučenoje kao u izreci.(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 455/12 od 19.06.2012. godine)135BILTEN 2 / 2011141

136UKIDANJE PRAVA NUŽNOG PROLAZA(Član 215 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)Neučestvovanje jednog od suvlasnika poslužnog dobra u postupku radiuspostavljanja nužnog prolaza preko poslužne parcele nije zakonski razlogukidanja prava nužnog prolaza.Iz obrazloženja:"Nije sporno da je preko katastarske parcele br.273/1 iz LN 368 KO Tomba,koja je suvlasništvo tužioca i M. A. od po 1/2 idealnog dijela, pravosnažnompresudom Osnovnog suda u Baru P.br.104/05 od 15.06.2006. godine, u koristparcele 274 KO Tomba vlasništvo tuženog, uspostavljeno pravo nužnog prolazamotornim vozilom pravcem jug-sjever u dužini od 45m i širini od 3m. Nije spornoda u postupku radi uspostavljanja nužnog prolaza preko poslužbe parcele -suvlasništvo tužioca i M. A, nije učestvovao drugi suvlasnik - tužilac u ovompostupku.Imajući u vidu da je nužni prolaz poseban slučaj stvarne službenosti - čl.215.Zakona o svojinsko pravnim odnosima, kao i da je pravosnažnom presudomvlasniku nepokretnosti (ovdje tuženom) dozvoljen nužni prolaz preko tuđegzemljišta (tužioca i M. A.) to činjenica da tužilac iako suvlasnik poslužnog dobra,nije učestvovao u navedenoj parnici, nije zakonski razlog ukidanja prava nužnogprolaza."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 104/12 od 28.02.2012. godine)142 VRHOVNI SUD CRNE GORE

137STICANJE PRAVA KORIŠĆENJANA GRADSKOM GRADJEVINSKOM ZEMLJIŠTU(Član 14 Zakona o grdjevinskom zemljištu)Prava u pogledu izgradjenog gradskog gradjevinskog zemljišta ne moguse odvojiti od prava na objektu izgradjenom na odredjenoj gradjevinskojparceli.Iz obrazloženja:"Sporno zemljište predstavlja izgradjeno gradsko gradjevinsko zemljište,kojim se smatraju urbanističke parcele na kojima su izgradjeni objekti u skladu saplanom.Prema odredbi člana 14 Zakona o gradjevinskom zemljištu ("Sl. list SRCG",br. 28/80), koji je bio na snazi u vrijeme otkupa predmetnog stambenog objekta(stana), prava u pogledu izgradjenog gradskog gradjevinskog zemljišta ne mogu seodvojiti od prava na objektu izgradjenom na odredjenoj gradjevinskoj parceli, pričemu korišćenje gradjevinskog zemljišta podrazumijeva i korišćenje gradjevinskeparcele koja obuhvata zemljište pod zgradom i zemljište koje služi za redovnuupotrebu zgrade.Kako je putem gradjevinskog vještačenja utvrdjeno da je stambeni objekattužilaca uklopljen u DUP i za isti formirana urbanistička parcela u površini od 390m 2 (na kojoj tužioci traže pravo sukorišćenja), koju čini zemljište pod objektom upovršini od 114 m 2 i dvorište u površini od 276 m 2 (u koje ulazi površina od 113 m 2koju je pravni prethodnik tužilaca kupio od pravnog prethodnika tuženog), te dasporno zemljište prema urbanističkim mjerilima i normama predstavlja minimum zanormalnu upotrebu predmetnog objekta, to prema citiranoj zakonskoj odredbitužiocima pripada pravo sukorišćenja na istom.Dakle, pravni osnov tužilaca za sticanje prava korišćenja na spornomzemljištu je pravo svojine na objektu koji je izgradjen na istom, kako to pravilno inalaze nižestepeni sudovi, te su bez osnova navodi revizija kojima se tvrdi suprotno.Neprihvatljivi su i navodi revizije prvotuženog da je pravni prethodniktužilaca otkupio stan koji mu je dodijeljen na korišćenje, a ne kuću. Ovo sa razlogašto je utvrdjeno da stan koji je pravni prethodnik prvotuženog dodijelio nakorišćenje pravnom prethodniku tužilaca, koji je isti otkupio, predstavlja porodičnistambeni objekat - kuću (ranije vlasništvo O. M, iz Beograda)."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 136/12 od 05.06.2012. godine)BILTEN 2 / 2011143

138EKSPROPRIJACIJA ZEMLJIŠTA BEZ DONOŠENJA ODLUKEO IZUZIMANJU IZ POSJEDA I PRAVO NA NAKNADU(Član 35 Zakona o eksproprijaciji,u vezi sa čl. 10 Zakona o gradjevinskom zemljištu)Pravo ranijeg vlasnika da traži isplatu naknade za zemljište koje jeeksproprisano radi izgradnje saobraćajnice bez donošenja odluke o izuzimanjuiz posjeda ne zastarijeva.Iz obrazloženja:"U slučajevima izgradnje javnog puta bez donošenja odluke o izuzimanju izposjeda građevinskog zemljišta radi se o faktičkom deposediranju (tzv.faktičkaeksproprijacija), koja nastaje kada se na zemljištu grade putevi, infrastrukturni ilidrugi objekti od javnog i opšteg interesa iako ne postoji odluka-rješenje oizuzimanju zemljišta. U suštini, u takvim slučajevima opština, odnosno jedinicalokalne samouprave vrši ili dozvoljava izgradnju objekata od javnog interesa nazemljištu koje nije formalno eksproprisano. Time se ugrožavaju i povređujusubjektivna prava fizičkih lica na nepokretnostima. Jer, svojina je najpotpunija vlastna stvari i pravo je vlasnika da svoju stvar drži, da je koristi i da njome raspolaže ugranicama određenim zakonom, a obaveza svih da se uzdržavaju od povrede pravasvojine drugog lica, kako je to predviđala odredba čl.3. ranijeg Zakona o osnovamasvojinsko pravnih odnosa, a propisano je u čl.6. sadašnjeg Zakona o svojinskopravnim odnosima.Izgradnjom ulice sa potrebnom komunalnom infrastrukturom u potpunosti semijenja karakter zemljišta, jer se više ne radi o privatnoj svojini već o javnom dobrukojim upravlja država preko svojih organa i javnih preduzeća. Odredbama čl. 10Zakon o građevinskom zemljištu (Sl. list. RCG 55/00) bilo je propisano je da segrađevinsko zemljište privodi namjeni izgradnjom objekata, odnosno izvođenjemdrugih radova u skladu sa propisima o planiranju i uređenju prostora, a u slučajuprivođenja namjeni ranijem vlasniku utvrđuje se i plaća naknada po zakonu kojim seuređuje eksproprijacija. Zakon o uređenju prostora i izgradnji objekata (Sl. List CG51/08,34/11 i 47/11), koji je sada u primjeni i čijim donošenje je prestala primjenaZakona o građevinskom zemljištu, u potpunosti se reguliše postupak i načinizgradnje objekata i uređenja prostora, pa je odredbom čl. 52 predviđeno dadonošenjem planskog dokumenta utvrđuje se javni interes za eksproprijacijunepokretnosti za izgradnju planiranih objekata i uređenje prostora.U konkretnom sporu tužena je zemljište koje je bilo u sukorišćenju tužiljeprivela namjeni izgradnjom ulice, koja je dobro u državnoj svojini u smislu čl. 2.važećeg Zakona o putevima. Time je pravo sukorišćenja tužilje na predmetnojparceli prestalo, a ranijim sukorisnicima nije plaćena nikakva naknada. Odgovornost144 VRHOVNI SUD CRNE GORE

tužene se ogleda u tome što je bez eksproprijacije parcele pretvorila u ulicu, aodredbe naprijed navedenih zakona upućuju da je bila dužna da donose akt oizuzimanju građevinskog zemljišta iz posjeda dosadašnjih korisnika i da im isplatinaknadu, i na taj način zemljište prelazi u državnu svojinu. Dakle, tužilja je lišenaprava sukorišćenja, pa kako zahtjev za povraćaj u svojinu -korišćenje nije mogućzbog privođenja namjeni izgradnjom ulice, tužilji pripada pravo da traži naknadu zaoduzete nepokretnosti, koje pravo ne zastarijeva i na potraživanje za isplatu naknadene primjenjuju se odredbe o zastarjelosti iz Zakona o obligacionim odnosima.Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepena presuda kojom je tuženaobavezana da tužilji isplati utvrđenu naknadu za predmetnu kat. parcelu koja jefaktički trajno uzeta iz suposjeda tužilje izgradnjom saobraćajnice je zasnovana napravilnoj primijeni materijalnog prava iz odredbe čl. 35. Zakona o eksproprijaciji,kojom je propisano da se naknada za građevinsko zemljište određuje u novcu prematržišnoj cijeni takvog zemljišta, jer se zauzeće katastarske parcele može upodobitinjenom trajnom izuzimanju iz posjeda bez obzira što o tome nije donijeto formalnorješenje.Pri tom, pravilno je našao da pravo na ovu naknadu ne zastarijeva, pa nipotraživanje tužilje za isplatu naknade nije zastarjelo.Shodno izloženom, osnovano se revizijom osporava drugostepena presudazbog pogrešne primjene materijalnog prava.Jer, sa već izloženih razloga, riječ je oodređivanju naknade za izuzeto zemljište u smislu citiranih odredbi Zakona oeksproprijaciji i ne mogu se primijeniti odredbe čl. 24. Zakona o osnovamasvojinsko pravnih odnosa koji je bio u primjeni, niti odredbe čl.41.-42. važećegZakona o svojinsko pravnim odnosima koje regulišu način sticanja svojine(korišćenja) građenjem na tuđem zemljištu, kako to pogrešno zaključujedrugostepeni sud. Stoga je drugostepenu presudu valjalo preinačiti i odbiti žalbutužene protiv pobijanog dijela prvostepene presude."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 302/12 od 03.07.2012. godine)139BILTEN 2 / 2011145

140AGRARNA PRIJAVAAgrarna prijava ne predstavlja valjan pravni osnov za svojinskudržavinu nekretnina koja bi mogla pod odredjenim uslovima voditi sticanjuprava svojine održajem.Iz obrazloženja:"Tužioci su tužbom tražili da se utvrdi da su suvlasnici sporne nepokretnosti,odnosno da su stekli svojinu nasljedjivanjem i održajem.Iz činjenica utvrdjenih u postupku prd prvostepenim sudom proizilazi da susporne nepokretnosti od 1884.godine bile upisane kao Državni erar KraljevineJugoslavije, a da je sada kao vlasnik evidentirana drugotužena, sa pravom korišćenjaprvotužene. Dalje je utvrdjeno da je u "C" listu Zk u br.78 KO Kumbor bilouknjiženo kmetsko pravo na ime pravnih prethodnika tužilaca, koji su 1931.godinepodnijeli Agrarnu prijavu, o kojoj nadležni organ nije odlučivao.Pravilan je zaključak nižestepenih sudova da tužioci nijesu dokazali da sunjihovi pravni prethodnici bili vlasnici, te da ni oni nijesu mogli naslijediti spornenekretnine, kao da nijesu mogli ni održajem steći pravo svojine, jer nijesu bilisavjesni držaoci, tj. nijesu imali kvalifikovani posjed, jer su znali i morali znati da jesporna nepokretnost upisana na drugotuženu, odnosno njenog pravnog prethodnikakao vlasnika, jer je savjesnost neophodan uslov za sticanje svojine održajem, tako dama kako dugo trajao, ne može se nesavjestan posjed pretvoriti u pravo vlasništva niputem redovnog ni putem vanrednog održaja. Podnijeta Agrarna prijava od stranepravnih prethodnika tužilaca ne predstavlja valjan pravni osnov za svojinskudržavinu nekretnina koja bi mogla pod odredjenim uslovima voditi sticanju pravasvojine održajem, jer u smislu čl.22 Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa napodručju ranije Pokrajine Dalmacije iz 1930.godine, bilo potrebno da se povedesudski postupak, u kome sud konačno odlučuje o podnijetoj agrarnoj prijavi.Kod toga, nema mjesta ni primjeni Zakona o nevažnosti pravnih propisadonijetih prije 06.04.1941.godine i za vrijeme neprijateljske okupacije iz1946.godine."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 397/12 od 28.05.2012. godine)146 VRHOVNI SUD CRNE GORE

141PRIVATNA SVOJINA NA OBJEKTIMA U LUČKOM PODRUČJU(Član 2 stav 3 Zakona o lukama)Objekti trajnog karaktera izgradjeni na zemljištu koje zahvata lukamogu biti u svojini pravnih ili fizičkih lica ukoliko predstavljaju objekte lučkesuprastrukture.Iz obrazloženja:"Prvostepeni sud je zaključio da sporna nepokretnost predstavlja morskodobro koje je u svojini Države, pa se na istoj ne može sticati pravo privatne svojineprimjenom čl.12. st.1. tač.5. i čl.13. st.1. tač.3. Zakona o državnoj imovini i čl.2.st.1. Zakona o morskom dobru. Osim toga, prvostepeni sud nalazi da se pravokorišćenja koje je tužiocu prenijeto zaključenim ugovorom iz 1970. godine, ne možetransformisati u pravo svojine, kao i da se u vrijeme zaključenja ugovoragrađevinsko zemljište u društvenoj svojini nije moglo otuđivati, niti su nepokretnostikoje su u opštoj upotrebi bile u prometu, zbog čega je postavljeni tužbeni zahtjevodbio kao neosnovan.Viši sud je u postupku odlučivanja o žalbi tužioca prihvatio razlogeprvostepenog suda i žalbu odbio kao neosnovanu.Po nalaženju ovog suda, izloženo shvatanje nižestepenih sudova se za sada nemože prihvatiti kao pravilno i isto je zasnovano na pogrešnoj primjeni materijalnogprava, što je za posledicu imalo da odlučne činjenice u ovom sporu nijesu napouzdan način rasvijetljene.Prema odredbi čl.2. st.1. Zakona o lukama ("Sl.list CG", br.51/08 i 40/11),luka predstavlja dobro u opštoj upotrebi od interesa za Crnu Goru i dostupna je nakorišćenje, pod jednakim uslovima, svim zainteresovanim fizičkim i pravnim licimau skladu sa zakonom. Stav 2. iste odredbe propisuje da je lučko zemljište iinfrastruktura u državnoj svojini, dok prema stavu 3. lučka suprastruktura može bitiu svojini pravnih ili fizičkih lica. Lučka suprastruktura prema određenjima čl.4. st.1.tač.3. ovog zakona obuhvata objekte i postrojenja izgrađena na lučkom području,kao što su poslovne zgrade, skladišta, silosi, rezervoari i instalacije, pretovarnimostovi, stalno učvršćeni ili pokretni kranovi i dizalice, pokretni dokovi, radionice idruge objekte i postrojenja. Navedeni zakon u odredbi čl.3. predviđa da se izgradnjai rekonstrukcija objekata lučke infrastrukture i suprastrukture vrši u skladu sapropisima koji uređuju planiranje i uređenje prostora i izgradnju objekata.Primjenom navedenih materijalnih propisa objekti na kojima je tužilac tražioda se utvrdi da su u njegovoj svojini, a koji su prema nalazu vještaka građevinskestruke opisani kao objekti trajnog karaktera (magacini, silosi, poslovne zgrade),mogli bi biti u svojini pravnih ili fizičkih lica ukoliko predstavljaju objekte lučkesuprastrukture, bez obzira što su izgrađeni na zemljištu koje zahvata Luka Zelenika.BILTEN 2 / 2011147

S druge strane, u ovom sporu nije pravilno rasvijetljeno šta predstavljaju objekti kojisu u izreci prvostepene presude označeni "južna i jugozapadna operativna obala","sjeverozapadna i zapadna operativna obala", niti je za sada moguće utvrditi da li seradi o objektima koji su u svojini države ukoliko predstavljaju lučku infrastrukturu,ili o objektima koji mogu biti u svojini pravnih i fizičkih lica.Kako nižestepeni sudovi nijesu imali u vidu određenja koja predviđa Zakon olukama, to su odlučne činjenice u ovom sporu od kojih zavisi ocjena osnovanostipostavljenog zahtjeva ostale nerazjašnjene, a na što se s pravom ukazuje uizjavljenoj reviziji, zbog čega su nižestepene presude morale biti ukinute i predmetvraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 87/12 od 20.03.2012. godine)142148 VRHOVNI SUD CRNE GORE

143POSTUPAK DAVANJA ŠUME NA KORIŠĆENJE(Član 42 tačka 4 Zakona o koncesijama)Zakonitost cjelokupnog postupka za davanje šume na korišćenje cijeni seu upravnom sporu. Pravo učešća na javnom konkursu za dodjelu koncesije nemože biti predmet samostalnog zahtjeva za utvrdjenje.Iz obrazloženja:"Tužena je raspisala konkurs br. 3679 od 15.09.2009. godine za davanje šumana korišćenje u sjevernom šumskom području. Prema objavljenim uslovima pravoučešća za davanje šuma imala su sva pravna lica. Tužilac je predao ponudu, aliobzirom da obavlja privrednu djelatnost kao preduzetinik, prema obavještenjutužene br. 4436 od 13.10.2009. godine nije ispunjavo uslove za učešće na konkursu.Tužilac je smatrao da je time što je konkursom odredjeno da pravo na učešće imajusamo pravna lica povrijedjen Zakon o koncesijama, a time i njegovo pravo na učešćena konkursu.U skladu sa članom 42 tačka 4 Zakona o koncesijama ("Sl. list CG", br. 8/09)protiv odluke o davanju koncesije ponudjač može pokrenuti upravni spor. Prematome, zakonitost cjelokupnog postupka za davanje šume na korišćenje cijeni se uupravnom sporu. Stoga, pravo učešća na javnom konkursu za dodjelu koncesije nemože biti predmet samostalnog zahtjeva za utvrdjenje.Osim toga, to što je u članu 4 Zakona o koncesijama definisano značenjeizraza upotrijebljenih u ovom zakonu tako što je ponudjač domaće ili stranoprivredno društvo ili drugo pravno lice, preduzetnik ili fizičko lice, ili drugi oblikposlovnog povezivanja, koji učestvuje u postupku dobijanja koncesije, ne značiistovremeno da svi ti subjekti imaju pravo učešća u postupku jer nadležni organzavisno od predmeta koncesije odredjuje kriterijume za učešće na javnom oglasu."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 263/12 od 05.04.2012. godine)BILTEN 2 / 2011149

144UTVRDJIVANJE PRAVA SVOJINE NA ŠUMSKOM ZEMLJIŠTUU parnici za utvrdjivanje prava svojine na šumi i šumskom zemljištu nijedovoljno da tužilac dokaže samo činjenicu da je on sa svojim precima bio udržavini tih parcela, nego i pravni osnov i zakonit način sticanja prava svojine.Iz obrazloženja:"Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjevnalazeći da je na osnovu iskaza tužioca koji je saslušan kao stranka, kao i na osnovuiskaza ostalih svjedoka utvrdio da su sporne nepokretnosti 1937. godine kupili djedtužilaca H. M. i H. F, dok su bili u porodičnoj zajednici, od F. Dž. i da su spornenepokretnosti nakon diobe pripale djedu tužilaca. Pri tom je drugostepeni sud našaoda je sporna nepokretnost mogla i prije II Svjetskog rata biti u privatnoj svojini,oslanjajući se na zaključak Sreskog suda u Beranama I. br. 126/40 od 29.05.1940.godine. Tim zaključkom usvojen je predlog H. F. protiv K. A. i D. M. podnijet naosnovu izvršnog zaključka P. br. 69/39 od 24.10.1939. godine kojim im je naloženapredaja u državinu zemljišta zv. "Bačvanske strane".Prema tome iz sadržine tog zaključka proizilazi da je bio u pitanju državinskispor, a ne spor o pravu svojine, pa je pogrešan zaključak drugostepenog suda da onpredstavlja dokaz o tome da su sporne nepokretnosti mogle biti u privatnoj svojini.Na osnovu nalaza vještaka geometra utvrdjeno je da su sporne nepokretnostiprilikom formiranja popisnog katastra 1953/54. godine upisane na H. M. i da je tajupis egzistirao do 1983. godine kada su na osnovu premjernog katastra spornenepokretnosti upisane kao društvena svojina. Na osnovu nalaza vještaka šumarske ipoljoprivredne struke utvrdjeno je da je 2/3 spornih nepokretnosti i prije II Svjetskograta bilo šuma i šumsko zemljište.Prema Zakonu o šumama iz 1929. godine postojala je pretpostavka da sušume u državnoj svojini, a u privatnoj svojini samo po posebnom pravnom osnovu.Stoga u parnici za utvrdjivanje prava svojine na šumi i šumskom zemljištu nijedovoljno da tužilac dokaže samo činjenicu da je on sa svojim precima bio u državinitih parcela, nego i pravni osnov i zakonit način sticanja prava svojine. Kako takvihdokaza nema, drugostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada jepreinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 185/12 od 05.04.2012. godine)150 VRHOVNI SUD CRNE GORE

NASLJEDNO PRAVO

146PONIŠTAJ SVOJERUČNOG TESTAMENTAZBOG NEDOSTATKA FORME- PRAVNI INTERES I BLAGOVREMENOST TUŽBE -(Član 65 Zakona o nasljedjivanju)Nije nastupila prekluzija za podnošenje tužbe za poništaj testamenta jerje donošenjem rješenja o povlačenju tužbe tužilji uskraćena mogućnost danastavi parnicu koju je njena majka, kao zakonski nasljednik, pokrenula, izasmrti svog ujaka, podnošenjem tužbe u zakonskom roku od jedne godine odproglašenja testamenta.***Tužilja je nakon smrti svoje majke legitimisana i ima pravni interes datraži poništaj testamenta, jer je od tog momenta pozvana na nasljedje po pravupredstavljanja svoje majke i pripalo bi joj neko pravo iz zaostavštine kada nebi bilo testamenta i usljed poništaja testamenta.R J E Š E N J EUsvaja se revizija i ukidaju presuda Višeg suda u Podgorici Gž.br.5845/11od 21.02.2012. godine i presuda Osnovnog suda u Kotoru P.br.372/10 od27.09.2011. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.O b r a z l o ž e n j ePresudom Višeg suda u Podgorici Gž.br.5845/11 od 21.02.2012. godine,odbijena je kao neosnovana žalba tužilje i potvrđena presuda Osnovnog suda uKotoru P.br.372/10 od 27.09.2011. godine, kojom je odbijen kao neosnovan tužbenizahtjev da se poništi svojeručni testament ostavioca Đ. R. biv. iz Kotora, od20.04.2002. godine zbog nedostatka forme, s tim što je tužilja obavezana datuženima na ime troškova spora isplati iznos od 1.293,50 €, u roku od 15 dana popravosnažnosti presude.Protiv drugostepene presude tužilja je izjavila reviziju zbog bitne povredeodredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila jeda ovaj sud ukine drugostepenu presudu i predmet vrati na ponovno sudjenje.U odgovoru na reviziju tuženi su u cjelosti osporili navode revizije, predlažućida se ista odbije kao neosnovana.BILTEN 2 / 2011153

Po razmatranju spisa povodom izjavljene revizije u smislu čl.401. ZPP-a, ovajsud je našao da je revizija osnovana.U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrdjeno je da jepred prvostepenim sudom vođen postupak za raspravljanje zaostavštine R. Đ, kojije umro 18.05.2007. godine, i na ročištu 14.11.2007. godine proglašen svojeručnitestament ostavioca sačinjen 20.04.2002. godine. Sestre ostavioca S. D, majkatužilje i K. G, tetka tužilje, osporile su svojeručni testament ostavioca, zbog čega suupućene na parnicu protiv testamentalnih naslednika, a parnica koju su pokrenuleokončana je rješenjem P.br.116/08 od 16.12.2009. godine kojim se smatra da jetužba povučena.Nakon smrti svoje majke S. D. tužilja je u ovom sporu podnijela tužbu sazahtjevom da za poništenje svojeručnog testamenta njenog ujaka R. Đ. zbognedostatka forme. Cijeneći iskaz tužilje kao stranke u ovom sporu da je saznala zasporni testament 2-3 mjeseca nakon smrti njenog ujaka R. Đ. i da je znala da njenamajka protiv tuženih vodi spor za poništenje predmetnog testamenta, nižestepenisudovi su zaključili da je tužba podnijeta po proteku roka od godinu dana, računajućiod dana kada je tužilja za testament saznala, pa su polazeći od odredbe čl. 77.Zakona o nasleđivanju, odbili kao neosnovan tužbeni zahtev.Izloženi zaključak nižestepenih sudova se ne može prihvatiti kao pravilan, jersu nižestepeni sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa propustili da utvrde i dajurazloge o činjenicama koje su od značaja za odluku o osnovanosti zahtjeva.Odredbom čl.77.Zakona o nasleđivanju ("Sl. list SRCG", br.4/76,10/76 i22/78), važećom u vrijeme sačinjavanja testamenta, bilo je propisano da poništenjetestamenta zbog nedostatka oblika može tražiti poslije otvaranja nasledstva, samolice koje ima pravni interes i to roku od godine dana od kada je saznao za testament,a najkasnije za 10 godina od proglašenja testamenta, te da rok od godine dana nemože početi da teče prije proglašenja testamenta.Isto određenje sadrži i odredba čl.65 važećeg Zakona o nasleđivanju ("Sl. list CG", br.74/08). Tumačenjem navedenihodredaba zaključuje se da aktivna legitimacija za poništaj testamenta iz ovih razlogapripada licu koje ima pravni interes, a to su, u prvom redu, lica koja bi pozakonskom redu nasleđivanja bila pozvana na nasleđe kada ne bi bilo testamenta,uključujući lica isključena iz nasleđa, odnosno lišena nužnog dijela, kao i svakodrugo lice koje učini vjerovatnim da bi mu usled poništenja testamenta pripala nekakorist iz zaostavštine.Suprotno zaključku nižestepenih sudova, ovaj sud nalazi da tužilja umomentu proglašenja testamenta pok R. Đ. (na ročištu 14.11.2007. godine) nijespadala u krug lica koja bi po zakonskom redu bila pozvana na nasleđe iza pok Đ.kada ne bi bilo testamenta, jer je to pravo pripadalo njenoj majci S. D.To znači da jeaktivno legitimisana za poništaj testamenta, odnosno utvrđenje njegove ništavosti,bila majka tužilje D, koja je 18.02.2008. godine podnijela tužbu za poništajtestamenta u parnici P.br. 116/08, u zakonskom roku iz odredbe čl.77. Zakona onasleđivanju koji je bio u primjeni. Tužilja S. D. je umrla u toku trajanje ove parnice04.11.2009. godine, a prvostepeni sud je rješenjem P.br.116/08 od 16.12.2009.godine utvrdio da se tužba smatra povučenom jer na ročište nije pristupio njen154 VRHOVNI SUD CRNE GORE147

punomoćnik koji je otkazao punomoćje uoči samog ročišta.Navedeno rješenje sudaje, po mišljenju ovog suda, protivno odredbi čl.211. tač.1. ZPP-a, kojom jepredviđeno da se postupak prekida kada stranka umre.Po nalaženju ovog suda,tek nakon smrti majke D. tužilja ima pravni interes datraži poništaj testamenta, kako to propisuje čl.65. Zakona o nasleđivanju, jer je odtog momenta pozvana na nasleđe po pravu predstavljanja svoje majke i pripalo bi jojneko pravo iz zaostavštine kada ne bi bilo testamenta i usled poništaja testamenta.To znači da od tog momenta tužilja spada u krug lica koja su aktivno legitimisanaza podnošenje tužbe, koju je i podnijela 16.04.2010.godine. S druge strane,donošenjem rješenja o povlačenju tužbe u parnici P.br.116/08 tužilji je uskraćenamogućnost da nastavi parnicu koju je njena majka, kao zakonski naslednik pok. Đ,pokrenula podnošenjem tužbe u zakonskom roku od jedne godine od proglašenjatestamenta. Jer, zbog smrti pok. D. postupak se prekida,a isti se nastavlja kad gapreuzmu zakonski nasjednik ili druga lica-čl.211.i 214.st. 1.ZPP-a, pa nije biloosnova za donošenje rješenja o povlačenju tužbe.Slijedom naprijed iznijetog, ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovipogrešno zaključili da je nastupila prekluzija za podnošenje tužbe u ovom sporu izkog razloga su, u suštini, oba suda odbili postavljeni tužbeni zahtjev tužilje, iako jeprvostepeni sud utvrđivao činjenice u vezi nedostatka oblika testamenta ali na njimanije zasnovao svoju presudu.Zbog navedenog nižestepene presude je valjalo ukinutii predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje.U ponovnom postupku prvostepeni sud će, imajući u vidu primjedbe iz ovogrješenja, utvrditi odlučne činjenice za presudjenje ove pravne stvari, nakon čega ćebiti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku.Sa izloženog, primjenom čl.410. st.2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci.(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 375/12 od 15.05.2012. godine)148BILTEN 2 / 2011155

149PISMENI TESTAMENT PRED SVJEDOCIMA(Član 69 Zakona o nasljedjivanju)Punovažan je pismeni testament pred svjedocima ako je zavještalacsvojeručno potpisao testament pred svjedocima i svjedoci istovremeno potpisalitestament i ako je zavještalac u prisustvu svjedoka izjavio da je to njegovtestament.Iz obrazloženja:"Po nalaženju ovog suda, nižestepeni sudovi su u ovoj pravnoj stvari pravilnoprimijenili materijalno pravo iz odredbe čl.69. Zakona o nasleđivanju, koji je bio nasnazi u vrijeme sačinjavanja testamenta. Jer, nižestepeni sudovi pravilno nalaze da jezavještalac Š. svojeručno potpisao testament pred svjedocima R. Lj. i Š. I, da susvjedoci svojeručno i istovremeno potpisali sporni testament, da je zavještalac uprisustvu svjedoka izjavio da je to njegov testament odnosno da "ga on prima zasvoj", a sposobnost zavještaoca za rasuđivanje i sačinjavanje testamenta nijedovođena u sumnju. Stoga, pravilno zaključuju da se radi o punovažnom pismenomtestamentu sačinjenim pred svjedocima, pa se suprotni revizijski navodi pokazujuneosnovanim. Isticanje revidenta da se iz konstatacije na testamentu: "ovaj testamentje pročitan testatoru u prisustvu dva svjedoka te ga on prima za svoj i u znakpotpune saglasnosti sa njegovim odredbama svojeručno potpisuje", može zaključitida zavještalac nije sam sastavio i pročitao testament je bez osnova. Jer, iz ovihnavoda na testamentu ne može se zaključiti da se ne radi o izjavi testatora. Naprotiv,iz sadržine testamenta se zaključuje da je istu sastavio advokat S. P. po kazivanjuzavještaoca, a po nalaženju ovog suda, prisutnost advokata koji je sastavio sadržinutestamenta i koji je svojim potpisom potvrdio autentičnost testamenta, samopotvrđuje valjanost takvog testamenta, obzirom da je u tom slučaju advokat kao trećisvjedok potpisao zavještanje."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 106/12 od 29.02.2012. godine)156 VRHOVNI SUD CRNE GORE

150USMENI TESTAMENT(Član 88 Zakona o nasljedjivanju)Činjenica da je zavještalac bio duže vremena srčani bolesnik sama posebi se ne može smatrati izuzetnim prilikama u smislu člana 88 ZON.***Dopustivost usmenog testamenta vezuje se za postojanje izuzetnih prilikau objektivnom smislu i za odredjeni subjektivni momenat na strani ostavioca.Iz obrazloženja:"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca za utvrdjenje pravasvojine na nepokretnosti br.422 i br.2593 KO Novi Bar a na osnovu usmenogtestamenta datog pred svjedocima.Naime, iz spisa predmeta proizilazi da je u ovom postupku, koji je uslijedionakon donošenja rješenja Osnovnog suda u Baru O.br.113/09 od 22.07.2009. godineo prekidu ostavinskog postupka iza smrti D. S. na osnovu provedenih dokaza, kojisu nasuprot navoda revizije pravilno cijenjeni u smislu čl.9. ZPP-a utvrdjeno da jetužilac bratanić sada pok. D. S, koji nije imao svojih potomaka, te da je sada pok.stric, koji je bio srčani bolesnik u dužem vremenskom periodu govorio da mu ježelja da ga naslijedi tužilac.Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje sapravom prihvata i drugostepeni sud, nižestepeni sudovi su pravilno primijenilimaterijalno pravo, kada su tužbeni zahtjev tužioca odbili kao neosnovan.Odredbom čl.88. Zakona o nasledjivanju ("Službeni list CG",br.74/08) jepropisano da zavještalac može izjaviti svoju poslednju volju usmeno pred dvasvjedoka, samo ako usled izuzetnih prilika nije u mogućnosti da sačini pisanitestament, te da usmeni testament prestaje da važi po isteku 30 dana od prestankaizuzetnih prilika, u kojima je sačinjen.Dakle, sadržina citirane zakonske odredbe ukazuje da se dopustivost usmenogtestamenta vezuje za postojanje izuzetnih prilika u objektivnom smislu i za odredjenisubjektivni momenat na strani ostavioca. Prednje znači, da se za valjanost ovogoblika vanredne oporuke potrebno da se dokaže postojanje izuzetnih prilika, usledkojih zavještalac nije bio u mogućnosti da sastavi redovni pisani oblik testamenta.Polazeći od naprijed utvrdjenog činjeničnog stanja, pravilan je zaključaknižestepenih sudova da u konkretnom slučaju nijesu postojale izuzetne prilike, kojesu spriječile zavještaoca sada pok. D. S. da sačini pisani testament. Jer, činjenica daBILTEN 2 / 2011157

je sada pok. S. bio duže vremena srčani bolesnik sama po sebi se ne može smatatiizuzetnim prilikama u smislu čl.88. Zakona o nasledjivanju, jer je isti svoju želju okojoj je govorio duže vrijeme mogao realizovati sastavljanjem redovnog pisanogtestamenta."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 466/12 od 04.04.2012. godine)_151158 VRHOVNI SUD CRNE GORE

152USMENI TESTAMENT(Član 73 stav 1 Zakona o nasljedjivanju)Izjava zavještaoca da zadužuje tuženu da dovede službena lica iz sudaradi sačinjavanja sudskog testamenta, ne može se prihvatiti kao usmenitestament.Iz obrazloženja:"Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja je jedini zakonski naslednik M.Č, koji je umro 19.01.2004. godine. U ostavinskom postupku proglašen je njegovusmeni testament kojim je svoju imovinu (stan u Herceg Novom), ostavio tuženoj.Predmet spora je tužbeni zahtjev da se utvrdi da je usmeni testament M. Č,koji je proglašen pred Osnovnim sudom u Herceg Novom u predmetu O.br.26/04 od09.04.2004. godine, ništav i da, kao takav, ne proizvodi pravno dejstvo, te da seutvrdi da je tužilja, po osnovu nasledstva vlasnik stana, bliže označenog u izreciprvostepene presude pod stavom dva, koji predstavlja zaostavštinu pok.M.U postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude utvrđeno je da jetužba podnijeta u roku iz čl.77. Zakona o nasleđivanju ("Sl.list SRCG", br.4/76,10/76, 22/78 i 34/86), koji je bio u primjeni u vrijeme kada je testament sačinjen(iste sadržine je i čl.83. ZON-a sada važećeg, a na koji se nižestepeni sudovipogrešno pozivaju u svojim presudama), kojim je propisano da poništaj testamentazbog nedostataka oblika može tražiti poslije otvaranja nasledstva samo lice koje imapravni interes i to u roku od godinu dana od kada je saznao za testament, anajkasnije 10 godina od proglašenja testamenta.Prema odredbi čl.73. st.1. navedenog zakona, zavještalac može izjaviti svojuposlednju volju usmeno pred dva svjedoka samo ako usled izuzetnih prilika nije umogućnosti da napravi pismeni testament.Utvrđeno je da je dana 17.01.2004. godine u bolnici u Kotoru, gdje se M. Č.nalazio na liječenju, isti u prisustvu svjedoka D. M. i S. D. – V. izjavio da želi svusvoju imovinu ostavi tuženoj J. u znak zahvalnosti za ukazanu pažnju i pomoć, i daje istu zadužio da u toku sledeće sedmice dovede službena lica iz suda radisačinjavanja sudskog testamenta. M. Č. je umro 19.01.2004. godine, bez sačinjenogsudskog testamenta, a navedeni svjedoci su 20.01.2004. godine sastavili izjave ousmenom testamentu, koji su predale Osnovnom sudu u Herceg Novom 23.01.2006.godine, dok je rješenjem Osnovnog suda u Herceg Novom u predmetu R.br.16/04primljeno na čuvanje pismeno, sastavljeno od strane svjedoka usmenog testamenta,koja sadrži volju zavještaoca Č. M. Utvrđeno je i da je u vrijeme date izjave ubolnici M. Č. bio psihički zdrav i potpuno svjestan.Po ocjeni ovog suda, kod utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno sunižestepeni sudovi zaključili da u konkretnom slučaju nije bilo smetnji da se sačiniBILTEN 2 / 2011159

svojeručni testament ili pismeni testament pred svojedocima budući da nisupostojale izuzetne prilike za usmeni testament. Takođe, pravilno nižestepeni sudovizaključuju da izjava M. Č. da zadužuje tuženu da u toku sledeće sedmice dovedeslužbena lica iz suda radi sačinjavanja sudskog testamenta, ne može se prihvatiti kaousmeni testament, odnosno izjavom njegove poslednje volje u smislu čl.73. st.1.ZON-a. Stoga su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada suusvojili tužbeni zahtjev, utvrdili da je ništav usmeni testament pok.M. Č. i kada sutužilji, kao jedinom zakonskom nasledniku pok.M. Č. priznali pravo svojine nanjegovoj zaostavštini.Za svoje odluke dali su jasne i pravilne razloge koje prihata i ovaj sud.U reviziji se naglašava da su nižestepeni sudovi pogrešno ocijenili pravnipojam "izuzetne prilike", da testator i svjedoci nisu pravnici po obrazovanju i da seod testatora ne može tražiti da zna da na listu papira može napisati svojeručnitestament. Pored naprijed ukazanog, da se izjava M. Č. kojom zadužuje tuženu da utoku naredne sedmice dovede službena lica suda radi sačinjavanja sudskogtestamenta, ne može ni prihvatiti kao usmeni testament, istaći je i da se pojam"izuzetne prilike", u subjektivnom smislu, tumači restriktivno i da boravak ostavioca(testatora) u bolnici bez naglog pogoršanja zdravstvenog stanja i bez faktoraiznenadnosti, ne može se smatrati "izuzetnim prilikama" u smislu čl.73. st.1. ZONa."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 207/12 od 03.04.2012. godine)153160 VRHOVNI SUD CRNE GORE

154NEPOSTOJANJE RAZLOGA ZA PONIŠTAJ SUDSKOG TESTAMENTA(Član 189 stav 2 Zakona o vanparničnom postupku)Neutvrdjivanjem identiteta testatora javnom ispravom ili izjavomsvjedoka, nijesu povrijedjeni uslovi za sačinjavanje sudskog testamenta,ukoliko je testator bio poznat sudiji koji je sačinio testament.Iz obrazloženja:"U konkretnom slučaju izvedenim dokazima je nesumnjivo utvrdjeno da jetestator bio poznat sudiji V. jer je ista pet godina ranije učestvovala u sastavljanjuugovora o doživotnom izdržavanju od 25.06.1988. godine u predmetu R.br.453/98kada je identitet K. G. utvrdjen na temelju lične karte. Dakle, testatorku je ličnopoznavala sudija što je potvrdila i sudski vještak dr M. R. inače komšinica testatorakoju poznaje više od 25 godine.Prema tome, pravilno zaključuju nižestepeni sudovi da prilikom sačinjavanjaspornog testamenta nijesu povrijedjeni uslovi za sačinjavanje sudskog testamenta.Jer, sudija koji je sačinio sporni testament lično je poznavao zavještaoca, zbog čeganije bilo potrebe da se njegov identitet utvrdjuje preko lične karte ili svjedokaidentiteta čemu se pristupa u suprotnom, shodno doredbi člana 189 stav 2 Zakona ovanparničnom postupku ("Sl.list RCG", br.34/86 koji je bio u primjeni u vrijemesačinjavanja spornog testamenta)."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 488/12 od 19.06.2012. godine)BILTEN 2 / 2011161

155PUNOVAŽNOST UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU(Član 117 Zakona o nasljedjivanju)Saznanje davaoca izdržavanja da primalac izdržavanja boluje od teškebolesti ne mora da znači da je ugovor o doživotnom izdržavanju nezakonitpravni posao, jer se aleatornost ugovora procjenjuje prema svim okolnostimaslučaja.Iz obrazloženja:"Utvrdjeno je da su tužene, kao davaoca izdržavanja i njihov otac sada pok. S.M, kao primaoc izdržavanja, zaključili ugovor o doživotnom izdržavanjuRs.br.18/06 dana 09.02.2006. godine, sa kojim su stranke ugovornice preciziralesvoja prava i obaveze kako to proizilazi iz predmetnog ugovora. Utvrdjeno je izsadržine zapisnika o sačinjavanju spornog ugovora da je dr. M. R, vještakneuropsihijatar pregledala primaoca izdržavanja prije zaključenja ugovora ipotvrdila da je nakon razgovora sa primaocem izdržavanja, isti bio sposoban isvjestan značaja obavljenog predmetnog pravnog posla. Dalje je medicisnkimvještačenjem utvrdjeno da je kod primaoca izdržavanja bolest (zloćudni tumor glavegušterače) dijagnostifikovana 09.01.2006. godine, da lica sa ovakvim oboljenjem uprosjeku žive od 6 mjeseci do 1 godine, a da u medicinskoj dokumentaciji nemapodataka da li je nekom licu saopštena dijagnoza dok laici sa prosječnimobrazovanjem na osnovu medicinske dokumentacije nijesu mogli znati priroduoboljenja i koliko će oboljeli dugo živjeti. Utvrdjeno je i to da su tužene i prije inakon zaključenja peredmetnog ugovora o svom ocu vodile računa i brinule se onjemu u duhu i tradiciji poštovanja i pažnje prema roditelju.Kod takvog stanja stvari i po nalaženju ovog suda pravilno su postupilinižestepeni sudovi, kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. Sama činjenica,da je u trenutku sačinjavanja ugovora primalac izdržavanja bolovao od teške bolestiod koje je umro nakon 8 mjeseci ne čini ugovor ništavim shodno čl.103. tadavažećeg ZOO. Iz izvedenih dokaza nesumnjivo je utvrdjeno da je predmetnimugovorom samo pravno regulisan faktički odnos koji je postojao duži vremenskiperiod. Osnovni motiv za zaključenje ugovora je bio obezbjedjenje njege i pomoćiprimaocu izdržavanja koju su mu tužene i ranije pružale a ne izigravanje naslednihprava tužioca kome je otac - primalac izdržavanja ranije poklonio kat. parcelu 1378KO Budva u površini od 680 m2 i koji je nakon smrti primaoca izdržavanjarješenjem o nasledjivanju O.br.53/07 od 18.10.2007. godine oglašen naslednikom na1/2 idealnog dijela imovine ostavioca.Sporni ugovor je zaključen prema odredbi čl.117. Zakona o nasledjivanju, anačelo ekvivalentnosti, koje inače važi za dvostranoteretne ugovore gradjanskogprava, ne može se primjenjivati kod ugovora o doživotnom izdržavanju, jer je taj162 VRHOVNI SUD CRNE GORE

ugovor po svojoj prirodi teretan i u isto vrijeme aleatoran. Tužilac nije imaoprigovora na nalaz vještaka medisinske struke dr. K. N. da laiku sa prosječnimobrazovanjem nije mogla biti poznata činjenica o bliskoj smrti primaocaizdržavanja. No, po mišljenju ovog suda samo saznanje davaoca izdržavanja daprimalac izdržavanja boluje od teške bolesti ne mora da znači da je ugovor odoživotnom izdržanju nezakonit ni nemoralan pravni posao, jer se aleatornostugovora procejenjuje prema svim okolnostima slučaja, pa se navodi revizije kojitvrde suprotno pokazuju neosnovanim."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 338/12 od 03.05.2012. godine)156BILTEN 2 / 2011163

157NEDOSTATAK FORME PUNOMOĆJA KAO RAZLOGNIŠTAVOSTI UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU(Član 117 stav 2 Zakona o nasljedjivanju)Izostanak ovjere punomoćja od strane sudije, a kojim punomoćjem jedavalac izdržavanja ovlastio punomoćnika da u njegovo ime može zaključitiugovor o doživotnom izdržavanju, ne čini ugovor ništavim.Iz obrazloženja:"Pobijanom i prvostepenom presudom utvrđena je ništavost ugovora odoživotnom izdržavanju iz razloga što punomoćje kojim je davalac izdržavanjaovlastio punomoćnika da u njegovo ime može zaključiti ugovor o doživotnomizdržavanju sa njegovim roditeljima J. Ž. i J. N, kao primaocima izdržavanja, nijeovjereno u formi koja je predviđena za zaključenje ugovora o doživotnomizdržavanju. Naime, nižestepeni sudovi nalaze da saglasno odredbi čl.90. ZOO, kojije bio u primjeni, punomoćje za zaključenje ugovora ili drugog pravnog posla morabiti u istoj formi koja je predviđenja za zaključenje tog ugovora ili pravnog posla.Kako je odredbom čl.117. st.2. Zakona o nasleđivanju, koji je bio u primjeni uvrijeme nastanka spornog pravnog odnosa, propisano da ugovor o doživotnomizdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije, zaključujuda izostanak ovjere punomoćja od sudije predstavlja nedostatak forme izdatogpunomoćja, što ugovor čini ništavim.Po nalaženju ovog suda, izloženi zaključak nižestepenih sudova se ne možeprihvatiti kao pravilan.Tuženi je izdao punomoćje punomoćniku V. G. - R, advokatu iz Ulcinja, da unjegovo ime zaključi ugovor o doživotnom izdržavanju sa njegovim roditeljima kaoprimaocima izdržavanja, a u punomoćju su precizirane sve radnje koje jepunomoćnik ovlašćen da preduzme pri zaključivanju ugovora i posebno saglasnosttuženog kao davaoca izdržavanja sa sadržinom ugovora o doživotnom izdržavanju,koji je izraz saglasnih volja ugovornih strana. Pri tom, tuženi je potpis na punomoćjuovjerio kod suda.Po mišljenju ovog suda, nedostatak forme punomoćja koji nižestepeni sudovinalaze nije mogao biti dovoljan za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora odoživotnom izdržavanju. Jer, tumačenje odredbe mora voditi utvrđenju samogsmisla norme. U konkretnom slučaju to podrazumijeva da prije zaključenjaugovora o doživotnom izdržavanju nije moguće preduzeti radnju koja sepreduzima tek pri zaključenju ugovora. Tako u momentu izdavanja spornogpunomoćja tuženi nije mogao preduzeti radnje koje su propisane za zaključenjeugovora o doživotnom izdržavanju, a koje podrazumijevaju da punomoćje ovjerisudija. Zbog toga insistiranje nižestepenih sudova u konkretnom slučaju na164 VRHOVNI SUD CRNE GORE

doslovnoj primjeni čl.90. ZOO u vezi sa odredbom čl.117. Zakona o nasleđivanju upogledu forme punomoćja nije pravilno.Pored iznijetog, ovaj sud zaključuje da ne postoje mane u izdatom punomoćjuza zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju, cijeneći pri tom da je potpistuženog na punomoćju ovjeren kod suda, u sadržini punomoćja unijet iskaz tuženogo značaju i posledicama ugovora o doživotnom izdržavanju, čime je u svemuotklonjen nedostatak u valjanosti punomoćja na osnovu koga je ovlašćeno lice uime tuženog zaključilo ugovor o doživotnom izdržavanju.Obzirom da su tužioci u ovom sporu istrajavali na razlozima ništavostiugovora zbog manjkavosti izdatog punomoćja, ovaj sud je zaključio da sunižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava kada jeusvojen tužbeni zahtjev. Sa tih razloga, nižestepene presude je valjalo preinačiti iodlučiti kao u izreci ove presude."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 310/12 od 18.04.2012. godine)158BILTEN 2 / 2011165

159NIŠTAVOST UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU(Član 117 Zakona o nasljedjivanju,u vezi čl. 190 Zakona o vanparničnom postupku)Ako ne postoji dokaz na osnovu čega je sudija prilikom pristupanjaovjeri ugovora o doživotnom izdržavanju utvrdio identitet ugovornih strana,ugovor o doživotnom izdržavanju je ništav.Iz obrazloženja:"Predmetni ugovor je ovjerio sudija Opštinskog suda u Ivangradu Z. R, ali nepostoji dokaz na osnovu čega je sudija prilikom pristupanja ovjeri ugovora utvrdioindentitet ugovornih strana. Na ugovoru nema podataka o datumu i godini rodjenjaprimaoca izdržavanja, niti koji bliži podatak, kao ni uvjerenje o njenomzdravstvenom stanju. Na ugovor na mjestu potpisa za primaoca izdržavanja,utvrdjeno je da postoji otisak njegovog kažiprsta, ali nema potpisa svjedokaindetiteta.Kod takvog stanja stvari i po nalaženju ovog suda, pravilno su postupilinižestepeni sudovi, kada su zahtjev tužioca usvojili u cjelosti. Ovo s razloga štopredmetni ugovor nije sačinjen i zaključen na zakonom propisan način, jer je usuprotnosti sa čl. 189 u vezi sa čl. 190 Zakona o vanparničnom postupku ("Sl.listSRCG", br. 34/86) koji je važio u vrijeme zaključenja spornog ugovora. Jer, shodnoodredbi čl. 189. Zakona o vanparničnom postupku, sudija je dužan da prije nego štopristupi sastavljanju isprave utvrdi indeditet učesnika koje ukoliko ne poznaje,indentitet istih utvrdjuje javnim ispravama sa fotografijom ili izjavom dvapunoljetna svjedoka čiji je indentitet utvrdjen javnim ispravama.Pored toga, shodno čl. 190 ZVP, kada je učesnik nepismen, kao što je bila O.H, sastavljanje isprave vršiće se u prisustvu dva punoljetna svjedoka koje sudijalično poznaje, ili čiji je identitet utvrdio javnim ispravama sa fotografijom.Medjutim, kako iz zapisnika o ovjeri ugovora nema konstatacije kako jesudija utvrdio indentitet učesnika, niti je bilo obezbjedjeno prisustvo dva punoljetnasvjedoka, to je rpedmet ugovora o doživotnom izdržavanju ništav i ne proizvodipravne posledice, jer je isti protivan prinudnim propisima kako to propisuje odredbačl. 103.st.1. ZOO koji je važio u to vrijeme. Stoga, bez obzira na činjenicu što jesvjedok Z. R. upozorio ugovarače na posledice ugovora u smislu čl. 117 Zakona onasledjivanju, navedeni propusti čine ništavim, pa pravilno zaključuju nižestepenisudovi da ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen pred Opštinskim sudom uIvangradu R.br. 79/88 od 27.04.1988.godine ne proizvodi pravno dejstvo. "(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 165/12 od 02.02.2012. godine)166 VRHOVNI SUD CRNE GORE

160SASTAV ZAOSTAVŠTINE I RJEŠENJE O NASLJEDJIVANJU(Član 13 Zakona o nasljedjivanju,u vezi sa čl. 139 Zakona o vanparničnom postupku)Nepokretnosti koje su bile predmet ugovora o poklonu ne mogupredstavljati zaostavštinu i na istima se ne može steći pravo svojine po osnovunasljedja.Iz obrazloženja:"Zahtjev za utvrdjenje prava svojine po osnovu nasljedja na 1/2 nepokretnostibliže opisanoj izrekom prvostepene presude, tužilac zasniva na tvrdnji da je majkastranaka, sada pok. M. M, u ostavinskom postupku iza smrti supruga G. M. (ocatužene) nakon postignutog sporazuma o raspodjeli zaostavštine sa ćerkom (tuženom)rješenjem o nasljedjivanju od 09.04.1985. godine oglašena za nasljednika napredmetnoj nepokretnosti. Ističe da se na osnovu tog rješenja majka stranaka kodnadležnog upravnog organa upisala kao vlasnik iste, te da smatra da je promjenaupisa na tuženu 2006. godine izvršena nezakonito na osnovu ugovora o poklonuovjerenog kod Opštinskog suda u Baru (Ov. br. I 286/78 od 23.02.1978. godine).Polazeći od utvrdjenja da su sporne nepokretnosti bile predmet navedenogugovora o poklonu zaključenog izmedju G. M, kao prodavca i njegove tada mldb.ćerke (ovdje tužene) kao poklonoprimca, zastupane po majci, kao zakonskomzastupniku, koji ugovor je valjan i proizvodi pravno dejstvo, nižestepeni sudovi supravilno primijenili materijalno pravo kada su, s pozivom na odredbu člana 20ZOSPO, odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan, pravilno zaključujući da tužilac nijedokazao da je predmetna imovina zaostavština njegove majke, pa je ni sam nijemogao steći osnovom nasljedja nakon majčine smrti.Jer, nasljedjivanjem se pravo svojine može steći samo pod uslovom ako je topravo postojalo u korist ostavioca, odnosno pravnog prethodnika. Predmetnenepokretnosti nijesu mogle predstavljati zaostavštinu G. M, budući da ih je istinavedenim ugovorom o poklonu poklonio svojoj ćerki (tuženoj), koja je u vrijemezaključenja istog bila maloljetna i zastupala je majka, kao zakonski zastupnik, pa dastoga nije bila ni upoznata sa predmetnim ugovorom, a koju tvrdnju tužene tužilacnije opovrgao konkretnim dokazima. Dakle, majka stranaka na spornimnepokretnostima na osnovu sporazuma o diobi u ostavinskom postupku postignutomsa ćerkom (tuženom), odnosno na osnovu rješenja o nasljedjivanju, donijetog podnavedenim okolnostima, nije mogla steći pravo svojine. Ovo sa razloga što jerješenje o nasljedjivanju deklarativnog, a ne konstitutivnog karaktera i vezujestranke samo u pogledu odluke o pravu na nasljedje, a stranke, kao i treća lica, moguu parnici isticati zahtjeve koji se zasnivaju na pravu svojine nezavisnom odnasljedja, radi čega su bez osnova navodi revizije dati u tom pravcu.BILTEN 2 / 2011167

Neosnovano se ističe revizijom da je majka tužioca stekla pravo svojine naspornim nepokretnostima putem održaja. Ovo sa razloga što je ista prilikomzaključenja predmetnog ugovora o poklonu zastupala svoju mldb. ćerku, te je znalada sporne nepokretnosti ne mogu biti predmet ostavinskog postupka iza smrti njenogsupruga, a oca tužene, odnosno znala je da nije vlasnik istih. Prema tome, njenadržavina nije bila zakonita ni savjesna, pa nijesu ispunjeni zakonski uslovi zasticanje prava svojine po osnovu održaja."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 354/12 od 09.05.2012. godine)161168 VRHOVNI SUD CRNE GORE

162NASLJEDNO PRAVNI ZAHTJEVI POSLIJE PRAVOSNAŽNOSTIRJEŠENJA O NASLJEDJIVANU- ZAKONSKO I TESTAMENTALNO NASLJEDJIVANJE -(Član 141 Zakona o vanparničnom postupku)Ako se po pravosnažnosti rješenja o nasljedjivanju pronadje testamentsud će ga proglasiti i dostaviti ostavinskom sudu, s tim što ostavinski sud nećeponovo raspravljati zaostavštinu, već će obavijestiti zainteresovana lica oproglašenju testamenta i upozoriti ih da mogu svoja prava ostvariti uparničnom postupku.***Nasljedjivanje po osnovu testamenta ima jači pravni osnov od zakonskognasljedjivanja.Iz obrazloženja:"Nakon proglašenja testamenta, rješenjem Osnovnog suda u Plavu O.br.72/06od 04.08.2006. godine, na zaostavštini pok.Š. oglašeni su testamentalni naslednici,saglasno navedenoj sadržini testamenta.Međutim, nakon smrti Š. Đ, pred Osnovnim sudom u Podgorici pokrenut jeostavinski postupak i rješenjem tog suda O.br.649/98 od 04.02.2000. godine, nanjegovoj zaostavštini, koja je bila i predmet testamentalnog raspolaganja, kaozakonski naslednici oglašeni su F. B, sestra ostavioca, na 1/2, H. N, F. B, sestričineostavioca na po 1/6, Z. O, sestrić ostavioca na 1/6, O. O. i mldb.O. O, E. O. i S. O,svi unuci pokojnog sestrića ostavioca, na po 1/32 idealnog dijela predmetnezaostavštine.Iz prednjeg proizilazi da je nakon pravosnažnosti rješenja o nasleđivanjuOsnovnog suda u Podgorici O.br.649/98 od 04.02.2000. godine pronađen testamentostavioca.Zakonom o vanparničnom postupku propisano je da ako se po pravosnažnostirješenja o nasleđivanju pronađe testament sud će ga proglasiti i dostavitiostavinskom sudu, s tim što ostavinski sud neće ponovo raspravljati zaostavštinu većće obavijestiti zainteresovana lica o proglašenju testamenta i upozoriti ih da mogusvoja prava ostvariti u parničnom postupku.U konkretnom slučaju nije postupljeno saglasno navedenom zakonu i nijeimalo mjesta ponovnom raspravljanju zaostavštine kod Osnovnog suda u Plavu. Ali,kako je zaostavština ponovo raspravljana došlo se u situaciju da postoje dvaostavinska rješenja kojim je raspravljana zaostavština pok.Š. Đ, rješenje Osnovnogsuda u Podgorici O.br.649/98 od 04.02.2000. godine i rješenje Osnovnog suda uPlavu O.br.72/06 od 04.08.2006. godine.BILTEN 2 / 2011169

Kod takvog stanja stvari, koje je nesporno, pravilno su nižestepeni sudoviprimijenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev i utvrdili da su tužiocipo osnovu testamenta i prava nasleđa iza smrti svojih pravnih prethodnika, vlasnicinepokretnosti koje su činile zaostavštinu pok.Š, u alikvotnim djelovima, bližeoznačenim u izreci prvostepene presude. Ovo sa razloga što nasledstvo po osnovutestamenta ima jači pravni osnov od zakonskog nasleđivanja.Navodi revizije da je Osnovni sud u Plavu morao nakon proglašenja testamentdostaviti Osnovnom sudu u Podgorici radi daljeg postupanja, su bez značaja budućida su i u tom slučaju zainteresovana lica svoja prava mogla ostvariti u parničnompostupku.Ni ostali navodi revizije (da je poništen brak zaključen između ostavioca i N.B, da je F. B. ostavinskim rješenjem O.br.649/98 od 04.02.2000. godine oglašenanaslednikom 1/2 idealnog dijela nepokretnosti koje čine zaostavštinu pok.Š, da seOsnovni sud u Plavu svojim rješenjem O.br.60/04 od 21.09.2004. godine oglasiomjesno nenadležnim za postupanje po predlogu tužilaca za raspravljanjezaostavštine pok.Š. Đ. po osnovu testamenta i dr.) koje je ovaj sud cijenio, nisu odtakvog značaja da bi doveli u sumnju zakonitost pobijane presude."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 249/12 od 03.04.2012. godine)163170 VRHOVNI SUD CRNE GORE

164DIOBA NASLJEDJA- NASLJEDNIČKA ZAJEDNICA -(Član 143 stav 1 Zakona o nasljedjivanju)Dok ne dodje do diobe ostavine nasljednici nemaju suvlasničkih djelovana pojedinim stvarima i zajednički upravljaju i raspolažu nasljedstvom.Iz obrazloženja:"Bez osnova su i navodi revizije kojima se ukazuje na pogrešnu primjenumaterijalnog prava.Predmet tužbanog zahtjeva jeste predaja nekretnina, koje predstavljajuzaostavštinu pokojnog P. M. i P. J, koji su sa spornom nepokretnošću raspolagalitestamentom, odredivši kao testamentalne naslednike svoju djecu, pravnogprethodnika tužilaca (supruga i oca) sina S, zatim sina P, te kćerku P. M. J. Spornenekretnine po odobrenju P. i J. drže tuženi, čemu se tužioci protive i tražeoslobadjanje istih.Iz spisa predmeta se utvrdjuje da ostavinski postupak nije okončan i da je ufazi prekida. Stoga je ukazati da je ostavina do diobe zajedničko vlasništvonasljednika. Dok ne dodje do diobe ostavine, naslednici nemaju suvlasničkih djelovana pojedinim stvarima i zajednički upravljaju i raspolažu nasljedstvom - (čl.143.st.1. Zakona o nasljedjivanju). Sunasljednicima pripada posjed i uživanje stvariostavine zajednički. Svaki pojedini nasljednik može upotrebljavati stvar ako timenije osujećeno pravo drugog sunasljednika. Pod diobom naslijedjene imovinepodrazumijeva se dioba putem utvrdjivanja idealnih djelova nasljednika uodredjenim stvarima čime oni postaju suvlasnici.Zajednička svojina sunasljednika nastaje trenutkom smrti ostavioca i traje dotrenutka diobe, a svaki nasljednik ima pravo da stvar koristi i učestvuje u njenomupravljanju. Za opterećenje stvari (davanje u zakup i sl.) potrebna je saglasnost svihzajedničara. U konkretnom slučaju nema saglasnosti, pa su tužioci kao sunasljedniciovlašćeni da zahtijevaju iseljenje trećih lica i oslobadjanje nepokretnosti kojepredstavljaju predmet ostavine."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 107/12 od 21.02.2012. godine)BILTEN 2 / 2011171

PORODIČNO PRAVO

166IZMJENA ODLUKE O UREDJENJU NAČINA ODRŽAVANJALIČNOG ODNOSA SA MALOLJETNIM DJETETOM(Čl. 63, 79, 80, u vezi sa članom 357 stav 1 Porodičnog zakona)Neosnovan je zahtjev za izmjenu odluke o uredjenju načina održavanjaličnog odnosa sa maloljetnim djetetom ako nije došlo do promjene uslova uodnosu na stanje koje je postojalo u vrijeme donošenja iste.Iz obrazloženja:"Neosnovani su i navodi revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.I po ocjeni ovog suda pravilno je odlučio prvostepeni sud kada je odbiozahtjev tužilje kojim je tražila da se izmijeni način održavanja ličnog odnosatuženog, kao roditelja koji ne živi sa mldb. sinom K, ranije uredjen pravosnažnompresudom prvostepenog suda P. br. 914/2010 od 30.11.2010. godine, a koje jerezonovanje pravilno prihvatio i drugostepeni sud prilikom odlučivanja pobijanompresudom. Ovo iz razloga što rukovodjen najboljim interesima djeteta u smisluodredaba čl. 357 stav 1 Porodičnog zakona ("Sl. list RCG", br. 01/07), prvostepenisud je pravilno zaključio da nije došlo do promjene uslova u odnosu na stanje koje jepostojalo u vrijeme donošenja navedene pravosnažne presude i uredjenja istihodnosa tom presudom. Na ovakav zaključak nesumnjivo ukazuju izvještaji imišljenja nadležnih JU Centar za socijalni rad Opštine Kotor, Tivat i Budva (br. 02-196 od 22.08.2011. godine) i Centra za socijalni rad Bijelo Polje (br. 01-5745 od19.08.2011. godine), koji su prethodno pribavljeni, saglasno odredbi člana 361Porodičnog zakona RCG i koje su pravilno cijenili nižestepeni sudovi, te na istimazasnovali odluku u predmetnoj pravnoj stvari."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 169/12 od 02.03.2012. godine)BILTEN 2 / 2011175

167VISINA DOPRINOSA ZA IZDRŽAVANJE DJECE(Član 254 stav 2, čl. 272 i 274 Porodičnog zakona)Prilikom odlučivanja o visini doprinosa za izdržavanje djece sud će imatiu vidu materijalne prilike oba roditelja, stambenu situaciju u kojoj isti žive,uzrast i potrebe djeteta.***Staranje o djeci ne obuhvata samo novčane izdatke već svakodnevnubrigu o njihovoj ishrani, odijevanju i roditeljsku pažnju koja je djecineophodna.***Otplata kredita ne može uticati na visinu doprinosa za izdržavanje djece.Iz obrazloženja:"Po nalaženju ovog suda, na osnovu činjenica utvrđenih u postupku predprvostepenim sudom, koje je s pravom prihvatio i drugostepeni sud, nižestepenisudovi su pravilno odlučili kada su djelimično usvojili zahtjev tužilaca i obavezalituženog da doprinosi njihovom izdržavanju na način kako je to određeno izrekomprvostepene presude. Pri tom, sudovi su imali u vidu materijalne prilike obaroditelja, stambenu situaciju u kojoj isti žive, posebno cijenili uzrast i potrebeprvotužioca koji je redovni student i malodobne drugotužilje koja je učenik srednješkole, kako je to propisano odredbama čl.272. - 274. Porodičnog zakona. Takođe jecijenjena činjenica da su tuženi i zakonska zastupnica radno sposobni, kao i da jenjihova zakonska obaveza da izdržavaju djecu shodno čl.254. istog zakona.Isticanje u reviziji da zakonska zastupnica ostvaruje veću zaradu od tuženog,ne dovodi u sumnju donijetu odluku, jer ona kao majka i na drugi način doprinosinjihovom izdržavanju, s obzirom da se nakon prestanka bračne zajednice sa tuženimcijelo vrijeme starala o malodobnoj tužilji, a poslednjih godina i o prvotužiocu, te dastaranje ne obuhvata samo novčane izdatke, već svakodnevnu brigu o njihovojishrani, odijevanju i roditeljsku pažnju koja je djeci neophodna. To što tuženi imaobaveze za otplatu kredita, ni po mišljenju ovog suda, ne može uticati na visinunjegovog doprinosa za izdržavanje djece, jer je zakonom propisano da su roditeljidužni da izdržavaju svoju djecu. Bez uticaja na drugačije odlučivanje je i činjenicada prvotužilac dobija iznos od 140,00 € mjesečno koji predstavlja penzijskaprimanja njegovog djeda. Ovo iz razloga što je u postupku utvrđeno da prvotužilacredovno ispunjava svoje obaveze kao student, pa sa osnovom saglasno odredbi176 VRHOVNI SUD CRNE GORE

čl.254. st.2. Porodičnog zakona, može tražiti izdržavanje od tuženog-oca, pa surevizijski razlozi u pogledu nepostojanja ove obaveze neosnovani."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 113/12 od 29.02.2012. godine)168BILTEN 2 / 2011177

169USLOVI OSTVARIVANJA IZDRŽAVANJA OD BRAČNOG DRUGA(Član 262 stav 1 Porodičnog zakona)Da bi se jednom bračnom drugu dosudilo izdržavanje od drugog bračnogdruga srazmjerno njegovim mogućnostima potrebno je pored nedovoljnihsredstava za izdržavanje dokazati i nesposobnost da se obezbijede dodatnasredstva za izdržavanje, odnosno nesposobnost za rad ili nemogućnostzaposlenja bračnog druga koji traži izdržavanje.Iz obrazloženja:"Nižestepeni sudovi su pri odlučivanju o prethodno navedenom dijelupravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev u tom dijelu odbilikao neosnovan. Naime, tužilja zahtjev za isplatu iznosa od 27.000 € na imeizdržavanja za period od 26.12.2006. do 18.06.2011. godine zasniva na tome da jepreduzeće DOO "H.", čiji je bila vlasnik i direktor, a koje je počelo sa radom prijeprestanka bračne zajednice stranaka, poslovalo sa gubicima, te da u istom unavedenom periodu nije ostvarivala zaradu. Medjutim, tužilja nije pružila dokaze danije bila sposobna za rad u spornom periodu, odnosno da se u tom periodu nijemogla zaposliti i ostvarivati dodatnu zaradu za svoje izdržavanje, koji uslov, shodnoodredbi člana 262 stav 1 Podoričnog zakona, pored nedovoljnih sredstava zaizdržavanje mora biti ispunjen da bi se jednom bračnom drugu dosudilo izdržavanjeod drugog bračnog druga srazmjerno njegovim mogućnostima. U prilog tome ide ičinjenica da se tužilja u medjuvremenu zaposlila u "D.", Kotor, gdje ostvarujezaradu u iznosu od 600 €.Prema tome, kako je tužilja u spornom periodu bila sposobna da obezbijedidodatna novčana sredstva za svoje izdržavanje, to nijesu ispunjeni zakonski uslovida joj se na ime izdržavanja dosudi traženi iznos, kako to pravilno i nalazenižestepeni sudovi.Stoga je reviziju koja se odnosi na ovaj dio nižestepenih odluka valjalo odbitikao neosnovanu."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 322/12 od 26.04.2012. godine)178 VRHOVNI SUD CRNE GORE

170IZMJENA ODLUKE O IZDRŽAVANJU(Član 280 Porodičnog zakona)Zahtjev za izmjenu ranije odluke o izdržavanju od strane lica koje jedužno da daje izdržavanje podnosi se u odnosu na izdržavano lice.Iz obrazloženja:"Neosnovano se revizijom tuženog ukazuje na pogrešnu primjenumaterijalnog prava.I po nalažen ju ovog suda, pravilno je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženogzbog nedostatka stvarne (pasivne) legitimacije na strani tužene, te odlučeno otroškovima postupka. Ovo zbog toga što tužena nije učesnik materijalno pravnogodnosa iz kojeg je proistekao predmetni spor, već mldb. V. V, u odnosu na koju -kao izdržavano lice, tuženi - protivtužilac može podnijeti zahtjev za izmjenu ranijeodluke o izdržavanju, saglasno čl. 280 Porodičnog zakona.Pravilno je odlučeno i u pogledu troškova postupka, saglasno čl. 320 istogzakona. "(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 347/12 od 03.05.2012. godine)BILTEN 2 / 2011179

171PRAVO NA NAKNADU TROŠKOVA IZDRŽAVANJA DJETETAPRIJE PODNOŠENJA TUŽBE(Član 283 stav 1 Porodičnog zakona)Dijete ne može da traži isplatu na ime izdržavanja za period unazad prijepodnošenja tužbe za izdržavanje, već shodno odredbi člana 283 stav 1Porodičnog zakona naknadu tih troškova izdržavanja može tražiti samo licekoje je snosilo troškove izdržavanja od onoga ko je po zakonu dužan da dajeizdržavanje, ukoliko su učinjeni troškovi bili potrebni.P R E S U D AUsvaja se revizija tuženog, pa se preinačavaju presuda Višeg suda uPodgorici Gž. br. 3641/11-09 od 07.07.2011. godine i presuda Osnovnog suda uPodgorici P. br. 247/11 od 16.04.2011. godine i izriče:Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženi obavežeda tužilji na ime dospjelih a neisplaćenih iznosa na ime izdržavanja za period od trigodine unazad, tačnije od dana 30.01.2006. do 30.01.2009. godine, kao danapodnošenja tužbe isplati novčani iznos od ukupno 5.400 €.Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.Revizija tužilje odbacuje se kao nedozvoljena.O b r a z l o ž e nj ePresudom Višeg suda u Podgorici Gž. br. 3641/11-09 od 07.07.2011. godine,odbijene su kao neosnovane žalbe stranaka i potvrdjena presuda Osnovnog suda uPodgorici P. br. 247/11 od 16.04.2011. godine, kojom je odlučeno:"Obavezuje se tuženi Z. R, iz Kotora, da tužilji, na ime dospjelih aneisplaćenih iznosa na ime izdržavanja za period od 3 (tri) godine unazad, tačnije oddana 30.01.2006. godine, pa do dana 30.01.2009. godine, kao dana podnošenja tužbeisplati novčani iznos od ukupno 5.400,00 €, na žiro račun tužilje, koji se kodCrnogorske komercijalne banke AD Podgorica - Filijala Herceg Novi, vodi podbrojem _______________, kao i da naknadi troškove postupka, u ukupnom iznosuod 375,00 €, a sve prednje u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti ove presude,pod prijetnjom izvršenja."Protiv navedene drugostepene presude tužilja i tuženi su blagovremenoizjavili revizije zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešneprimjene materijalnog prava.180 VRHOVNI SUD CRNE GORE

Tužilja revizijom pobija drugostepenu presudu samo u dijelu odluke otroškovima postupka. Predložila je da ovaj sud preinači pobijanu presudu u dijelurješenja o troškovima i obaveže tuženog da tužilji naknadi troškove sastava žalbe irevizije u prethodnom postupku, kao i sastav ove revizije.Tuženi predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu u dijelu odluke oglavnoj stvari i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.Odgovori na revizije nijesu podnijeti.Po razmatranju spisa predmeta ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u smislučlana 401 ZPP, pa je našao da je revizija tuženog osnovana, a revizija tužiljenedozvoljena.U postupku kod nižestepenih sudova nije počinjena bitna povreda parničnogpostupka iz člana 367 stav 2 tačka 12 ZPP, na čije postojanje revizijski sud pazi poslužbenoj dužnosti, kao ni druge na koje se revizijom tuženog ukazuje.Iz stanja u spisima predmeta proizilazi da predmetnom tužbom tužilja izosnova izdržavanja traži, pored naknade od dana podnošenja tužbe pa ubuduće, očemu je odlučeno pravosnažnim dijelom presudom Osnovnog suda u Podgorici P.br. 190/09 od 16.07.2010. godine, i isplatu naknade za tri godine unazad računajućido dana podnošenja tužbe. Utemeljenje za potraživanje predmetne naknade i zaraniji period tužilja vidi u tome što je zajednica njenih roditelja faktički raskinuta2005. godine i da ona od tada živi sa majkom, a da ni u tom periodu tuženi (otac)nije doprinosio njenom izdržavanju. Nižestepeni sudovi su prilikom odlučivanjaodbili ovaj dio zahtjeva dijelom svojih presuda koji je ukinut rješenjem Vrhovnogsuda Crne Gore Rev. br. 1636/10 od 15.12.2010. godine. Naime, Vrhovni sud CrneGore prilikom odlučivanja navedenim rješenjem ukazao je nižestepenim sudovimada nijesu pravilno cijenili izjavu tuženog sa ročišta od 28.06.2010. godine, kojom jepriznao tužbeni zahtjev u cjelosti, a što je od značaja za odluku suda po navedenomdijelu zahtjeva, ukazujući pri tom da navedena izjava o priznanju nije karakteranedozvoljenog raspolaganja stranaka.Iako je tuženi u ponovnom postupku jasno istakao da tužbeni zahtjev zaisplatu izdržavanja u periodu od tri godine prije podnošenja tužbe ne priznaje,nižestepeni sudovi su usvojili predmetni tužbeni zahtjev i obavezali tuženog datužilji na ime izdržavanja isplati iznos od 5.400 € za period od tri godine unazadprije podnošenja tužbe, polazeći od stava Vrhovnog suda Crne Gore iz navedenogukidnog rješenja.Kod izloženog stanja opravdano se revizijom tuženog ukazuje da sunižestepene presude donijete uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.Naime, obaveza roditelja na plaćanje doprinosa za izdržavanje nastaje od danapodnošenja zahtjeva za izdržavanje. Dakle, dijete ne može da traži isplatu na imeizdržavanja za period unazad prije podnošenja tužbe za izdržavanje, već shodnoodredbi člana 283 stav 1 Porodičnog zakona ("Sl. list RCG", br.01/07), naknadu tihtroškova izdržavanja može tražiti samo lice koje je snosilo troškove izdržavanja odonoga ko je po zakonu dužan da daje izdržavanje, ukoliko su učinjeni troškovi bilipotrebni.172BILTEN 2 / 2011181

Prema tome, nižestepeni sudovi su mogli postupiti po nalogu iz ukidnogrješenja Vrhovnog suda Crne Gore Rev. br. 1636/10 od 15.12.2010. godine i usvojititužbeni zahtjev samo u slučaju da je tuženi ostao pri iskazu datom u prethodnompostupku kojim je priznao predmetni tužbeni zahtjev. Medjutim, tuženi jepromijenio iskaz dat u prethodnom postupku i u ponovnom postupku izjavio dapredmetni zahtjev ne prihvata, pa priznanje tuženog dato pred prvostepenim sudomu ranijem postupku nije moglo biti osnov za usvajanje predmetnog zahtjeva, kako topogrešno nalaze nižestepeni sudovi. Jer, shodno odredbi člana 337 stav 4 ZPPpriznanje tužbenog zahtjeva na ročištu ili u podnesku, tuženi može i bez pristankatužioca da opozove do donošenja presude. Prema tome, priznanje dato u prethodnompostupku nije obavezivalo tuženog.Sa iznijetih razloga reviziju tuženog je valjalo usvojiti, a nižestepene presudepreinačiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.S obzirom da je tuženi uspio u sporu, a troškove postupka nije tražio,odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.S druge strane, revizija tužilje nije dozvoljena. Ovo iz razloga što se ovomrevizijom pobija drugostepena presuda samo u dijelu rješenja o troškovimapostupka, a koje ne spada u kategoriju rješenja iz člana 414 ZPP, kojima se postupakpravosnažno završava, pa je kao takvu valjalo odbaciti.Na osnovu izloženog, primjenom člana 410 stav 1 i čl. 407 ZPP, odlučeno jekao u izreci.(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 91/12 od 02.03.2012. godine)173182 VRHOVNI SUD CRNE GORE

174IMOVINA BRAČNIH DRUGOVA(Član 286 stav 1 Porodičnog zakona)Poslovni prostor koji je jedan bračni drug stekao poklonom od roditeljau toku trajanja braka predstavlja njegovu posebnu imovinu.Iz obrazloženja:"Izvedenim dokazima kod prvostepenog suda utvrdjeno je da su predmetnenepokretnosti kupljene u vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka novčanimsredstvima roditelja tuženog i to poslovni prostor isključivo za potrebe tuženog, astan za njihove potrebe, a da se samo iz formalnih razloga vodi na tuženog.Polazeći od takvog utvrdjenja, nižestepeni sudovi su pravilno primijenilimaterijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan uz zaključak dapredmetni poslovni prostor, shodno odredbi člana 286 stav 1 Porodičnog zakona,predstavlja posebnu imovinu tuženog, koju je stekao poklonom od roditelja u tokubraka, a da predmetni stan predstavlja imovinu roditelja tuženog.Neosnovano se ističe revizijom da tuženi nije dokazao da su njegovi roditeljiposjedovali uštedjevinu, te da su imali stan u Herceg Novom i kuću u Kočanima iiste prodali, jer nema pismenih ugovora o kupoprodaji. Ovo sa razloga što jeiskazom svih saslušanih svjedoka, a i iskazom same tužilje datom na raspravi od19.02.2010. godine, potvrdjeno da su roditelji tuženog posjedovali kuću u Kočanimakoju su prodali prije zaključenja braka stranaka i stan u Herceg Novom koji jeprodat u vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka. Takodje je nesporno da je otactuženog, kao dugogodišnji funkcioner ostvarivao visoka primanja, te da je majkatuženog radila kao knjigovodja, pa su isti imali uslove za sticanje uštedjevine.Kontradiktornost iskaza roditelja tuženog u pogledu iznosa za koji su prodate ranijenepokretnosti (kuća u Kočanima i stan u Herceg Novom) i u pogledu cijene za kojesu kupljene predmetne nepokretnosti su bez uticaja na drugačiju odluku u ovojpravnoj stvari, kako to pravilno i nalaze nižestepeni sudovi.Kod naprijed iznijetog, bez značaja su i navodi revizije da nižestepeni sudovinijesu imali u vidu da je tužilja bila u radnom odnosu u "A. – t.", te da nijesu uvažilinjen rad u podizanju i vaspitavanju sina i njenu brigu o domaćinstvu i porodici.Uostalom, iz radne knjižice tužilje jasno proizilazi da je ista bila zaposlena u perioduod 2001. - 2007. godine, odnosno nakon kupovine predmetnih nepokretnosti(poslovni prostor kupljen 1999. godine, a stan 2000. godine). Osim toga, utvrdjenoje da rad u Preduzeću "A. – t." koji je osnovao tuženi 1998. godine, novčanimsredstvima koji su mu dali roditelji, donosio slabu zaradu (oporeziva dobit u 1999.godini iznosila je 2.088,00 dinara, u 2000. godini 520 DEM, u 2001. godini 261DEM), te da je ta zarada obezbjedjivala samo minimalna sredstva za izdržavanjeBILTEN 2 / 2011183

porodice, tako da je za period od dvije godine (od osnivanja preduzeća do kupovinespornih nepokretnosti) bilo nemoguće steći 161.475 DEM koliko su iste plaćene."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 208/12 od 14.03.2012. godine)175184 VRHOVNI SUD CRNE GORE

176RASPOLAGANJE BRAČNOM IMOVINOM(Član 290 Porodičnog zakona, u vezi sa čl. 103 ZOO)Ugovor o poklonu kojim je jedan bračni drug raspolagaonepokretnostima koje predstavljaju zajedničku nepodijeljenu imovinu stečenuu bračnoj zajednici, bez saglasnosti drugog bračnog druga, je ništav.Iz obrazloženja:"Pravilno su nižestepeni sudovi odlučili kada su utvrdili da je ništav ugovor opoklonu ovjeren pred Osnovnim sudom u Podgorici, Ov.br.7521/08 od 04.03.2008.godine u dijelu čl.I ugovora, saglasno čl.103. ZOO, koji je bio u primjeni. Jer,drugostuženi je raspolagao sa nekretninama koje predstavljaju zajedničkunepodijeljenu imovinu stečenu u bračnoj zajednici sa tuženom, bez njenesaglasnosti, što je protivno odredbi čl.290. Porodičnog zakona. Procjenjujućiokolnosti koje su od značaja za sticanje u bračnoj zajednici, pravilno su nižestepenisudovi, s pozivom na odredbu čl.288. Porodičnog zakona zaključili da spornenekretnine predstavljaju zajedničku imovinu tužilje i drugotuženog stečenu tokombrajanja bračne zajednice i to sa jednakim doprinosom, te sledstveno tome utvrdilipravo tužilje kao suvlasnika na 1/2 idealnog dijela. Naime, kako su predmetnenekretnine kupljene u toku trajanja bračne zajednice tužilje i drugotuženog, tozaključenjem ugovora o kupoprodaji od strane jednog bračnog druga, drugi nijepovrijedjen u svom imovinskom pravu, jer su nekretnine postale zajednička imovinabračnih drugova, pa tužilji pripada pravo (kako u toku, tako i poslije razvoda braka),na utvrdjenje svog udijela u sticanju imovine."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 92/12 od 28.02.2012. godine)BILTEN 2 / 2011185

177DIOBA BRAČNE IMOVINE(Član 299 Porodičnog zakona)Pravo svojine iz osnova sticanja u braku utvrdjuje se u odnosu nacjelokupnu zajedničku imovinu bračnih drugova.Iz obrazloženja:"Glavnim tužbenim zahtjevom traženo je da se utvrdi da bračnu tekovinustranaka čini kuća u Tološima i stan na Zabjelu, te da je tužilja suvlasnik 1/2idealnog dijela navedenih nepokretnosti, a eventualnim da ukoliko sud nadje datužilja u odnosu na stan na Zabjelu ima samo obligaciono pravo da se utvrdi datužilji pripada pravo svojine na 2/3 idealnog dijela kuće u Tološina i da joj tuženi naime ulaganja u stan na Zabjelu isplati 15.000 €, dok je predmet protivtužbenogzahtjeva bio utvrdjenje da bračnu tekovinu stranaka čini kuća u Tološima sa po 1/2idealnog dijela. Prvostepeni sud djelimično usvaja obligacioni zahtjev u odnosu nastan na Zabjelu u kom dijelu je prvostepena presuda ukinuta, a odbacuje tužbenizahtjev za utvrdjenje prava svojine na po 1/2, odnosno 2/3 idealnog dijela napredmetnom stanu, iako tužilja nije tražila 2/3 na istom, koji dio je takodje ukinutdrugostepenom presudom, dok je dio kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu iutvrdjeno da bračnu tekovinu stranaka čini nepokretnost u Tološima na po 1/2potvrdjen.Medjutim, kako nižestepenim presudama uopšte nije odlučeno o tužbenomzahtjevu u dijelu koji se odnosi na utvrdjenje prava svojine na 2/3 idealnog dijelakuće u Tološima, koja nepokretnost je i predmet protivtužbenog zahtjeva, a imajućiu vidu da su nižestepene odluke ukinute u dijelu koji se odnosi na stan na Zabjelu, tonižestepene presude moraju biti ukinute i u dijelu kojim je usvojen protivtužbenizahtjev. Ovo tim prije što se pravo svojine iz osnova sticanja u braku utvrdjuje uodnosu na cjelokupnu zajedničku imovinu bračnih drugova, te se o tužbenom iprotivtužbenom zahtjevu mora istovremeno odlučiti iz razloga što se radi oistovjetnim i vezanim zahtjevima.U ponovnom postupku prvostepeni sud će postupiti saglasno datimprimjedbama i utvrditi šta čini zajedničku imovinu stranaka, te doprinos istih usticanju, nakon čega će biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku uovoj pravnoj stvari."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 60/12 od 21.02.2012. godine)186 VRHOVNI SUD CRNE GORE

178IMOVINSKI ODNOSI U PORODIČNOJ ZAJEDNICI(Član 297 Porodičnog zakona)Postojanje rodbinske i ekonomske zajednice ne isključuje mogućnost danjeni članovi stiču imovinu samo za sebe ili za zajednicu zavisno od njihovevolje - namjere koja se ima ustanoviti ocjenom svih izvedenih dokaza.Iz obrazloženja:"Izvedenim i pravilno cijenjenim dokazima u prvostepenom postupku,prvenstveno izjavama tužioca i zakonske zastupnice tuženih datih u svojstvu stranki,te izjavama saslušanih svjedoka, pouzdano je utvrdjeno da je predmetna porodičnastambena zgrada sagradjena za tužioca, a radom i uz pomoć članova porodične iekonomske zajednice srodnika - roditelja tužioca, tužioca, njegovog sada pok. brataŽ, neudate sestre, pri čemu su im pomagali i srodnici koji u vrijeme gradnje nijesubili dio iste ekonomske zajednice (dio saslušanih svjedoka).Dakle, u postupku je dokazano da je medju članovima porodične zajednicekoji su je činili postojao sporazum i da je namjera svih zajedničara bila da sepredmetni stambeni objekat gradi isključivo za tužioca. Takva namjera potvrdjena jei useljenjem samo tužioca u predmetni objekat nakon njegove ženidbe i korišćenjemistog sa svojom užom porodicom u narednom utvrdjenom periodu, a da ga u tomeniko od ranijih zajedničara nije ometao.Polazeći od takvog utvrdjenja, pravilno su odlučili nižestepeni sudovi kada suusvojili postavljeni zahtjev tužioca. Inače, u pobijanoj i prvostepenoj presudi osvemu potrebnom dati su valjani i umjesni razlozi koje prihvata i ovaj sud.Ovaj sud je cijenio sve navode revizije ali je našao da su isti lišeni osnova.Jer, ne dovodeći u pitanje sadržinu odredbe člana 297 Porodičnog zakona ("Sl. listSRCG", br. 7/89), na koju se i revizijom ukazuje, kao ni odredbe Zakona oosnovama svojinskopravnih odnosa o sticanju svojine, zajedničke svojine isusvojine, pri činjenici da je u postupku koji je prethodio donošenju pobijane iprvostepene presude nesumnjivo utvrdjeno da je namjera članova porodičnezajednice koja je postojala u vrijeme sticanja da se predmetni objekat stiče isključivoza tužioca, na ishod o postavljenom stvarnopravnom zahtjevu bez značaja je ko jeulagao sredstva, kao i iznos uloženih sredstava članova porodične zajednice. Samopostojanje rodbinske i ekonomske zajednice ne isključuje mogućnost da njeničlanovi stiču imovinu samo za sebe ili za zajednicu zavisno od njihove volje -namjere koja se ima ustanoviti ocjenom svih izvedenih dokaza, a koja je ukonkretnom slučaju na takav način nesumnjivo dokazana. Takodje, činjenica da jeneko od zajedničara radom i sredstvima doprinio da se izgradi zgrada naimanju oca nije dovoljan razlog za odluku suda da je taj zajedničar suvlasnik uBILTEN 2 / 2011187

toj zgradi. Pojedinačna ulaganja zajedničara mogu biti isključivo osnov zaostvarenje njihovog obligacionopravnog, a ne i stvarnopravnog zahtjeva.Na ishod spora, kod predstavljenog činjeničnog utvrdjenja, bez uticaja je i tošto je objekat bio upisan na oca tužioca i vodio se na njegovo ime sve do smrti, te iraspravljen kao njegova zaostavština, kako to pravilno zaključuju i nižestepenisudovi."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 259/12 od 28.03.2012. godine)179188 VRHOVNI SUD CRNE GORE

180UTVRDJIVANJE OČINSTVA LICA KOJE NIJE U ŽIVOTU(Čl. 345 i 346 stav 1 Porodičnog zakona)U sporu za utvrdjivanje očinstva lica koje nije u životu, tužba se podnosiprotiv njegovih nasljednika.Iz obrazloženja:"Predmetnom tužbom traženo je da se utvrdi da je pok. B. M. otac mldb. Ć. I.Kako lice čije se vanbračno očinstvo utvrdjuje nije u životu tužba je podnijeta protivnjegovih naslednika (brata i sestre).Zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva zasnovan je na izvještaju Centraza socijalni rad Opštine Nikšić, Plužine i Šavnik, br. 03-1058/2 od 28.05.2009.godine, u kome se navodi da pok. B. M. u razgovoru od 30.06.1998. godine nijesporio očinstvo, na iskazu tužilje Ć. R, majke mldb. I, te iskazu saslušanih svjedokakoji su potvrdili da je Ć. R. bila u dugogodišnjoj vezi sa sada pok. B. M, kao i nanalazu i mišljenju vještaka Instituta za sudsku medicinu u Beogradu koji su sprovelivještačenje na osnovu DNK analiza mldb. tužilje, njene majke Ć. R. i najbližihsrodnika pok. B. M. (ovdje tuženih) i na osnovu izračunate vjerovatnoće na preko99,95% dali mišljenje da je sada pok. B. M. prirodni, biološki otac, mldb. Ć. I.Dakle, rezultat cjelokuprnog dokaznog postupka upućuje na jasan zaključakda je sada pok. B. M. otac mldb. Ć. I, te su bez osnova navodi revizije da sunižestepene odluke zasnovane samo na nalazu i mišljenju Instituta za sudskumedicinu iz Beograda iz kojeg proizilazi samo vjerovatnoća, a ne i potpunasigurnost da je pok. B. M. otac mldb. tužilje. Osim toga, vjerovatnoća izračunata naosnovu iscrpnih genetičkih analiza stranaka na preko 99,95% da je pok. B. M.biološki otac mldb. tužilje je pouzdan osnov za odluku suda u pogledu osnovanostitužbenog zahtjeva. Kod činjenice da je uočeno veliko podudaranje utvrdjenih DNKprofila izmedju mldb. tužilje i tuženih, neosnovani su i navodi revizije da nijeutvrdjeno da je pok. B. M. brat po ocu i majci tuženih.Neprihvatljivi su i navodi revizije da tuženi nijesu mogli biti legitimisani kaostranke u ovom sporu, jer je odredbom člana 346 stav 1 Porodičnog zakonapropisano da su stranke u sporu za utvrdjivanje očinstva lice koje se očinstvoutvrdjuje, dijete i majka djeteta. Ovo sa razloga što se radi o posebnoj procesnojsituaciji u kojoj se utvrdjuje očinstvo osobe koja nije živa, te je tužba jedino moglabiti podnijeta protiv tuženih, kao naslednika pok. lica za kojeg se tvrdi da je otacdjeteta."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 494/12 od 19.06.2012. godine)BILTEN 2 / 2011189

181ODBACIVANJE TUŽBE U SPORURADI UTVRDJIVANJA OČINSTVA(Član 347 stav 3 Porodičnog zakona)Ispunjeni su uslovi iz člana 347 stav 3 Porodičnog zakona da se tužbaodbaci, ako tužilac u ostavljenom roku ne proširi tužbu na lica koja tužbomnijesu obuhvaćena.Iz obrazloženja:"Prema odredbi člana 346 stav 1 Porodičnog zakona stranke u sporu radiutvrdjivanja očinstva su lice čije se očinstvo utvrdjuje, dijete i majka djeteta. Budućida tužbom za utvrdjivanje očinstva nijesu kao tuženi obuhvaćena sva lica sud jepozvao tužilju da proširi tužbu na ostala lica. Kako tužilja u ostavljenom roku tužbunije proširila na lica koja tužbom nijesu obuhvaćena to su bili ispunjeni i uslovi iz čl.347 st. 3 Porodičnog zakona da se tužba odbaci.Bez osnova su navodi revizije da se tužbeni zahtjev ne odnosi samo nautvrdjivanje očinstva, jer iz spisa proizilazi da je tužilja povukla tužbu u dijelu kojimse traži utvrdjenje da tužilji pripada pravo na porodičnu penziju iza smrti M. N. No ida nije povučena tužba u tom dijelu ona bi se morala odbaciti jer rješavanje spora utom dijelu ne spada u sudsku nadležnost."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 407/12 od 17.05.2012. godine)190 VRHOVNI SUD CRNE GORE

GRADJANSKO PROCESNO PRAVO

183NENADLEŽNOST SUDA I ODBACIVANJE TUŽBE(Član 19, u vezi čl. 276 stav 1 tačka 1 ZPP)Sporovi u vezi sa načinom upotrebe i korišćenja javnog puta nijesu usudskoj nadležnosti, te sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje.Iz obrazloženja:"Nižestepeni sudovi su se oglasili apsolutno nenadležnim za postupanje upredmetnoj pravnoj stvari i tužbu odbacili, dajući jasne i valjane razloge koje ovajsud u svemu prihvata.Naime, u pitanju je nekategorisani put koji predstavlja javno dobro, pa se nanjemu ne može steći pravo posjeda pa tako ni priznati posjedovna zaštita. Pravilnosu nižestepeni sudovi našli da sporovi u vezi sa načinom upotrebe i korišćenjajavnog puta nijesu u sudskoj nadležnosti, i tužbu su s pravom odbacili.Shodno odredbama Zakona o putevima ("Sl.list RCG", br.42/04 i Zakona oizmjenama i dopunama Zakona o putevima ("Sl.list RCG", br.54/09), na javnimputevima se ne mogu sticati stvarna prava po bilo kom osnovu osim pravoslužbenosti, od opšteg interesa (izmedju ostalog i postavljanje električnih kablova),ali pod uslovom da korišćenje tog prava ne ugrožava stabilnost puta, bezbjednost irežim saobraćaja na javnim putevima (čl.3 pomenutog Zakona).Poslove upravljanja, održavanja, zaštite državnih puteva vrši organ upravenadležan za državne puteve (čl.14 pom. Zakona). Organ uprave je nadležan i zaizdavanje saglasnosti za postavljanje električnih vodova i sl. na državnom putu(pored ostalog) a saglasnosti moraju da sadrže saobraćajno-tehničke uslove kojeutvrdjuje organ uprave (čl.16 pom. Zakona). Radi zaštite javnih puteva zabranjeno jeizvodjenje bilo kakvih radova koji ometaju ili ugrožavaju saobraćaj na javnom putu isprovodjenje Zakona za opštinske puteve vrši inspekcijski organ lokalne upravenadležan za poslove saobraćaja.Radi otklanjanja nepravilnosti inspektor, za organe lokalne uprave nadležanza saobraćaj, ovlašćen je da pored upravnih mjera i radnji propisanih Zakonom oinspekcijskom nadzoru preduzme i druge upravne mjere, kao na primjer narediuklanjanje instalacija sa javnog puta osim onih za koje je ustanovljeno pravoslužbenosti ili drugo pravo odredjeno zakonom (čl.86 pom. Zakona)."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 42/12 od 20.01.2012. godine)BILTEN 2 / 2011193

184DELEGACIJA STVARNO NADLEŽNOG SUDA(Član 66 ZPP)Činjenica da sud ima svojstvo stranke (tuženog) u parničnom postupku,predstavlja važan razlog za delegaciju drugog stvarno nadležnog suda.Iz obrazloženja:"Prema odredbi čl.66. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud može,na predlog stranke ili nadležnog suda, odrediti da u pojedinom predmetupostupa drugi stvarno nadležni sud, ako je očigledno da će se tako lakšesprovesti postupak ili ako za to postoje drugi važni razlozi.Okolnost da je jedna od stranaka Osnovni sud u Podgorici kod kojeg jetužilac na radu, važan je razlog koji opravdava delegaciju nadležnosti."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, R. br. 23/12 od 18.04.2012. godine)194 VRHOVNI SUD CRNE GORE

185NEOSNOVANOST PREDLOGA ZA DELEGACIJUMJESNE NADLEŽNOSTI(Član 66 ZPP, u vezi sa čl. 26 stav 1 tačka 4 Zakona o sudovima)Sumnja u objektivan rad suda ne predstavlja važan razlog za delegacijumjesne nadležnosti, a u sumnji u nepristrasnost pojedinog sudije stoji naraspolaganje institut izuzeća.Iz obrazloženja:"Predlog je neosnovan.Prema odredbi čl.66 ZPP, Vrhovni sud može, na predlog stranke ili nadležnogsuda, odrediti da u pojedinom predmetu postupa neki drugi stvarno nadležan sud,ako je očigledno da će se tako lakše sprovesti postupak ili ako za to postoje drugivažni razlozi.Po ocjeni ovog suda, okolnost da izvršni dužnik sumnja u objektivan radOsnovnog suda u Herceg Novom ne predstavlja važan razlog za delegaciju mjesnenadležnosti, a u sumnji u nepristrasnost pojedinog sudije stoji mu na raspolaganjeinstitut izuzeća."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, R. br. 9/12 od 21.03.2012. godine)BILTEN 2 / 2011195

186DELEGACIJA NADLEŽNOSTI SUDA(Član 66 ZPP)Okolnost da je tužilac stalni sudski vještak sa područja tog suda, ne možebiti razlog za delegaciju nadležnosti suda.Iz obrazloženja:"Odredbom člana 66. Zakona o parničnom postupku, propisano je da Vrhovnisud može, na predlog stranke ili nadležnog suda, odrediti da u pojedinom predmetupostupa drugi stvarno nadležan sud, ako je očigledno da će se tako lakše sprovestipostupak ili ako za to postoje drugi važni razlozi.Okolnost da je tužilac stalni sudski vještak sa područja kotorskog suda, nemože biti razlog za delegaciju nadležnosti suda, zbog čega je predlog podnijet u tompravcu valjalo odbiti kao neosnovan."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, R. br. 62/12 od 26.04.2012. godine)196 VRHOVNI SUD CRNE GORE

187PRETPOSTAVKA TAČNOSTI JAVNE ISPRAVEI DOSTAVLJANJE DOKAZA PO PROTEKU ROKA(Član 105 stav 3, u vezi čl. 286 st. 1 ZPP)Pretpostavka je da je javna isprava tačna ako je sačinio nadležni organ.***Sud može tokom postupka prihvatiti one dokaze iz kojih se može ocijenitiosnovanost postavljenog zahtjeva, bez obzira što su isti dostavljeni sudu poproteku roka koji je propisan za prezentiranje dokaza, pogotovu ako se radi otakvim dokazima na kojima se može utemeljiti sudska odluka.Iz obrazloženja:"Neosnovano se revizijom ukazuje na počinjenu bitnu povredu iz čl.367. st.1.u vezi čl.105. ZPP-a. Jer, shodno odredbi čl.105. st.3. ZPP-a, ako je ispravapriložena u prepisu ili fotokopiji, sud će na zahtjev protivne stranke pozvatipodnosioca da podnese sudu ispravu u izvorniku, a protivnoj stranci dozvoliti da jepregleda, uz određivanje roka kad je to potrebno u kome se isprava mora predati,odnosno pregledati. Na raspravi pred prvostepenim sudom od 11.04.2011. godine,zapisnik Odjeljenja za katastar, geodetske i imovinsko-pravne poslove SO Cetinjebr.04-3840/2-81 od 10.02.1983. godine i dopis tog organa Komisiji za predstavke ipritužbe SO Cetinje su pročitani u dokaznom postupku i predlagači se prekopunomoćnika izjasnili o istima, ali nisu zahtijevali da se ovi dokazi podnesu sudu uizvorniku. Pošto se radi o ispravama koje je sačinio nadležni upravni organ postojipredpostavka tačnosti javne isprave, a predlagači nijesu pružili sudu dokaze kojim biovu pretpostavku doveli u sumnju. Pored iznijetog, revizijom se bez osnova ukazujeda su ovi dokazi priloženi sudu po proteku roka u kojem stranka može iznositičinjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i predložiti dokaze koje želi izvesti u tokupostupka, kako to predviđa odredba čl.286. st.1. ZPP-a. Jer, sud može tokompostupka prihvatiti one dokaze iz kojih se može ocijeniti osnovanost postavljenogzahtjeva bez obzira što su isti dostavljeni sudu po proteku roka koji je propisan zaprezentiranje dokaza, pogotovu ako se radi o takvim dokazima na kojima se možeutemeljiti odluka u sporu."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 464/12 od 19.06.2012. godine)BILTEN 2 / 2011197

188NESTANAK DOSTAVNICE I BLAGOVREMENOST ŽALBE(Član 146 stav 7, u vezi sa čl. 371 i 437 ZPP)Ako u spisima predmeta ne postoji dostavnica o uručenju odluke, adostavljanje se ne može dokazati na drugi način, ne može se odlučiti na štetustranke, već se ima smatrati da je žalba blagovremena.Iz obrazloženja:"Medjutim, sud ne može na osnovu pretpostavki izvoditi zaključak o datumuizvršene dostave predmetnog rješenja o povlačenju tužbe punomoćniku tužioca.Naime, kopija stranice interne dostavne knjige o zaduženju sudskih dostavljača nepredstavlja pouzdan dokaz da je dostava predmetnog rješenja punomoćniku tužiocaizvršena 08.06.2010. godine. Ovo tim prije što iz kopije stanice dostavne knjigejasno proizilazi da je sudski dostavljač 01.06.2010. godine zadužen jednimprimjerkom rješenja P. br. 3246/08, koje je razdužio 09.06.2010. godine, a nespornoje da je predmetno rješenje uručeno punomoćniku tuženog 08.06.2010. godine, štoupućuje na zaključak o uručenju predmetnog rješenja toga dana punomoćnikutuženog, a ne punomoćniku tužioca.Prema tome, kako u spisima predmeta ne postoji dostavnica o izvršenomuručenju navedenog rješenja punomoćniku tužioca, a dostavljanje se ne možedokazati shodno odredbi člana 146 stav 7 ZPP na drugi način, ne može se odlučiti naštetu stranke, već se ima smatrati da je žalba izjavljena na predmetno rješenje opovlačenju tužbe blagovremena. Stoga je oba nižestepena rješenja valjalo ukinuti ipredmet vratiti prvostepenom sudu na ponovni postupak.U ponovnom postupku prvostepeni sud će žalbu dostaviti na odgovor i poprijemu odgovora na žalbu ili po proteku roka za odgovor na žalbu spise dostavitidrugostepenom sudu na odlučivanje po žalbi protiv prvostepene presude."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 853/11 od 13.12.2011. godine)198 VRHOVNI SUD CRNE GORE

189PRIMARNI I EVENTUALNI ZAHTJEV(Član 189 ZPP)Kada nema odluke o primarnom, ne može ostati ni odluka o eventualnomtužbenom zahtjevu.Iz obrazloženja:"Drugostepeni sud nije mogao potvrditi prvostepenu presudu u dijelu kojim jeodbijen kao neosnovan eventualni tužbeni zahtjev, a istu ukinuti u odnosu na tužiocedrugog i trećeg reda u dijelu kojim je odbijen primarni tužbeni zahtjev. Jer, kadanema odluke o primarnom, ne može ostati ni odluka o eventualnom tužbenomzahtjevu.U ponovnom postupku prvostepeni sud će otkloniti nedostatke na koje jeukazano ovim rješenjem i nakon pravilne ocjene svih činjenica na kojima je tužbenizahtjev zasnovan i svih izvedenih dokaza biće u mogućnosti da zaključi da li suugovori protivni dobrim poslovnim običajima, načelu savjesnosti i poštenja i načeluzabrane zloupotrebe prava, a u odnosu na eventualni tužbeni zahtjev da li je prestalopravo zahtijevati poništenje ugovora."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 58/12 od 17.05.2012. godine)BILTEN 2 / 2011199

190PREINAČENJE TUŽBE(Član 192 ZPP)Svaka promjena činjenične osnove tužbe nije preinačenje tužbe, jer akotužbeni zahtjev ostane u svojoj biti isti, promjena činjenične osnove nijepreinačenje već dopuna ili razjašnjenje činjenične osnove spora.Iz obrazloženja:"Revizija je neosnovana.U postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom nije učinjena bitnapovreda odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 12 ZPP, na čijepostojanje ovaj sud, u skladu sa čl. 401 istog zakona, pazi po službenoj dužnosti.Neosnovani su navodi revizije da je tužilac preinačio tužbu jer je promijeniočinjenice na kojima je tužbeni zahtjev zasnovan. Činjenični osnov je izmijenjen kadase odredjeni tužbeni zahtjev zasniva na bitno drugačijem činjeničnom stanju,drugom životnom dogadjaju i drugačijem kompleksu činjenica od onih koje su bileosnov istog tužbenog zahtjeva ili kada se bitnim elementima činjenične osnovedodaju novi, tako da novoformirani kompleks činjenica dovodi do promjeneidentiteta tužbenog zahtjeva. Svaka promjena činjenične osnove tužbe nijepreinačenje tužbe, jer ako tužbeni zahtjev ostane u svojoj biti isti, promjenačinjenične osnove nije preinačenje već dopuna ili razjašnjenje činjenične osnovespora. Budući da je tužbeni zahtjev zasnovan na činjenicama da je tužiocu odlukomtužene povjereno obavljanje prevoza putnika u gradskom i prigradskom linijskomdrumskom saobraćaju za odredjene grupe linija i da tužena nije izvršila obaveze iz teodluke, to je navodjenjem da se umjesto naknade za pojedinačne nerentabilnelinije traži naknada za grupe linija nije promijenjena istovjetnost tužbenogzahtjeva, jer su bitne činjenice na kojima je zasnovan zahtjev ostale iste, a tedopune bile su relevantne za način utvrdjivanja naknade i tim dopunama tužilac jesamo razjasnio činjeničnu osnovu spora. Dakle, tužilac nije promijenio istovjetnosttužbenog zahtjeva pa se ne može govoriti o preinačenju tužbe. S tim u vezi, budućida tužba nije bila preinačena, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da nijenastupila zastarjelost potraživanja."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 41/12 od 04.05.2012. godine)200 VRHOVNI SUD CRNE GORE

191PROCESNA ULOGA UMJEŠAČA(Član 206 stav 2 ZPP)Do pravosnažnosti rješenja kojim se odbija učešće umješača, umješačmože učestvovati u postupku i njegove parnične radnje ne mogu se isključiti.Iz obrazloženja:"Podneskom od 13.12.2010. godine tužilac je DOO "OTP F. M." iz Podgoriceoznačio kao trećetuženog, na što isti nije pristao, a podneskom od 21.02.2011.godine predložio je da mu sud dozvoli miješanje u parnici na strani prvotužene. Otom predlogu sud nije odlučio.Rješenjem od 23.03.2011. godine prvostepeni sud je utvrdio povlačenje tužbe,a rješenjem od 11.04.2011. godine odbacio je kao nedozvoljenu žalbu DOO "OTP F.M." protiv rješenja o povlačenju tužbe sa obrazloženjem da je žalba izjavljena odstrane neovlašćenog lica, jer je isti izjavio žalbu kao trećetuženi, a nije pristao naproširenje tužbe u odnosu na njega. Međutim, iz sadržine žalbe proizilazi da je DOO"OTP F. M." izjavio žalbu i kao umješač na strani prvotuženog, pa nižestepenisudovi nisu mogli odbaciti žalbu kao nedozvoljenu sa razloga sa kojeg su to učinili.Ovo zato što, kao što je naprijed rečeno, o predlogu DOO "OTP F.M." da se umiješau parnicu na strani prvotuženog sud nije odlučio, a prema odredbi čl.206. st.2. ZPPa,do pravosnažnosti rješenja kojim se odbija učešće umješača, umješač možeučestvovati u postupku i njegove parnične radnje ne mogu se isključiti. Dakle, žalbaovog lica, kao umješača, nije nedozvoljena, pa su nižestepeni sudovi pogriješili kadasu je, kao takvu, odbacili."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 39/12 od 15.05.2012. godine)BILTEN 2 / 2011201

192TERET DOKAZIVANJA U PARNIČNOM POSTUPKU(Član 219 stav 2 ZPP)Teret dokazivanja činjenica koje su važne za donošenje odluke, odnosnoza nastanak ili ostvarenje prava, snosi stranka koja tvrdi da ima to pravo.Iz obrazloženja:"Predmetnom tužbom tužilja je tražila da se utvrdi suvlasnike jedne polovineidealnog dijela poslovnog prostora površine 87 m2 koji se vodi kao vlasništvodrugotuženog u listu nepokretnosti br.389 KO Novi Bar. Takav zahtjev temeljila jena tvrdnji da isti predstavlja bračnu tekovinu nje i drugotuženog, te da nije znala daje ugovorom o kupoprodaji njen suprug spornim objektom raspolagao u koristprvotuženog.Polazeći od činjenice da tužilja nije pružila valjane dokaze kojima bi potvrdilanavode da nije znala da je njen suprug prodao sporni objekat prvotuženom,nižestepeni sudovi su odbili postavljeni tužbeni zahtjev kao neosnovan pozivajući sepri tom na odredbe čl.219. Zakona o parničnom postupku."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 11/12 od 01.02.2012. godine)202 VRHOVNI SUD CRNE GORE

193NUŽNO SUPARNIČARSTVO I UREDNOST TUŽBE(Član 202, u vezi sa čl. 276 tačka 6 ZPP)Neobuhvatanje svih lica koja ulaze u krug nužnih suparničara, nepredstavlja nedostatak stvarne legitimacije, zbog kojeg nedostatka bi se tužbenizahtjev odbio, već se radi o procesnom nedostatku, zbog kojeg se ako se tužbane uredi ona odbacuje.Iz obrazloženja:"Za ukazati je prvostepenom sudu da isti tužbeni zahtjev tužilja nije mogaoodbiti, kao neosnovan zbog nepotpune stranačke sposobnosti.Jer, neobuhvatanje svih lica koja ulaze u krug nužnih suparničara, nepredstavlja nedostatak stvarne legitimacije, zbog kojeg nedostatka bi se tužbenizahtjev odbio, već se radi o procesnom nedostatku, zbog kojeg se ako se tužba neuredi ona odbacuje.Za ukazati je sudu, da bi kod utvrdjene činjenice da su sporne nekretninerješenjem Uprave za nekretnine - Područne jedinice Kotor br.954-106-UP I-2155/09od 08.02.2010. godine uknjižene na Državu Crnu Goru, kao državna svojina kao i dase traži upis prava svojine na tužioca bilo nužno kao tuženu označiti i Državu CrnuGoru.Kod naprijed navedenog presude nižestepenih sudova je valjalo ukinuti ipredmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.U ponovnom postupku na novoj glavnoj raspravi, prvostepeni sud će otklonitiukazane nedostatke, s tim što će prethodno pozvati tužilje da kao tuženu u ovomsporu označe i Državu Crnu Goru, a potom utvrdi odlučne činjenice na koje jeukazano ovim rješenjem. Tek, nakon što postupi na izloženi način, isti će biti umogućnosti da u ovoj pravnoj stvari donese pravilnu i zakonitu odluku."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 246/12 od 21.03.2012. godine)BILTEN 2 / 2011203

194OBNAVLJANJE VJEŠTAČENJA(Član 256 stav 2 ZPP)Ako se nedostaci u nalazima vještaka ne mogu otkloniti ponovnimsaslušanjem vještaka, obnoviće se vještačenje sa istim ili drugim vještacima.Iz obrazloženja:"Pravilno je prvostepeni sud u smislu čl. 256. ZPP obnovio vještačenje povještaku V. J. Jer, shodno st.2.tog člana, ako se nedostaci u nalazima ne moguotkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, obnoviće se vještačenje sa istim ili drugimvještacima. Prvostepeni sud je pravilno našao, da se vještačenje obnovi po vještakuV, koji je uradio revalorizaciju u skladu sa stavovima - zaključku br.1. sasavjetovanja Saveznog suda, Vrhovnog suda RCG i dr. od 24-26.09.1996.godine i04.12.1996.godine. Sa tih razloga, bez odlučnog značaja su svi navodi revizije, kojisu usmjereni za obračun visine štete od strane vještaka finansijske struke."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 95/12 od 02.03.2012. godine)204 VRHOVNI SUD CRNE GORE

195SPAJANJE PARNICA(Član 292 stav 1 ZPP)Spajanje parnica, radi zajedničkog raspravljanja pred istim sudom nijeobavezno, već se parnice mogu spojiti kad za to postoje razlozi cjelishodnosti.Iz obrazloženja:"Predmetnom tužbom je tražena naknada štete, koju je tužilac pretrpio, uslednezakonitog zadržavanja riblje hrane u skladištu tuženog a nakon raskida ugovora oposlovno-tehničkoj saradnji.Neosnovano se revizijom ukazuje da je trebalo spojiti ovu parnicu saparnicom, koja se vodi između istih stranaka pred Privrednim sudom u Podgoricipod P.br.105/09, vezano za njihovo poslovanje i ostvarene rezultate po ugovoru oposlovno-tehničkoj saradnji. S tim u vezi, za ukazati je revidentu da spajanjeparnica, radi zajedničkog raspravljanja u smislu čl.292. st.1. ZPP-a, pred istimsudom nije obavezno, već se parnice mogu spojiti kad za to postoje razlozicjelishodnosti. Dakle, u konkretnom nižestepeni sud je rukovodeći se upravocjelishodnošću odbio predlog za spajanje parnica, što isključuje postojanje ukazanebitne povrede iz čl.367. st.1. u vezi čl.292. st.1. ZPP-a."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 104/11 od 07.12.2011. godine)BILTEN 2 / 2011205

196POBIJANJE PRESUDE NA OSNOVU PRIZNANJA(Član 337 stav 1, u vezi sa čl. 366 st. 2 i čl. 365 st. 3 ZPP)Presuda na osnovu priznanja ne može se pobijati zbog nepotpuno ipogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja.Iz obrazloženja:"Prema stanju u spisima, ispunjene su bile sve procesne pretpostavke zadonošenje presude na osnovu priznanja u smislu čl.337 st.1 Zakona o parničnompostupku.Revizijski navodi o pogrešno i nepotpuno utvrdjenom činjeničnom stanju izastarjelosti su bili i žalbeni navodi na koje je drugostepeni sud dao potpuneodgovore, jer se presuda na osnovu priznanja ne može pobijati zbog nepotpuno ipogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja u smislu čl.366 st.2 Zakona o parničnompostupku, niti isticati prigovor zastarjelosti, u smislu čl.365 st.3 Zakona o parničnompostupku.Nema mjesta navodima u reviziji da je punomoćnik tuženog morala imatispecijalno punomoćje, odnosno, izričito ovlašćenje za priznanje tužbenog zahtjeva,jer prema čl.94 st.2 ZPP-a, punomoćnik stranke koja je pravno lice, i kada nijeadvokat, može bez izričitog ovlašćenja da vrši radnje iz st.1 ovog člana, što znači daje punomoćnik tuženog, koji je dipl. pravnik na radu kod tuženog, po datompunomoćju, mogao i preduzeti radnju koja se odnosi na priznanje tužbenog zahtjeva.Punomoćnik tuženog je tužbeni zahtjev izričito priznao, što proizilazi izsadržine raspravnog zapisnka od 18.05.2011.godine, pa je prvostepeni sud,zaakonito donio presudu na osnovu priznanja, kojom se tužbeni zahtjev usvaja."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 233/12 od 28.03.2012. godine)206 VRHOVNI SUD CRNE GORE

197USLOVI ZA DONOŠENJE PRESUDE ZBOG PROPUŠTANJA(Član 339 ZPP)Da bi se donijela presuda zbog propuštanja moraju da budu kumulativnoispunjeni svi uslovi propisani članom 339 ZPP.Iz obrazloženja:"Pobijanom presudom odbijena je žalba tuženog i potvrđena prvostepenapresuda zbog propuštanja kojom je: 1. utvrđeno da je tuženi povrijedio imovinskoautorsko pravo tužioca, 2. tuženom je zabranjeno da istim ili sličnim radnjama izvršiponovnu povredu imovinskih autorskih prava tužioca i 3. obavezan je tuženi datužiocu nadoknadi štetu.Presuda zbog propuštanja može se donijeti samo ako tuženi u roku iz čl.279.st.1. ZPP-a (30 dana) ne odgovori na tužbu. Dakle, radi se o presudi kojom je usvajatužbeni zahtjev bez raspravljanja jer postoji zakonska pretpostavka da tuženi neosporava tužbeni zahtjev, odnosno da tužbeni zahtjev, uz postojanje ostalih uslova,priznaje.Ostali uslovi za donošenje presude zbog propuštanja propisani su čl.339. st.1.čl.1 - 4 ZPP-a, i moraju biti kumulativno ispunjeni. Osnovni uslov je da je tuženomuredno dostavljena tužba na odgovor. U spisima predmeta se nalazi urednopotpisana povratnica iz koje se vidi da je tuženom tužba, sa prilozima, na odgovordostavljena 19.09.2011. godine."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 64/12 od 05.06.2012. godine)BILTEN 2 / 2011207

198PRAVOSNAŽNOST PRESUDEI ODBACIVANJE TUŽBE(Član 352 stav 2 ZPP)Kada sud utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kome je većpravosnažno odlučeno, odbaciće tužbu, bilo po prigovoru stranke, ili poslužbenoj dužnosti.Iz obrazloženja:"Prema stanju u spisima, u konkretnoj pravnoj stvari je pravosnažno odlučenopresudom Osnovnog suda u Rožajama P.br.46/2010 od 29.04.2010.godine, kojom jeodbijen tužbeni zahtjev tužilaca, a koji je istovjetan sa tužbenim zahtjevom u ovojparnici. Ta presuda je potvrdjena presudom Višeg suda u Bijelom PoljuGž.br.1227/10 od 30.08.2010.godine. Utvrdjeno je da se radi o istom tužbenomzahtjevu, istih tužilaca, za isplatom otpremnine po godini radnog staža kod tuženog.Prema tome, kada sud utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kome je većpravosnažno odlučeno, odbaciće tužbu, bilo po prigovoru stranke, ili po službenojdužnosti, u smislu čl.352 st.2 ZPP-a."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 251/12 od 28.03.2012. godine)208 VRHOVNI SUD CRNE GORE

199RELATIVNO BITNA POVREDA ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA(Član 367 stav 1, u vezi sa čl. 191 i 192 st. 2 ZPP)Nedostavljanjem podneska tužioca o objektivnom preinačenju tužbetuženom na izjašnjenje, počinjena je bitna povreda odredaba parničnogpostupka.Iz obrazloženja:"Osnovano se ukazuje revizijom da je nižestepena presuda donesena uzpočinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.367. st.1. u vezi čl.191 i192. st.2. ZPP-a. Jer, iz spisa predmeta proizilazi da je punomoćnik tužioca naročištu za glavnu raspravu koja je bila zakazana za dan 26.10.2010. godine suduneposredno dostavio podnesak kojim je "precizirao" tužbeni zahtjev, tražeći na imenaknade inflatorne štete iznos od 4.284.683,76 eura, sa pripadajućom kamatom oddana presudjenja. Navedni podnesak tuženoj uz poziv za glavnu raspravu odredjenuza dan 17.11.2010. godine, niti za raspravu za 09.12.2010. godine nije dostavljen naizjašnjenje. Prema čl.192. st.1. ZPP-a preinačenje tužbe je promjena istovjetnostitužbenog zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Ukonkretnom se dakle radi o objektivnom preinačenju tužbe u smislu povećanjatužbenog zahtjeva u odnosu na ranije postavljeni, pa je bilo nužno navedenipodnesak tužioca dostaviti tuženoj na izjašnjenje, što je prvostepeni sud propustio daučini. Kako se tužena nije upuštala u raspravu nakon povećanja tužbenog zahtjeva,to se ne može smatati da je ista pristala na preinačenje tužbe. Dakle, u postupku predprvostepenim sudom je počinjena ukazana relativno bitna povreda odredabaparničnog postupka, koju nije sankcionisao drugostepeni sud."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 23/12 od 19.04.2012. godine)BILTEN 2 / 2011209

200BITNA POVREDA ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA- PROPUST OCJENE DOKAZA -(Član 367 stav 2 tačka 15 ZPP)Propustom suda da ocijeni bitne dokaze i o istima da valjane razlogeučinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2tačka 15 ZPP.Iz obrazloženja:"U postupku pred prvostepenim sudom na ročištu od 08.12.2009. godineizveden je dokaz vršenjem uvida u spise Kri.br.98/09 u sastavu kojih se nalazi nalazSudsko - medicinskog odbora Medicinskog fakulteta u Podgorici koji je mišljenja daje početak i razvoj opšte krvne zaraze u uzročno-posljedičnoj vezi sa povredjivanjemtužilje prilikom prevrtanja kolica, te da je ulazak patogenog agensa u organizamtužilje posljedica neprimjene nihgijenskih mjera uz pad imuniteta.Prilikom donošenja presude prvostepeni sud uopšte nije cijeni ovaj dokaz nitije dao razloge da li isti prihvata ili ne, koji je inače u suprotnosti sa nalazom imišljenjem Medicinskog odbora iz Beograda. Isto tako, prvostepeni sud ne cijeni niiskaz tužilje dat u svojstvu stranke koja je navela da je tuženom dobro poznato njenopovredjivanje čemu su prisustvovali i dogadjaj vidjeli svjedoci N. Ž, L. G. i H. N.koja je tužilji pomogla da ustane a kasnije joj stavljali led na nogu.Propuštajući da ocijeni navedene dokaze i o njima da odgovarajuće razlogeprvostepeni sud je počinio bitnu povredu postupka iz čl.367 st. 2 tač.15 ZPP našto seosnovano ukazuje revizijom.Istu bitnu povredu počino je i drugostepeni sud jer prilikom rješavanja požalbi nije sankcionisao prednje propuste prvostepenog suda, iako je na to ukazivanožalbom.U ponovnom postupku prvostepeni sud će prije svega utvrditi da li je došlo doprevrtanja kolica sa hemijskim materijalom i povredjivanja tužilje istom prilikom.Pri tome će prvostepeni sud ocijeniti iskaze tužilje date u svojstvu stranke i ponovosaslušati svjedoke N. Ž, L. G. i H. N, na okolnosti koje je tužilja navela u svomiskazu, jer je ovaj dokaz izveden nakon saslušanja navedenih svjedoka. Prvostepenisud će izvršiti dopunu nalaza medicinskog odbora u Podgorici na način što će tražitida odbor bliže obrazloži dato mišljenje i zaključak da je razvoj krvne zaraze uuzročno posledičnoj vezi sa povredjivanjem tužilje prilikom prevrtanja kolica, nakončega će ocijeniti i ovaj dokaz. Ukoliko se nalaz Medicinskog odbora Podgorica upogledu odlučnih činjenica bude razlikova sa nalazom Medicinskog odbora uBeogradu prvostepeni sud će postupiti u skladu sa odredbom čl.256 ZPP-a nakončega će ponovo odlučiti u ovoj pravnoj stvari dajući o tome jasne i valjane razloge osvim odlučnim činjenicama."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 305/12 od 10.04.2012. godine)210 VRHOVNI SUD CRNE GORE

201NEDOSTATAK RAZLOGA O STVARNOJ LEGITIMACIJI STRANAKA(Član 367 stav 2 tačka 15 ZPP)Sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 367stav 2 tačka 15 ZPP ako nije dao razloge o stvarnoj legitimaciji stranaka.Iz obrazloženja:Prvostepeni sud je svojom odlukom usvojio tužbeni zahtjev i obavezao tuženogna isplatu navedenog iznosa pri čemu ne daje razloge o stvarnoj legitimaciji stranaka.Propuštajući da odluči po navedenim prigovorima i o tome u svojoj presudi da jasne ivaljane razloge prvostepeni sud je počinio bitnu povredu postupka iz čl.367 st.2 tač.15ZPP našto se osnovano ukazuje revizijomPrednje propuste prvostepenog suda, iako je na to ukazano žalbom, nijesankcionisao drugostepeni sud, čime je i on počinio istu bitnu povredu radi čega se objepresude moraju ukinuti i predmet vratiti na ponovno sudjenje.Sporna legitimacija stranaka predstavlja institut materijalnog prava o čemu sudvodi računa po službenoj dužnosti i predstavlja odnos stranke prema predmetu spora.Stoga, bi tužilac bio aktivno legitimisan da postavi ovakav zahtjev samo ako je onplatio navedeni iznos za utrošenu električnu energiju, jer bi time došlo do umanjenjanjegove imovine čime bi pretrpio štetu što bi mu u smislu odredbe čl.192 i 196 Zakonao obligacionim odnosima davalo za pravo da traži njenu naknadu. Što se tiče pasivnelegitimacije tuženog ona je nesumnjiva jer se tuženi čl.2 predmetnog ugovora obavezaoda snosi troškove potraživanja električne energije.U ponovnom postupku prvostepeni sud će utvrditi da li je tužilac platio sporniiznos za utrošenu električnu energiju, te će zavisno od toga ponovo odlučiti oosnovanosti postavljenog zahtjeva, dajući pri tome jasne i valjane razloge o svimodlučnim činjenicama."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 352/12 od 26.04.2012. godine)BILTEN 2 / 2011211

202NOVE ČINJENICE I NOVI DOKAZI U REVIZIJI(Član 402 ZPP)Stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze,samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbogkojih se revizija može izjaviti.Iz obrazloženja:"Isto tako i po nalaženju ovog suda tvrdnja tuženih da je "tužilac namiren usvom nasledju" tokom postupka ponudjenim dokazima nije dokazano, kako su to ipravilno zaključili nižestepeni sudovi. S tim u vezi za ukazati je revidentu, da ovajsud nije cijenio dokaze koji su dostavljeni sudu uz reviziju tužene B. rodj. D. F. -kupoprodajni ugovor od 19.05.1963. godine i izjave L. Dj. i F. R, jer shodno čl.402.ZPP-a stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samoako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih serevizija može izjaviti, što u konkretnom nije slučaj."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 295/12 od 04.04.2012. godine)212 VRHOVNI SUD CRNE GORE

203POGREŠNO UPUTSTVO O PRAVNOM LIJEKU(Član 437 ZPP)Kada zbog pogrešnog uputstva pravni lijek nije izjavljen u zakonskomroku treba uzeti da je pravni lijek blagovremeno izjavljen, ukoliko je izjavljenu roku označenom u uputstvu o pravnom lijeku.Iz obrazloženja:"Stoji činjenica, da je rok za izjavljivanje žalbe u radnim sporovima 8 danashodno čl. 437. ZPP. Medjutim, kako je u otpravku prvostepene presude u pravnojpouci naveden rok od 15 dana za izjavljivanje žalbe, to stranka ne može trpjeti štetneposledice zbog greške suda. Jer, u slučaju pogrešne pouke suda o pravu naizjavljivanje pravnog lijeka u ovjerenom prepisu presude dostavljenom strankama,pravni lijek je blagovremeno izjavljen, ukoliko je izjavljen u roku označenom upravnoj pouci na ovjerenom prepisu prvostepene presude. Imajući prednje u vidužalba na prvostepeno rješenje izjavljena je u ostavljenom roku po pravnoj pouci, paje stoga ista blagovremena.Dakle, imajući u vidu naprijed navedeno, drugostepeni sud je takvimpropustima počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 367.st.2.tač.9.ZPP, jer - tužiocu nezakonitim postupanjem nije data mogućnost da raspravlja predsudom, pa je stoga drugostepeno rješenje valjalo ukinuti i predmet vratiti istom suduna ponovno odlučivanje po izjavljenoj žalbi tužioca."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 173/12 od 14.03.2012. godine)BILTEN 2 / 2011213

204USLOVI ZA PODNOŠENJE REVIZIJE(Član 397 stav 1, u vezi sa čl. 407 ZPP)Ne može se podnijeti revizija protiv drugostepene presude, akoprvostepena presuda nije pobijana žalbom.Iz obrazloženja:"Prvostepenom presudom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev. Protiv ovepresude žalbu je podnijela samo tužilja, a drugostepeni sud je taj pravni lijek odbiokao neosnovan. Protiv presude Višeg suda reviziju je izjavio tuženi, iako žalbomnije pobijao prvostepenu presudu.Ovaj sud nalazi da je revizija nedozvoljena. Prema čl.397. st.1. ZPP-a, strankamože izjaviti reviziju protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu. Uovom slučaju tuženi se nije koristio žalbom, pa je na taj način parnični odnos premanjemu okončan pravnosnažnom presudom donesenom u prvom stepenu. Stoga, zatuženog nema pravosnažne presude donijete u drugom stepenu protiv koje bi moglabiti izjavljena revizija kao vanredni pravni lijek.Kako je u odsustvu pravosnažne presude donijete u drugostepenom postupkutuženi ostao bez prava za podnošenje revizije, to je shodno čl.397. st.1. ZPP-a,revizija nedozvoljena, zbog čega je istu valjalo odbaciti."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 384/12 od 15.05.2012. godine)214 VRHOVNI SUD CRNE GORE

205NEDOZVOLJENOST REVIZIJE(Član 407 ZPP, u vezi sa čl. 24 stav 2 Zakona o zaštiti pravana sudjenje u razumnom roku )Protiv odluka donijetih po kontrolnom zahtjevu i tužbi za pravičnozadovoljenje, revizija nije dozvoljena.Iz obrazloženja:"Zakon o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku ("Sl. list CG", br. 11/07)predvidja zahtjev za ubrzanje postupka (kontrolni zahtjev) i tužbu za pravičnozadovoljenje, kao pravna sredstva za zaštitu prava na sudjenje u razumnom roku.Ovim zakonom nije propisano pravo na reviziju protiv odluka donijetih popredvidjenim pravnim sredstvima.Prilikom izvodjenja zaključka o dozvoljenosti revizije u konkretnom slučajusud je imao u vidu i odredbu člana 8 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnomroku, pa je našao da ista nije od značaja za drugačiju odluku. Ovo iz razloga što jetom odredbom propisano da se u postupku odlučivanja po pravnim sredstvima zazaštitu prava na sudjenje u razumnom roku na pitanja koja nijesu uredjena ovimzakonom shodno primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, a postupakodlučivanja po pravnim sredstvima ovog zakona drugačija je kategorija odvanrednih pravnih ljekova koje predvidja Zakon o parničnom postupku, u koje spadai revizija.U prilog gornjeg zaključka je i odredba člana 24 stav 2 Zakona o zaštiti pravana sudjenje u razumnom roku, kojom je propisano da protiv rješenja predsjednikaVrhovnog suda i vijeća Vrhovnog suda donijetog po kontrolnom zahtjevu ni žalbanije dozvoljena."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 129/12 od 02.03.2012. godine)BILTEN 2 / 2011215

206PREINAČENJE TUŽBE I DOZVOLJENOST REVIZIJE(Član 397 stav 2 ZPP)Dozvoljenost revizije cijeni se prema zakonu koji je važio u vrijemepreinačenja tužbe.Iz obrazloženja:"Tokom postupka tužilac je više puta povećavao i smanjivao tužbeni zahtjev,a na ročištu glavne rasprave od 18.01.2011. godine tužbu je preinačio na način što jetužbeni zahtjev povećao na iznos od 9.101,85 €.Dozvoljenost revizije cijeni se prema zakonu koji je važio u vrijemepreinačenja tužbe.Prema odredbi čl.397. st.2. ZPP-a ("Sl.list RCG", br.22/04 i 76/06), revizijanije dozvoljena u imovinsko pravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosina potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe, akovrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi10.000,00 €.Kako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude iznosi 9.101,85 €, tonesumljivo proizilazi da se radi o iznosu koji ne prelaze mjerodavnu vrijednostpredmeta spora za dozvoljenost revizije, pa je revizija nedozvoljena."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 16/12 od 24.01.2012. godine)216 VRHOVNI SUD CRNE GORE

207NEDOZVOLJENOST REVIZIJE(Član 404 stav 2 ZPP)Revizija izjavljena od strane lica koje je odustalo od iste je nedozvoljena.Iz obrazloženja:"Protiv drugostepene presude tuženi je blagovremeno izjavio reviziju zbogbitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.Predloženo je da se nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu naponovno suđenje ili preinače na način što će se tužbeni zahtjev odbiti kaoneosnovan.Podneskom primljenim u ovaj sud 16.03.2012. godine tuženi je povukaoreviziju.Prema odredbi čl.404. st.2. Zakona o parničnom postupku revizija jenedozvoljena kada ju je izjavilo lice koje je odustalo od nje."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P br. 24/12 od 20.03.2012. godine)BILTEN 2 / 2011217

208NEDOZVOLJENOST REVIZIJE(Član 407, u vezi sa čl. 414 stav 5 ZPP)Rješenje kojim je pravosnažno odbijen predlog za ispravljanje presude,postupak se pravosnažno ne okončava, pa protiv tog rješenja revizija nijedozvoljena.Iz obrazloženja:"Revizija je nedozvoljena.Prema odredbi člana 414 stav 1 ZPP stranke mogu izjaviti reviziju i protivrješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen. Rješenjemkojim je pravosnažno odbijen predlog za ispravljanje presude, postupak sepravosnažno ne okončava, pa protiv tog rješenja revizija nije dozvoljena."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 163/12 od 22.03.2012. godine)218 VRHOVNI SUD CRNE GORE

209NEZAKONITO POSTUPANJE SUDAKAO RAZLOG ZA PONAVLJANJE POSTUPKA(Član 421 stav 1, u vezi sa čl. 142 st. 1 i 5 ZPP)Stranka nije onemogućena da raspravlja pred sudom ako sud nijepostupio shodno odredbi člana 142 stav 5 ZPP i dalja dostavljanja stranki kojanije prijavila promjenu adrese (član 142 stav 1 ZPP) vršio pribijanjem pismenana oglasnu tablu, već je istoj postavio privremenog zastupnika, te nijesuispunjeni uslovi za ponavljanje postupka predvidjeni odredbom čl. 421 st. 1tačka 1 ZPP.Iz obrazloženja:"U konkretnom slučaju, nižestepeni sudovi su iz sadržine spisa P.br.469/92,zaključili da je tuženom uredno dostavljena tužba koju je tužilac podnio 18.09.1992.godine radi utvrđenja prava svojine i činidbe, da je tuženi K. A. na ročištu predprvostepenim sudom osporio tužbeni zahtjev u cjelosti i pristupao na ročište zaglavnu raspravu, a potom otišao u inostranstvo, zbog čega je rasprava više putaodlagana i iz tih razloga prvostepeni sud donio rješenje 24.10.1995. godine i istompostavio privremenog zastupnika G. S. da u parnici vrši sva prava i štiti interesetuženog dok se isti ne pojavi pred sudom. Navedena parnica je okončanapravosnažnom presudom donijetom 30.05.1996. godine.Na osnovu navedenog, po nalaženju ovog suda pravilan je zaključaknižestepenih sudova da ovakvim postupanjem prvostepenog suda u okončanojparnici tuženi nije onemogućen da raspravlja pred sudom, pa ne stoje razlozi zaponavljanje postupka predviđeni u čl.421. st.1. tač.1.ZPP-a, Jer, prema odredbičl.145. st.1. ZPP-a, koji je bio u primjeni, tuženi je bio u obavezi da odmahobavijesti sud o promjeni svog prebivališta ili stana, sve do dostavljanjadrugostepene odluke kojom se postupak okončava. Kako tuženi nije postupioshodno ovoj obavezi, a njegova adresa nije se mogla saznati, prvostepeni sud jepostupio na naprijed izloženi način postavljanjem privremenog zastupnika. Stoga jepravilan zaključak nižestepenih sudova da su interesi tuženog u okončanom sporu naovaj način bili zaštićeni, bez obzira što prvostepeni sud nije postupio shodno odredbičl.145. st.2. ZPP-a, i dalja dostavljanja u toj parnici za tuženog vršio pribijanjempismena na oglasnu tablu suda, pa je predlog za ponavljanje iz navedenog razloganeosnovan."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 145/12 od 29.02.2012. godine)BILTEN 2 / 2011219

210PONAVLJANJE POSTUPKA(Član 421 stav 1 tačka 9 ZPP)Da bi nove činjenice i novi dokazi bili zakonski razlog za ponavljanjepostupka, potrebno je da su postojali još za vrijeme trajanja postupka čije seponavljanje traži i da nijesu mogli biti istaknuti i upotrijebljeni u tompostupku.Iz obrazloženja:"Utvrdjeno je da je tužilac po osnovu ugovora o kupoprodaji stekao pravosvojine na nepokretnostima bliže opisanim izrekom te presude. Tuženi - sadapredlagač tvrdi da nepokretnosti koje su bile predmet tog ugovora nijesu pravilnoidentifikovane, te da je zbog neslaganja stanja po ugovoru i stanja na terenu tužilacgreškom postao vlasnik nepokretnosti tuženog, pa traži ponavljanje postupkaosnovom člana 421 stav 1 tačka 9 ZPP. Kao nove dokaze u smislu navedeneodredbe navodi svjedoke E. F. i Š. F, svoje rodjake, a koje u ranijempostupku nijemogao predložiti do okončanja, na okolnost pravilnog razjašnjenja lokacije iidentifikacije njegovog zemljišta i zemljišta F. F, koje je moglo biti predmetkupoprodajnog ugovora.Odredbom člana 421 stav 1 tačka 9 ZPP propisano je da ako stranka sazna zanove činjenice ili nadje ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovukojih je za stranku mogla biti donijeta povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazibili upotrijebljeni u ranijem postupku, da se postupak koji je odlukom sudapravosnažno završen, na predlog stranke može ponoviti.Dakle, nove činjenice i novi dokazi, da bi bili zakonski razlog za ponavljanjepostupka, potrebno je da su postojali još za vrijeme trajanja postupka čije seponavljanje traži i da nijesu mogli biti istaknuti i upotrijebljeni u tom postupku, a daje stranka za njih tada znala i da su mogli biti upotrijebljeni u ranijem postupku istibi doveli do povoljenije odluke za stranku koja ponavljanje traži.S obzirom da se tuženi u predlogu za ponavljanje postupka i u postupku kodprvostepenog suda poziva na svjedoke E. F. i Š. F, koji su njegovi rodjaci i žive uistom mjestu gdje živi i tuženi - u Gusinju, kao novom dokazu, to je pravilanzaključak nižestepenih sudova da se ne može smatrati da se radi o novom dokazu, usmislu odredbe člana 421 stav 1 tačka 1 ZPP, koji se ranije nije mogao upotrijebiti,što predstavlja uslov da bi se ponovio pravosnažno okončani postupak. Tuženi jemogao u ranijem postupku da predloži saslušanje ovih svjedoka, ali svojimnečinjenjem, svojim propustom to nije učinio. Budući da je odredbom čl. 422 ZPPpropisano da se iz razloga navedenih u čl. 421 st. 1 tačka 9 ZPP može dozvolitiponavljanje postupka samo ako stranka bez svoje krivice nije mogla podnijetidokaze prije nego što je raniji postupak završen pravosnažnom sudskom odlukom, to220 VRHOVNI SUD CRNE GORE

je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se nijesu ostvarile pretpostavke zaponavljanje postupka."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 566/12 od 29.06.2012. godine)211BILTEN 2 / 2011221

212NEDOZVOLJENOST PREDLOGA ZA PONAVLJANJE POSTUPKA(Čl. 421 i 425 ZPP)Rješenje kojim je odbijen predlog za ponavljanje postupka nije odlukakojim se postupak pravosnažno završava, pa predlog za ponavljanje postupkaprotiv takve odluke nije dopušten.Iz obrazloženja:"Rješenjem ovog suda Rev. IP br.71/11 od 25.10.2011. godine, odbijen jepredlog tuženog da se dozvoli ponavljanje revizijskog postupka završenog rješenjemRev.IP.br.33/11 od 24.03.2011. godine.Tuženi je podnio predlog i za ponavljanje tog postupka - postupka završenogrješenjem ovog suda Rev.IP br.71/11 od 25.10.2011. godine.Predlog za ponavljanje postupka, u smislu čl.421. ZPP-a, može se podnijetiprotiv sudskih odluka kojima je postupak pravosnažno završen. Rješenje kojim jeodbijen predlog za ponavljanje postupka nije odluka kojom se postupak pravosnažnozavršava pa predlog za ponavljanje postupka protiv takve odluke nije dopušten."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 108/11 od 20.12.2011. godine)222 VRHOVNI SUD CRNE GORE

RADNO PRAVO

214MIROVANJE PRAVA IZ RADNOG ODNOSA(Član 76 stav 2 Zakona o radu)Mogućnost mirovanja prava iz radnog odnosa zbog imenovanja nadržavnu funkciju ograničava se na jedan mandat.Iz obrazloženja:"Nasuprot navodima revizije, po ocjeni ovog suda drugostepeni sud jepravilno primijenio materijalno pravo kada je potvrdio prvostepenu presudu, kojomje tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.Naime, tužilac je tužbom tražio da se utvrdi da mu miruju prava i obaveze izrada i po osnovu rada, kod tuženog, a ovo zbog izbora na mjesto Sekretara S. za s. s.Glavnog grada Podgorica u trajanju od 01.12.2010. do 01.12.2014. godine, kao i dase poništi rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa.Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilac po konkursu od 13.09.2010.godine izabran za Sekretara S. za s. s. u glavnom gradu Podgorica, koja odluka jedonijeta 08.10.2010. godine a isti imenovan na navedenoj funkciji za period od01.12.2010. do 01.12.2014. godine. Nakon toga se obratio tuženoj da mu odobrimirovanje prava i obaveza iz radnog odnosa na period od 4 godine, na koji je periodimenovan naprijed navedenom odlukom od 08.10.2010. godine. Tuženi je natraženje tužioca istog obavijestio da je dužan da se javi na posao u roku shodnorješenju br.14896 od 02.12.2008. godine i da neće donositi novo rješenje omirovanju prava i obaveza iz radnog odnosa jer na to nema pravo. Kako se tuženinije vratio na rad to mu je donijeto rješenje o prestanku radnog odnosa.Nasuprot navodima revizije i po ocjeni ovog suda, pravilno su zaključilinižestepeni sudovi da tužilac nema prava na mirovanje prava iz radnog odnosa.Naime, rješenje br.14896 od 02.12.2008. godine donijeto je na osnovu zakona oradu "Sl.list RCG", br.49/08, čiji član 76. st.2. predvidja mogućnost da zaposlenommiruju prava i obaveze iz rada i po osnovu rada zbog imenovanja na državnufunkciju do isteka jednog mandata, što predvidja i sada važeći zakon, pa je traženjetužiocu neosnovano, jer je iskoristio to pravo.Navodi revizije da je rješenje donijeto za period od 2006 kada odredbeZakona o radu, koji je važio u tom periodu, nijesu ograničavale broj mandata, suneprihvatljivi. S obzirom na to da se tuženi u rješenju od 02.12.2008. godine, pozvaona Zakon o radu iz 2008. godine, koji mogućnost mirovanja prava iz radnog odnosaograničava na jedan mandat i u rješenju pod tačkom 3. je navedeno da je tužilacdužan javiti se na posao 01.12.2010. godine, koje rješenje tužilac nije pobijao, pa jes pravom donijeto rješenje o prestanku radnog odnosa."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 556/12 od 29.06.2012. godine)BILTEN 2 / 2011225

215ODVOJENOST KRIVIČNE I DISCIPLINSKE ODGOVORNOSTI(Član 55 stav 1 tačka 1 Zakona o osnovama radnih odnosa)Parnični sud pri ocjeni disciplinske odgovornosti zaposlenog nije vezanocjenom krivične odgovornosti tog zaposlenog od strane krivičnog suda.Iz obrazloženja:"Polazeći od toga da je disciplinski postupak protiv tužilje pravilno sprovedeni okončan izricanjem disciplinske mjere prestanak radnog odnosa zbog povrederadne obaveze iz čl. 55 st.1.tač.1. Zakona o osnovama radnih odnosa ("Sl.list SFRJ",br. 29/96), nižestepeni sudovi su pravilno odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev kaoneosnovan.Provedenim dokazima je utvrdjeno da je generalni direktor tužene pismenoovlastio direktora CB Platni promet Podgorica S. V. da protiv tužilje vodidisciplinski postupak i izreče disciplinsku mjeru, a ovaj svoje ovlašćenje za vodjenjepostupka prenio na zaposlenu Š. B. Medjutim, pomenuti direktor je prisustvovaodisciplinskoj raspravi i bio upoznat sa cjelokupnim postupkom i izrekao disciplinskumjeru, pa nije došlo do povrede načela neposrednosti kao ni odredbe čl. 57 Zakona oosnovama radnih odnosa. To što je drugostepenu odluku o izrečenoj disciplinskojmjeri, kojom je po prigovoru tužilje potvrdjena prvostepena odluka, potpisaogeneralni direktor nije od značaja jer postupak za zaštitu prava zaposlenih, popravnim ljekovima na akte kojima se odlučuje o pravima i obavezama predprvostepenim organom, predstavlja procesno pravnu pretpostavku, a ne predmet iliosnov za ostvarivanje sudske zaštite.Pri ocjeni zakonitosti disciplinske mjere nižestepeni sudovi su shodno svomovlašćenju ispitali i pravilnost činjenica utvrdjenih u disciplinskom postupku,obzirom da zakonitost odluke koja je predmet radnog spora zavisi i od istinitostičinjenica na kojima se ona zasniva. Ocjenom izvedenih dokaza nižestepeni sudovisu pravilno izveli zaključak da je tužilja počinila težu povredu radne dužnosti iz čl.55 st.1.tač.1. Zakona o osnovama radnih odnosa, jer je nesavjesno i nemarnoizvršavala radne dužnosti i obaveze koje su bile u opisu poslova njenog radnogmjesta, a koje nije obavljala u skladu sa uputstvima za rad u službi za platni promet.Bez odlučnog značaja je činjenica da je tužilja u krivičnom postupku koji sevodio protiv nje oslobodjena optužbe, imajući u vidu da se radi o različitimpostupcima i odgovornostima, a u disciplinskom postupku je nesumnjivo utvrdjenoda je počinila povredu radne obaveze stavljene joj na teret.Za svoje odluke nižestepeni sudovi su dali potpune i pravilne razloge, kojeovaj sud prihvata i na njih upućuje revidenta, nalazeći da su dovoljni za odgovor naistaknute navode revizije."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 442/12 od 20.06.2012. godine)226 VRHOVNI SUD CRNE GORE

216NERASPOREDJIVANJE INVALIDA RADANA ODGOVARAJUĆE POSLOVE I PRAVO NA ZARADU(Član 77 Zakona o radu, u vezi sa čl. 77 i 81 Pravilnika o zaradama)Invalidi rada koji nijesu rasporedjeni na odgovarajuće poslove premapreostaloj radnoj sposobnosti imaju status nerasporedjenih radnika i pripadaim zarada radnog mjesta na koje su bili rasporedjeni u vrijeme nastankainvalidnosti.Iz obrazloženja:"U postupku donošenja prvostepene i pobijane presude utvrdjeno je da sudrugo i treće tužilac obavljali kod tuženog poslove rukovaoca dampera II u sektoru"P." RJ PK "P.", te da su rješenjima RF PIO Podgorica razvrstani u III kategorijuinvalidnosti, po osnovu bolesti i priznato im pravo da nijesu sposobni za obavljanjeposlova na koje su bili rasporedjeni, već na druge odgovarajuće poslove premapreostaloj radnoj sposobnosti, koji nijesu vezani za veće fizičke napore i koji nezahtijevaju upravljanje motornim vozilom i druge poslove koji bi im mogli ugrozitiživot, sa punim radnim vremenom.Takodje je nesporno medju učesnicima postupka da tuženi nakon utvrdjeneinvalidnosti kod drugo i treće tužioca nije ih rasporedio na odgovarajuće posloveprema preostaloj radnoj sposobnosti, kao i da je im je utvrdio koeficijent za obračunzarade na radnim mjestima rukovaoca utovarivača II.Imajući u vidu navedene činjenice, pravilan je zaključak nižestepenih sudovada su drugo i treće tužilac u spornom periodu imali status nerasporedjenih radnika ida im pripada zarada radnog mjesta na koja su bili rasporedjeni u vrijeme nastankainvalidnosti. Naime, i po ocjeni ovog suda, odredbom člana 81 Pravilnika ozaradama, koji je u primjeni od 1. 03. 2008. godine, je odredjeno da će se zaradanerasporedjenom i neuposlenom invalidu obračunavati u visini 100 % radnog mjestau momentu nastupanja invalidnosti, dok je odredbom člana 77 Pravilnika ozaradama iz 2009 i 2010. godine propisano da se zarada nerasporedjenih invalidavrši po opštem obrascu, tako što koeficijent ostvarenog učinika iznosi 0,9 zbognemanja ličnog učinka. Odredbe navedenih pravilnika, odnosno način obračunazarada nerasporedjenih invalida rada vještak finansijske struke je imao u viduprilikom izrade nalaza zaključujući da drugo i treće tužilac zbog toga što nijesu bilirasporedjeni na radna mjesta koja odgovaraju njihovoj preostaloj radnoj sposobnostitrpe štetu, koja se ogleda u dosudjenim iznosima zarade.Dakle, kako je tuženi obračun zarade nerasporedjenim invalidima rada usmislu odredbe člana 65 Zakona o radu ("Sl. list RCG", br. 43/2003) i odredbomčlana 77 Zakona o radu ("Sl. list CG", br. 49/2008) kojima je predvidjeno dazaposleni ima pravo na odgovarajuću zaradu koja se utvrdjuje ovim zakonima,BILTEN 2 / 2011227

koliktivnim ugovorm i ugovorom o radu, regulisao pravilnicima o zaradama iz 2008,2009 i 2010. godine (a ne kolektivnim ugovorom), to je tuženi bio dužan da imisplaćuje naknadu zarade u skladu sa odredbama člana 81 i 77 navedenog pravilnika,a što nije učinio. Prema tome, pravilno su postupili nižestepeni sudovi kada suusvojili tužbeni zahtjev treće tužioca, jer isti trpi štetu isplatom zarade koja je manjau odnosu na zaradu koju bi ostvario da je obavljao svoje poslove koje je obavljaoprije nastupanja invalidnosti.Nerasporedjivanjem tužilaca na poslove prema preostaloj radnojsposobnosti isti su bili spriječeni da pokrenu postupak kod Fonda PIO zaisplatu eventualne razlike zarade ukoliko bi zarada na novom radnom mjestubila manja od zarade koju je ostvario na poslovima rukovaoca dampera IIkada je nastupila invalidnost, zašto isključivu krivicu snosi tuženi, radi čega jeisti dužan da naknadi traženu štetu drugo i treće tužiocu."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 131/12 od 10.04.2012. godine)217228 VRHOVNI SUD CRNE GORE

218PRENOS UGOVORA O RADU(Član 88 stav 2 Zakona o radu)Neizjašnjavanje zaposlenog čiji ugovor o radu se prenosi, u zakonskomroku (pet dana) da li prihvata ili odbija prenos ugovora o radu ima zaposljedicu prestanak radnog odnosa.Iz obrazloženja:"Provedenim dokazima utvrdjeno je da se tužilja nalazila u radnom odnosu naneodredjeno vrijeme kod preduzeća HTP K. AD Bar i da je 18.04.2006. godinerasporedjena kod tog poslodavca na radno mjesto rukovodioca sektora finansija,razvoja i informacionog sistema. Dalje je utvrdjeno da je na vanrednoj sjedniciSkupštine akcionara HTP K. AD Bar donijeta odluka od 05.12.2009. godine oformiranju dva nova akcionarska društva i to, AD A. H. G. i AD T. K. Utvrdjeno je ito da je tužilja sa HTP K. AD Bar 15.04.2009. godine zaključila ugovor ouredjivanju medjusobnih prava, obaveza i odgovornosti, kao i da je 03.12.2009.godine sačinjen Anex br.1 na navedeni ugovor kojim se tužilja rasporedjuje naposlove referenta plana i analize u Sektoru finansija, razvoja i informacionogsistema počev od navedenog datuma. Pravni prethodnik tuženih HTP K. AD Barsvojim obavještenjem br.2623/2034 od 21.12.2009. godine, obavijestio je tužilju dase Ugovor o uredjivanju medjusobnih prava obaveza i odgovornosti od 15.04.2009.godine i Aneks od 03.12.2009. godine prenosi na poslodavca sljedbenika A. H. G, teda je tužilja u obavezi da se u roku od pet radnih dana izjasni da li prihvata ili odbijaprenos navedenog ugovora i Aneksa br.1 na novo društvo. Navedeno obavještenjetužilja je primila, ali se u ostavljenom roku na isto nije izjasnila, odnosno nijepotpisala izjavu o prenosu ugovora na poslodavca sljedbenika. Takodje, se utvrdjujei to da je pravni prethodnik tuženih tužilji dostavio i ponudu u skladu sa čl.41.Zakona o radu, kojom joj je ukazao na pravne posledice neizjašnjavanja ili odbijanjaiste, a koju ponudu je tužilja odbila izjavom od 24.12.2009. godine. Nakon togapravni prethodnik je tužilji rješenjem br.2710 od 30.12.2009. godine otkazao ugovoro uredjivanju medjusobnih prava, obaveza i odgovornosti od 15.04.2009. godine sadanom 30.12.2009. godine.Imajući u vidu navedene činjenice nižestepeni sudovi su pravilno zaključili daje neosnovan tužbeni zahtjev tužilje za poništaj rješenja pravnog prethodnika tuženihod 30.12.2009. godine, kao i da se tuženi solidarno obavežu da je vrate na rad irasporede na poslove prema ugovoru o uredjivanju medjusobnih prava, obaveza iodgovornosti od 15.04.2009. godine, budući je navedeno rješenje donijeto u skladusa odredbom čl.88. st.2. Zakona o radu.Naime, odredbom čl.88. st.1. Zakona o radu predvidjena je obavezaposlodavca prethodnika da o prenošenju ugovora o radu na poslodavca sljedbenikapisanim putem obavijesti zaposlene čiji se ugovori o radu prenose, dok je stavom 2.BILTEN 2 / 2011229

navedenog člana predvidjeno da ukoliko zaposleni odbije prenos ugovora o radu ilise o tome ne izjasni u roku od pet radnih dana od dana dostavljanja obavještenja,poslodavac prethodnik može zaposlenom otkazati ugovor o radu.Prema tome, kako se tužilja u zakonom propisanom roku nije izjasnila da liprihvata ili odbija prenos ugovora o uredjivanju medjusobnih prava, obaveza iodgovornosti od 15.04.2009. godine i Aneksa br.1 od 03.12.2009. godine, naposlodavca sljedbenika HTP "A. H. G.", to je osporeno rješenje tuženog od30.12.2009. godine zakonito, jer je osnov za prestanak radnog odnosa tužilji sadržanupravo u odredbi čl.88. st.2. Zakona o radu, pa su nižestepeni sudovi pravilnoodlučili u ovom sporu odbijajući tužbeni zahtjev.Navodi revizije kojima se ukazuje da je osporeno rješenje o otkazu ugovora oradu donijelo neovlašćeno lice, jer su se navodno uslovi za brisanje pravnogprethodnika tuženih stekli 24.12.2009. godine su bez pravnog osnova. Ovo zbogtoga što iz spisa (izvoda iz registra Privrednog suda) nesumnjivo proizilazi da jepravni prethodnik tuženih HTP K. AD Bar brisan iz evidencije Centralnog registraPrivrednog suda 31.12.2009. godine, a rješenje o otkazu ugovora o radu tužilji jedonijeto 30.12.2009. godine, što znači od ovlašćenog pravnog subjekta."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1012/11 od 20.12.2011. godine)219230 VRHOVNI SUD CRNE GORE

220MJERODAVNOST PROPISA PRI ODLUČIVANJUO TRANSFORMACIJI RADNOG ODNOSASA ODREDJENOG NA NEODREDJENO RADNO VRIJEME(Član 20 stav 1 tačka 8 Zakona o radu)Pri odlučivanju o ispunjenosti uslova za transformaciju radnog odnosana odredjeno u radni odnos na neodredjeno vrijeme mjerodavni su propisi kojisu važili u vrijeme zaključenja ugovora o radu na odredjeno vrijeme.***Ispunjeni su uslovi za transformaciju radnog odnosa na odredjeno uradni odnos na neodredjeno vrijeme ako je zaposleni zasnovao radni odnos kodposlodavca na odredjeno vrijeme na zakonit način osnovom odredbe člana 20stav 1 tačka 8 Zakona o radu.Iz obrazloženja:"Drugostepeni sud je pravilno postupio kada je preinačio prvostepenu presudui usvojio tužbeni zahtjev tužilej u cjelosti. Ovo zbog toga, što je tužilja primljena uradni odnos kod tuženog osnovom člana 20 tada važećeg Zakona o radu ("Sl. listRCG", br. 43/03), kojim je odredjeno da poslodavac može da zaključi ugovor o radubez javnog oglašavanja, izmedju ostalog, sa licem kome je prestao rad zbog stečaja,iz čega proizilazi da pravilno zaključuje drugostepeni sud da tužilja nije zasnovalaradni odnos na odredjeno vrijeme kod tuženog u smislu člana 14 navedenog Zakonao radu, tj. zbog povećanog obima posla, kako je to pogrešno zaključio prvostepenisud, pa se predmetni spor ne može rješavati primjenom člana 15 tada važećegZakona o radu, budući ugovor o radu u trajanju od šest mjeseci nije zaključen naodredjeno vrijeme zbog povećanog obima posla, kako se to neosnovano ukazuje irevizijom tuženog.Prema tome, i po mišljenju ovog suda, radni odnos zasnovan na odredjenovrijeme van slučajeva kada to zakon dopušta, smatra se radnim odnosom naneodredjeno vrijeme bez obzira da li o tome postoji ili ne postoji izričiti propis. Tadavažeći Zakon o radnim odnosima ne sadrži odredbu o ovoj pravnoj fikciji, ali se onapodrazumijeva, jer van slučajeva izuzetaka (kada je moguće zasnovati radni odnosna odredjeno vrijeme) vlada pravilo o postojanju radnog odnosa na neodredjenovrijeme. Primjena ove fikcije pretpostavlja da je radni odnos na neodredjeno vrijemeuspostavljen legitimno. Kako je tužilja zasnovala radni odnos kod tuženog dana 6.04. 2004. godine na odredjeno vrijeme na zakonit način, primjenom odredbe člana20 tada važećeg Zakona o radu u konkretnom slučaju ispunjen je uslov zaBILTEN 2 / 2011231

transformaciju radnog odnosa sa odredjenog na neodredjeno vrijeme a što jepravilno zaključio i drugostepeni sud.Polazeći od izloženog, pravilan je zaključak prvostepenog suda da je osporenorješenje o prestanku radnog odnosa tužilji nezakonito donijeto, budući tužilji nijemogao prestati rad po isteku vremena na koje je primljena, obzirom da je zasnovalaradni odnos na neodredjeno vrijeme kod tuženog, u kom pravcu je drugostepeni suddao pravilne i valjane razloge koje prihvata u svemu i ovaj sud i na iste upućujerevidenta."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 465/12 od 29.06.2012. godine)221232 VRHOVNI SUD CRNE GORE

222BITNE POVREDE VODJENJA DISCIPLINSKOG POSTUPKA(Član 124 stav 5, čl. 125 Zakona o radu, u vezi sa čl. 33 i 35. Opštegkolektivnog ugovora)Nezakonita je odluka o izrečenoj disciplinskoj mjeri, ako disciplinskakomisija koja je vodila postupak za povredu radne obaveze za koju se izričemjera prestanka radnog odnosa, nije bila u punom sastavu i ako odluka opokretanju disciplinskog postupka nije dostavljena licu protiv koga je postupakpokrenut, a ni predstavniku sindikalne organizacije.Iz obrazloženja:"I po ocjeni ovog suda, pravilno su nižestepeni sudovi primijenili materijalnogprava kada su usvojili tužbeni zahtjev tužioca, nalazeći da je odluka tuženog broj216/1 od 30. 11. 2009. godine kojom je otkazan ugovor o radu tužiocu, donijetanezakonito. Naime, u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude kojomse osporava zakonitost odluke o izrečenoj disciplinskoj mjeri, tj. otkaz ugovora oradu, nesumnjivo je utvrdjeno provedenim dokazima da tuženi prilikom donošenjaosporene odluke nije sproveo postupak za utvrdjivanje disciplinske odogovornostitužioca u skladu sa odredbom člana 125. Zakona o radu i čl. 33 i 35 Opštegkolektivnog ugovora ("Sl. list RCG", br. 1/2004). Ovo s toga, što je direktor tuženogdonio odluku dana 15. 10. 2009. godine o formiranju disciplinske komisije koju susačinjavala dva člana, a koja je dana 19. 10. 2009. godine sačinila zapisnik odisciplinskoj raspravi, kojom je utvrdila da disciplinska rasprava nije održana, jertužilac nije prisustvovao, pa samim tim nijesu ni ispitane činjenice od značaja zapostojanje povrede i disciplinske odgovornosti. Nesporno je i to da tuženi nijepružio dokaz da je odluku o pokretanju disciplinskog postupka dostavio tužiocu, a niprestavniku sindikalne organizacije kod poslodavca, kako je to predvidjenoodredbom člana 35 Opšteg kolektivnog ugovora, niti dokaz da je dostavio pozivtužiocu za disciplinsku raspravu zakazanu za 19. 10. 2009. godine, čime su učinjenebitne povrede vodjenja disciplinskog postupka.Polazeći od navedenog, i po nalaženju ovog suda, jasno proizilazi dadisciplinska komisija nije pravilno formirana, budući je sastavljena samo od dvačlana i kao takva nije mogla ni punovažno odlučivati, tj. voditi disciplinskuraspravu. Osim toga, odredbom člana 31 Opšteg kolektivnog ugovora je odredjenoda su disciplinski organi direktor, odnosno izvršni direktor, koji mogu svojaovlašćenja za vodjenje postupka za utvrdjivanje povreda radnih obaveza i zaizricanje mjera, prenijeti na drugog zaposlenog. Iz navedenog jasno proizilazi daukoliko je direktor od 15. 10. 2009. godine prenio svoja ovlašćenja za vodjenjedisciplinskog postupka protiv tužioca na disciplinsku komisiju, u tom slučajuBILTEN 2 / 2011233

disciplinska komisija je morala sama utvrdjivati disciplinsku odgovornost tužioca iizreći mu disciplinsku mjeru, što u konkretnom slučaju nije ispoštovano."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 117/12 od 14.03.2012. godine)223234 VRHOVNI SUD CRNE GORE

224POVREDA PRAVILA DISCIPLINSKOG POSTUPKA(Član 124 stav 5 i čl. 126 Zakona o radu)Vodjenjem disciplinske rasprave i izricanjem disciplinske mjere odstrane nenadležnog organa poslodavca povrijedjena su pravila vodjenjadisciplinskog postupka.***Povreda radne obaveze zbog koje se protiv zaposlenog pokreće i vodidisciplinski postupak mora biti identifikovana načinom, mjestom i vremenomizvršenja, radi čega izreka odluke mora sadržati iskaz o tome, a ne samoblanketnu normu koja to propisuje.Iz obrazloženja:"Provedenim dokazima je nesumnjivo utvrdjeno da tuženi prilikom donošenjaosporenih akata nije sproveo postupak za utvrdjivanje disciplinske odgovornostitužioca i izricanje disciplinske mjere u skladu sa odredbama čl.124. i 126. Zakona oradu, te u vezi sa tim i odgovarajućim odredbama Opšteg kolektivnog ugovora iugovora o radu tuženog. Ovo s toga, što je u postupku utvrdjeno da je osporenuodluku br.06 od 31.07.2009. godine o prestanku radnog odnosa tužiocu donijeladisciplinska komisija, a ne nadležni organ poslodavca, odnosno poslodavac.Nadalje, iz navedene odluke proizilazi da je tužiocu izrečena najteža disciplinskamjera pri čemu nije dokazano da je tužilac počinio teže povrede radnih obaveza kojusu mu stavljene na teret.Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da osporena odluka koju je tuženi doniou disciplinskom postupku ne sadrži pravilnu i potpunu identifikaciju bića povrederadne obaveze zbog koje je tužiocu izrečena disciplinska mjera prestanak radnogodnosa. Jer, samo navodjenje odredbi kojima je propisana povreda radne obaveze usmislu odgovornosti zaposlenog za koju se može izreći mjera prestanka radnogodnosa nije dovoljna, a da pri tome nijesu navedeni konkretni podaci o tome o kojojpovredi je riječ i kada je učinjena, a kako su to pravilno zaključili nižestepenisudovi. Naime, povreda radne obaveze zbog koje se protiv zaposlenog pokreće ivodi disciplinski postupak mora biti identifikovana načinom, mjestom i vremenomizvršenja, radi čega izreka odluke mora sadržati iskaz o tome, a ne samo blanketnunormu koja tu povredu propisuje.BILTEN 2 / 2011235

Polazeći od iznijetog, i po nalaženju ovog suda, proizilazi da disciplinskakomisija tuženog nije disciplinski organ u skladu sa navedenim propisima, što značida nije bila nadležna da vodi disciplinsku raspravu protiv tužioca i izričedisciplinsku mjeru, na koji način su povrijedjena pravila vodjenja disciplinskogpostupka, a što osporene akte tuženog čini nezakonitim, kako su pravilno zaključili inižestepeni sudovi. Isto tako, kod činjenice da u postupku nije dokazano da jetužilac počinio teže povrede radne obaveze zbog kojih mu je izrečena disciplinskamjera prestanka radnog odnosa, odnosno da nije dokazana njegova krivica započinjene povrede koje su mu stavljene na teret, to su nižestepeni sudovi pravilnopostupili kada su zahtjev tužioca za ocjenu zakonitosti akata o prestanku radnogodnosa i otkazu ugovora o radu poništili kao nezakonite i obavezali tuženog datužioca vrati na rad i rasporedi na poslove na kojima je radio prije donošenja istih.Isto tako, pravilno su postupili nižestepeni sudovi kada su usvojili tužbenizahtjev tužioca za naknadu štete zbog izgubljene zarade za sporni period, budući setužilac u tom periodu krivicom tuženog nalazio van radnog odnosa. Prema tome,kako su osporeni akti o disciplinskoj odgovornosti tužioca poništeni kao nezakoniti,odnosno kako u postupku nije dokazano da je tužilac počinio teže povrede radnihobaveza koje su mu stavljene na teret, te da je šteta koja mu je pričinjenaneisplaćivanjem zarade u spornom periodu, a čiju visinu je utvrdio vještakfinansijske struke, nastala bez njegove krivice, to nižestepeni sudovi pravilnozaključuju da mu osnovom čl.134. st.1 Zakona o radu i čl.148. ZOO-a, pripadapravo na naknadu predmetne štete."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br.281 /12 od 19.04.2012. godine)225236 VRHOVNI SUD CRNE GORE

226PRENOŠENJE OVLAŠĆENJA ZA VODJENJEDISCIPLINSKOG POSTUPKA(Član 31 stav 2 Opšteg kolektivnog ugovora)Izvršni direktor kao lice prema kojem je učinjena teža povreda radneobaveze (oštećeni) bio je dužan da svoje ovlašćenje za vodjenje postupka zautvrdjivanje povrede radne obaveze i izricanje mjere prenese na drugogzaposlenog.Iz obrazloženja:"Iz činjenica utvrdjenih u postupku pred prvostepenim sudom proizilazi da jetužilja bila radnik tuženog i da je obavljala poslove kuvara, te da je dana01.03.2011.godine, u kancelariji izvršnog direktora došlo do rasprave izmedju njih, izbog tog dogadjaja izrečena joj je disciplinska mjera prestanak radnog odnosa.Polazeći od utvrdjenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su izvelizaključak da disciplinski postupak nije sproveden po pravilima procesnog prava, teda je u konkretnom slučaju procesno pravo povrijedjeno jer nijesu ispoštovanapravila vodjenja disciplinskog postupka, kako to predvidja zakon i kolektivniugovor, te da su učinjeni takvi propusti koji čine osporenu odluku nezakonitom.Izmedju ostalog, kao propust i nezakonitost, je navedeno da je izvršni direktor C. L,kao lice prema kojem je učinjena teža povreda radne obaveze - oštećeni, vodiodisciplinski postupak i izrekao disciplinsku mjeru.Takav postupak izvršnog direktora je sam za sebe dovoljan razlog zazaključak da je osporena odluka o prestanku radnog odnosa tužilji, nezakonita.Nespojivo je da oštećeni, prema kome je učinjena teža povreda radne obaveze, kaoizvršni direktor, vodi disciplinski postupak i izriče disciplinsku mjeru, bez obzira štoje izvršni direktor nadležan za vodjenje disciplinskog postupka. Izvršni direktor C.L. je mogao i bio dužan da svoje ovlašćenje za vodjenje postupka, za utvrdjivanjepovreda radnih obaveza i za izricanje mjera, prenese na drugog zaposlenog, što jeodredjeno u čl.31 st.2 Opšteg kolektivnog ugovora."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 28/12 od 20.01.2012. godine)BILTEN 2 / 2011237

227KONAČNOST ODLUKE O IZREČENOJ DISCIPLINSKOJ MJERI(Čl. 126 i 127, u vezi sa članom 143 stav 1 tačka 13 Zakona o radu)Konačnost odluke o izrečenoj disciplinskoj mjeri za povredu radneobaveze izričito je odredjena zakonom.Iz obrazloženja:"Utvrdjeno je da je tužiocu u toku 2010. godine dva puta uzastopno izrečenanovčana kazna, kao disciplinska mjera, zbog povreda radne dužnosti iz člana 15tačka 1 Ugovora o radu, koje je počinio u danima 07.01.2010. i 03.10.2010. godine.Polazeći od navedene činjenice tuženi je donio sporno rješenje kojim je tužiocuutvrdjen prestanak radnog odnosa - otkazom ugovora o radu s pozivom na odredbečl. 138, 143 stav 1 tačka 13 i člana 143 st. 3 Zakona o radu. Kod navedenogutvrdjenja pravilno su našli nižestepeni sudovi da je neosnovan zahtjev tužiocakojim je tražio da sud poništi kao nezakonito pobijano rješenje, pa su pravilnoodlučili kada su isti odbili. Ovo iz razloga što su se i po ocjeni ovog suda steklizakonski uslovi za otkaz ugovora o radu tužiocu.Polazeći od sadržine odredbe člana 126 Zakona o radu ("Sl. list CG", br.49/08), kojom je propisano da je odluka o izrečenoj novčanoj kazni koju donosiposlodavac, odnosno nadležni organ, konačna, te da je čl. 125 istog zakonaodredjeno da zaposleni ima mogućnost pokretanja postupka pred nadležnim sudomprotiv navedene odluke u roku od dana dostavljanja iste, jasno je da je konačnostodluke o izrečenoj disciplinskoj mjeri za povredu radne obaveze izričito odredjenazakonom.Stoga su bez značaja navodi revizije kojima se ukazuje na manjkavost odluketuženog br. 35 od 04.10.2010. godine o izrečenoj disciplinskoj mjeri novčanoj kazniu visini zarade od 5%, time što ista nije sadržala pravnu pouku, pogrešno smatrajućito od značaja za konačnost navedene odluke.Prema tome, jasno je da je tuženi u konkretnom slučaju iskoristio zakonskumogućnost za otkaz ugovora o radu tužiocu na način kako je to i utvrdjeno spornimrješenjem, a što su pravilno ocijenili i nižestepeni sudovi u svojim presudama."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 198/12 od 16.03.2012. godine)238 VRHOVNI SUD CRNE GORE

228ISKLJUČENJE POSTOJANJA POVREDE RADNE OBAVEZE(Član 124 Zakona o radu, u vezi sa čl. 66 Kolektivnog ugovoraElektroprivrede Crne Gore)Ukoliko nije postojala svijest zaposlenog o nedopustivosti ponašanja, to uradnjama istog nema ni protivpravnosti što isključuje postojanje povrederadne obaveze.Iz obrazloženja:"Tužiocu koji je obavljao poslove i radnog mjesta rukovaoca mehanizacijedopreme uglja, odlukom tužene broj 20-00-3249 od 12. 05. 2011. godine, izrečenadisciplinska mjera prestanak radnog odnosa, zbog povrede radne obaveze,neovlašćeno korišćenje i prisvajanje sredstava i materijala poslodavca. Nesporno jemedju učesnicima postupka da je tužilac dana 24. 03. 2011. godine oko 11 časovautovario u kamion marke "Iveko" vlasništvo tužene, 15 metalnih cijevi različitihprofila i limenu ploču dimenzija 1 x 1 m, debljice 3 - 4 mm, bez odobrenjaovlašćenog lica, zbog čega je došlo do intervencije radnika Uprave policije PJPljevlja.. Dalje je provedenim dokazima utvrdjeno da se tužilac prije kritičnogdogadjaja obraćao direktoru tužene G. D. da mu dozvoli da sa stovarišta otpadnogmaterijala, za lične potrebe preuzme označeni materijal koji je bio utovario na vozilutužene, te da mu je direktor obećao da će naknadno odlučiti o tome, kao i da bezpismenog odobrenja direktora za tu radnju vozilo nije moglo izaći iz kruga tužene.Takodje, proizilazi iz iskaza direktora G. da je tužilac vjerovatno rukovodjennjegovim obećanjem da će odlučiti o njegovom zahtjevu, utovario materijal ali danavedenom radnjom nije pričinio nikakvu imovinsku štetu tuženoj.Polazeći od naprijed izloženog, i po ocjeni ovog suda, tužiocu se ne možestaviti na teret da je ovakvim svojim ponašanjem počinio težu povredu radneobaveze koja mu je stavljena na teret i zbog koje mu je izrečena disciplinska mjeraprestanak radnog odnosa. Ovo s toga što je odredbom člana 66 Kolektivnog ugovoratužene odredjeno da zaposleni koji svojom krivicom ne ispunjava radne obaveze ilise ne pridržava donijetih odluka, odgovara za učinjenu povredu radne obaveze uskladu sa zakonom, opštim i kolektivnim ugovorom tužene.Polazeći od činjenice da tužilac kritične prilike nije prisvojio niti koristioproizvod tužene, niti je prouzrokovao štetne posledice, to se i po ocjeni ovog suda nemože govoriti o učinjenoj povredi radne obaveze koja je tužiocu stavljena na teretosporenom odlukom. Ovo posebno polazeći od činjenice da se tužilac obraćaoprethodno direktoru G. sa zahtjevom da mu omogući da sa skladišta otpadnogmaterijala uzme metalne cijevi, jasno pokazuje da svojim ponašanjem nije imaonamjeru da bez odobrenja prisvoji sredstva tužene. Ovo tim prije, što vozilo "Iveko"BILTEN 2 / 2011239

nije ni moglo bez pismenog odobrenja u formi otpremnice - izlaznice da napustikrug tužene, te da se radi o materijalu koji nije imao nikakvu imovinsku vrijednost.Po mišljenju ovog suda, kod tužioca kritične prilike prema objektivnoispoljenim voljnim elementima i postupcima nije postojala svijest o nedopustivostiponašanja zbog čega u radnjama tužioca nema ni protivpravnosti a što isključujepostojanje povrede radne obaveze zbog koje je pozvan na disciplinsku odgovornost,pa mu se nije ni mogla izreći disciplinska mjera prestanak radnog odnosa, a što supravilno zaključili i nižestepeni sudovi kada su usvojili tužbeni zahtjevi poništiliosporenu odluku kao nezakonitu."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 275/12 od 26.04.2012. godine)229240 VRHOVNI SUD CRNE GORE

230NEZAKONITOST RJEŠENJA O PRESTANKU RADNOG ODNOSATuženi (poslodavac) nakon donošenja pravosnažne presude kojom suponištena kao nezakonita rješenja tuženog o prestanku radnog odnosatužiljama (zaposlenima) i tuženi obavezan da ih vrati na poslove koje su ranijeobavljale, nije mogao donijeti rješenja da tužiljama prestaje radni odnosretroaktivno zbog toga što su radile, odnosno što su ostvarile pravo na penzijuu vrijeme dok su vodile spor o zakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa.Iz obrazloženja:"Prvostepeni sud je utvrdio da su pravosnažnom presudom Osnovnog suda uPodgorici P. br. 1951/04 od 15.08.2006. godine poništena kao nezakonita rješenjatuženog iz marta 2001. godine o prestanku radnog odnosa tužiljama i tuženiobavezan da ih vrati na poslove koje su ranije obavljale. Na osnovu te pravosnažnepresude tužilje su podnijele predlog za izvršenje koji je usvojen rješenjemprvostepenog suda I. br. 3586/2008 od 29.09.2008. godine. Tuženi nije izvršio tupravosnažnu presudu, a 07.12.2009. godine donio je rješenja kojima je tužiljamaprestao radni odnos i to tužilji prvog reda sa danom 01.02.2004. godine, zbog togašto je zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca, tužilji drugog reda sa danom21.01.2004. godine, zbog toga što je ostvarila pravo na penziju, tužilji trećeg reda sadanom 31.12.2003. godine, zbog toga što je ostvarila pravo na starosnu penziju, atužilji četvrtog sa 22.07.2006. godine, zbog toga što je zasnovala radni odonos koddrugog poslodavca.Na temelju ovih činjenica, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da surješenja o prestanku radnog odnosa tužiljama nezakonita. Tuženi nakon donošenjapravosnažne presude P. br. 1951/04 od 15.08.2006. godine i rješenja o izvršenju,nije mogao donijeti rješenja da tužiljama prestaje radni odnos retroaktivno zbog togašto su radile, odnosno što su ostvarile pravo na penziju u vrijeme dok su vodile sporo zakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa i primjenom Zakona o radu ("Sl.list RCG", br. 43/03 i 25/06), koji u momentu donošenja rješenja o prestanku radnogodnosa nije bio na snazi.Navodi revizije da su tužilje odbile ponudjena radna mjesta nakon donošenjarješenja o izvršenju nijesu ni od kakve pravne važnosti, jer to nije osnov zbog kogaje tuženi donio rješenja o prestanku radnog odnosa. Takodje su bez ikakve važnostinavodi revizije da tuženi ne može tužilje vratiti na radna mjesta prodavca jer nemamaloprodajnih objekata. To može biti od uticaja jedino u postupku izvršenja, aukoliko ne postoje radna mjesta prodavca tuženi je dužan tužilje rasporediti na drugeodgovarajuće poslove."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 252/12 od 05.04.2012. godine)BILTEN 2 / 2011241

231NEPOSTOJANJE OSNOVA ZA PRESTANAK RADNOG ODNOSA(Član 95 stav 1 tačka 2 Zakona o radu)Ako u nadležnosti zaposlenog nije bilo obavljanja poslova čuvara vankruga prediueća, niti mu je za to bio izdat nalog od strane rukovodioca, istomse na teret ne može staviti nesavjestan i nemaran rad zbog kradje, od stranetrećih lica, metalnih ploča koje su se nalazile van kruga preduzeća.Iz obrazloženja:"Odlukom tužene broj 20-00-2182 od 14. 04. 2011. godine, izrečenadisciplinska mjera prestanak radnog odnosa, zbog toga što je obavljajući poslovečuvara u prvoj smjeni, svojim nesavjesnim i nemarnim radom omogućio da uvrijeme od 9 - 9,30 časova, nepoznata lica otudje (ukradu) osam komada metalnihploča, koje su u toku noći istog dana nepoznata lica iznijela iz kruga tužene. Daljeproizilazi da je na osnovu provedenih dokaza utvrdjeno da je tužilac kritičnog danaviše puta izlazio iz kruga tužene u pravcu metalnih ploča, radi njihovog obilaska,kao i da je pored toga obavljao poslove na svom stražarskom mjestu "Vezičnica",čija je dužina 1,5 km i potrebno mu je bilo oko 40 minuta da isti obidje. Nesporno jei to da je tužilac u vrmenu od 9 - 10,30 časova, dva puta napuštao svoje radnomjesto radi odlaska u mehaničkarsku radionicu, da bi pozvao telefonom portirnicuradi provjere da li je stigla policija, koja je trebala da izvrši uvidjaj radi nastalekradje metalnih ploča do 9 časova. Na osnovu izjave R. M. komandira obezbjedjenjai neposrednog rukovodioca tužioca, nesumnjivo proizilazi da u nadležnosti tužiocanije bilo obavljanja poslova van kruga preduzeća, te da mu on kao njegovneposredni šef nije izdao nalog da pripazi na metalne ploče, već da je to bila samosugestija koju je tužiocu prenio preko čuvara koji je radio u smjeni prije tužioca.Takodje je nesporno da policija kritičnog dana nije dolazila radi vršenja uvidjaja.Polazeći od naprijed izloženog, i po ocjeni ovog suda, tužiocu se ne možestaviti na teret da je ovakvim svojim ponašanjem počinio težu povredu radneobaveze koja mu je stavljena na teret i zbog koje mu je izrečena disciplinska mjeraprestanak radnog odnosa. Ovo zbog toga, što na osnovu izjave svjedoka R. M,neposrednog rukovodioca tužioca, proizilazi da u nadležnosti tužioca nije biloobavljanje poslova čuvara van kruga tužene, niti mu je zato bio izdat pismeni kao niusmeni nalog od strane rukovodioca, pa se samim tim u konkretnom slučaju nemože govoriti da je tužilac kritičnog dana neodgovorno i nesavjesno obavljaoposlove i radne zadatke svog radnog mjesta, a što su pravilno zaključili i nižestepenisudovi.Ovo tim prije što je tužilac za svoj rad odgovoran komandiru i šefu smjene, aiz izjave komandira R. se zaključuje da je tužilac čitavog dana obavljao poslove242 VRHOVNI SUD CRNE GORE

svog radnog mjesta koji su mu sistematizacijom radnih mjesta stavljeni u opisuposlova njegovog radnog mjesta."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 177/12 od 02.03.2012. godine)232BILTEN 2 / 2011243

233TEŽA POVREDA RADNE OBAVEZE(Član 37 stav 1 tač. 5 i 6 Zakona o državnim službenicima)Neovlašćenim i protivpravnim izdavanjem carinske robe zaposleniUprave carine Crne Gore je zloupotrijebio službeni položaj i prekoračio svojaovlašćenja, što predstavlja težu povredu radne obaveze iz člana 37 stav 1 tač. 5 i6 Zakona o državnim službenicima.Iz obrazloženja:"Medju strankama je nesporno da je tužiocu pobijanim rješenjima prestaoradni odnos sa razloga što je isti bez naloga izdao carinsku robu u količini od 468flaša votke koja roba je bila zabranjena za promet i bila predvidjena za uništenje ukom pravcu je Ministarstvo zdravlja donijelo rješenje 06.09.2009. godine.Postupajući na izloženi način tužilac je kako to pravilno zaključuju nižestepenisudovi neovlašćeno i protivpravno izdao robu čime je zloupotrijebio službenipoložaj i prekoračio svoja ovlašćenja, što predstavlja težu povredu radne obaveze izčl.37. st.1. tač.5 i 6 Zakona o državnim službenicima.Pri tome se neosnovano revizijom ponavlja da je došlo do zastare vodjenjadisciplinskog postupka, obzirom da od njegovog pokretanja - 18.05.2004. godine, pado donošenja konačne odluke - 15.07.2004. godine, nije protekao rok od 60 danapropisan čl.39 st. 2 Zakona o državnim službenicima ("Sl.list RCG", br.45/91).Takodje nije došlo ni do zastare pokretanja disciplinskog postupka u smisluodredaba člana 98 tač. 1 i 2 Zakona o radu ("Sl.list RCG", br.43/03), jer nijesuprotekli rokovi od tri, odnosno šest mjeseci od dana saznanja za povredu dopokretanja postupka. Nižestepeni sudovi pri tome pravilno uzimaju 23.03.2004.godine kao dan saznanja, jer je direktor tuženog toga dana obaviješten o postojanjusumnje da je tužilac počinio spornu povredu radne dužnosti, kao i to da učinjenadisciplinska povreda ima elemente krivičnog djela izazivanje opšte opasnosti izčl.327 KZ Crne Gore."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 241/12 od 27.03.2012. godine)244 VRHOVNI SUD CRNE GORE

234NARUŠAVANJE UGLEDA SLUŽBE KAO OSNOVZA PRESTANAK RADNOG ODNOSA(Član 57 stav 1 tačka 7 Zakona o unutrašnjim poslovima)Ponašanje pripadnika službe unutrašnjih poslova van radnog vremenana način koji šteti ugledu službe, učinjena je teža povreda radne dužnosti, kojaza posljedicu ima prestanak radnog odnosa.Iz obrazloženja:"Izvedenim dokazima u postupku pred prvostepenim sudom utvrdjeno je da jetužilac 03.06.2002. godine, van radnog vremena kada se nije nalazio na službi sasvojim bratom R. došao u kuću A. M. tražeći da isti vrati dug, kada je upotrijebiosilu i udarajući ga pištoljem po glavi nanio mu lake tjelesne povrede.Imajući prednje u vidu pravilno su nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtjev,jer je tuženi u disciplinskom postupku nesumnjivo utvrdio da je tužilac počiniopovredu radne dužnosti iz čl.57. st.1. tač.7. Zakona o unutrašnjim poslovima ("Sl.listRCG", br.24/94), radi čega je tuženi pravilno izrekao mjeru prestanka radnogodnosa. Postupajući na izloženi način tužilac je narušio ugled službe obzirom da supripadnici službe unutrašnjih poslova dužni da se u toku i van radnog vremenaponašaju na način koji neće štetiti ugledu službe, što tužilac konkretnom prilikomnije uradio.Pri tome činjenica da je prema tužiocu u krivičnom posutpku optužbaodbijena za izvršenje krivičnog djela laka tjelesna povreda nema značaja, prije svegasa razloga što ishod krivičnog postupka predstavlja poseban postupak i nema uticajana vodjenje disciplinskog postupka, te činjenice da je optužba odbijena zbog zastarekrivičnog godjenja, a ne sa razloga da tužilac nije počinio krivično djelo stavljenomu na teret."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 4/12 od 20.01.2012. godine)BILTEN 2 / 2011245

235PROFESIONALNO OBOLJENJE I ODGOVORNOST POSLODAVCA(Član 134 Zakona o radu, u vezi sa čl. 167 i 169 ZOO)Poslodavac odgovara za štetu koja je nastala po osnovu profesionalnebolesti zaposlenog pod istim uslovima pod kojima odgovara za štetu koja jenastala povredom na radu.Iz obrazloženja:"Pouzdano se zaključuje da je profesionalno oboljenje kod tužioca utvrdjenood strane odgovarajuće medicinske ustanove priznao nadležni državni organ uprave- Republički fond PIO Podgorica, a uzročno posledična veza izmedju oboljenjatužioca i poslova koje obavlja kod tuženog dokazana je u postupku kod suda, što jesaglasno pravnoj kvalifikaciji bolesti u smislu odredbi člana 36 Zakona openzijskom i invalidskom osiguranju Crne Gore ("Sl. list RCG", br. 54/03, 39/04,61/04, 79/04, 81/04, 29/05, 14/07, 47/07, i "Sl. list CG", br. 12/07, 13/07 i 79/08).Kako se profesionalne bolesti, po pravilu, javljaju zbog štetnih uticaja radnihuslova na odredjenim radnim mjestima, to se osnovano nameće zaključak daposlodavac odgovara za štetu koja je nastala po osnovu profesionalne bolestizaposlenog, pod istim uslovima pod kojima odgovara za štetu koja je nastalupovredom na radu.Polazeći od nesumnjivog utvrdjenja da je bolest tužioca karakteraprofesionalne bolesti, pravilno su našli nižestepeni sudovi da mu pripada pravo nanaknadu nematerijalne štete proistekle iz navedenog oboljenja. Jer, ovo pravoproističe iz odredaba člana 134 važećeg Zakona o radu, a ostvaruje se po odredbamaZakona o obligacionim odnosima CG koje se odnose na objektivnu odgovornost - čl.167 i 169."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 226/12 od 16.03.2012. godine)246 VRHOVNI SUD CRNE GORE

236OSNOV ODGOVORNOSTI POSLODAVCA ZA NAKNADU ŠTETE(Član 62 stav 5 Zakona o osnovama radnih odnosa)Obaveza poslodavca da zaposlenom naknadi štetu koju je pretrpio zbogpovrede ili štete na radu ili u vezi sa radom, postoji samo ako postoji osnovodgovornosti, ako postoje uslovi odgovornosti i ako ne postoje razlozi zaisključenje odgovornosti poslodavca.Iz obrazloženja:"Drugostepeni sud je, prihvatajući činjenice utvrđene u postupku predprvostepenim sudom, pravilno zaključio da ne postoji odgovornost drugo itrećetuženih da tužiocu naknade traženu štetu zbog povrede koju je pretrpio usaobraćajnoj nezgodi dana 06.07.1996. godine. Jer, prema odredbi čl.62. st.5.Zakona o osnovama radnih odnosa, koji je bio u primjeni u vrijeme nastankaspornog pravnog odnosa, poslodavac je dužan da zaposlenom naknadi štetu koju jepretrpio zbog povrede ili štetu na radu ili u vezi sa radom. Međutim, navedenaobaveza postoji samo ako postoji osnov odgovornosti, ako postoje usloviodgovornosti i ako ne postoje razlozi za isključenje odgovornosti poslodavca. Poštose krivica za štetu koju zaposleni pretrpi na radu ili u vezi sa radom pretpostavlja(čl.154. st.1. ZOO koji je bio u primjeni), poslodavac se oslobađa odgovornosti akodokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, tj. da je šteta nastala isključivoradnjom oštećenog radnika ili trećeg lica, usled više sile ili bilo kod razloga koji nijeu uzročnoj vezi sa postupcima poslodavca.U konkretnom slučaju, povreda kod tužioca izazvana je radnjomčetvrtotuženog-štetnika koji je upravljao motornim vozilom i istim udario i oboriotužioca koji se kretao biciklom. U tom slučaju odgovornost poslodavca se isključuje,a ovo posebno što bi odgovornost poslodavca mogla nastati samo da je povredutužioca-zaposlenog izazvao drugi zaposleni kod istog poslodavca, ili da je uzrokpovrede u opasnoj stvari koja je vlasništvo poslodavca, što u konkretnom nijeslučaj.Saglasno navedenom, u konkretnom sporu je od strane nižestepenih sudovapravilno razjašnjeno da je uzrok nastanka saobraćajne nezgode u radnjama ipropustima tužioca i četvrtotuženog, pa je pobijanom i prvostepenom presudomtužbeni zahtjev pravilno odbijen u odnosu na drugo i trećetužene, pravne sledbenikeranije Ž. C. G, što se bez osnova osporava u reviziji."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 96/12 od 29.02.2012. godine)BILTEN 2 / 2011247

237ŠTETA NASTALA U VEZI SA RADOM(Član 134 Zakona o radu, u vezi sa čl. 174 ZOO)Ako se saobraćajna nezgoda dogodila u radno vrijeme i zaposleni imaoradni nalog, činjenica što nije bio neposredno na radnom zadatku, već sevozilom vraćao sa pauze za doručak, nije od takvog značaja da bi isključivalaodgovornost poslodavca za štetu.Iz obrazloženja:"Revizijom, kao i tokom postupka, drugotuženi spori da je pasivnolegitimisan u ovom sporu navodima da u trenutku nastanka saobraćajne nezgodevozač kamiona (prvotuženi) nije bio na radnom zadatku. Međutim, prema utvrđenjuprvostepenog suda, a što ne spori ni drugotuženi, do predmetne saobraćajne nezgodedošlo je u radno vrijeme i prvotuženi je imao radni nalog. Činjenica što prvotuženinije bio neposredno na radnom zadatku, već se vozilom vraćao sa pauze za doručak,nije od takvog značaja da bi isključivala odgovornost drugotuženog za štetu. Osimtoga, odgovornost drugotuženog postoji i na temelju odredbe čl.174. st.1. Zakona oobligacionim odnosima, jer je kamion (vlasništvo drugotuženog) u pokretu opasnastvar, a za štetu nastalu od opasne stvari odgovara njen imalac."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 543/12 od 03.07.2012. godine)248 VRHOVNI SUD CRNE GORE

238PODIJELJENA ODGOVORNOST ZAPOSLENOG IPOSLODAVCA ZA NASTANAK ŠTETE(Član 134 Zakona o radu, u vezi sa čl. 199 stav 1 ZOO)Zaposleni koji je samoinicijativno, bez naloga pretpostavljenog pristupiočišćenju trake, doprinio je nastanku štete, te ima pravo na srazmjernosmanjenu naknadu.Iz obrazloženja:"Polazeći od izvedenih dokaza koji su pravilno i potpuno cijenili nižestepenisudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su djelimično usvojili tužbenizahtjev nalazeći da postoji podijeljena odgovornost tužioca i prvotuženog zanastanak predmetne štete. Naime, pravilno zaključuju nižestepeni sudovi da jeprvotuženi odgovoran po principu objektivne odgovornosti kao imalac opasne stvariodnosno kao lice koje se bavi opasnom djelatnošću. Iz izvedenih dokaza proizilazida je tužilac bio angažovan na remontu postrojenja trake iako nije bio obučen za teposlove. Pri tome je remont trake trebalo vršiti kada je traka bila van pogona sapostavljenim znakom upozorenja na opasnost od trake tokom rada. Pored togaprema nalazu vještaka zaštite na radu prvotuženi kao poslodavac je bio u obavezivršiti nadzor nad radnicima koji su čistili traku zbog povećane opasnosti pri radu štoje u konkretnom slučaju izostalo. Isto tako, traka se nije smjela pustiti u rad prijezavršenog remonta što je upravo posledica nevršenja nadzora, što sve čini propusteprvotuženog i njegovu odgovornost za nastalu štetu.Što se tiče odgovornosti tužioca ona je kako to pravilno zaključuju nižestepenisudovi znatno veći. Osnovni propust tužioca je u tome što je samoinicijativno beznaloga pretpostavljenog pristupio čišćenju trake. Tužilac je iz najbolje namjere radisprečavanja nastanka štete po poslodavca preduzeo radnju uklanjanja kamenčića,medjutim, bilo mu je poznato da je u pitanju opasna djelatnost za koju nije obučenniti ima radnog iskustva i kvalifikacije, radi čega nije trebao sebi dopustitiizvršavanje takvih radnji. Dakle, tužilac je postupio sa krajnjom nepažnjom što gačini osnovnim krivcem za nastanak predmetne štete, čiji su doprinos nižestepenisudovi pravilno opredijelili u procentu od 70%. Pozivanje tužioca u reviziji danižestepeni sudovi nijesu mogli mijenjati nalaz vještaka u pogledu obimaodgovornosti stranaka ne stoji obzirom da pitanje odgovornosti za štetu predstavljapravno pitanje o kome odlučuje sud."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 444/12 od 05.06.2012. godine)BILTEN 2 / 2011249

239DOSTAVLJANJE UPOZORENJA NA POSTOJANJE RAZLOGAZA OTKAZ UGOVORA O RADU(Član 143 stav 2 Zakona o radu)Izostajanje dostavljanja upozorenja zaposlenom na postojanje razloga zaotkaz ugovora o radu povrijedjeno je pravo na odbranu zaposlenog zbog čegaje nezakonito rješenje o otkazu ugovora o radu.Iz obrazloženja:"Prema odredbi člana 143 stav 2 Zakona o radu, poslodavac je dužan da prijeotkaza ugovora o radu pisanim putem upozori zaposlenog na postojanje razloga zaotkaz ugovora o radu i da mu ostavi rok od najmanje pet radnih dana od danadostavljanja upozorenja da se izjasni na navode istog upozorenja.U postupku koji je prethodio donošenju pobijane i prvostepene presude tuženinije dokazao da je prije donošenja spornog rješenja tužiocu, odnosno njegovomuredno ovlašćenom punomoćniku, dostavio upozorenje o postojanju razloga zaotkaz ugovora o radu tužioca, zavedeno pod djel. br. 16971 od 13.08.2009. Ovonesumnjivo potvrdjuju svi izvedeni dokazi u prvostepenom postupku, koje supravilno cijenili nižestepeni sudovi i dali valjane razloge u svojim presudama. Daterazloge prvostepene i pobijane presude kojima se ukazuje na manjkavosti dostavenavedenog upozorenja, kao i kasnije donijetog rješenja o prestanku radnog odnosatužiocu, u svemu prihvata i ovaj sud, a što ukazuje i na neosnovanost navoda revizijeu tom dijelu kao i navoda o neblagovremenosti predmetne tužbe.Kod takvog stanja stvari pravilno su našli nižestepeni sudovi da je spornorješenje o otkazu ugovora o radu - prestanku radnog odnosa tužiocu nezakonito, jerje izostajanjem prethodnog dostavljanja upozorenja tužiocu - njegovompunomoćniku povrijedjeno pravo na odbranu tužioca, što je dovoljan razlog da jerješenje o otkazu nezakonito.Kako je donošenjem odluke - spornog rješenja, o prestanku radnog odnosatužiocu, za koje je utvrdjeno da je nezakonito, tuženi onemogućio tužioca da ostvaripripadajuća mu primanja osnovom ugovora o radu za vrijeme dok je sporno rješenjeproizvodilo dejstvo, pravilno je odlučio prvostepeni sud kada je pobijanim dijelomsvoje presude tužiocu dosudio navedenu štetu, temeljeći odgovornost tuženog iobavezu naknade štete na odredbama čl 148, čl.149 i čl.192 Zakona o obligacionimodnosima. Inače, visina navedene štete je pravilno utvrdjena - na osnovu nalaza imišljenja angažovanog vještaka finansijske struke od 21.03.2011. godine, kojemtuženi nije prigovarao."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 26/12 od 20.01.2012. godine)250 VRHOVNI SUD CRNE GORE

240OTKAZ OD STRANE POSLODAVCA(Član 143 stav 1 tačka 13 Zakona o radu)Ispunjen je zakonski osnov za donošenje odluke o otkazu ugovora o raduako je zaposlenom u periodu od godinu dana dva puta izrečena novčana kaznazbog povrede radne obaveze.Iz obrazloženja:"Nesporno je medju učesnicima postupka da tužilac u sudskom postupku nijepobijao odluke o izrečenoj disciplinskoj mjeri (novčanom kažnjavanju), odnosno danije podnosio tužbu za ocjenu njihove zakonitosti.Polazeći od prednjih činjenica, i po ocjeni ovog suda, pravilno su primijenilimaterijalno pravo nižestepeni sudovi kada su odbili tužbeni zahtjev tužioca kojim jetražio da se poništi kao nezakonita osporena odluka tuženog od 8. 02. 2010. godineo otkazu ugovora o radu. Ovo zbog toga, što se u smislu odredbe člana 143 st. 1 tač.13. Zakona o radu ispunio zakonski osnov za donošenja odluke o otkazu ugovora oradu, budući je tužiocu u periodu od godinu dana dva puta izrečena novčana kazna,zbog povrede radne obaveze.Pri tom je bez ikakvog pravnog značaja na drugačije odlučivanje u ovojpravnoj stvari, isticanje tužioca u reviziji da odluka o izrečenoj novčanoj kazni od 4.11. 2009. godine ne može biti osnov za otkaz ugovora o radu, jer je ta povreda bilaobuhvaćena rješenjem tuženog broj 80 od 27. 11. 2009. godine o otkazu ugovora oradu tužiocu, ovo zato što je to rješenje o otkazu ugovora o radu poništeno kaonezakonito.Polazeći od nesporne činjenice, da tužilac pred sudom nije osporavao odluketuženog o izricanju disciplinske mjere - novčane kazne zbog povrede radne obaveze,(odluke od 04. 11. 2009 i 27. 01. 2010. godine), to su nižestepeni sudovi pravilnonašli da je rješenje o otkazu ugovora o radu tužiocu, zakonito."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 135/12 od 02.03.2012. godine)BILTEN 2 / 2011251

241NEZAKONITOST ODLUKE O OTKAZU UGOVORA O RADU(Član 143 stav 1 tačka 6 Zakona o radu)Zaposlenom se ne može staviti na teret nepotpisivanje blanko Ugovora omedjusobnim pravima, obavezama i odgovornostima i Aneksa tog ugovora, nitiodbijanje da isti potpiše predstavlja opravdan razlog za prestanak radnogodnosa.Iz obrazloženja:"Nelogično je bilo zahtijevati od tužioca da zaključi Ugovor o medjusobnimobavezama, pravima i odgovornosti koji nije sadržavao sve elemente bliže oredjenečl.23. Zakona o radu (osim iz čl.7, 8 i 9). Potpisivanjem bjanko ugovora koji nijesadržavao takve elemente tužilac je mogao dovesti sebe u nezavidnu poziciju, jer bituženi naknadno mogao ugovor sačiniti po svom nahodjenju koji nebi odgovaraostatusu tužioca i nejgovim interesima. Dakle, tužiocu se ne može staviti na teretnepotpisivanje takvog ugovora niti odbijanje da isti potpiše predstavlja opravdanirazlog u smislu odredbi čl.143. za prestanak radnog odnosa tužioca. Takodje, nadonošenje drugačije odluke u ovom sporu nema značaja ni činjenica što je tužilac odbioda potpiše Anekse spornog ugovora kojim mu je ponudjeno drugo radno mjesto.Prednje sa razloga što Aneks ugovora predstavlja sastavni dio ugovora samo ako jezaključen valjan ugovor koji proizvodi pravno dejstvo i obavezuje ugovarače. Ukonkretnom slučaju ne postoji Ugovor o medjusobnim obavezama, pravima iodgovornostima jer stranke isti nijesu zaključile, pa pravno dejstvo ne može proizvoditiAneks takvog ugovora.Prema tome, u ponašanju tužioca nije bilo opravdanih razloga da bi se u smisluodredbi čl.143. Zakona o radu moglo donijeti pobijano rješenje, radi čega je istopravilno poništeno kao nezakonito."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 205/12 od 14.03.2012. godine)252 VRHOVNI SUD CRNE GORE

242NEOPRAVDAN IZOSTANAK SA POSLA(Član 143 stav 1 tačka 5 Zakona o radu)Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposlenom ako je zaposlenineopravdano izostao sa posla pet radnih dana uzastopno.***Pravo na slobodne dane zaposleni stiče ako je radio, a ne i kada nijedolazio na posao.Iz obrazloženja:"Utvrđeno je da tužilac od dana kada je potpisao ugovor o radu (15.06.2010.godine) nije dolazio na posao pet radnih dana uzastopno, pa ni dalje, a izostanak nijeopravdao.Prema odredbi čl.143. st.1. tač.5. Zakona o radu ("Sl.list Crne Gore",br.49/08), poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposlenom ako je zaposlenineopravdano izostao sa posla pet radnih dana uzastopno.U konkretnom slučaju ispunjeni su uslovi propisani citiranom zakonskomodredbom za otkaz ugovora o radu, pa je odluka tuženog, čiji se poništaj tužbomzahtijeva, zakonita i pravilno su nižestepeni sudovi odlučili kada su odbili tužbenizahtjev kojim je traženo da se navedena odluka poništi.Iz činjenica navedenih u tužbi proizilazi da tužilac nije sporio da unaznačenom periodu nije dolazio na posao. Tvrdio je da je njegov izostanak bioopravdan i na toj činjenici je temeljio osnovanost tužbenog zahtjeva. Stoga se nemogu prihvatiti relevantnim navodi revizije kojima se osporava pravilnost utvrđenjada tužilac nije dolazio na posao u periodu naznačenom u rješenju o otkazu ugovora oradu, a time i zakonitost tog rješenja, jer činjenica što je izostanak tužioca sa poslautvrđen na osnovu iskaza svjedoka a ne na osnovu evidencije putem elektronskekartice, shodno Odluci o evidenciji prisutnosti zaposlednih br.01-20/1 od12.01.2009. godine, ne dovodi u sumnu pravilnost tog utvrđenja.Pravo na slobodne dane zaposleni stiče ako je radio, a ne i kada nije dolaziona posao, pa su bez ikakvog značaja navodi revizije (i žalbe) da se ti slobodni daninisu mogli računati u dane neopravdanog odsustva sa posla. Ovo i kod činjenice datuženi ni nakon perioda navedenog u rješenju o otkazu ugovora o radu nije dolaziona posao."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 432/12 od 05.06.2012. godine)BILTEN 2 / 2011253

243NEPOSTOJANJE RAZLOGA ZA OTKAZ UGOVORA O RADU- OPRAVDANO ODSUSTVO SA POSLA -(Član 143 stav 1 tačka 5 Zakona o radu)Bez značaja je da li su doznake o privremenoj spriječenosti za raddostavljene blagovremeno ili naknadno ako je zaposlena dokazala da je boleststvarni razlog odsustvovanja sa posla.Iz obrazloženja:"Prema stanju u spisima predmeta, tužilja je bila zaposlena kod tuženog, naneodredjeno vrijeme, a u vrijeme donošenja spornog rješenja bila je rasporedjena naposlovima i radnim zadacima prodavca - radnice na doradi. Spornim rješenjemutvrdjen joj je prestanak rada kod tuženog, zaključno sa danom 30.06.2009. godine,zbog teže povrede radne obaveze, a iz obrazloženja rješenja proizilazi da se težapovreda sastoji u neopravdanom izostanku tužilje sa posla uzastopno šest radnihdana. Inače, sporno rešenje nema djelovodnog broja tuženog, s tim što u uvodu stojida je donijeto 30.06.2009. godine, a s pozivom na odredbu člana 143 tačka 5 Zakonao radu.Odredbom člana 143 stav 1 tačka 5 Zakona o radu ("Sl. list CG", br. 49/08)propisano je da se zaposlenom može otkazati ugovor o radu, ako je neopravdanoodsustvovao s posla pet radnih dana uzastopno ili sedam radnih dana s prekidima utoku tri mjeseca.Polazeći od sadržine spornog rješenja i navedenog razloga prestanka radaotkazaugovora o radu tužilji, jasno je da nije u pitanju teža povreda radne dužnosti iprestanak rada kao izrečena disciplinska mjera, već otkaz ugovora o radu zbogneopravdanog odsustva zaposlenog sa posla, kao posebnom zakonskom osnovu usmislu navedene zakonske odredbe. Stoga su pravilno postupili nižestepeni sudovikada su cijenili zakonitost spornog rješenja sa aspekta ocjene postojanja uslova izčlana 143 Zakona o radu za donošenje istog i poštovanja procedure predvidjenenavedenom zakonskom odredbom.Prema činjeničnom utvrdjenju nižestepenih sudova tužilja je dostavljenimdokazima u prvostepenom postupku - izvještajima nadležne zdravstvene ustanove oprivremenoj spriječenosti za rad u periodima: od 01.05.2009 do 31.05.2009. godine,te od 01.06.2009. do 16.06.2009. godine i od 19.06.2009. do 18.08.2009. godine,dokazala da je u navedenim periodima odsustvovala sa posla zbog bolesti.Kako je tužilja dokazala da je bolest stvarni razlog njenog odsustvovanja udužem periodu prije 30.06.2009. godine, sa kojim joj je danom utvrdjen prestanakradnog odnosa, kao i u narednim danima prema ljekarskim izvještajima, bez značajaje da li su doznake odnosno izvještaj o privremenoj spriječenosti za rad dostavljeniblagovremeno ili naknadno.254 VRHOVNI SUD CRNE GORE

Iz svega prethodno navedenog proizilazi da tužilja nije neopravdanoodsustvovala sa posla u periodu koji joj je stavljen na teret spornim rješenjem (šestradnih dana uzastopno, računajući unazad do 30.06.2009. godine), pa stoga nije nipostojao zakonski osnov za donošenje spornog rješenja i istim otkaz ugovora o radutužilji osnovom odredbe člana 143 stav 1 tačka 5 Zakona o radu."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 403/12 od 24.05.2012. godine)244BILTEN 2 / 2011255

245STICANJE SVOJSTVA NOSIOCA STANARSKOG PRAVA(Član 17 Zakona o stambenim odnosima "Sl. list RCG", br. 45/90)Za sticanje svojstva nosioca stanarskog prava, pored akta o dodjeli,potreban je čin useljenja u stan, dok zaključenje ugovora o korišćenju stananije konstitutivni element za sticanje stanarskog prava.R J E Š E NJ EUkidaju se rješenje Višeg suda u Podgorici Gž.br.3977/1-10 od 08.12.2011.godine i rješenje Osnovnog suda u Danilovgradu Rs.br.18/10 od 13.06.2011.godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovni postupak.O b r a z l o ž e nj eRješenjem Višeg suda u Podgorici Gž.br.3977/11-10 od 08.12.2011. godine,odbijena je kao neosnovana žalba protivnika predlagača i potvrdjeno rješenjeOsnovnog suda u Danilovgradu Rs.br.18/10 od 13.06.2011. godine, kojim jeodlučeno:“Utvrdjuje se da je predlagač podnijela pismeni zahtjev za otkup stana dana04.06.2010.godine, protivpredlagaču , kao nosiocu prava raspolaganja stana, koji senalazi u Podgorici, naselje Stari aerodrum, u stambenoj zgradi ul.Cvijetna S-3-A,ulaz 4, sprat III, stan br.41 (objekat “A”, Lamela “E”), površine 53,85 m2, koji sesastoji od hodnika, dnevne sobe, kuhinje sa trpezarijom, spavaće sobe, kupatila ilodje, i da protivpredlagač nije zaključio ugovor o otkupu navedenog stana u rokuod 30 dana od dana podnošenja zahtjeva.Utvrdjuje se da nema zakonskih smetnji za otkup predmetnog stana.Utvrdjuje se otkupna cijena predmetnog stana u iznosu od 1.217,46 Eura,koji iznos je predlagač obavezan da isplati protivpredlagaču u roku od 15 dana oddana pravosnažnosti rješenja.Ovo rješenje zamjenjuje ugovor o otkupu predmetnog stana, što jeprotivpredlagač dužan priznati i trpjeti, a isti predstavlja osnov za sticanje pravasvojine i osnov za uknjižbu prava svojine u katastarskom operatu.Obavezuje se protivpredlagač da predlagaču naknadi troškove postupka uiznosu od 280,00 Eura, u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, podprijetnjom prinudnog izvršenja.”Protiv drugostepenog rješenja protivnik predlagača je blagovremeno izjavioreviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpunoutvrdjenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio jeda se pobijano rješenje ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovnipostupak.256 VRHOVNI SUD CRNE GORE

Predlagačica je u svom odgovoru osporila navode revizije, predlažući da seista odbaci kao nedozvoljena ili odbije kao neosnovana.Po razmatranju spisa predmeta, u smislu čl.401 u vezi čl.414 st.5 ZPP, ovajsud je našao da je revizija dozvoljena i osnovana.Polazeći od toga da je predlagačica bila zaposlena kod protivnika predlagačai da joj je predmetni stan dodijeljen na korišćenje odlukom Radničkog savjetabr.15825 od 18.12.1990. godine, odnosno rješenjem direktora protivnikapredlagača od 24.01.2011. godine, ali joj nije predat, mada je protivnik predlagačana to obavezan pravosnažnom presudom prvostepenog suda P.br.34/08 od06.06.2008. godine, nižestepeni sudovi odlučuju kao u izreci prvostepenog rješenja.Ovo s pozivom na odredbe čl.67 Zakonao etažnoj svojini iz 2004. godine ičl.55. do 71 Zakona o etažnoj svojini iz 1995. godine, nalazeći da je predlagačicastekla pravo na otkup stana prije stupanja na snagu Zakona o etažnoj svojini pootkupnoj cijeni utvrdjenoj u skladu sa tim propisima. Pri tome smatraju nebitnimisticanje protivnika predlagača da je predlagačica dobila ovaj stan uz obavezu davrati stan u Danilovgradu koji joj je ranije dodijelio i koji je otkupila.Odredbom čl.67 Zakona o etažnoj svojini ("Sl.list RCG", br.71/2004)propisano je da lica koja su započela postupak otkupa stana, odnosno stekla pravona otkup stana prije stupanja na snagu ovog zakona, vrše otkup stana za otkupnucijenu u skladu sa odredbama čl.55 do 71 Zakona o etažnoj svojini ("Sl.list RCG",br.21/95).Pravo otkupa, u smislu navedene zakonske odredbe, kao i odredbe čl.17Zakona o stambenim odnosima ("Sl.list RCG" br.45/90), pripadalo je nosiocustanarskog prava, odnosno zakupcu, ili uz njegovu pismenu saglasnost članovimaporodice koji stanuju u istom stanu.Prema odredbama Zakona o stambenim odnosima iz 1990. godine, koji jevažio u vrijeme dodjele stana, nije se moglo steći stanarsko pravo na dva stana, a zasticanje svojstva nosioca stanarskog prava, pored akta o dodjeli, potreban je činuseljenja u stan, dok zaključenje ugovora o korišćenju stana nije konstitutivnielement za sticanje stanarskog prava.S tim u vezi, zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestepeni sudovi supropustili da utvrde i daju razloge o tim odlučnim činjenicama, Naime, bez ocjeneda li je predlagačica u skladu sa navedenim propisima stekla stanarsko pravo, a toje osnovni uslov da bi se mogao otkupiti, ne može se zaključiti o traženom pravu.To što je navedenom pravosnažnom presudom protivnik predlagača obavezan dapreda ovaj stan predlagaču na korišćenje, nema pravnog značaja u slučajunepostojanja uslova za otkup, jer se korišćenje u skladu sa tom odlukom možezasnivati na zakupnom odnosu.Kod naprijed iznijetog, nižetepene presude je valjalo ukinuti i predmet vratitina ponovno sudjenje, primjenom čl.410 st.2 ZPP-a.(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 299/12 od 04.04.2012. godine)246BILTEN 2 / 2011257

247PRAVO NOSIOCA STANARSKOG PRAVA(Član 28 stav 2 i čl. 29 st. 1 Zakona o stambenim odnosima"Sl. list SRCG", br. 21/85)Propustom da prijavi smrt majke - dotadašnjeg nosioca stanarskog pravana predmetnom stanu i time propuštanjem zaključenja novog ugovora sadavaocem nakon smrti nosioca stanarskog prava, tužilac, kao član porodičnogdomaćinstva nosioca stanarskog prava, u situaciji kada je nastavio da korististan nakon smrti svojih roditelja ne može izgubiti to svoje zakonsko pravo.Iz obrazloženja:"U vrijeme kada je umro otac tužioca (23.08.1980. godine) bio je na snaziZakon o stambenim odnosima ("Sl. list. SRCG", br. 4/74 i 32/78), koji je u članu 19stav 2 predvidjao da kada je stanarsko pravo stekao jedan od supružnika koji žive uzajedničkom domaćinstvu, nosilac stanarskog prava je i drugi supružnik. Stavom 3iste zakonske odredbe odredjeno je kad jedan od supružnika nosioca stanarskogprava umre ili trajno prestane da koristi stan, drugi supružnik ostaje nosilacstanarskog prava, ako ovim zakonom nije drugačije odredjeno.Prema tome, u konkretnom slučaju majka tužioca, kao supruga nosiocastanarskog prava, po samom zakonu je bila sunosilac stanarskog prava napredmetnom stanu, a nakon smrti svog supruga M. postala je nosilac stanarskogprava na istom. Tužilac je kao član porodičnig domaćinstva svojih roditelja -prethodno oca, a po očevoj smrti majke, kao novog nosioca stanarskog prava,stekao trajno pravo korišćenja predmetnog stana. Inače, tužilac je nastavio da koristisa svojom porodicom i nakon majkine smrti, što mu je pripadajuće pravo (i njegovojporodici) saglasno odredbama člana 28 stav 2 u vezi čl. 8 st. 2 Zakona o stambenimodnosima ("Sl. list SRCG", br. 21/85), kao važećeg propisa u momentu smrtenjegove majke.Polazeći od navedenog utvrdjenja, pravilno su našli nižestepeni sudovi da jetužilac ispunjavao uslove za sticanje svojstva nosioca stanarskog prava napredmetnom stanu, u momentu smrti svoje majke kao dotadašnjeg nosiocastanarskog prava, u smislu tada važećeg Zakona o stambenim odnosima iz 1985.godine, odnosno kasnije svojstvo zakupca stana u smislu Zakona o etažnoj svojini.Stoga su pravilno odlučili nižestepeni sudovi kada su usvojili postavljeni zahtjevtužioca sa datih razloga u prvostepenoj i pobijanoj presudi, koje u svemu prihvata iovaj sud i na iste upućuje tuženog kao revidenta.Ovaj sud je cijenio sve navode revizije, pa je našao da su isti lišeni osnova.Povodom navoda kojima se ukazuje da je nastupila apsolutna zastara u konkretnomslučaju valja istaći da isti ne stoje, kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud upobijanoj presudi. Jer, ovaj sud smatra da usled toga što je propustio da prijavi smrtmajke - dotadašnjeg nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i time258 VRHOVNI SUD CRNE GORE

propuštanjem zaključenja novog ugovora sa davaocem nakon smrti nosiocastanarskog prava, na što upućuje odredba člana 29 stav 1 Zakona o stambenimodnosima, tužilac kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, usituaciji kada je nastavio da koristi stan nakon smrti svojih roditelja ne može izgubitito svoje zakonsko pravo koje mu po tada važećim propisima pripada. Takodje, kaokorisnik stana koji je ispunjavao zakonske uslove za sticanje svojstva nosiocastanarskog prava u momentu stupanja na snagu Zakona o etažnoj svojini stekao jesvojstvo zakupca predmetnog stana koji ima pravo da nastavi sa korišćenjem istogsaglasno odredbama čl. 76 st. 2 Zakona o etažnoj svojini, koji to izričito predvidja igarantuje licima koja su korisnici stana, a koji nijesu zaključili ugovor o otkupuistog.Kod prethodno navedenog stanja, a pri nesumnjivom postojanju zakonskihuslova na strani tužioca da nastavi sa korišćenjem predmetnog stana nakon smrtisvoje majke - dotadašnjeg nosioca stanarskog prava, kao i postojanju uslova zakasnije korišćenje stana, kao zakupca, jasno je da su se u konkretnom slučaju stekliuslovi da donijeta presuda u predmetnom sporu predstavlja zamjenu za ugovor ozakupu stana, ukoliko zakupodavac ne prihvati zaključenje takvog ugovora satužiocem kao zakupcem.U konkretnom slučaju ne može se govoriti o mogućoj apsolutnoj zastari pravatužioca, niti se mogu primijeniti zastarni rokovi kod činjenice da je tužilac nastaviokontinuirano korišćenje predmetnog stana nakon smrti svoje majke. Stoga nemauslova za gubitak stečenog zakonskog prava tužioca na predmetnom stanu (pravakorišćenja, odnosno zakupa), na što se neosnovano revizijom ukazuje."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 290/12 od 10.04.2012. godine)248BILTEN 2 / 2011259

249PRAVO OTKUPA I PRAVO STANOVANJA(Član 55 stav 2 Zakona o etažnoj svojini i čl. 60 ZOSPO)Iz obrazloženja:"Ne postoji ni revizijski razlog pogrešna primjena materijalnog prava.U postupku pred prvostepenim sudom utvrdjeno je da je tadašnji direktor HTP"B.", AD Herceg Novi, u aprilu 2007. godine usmeno odobrio tužiocu da sporni stankoristi do okončanja privatizacije tog pravnog lica. Ovo zbog toga što je stan ranijebio bespravno useljen, pa da bi na taj način stan bio obezbijedjen od ponovnogbespravnog useljenja.Na temelju ovih činjenica, nižestepeni sudovi su pravilno primijenilimaterijalno pravo kada su odlučili na izloženi način. Pravo na otkup stana, u smislučlana 55 stav 2 Zakona o etažnoj svojini ("Sl. list RCG", br. 21/95), imao je nosilacstanarskog prava i zakupac stana, kao nosilac stanarskog prava koji je to svojstvostekao do dana stupanja na snagu ovog zakona ili uz njegovu pismenu saglasnost,član porodice.Tužilac do dana stupanja na snagu navedenog zakona nije stekao svojstvonosioca stanarskog prava, ni zakupca stana, pa nema pravo na otkup stana što je bionjegov primarni zahtjev.Tužilac nije stekao ni pravo stanovanja.Prema odredbi člana 60 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa koji jebio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa, pravo stanovanja uredjuje sezakonom. Do donošenja Zakona o svojinsko pravnim odnosima ("Sl. list CG", br.19/2009) pravo stanovanja nije bilo uredjeno zakonom, pa se na te odnoseprimjenjuju pravna pravila predratnog prava. Prema tim pravilima pravo stanovanjanastaje po pravilima koja važe za plodouživanje. Plodouživanje se sticalo na osnovuzakona, ugovora, testamenta i održaja. Ni po kom od tih osnova tužilac nije stekaoto pravo, a usmeno odobrenje direktora tuženog da tužilac privremeno koristi stan nemože predstavljati osnov sticanja.Što se pak tiče nužnog smještaja, nasuprot navodima revizije takav načinrješavanja stambene potrebe zaposlenih nije predvidjen pravilnikom tuženog.Okolnost da je tužilac u postupku raspodjele placeva pogrešno bodovan pokriterijumu postojeća stambena situacija, bio je razlog da tužilac pobija donijetuodluku, a ne može predstavljati osnov za sticanje prava koje je predmet eventualnogtužbenog zahtjeva."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 76/12 od 08.02.2012. godine)260 VRHOVNI SUD CRNE GORE

250PRAVNO DEJSTVO ODLUKE O DODJELI STANA POD USLOVOM(Član 18 i čl. 19 stav 1 Zakona o stambenim odnosima"Sl. list SRCG", br. 21/85)Bez značaja je konačnost i pravosnažnost odluke o dodjeli stana poduslovom kada uslov nije ispunjen, jer takva odluka ne proizvodi pravnodejstvo.Iz obrazloženja:"Ocu tužilaca konačnom odlukom prvotuženog, 1986. godine, dodijeljen jepredmetni stan, pod uslovom da vrati stan u kojem je sa svojom porodicom do tadastanovao u Nikšiću. Navedeni uslov iz konačne odluke prvotuženog br. 06-856/5 od01.04.1986. godine, postavljen je i u kasnije donijetoj odluci- rješenju br. 06-1755od 13.05.1988. godine, o dodjeli, na osnovu kojeg je pravni prethodnik tužilacazaključio ugovor o korišćenju predmetnog stana. Nesporno je i to da otac tužilacanije vratio prvotuženom raspoloživi stan u Nikšiću, te da je predmetni stan ponovouključen u raspodjelu po konkusu prvotuženog od 22.06.1990. godine, po kojempravni prethodnik tužilaca nije prijavljivao svoje učešće. U novosprovedenompostupku predmetni stan je dodijeljen drugotuženoj i istovremeno je stavljena vansnage odluka (rješenje) prvotuženog od 13.05.1988. godine, odlukom prvotuženogod 27.07.1990. godine. Na osnovu ove odluke prvotuženi je donio rješenje o dodjeliovog stana drugotuženoj, da bi na osnovu istog drugotužena sa trećetuženimzaključila ugovor o korišćenju, a nakon toga sa prvotuženim ugovor o otkupupredmetnog stana.Polazeći od toga da je prvotuženi odlukom od 13.05.1988. godine dodijeliopredmetni stan ocu tužilaca pod uslovom, kojeg on nije ispunio, pravilno su odlučilinižestepeni sudovi kada su odbili tužbeni zahtjev za poništaj odluke prvotuženog od27.07.1990. godine u dijelu kojim je stavljena van snage navedena odluka.Činjenica je, što i tokom postupka kod prvostepenog i drugostepenog sudanije dovodjeno u pitanje, da je odluka prvotuženog br. 06-856/5 od 01.04.1986.godine konačna, a prema stanju u spisima i pravosnažna, kao i ovdje sporna odluka(rješenje) br. 06-1755 od 13.05. 1988. godine Medjutim, po ocjeni ovog suda,formalna pravosnažnost navedenih odluka u pravnoj situaciji kakva je konkretna nepodrazumijeva istovremeno i da su iste proizvele materijalno pravno dejstvo usmislu ostvarenja priznatog prava. Ovo iz razloga što je ovdje pravo priznatouslovno, pod raskidnim uslovom, pa ukoliko uslov ne bude ispunjen nije nastalo nipravo o kojem je riječ, tj. odluka je bez dejstva. Puno dejstvo takva odluka biproizvela tek po ispunjenju u njoj utvrdjenog uslova. Pošto otac tužilaca nije predaoprvotuženom raspoloživi stan u Nikšiću, a na kojem je u tom momentu bio nosilacstanarskog prava, ne može se smatrati da je stekao pravo na dodjelu predmetnogstana.BILTEN 2 / 2011261

Inače, tada važeći Zakon o stambenim odnosima ("Sl. list SRCG", br. 21/85),u odredbi člana 18, izričito je predvidjao da se stanarsko pravo može imati (bitinosilac stanarskog prava) samo na jednom stanu. Takodje, prema odredbi člana 19stav 1 istog zakona nosilac stanarskog prava koji koristi dva ili više stanova naosnovu ugovora o korišćenju stana dužan je da o tom bez odlaganja, a najkasnije uroku od 15 dana od dana kada je počeo da koristi stan obavijesti stambeni organ iistovremeno izvrši izbor stana koji će koristiti.S obzirom na to da je pravni prethodnik tužilaca već imao svojstvo nosiocastanarskog prava na stanu u Nikšiću, a kod navedenog zakonskog ograničenja,morao se izričito izjasniti za koji se stan opredjeljuje - da li za stan u Nikšiću ili uPodgorici. Budući da je izostalo obavještenje stambenom organu i izjašnjenjepravnog prethodnika tužilaca o izboru stana kojeg će koristiti izostalo, a kodčinjenice da je ugovorom o otkupu Ov. br. 3880/92 od 16.07.1992. godine otkupiood prvotuženog stan u Nikšiću, proizilazi da se opredijelio za stan u Nikšiću.Kako je pravni prethodnik tužilaca odbijanjem da preda ranije dodijeljeni mustan prvotuženom, to je sam skrivio nemogućnost ostvarenja prava na korišćenje, akasnije i otkup predmetnog stana. Sa iznijetih razloga, za dejstvo i posledice odlukekoja je donijeta pod raskidnim uslovom, kakva je odluka prvotuženog od13.05.1988. godine, kada uslov nije ispunjen bez značaja je njena konačnost ipravosnažnost."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 772/11 od 04.10.2011. godine)251262 VRHOVNI SUD CRNE GORE

252NEZAKONITOST ODLUKE O RASPODJELI NOVČANIH SREDSTAVAZA RJEŠAVANJE STAMBENOG PITANJA(Čl. 12 - 16 Pravilnika o rješavanju stambenih potreba)Povrijedjeno je pravo na rješavanje stambenog pitanja zaposlenog kojinije bodovan i uvršten na rang listu, što za posljedicu ima nezakonitost odlukeo raspodjeli novčanih sredstava za rješavanje stambenog pitanja.Iz obrazloženja:"Nasuprot tvrdnjama iz revizije, prvostepeni sud je u ovoj pravnoj stvaripravilno i istinito utvrdio sve sporne činjenice koje su od odlučnog zanačaja zaosnovanost tužbenog zahtjeva tužilje. Tako je u postupku koji je prethodiodonošenju pobijane presude sa sigurnošću utvrdio da nadležni organi tuženog, upostupku raspodjele predmetnih sredstava, nijesu u odnosu na tužilju ispoštovaliproceduru predvidjenu Pravilnikom o rješavanju stambenih potreba.Naime, i po ocjeni ovog suda, a što pravilno zaključuju nižestepeni sudovi,organi tuženog su u postupku raspodjele predmetnih sredstava za rješavanjestambenih potreba po navedenom oglasu postupili suprotno odredbama čl.9., te čl.12- 16 Pravilnika o rješavanju stambenih potreba, jer tužilju nijesu uvrstili na rang listureda prvenstva, niti su joj utvrdjivali broj bodova po pojedinim kriterijumimapredvidjenim pomenutim Pravilnikom, iako je blagovremeno prijavila svoje učešćena objavljeni oglas, smatrajući da je vlasnik na nepokretnostima, odnosno da imariješeno stambeno pitanje.Polazeći od navedenih odredaba Pravilnika, i po ocjeni ovog suda, jasnoproizilazi da svi zaposleni tuženog koji smatraju da nemaju na odgovarajući načinriješeno stambeno pitanje, imaju pravo da učestvuju na raspisani oglas, s tim što sered prvenstva utvrdjuje na osnovu kriterijuma iz čl.12. navedenog Pravilnika, takoda se tek na osnovu činjenica od značaja za utvrdjivanje reda prvenstva i bodovanjaučesnika oglasa za rešavanje stambenih pitanja, može odlučiti da li učesnik oglasaima riješeno stambeno pitanje. Kako je u konkretnom slučaju nesporno da nadležniorgani tuženog nijesu tužilju bodovali i uvrstili na rang listu, to je povrijedjeno njenopravo na rješavanje stambenog pitanja, a što osporene odluke čini nezakonitim. Ovotim prije što je tužilja svoje učešće na predmetni oglas prijavila upravo zbogneriješenog stambenog pitanja a činjenicu da li su ona i njen suprug dobijali i kolikosredstava na ime rješavanja stambenih pitanja trebao je utvrditi tuženi, odnosnonjegova stambena komisija, upravo u postupku odlučivanja po objavljenom oglasu,a što bi eventualno opredijelilo i poziciju tužilje na rang listi.Prema tome, kako je u postupku nesumnjivo utvrdjeno da tuženi predmetnuraspodjelu sredstava nije izvršio uz doslednu i pravilnu primjenu Pravilnika oBILTEN 2 / 2011263

ješavanju stambenih potreba, a na koji način je počinio više bitnih povreda upostupku raspodjele, to je imalo za posledicu i nezakonitost osporenih odluka."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 426/12 od 19.06.2012. godine)253264 VRHOVNI SUD CRNE GORE

TRGOVAČKO PRAVO

255POSLJEDICE NEPLAĆANJA PREMIJE(Član 1010 ZOO)Posljedice neplaćanja premije zavise od toga da li su stranke ugovorileplaćanje premije prilikom zaključenja ugovora ili poslije zaključenja ugovora ikada ona dospijeva, da li se radi o jednogodišnjem ili višegodišnjem osiguranju.Iz obrazloženja:"Ugovorne strane kod ugovora o osiguranju slobodnom voljom ugovarajudospjelost palaćanja premije. Može se ugovoriti da se premija plaća odjednom i tadavaži pravilo da se plaća prilikom zaključenja ugovora - član 1009 stav 2 ZOO. Možese ugovoriti da se premija plaća u ratama, odnosno u odrdjenim rokovima. Kodvišegodišnjeg ugovora o osiguranju obično se ugovara dan na koji svake godinedospijeva obaveza plaćanja premije. Ako u polisi stranke ne odrede dospjelostpremije i u tom slučaju važi pravilo da je ugovarač osiguranja dužan da plati premijuodjednom i to prilikom zaključenja ugovora ako je odredjena njena visina.Posledice neplaćanja premije regulisane su odredbama člana 1010 ZOO.Kada je ugovarač osiguranja preuzeo obavezu da premiju plati prilikomzaključenja ugovora, osiguravač ne duguje nikakvu naknadu, ni svotu ukoliko sedogodi osigurani slučaj nakon zaključenog ugovora o osiguranju, a prije nego što jeugovarač osiguranja platio premiju.Medjutim, ako je ugovoreno da se premija plaća poslije zaključenja ugovoraobaveza osiguravača da isplati naknadu ili svotu odrerdjenu ugovorom počinje oddana odredjenog u ugovoru kao dan početka osiguranja. Osiguravač je dužan da platinaknadu ili svotu odredjenu ugovorom iako premija nije isplaćena.U slučaju da ugovornik osiguranja ne plati premiju osiguranja dospjelu pozaključenju ugovora, ugovor o osiguranju prestaje po samom zakonu protekom rokaod 30 dana od dana od kada je ugovorniku osiguranja uručeno preporučeno pismoosiguravača sa obavještenjem o dospjelosti premije ali s tim da taj rok ne može istećiprije nego što protekne 30 dana od dana dospjelosti premije. S tim u vezi poslatafaktura ne predstavlja obavještenje o dospjelosti premije osiguranja jer ona nijepreporučeno pismo već predstavlja poziv ugovorniku osiguranja da u odredjenomroku plati premiju.Kada su u pitanju višegodišnji ugovori o osiguranju u slučaju neplaćanjapremije ugovor prestaje po samom zakonu nakon proteka roka od godinu dana oddana dospjelosti premije.Prvostepeni sud nije raspravio pitanja da li su stranke ugovorile plaćanjepremije prilikom zaključenja ugovora ili poslije zaključenja ugovora i kada onadospijeva, da li se radi o jednogodišnjem ili višegodišnjem osiguranju, dan koji jeugovorom odredjen kao dan početka osiguranja, a što je od značaja za poslediceBILTEN 2 / 2011267

neplaćanja premije, a s tim u vezi i obavezu tuženog da isplati naknadu izosiguranja."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P br. 34/12 od 20.04.2012. godine)256268 VRHOVNI SUD CRNE GORE

257UGOVOR O OSIGURANJU ROBE U TRANSPORTU- POČETAK OSIGURANJA -(Član 994 i čl. 1021 ZOO)Kod ugovora o osiguranju robe u transportu osiguranje počinje odtrenutka kada je roba utovarena na prevozno sredstvo u mjestu navedenom upolisi osiguranja, kao mjestu otpreme i traje sve dok roba ne bude istovarena izprevoznog sredstva u mjesto koje je u polisi odredjeno kao mjesto odredišta.R J E Š E NJ EUkidaju se presuda Apelacionog suda Crne Gore Pž.br.158/12 od 03.04.2012.godine i presuda Privrednog suda u Podgorici P.br.753/11 od 30.12.2012. godine ipredmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.O b r a z l o ž e nj ePresudom Apelacionog suda Crne Gore Pž.br.158/12 od 03.04.2012. godine,odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena presuda Privrednog suda uPodgorici P.br.753/11 od 30.12.2011. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev da seobaveže tuženi da tužiocu plati 123.168,50 €, sa pripadajućom kamatom počev od04.05.2009. godine do isplate. Tužilac je obavezan da tuženom nadoknadi troškovepostupka u iznosu od 1.750,00 € u roku od 8 dana po pravosnažnosti presude.Protiv drugostepene presude tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbogpogrešne primjene materijalnog prava, sa predlogom da se nižestepene presudeukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.Revizija je osnovana.Nije sporno da su parnične stranke 31.03.2009. godine zaključile Ugovor oosiguranju robe o transportu (polisa br.7000412/05), na relaciji Podgorica-KosovskaMitrovica, prevoznim sredstvom-kamionom reg.oznake RO AD 103, za sveosigurane rizike (ALL RISKS), na ukupnu sumu osiguranja od 123.168,50 €, uzpremiju osiguranja od 394,16 €. Ugovor je zaključen prema Opštim uslovima zaosiguranje robe u prevozu. Nije sporno ni da je 03.04.2009. godine u policijskojstanici Zvečani od strane zastupnika kupca osigurane robe, DOO "B. t." iz KosovskeMitrovice, prijavljena krađa robe iz kamiona gore navedenih registarskih oznaka.Tuženi nije postupio po zahtjevu tužioca i nije izvršio likvidaciju štete.Predmet spora u ovoj parnici je tužbeni zahtjev, opredijeljen podneskom od21.06.2010. godine, da se obaveže tuženi da tužiocu isplati 123.168,50 €, sazakonskom kamatom od nastanka štetnog događaja (03.04.2009. godine).BILTEN 2 / 2011269

Tuženi je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva navodima da je tužilac(osiguranik) postupao sa namjerom ili zlonamjerom kao i da je transport izvršen,roba predata, a osiguranje prestalo da važi.Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da je tužilac, kaoprodavac, predmetnu robu isporučio kupcu DOO "B. t." iz Kosovske Mitrovice ucarinskom skladištu u Podgorici, u skladu sa propisanim uslovima ugovoreneincoterms klauzule (cxw), da su predajom robe kupcu svi rizici vezani za robu prešlina kupca (čl.464. st.1. Zakona o obligacionim odnosima), tako da u odnosu natužioca kao osiguranika nije nastupio osigurani slučaj po ugovoru osiguranja - polisiod 31.03.2009. godine, jer je osiguranje prestalo predajom robe u carinskomskladištu u Podgorici.Odlučujući o žalbi tužioca drugostepeni sud je žalbu odbio i potvrdioprvostepenu presudu prihvatajući činjenične i pravne razloge na kojima jeprvostepena presuda zasnovana.Ovaj sud nalazi da zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestepeni sudovi nisurazjasnili činjenice relevantne za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva.Naime, nižestepeni sudovi su sporni pravni odnos raspravili kao da je upitanju ugovor o kupoprodaji (kad rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari prelazina kupca), međutim, u konkretnom slučaju se radi o ugovoru o osiguranju robe utransportu, koji je zaključen između prodavca robe (tužioca) i tuženog. Kod tihugovora osiguranje počinje od trenutka kada je roba utovarena na prevozno sredstvou mjesto navedenom u polisi osiguranja kao mjesto otpreme i traje sve dok roba nebude istovarena iz prevoznog sredstva u mjestu koje je u polisi određeno kao mjestoodredišta. U ugovoru - polisi od 31.03.2009. godine jasno je naznačeno ko jeosiguranik, koja roba je predmet ugovora o osiguranju, osigurana suma, prevoznosredstvo, osigurano putovanje-relacija (Podgorica - Kosovska Mitrovica), usloviosiguranja, premija.Prema navodima tužbe tužilac, kao prodavac i DOO "B. t." kao kupac, su sedogovorili da transposrt robe obezbijedi kupac, a da troškove osiguranja, utovara icarinjenja na teritoriji Crne Gore plati prodavac.Kod zaključenog ugovora o osiguranju i navoda tužbe bilo je potrebnorazjasniti dali je nastao osigurani slučaj i dali su ispunjeni uslovi za izvršenjeobaveze od strane tuženog, preuzete zaključenjem ugovora.Dakle, nižestepeni sudovi sa razloga sa kojih su to učinili, nisu mogli odbititužbeni zahtjev.Polazeći od tužbenog zahtjeva, te navode tuženog kojima je osporenaosnovanost istog, prvostepeni sud će u ponovnom postupku odlučiti o tužbenomzahtjevu imajući u vidu primjedbe ukazane ovim rješenjem.Sa iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci - čl.410. st.2. ZPP-a.(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 68/12 od 19.06.2012. godine)258270 VRHOVNI SUD CRNE GORE

259STEČAJ I PRAVO ČLANOVA PRIVREDNOG DRUŠTVA(Član 86 Zakona o insolventnosti privrednih društava)Član društva može ostvariti pravo na ostatak stečajne mase nakon što senamire sva potraživanja povjerilaca, samo u stečajnom postupku i to na osnovurješenja stečajnog suda kojim mu se prenosi ostatak stečajne mase.Iz obrazloženja:"Tužilac je bio vlasnik i direktor DOO "F.", Bijelo Polje. Nad tim privrednimdruštvom zaključen je stečajni postupak rješenjem Privrednog suda u Bijelom PoljuSt. br. 35/06 od 26.03.2007. godine. Oduzeta roba - 3.600 litara vinjaka bila jevlasništvo tog pravnog lica. Nižestepeni sudovi su izgubili iz vida da je imovinadruštva odvojena od imovine njegovih članova - član 79 u vezi sa čl. 17 st. 2 Zakonao privrednim društvima. Na osnovu uloga u društvo njegovi članovi stiču pravo daupravljaju društvom i pravo na dio dobiti, a nemaju nikakvih prava u pogleduimovine društva dok društvo postoji. Prestankom društva zbog sprovodjenjastečajnog postupka članovi društva imaju pravo na ostatak stečajne mase nakon štose namire sva potraživanja povjerilaca - čl. 86 Zakona o insolventnosti privrednihdruštava koji je bio u primjeni u vrijeme vodjenja stečajnog postupka nad DOO "F.",Bijelo Polje. Pravo na ostatak stečajne mase vlasnici kapitala mogu ostvariti jedino usituaciji da su namirena sva potraživanja povjerilaca. To pravo vlasnici kapitalaostvaruju u stečajnom postupku, što znači da se ne može zaključiti stečajni postupakbez namirenja potraživanja povjerilaca i društvo brisati iz Centralnog registraprivrednih subjekata nakon zaključenja tog postupka, a da potom vlasnici kapitalazahtijevaju imovinu društva jer se na taj način nanosi šteta povjeriocima, odnosnoizbjegava namirenje njihovih potraživanja. Prema tome, član društva može ostvaritipravo na ostatak stečajne mase nakon što se namire sva potraživanja povjerilaca,samo u stečajnom postupku i to na osnovu rješenja stečajnog suda kojim mu seprenosi ostatak stečajne mase."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 39/12 od 26.01.2012. godine)BILTEN 2 / 2011271

260PRENOS UDJELA(Član 74 stav 2 Zakona o privrednim društvima)Prenosom udjela izmedju članova društva ne ugrožavaju se interesisamog društva, jer se prenosom udjela ne mijenja ništa u imovini društva, većse samo vrše u obimu prenosa odgovarajuće promjene u personalnoj imovinilica izmedju kojih se udio prenosi.Iz obrazloženja:"Prvostepeni sud je utvrdio da su tuženi zaključili ugovor koji je ovjeren kodOsnovnog suda u Baru, pod Ov. br. 2256/07 od 24.10.2007. godine, kojim jeprvotuženi prenio na drugotuženog svoj udio od 49% u DOO "B. 3", Podgorica,čime je drugotuženi postao jedini član tog društva. Zahtjev za utvrdjenje ništavostiovog ugovora tužilac je zasnovao na činjenicama da drugotuženi, kao jedini člandruštva, nije imao osnov da zaključi sporni ugovor, jer on nije potpisao ugovor oprenosu udjela od 26.03.2007. godine. S tim u vezi prvostepeni sud je utvrdio da jeugovorom Ov. br. 26-03/2007 od 26.03.2007. godine, koji je ovjeren u Advokatskojkancelariji "P.", drugotuženi prenio na prvotuženog bez naknade 49% udjela u DOO"B. 3", Podgorica. Na osnovu tog ugovora izvršene su izmjene statuta koje suregistrovane kod Centralnog registra Privrednog suda u Podgorici 28.06.2007.godine.Kod ovakvog stanja stvari, nižestepeni sudovi su pravilno primijenilimaterijalno pravo kada su odlučili na izloženi način. Prvotuženi je u vrijemezaključenja ugovora čije utvrdjenje ništavosti se traži bio vlasnik 49% udjela, pa jeudio mogao prenijeti na drugog člana bez ograničenja u skladu sa statutom, saglasnoodredbi člana 74 stav 2 Zakona o privrednim društvima.Navodi revizije da je ugovor od 26.03.2007. godine falsifikovan i da nijepotpisan od strane drugotuženog su bez osnova, jer tužilac postojanje tih činjenicanije dokazao.Osim toga, u smislu člana 109 stav 1 ZOO, imajući u vidu činjenice na kojimaje tužbeni zahtjev zasnovan tužilac ne bi imao pravo da zahtijeva utvrdjenjeništavosti ugovora. Prenosom udjela izmedju članova društva ne ugrožavaju seinteresi samog društva, jer se prenosom udjela ne mijenja ništa u imovini društva,već se samo vrši u obimu prenosa odgovarajuće promjene u personalnoj imovini licaizmedju kojih se udio prenosi. Lice koje prenosi i lice koje prima udio neograničenosolidarno odgovaraju društvu za obaveze koje nosi članstvo u društvu - čl. 74 st. 6Zakona o privrednim društvima, čime su zaštićeni interesi društva u pogleduobaveze članova prema društvu."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 46/12 od 17.05.2012. godine)272 VRHOVNI SUD CRNE GORE

261BLAGOVREMENOST TUŽBE PROTIV ODLUKESKUPŠTINE AKCIONARA(Član 41 stav 2 Zakona o privrednim društvima)Za ocjenu blagovremenosti tužbe nije relevantno to što su akcionari biliuredno obaviješteni o datumu održavanja skupštine, kao i o dnevnom redu, većje relevantno za računanje subjektivnog roka kada su oni saznali ili moglisaznati da je donijeta odluka koja se pobija.Iz obrazloženja:"Prema odredbi člana 41 stav 2 Zakona o privrednim društvima protiv odlukeskupštine akcionara može se podnijeti tužba u roku od 30 dana od dana kada je licekoje podnosi tužbu saznalo ili moglo saznati za navedenu odluku, a najkasnije uroku od šest mjeseci od dana donošenja odluke. Subjektivni rok od 30 dana teče oddana kada je lice koje podnosi tužbu saznalo ili moglo saznati za odluku, dokobjektivni rok teče od dana donošenja odluke.Stoga za ocjenu blagovremenosti tužbe nije relevantno to što su akcionari biliuredno obaviješteni o datumu održavanja skupštine, kao i o dnevnom redu, već jerelevantno za računanje subjektivnog roka kada su oni saznali ili mogli saznati da jedonijeta odluka koja se pobija.Tužioci su tvrdili da su za navedenu odluku saznali kada su primiliobavještenje tuženog br. 4 od 03.07.2007. godine, koje obavještenje je priloženo uztužbu, a koji dokaz prvostepeni sud nije cijenio a relevantan je za ocjenu pitanjablagovremenosti tužbe."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 55/12 od 17.05. 2012. godine)BILTEN 2 / 2011273

262PROMJENA OSNOVNOG KAPITALA DRUŠTVASA OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU(Član 68 tačka 6 Zakona o privrednim društvima)U postupku povećanja kapitala ne može se izmijeniti vlasnička struktura,ako je statutom društva odredjeno da se osnovni kapital društva povećavauplatama kapitala od strane osnivača srazmjerno osnovnom kapitalu.Iz obrazloženja:"Nijesu osnovani ni navodi revizije da su nižestepene presude zasnovane napogrešnoj primjeni materijalnog prava.Prvostepeni sud je utvrdio da su tužilje i prvotuženi osnivači "M." DOOBudva sa udjelima prvotuženog od 50%, prvotužilje 48% i drugotužilje 2%. Oni su21.12.2007. godine donijeli odluku o povećanju osnovnog kapitala drugotuženog zaiznos od 335.560 € i po osnovu povećanja kapitala registrovane su izmjene statuta,kojim je utvrdjeno da osnovni kapital društva iznosi 335.660 €, a da procenat učešćačlanova u osnovnom kapitalu društva i nakon povećanja kapitala ostajenepromijenjen, odnosno da je prvotuženi vlasnik udjela od 50%, prvotužilja 48%, adrugotužilja 2%. Takodje je utvrdjeno da je tužilja prvog reda uplatila iznos za kojije povećan kapital društva i do 26.02., 01.06. i 21.09.2007. godine, dakle, prijedonošenja odluke o povećanju kapitala i prije nego što su registrovane izmjenestatuta.Utvrdjeno je i to da je tuženi trećeg reda na osnovu ugovora od 11.11.2008.godine dao drugotuženom na zajam iznos od 95.000 €. Radi obezbjedjenja ovogpotraživanja iste strane su zaključile ugovor o fiducijarnom prenosu prava svojine nanepokretnosti upisanoj u l. n. 2653 KO Budva. Oba ugovora u ime drugotuženogzaključio je izvršni direktor.Na temelju ovih činjenica nižestepeni sudovi su pravilno primijenilimaterijalno pravo kada su odlučili na izloženi način.Način promjene osnovnog kapitala društva sa ograničenom odgovornošćushodno članu 68 tačka 6 Zakona o privrednim društvima reguliše se statutomdruštva. Članom 5 Statuta drugotuženog odredjeno je da se osnovni kapital društvapovećava uplatama kapitala od strane osnivača srazmjerno osnovnom kapitalu, štoznači da se u postupku povećanja kapitala ne može izmijeniti vlasnička struktura.Budući da je prvotužilja uplatila cjelokupan iznos za koji je povećan kapital društvaprije donošenja odluke o povećanju kapitala i prije izmjena statuta i kako saglasnomvoljom svih članova tim izmjenama nije promijenjena vlasnička struktura kapitala,već je visina udjela ostala ista, to tužilje ne mogu naknadno zahtijevati da se mijenjanjihov procenat učešća u vlasništvu kapitala drugotuženog."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 22/12 od 05.04.2012. godine)274 VRHOVNI SUD CRNE GORE

263DERIVATIVNA TUŽBA(Član 30 stav 4 Zakona o privrednim društvima)Akcionar ima pravo na derivativnu tužbu ako je prethodno u pisanomobliku zahtijevao od društva da tuži odgovorno lice, a društvo je taj zahtevodbilo ili nije podnijelo tužbu u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva.Iz obrazloženja:"Pravilno su nižestepeni sudovi odlučili kada su tužbeni zahtjev tužilaca zanaknadu štete u iznosu od 3.267.938,20 eura odbili, kao neosnovan pravilno nalazećida u konkretnom nijesu ispunjeni uslovi za derivativnu tužbu propisani čl.30. st.4.Zakona o privrednim društvima, koja zakonska odredba je izmjenjena čl.27. st.1.Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima. Naime, odredbomčl.27. st.1. citiranog zakona je propisano da kada se utvrdi da je došlo donepravilnosti u upravljanju i poslovanju društva, društvo ima pravo da tužiodgovorno lice kod Privrednog suda. U slučaju da društvo ne tuži odgovorno lice,akcionar ima pravo da u svoje ime i za račun društva tuži odgovorno lice u društvu,koje je odgovorno za nepravilnosti u upravljanju i poslovanju društva (derivativnatužba). Akcionar ima pravo na derivativnu tužbu ako je prethodno u pisanom oblikuzahtijevao od društva da tuži odgovorno lice, a društvo je taj zahtjev odbilo ili nijepodnijelo tužbu u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva.U konkretnom tužioci su kao manjinski akcionari podnijeli derivativnu tužbu,ali sudu nijesu pružili dokaze da su prethodno, u pisanom obliku zahtijevali od AD"M." Podgorica da tuži V. D, M. D. i A. Z, kao odgovorna lica i da je ovo društvo tajzahtjev odbilo ili nije podnijelo tužbu u roku od 30 dana, od dana podnošenjazahtjeva. S toga su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili zahtjevtužilaca za nakandu štete kao neosnovan."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 56/12 od 16.05.2012. godine)BILTEN 2 / 2011275

UPRAVNO PRAVO

265OBAVEZNO LIČNO DOSTAVLJANJE(Član 76 Zakona o opštem upravnom postupku)Kada stranka nije promijenila prebivalište, odnosno boravište, većdostavljač nije zatekao stranku u stanu, urednost dostave se cijeni prema članu76 ZUP.Iz obrazloženja:"Obrazlažući pobijano rješenje Upravni sud zaključuje da je dostavapredmetnog rješenja tužiljama izvršena u skladu sa članom 86 st. 2 Zakona o opštemupravnom postupku.Gornji razlozi pobijanog rješenja u suprotnosti su sa stanjem u spisimapredmeta.Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tuženi primjerak rješenja dostavljao naadresu tužilje G. - J. S, ul. Maksima Gorkog 8 a Novi Sad, da se ta pošiljka vratilaneuručena sa napomenom dostavljača "izvešten".Kod gornje sadržine spisa predmeta nerazumljiv je zaključak iz pobijanogrješenja da je dostava izvršena u skladu sa članom 86 st. 2 ZUP-a. Ovo sa razlogašto je tom odredbom propisano kako se vrši dostavljanje kad stranke promijeni svojeprebivalište, odnosno boravište, a o tome ne obavijesti organ koji vodi postupak. Ukonkretnom slučaju očigledno stranka nije promijenila prebivalište odnosnoboravište, već dostavljač stranku nije zatekao u stanu, a u tom slučaju načindostavljanja je propisan članom 76 ZUP-a, pa je Upravni sud bio dužan urednostdostave cijeniti prema toj zakonskoj odredbi.Uz prednje valja ukazati da je osporeno rješenje donijeto na osnovu člana 258ZUP-a, pa je nejasno kako je to tužilja mogla znati za vodjenje tog postupka što bi jeobavezivalo da tuženom organu dostavlja promjenu adrese.Sa iznijetih razloga ovaj sud nalazi da su razlozi pobijanog rješenjanerazumljivi i u suprotnosti sa stanjem u spisima predmeta, čime je počinjenapovreda pravila postupka iz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 55 ZUP-a, pa spozivom na čl. 46 st 2 ZUS-a, odlučeno je kao u izreci ove presude."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 129/12 od 22.06.2012. godine)BILTEN 2 / 2011279

266ODBACIVANJE ZAHTJEVA STRANKE- UGOVOR O ZAKUPU POSLOVNOG PROSTORA ZAKLJUČENIZMEDJU DVA PRIVREDNA SUBJEKTA -(Član 116 stav 2 Zakona o opštem upravnom postupku)Ne radi se o upravnoj stvari kada je zakup poslovnog prostora regulisanugovorom izmedju dva privredna subjekta.Iz obrazloženja:"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilac H. g. “B. r.” sa DOO “M.” B.zaključila Ugovor o zakupu poslovnog prostora – koji se nalazi u hotelu “M.”.Kod naprijed utvrdjene činjenice pravilno je pravno stanovište Upravnog sudai organa uprave da se u konkretnoj situaciji radi o zakupu poslovnog prostora koji jeregulisan Ugovorom izmedju dva privredna subjekta zbog čega je zahtjev tužiocaodbačen zaključkom, primjenom odredbi člana 116 stav 2 Zakona o opštemupravnom postupku, jer se radi o stvari - sporu za koje je nadležan sud i da stoganije riječ o upravnoj stvari."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 109/12 od 22.06.2012. godine)280 VRHOVNI SUD CRNE GORE

267NEJASAN I NEODREDJEN DISPOZITIV PRVOSTEPENOGRJEŠENJA I NEMOGUĆNOST IZVRŠENJA(Član 202 stav 6 i čl. 267 st. 2 Zakona o opštem upravnom postupku,u vezi sa čl. 55 ZUS)Konačnost, odnosno pravosnažnost rješenja u upravnom postupku stičesamo dispozitiv, te ukoliko je isti nejasan, rješenje se ne može izvršiti.Iz obrazloženja:"Nakon razmatranja spisa predmeta i ocjene navoda iz podnijetog zahtjeva,ovaj sud je našao:Da je u postupku donošenja pobijane presude učinjena povreda pravilapostupka u upravnom sporu koja je mogla biti od uticaja na rješavanje stvari, zbogčega je presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti Upravnom sudu na ponovnipostupak.U žalbi na osporeno rješenje kao i tužbi u upravnom sporu, što se ponavlja i upodnijetom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, tužioci Zaštitnikimovinsko pravnih interesa Crne Gore - Podgorica i Sekretarijat za zaštitu imovineOpštine Ulcinj su ukazivali na nadostatke prvostepenog rješenja, u prvom redu dadispozitiv tog rješenja nije jasan i odredjen saglasno odredbi čl.202 st.6 Zakona oopštem upravnom postupku.U pobijanoj presudi, u uvodu iste jasno su identifikovani nosioci tužbenelegitimacije na strani E. S, A. F, Š. D, Dj. M. i Dj. V.Medjutim, u dispozitivu prvostepenog rješenja pod stavom 1, usvaja sezahtjev za povraćaj nasljednika pok. E. A. u odnosu na označene nepokretnosti, dokse stavom 2 odbija zahtjev nasljednika pok. E. A, kako je to označeno u ovomrješenju.Dakle, nije označeno u dispozitivu prvostepenog rješenja kojim licima seusvaja zahtjev, niti kojima se odbija.Stime u vezi, ukazuje se da konačnost odnosno pravosnažnost rješenja stičejedino dispozitiv, kao sastavni dio rješenja, i on je jedino podoban za izvršenje. Neizvršava se obrazloženje već jedino dispozitiv rješenja (kao i izreka presude usudskim postupcima) i za slučaj eventualne pravosnažnosti ovako datog dispozitivadovela bi se u pitanje mogućnost njegovog izvršenja.Stoga je dispozitiv prvostepenog rješenja nejasan i neodredjen i dat suprotnoodredbi čl.202 st.6 Zakona o opštem upravnom postupku, i suprotan odredbi čl.34st.2 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju, kojom odredbomje odredjeno da rješenje kojim se odlučuje o zahtjevu sadrži označenje o licima kojaimaju pravo na povraćaj i obeštećenje.BILTEN 2 / 2011281

Ovaj nedostatak nije procesno sankcionisao drugostepeni organ u žalbenompostupku saglasno čl.237 st.2 Zakona o opštem upravnom postupku, naprotiv ni uprvom ni u drugom stavu osporenog rješenja ne označava se ni jedno lice koje jebilo nosilac materijalno pravnog zahtjeva. Osim toga, iz uvoda i obrazloženjaosporenog rješenja, vidi se da je žalbu izjavio i punomoćnik podnosioca zahtjeva, alise isti ne označava u dispozitivu osporenog rješenja odnosno ne konstatuje se da jeuvažena njegova žalba u odnosu na stav 2 i 3 prvostepenog rješenja u kom dijelu jeprvostepeno rješenje poništeno.S time u vezi, Upravnom sudu se ukazuje na presudu toga suda U.br.2678/11od 27.01.2012.godine, koju je priložio tužilac Zaštitnik imovinsko - pravnih interesaCrne Gore ( u upravnom sporu drugih stranka, a koji se takodje odnosi na povraćaj iobeštećenje), kojom presudom je poništeno osporeno rješenje, upravo zbog bitnoistovjetnog propusta prvostepenog rješenja.Upravni sud je stoga propustio da prilikom ocjene označenih tužbi pravilnorazmotri postojanje povrede pravila upravnog postupka, na koju je naprijed ukazano.Stoji činjenica da se pobijana presuda u svom obrazloženju bavila pitanjemdispozitiva osporenog rješenja, ali ne i dispozitiva prvostepenog rješenja, koji jekako je ukazano nejasan i neodredjen pa je stoga obrazloženje presude da je"dispozitiv osporenog rješenja jasan i odredjen" nerazumljiv i takvo obrazloženje jezahvaćeno povredom pravila postupka u upravnom sporu iz čl.267 st.2 Zakona oopštem postupku u vezi sa čl.55 Zakona o upravnom sporu budući se takavdispozitiv oslanja na nejasni i neodredjeni dispozitiv prvostepenog rješenja.Sa izloženih razloga, zbog učinjene povreda pravila postupka u upravnomsporu, presudu je valjalo ukinuti i predmet vratiti Upravnom sudu na ponovnipostupak.U ponovnom postupku Upravni sud će prilikom rješavanja tužbi otklonitiukazanu povredu pravila postupka u upravnom sporu, na način što će dati pravilnuocjenu tužbenih navoda u odnosu na istaknute povrede pravila upravnog postupka,vodeći računa o razlozima iz ove presude. Zbog naprijed navedenih nedostatakaučinjenih u upravnom postupku, a koji nijesu pravilno sagledani u pobijanoj presudi,s obzirom na prirodu tih nedostataka, ovaj sud se nije mogao ni upustiti u ocjenupravilnosti primjene materijalnog prava kako od strane prvostepenog tako idrugostepenog organa."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 46/12 od 06.04.2012. godine)268282 VRHOVNI SUD CRNE GORE

269OSLOBODJENJE OD PLAĆANJA TROŠKOVA(Član 110 Zakona o opštem upravnom postupku)Zakonitost rješenja kojim je odbijen zahtjev tužioca za oslobodjenje odplaćanja troškova cijeni se prema odredbi člana 110 ZUP, a ne odredbi čl. 13Zakona o administrativnim taksama.Iz obrazloženja:"U upravnom postupku tužilac je tražio da bude oslobodjen plaćanja troškova.Obrazlažući pobijanu presudu Upravni sud nalazi da je pobijano rješenjezakonito jer tužilac ne spada u krug lica iz člana 13 Zakona o administrativnimtaksama, te da u podnijetom zahtjevu nije naveo odredbu zakona na kojoj temeljisvoj zahtjev.Gornji razlozi pobijane presude su nerazumljivi čime je počinjena povredapravila postupka u upravnom sporu iz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 55ZUS-a.Članom 110 st. 1 ZUP-a je propisano da organ koji vodi postupak možeosloboditi stranku od plaćanja troškova u cjelini ili djelimično ako nadje da ih nemože podnijeti bez štete po svoje nužno izdržavanje, odnosno po nužno izdržavanjesvoje porodice, a stavom 2 istog člana da se oslobodjenje od plaćanja troškovaodnosi na oslobodjenje od takse i izdataka organa koji vodi postupak.S obzirom na sadržinu podnijetog zahtjeva i naprijed navedenu zakonskuodredbu bio je Upravni sud dužan cijeniti zakonitost pobijanog rješenja polazeći ododredbe člana 110 ZUP-a, a ne od odredbe člana 13 Zakona o administrativnimtaksama.Članom 56 st. 1 ZUP-a je propisano da podnesak mora biti razumljiv i štotreba da sadrži. Tom odredbom nije propisano da podnesak mora sadržavatizakonsku odredbu na kojoj stranka temelji svoj zahtjev, pa su razlozi pobijanepresude da tužilac u zahtjevu za oslobodjenje od plaćanja troškova nije naveo nakojoj odredbi zakona temelji svoj zahtjev krajnje nerazumljivi."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 132/12 od 29.062012. godine)BILTEN 2 / 2011283

270TROŠKOVI POSTUPKA(Član 56 stav 2 Zakona o upravnom sporu,u vezi sa čl. 152 st. 1 ZPP)U slučaju kad tužilac nakon proširenja tužbe na novo rješenje nije uspiou sporu, svaka stranka snosi svoje troškove spora.Iz obrazloženja:"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilac podnio tužbu protiv rješenjatuženog broj 0402-07-02-31/6 od 9. 05. 2011. godine.Članom 256 ZUP-a je propisano da organ protiv čijeg je rješenjablagovremeno pokrenut upravni spor može do završetka spora, ako uvažava svezahtjeve tužbe, poništiti i izmijeniti svoje rješenje iz onih razloga iz kojih bi sudmogao poništiti takvo rješenje, ako se time ne vrijedja pravo stranke u upravnompostupku ili pravo trećeg lica.Rješenjem broj 0402-07-02-31/8 od 22. 09. 2011. godine tuženi jeuvažavajući zahtjeve tužbe poništio naprijed navedeno rješenje, a istovremenoponištio i prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom organu na ponovnipostupak i odlučivanje.Nakon donošenja naprijed navedenog rješenja tužilac je proširio tužbu na isto.Polazeći od svega naprijed navedenog, te činjenice da su u postupkudonošenja prvostepenog rješenja, koje je poništeno osporenim, počinjene bitnepovrede pravila upravnog postupka iz člana 226 st. 2 tač. 2, 3 i 7 ZUP, osnovanoUpravni sud pobijanom presudom zaključuje da je osporeno rješenje zakonito i zatakav svoj zaključak daje dovoljne i jasne razloge koji navodima podnijetog zahtjevanijesu dovedeni u sumnju.Gornje i sa razloga što je članom 236 st. 3 ZUP-a propisano da ćedrugostepeni organ ako utvrdi da se radi o bitnim povredama pravila postupka izčlana 226 st. 2 istog zakona poništiti rješenje po žalbi, odnosno po službenojdužnosti i predmet vratiti prvostepenom organu na ponovni postupak.Sa svega iznijetog neosnovano se podnijetim zahtjevom navedena presudapobija zbog povrede pravila postupka u upravnom sporu i povrede materijalnogprava.Neosnovano se podnijetim zahtjevom navedena presuda pobija i u dijeluodluke o troškovima spora.Na usmenoj raspravi odlučivano je o zakonitosti rješenja tuženog broj 0402-07-02-31/8 od 22. 09. 2011. godine i tužba odbijena, pa je polazeći od odredbe člana56 st. 2 ZUS-a i člana 152 st. 1 ZPP osnovano Upravni sud pobijanom presudomodlučio da svaka stranka snosi svoje troškove spora. Drugačiju odluku ne možeusloviti činjenica da je tuženi organ na način naprijed naveden u cjelosti ocijenio284 VRHOVNI SUD CRNE GORE

osnovanom tužbu podnijetu protiv rješenja broj 0402-07-02-31/6 od 9. 05. 2011.godine."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 19/12 od 24.02.2012. godine)271BILTEN 2 / 2011285

272BLAGOVREMENOST TUŽBE U UPRAVNOM SPORU(Član 16 stav 2 Zakona o upravnom sporu)Kada akt nije dostavljen organu, odnosno licu, koje je ovlašćeno zapodnošenje tužbe, o blagovremenosti tužbe odlučuje se na osnovu odredbi člana16 stav 2 ZUS.Iz obrazloženja:"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je osporenm rješenjem odlučivano o žalbiE. C. G. AD Nikšić izjavljenoj na zaključak U. za n. - Područna jednica Podgoricabroj 953-101-UP-658/97 od 17. 03. 2011. godine, kojim je odbačena žalba E. C. G.AD Nikšić izjavljena na rješenje navedene Područne jedinice broj 953-101-UP-658/07 od 19. 11. 2010. godine, te da je isto E. C. G. AD Nikšić uručeno 27. 07.2011. godine.Predmetnu tužbu podnio je C. e. s. AD.Obrazlažući pobijanu odluku Upravni sud zaključuje da je ista podnijetaneblagovremeno, nakon proteka roka od 30 dana koji je važio za stranku u postupku.Odredbom člana 16 st. 2 ZUS-a je propisano da rok iz stava 1 istog člana (30dana od dana dostavljanja stranci) važi i za organ, odnosno lice koje je ovlašćeno zapodnošenje tužbe akom u je akt dostavljen. Ako mu akt nije dostavljen tužbu možepodnijeti u roku od 60 dana od dana dostavljanja akta stranci u čiju korist je aktdonijet.Kod prednjeg činjeničnog stanja i navedene zakonske odredbe osnovano sepodnijetim zahtjevom ističe da se o blagovremenosti ili neblagovremenosti podnijetetužbe nije moglo odlučivati na osnovu člana 16 st. 1 ZUS-a, već na osnovu odredbestava 2 istog člana, pa je Upravni sud bio dužan blagovremenost tužbe cijeniti naosnovu te zakonske odredbe."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 77/12 od 22.06.2012. godine)286 VRHOVNI SUD CRNE GORE

273MERITORNO RJEŠAVANJE UPRAVNE STVARI(Član 37 stav 2 ZUS i čl. 226 st. 2 tačka 7 i čl. 236 st. 3 ZUP)Kada nadje da osporeni akt treba poništiti, Upravni sud može, akopriroda stvari to dozvoljava i ako utvrdjeno činjenično stanje pruža pouzdanosnov za to, presudom riješiti stvar.Iz obrazloženja:"U osporenom rješenju Ministarstva zdravlja se utvrdjuje i obrazlaže dazdrastveni inspektor ne može, niti je zakonom ovlašćen da utvrdjuje ispunjenostuslova za vršenje pojedinih poslova, dakle isnpektor je prekoračio ovlašćenja koja sumu data Zakonom o zdrastvenoj zaštiti, budući je jedino ovlašćen da utvrdjuje da liosnivač vrši djelatnost u skladu sa rješenjem Ministarstva zdravlja. Dakle, s jednestrane u osporenom rješenju se obrazlaže da inspektor nije raspolagao sa konkretnimovlašćenjem, a s druge strane žalba tužioca se odbija kao neosnovana, sa zaključkomu poslednjoj rečenici obrazloženja rješenja da se rješenje zdrastvenog inspektoratemelji na pravilnom i potpunom utvrdjenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjenipropisa, čime je dispozitiv rješenja suprotan sa datim obrazloženjem.Očigledno je da je osporeno rješenja zahvaćeno bitnom povredom pravilaupravnog postupka iz čl.226 st.2 tač.7 Zakona o opštem upravnom postupku, jer jedispozitiv rješenja suprotan obrazloženju, kako to razložno utvrdjuje Upravni sud upobijanoj presudi, sa zaključkom da je kod naprijed navedenog stanja stvari tuženiorgan bio dužan poništiti prvostepeno rješenje u skladu sa čl.236 st.3 Zakona oopštem upravnom postupku.Kod naprijed navedenog stanja stvari, Upravni sud je izveo pravilan pravnizaključak da je nezakonito i prvostepeno i osporeno rješenje, a da priroda spornestvari i utvrdjeno činjenično stanje dozvoljavaju da se meritorno riješi stvar na načinšto su poništena oba upravna akta primjenom čl.37 st.2 Zakona o upravnom sporu."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 9/12 od 08.02.2012. godine)BILTEN 2 / 2011287

274NEDOSTATAK RAZLOGA U POGLEDU AKTIVNE LEGITIMACIJEZA PODNOŠENJE TUŽBE(Član 3 stav 3 i čl. 55 ZUS, u vezi sa čl. 367 st. 2 tačka 15 ZPP)Ukoliko rješenje ne sadrži razloge zbog čega ne stoji aktivna legitimacijaza podnošenje tužbe, učinjena je povreda pravila postupka u upravnom sporu.Iz obrazloženja:"U postupku donošenja pobijanog rješenja, po nalaženju ovoga suda učinjenaje povreda pravila postupka u upravnom sporu koja je mogla biti od uticaja narješavanje stvari. Povreda postupka sastoji se u tome što rješenje ne sadrži razloge oodlučnim činjenicama od kojih zavisi pravilno rješavanje predmetne stvari (čl.55Zakona o upravnom sporu u vezi sa čl.367 st.2 tač.15 Zakona o parničnompostupku).U pobijanom rješenju se konstatuje da Opština Nikšić nije aktivnolegitimisana za podnošenje tužbe protiv konkretnog upravnog akta i da zavisno odtoga tužbu treba odbaciti na osnovu čl.22 st.1 tač.3 Zakona o upravnom sporu. Uzto, predhodno se tvrdi, da rješenjem kojim je drugostepeni organ odlučio po žalbistranke u postupku, tako što je poništio prvostepeno rješenje i predmet vratio tomorganu na ponovni postupak i odlučivanje, nije povrijedjen zakon na štetu tužioca.U konkretnom slučaju tužba O. N. koju zastupa D. za i. O. N, prema sadržajutužbe utemeljena je na odredbi čl.3 st.3 Zakona o upravnom sporu, kao osnovu zapokretanje upravnog spora. U smislu ovog osnova spor može pokrenuti i druginadležni organ ako je aktom povrijedjen zakon u korist fizičkog lica, pravnog lica ilidruge stranke, jer protivan zakonu može biti i akt donijet u korist stranke.Pobijano rješenje ne sadrži razloge da li tužilac ima pravo da podnese tužbu usmislu čl.3 st.3 Zakona o upravnom sporu, odnosno rješenje ne sadrži razloge zbogčega ne stoji aktivna legitimacija za podnošenje tužbe, budući se pobijano rješenjesvodi na neobrazloženu konstataciju da podnosilac tužbe nije aktivno legitimisan.Zbog učinjene povreda pravila postupka u upravnom sporu koja je mogla bitiod uticaja na rješavanje stvari pobijano rješenje je valjalo ukinuti.U ponovnom postupku Upravni sud će vodeći računa o razlozima iz ovepresude otkloniti ukazanu povredu postupka na način što će polazeći od odredbe čl.3st.3 Zakona o upravnom sporu, cijeniti i dati pravilne razloge o aktivnoj legitimacijitužioca, odnosno razloge da li je donošenjem akta povrijedjen zakon u koristfizičkog lica u smislu citirane odredbe."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 27/12 od 24.02.2012. godine)288 VRHOVNI SUD CRNE GORE

275POVREDA PRAVILA POSTUPKA U UPRAVNOM SPORU(Član 55 ZUS, u vezi sa čl. 367 st. 2 tačka 15 ZPP)Nerazumljivo je obrazloženje pobijane presude iz koje se ne može napouzdan način zaključiti čime se tuženi organ rukovodio da ne dozvoli pristupinformaciji na način kako je to traženo u zahtjevu.Iz obrazloženja:"Polazeći od odredbe člana 12 st. 1 tač. 2 Zakona o slobodnom pristupuinformacijama u vezi člana 18 st. 2 istog zakona osnovano Upravni sud pobijanompresudom zaključuje da je organ vlasti dužan podnosiocu zahtjeva omogućiti pristupinformaciji na traženi način osim ako iz opravdanih razloga odredi drugačiji način ukom slučaju tu odluku mora obrazložiti.Nasuprot prednjem razlozi pobijane presude da je u konkretnom slučajutuženi osporenim rješenjem dao opravdane razloge da se pristup informaciji odobrineposrednim uvidom, a ne na traženi način su nerazumljivi, kako se to osnovanoističe podnijetim zahtjevom, čime je počinjena povreda pravila postupka uupravnom sporu iz člana 55 ZUS-a u vezi člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP. Naime, uobrazlaženju pobijane odluke stoji da okolnost da traženi podaci ne predstavljajucjelini i da nijesu objedinjeni u bilo kojoj formi, odnosno da je tražena informacijasadržana na obrascu koji je dio interne procedure i da sama prijava za korišćenjevazduhoplova ne podrazumijevanju i njegovo korišćenje u potpunosti opravdavaodobreni način pristupa. Takvi razlozi, po ocjeni ovog suda, su nerazumljivi, jer se idavanjem istih na uvid moralo izvršiti objedinjavanje svih obavještenja o saglasnostida se sredstva pojedinih budžetskih korisnika po osnovu korišćenja avio-uslugapreusmjere na budžetsku poziciju Generalnog sekretarijata Vlade Crne Gore.Osporenim rješenjem nije dozvoljen pristup informaciji koja se odnosi nazahtjeve za korišćenje vazduhoplova, pa su nerazumljivi razlozi pobijane presudekoji se odnose na tu informaciju.Sa iznijetih razloga, a s pozivom na čl. 46 st. 2 ZUS-a, odlučeno je kao uizreci ove presude.Donoseći gornju odluku cijenio je ovaj sud navode odgovora na podnijetizahtjev u kojem se navodi stav Savjeta Evrope dat u preporuci broj R (81) 19 da"Pravo uvida u službene dokumente zagarantovano u ovom instrumentu ograničenoje na postojeće dokumente. Organ vlasti nije u obavezi da sačini nove dokumente dabi odgovorio na zahtjev za uvid", pa je našao da su isti bez značaja za drugačijuodluku. Ovo sa razloga što se u konkretnom slučaju i ne traži sačinjavanje novihdokumenata, jer oni očigledno postoje čim se daju na uvid."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 26/12 od 29.02.2012. godine)BILTEN 2 / 2011289

276POVREDA PRAVILA POSTUPKA U UPRAVNOM SPORU(Član 2 i čl. 55 ZUS, u vezi sa čl. 367 st. 2 tačka 15 ZPP)Da li je pobijani akt upravni akt ili drugi pojedinačni akt mora se cijenitiu skladu sa odredbom člana 2 Zakona o upravnom sporu.Pri ocjeni da li je pobijani akt upravni akt ili drugi pojedinačni aktodredbu člana 1 Zakona o upravnom sporu treba vezati za odredbe čl. 7 i 8istog zakona.Iz obrazloženja:"Obrazlažući pobijanu odluku Upravni sud navodi da ista ne predstavljaupravni ili drugi akt s obzirom da istom nije odlučeno o pojedinačnom pravu,obavezi ili pravnom interesu fizičkog i pravnog lica u upravnoj niti u drugoj pravnojstvari.Iz sadržine osporene Odluke nesumnjivo proizilazi da je istom odobrenregulatorno dozvoljen prihod tužilji.Kod gornje sadržine osporene odluke nerazumljivi su razlozi osporenogrješenja da istom nije odlučeno o pojedinačnom pravu, obavezi ili pravnom interesufizičkog ili pravnog lica kako se to navodi u istom.Dajući nerazumljive razloge za svoju odluku Upravni sud je počinio povredupravila postupka u upravnom sporu koja je mogla biti od uticaja na rješavanje stvariiz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 55 ZUS-a.Činjenica je, a kako se to navodi u obrazloženju pobijanog rješenja, daZakonom o energetici ("Sl. list CG" br. 28/10) nije propisano da se protiv odluka oodobrovanju regulatorno dozvoljenog prihoda i cijena za operatora distributivnogsistema može voditi upravni spor. Medjutim, iz te činjenice se ne može izvestizaključak da takav akt nije upravni ili drugi akt kako to u konkretnom slučaju činiUpravni sud.Definicija upravnog akta i drugog pojedinačnog akta data je u članu 2 ZUS-a,pa je Upravni sud bio dužan u skladu sa tom zakonskom odredbom cijeniti da li jepredmetni akt upravni ili drugi pojedinačni akt i tek nakon takve ocjene izvoditizaključak da li u konkretnom slučaju stoje razlozi iz člana 22 st. 1 tač. 2 ZUS-a ili nei za takav svoj zaključak dati jasne i odredjene razloge. Propustivši da tako postupiUpravni sud je počinio povredu pravila postupka iz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP uvezi člana 55 ZUS-a jer pobijano rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama.Cijenio je ovaj sud navode odgovora na podnijeti zahtjev kojima se ukazujena sadržinu odredbe člana 1 ZUS-a i pri tom našao da su isti neprihvatljivi. Tomodredbom jeste propisano da se u upravnom sporu odlučuje o zakonitosti upravnogakta i zakonitosti drugog pojedinačnog akta kada je to zakonom odredjeno, alitužena iz te odredbe izvodi pogrešan zaključak da se upravni spor može voditi samo290 VRHOVNI SUD CRNE GORE

kada je nekim posebnim zakonom odredjeno vodjenje upravnog spora. Ovo sarazloga što tu odredbu treba vezati za član 7 ZUS-a kojom je propisano kada seupravni spor može pokrenuti, i odredbu člana 8 ZUS-a kojom je propisano protivkojih akata se upravni spor ne može voditi.Uz prednje, valja naglasiti da je odredbom člana 148 st. 2 Ustava Crne Gorepropisano da konačni pojedinačni pravni akti uživaju sudsku zaštitu.Cijenio je ovaj sud i navode odgovora na podnijeti zahtjev koji se odnose naodredbu člana 49 Zakona o energetici, pa je našao da su ti navodi bez značaja zadrugačiju odluku, jer predmet upravnog spora u konkretnom slučaju nije akt donijetna osnovu te zakonske odredbe."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 135/12 od 03.07.2012. godine)277BILTEN 2 / 2011291

278NEDOSTATAK RAZLOGA O ODLUČNIM ČINJENICAMA(Član 55 ZUS, u vezi sa čl. 367 st. 2 tačka 15 ZPP)Počinjena je povreda pravila postupka u upravnom sporu ako sud nijecijenio navode tužbe.Iz obrazloženja:"Podnijetom tužbom tužilac je osporavao činjenična utvrdjenja iz upravnogpostupka tvrdeći da vještak geodetske struke nije tačno utvrdio udaljenostpredmetnih nepokretnosti od centra grada, kao ni površine istih, da je zbog togaprigovarao nalazu vještaka, a prvostepeni organ po prigovoru tužioca nije pribaviodopunu nalaza i mišljenja.Odlučujući po navedenoj tužbi Upravni sud pobijanom presudom nije cijeniote navode tužbe čime je počinio povredu pravila postupka iz člana 367 st. 2 tač. 15ZPP u vezi člana 55 ZUS-a. Ovo sa razloga što je saglasno navedenim zakonskimodredbama sud dužan u obrazloženju presude navesti razloge o odlučnimčinjenicama.Sa iznijetih razloga, a s pozivom na čl. 46 st 2 ZUS-a, odlučeno je kao uizreci ove presude.U ponovljenom postupku Upravni sud će otkloniti ukazanu povredu pravilapostupka u skladu sa navodima ove presude pa donijeti novu zakonitu odluku."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 115/12 od 29.04.2012. godine)292 VRHOVNI SUD CRNE GORE

279NERAZUMLJIVOST I NEJASNOST RAZLOGAO ODLUČNIM ČINJENICAMA(Član 55 ZUS, u vezi sa čl. 367 st. 2 tačka 15 ZPP)Kada presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, učinjena je povredapravila postupka u upravnom sporu.Iz obrazloženja:"Osnovano se podnijetim zahtjevom ističe da su razlozi pobijane presudenerazumljivi, te da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, čime je počininjapovreda pravila postupka u upravnom sporu iz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezičlana 55 ZUP-a.Obrazlažući pobijanu presudu Upravni sud navodi:"Članom 3 st. 1 Zakona o sprečavanju sukoba interesa ("Sl. list CG", br.1/09), bliže je predvidjeno ko se smatra javnim funkcionerom u smislu ovog zakona.Po stavu 4 istog člana, to je i lice, koje bira, imenuje, postavlja ili na čiji izborsaglasnost daje Vlada Crne Gore. Tačno je da u ovom stavu zakona glavni inspektornije pomenut kao javni funkcioner, ali obzirom na sadržinu člana 38 st. 2 Zakona održavnim službenicima i namještenicima ("Sl. list CG", br. 50/08 i 86/09), može sesa sigurnošću zaključiti (glavni inspektor se postavlja u saglasnost Vlade CrneGore), da tužilac ima status javnog funkcionera, sa svim obavezama koje proizilazeiz tog statusa, a tiču se Zakona o sprečavanju sukoba interesa."Član 3 Zakona o sprečavanju sukoba interesa ima samo dva stava, pa jenerazumljivo pozivanje Upravnog suda na odredbu stava 4 navedenog člana.Članom 38 st. 2 Zakona o državnim službenicima i namještenicima jestepropisano da se glavni inspektor postavlja uz saglasnost Vlade Crne Gore, a u članu3 st. 1 tač. 4 Zakona o sprečavanju sukoba interesa je navedeno da je javnifunkcioner u smislu tog zakona i lice koje bira, imenuje, postavlja ili na čiji izborsaglasnost daje Vlada Crne Gore, pa su u daljem tekstu te odredbe pobrojani tamonavedeni funkcioneri. Medju pobrojanim funkcionerima u članu 3 st. 1 tač. 4 Zakonao sprečavanju sukoba interesa nema glavnog inspektora. Kod takve sadržinenavedenih zakonskih odredbi i obrazloženja pobijane presude ne može se izvestizaključak sa kojih razloga to Upravni sud zaključuje da je glavni inspektorjavni funkcioner. Ovo posebno kod činjenice da je stavom 2 člana 3 Zakona osprečavanju sukoba interesa navedeno da se javnim funkcionerom smatra idrugo lice koje biraju, imenuju ili postavljaju organi iz stava 1 tog člana. U tojodredbi, medjutim, ne stoji da se javnim funkcionerom smatra i drugo lice načiji izbor saglasnost daje Vlada Crne Gore."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 38/12 od 09.03.2012. godine)BILTEN 2 / 2011293

280IZGRADNJA OBJEKATA - PRIVREMENI KARAKTER OBJEKTA -- NERAZUMLJIVOST RAZLOGA PRESUDE -(Član 55 ZUS, u vezi sa čl. 367 st. 2 tačka 15 ZPP)Za utvrdjivanje činjenice da li su u pitanju privremeni objektineophodno je pribaviti dokaz da li su predmetni objekti u vrijeme izgradnjebili privremenog karaktera ili ne i kojim je to propisima bilo propisano.Iz obrazloženja:"Pobijana presuda zasniva se na uvjerenju Sekretarijata za planiranje, razvoj iuredjenje prostora broj 2869/7 od 29. 12. 1999. godine, u kojem stoji da supredmetni "objekti sagradjeni 1955. godine na kat. parceli broj 335/5 koja se po p.l.br. 176 KO Rožaje, vodi na ime Opština Rožaje, privremenog karaktera i da za istenije izdato rješenje o odobrenju za gradjenje od strane nadležnog organa Opštine", teuvjerenju Sekretarijata za planiranje i uredjenje prostora i zaštitu životne sredinebroj 30 od 5. 04. 2007. godine u kojem stoji da su postojeći objekti privremenogkaraktera i nijesu predvidjeni važećom planskom dokumentacijom.S obzirom na sadržinu navedenih uvjerenja i navode tužioca preuranjen jezaključak iz pobijane presude da su predmetni objekti privremenog karaktera.Prednje sa razloga što u uvjerenju iz 1999. godine stoji da za iste nije izdatorješenje o odobrenju za gradjenje od strane nadležnog organa. Iz takve sadržine biproizilazilo da su predmetni objekti podnijeti bez odobrenja za gradjenje, a gradjenjebez odobrenja i privremeni objekti nijesu iste kategorije, dok se uvjerenje iz 2007.godine zasniva na činjenici da predmetni objekti nijesu predvidjeni važećomplanskom dokumentacijom. Ta činjenica nije od značaja za izvodjenje zaključka dali su u pitanju privremeni objekti ili ne. Za izvodjenje zaključka o toj odlučnojčinjenici od nadležnog organa je trebalo pribaviti dokaz da li su predmetni objekti uvrijeme izgradnje bili privremenog karaktera ili ne i kojim je to propisom bilopropisano. Tek nakon pribavljanja takvog uvjerenja može se izvesti zaključak oprednjoj odlučnoj činjenici.Temelji svoje zaključke na naprijed navedenim uvjerenjima Upravni sud jerazloge svoje presude učinio nerazumljivim, a time i povredu pravila postupka izčlana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 55 ZUP-a."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 126/12 od 29.06.2012. godine)294 VRHOVNI SUD CRNE GORE

281NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA POVRAĆAJU PREDJAŠNJE STANJE I NEBLAGOVREMENOST ZAHTJEVAZA VANREDNO PREISPITIVANJE SUDSKE ODLUKE(Član 55 i čl. 44 stav 1 ZUS, u vezi sa čl. 112 st. 1 ZPP)Ne postoje opravdani razlozi za propuštanje roka od 30 dana zapodnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, akozdravstveno stanje tužioca nije takvo da isto predstavlja opravdan razlog zapropuštanje zakonskog roka.R J E Š E N J ENe dozvoljava se povraćaj u predjašnje stanje.Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbacuje se kaoneblagovremen.O b r a z l o ž e n j ePresudom Upravnog suda Crne Gore U. br. 2259/2011 od 3. 02. 2012. godineodbijena je tužba tužioca podnijeta protiv obavještenja tuženog M. o. r. i t. broj1003-387/3 od 20. 05. 2011. godine. Tim obavještenjem tužilac je obaviješten ozahtjevu koji je uputio Inspekciji zaštite prostora za rušenje nezakonitog objekta M.Dj. i A. u Igalu.Protiv navedene presude tužilac je nakon proteka zakonskog roka, kako se tou istom navodi, podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke i predlogza povraćaj u predjašnje stanje. U predlogu za povraćaj u predjašnje stanje navodi daje rok za podnošenje zahtjeva propustio zbog zdravstvenog stanja, pa predlaže da sedozvoli povraćaj u predjašnje stanje. U obrazloženju zahtjeva za vanrednopreispitivanje sudske odluke navedena presuda se pobija zbog povrede prava nadjelotvorni pravni lijek i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da sepobijana presuda ukine.U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, ispitana pobijanapresuda i ocijenjeni navodi podnijetog zahtjeva, pa je vijeće našlo da je:- da je zahtjev za povraćaj u predjašnje stanje neosnovan, a zahtjev zavanredno preispitivanje sudske odluke neblagovremen.Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilac pobijanu presudu primio 2. 03.2012. godine, pa je rok za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudskeodluke (30 dana od dana prijema - član 42 st. 2 ZUS-a) istekao sa istekom 2. 04.BILTEN 2 / 2011295

2012. godine. Predmetni zahtjev je predat preporučeno pošti 9. 04. 2012. godine,što znači nakon isteka zakonskog roka.Iz priložene medicinske dokumentacije o liječenju tužioca utvrdjuje se da jetužilac zbog gangrene stopala i potkoljenice lijeve noge bolnički liječen u periodu od1. 11. - 7. 12. 2007. godine, da je zatim bolnički liječen u periodu od 7. 05. - 23. 05.2007. godine i 28. 04. - 9. 05. 2011. godine, a dana 28. 12. 2011. godine bio nakontrolnom pregledu. Na tom kontrolnom pregledu preporučena je kontrola za dvamjeseca, koja je obavljena dana 15. 03. i 19. 03. 2012. godine. Prilikom te poslednjekontrole sljedeća je preporučena za šest mjeseci.Cijeneći činjenicu da je poslednje bolničko liječenje tužioca bilo u periodu od28. 04. - 9. 05. 2011. godine, a da su nakon toga vršene samo kontrole, da je naposlednjoj kontroli preporučena sljedeća kontrola za šest mjeseci, da je rok zapodnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke 30 dana, ovaj sudnalazi da u konkretnom slučaju ne postoje opravdani razlozi za propuštanje roka, jerje u toku trajanja 30 dana, koliki je rok za podnošenje zahtjeva za vanrednopreispitivanje sudske odluke, tužilac dva dana - 15. 03. i 19. 03. 2012. godine tio nakontrolnom pregledu, a iz same činjenice da je tada preporučena kontrola tek za šestmjeseci nesumnjivo slijedi zaključak da njegovo zdravstveno stanje nije takvo daisto predstavlja opravdani razlog za propuštanje zakonskog roka.Kako nijesu ispunjeni razlozi iz člana 112 st. 1 ZPP, koja odredba se saglasnočlanu 55 ZUS-a primjenjuje i u ovom postupku, to je odlučeno je kao u izreci ovogrješenja po tač. 1.Odluka o odbacivanju zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke kaoneblagovremeno donijeta se s pozivom na član 44 st. 1 ZUS-a.(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 75/12 od 27.04.2012. godine)282296 VRHOVNI SUD CRNE GORE

283NEDOZVOLJENOST ZAHTJEVA ZAVANREDNO PREISPITIVANJE SUDSKE ODLUKE(Član 40 stav 1 tačka 1 ZUS, u vezi sa čl. 352 st. 1 ZPP)Kad Upravni sud poništi upravni akt protiv koga je bio pokrenut upravnispor, ne postoji pravosnažna sudska odluka kao procesno pravna pretpostakaza podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke.Iz obrazloženja:"Odredbom člana 40. st. 1 tač. 1 Zakona o upravnom sporu odredjeno je da sezahtjev za vanredno preisptivanje sudske odluke, kao vanredni pravni lijek, možepodnijeti protiv pravosnažne sudske odluke.Nasuprot navedenoj zakonskoj odredbi zahtjev za vanredno preispitivanjesudske odluke podnijet je protiv odluke koja nije pravosnažna.Pravosnažnost odluke u upravnom sporu saglasno članu 55 Zakona oupravnom sporu cijeni se po odredbi člana 352 st. 1 Zakona o parničnom postupku,što znači da je pravosnažna ona presuda koja se više ne može pobijati žalbomukoliko je njom odlučeno o zahtjevu tužbe ili protivtužbe. Odnosno, pravosnažnostse stiče kada je odlučeno o zahtjevu stranke, odnosno o pravima, obavezama ipravnim interesima bilo kog lica.Kada sud poništi akt protiv koga je bio pokrenut upravni spor, kako je toodredjeno članom 57 Zakona o upravnom sporu, predmet se vraća u stanje u komese nalazio prije nego što je poništeni akt donešen, a ako prema prirodi stvari koja jebila predmet spora treba, umjesto poništenog akta, donijeti drugi, nadležni organ jedužan da bez odlaganja a najkasnije u roku od 30 dana donese drugi pri čemu jevezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka.U konkretnom slučaju Upravni sud je poništio akt o izboru predsjednikaSkupštine Glavnog grada Podgorica.Nije sporno da je Statutom Glavnog grada ("Sl. list RCG - Opštinski propisi",br. 28/06 i 39/10) odredjeno da Skupština ima predsjednika, koji se bira po postupkupredvidjenom Poslovnikom Skupštine Glavnog grada ("Sl. list CG - Opštinskipropisi", broj 15/2011).Dakle, nakon poništaja Odluke Skupštine Glavnog grada u konkretnomslučaju, tuženi organ ne može da po nahodjenju bira ili ne bira predsjednikaSkupštine, već ima propisom utvrdjenu obavezu da izabere predsjednika, jer mu tonalaže priroda stvari koja je predmet upravnog spora, pri čemu je vezan pravnimshvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka, saglasno članu 57 Zakonao upravnom sporu.Stoga, pobijanom presudom nije pravosnažno odlučeno o zahtjevu stranke,odnosno o pravima i obavezama i pravnim interesima bilo kog lica, već je nametnutaBILTEN 2 / 2011297

obaveza tuženom organu da izvrši novi izbor predsjednika jer to nalaže prirodastvari u smislu člana 57 Zakona o upravnom sporu.Pobijanom presudom je stoga propušteno da se ukaže tuženom, na krajuobrazloženja presude, da je tuženi dužan u ponovnom postupku da vodeći računa orazlozima presude donese novi, zakoniti akt, ali takav propust ne predstavljapovredu pravila postupka u upravnom sporu koja je mogla biti od uticaja napravilnost i zakonitost presude.Kod naprijed utvrdjenog stanja stvari u spisima predmeta, zahtjev za vanrednopreispitivanje sudske odluke podnijet je protiv presude koja nije pravosnažna, pa jezahtjev odbačen kao nedozvoljen na osnovu člana 44 st. 1 Zakona o upravnomsporu."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 379/11 od 02.12.2011. godine)284298 VRHOVNI SUD CRNE GORE

285NEDOZVOLJENOST ZAHTJEVA ZA PONAVLJANJE POSTUPKA(Član 47 i čl. 51 stav 1 ZUS)Povreda materijalnog prava nije zakonom predvidjen osnov zaponavljanje postupka.Iz obrazloženja:"Ispitujući procesne pretpostavke za postupanje po podnijetom zahtjevu zaponavljanje postupka u smislu čl.51 Zakona o upravnom sporu, ovaj sud nalazi da jezahtjev nedozvoljen i da isti treba odbaciti.Postupak koji je okončan presudom ili rješenjem ponoviće se na zahtjevstranke, ako postoji jedan od osnova za ponavljanje postupka koji su taksativnoodredjeni u čl.47 st.1 u tačkama 1 do 6 Zakona o upravnom sporu.Zahtjev za ponavljanje postupka, kao vanredno pravno sredstvo uvijek seodnosi na činjenična pitanja, a u odredjenim situacijama i procesno-pravnim, ali itada se ova pitanja svode na činjenična.Povreda materijalnog prava, odnosno pogrešna primjena materijalnog pravanije osnov za ponavljanje postupka, kao što nije osnov ni povreda pravila postupka uupravnom sporu u smislu čl.42 Zakona o upravnom sporu.U konkretnom slučaju podnijeti zahtjev se temelji na povredi materijalnogprava što, kako je ukazano, nije zakonom predvidjen osnov za ponavljanje postupka.Isticanje takvog osnova koji nije predvidjen čl.47 Zakona o upravnom sporu,stranka, odnosno tužioci nijesu učinili vjerovatnim postojanje zakonskog osnova zaponavljanje postupka, zbog čega je na osnovu čl.51 navedenog zakona, zahtjevodbačen kao nedozvoljen.Iako je zbog nepostojanja procesnih pretpostavki za ponavljanje postupkazahtjev odbačen kao nedozvoljen, stoji činjenica da je u upravno-sudskom postupkui pobijanoj presudi umjesto čl.52 Zakona o uredjenju prostora i izgradnji objekata,koji je inače i citiran, pogrešno napisan čl.51. Po nalaženju suda sama ova pogreškau označavanju broja člana, a pri činjenici da je pravilno citiran pravi član, nije oduticaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, zavisno od čega i nije nužnodonositi posebno rješenje o ispravci, kako je to predloženo u zahtjevu. Ukazati je dapravosnažnost stiče izreka presude, a ne i obrazloženje presude."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 39/12 od 09.03.2012. godine)BILTEN 2 / 2011299

286PONAVLJANJE POSTUPKA PRED UPRAVNIM SUDOM(Član 47 stav 1 ZUS)Sa razloga iz člana 47 st. 1 tač. 1 Zakona o upavnom sporu upravni sporse može ponoviti samo ako je Upravni sud utvrdjivao činjenično stanje, ali ne ikada je svoju odluku zasnovao na činjeničnom stanju utvrdjenom od straneupravnog organa.Iz obrazloženja:"Saglasno članu 47 st. 1 tač.1 Zakona o upravnom sporu, postupak okončanpresudom ili rješenjem ponoviće se na zahtjev stranke ako stranka sazna za novečinjenice ili nadje ili stekne mogucnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih bispor bio povoljnije riješen za nju, da su te činjenice odnosno dokazi bili izvedeni iliupotrebljeni u ranijem sudskom postupku.Iz navedene zakonske odredbe, a kako to osnovano nalazi i Upravni sudponavljanje postupka zbog novih dokaza može se dozvoliti samo ako je sud samutvrdjivao činjenicno stanje i na osnovu utvrdjenog činjenicnog stanja riješioupravni spor. U postupku donošenja presude U.br.260/11 od 15.03.2011.godine,Upravni sud nije utvrdjivao činjenično stanje, već je ta presuda donijeta na osnovučinjeničnog stanja utvrdjenog u upravnom postupku. Ponavljanje postupka zbognovih činjenica i dokaza može se tražiti samo u upravnom postupku, naravno poduslovima i rokovima odredjenim u Zakonu o opštem upravnom postupku, ali ne i uupravno - sudskom postupku kod Upravnog suda.Dakle, u konkretnom slučaju, nudjenjem novog dokaza, a pri činjenici dačinjenično stanje nije utvrdjivao Upravni sud, već je isti svoju odluku zasnovao načinjeničnom stanju koju je utvrdjivao upravni organ u upravnom postupku, nijeučinjen vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje postupka predUpravnim sudom.Kod navedenog, pobijanim rješenjem s pozivom na odredbu čl.51 Zakona oupravnom sporu, pravilno je ukazano na nepostojanje zakonskog osnova zaponavljanje i pravilno rješenjem zahtjev za ponavljanje postupka odbačen."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 58/12 od 23.03.2012. godine)300 VRHOVNI SUD CRNE GORE

287NADLEŽNOST UPRAVNOG ORGANA ZAISELJENJE IZ POSLOVNOG PROSTORA(Član 436 stav 1 ZOO i čl. 165 st. 1 ZOSPO)Upravni organ je nadležan da rješenjem naloži iseljenje iz poslovnogprostora u stambenoj zgradi koji se koristi bez pravnog osnova.Iz obrazloženja:"Odredbom člana 636 st. 1 Zakona o obligacionim odnosima je propisano daako se neko lice useli u posebne ili zajedničke djelove stambene zgrade bez pravnogosnova ili ako taj osnov prestane svako lice koje ima pravni interes može kod organalokalne uprave da zahtijeva njegovo iseljenje.Pojam stambene zgrade definisan je članom 162 st. 1 Zakona o svojinsko -pravnim odnosima. Tom odrebom je propisano da je stambena zgrada zgrada u kojojje najmanje jedan posebni dio namijenjen za stanovanje i sa je njom činigradjevinsku i funkcionalnu cjelinu, a članom 165 st. 1 istog zakona propisano da suposebni djelovi stambene zgrade: stanovi, poslovne prostorije, posebni podrumi,posebna potkrovlja, posebne garaže, odnosno garažna mjesta i dr.Zgrada u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor, a kako se to utvrdjuje izspisa predmeta upisana je u listu nepokretnosti broj 156 KO Kotor II kao stambeno -poslovna zgrada.Dovodeći u vezu činjenicu da se predmetni poslovni prostor nalazi ustambenoj zgradi sa naprijed navedenim zakonskim odredbama ovaj sud nalazi da seneosnovano podnijetim zahtjevom tvrdi da u konkretnom slučaju upravni organ nijenadležan za iseljenje.Ugovorom o produženje zakupa zaključenim izmedju Direkcije za uredjenje iizgradnju Kotora i tužioca produžen je rok zakupa poslovnog prostora odredjenugovorom od 2. 02. 2004. godine i to za period 15. 03. 2009. do 15. 03. 2011.godine, a što znači da je ugovor o zakupu prestao. Kod te činjenice i naprijednavedene odredbe člana 636 st. 1 Zakona o obligacionim odnosima osnovanoUpravni sud pobijanom presudom zaključuje da su ispunjeni uslovi iz te zakonskeodredbe za iseljenje tužioca."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 144/12 od 29.06.2012. godine)BILTEN 2 / 2011301

288REFUNDACIJA SREDSTAVA NA IME TROŠKOVA LIJEČENJA(Član 6 stav 1 i čl. 7 Pravilnika o načinu i postupku upućivanjaosiguranih lica radi liječenja u inostranstvu)Pravo na refundaciju troškova liječenja u inostranstvu ima osigurano licekoje je upućeno na liječenje na osnovu nalaza i mišljenja prvostepene ljekarskekomisije na osnovu kojeg fond izdaje uputnicu i potvrdu o potrebi putovanja.Iz obrazloženja:"Članom 6 st.1 Pravilnika o načinu i postupku upućivanja osiguranih lica radiliječenja u inostranstvu ("Sl. list RCG", broj 74/06), propisano je da se osiguranolice upućuje radi liječenja u zdravstvene ustanove bivših republika SFRJ sa kojimaFond ima zaključen ugovor, na osnovu nalaza prvostepene ljekarske komisije fonda,dok je stavom 2 istog člana predvidjeno da nalaz i mišljenje Ljekarska komisijadonosi na osnovu predloga konzilijuma doktora odgovarajućih specijalnostiKliničkog centra Crne Gore. Nadalje, u članu 7 citiranog pravilnika je propisano dana osnovu nalaza i mišljenja prvostepene ljekarske komisije fond izdaje osiguranomlicu uputnicu i potvrdu o potrebi putovanja, a članom 4 predvidjeno je da troškovinastali u vezi sa liječenjem osiguranog lica u inostranstvu, suprotno načinu ipostupku koji je propisan tim pravilnikom, padaju na teret osiguranog lica.Nije sporno da je tužilac liječen na Institutu za kardiovaskularne bolesti„Dedinje“ u Beogradu od 11.11.2010. do 26.11.2010.godine, kao i da nije imaoprethodno nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije, na osnovu kojeg fondizdaje osiguranom licu uputnicu i potvrdu o potrebi putovanja, te da nije postojaopredlog konzilijuma doktora odgovarajućih specijalnosti Kliničkog centra CrneGore. Takodje je nesporno da se Ljekarska komisija shodno ovlašćenju iz člana 9Pravilnika o sastavu, načinu obrazovanja i radu prvostepene ljekarske komisije ("Sl.list RCG", broj 69/06), nakon ocjene priložene medicinske dokumentacije izjasnilada ne odobrava refundaciju sredstava na ime troškova liječenja.Neosnovano se podnijetim zahtjevom navodi da se radilo o hitnom slučaju, jerse Ljekarska komisija, shodno svojim ovlašćenjima, izjasnila nakon ocjene priloženemedicinske dokumentacije i odbila zahtjev za refundaciju sredstava na ime troškovaliječenja.Kod datih razloga iz obrazloženja pobijane presude koje ovaj sud u cijelostiprihvata, navodima podnijetog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke,nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, zbog čega jepodnijeti zahtjev odbijen kao neosnovan."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 44/12 od 11.05.2012. godine)302 VRHOVNI SUD CRNE GORE

289SLUČAJEVI IZUZEĆA OD PRIMJENEZAKONA O JAVNIM NABAVKAMA(Član 3 stav 1 tačka 2 Zakona o javnim nabavkama)Slučaj izuzeća od primjene Zakona o javnim nabavkama na osnovu člana3 stv 1 tačka 2 odnosi se na nabavke koje se vrše po osnovu medjunarodnogsporazuma ili ugovora zaključenog izmedju Crne Gore i jedne ili više država imedjunarodnih organizacija.P R E S U D UUsvaja se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, te se ukidapresuda Upavnog suda Crne Gore U.br.2984/11 od 21.02.2012.godine i predmetvraća tom sudu na ponovni postupak.O b r a z l o ž e nj ePresudom Upravnog suda Crne Gore, U.br.2984/11 od 21.02.2012.godine,odbijena je tužba tužioca "C. C. " DOO Herceg Novi, izjavljena protiv zaključkaKomisije za kontrolu postupka javnih nabavki - Podgorica, br.813-3/2011 od16.09.2011. godine, kojim je odbačena žalba tužioca izjavljena protiv akta JP "R. v.C. p" Budva, br.969/2 od 19.08.2011.godine, zbog nenadležnosti.Protiv označene presude Upravnog suda tužilac "C. C." DOO Herceg Novi,preko punomoćnika podnio je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odlukezbog povrede materijalnog prava i povrede pravila postupka u upavnom sporu.Predlaže da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.Nakon razmatranja spisa predmeta i ocjene navoda iz podnijetog zahtjeva,ovaj sud je našao da je zahtjev osnovan.Komisija za kontrolu postupka javnih nabavki u obrazloženju osporenogzaključka se poziva na čl.2 Zakona o javnim nabavkama ("Sl.list RCG",br.46/2006), kao osnov za njenu nenadležnost. Medjutim, ova odredba govori oobaveznicama primjene zakona, a ne o slučajevima izuzeća od primjene zakona, štoje predmet odredbe čl.3 istog zakona. Ovom pogrešnom primjenom materijalnogprava Upravni sud se nije bavio nadomještavajući taj propust na način što je našaoda je osporeni zaključak pravilan i zakonit, s pozivom na odredbu čl.3 st.1 tač.2Zakona o javnim nabavkama ("Sl.list RCG", br.46/06), a koja se odredba u presudineprecizno interpretira.Slučaj izuzeća od primjene ovog zakona na osnovu čl.3 st.1 tač.2 odnosi se nanabavke koje se vrše po osnovu medjunarodnog sporazuma ili ugovora zaključenogBILTEN 2 / 2011303

izmedju Crne Gore i jedne ili više država i medjunarodnih organizacija, a koji seodnose na slučajeve bliže precizirane u ovoj odredbi.Dakle, uslov da se ovaj zakon ne primjenjuje jeste sporazum ili ugovorzaključen izmedju Crne Gore i jedne ili više država ili medjunarodnih organizacija.U konkretnom slučaju predmetni tender se sprovodi na osnovu ugovora okreditu zaključenog izmedju A. D. F. za r. i JP "R. v. c. p.".Dakle, država Crna Gora nije u ugovoru ili sporazumu sa drugom ili drugimdržavama i medjunarodnom organizacijom u smislu čl.3 s.1 tač.2 Zakona o javnimnabavkama, već su u konkretnom slučaju nosioci pravnog posla J. p. i F. A. D. kaoinvesticioni fond udruženih privatnih investitora koji posluju na medjunarodnomfinansijskom tržištu po tržišnim principima. Uz to, po nalaženju ovog suda, davanjegarancije od strane države Crne Gore, ne može se poistovjećivati konstrukcijom onavodnom postupanju "u ime države". Stoga ovdje nije rijeć o medjunarodnomugovoru medjudržavne prirode koji bi isključivao nadležnost i postupak po Zakonuo javnim nabavkama.Kod naprijed navedenog stanja stvari u provedenom upravnom sudskompostupku pogrešno su tumačene označene odredbe Zakona o javnim nabavkama,odnosno pogrešno je primijenjeno materijalno pravo zbog čega je pobijanu presuduvaljalo ukinuti.U ponovnom postupku Upravni sud će se ponovno upustiti u analizu odredbioznačenog zakona, otkloniti povredu materijalnog prava i donijeti novu, zakontuodluku.Sa izloženog, a na osnovu čl.46 st.1 Zakona o upravnom sporu, odlučeno jekao u izreci.(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 64/12 od 27.04.2012. godine)290304 VRHOVNI SUD CRNE GORE

291POVRAĆAJ VIŠE PLAĆENOG DOPRINOSA(Član 4 stav 1 tačka 19 i čl. 22 Zakona o doprinosima za obaveznosocijalno osiguranje)Pravo na povraćaj više plaćenog doprinosa iz osnovice ima zaposleni učije ime i za čiji račun poslodavac uplaćuje doprinose, a ne i poslodavac.Iz obrazloženja:"Zakonom o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje (Sl.list CG,br.13/07,79/08), članom 22 stav 1 propisano je da obveznik doprinosa koji je samplatio doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, odnosno kojem je u njegovoime i u njegovu korist plaćen doprinos iz osnovice koja prelazi iznos najvišegodišnje osnovice za kalendarsku godinu, ima pravo na povraćaj više plaćenogdoprinosa. Članom 4 stav 1 tačka 19 istog zakona propisano je da doprinos izosnovice je iznos doprinosa koji obračunava, obustavlja i plaća poslodavac odnosnodrugi isplatilac prihoda u ime i u korist osiguranika.Polazeći od navedenih zakonskih odredbi i utvrdjenog činjeničnog stanja,pravilno Upravni sud zaključuje da pravo na povraćaj više plaćenog doprinosa seodnosi isključivo na zaposlenog u čije ime i za čiji račun poslodavac uplaćujedoprinose, a ne i za poslodavca. Plaćanjem poreza i doprinosa iz osnovice umanjujese neto zarada zaposlenog, stoga doprinos koji prelazi iznos najviše godišnjeosnovice po zakonu vraća se zaposlenom."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 397/11 od 27.01.2012. godine)BILTEN 2 / 2011305

292OCJENA OSNOVANOSTI ZAHTJEVA ZA POVRAĆAJVIŠE UPLAĆENIH SREDSTAVA PO OSNOVUVIŠE OBRAČUNATE ADMINISTRATIVNE TAKSE(Član 114 a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona oadministrativnim taksama)Za ocjenu osnovanosti podnijetog zahtjeva za povraćaj više uplaćenihsredstava po osnovu više obračunate administrativne takse nije od odlučnogznačaja da li je tužilac sam vršio obračun, već da li je taj obračun izvršen uskladu sa materijalnim pravom.Iz obrazloženja:"Osporenim rješenjem odbijena je žalba sa obrazloženjem da se tuženi slažesa stavom prvostepenog organa da je zahtjev tužioca neosnovan, jer je isti sam vršioobračun administrativne takse, a carinski organ samo vršio kontrolu tog obračuna i ucjelosti ga prihvatio, pa isti nema pravo da traži povraćaj više uplaćenih sredstava.Pobijanom presudom Upravni sud zaključuje da je takvo rješenje zakonitoprihvatajući razloge istog.Na prednji način pobijanom presudom počinjena je povreda pravila postupkaiz člana 367 st. 2 tač. 15 ZPP u vezi člana 55 ZUS-a, jer su razlozi pobijane presudenerazumljivi, kako se to osnovano ističe podnijetim zahtjevom.Prednje sa razloga što za ocjenu osnovanosti podnijetog zahtjeva nije ododlučnog značaja da li je tužilac sam vršio obračun administrativne takse, već da lije taj obračun izvršen u skladu sa materijalnim pravom, pa je Upravni sud bio dužanda u skladu sa tim činjenicama cijeni zakonitost ili nezakonitost osporenog rješenja io tome navede razloge u pobijanoj presudi. Propustivši da tako postupi počinio jenaprijed navedenu povredu pravila postupka."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 81/12 od 22.06.2012. godine)306 VRHOVNI SUD CRNE GORE

293LOKALNA KOMUNALNA TAKSA(Član 3 stav 1 tačka 10 i čl. 10 Zakona o lokalnimi komunalnim taksama)Plaćanje koncesione naknade i poreza na nepokretnost ne isključujeobavezu plaćanja lokalne komunalne takse.Iz obrazloženja:"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da tužilac drži bazu za drobljenje i preradukamena na površini bliže označenoj prvostepenim rješenjem. Te činjenice neosporavaju se ni podnijetim zahtjevom.Na utvrdjeno činjenično stanje pravilno je primijenjena odredba člana 3 stav 1tač. 10 Zakona o lokalnim komunalnim taksama, kojom je propisano da se lokalnekomunalne takse mogu uvesti za držanje asfaltnih betonskih baza i baza zadrobljenje i preradu kamena i proizvodnju pijeska, i odredba člana 3 st. 1 tač. 9Odluke o lokalnim komunalnim taksama Opštine Mojkovac, kojom je propisano dase lokalne komunalne takse u opštini Mojkovac uvode za držanje asfaltnih betonskihbaza i baza za drobljenje i preradu kamena i proizvodnju pijeska.Članom 4 Zakona o lokalnim komunalnim taksama je definisan pojam javnihpovršina, kako se to i navodi u podnijetom zahtjevu, ali iz te odredbe tužilac izvodipogrešan zaključak - da se lokalne komunalne takse mogu uvesti samo ukoliko sebaze za drobljenje i preradu kamena nalaze na javnim površinama. Ovo sa razlogašto je članom 3 st. 1 tač. 10 Zakona o lokalnim komunalnim taksama propisano dase lokalne komunalne takse mogu uvesti za samo držanje asfaltnih betonskih baza ibaza za drobljenje i preradu kamena i proizvodnju pijeska, a definicija javnepovršine iz člana 4 Zakona o lokalnim komunalnim taksama odnosi se na pojedinetaksene osnove iz člana 3 navedenog zakona - recimo tačka 1 (korišćenje prostora najavnim površinama).Osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da su bez značaja zadrugačiju odluku navodi tužbe da tužilac plaća koncesionu naknadu, koji seponavljaju podnijetim zahtjevom i za takav svoj zaključak daje dovoljne i jasnerazloge koje i ovaj sud prihvata.Bez značaja za drugačiju odluku su i navodi podnijetog zahtjeva da je tužilacvlasnik nepokretnosti i obveznik plaćanja poreza na nepokretnosti, jer ta činjenica neisključuje njegovu obavezu plaćanja komunalne takse."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 141/12 od 29.06.2012. godine)BILTEN 2 / 2011307

294NEBLAGOVREMENOST ZAHTJEVA ZA RESTITUCIJUI OBEŠTEĆENJE(Član 27 stav 1 Zakona o povraćaju oduzetih imovinski pravai obeštećenju)Rok za ocjenu blagovremenosti zahtjeva za restituciju i obeštećenje imase računati od dana donošenja Odluke o obrazovanju komisije.Iz obrazloženja:"Nakon razmatranja spisa predmeta i ocjene navoda iz podnijetog zahtjeva,ovaj sud je našao da je zahtjev osnovan.Nije sporno da je odredbom čl.27 st.1 Zakona o povraćaju oduzetihimovinskih prava i obeštećenju ("Sl.list RCG", br.60/2007) propisano da se postupakza povraćaj i obeštećenje pokreće najkasnije u roku od 18 mjeseci od danaobrazovanja Komisije u opštini na čijoj se teritoriji stvar nalazi. Nije sporno ni to daje u konkretnom slučaju Komisija za povraćaj i obeštećenje opštine Ulcinjobrazovana Odlukom SO Ulcinj br.01-1377/13 od 09.10.2004.godine, u kojojOdluci je u čl.3 navedeno da ista stupa na snagu danom donošenja, a koja jeobjavljena u službenom listu RCG "opštinski propisi br.38/04" od20.12.2004.godine.Kod naprijed navedenih nespornih pravnih činjenica zaključak osporenogrješenja kao i pobijane presude koja prihvata pravno stanovište iz osporenog rješenjada se ocjena blagovremenosti podnijetog zahtjeva ima računati od dana objavljivanjaOdluke u službenom listu, a ne od dana donošenja Odluke o obrazovanju Komisije,po nalaženju ovoga suda zasnovan je na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.Pri nespornoj odredbi čl.27 st.1 citiranog zakona i činjenici da Odluka oformiranju komisije stupa na snagu danom donošenja, pozivanje tuženog organa ipobijane presude na Ustav Crne Gore o tome kada zakon i propisi stupaju na pravnusnagu kao i na odredbu Statuta i Zakona o lokalnoj samoupravi Opštine Ulcinj oistoj činjenici, predstavlja ocjenu ustavnosti Odluke o obrazovanju Komisije, čimesu tuženi i Upravni sud izašli iz domena svoje nadležnosti.Ukazuje se da je u brojnim sudskim odlukama Upravnog suda, što je razložnoprihvaćeno i od Vrhovnog suda, ranije zauzeto kao nesporno stanovište da se rok zaocjenu blagovremenosti računa shodno čl.27 st.1 označenog zakona, dakle od danaformiranja Komisije shodno Odluci da ista stupa na snagu danom donošenja. Na tajnačin se pobijanom presudom odstupa od sudske prakse koja je zauzeta u većembroju istovjetnih predmeta.U zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke upravo je priloženapresuda Upravnog suda U.br.1111/11 od 13.09.2011.godine u kojoj se konstatuje dase rok za ocjenu blagovremenosti ima računati od dana donošenja Odluke o308 VRHOVNI SUD CRNE GORE

formiranju komisije, odnosno da je rok iz odredbe čl.27 st.1 Zakona o povraćajuoduzetih imovinskih prava i obeštećenju prekluzivan rok.Kod naprijed navedenog stanja stvari pobijanu presudu je valjalo ukinuti iuvažiti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, zbog povrede materijalnogprava.U ponovnom postupku Upravni sud će iznova sagledati primjenu materijalnogprava u odnosu na sporno pravno pitanje, imajući u vidu da se ne može bavitipitanjem ustavnosti zakona i drugih opštih akata i jasnu odredbu čl.27 st.1označenog zakona, kao i sudsku praksu u odnosu na sporno pravno pitanje."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 49/12 od 06.04.2012. godine)295BILTEN 2 / 2011309

296PRAVO NA POVRAĆAJ I OBEŠTEĆENJEKONFISKOVANE IMOVINE(Član 8 b. Zakona o povraćaju oduzetih imovinski pravai obeštećenju)Kada ne postoji arhivska gradja iz koje bi se moglo utvrditi da je bivšivlasnik osudjen pravosnažnom presudom kao narodni neprijatelj, zakonskinasljednici imaju pravo na povraćaj i obeštećenje imovine čije je oduzimanjebilo posljedica političkih i ideoloških razloga.Iz obrazloženja:"Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o povraćaju oduzetih imovinskihprava i obeštećenju ("Sl.list RCG", br.21/04,49/07 i 60/07) je u čl.8b propisao dapravo na povraćaj i obeštećenje imaju i lica odnosno njihovi zakonski nasljednicikojima je imovina oduzeta na osnovu Zakona o krivičnim djelima protiv naroda idržave ("Sl.list FNRJ", BROJ 59/46), Zakona o konfiskaciji i izvršenju konfiskacije("Sl.list DFJ", broj 40/45 i 70/45) i Zakona o ptvrdi i izmjenama i dopunama Zakonao konfiskaciji i izvršenju konfiskacije ("Sl.list FNRJ", Broj 61/46), čije oduzimanjeje bilo posljedica političkih i ideoloških razloga.U postupku je utvrdjeno, a što proizilazi iz pismenih dokaza da je odlukomNarodnog sreskog suda Posl. Broj 26/46 od 12.09.1946.godine, konfiskovanaimovina B. B. Iz akta Državnog arhiva Cetinje, broj 0202-9/133 od 03.06.2009.godine i odsjeka Danilovgrad br.379 od 28.05.2009. godine prozilazi da u arhivskojgradji nema dokaza da je B. B. lice kojem je sudjeno i koje je osuđenopravosnažnom krivičnom presudom za krivična djela koja po medjunarodnimkonvencijama predstavljaju ratni zločin.Kod naprijed citirane odredbe člana 8b navedenog zakona, i činjenice da nepostoji arhivska gradja iz koje bi se moglo utvrditi da je B. B, lice koje je osudjenopravosnažnom presudom kao narodni neprijatelj, pravilno Upravni sud u postupkukontrole zakonitosti osporenog upravnog akta zaključuje da je konfiskacija imovinebila posljedica političkih i ideoloških razloga."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 400/11 od 27.01.2012. godine)310 VRHOVNI SUD CRNE GORE

297MATERIJALNO PRAVNI OSNOV ZA RESTITUCIJU(Član 3 Zakona o povraćaju oduzetih imovinski pravai obeštećenju)Ne postoji materijalno pravni osnov za restituciju ako nije bilo akta ooduzimanju nadležnog državnog organa.***Podržavljenje imovine nakon kolonizacije porodice bivšeg vlasnika nadodijeljeno kolonističko imanje nije materijalno pravni osnov za restituciju.Iz obrazloženja:"U upravnom postupku je utvrdjeno i na valjan način obrazloženo da pravnomprethodniku tužioca imovinska prava nijesu oduzeta bilo kojim rješenjem ili drugimaktom državnog organa. Takvo utvrdjenje proizilazi iz činjenice da pravnomprethodniku tužioca predmetna nepokretna imovina nije oduzeta aktom državnogorgana, već je podržavljena nakon kolonizacije porodice bivšeg vlasnika nadodijeljeno kolonističko imanje. Prema tome, u konkretnoj stvari nije postojaomaterijalno pravni osnov za povraćaj predmetne imovine, jer nije bilo akta ooduzimanju nadležnog državnog organa u smislu člana 3 Zakona o povraćajuoduzetih imovinskih prava i obeštećenja (“Sl.list RCG” 21/04, 49/07, 60/07), kaouslova za restituciju. Dakle, Upravni sud je osnovano, pobijanom presudom, odbiotužbu i u obrazloženju iste dao dovoljne i jasne razloge, koji navodima podnijetogzahtjeva nijesu dovedeni u sumnju, jer su u upravnom postupku koji je prethodiodonošenju pobijane presude utvrdjene sve odlučne činjenice i na iste pravilnoprimijenjeno materijalno pravo."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 68/12 od 23.05.2012. godine)BILTEN 2 / 2011311

298REGISTRACIJA PROMJENA KODCENTRALNOG REGISTRA PRIVREDNOG SUDA(Član 84 stav 9 i čl. 86 Zakona o privrednim društvima)Registrator je dužan da rješenjem registruje promjene, pri čemu nijeovlašćen da ispituje tačnost podataka sadržanih u dostavljenoj dokumentaciji,već isti postupa po sistemu prijave.Iz obrazloženja:"Centralni registar Privrednog suda osporeno rješenje donio je u skladu saovlašćenjima iz čl.86 Zakona o privrednim društvima (“Sl.list RCG, br.6/02, br.6/02u “Sl.list RCG” br.17/07 i 80/08), pri čemu nije postojao osnov za odbijanjeregistracije u smislu st. 2 citiranog Zakona. U konkretnom slučaju, a kako toosnovano utvrdjuje pobijanom presudom Upravni sud, Centralnom registruPrivrednog suda je dostavljena cjelokupna dokumentacija na osnovu koje je izvršenapromjena ovlašćenog lica za prijem pošte, ovlašćenog zastupnika dijela stranogdruštva DIO STRANOG DRUŠTVA "K. B. CO-S." - Žabljak.Kod takvih činjeničnih utvrdjenja i odredbe čl.84 st.9 Zakona o privrednimdruštvima, kojom je propisano da registrator nije ovlašćen da ispituje tačnostpodataka sadržanih u dokumentaciji dostavljenoj za registraciju, osnovano Upravnisud pobijanom presudom zaključuje da osporenim aktom na štetu tužioca nijepovrijedjeno materijalno pravo."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 52/12 od 23.03.2012. godine)312 VRHOVNI SUD CRNE GORE

299NEZAKONITOST I NEPRAVILNOST U POSLOVANJU DRUŠTVAZA UPRAVLJANJE INVESTICIONIM FONDOVIMA(Čl. 77 i 78 Zakona o investicionim fondovima)Kada Komisija za hartije od vrijednosti u vršenju nadzora utvrdinezakonitosti i nepravilnosti u poslovanju investicionih fondova, može izrećimjeru zabrane da se na dnevni red skupštine akcionara stave odluke za kojekomisija ocijeni da su nezakonite.Iz obrazloženja:"Komisija za hartije od vrijednosti u postupku vršenja kontrole poslovanjatužilaca, na osnovu posredne kontrole i izjašnjenja Društva za upravljanjeinvesticionim fondom “KD M.” AD, kao i dostavljenih dokaza utvrdila da je Odbordirektora Društva usvojio odluku o isplati dodatne naknade Društvu za upravljanje“KD M.” AD i da je u dnevni red Skupštine akcionara fonda, zakazanoj za04.06.2010.godine, predloženo usvajanje navedene odluke i aneksa ugovora oupravljanju. Osporeni akt tuženog organa je donešen po osnovu prava nadzora , pa jetuženi na osnovu izvještaja Društva, kao i dokaza dostavljenjih uz izjašnjenje idokumentacije koju je Komisija pribavila po službenoj dužnosti - izvještajanezavisnog revizora “D.” DOO Podgorica o izvršenoj reviziji Fonda za 2008. i2009. godinu, utvrdila da je Fond u 2008.godini ostvario gubitak od 25.538.031,00eura i da ima prenesene gubitke iz prethodnog perioda, te da je u 2009.godiniiskazao dobit od 12.691.296,00 eura, pa samim tim nijesu ispunjeni zakonski usloviza usvajanje odluke o isplati dodatne naknade Društvu za upravljanje “KD M.”ADPodgorica i zaključivanje aneksa ugovora o upravljanju, kojim se utvrdjuje pravoDruštva za upravljanje investicionim fondom “KD M.” AD na isplatu dodatnegodišnje naknade, o čemu su u obrazloženju pobijane presude dati potpuni i valjanirazlozi, na čiju sadržinu ovaj sud upućuje.Nije sporno, a što se ističe i podnijetim zahtjevom za vanredno preispitivanjesudske odluke, da je Upravni sud pobijanu presudu donio u suprotnosti sa pravnimstavom Su. broj 16/11 od 08.06.2011. godine. Medjutim, činjenica je da je Upravnisud imajući u vidu da je Vrhovni sud Crne Gore, u presudi Uvp.br.261/11 od23.12.2011. godine iznio drukčije pravno mišljenje u odnosu na navedeni stavUpravnog suda, koji je na sjednici sudija, promijenio naznačeni pravni stav izaključkom Su.I.br.17/11 od 09.04.2011. godine, i utvrdio da: “Komisija za hartijeod vrijednosti, ukoliko u postupku utrdi odredjene nezakonitosti i nepravilnosti uposlovanju društva za upravljanje investicionim fondovima i investicionih fondova,može saglasno čl. 77 Zakona o investicionim fondovima ("Sl. list RCG", broj49/04), i čl. 78 Zakona o investicionim fondovima izreći mjeru zabrane da se nadnevni red skupštine akcionara stave odluke, za koje Komisija ocijeni da suBILTEN 2 / 2011313

nezakonite, a protiv kojih Komisija ne može podnijeti tužbu Privrednom sudu zanjihovo poništavanje (čl. 41 Zakona o privrednim društvima)”, što je slučaj ukonkretnoj upravnoj stvari.Tužioci su podnijetim zahtjevom tražili održavanje javne sjednice, imajući uvidu odredbu člana 45 Zakona o upravnom sporu, kojom je predvidjeno da Vrhovnisud rješava o zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, po pravilu, nanejavnoj sjednici. Medjutim, u konkretnom slučaju ne postoje razlozi u pogledupravne prirode, sadržaja ili okolnosti koje se odnose na ovu pravnu stvar, koji biopredijelili izuzetak od pravila iz člana 45 Zakona o upravnom sporu."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 110/12 od 29.06.2012. godine)300314 VRHOVNI SUD CRNE GORE

LJUDSKA PRAVA I SLOBODE

302NEZNATNO PREKORAČENJE ZAKONSKOG ROKA ZAODLUČIVANJE PO PREDLOGU ZA IZVRŠENJE(Član 37 stav 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku,u vezi sa čl. 10 Zakona o izvršnom postupku)Neznatno je prekoračen zakonski rok za odlučivanje po predlogu zaizvršenje ako je rješenje o izvršenju donijeto nakon 12 dana od podnošenjapredloga, te je neosnovan zahtjev za naknadu štete zbog povrede prava nasudjenje u razumnom roku.***Time što po zahtjevu za naknadu troškova sprovodjenje izvršenja nijepravosnažno odlučeno, ne može se smatrati da je došlo do kršenja prava nasudjenje u razumnom roku.Iz obrazloženja:"Odredbom člana 10 Zakona o izvršnom postupku odredjeno je da je suddužan da o predlogu za izvršenje odluči u roku od pet dana od dana podnošenjapredloga, što predvidja i novi Zakon o izvršenju i obezbjedjenju u čl. 40.Iz spisa predmeta proizilazi da je izvršni povjerilac podnosio kontrolni zahtjevsudu dana 09.01.2012. godine, koji je odbijen rješenjem prvostepenog suda Posl. Su.2 - IV br. 2/12 od 22.02.2012. godine, nakon čega je uložena žalba na rješenjedonijeto povodom kontrolnog zahtjeva, zbog čega su spisi morali biti dostavljeniVišem sudu u Bijelom Polju, radi odlučivanja po žalbi, pa je taj sud po žalbi odlučiou relativno kratkom vremenu svojim rješenjem Su. IV - 2 br. 17/12 od 22.03.2012.godine, a nakon toga su spisi vraćeni prvostepenom sudu dana 28.03.2012. godine.Prema stanju u izvršnom spisu, predlog za izvršenje podnijet je Osnovnomsudu u Kolašinu dana 28.12.2010. godine, a po istom sud je odlučio - donio rješenjeo izvršenju dana 10.01.2011. godine, što znači nakon 12 dana od dana podnošenjapredloga (uključujući i neradne dane suda usled novogodišnjih i božićnih praznika),čime je neznatno prekoračio zakonski rok za odlučivanje po podnijetom predlogu. Izspisa dalje proizilazi da je u narednom periodu sud redovno postupao, preduzimajućipotrebne pravne radnje i pokazujući aktivan odnos u predmetu za svo budućevrijeme, tako da je izvršenje pravosnažnog rješenja o izvršenju Osnovnog suda uKolašinu I. br. 3/11 od 10.01.2011. godine sprovedeno sa danom 27.10.2011.godine, kako to proizilazi iz Zaključka istog suda I. br. 3/11 od 27.10.2011. godine.BILTEN 2 / 2011317

Na osnovu prethodno predstavljenog stanja u predmetu Osnovnog suda uKolašinu I. br. 3/11, ovaj sud zaključuje da u istom nije došlo do povrede prava nasudjenje u razumnom roku.Činjenica je da je nakon sprovodjenja navedenog rješenja o izvršenju izvršnipovjerilac sudu podnio zahtjev saglasno članu 33 Zakona o izvršnom postupku zanaknadu troškova izvršenja, a da sud po tom zahtjevu do dana podnošenja tužbe nijepravosnažno odlučio.Medjutim, ovaj sud zaključuje da se time što po zahtjevu za naknadu troškovasprovodjenja izvršenja nije pravosnažno odlučeno ne može smatrati da je došlo dokršenja prava na sudjenje u razumnom roku u smislu odredaba Zakona o zaštitiprava na sudjenje u razumnom roku. Ovo iz razloga što je sud preduzimaokontinuirano pravne radnje, a osim toga cijeneći i period u kojem je spis biodostavljen Višem sudu u Bijelom Polju na odlučivanje u okviru svoje nadležnosti požalbi na rješenje po kontrolnom zahtjevu povjerioca od 09.01.2012. godine.Stoga je s pozivom na član 37 stav 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje urazumnom roku odlučeno kao u stavu prvom izreke."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 17/12 od 21.06.2012. godine)303318 VRHOVNI SUD CRNE GORE

POVREDA PRAVA NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKUU PARNIČNOM POSTUPKU(Čl. 4, 34 stav 2, 37 st. 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku,u vezi sa čl. 278 i 284 st. 3 ZPP)Povrijedjeno je pravo na sudjenje u razumnom roku ako je odpodnošenja tužbe do dostavljanja iste na odgovor proteklo šest mjeseci i 21dan, a od prijema odgovora na tužbu do zakazivanja prvog ročišta jednagodina, 10 mjeseci i tri dana.304Iz obrazloženja:"Saglasno članu 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom rokuprilikom odlučivanja o pravnim sredstvima naročito se uzima u obzir složenostpredmeta u činjeničnom i pravnom smislu, ponašanje podnosioca sredstva,ponašanje suda i drugih državnih organa, te interes podnosioca pravnog sredstva, ašto je u saglasnosti sa praksom Evropskog suda za ljudska prava (presude Camassoprotiv Hrvatske, Frydlender protiv Francuske).Iz spisa predmeta Osnovnog suda u Podgorici P. br. 3683/06 utvrdjuje se da jeprvostepeni postupak trajao ukupno četiri godine, pet mjeseci i 10 dana, da je odpodnošenja tužbe do dostavljanja iste na odgovor proteklo šest mjeseci i 21 dan, aod prijema odgovora na tužbu do zakazivanja prvog ročišta jedna godina, 10 mjesecii tri dana.Članom 278 ZPP je propisano da se tužba na odgovor dostavlja u roku od 30dana, a članom 284 st. 3 istog zakona da se pripremno ročište održava, po pravilunajkasnije u roku od 30 dana od dana kada tuženi dostavi pisani odgovor na tužbu.Cijeneći vrijeme potrebno za dostavljanje tužbe na odgovor i protek vremenaod prijema odgovora na tužbu do zakazivanja prvog ročišta, te činjenicu da su triročišta glavne rasprave odložena zbog odsutnosti sudećeg sudije, a u sklopunavedenih zakonskih odredbi, ovaj sud nalazi da je u konkretnom slučaju došlo dopovrede prava na sudjenje u razumnom roku.Sve prednje čini neosnovanim izjašnjenje zakonskog zastupnika tužene da ukonkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku.Sa druge strane i tužilac je doprinio dužini trajanja postupka zbognedostavljanja potrebnih dokaza i neodazivanja radi saslušanja u svojstvu stranke.Dužini postupka doprinijela je i činjenica da je trebalo pribaviti dokaze izinostranstva i provesti vještačenje.Cijeneći sve naprijed navedeno, a krećući se u granicama propisanim članom34 st. 2 Zakona o zaštiti pravo na sudjenje u razumnom roku, ovaj sud je odmjerioiznos od 500 eura, nalazeći da je taj iznos srazmjeran težini povrijedjenog prava."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 1/12 od 21.02.2012. godine)BILTEN 2 / 2011319

PRAVIČNO ZADOVOLJENJE ZBOG POVREDEPRAVA NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU(Član 34 stav 2 i čl. 37 st. 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku,u vezi sa čl. 284 i 340 ZPP)305Značajnim prekoračenjem rokova propisanih čl. 284 i 340 ZPP došlo jedo kršenja prava na sudjenje u razumnom roku.***Ukidanje prvostepene odluke od strane drugostepenog suda nijeopravdanje za dužinu trajanja postupka, već naprotiv osnov za zaključak da jedošlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku.Iz obrazloženja:"Rokovi propisani članom 284 i 340 st. 1 ZPP jesu instrukcioni i njihovoprekoračenje samo po sebi ne znači da je došlo do povrede prava na sudjenje urazumnom roku. Medjutim, kada je prekoračenje tih rokova značajno kao ukonkretnom slučaju i kada postupak traje preko šest godina, a još uvijek nijedonijeta pravosnažna presuda, onda nesumnjivo proizilazi zaključak da jeste došlodo povrede prava na sudjenje u razumnom roku.Predmet u činjeničnom i pravnom smislu neopravdava ovoliku dužinu trajanjapostupka, jer je prema stanju u spisima predmeta bilo potrebno saslušati petsvjedoka i parnične stranke, a svi su sa područja prvostepenog suda, i provestivještačenje radi utvrdjivanja vrijednosti nepokretnosti koja je bila predmetkupoprodaje.Sve prednje čini neosnovanim izjašnjenje zakonskog zastupnika tužene da ukonkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku.Donoseći gornji zaključak cijenio je ovaj sud činjenicu da je kontrolni zahtjevodbijen kao neosnovan i pri tom našao da ta činjenica, a kod svega naprijednavedenog, ne može usloviti drugačiji zaključak od gornjeg. Valja pri tom ukazatida prilikom odlučivanja o tužbi za pravično zadovoljenje, saglasno članu 37 st. 4Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, ovaj sud nije vezan rješenjemkojim je kontrolni zahtjev odbijen kao neosnovan.Navodi izjašnjenja zastupnika tužene da je u konkretnom predmetu jedanputdonošena prvostepena presuda su bez značaja za drugačiju odluku. Ovo sa razlogašto ukidanje prvostepene odluke od strane drugostepenog suda prema praksiEvropskog suda za ljudska prava nije opravdanje za dužinu trajanja postupka, već320 VRHOVNI SUD CRNE GORE

naprotiv osnov za zaključak da je došlo do povrede prava na sudjenje u razumnomroku (presuda Parizov protiv Makedonije)."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 22/12 od 10.05.2012. godine)306BILTEN 2 / 2011321

307NEEFIKASNO POSTUPANJE SUDA I NEPOSTUPANJEDRŽAVNOG ARHIVA KAO UZROK DUGOG TRAJANJA POSTUPKA(Čl. 4, 22, 34 stav 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)Stranki pripada pravo na pravično obeštećenje isplatom novčanenaknade nematerijalne štete ako je do dugog trajanja parničnog postupkadošlo usljed propusta u radu i neefikasnog postupanja suda, što podrazumijevai njegovu administraciju, a i Državnog arhiva zbog njegovog nepotpunogobavještavanja suda.Iz obrazloženja:"Ostavinski spis u dužem vremenskom periodu nije dostavljen za potrebeparničnog postupka koji se vodi kod istog suda, a parnični sud ga je potraživao i odarhive suda i od državnog organa nadležnog za čuvanje starijih sudskih spisa(Državnog arhiva), te je sud morao izvoditi dodatne dokaze, to je imalo zaposljedicu prekomjerno odlaganje ročišta - u ranijem postupku četiri puta (neračunajući pripremno ročište) i u ponovnom sedam puta, a time je po ocjeni ovogsuda došlo i do povrede prava na sudjenje u razumnom roku.Polazeći od činjenice da navedeni parnični postupak kod prvostepenog sudaprvenstveno traje sa razloga što arhiva suda nije u mogućnosti da dostavi spisostavinskog predmeta O. br. 57/86, i to na traženje parničnog suda u devet navrata,predsjednik suda je bio dužan da to pravilno cijeni prilikom odlučivanja okontrolnom zahtjevu tužioca.Kada se prethodno navedeno postupanje suda i njegove administracije ima uvidu, kao i ovlašćenja predsjednika suda utvrdjena članom 22 Zakona o zaštiti pravana sudjenje u razumnom roku, u situaciji kad po zahtjevu suda ne postupaju drugidržavni organi, organi lokalne samouprave, javne službe i drugi nosioci javogovlašćenja i ne dostavljaju sudu potrebne isprave i druge dokaze, predsjednik suda jeprilikom odlučivanja o kontrolnom zahtjevu trebao da vodi računa o navedenojodredbi Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, odbijajući isti kaoneosnovan.Sa iznijetih razloga zaključak ovog suda da je u konkretnom predmetu došlodo povrede prava na sudjenje u razumnom roku ne može biti doveden u pitanječinjenicom da je kontrolni zahtjev odbijen kao neosnovan.Saglasno članu 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku,prilikom odlučivanja o pravnim sredstvima u smislu ovog zakona naročito se uzimau obzir složenost predmeta u činjeničnom i pravnom smislu, ponašanje podnosiocasredstva, ponašanje suda i drugih državnih organa, te interes podnosioca pravnogsredstva, a što je u saglasnosti sa praksom Evropskog suda za ljudska prava (presudeCamasso protiv Hrvatske, Frydlener protiv Francuske).322 VRHOVNI SUD CRNE GORE

Zbog utvrdjene povrede prava na sudjenje u razumnom roku u navedenomparničnom predmetu do kojeg je došlo prvenstveno zbog navedenih propusta u radui neefikasnog postupanja suda (Osnovnog suda u Nikšiću), što podrazumijeva injegovu administraciju (arhivu), a i Državnog arhiva - Odsjeka u Nikšiću zbognjegovog nepotpunog obavještavanja suda o preuzimanju predmeta sve do podneskaod 22.06.2011. godine, što znači da je osnovni uzrok dužeg trajanja prvostepenogpostupka u navedenom parničnom predmetu u ponašanju državnog organa, ovaj sudje našao da tužiocu pripada pravo na pravično obeštećenje isplatom novčanenaknade nematerijalne štete.Sve prethodno navedeno čini neosnovanim izjašnjenje zakonskog zastupnikatužene da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na sudjenje urazumnom roku."(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 5/12 od 31.05.2012. godine)308BILTEN 2 / 2011323

NEDOZVOLJENOST TUŽBE ZA PRAVIČNO ZADOVOLJENJE(Član 33 stav 1 i čl. 37 st. 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)309Tužba za pravično zadovoljenje ne može se podnijeti prije nego što seodluči po podnijetom kontrolnom zahtjevu, odnosno prije isteka zakonskihrokova za odlučivanje po istom.Iz obrazloženja:"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je u predmetu Osnovnog suda u Kotoru I.br. 1376/2000 kontrolni zahtjev podnijet 27. 02. 2012. godine, a predmetna tužba 29.02. 2012. godine.Odredbom člana 33 st. 1 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom rokuje propisano da tužbu za pravično zadovoljenje može podnijeti stranka koja jeprethodno podnosilac kontrolni zahtjev nadležnom sudu, a odredbom člana 35 st. 2istog zakona da je tužilac dužan da uz tužbu podnese pravosnažnu odluku okontrolnom zahtjevu ili obavještenje iz člana 17 tog zakona, odnosno dokaz da jepodnosio kontrolni zahtjev nadležnom sudu.Iz navedenih zakonskih odredbi, po ocjeni ovog suda, proizilazi da se tužba zapravično zadovoljenje ne može podnijeti prije nego što se odluči po podnijetomkontrolnom zahtjevu, odnosno prije iste zakonskih rokova za odlučivanje po istom.U ovom predmetu tužba je, a kako je to naprijed navedeno, podnijeta dva dananakon podnošenja kontrolnog zahtjeva, pa je sa iznijetih razloga, a s pozivom načlan 37 st. 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku odlučeno kao uizreci ovog rješenja."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 7/12 od 28.03.2012. godine)324 VRHOVNI SUD CRNE GORE

310PRAVO NA ZAŠTITU I NEDOZVOLJENOST TUŽBEZA PRAVIČNO ZADOVOLJENJE(Član 2 i čl. 37 stav 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku,u vezi sa čl. 211 ZOO)Pravo na naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na sudjenje urazumnom roku nemaju lica koja nemaju svojstvo stranke, saglasno odredbičlana 2 stav 1 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku.Iz obrazloženja:"Iz izvoda iz matičnog registra umrlih opštine Danilovgrad utvrdjuje se da jetužilac Milutinović Zoran umro dana 17.08.2011.godine.Dakle, tužilac M. Z. je umro prije pravosnažno okončanog postupka a njegovinasljednici nijesu označeni kao stranka u ovoj gradjansko pravnoj stvari.U odredbi čl.2 st.1 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku jepored ostalog navedeno da pravo na sudsku zaštitu zbog povrede prava na sudjenje urazumnom roku imaju stranka i umješač u gradjanskom sudskom postupku ukolikose postupci odnose na zaštitu njihovih prava u smislu Evropske konvencije za zaštituljudskih prava i osnovnih sloboda, dok je u odredbi čl.211 st.1 Zakona oobligacionim odnosima ("Službeni list RCG" br.47/08) propisano da potraživanjenaknade nematerijalne štete prelazi na nasljednike samo ako je priznatopravosnažnom odlukom ili pismenim sporazumom.U konkretnom slučaju tužioci nijesu bili stranka u gradjanskom sudskompostupku, koji je pokrenut po tužbi njihovog oca, sada pok. M. Z. Pravičnozadovoljenje zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku može se ostvaritiisplatom novčane naknade koja predstavlja materijalnu satisfakciju kao vidnematerijalne štete. Ovakvo zadovoljenje ne prelazi na nasljednike, osim kada je topriznato odlukom ili pismenim sporazumom.Kod prednjih činjenica tužioci nemaju pravo na naknadu nematerijalne štetezbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku jer nemaju svojstvo stranke,saglasno odredbi čl.2 st.1 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, pa jenjihovu tužbu valjalo odbaciti kao nedozvoljenu, s pozivom na odredbu čl.37 st.2navedenog zakona."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 23/12 od 06.06.2012. godine)BILTEN 2 / 2011325

311ZAHTJEV ZA PRIJEM U DRŽAVLJANSTVOI PRAVO NA ZAŠTITU(Član 2 i čl. 37 stav 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)Pravo na državljanstvo nije gradjansko pravo, u smislu člana 6 stav 1Evropske Konvencije o ljudskim pravima, te lice čiji se postupak odnosi nazaštitu tog prava ne spada u grupu lica iz čl. 2 st. 1 Zakona o zaštiti prava nasudjenje u razumnom roku.Iz obrazloženja:"Članom 2 Zakon o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku je propisanoda pravo na sudsku zaštitu zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku imajutamo pobrojana lica ukoliko se postupci odnose na zaštitu njihovih prava u smisluEvropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (stav 1), a da seprava i dužina trajanja razumnog roka utvrdjuju u skladu sa praksom Evropskogsuda za ljudska prava (stav 2).Članom 6 st. 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima je propisano dasvako, tokom odlučivanja o njegovim gradjanskim pravima i obavezama ili okrivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnomroku.U konkretnom slučaju predmet odlučivanja je prijem u državljanstvo. Pravona državljastvo nije gradjansko pravo u smislu člana 6 st. 1 Evropske konvencije oljudskim pravima kako to zaključuje i Evropski sud za ljudska prava - Odluka S.protiv Švajcarske broj 13325/87.Sa iznijetih razloga ovaj sud nalazi da tužilac u konkretnom slučaju ne spadau grupu lica iz člana 2 st. 1 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, paje s pozivom na član 37 st. 2 istog zakona, odlučeno kao u izreci ovog rješenja."(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 43/12 od 10.07.2012. godine)326 VRHOVNI SUD CRNE GORE

PRAVO NA PRAVIČNU NAKNADUZBOG NEOPRAVDANO DUGOG TRAJANJA POSTUPKA(Čl. 4, 34 stav 2, 37 st. 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)312Ponašanje prvostepenog suda izraženo kroz neblagovremeno dostavljanjeodluke drugostepenog suda tužiocu ima za posledicu pretjerano dugo trajanjepostupka koji opravdava dosudjivanje naknade nematerijalne štete zbogpovrede prava na sudjenje u razumnom roku.P R E S U D ADjelimično se usvaja tužbeni zahtjev, pa se tužena obavezuje da tužiocu naime nematerijalne štete zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku upredmetu Privrednog suda u Podgorici P.br.647/03 isplati novčanu naknadu uiznosu od 500 €, u roku od 15 dana od dana prijema ove presude.Tužbeni zahtjev u dijelu isplate novčane naknade nematerijalne štete u iznosuvećem od dosudjenog stavom prvim izreke, a za iznos od još 4.500 €, odbija se kaoneosnovan.O b r a z l o ž e nj eTužbom za pravično zadovoljenje tužioci ukazuju da im je povrijedjeno pravona sudjenje u razumnom roku u predmetu Privrednog suda u Podgorici P.br.647/03tužilac je tražio isplatu novčane naknade u iznosu od 5.000 eura.U obrazloženju tužbe navodi da je u ovoj pravnoj stvari tužba podnijeta17.11.2003.godine radi poništaja odluke o izboru članova odbora direktora. Naprvostepenu presudu P.br.647/03 od 11.05.2004.godine tužilac je uložio žalbuApelacionom sudu dana 21.06.2004.godine. Kako taj sud nije odlučio po žalbi,tužilac je dana 11.11.2011.godine podnio kontrolni zahtjev radi ubrzanja postupka.Ukazuje se na činjenicu da je Apelacioni sud Crne Gore odlučio osam godina nakonpodnošenja žalbe, a za to vrijeme tuženi u ovom predmetu je likvidiran, dok sučlanovi Udruženja akcionara izgubili radna mjesta i akcije u vrijednosti od okomilion eura, što je nesumnjivo pruzrokovalo ogromnu duševnu bol. Kako jepostupak u ovoj pravnoj stvari trajao skoro deset godina, a da je u predmetuodlučivano samo dva puta, po stanovištu tužioca proizilazi da je u konkretnomslučaju došlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku, pa predlaže da ovajsud utvrdi tu povredu i obaveže tuženu da tužiocu po osnovu naknade nematerijalneštete isplati 5.000 eura.BILTEN 2 / 2011327

U izjašnjenju na tužbu aktom Pz.br.960/12 od 21.06.2012.godine, zakonskizastupnik tužene je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva isticanjem da ukonkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku ipredložio je da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, ocijenjeni navodipodnijete tužbe i izjašnjenje na tužbu, pa je vijeće našlo da je:- tužbeni zahtjev djelimično osnovan.Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilac dana 17.11.2003.godine podniotužbu Privrednom sudu u Podgorici protiv tuženog "Ž." AD Spuž radi poništenjaOdluke br.03/2128 Skupštine akcionara "Ž." AD Spuž od 15.10.2003.godine.Postupajući po predmetnoj tužbi, Privredni sud u Podgorici presudom P.br.647/03od 11.05.2004.godine je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tražio da seponište odluke o imenovanju članova odbora direktora tuženog, koje su donijete naskupštini održane 15.10.2003.godine.Presuda prvostepenog suda dostavljena je tužiocu i tuženom 27.05.2004.godine. Protiv navedene presude tužilac je 21.06.2004.godine izjavio žalbuApelacionom sudu Crne Gore.Apelacioni sud Crne Gore je rješenjem Pž.br.117/05 od 16.09.2005.godinežalbu tužioca odbacio kao neblagovremenu i spise predmeta dostavio prvostepenomsudu dana 13.10.2005.godine.Privredni sud u Podgorici je odluku drugostepenog suda dostavio tuženom"Ž." AD Spuž dana 18.10.2005.godine, dok je tužiocu B. M. dostavljena tek09.02.2012.godine. Tužilac je protiv odluke Apelacionog suda Crne Gore izjavioreviziju Vrhovnom sudu Crne Gore, koji je rješenjem Rev.IP.br.38/12 od04.04.2012.godine ukinuo rješenje Apelacionog suda Crne Gore Pž.br.117/05 od16.09.2005.godine i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno sudjenje. Uponovnom postupku Apelacioni sud Crne Gore je rješenjem Pž.br.302/12 od12.04.2012.godine obustavio postupak u ovoj pravnoj stvari nalazeći da je rješenjemprvostepenog suda St.br.151/05 od 12.09.2005.godine pokrenut stečajni postupakkoji je pravosnažno okončan 30.01.2007.godine, a tužilac je brisan iz sudskogregistra 12.03.2007.godine i više ne postoji.Polazeći od navedenih činjenica i odredbe čl.37 st.4 Zakona o zaštiti prava nasudjenje u razumnom roku ("Sl.lsit CG" br.11/07) u konkretnom slučaju je naVrhovnom sudu da ocijeni da li ima povrede prava na sudjenje u razumnom roku i uslučaju da utvrdi da povreda postoji da odluči o pravičnoj naknadi. Ovo iz razlogašto je odbijen kontrolni zahtjev kojeg je tužilac podnosio Privrednom sudu uPodgorici u predmetu P.br.647/03.U konkretnom slučaju postupak u ovoj pravnoj stvari je pravosnažno okončandana 12.04.2012.godine i ukupno je trajao osam godina, četiri mjeseca i 25 dana.Dužini trajanja postupka ni u čemu nije doprinio tužilac, a do ovako dugog trajanjapostupka došlo je isključivo usljed propusta Privrednog suda u Podgorici koji jerješenje Apelacionog suda Crne Gore Pž.br.117/05 od 16.09.2005.godine dostaviotužiocu tek 09.02.2012.godine, dakle poslije šest godina i četiri mjeseca.313328 VRHOVNI SUD CRNE GORE

Navedeno ponašanje prvostepenog suda izraženo kroz neblagovremenodostavljanje odluke drugostepenog suda tužiocu imalo je za posljedicu pretjeranodugo trajanje postupka.Odlučujući o visini naknade nematerijalne štete prouzrokovane povredomprava na sudjenje u razumnom roku u navedenom predmetu, ovaj sud je polazeći odmjerila iz čl.4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, imajući pri tomu vidu i pravni interes tužioca, a krećući se u granicama propisanim čl.34 st.2 istogzakona odmjerio iznos od 500,00 € tužiocu, nalazeći da je taj iznos pravičnasatisfakcija za tužioca zbog utvrdjene povrede njegovog prava.Sa iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci.(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 33/12 od 04.07.2012. godine)314BILTEN 2 / 2011329

315NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA NAKNADUNEMATERIJALNE ŠTETE ZBOG POVREDE PRAVANA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU(Čl. 4 i 37 stav 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)O povredi prava na sudjenje u razumnom roku, može se govoriti samokada je neopravdana dužina trajanja postupka posljedica ponašanja suda idrugih državnih organa.Iz obrazloženja:"Postupajući u naznačenom predmetu kao stvarno nadležni Osnovni sud uCetinju je iz dopisa Uprave za nekretnine - Područne jedinice Cetinje broj 467-119-668/2011 od 6. 12. 2011. godine utvrdio da su nepokretnosti ranije upisane na imeizvršnih dužnika na osnovu ugovora o poklonu I. Ov. br. 1124/2010 od 16. 03. 2010.godine upisane na treće lice - M. A, te da je izvršni povjerilac - tužilac pred timsudom pokrenuo parnični postupak - P. br. 370/10 tužbom kojom pobija dužnikovepravne radnje s obzirom da je nepokretnost koja je predmet izvršenja ugovorom opoklonu od 16. 03. 2010. godine prenio na treće lice.Cijeneći sve naprijed navedeno ovaj sud nalazi da u konkretnom slučaju nijedošlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku u naznačenom predmetu nipred Osnovnim sudom u Cetinju, jer su izvršni dužnici ugovorom o poklonu od 16.03. 2010. godine nepokretnosti otudjili, koja činjenica se iznosi i u predmetnoj tužbi,i izvršni povjerilac - tužilac još u toku 2010. godine, prije nego je Osnovni sud uCetinju primio predmetne spise, pokrenuo postupak kojim pobija takve pravneradnje izvršnih dužnika, pa je očigledno da se predloženo izvršenje nije mogloizvršiti.Cijenio je ovaj sud i navode tužbe da je Osnovni sud u Kotoru svojimneblagovremenim postupanjem omogućio izvršnim dužnicima da otudje imovinu, paje našao da su takvi navodi neprihvatljivi. Prednje sa razloga što je predlog zaizvršenje podnijet 17. 03. 2010. godine i po njemu s obzirom kako je formulisanrješenje o izvršenju nije moglo biti donijeto prije pribavljanja podataka onepokretnostima u svojini izvršnih dužnika, a izvršni dužnici su već 16. 03. 2010.godine (dakle prije podnošenja predloga za izvršenje) sklopili ugovor kojim su svojenepokretnosti otudjili.Sa svega iznijetog ovaj sud nalazi da dužina trajanja postupka u konkretnomslučaju nije posledica ne postupanja suda, drugih državnih organa, organa lokalnesamouprave, javnih službi i drugih nosilaca javnih ovlašćenja, već je ista posledicanaprijed navedenih činjenica i okolnosti, a što tužbeni zahtjev čini neosnovanim, jerse o povredi prava na sudjenje u razumnom roku može govoriti samo kada je330 VRHOVNI SUD CRNE GORE

neopravdana dužina trajanja postupka posledica ponašanja suda i drugih državnihorgana - član 4 alineja 3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku.(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 25/12 od 21.06.2012. godine)316BILTEN 2 / 2011331

317OSNOVANOST ZAHTJEVA ZA PRAVIČNO ZADOVOLJENJEI OBJAVLJIVANJE PRESUDE(Čl. 18, 37 stav 3, 34. sta. 2 i 39 st. 3 Zakona o zaštiti prava nasudjenje u razumnom roku)Ako je usvojen kontrolni zahtjev, Vrhovni sud neće odlučivati oosnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog povrede prava nasudjenje u razumnom roku, već će samo odrediti pravično zadovoljenje.***Nijesu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 39 stav 3 Zakona o zaštiti pravana sudjenje u razumnom roku za objavljivanje presude, ako se ne radi o težojpovredi prava na sudjenje u razumnom roku.P R E S U D ADjelimično se usvaja tužbeni zahtjev, pa se obavezuje tužena da tužiocima naime nematerijalne štete zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku upredmetu Osnovnog suda u Podgorici P. br. 1157/09 od 29.06.2012. godine isplatinovčanu naknadu u iznosu od po 300 €, a ovo u roku od 15 dana od dana prijemaove presude.Tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete u dijelu iznad dosudjenog, aza iznose još od po 4.700 €, kao i zahtjev za objavljivanje presude na Internetstranici o trošku Osnovnog suda u Podgorici, osnovom odredbe člana 39 stav 3Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, odbija se kao neosnovan.Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.O b r a z l o ž e nj eTužbom za pravično zadovoljenje tužioci traže isplatu novčane naknadenematerijalne štete, zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku u predmetuOsnovnog suda u Podgorici P. br. 1157/09.U obrazloženju tužbe navode da je rješenjem predsjednika Osnovnog suda uPodgorici Su. VIII br. 26-11 od 23.11.2011. godine, donijetom po kontrolnomzahtjevu, odredjen rok od četiri mjeseca za donošenje prvostepene presude u332 VRHOVNI SUD CRNE GORE

predmetu tog suda P. br. 1157/09, koji se vodi po tužbi tužilaca protiv D. C. G, G. g.Podgorica i dr., radi naknade štete zbog povrede ustavnog prava na mirno uživanjeimovine. Dalje navode da je u obrazloženju navedenog rješenja predsjednik sudakonstatovao da je kontrolni zahtjev osnovan i da je u navedenom predmetupovrijedjeno pravo tužilaca na sudjenje u razumnom roku. Prvostepeni sud nijeispoštovao rok koji je odredjen rješenjem predsjednika suda za okončanjeprvostepenog postupka jer do dana podnošenja tužbe nije donijeta prvostepenapresuda, pa se po navodima tužbe ima smatrati da postoji teža povreda prava nasudjenje u razumnom roku. Zbog navedenog nezakonitog postupanja suda traženovčanu naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 5.000 €, te da se ova presudaobjavi na Internet stranici, u skladu sa članom 39 stav 3 Zakona o zaštiti prava nasudjenje u razumnom roku o trošku Osnovnog suda u Podgorici.U izjašnjenju na tužbu Pz. br. 1035/12 od 05.07.2012. godine, zakonskizastupnik tužene osporio je osnovanost tužbenog zahtjeva sa razloga što je upredmetnoj pravnoj stvari donijeta prvostepena presuda dana 29.06.2012. godine.Dalje navodi da je tužbom u navedenom predmetu podnijetom 30.04.2009. godinetražena naknada štete od četiri, bliže označena, tužena. Proizilazi da je prvostepenipostupak trajao tri godine, jedan mjesec i 29 dana, a smatra da se radi o veomasloženom predmetu, opterećenim velikim brojem stranaka, vještačenjem povještacima gradjevinske, finansijske i medicinske struke, zatim izjašnjenjima -podnescima, što je dodatno otežavalo tok postupka. Dalje pojašnjava da jepredsjednik suda odlučujući o kontrolnom zahtjevu ustanovio povredu prava nasudjenje u razumnom roku, a da je sud nakon toga zakazao devet ročišta i to svakogmjeseca, pa je rasprava zaključena i donijeta prvostepena presuda 29.06.2012.godine. Smatra da je u konkretnom slučaju postignuta svrha podnošenja kontrolnogzahtjeva, jer je postupak ubrzan. Sa svih iznijetih razloga predlaže da ovaj sudtužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, ocijenjeni navodipodnijete tužbe i izjašnjenja na tužbu, pa je vijeće našlo da je tužbeni zahtjevdjelimično osnovan.Iz spisa predmeta se utvrdjuje da su tužioci podnosili kontrolni zahtjev ipovodom istog predsjednik suda donio rješenje (Su. VIII br. 26-11 od 23.11.2011.godine) kojim je odredio postupajućem sudiji da u roku od četiri mjeseca doneseprvostepenu presudu u predmetnoj stvari, te se time ima smatrati da je usvojenkontrolni zahtjev u smislu člana 18 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnomroku. Kod navedenog i odredbe čl. 37 stav 3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje urazumnom roku, u konkretnom slučaju na Vrhovnom sudu je samo da odluči opravičnom zadovoljenju. Zbog toga su bez značaja navodi izjašnjenja na tužbu da jezahtjev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na sudjenje urazumnom roku neosnovan.Odlučujući o visini novčane naknade zbog nematerijalne štete prouzrokovanepovredom prava na sudjenje u razumnom roku, ovaj sud je polazeći od mjerila izčlana 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, a krećući se ugranicama propisanim čl. 34 st. 2 istog zakona, odmjerio iznos od po 300 €, svakom318BILTEN 2 / 2011333

od tužilaca, nalazeći da je taj iznos srazmjeran težini povrijedjenog prava. Donosećitakvu odluku, ovaj sud je cijenio pravnu prirodu spora u pitanju, te da postupak kodprvostepenog suda u navedenom predmetu je trajao tri godine, jedan mjesec i 29dana, a da je u postupku povodom kontrolnog zahtjeva utvrdjeno da nijesuispoštovani instrukcioni rokovi za odlaganje ročišta, već su isti prekoračeni, te da supojedina ročišta odlagana zbog neadekvatnog postupanja suda.Medjutim, ovaj sud je ocijenio da su dužini postupka doprinijeli i podnosiocipravnog sredstva, polazeći od broja podnijetih podnesaka u toku postupka, te brojapismenih prigovora u toku postupka koji su morali biti dostavljeni protivnoj stranciradi omogućavanja kontradiktornog raspravljanja, a što je neminovno nalagalo dužetrajanje postupka.Inače, po ocjeni ovog suda u pitanju je činjenično i pravno složen predmet ukojem je predmet tužbe naknada materijalne i nematerijalne štete (obje po viševidova) što je zahtijevalo obavljanje vještačenja od strane vještaka različitihspecijalnosti (gradjevinske, ekonomsko finansijske i medicinske struke), a usledtoga i duže trajanje postupka, tako da se trajanje prvostepenog postupka od trigodine, jedan mjesec i 29 dana u konkretnim okolnostima slučaja ne može smatratitežom povredom prava na sudjenje u razumnom roku, pa ovaj sud nalazi dadosudjeni iznos od po 300 € predstavlja pravično zadovoljenje, odnosno satisfakcijutužiocima, zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku, dok je tužbeni zahtjevza naknadu nematerijalne štete u dijelu iznad dosudjenog odbijen kao neosnovan.Kako se u konkretnom slučaju ne radi o težoj povredi prava na sudjenje urazumnom roku, to po ocjeni ovog suda nijesu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 39stav 3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku za objavljivanje presudena traženi način, o trošku Osnovnog suda u Podgorici, pa je tužbeni zahtjev u ovomdijelu odbijen kao neosnovan.Pošto tužioci nijesu tražili troškove ovog postupka odlučeno je da svakastranka snosi svoje troškove postupka, saglasno odredbi člana 161 ZPP, u vezi čl.152 stav 2 ZPP.Sa iznijetih razloga i na osnovu navedenih zakonskih odredbi odlučeno je kaou izreci ove presude.(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 29/12 od 10.07.2012. godine)319334 VRHOVNI SUD CRNE GORE

FORUM IURIDICUS

321Dr Čedomir Bogićević - sudija Vrhovnog suda Crne GoreCRNOGORSKA PRAVNA BAŠTINASULA RADOV I CRNOGORSKO OBIČAJNO PRAVO(Povodom 140 godina od smrti i 222 godine od rođenja)Kostadin – Sula Radov Radulović u narodu poznat kao Sula Radov, bio jepoznati crnogorski mudrac, pravednik, etičar, sudija, kapetan, gvardijan, kulugdžija(član Kuluka - crnogorskog centralnog putujućeg pomiriteljnog suda), senator,slobodar, rodoljub i junak. Svojim izrekama postavio je temelje učenja umne –racionalne orijentacije crnogorske prirodnopravne škole. Riznicu narodnoga blagaobogatio je umnom riječju i visprenim duhom, što je nadživjelo svoje vrijeme ivječno se utkalo u narodno pamćenje. Rođen je u Komanima, 1790. god. a umro naCetinju s proljeća 1872. godine i sahranjen pred Vlaškom crkvom na Cetinju, đe muse i danas grob nalazi sa skromnim spomen obilježjem.Snaga riječi Sule Radova je sublimacija svega onoga što je najbolje ucrnogorskome narodnome duhu, čija je on simbolika, a to je ljudskost, pamet imudrost, rekao je najbolji poznavalac i tumač Suline misli, socijalni teoretičar, etičari socijalni filozof Vukota B. Radulović (Sula Radov u svom vremenu, 2003).Sula Radov i evropska racionalistička misaoPoznate su njegove filozofeme o moralu, pravdi i pravu kojima je anticipiraoevropsku racionalističku misao, iako sholastički i ortografski za nju nije znao. On jeemanirao i antipicirao misao najvećeg njemačkog i filozofa čovječanstva Kanta(Immanuel Kant, 1724-1894), koji se proslavio filozofskom tezom: Prava seotkrivaju, dok je Sula, u isto vrijeme, kazao: Prava postoje, ona se ne propisuju, onase štite. Sula je isticao: Zakon koji ne čuva pravdu, nije zakon. To je modernikoncept vladavine pravednog prava i pravde kao njegovog rodnog mjesta. Time jeon potao preteča misli slavnog njemačkog filozofa prava Gustava Rabduha koji jerekao: Pravo je volja za pravdom. Nad zakonskim nepravom bdi nadzakonsko pravo.Pravnici treba da smognu snage da odbiju primjenu nepravičnih propisa inepravednog prava (Filozofija prava, 1978). Sula je potvrdio i misaosrednjovjekovnog filozofa Tome Akvinskog (1225-1274), koji je govorio: Ljudskizakon ima svojstvo zakona ukoliko je u skladu sa zdravim razumom, a u suprotnomprotivurječi pravdi (Summa theologiae).BILTEN 2 / 2011337

322Vrela crnogorskog etosaCrnogorska istorija, njen etički kodeks i vrline etosa, osobena je i jedinstvenaheroika života, samorodna žila njenog društvenog stabla što je rodila najljepše inajuzvišenije plodove socijalnog i kulturnog nasljeđa, a hranila se na vrlinamaljudskovine što je, kao sublimacija sveukupnih strukturnih elemenata njihovogagona, uslovilo da se nerastočeno blagorođe i dobrodušnost, uz viteške postulatečojskih zakona, razlije kroz moralnu plazmu do grandioznih i zadivljujućih oblika iprimjera duševne veličine, gdje su sve osobine duha i ljudskog karaktera bile udokazivanju i neprekidnoj igri nadmetanja kroz utakmicu karakternih osobinačovjeka, ali i kolektivnih atribucija zajednice, u kojoj su vladali strogi zakonihijerarhije zasnovani isključivo na vrijednostima i vrlinama. Dramaturgija životaiskovala je i sistematizovala pojmove, kategorije i ustanove socijalnog etosa čijitemelji počivaju na slobodi, pravdi i jednakosti i gdje je sve bilo okrenuto čovjeku ičojskim zakonima i mjerilima života.Crnogorski moralni kodeksČovjek je subjekt moralnog zakona, što obavezuje da treba poštovati čovjekakao reprezenta čovječanstva. Ovaj postulat označava dužnost čovjekovu da djelujepo principu sveopšteg zakona, tj. da čini dobro. Crnogorski moralni kodeks jeantipacija Kantovog kategoričkog imperativa: Djeluj tako da maksima tvoje voljemože da vrijedi kao princip opšteg zakonodavstva, ili: Djeluj tako da čovječanstvokako u tvojoj osobi, tako i u osobi drugog lica svagda uzimaš kao svrhu a nikad kaosredstvo. Moralni zakon je nepovrjediv, jer je čovječnost i čovječanstvo opšta svrhakao univerzalna vrijednost. Ličnost je moralna kategorija. Da bi čovjek, kao osobabio ličnost, potrebna mu je sloboda. Samo je slobodna ličnost samosvjesna,autonomna, nezavisna i samodjelatna. Sloboda je uslov opstojnosti ljudskog bića.Sloboda nije stanje nego djelatnost. Sloboda nije data nego se uspostavlja. Život jeborba pa se sloboda ne stiče nego osvaja. Ljepša je i draža borba za slobodu od sameslobode. Svijet ne postoji, on postaje. Djelovanje postoji samo kao samodjelatnost.Samodjelatnost je samosvijest o ljudskoj potrebi koja se ostvaruje samosviješću bezkoje nema svijesti. Biti u svijesti znači biti slobodan. Biti u interakciji sa drugim,znači biti samostvaralačko biće jer je svijet duhovna i moralna zajednica slobodnihljudi. Otuda crnogorski moralni kodeks koji izvire iz ontološke potrebe za slobodomovaploćoenje je strukturnih moralnih vrijednosti zasnovanih na slobodi idostojanstvu, kao univerzalnim ljudskim vrijednostima što izviru iz opšte čovječnihvrlina individue i čovječanstva kao ljudske zajednice.338 VRHOVNI SUD CRNE GORE

323Crnogorsko običajno pravoObičaj kao pravilo društvenog života je druga priroda čovjekova. Takva drugapriroda se uspostavlja kao novi čovjekov svijet koji se podređuje ljudskim navikamai tradiciji koje se nalaze kao svrha u ostvarenju opšteljudskih vrijednosti – slobode idostojanstva. Običaj je socijalni medijum koji se ostvaruje kao nepisani zakon. Tajnepisani zakon je realni, objektivni i stvarni način života pojedinaca i društvapodignut na nivo principa ili norme, dakle, realne i postojeće opštenitosti kao uslovčovječnosti. Običaj je čovjekovo djelatno – misaono – duhovno i voljnoprivikavanje ljudi na zajednički život u socijabilitetu, što je sačinjen od legitimnog imoralnog, u kojem čovjek postaje stvarno, samotvorno i samosvjesno djelatno biće.U običaju se čovjek uči drugoj – ljudskoj i društvenoj prirodi.Običaj je izraz ljudske autonomije kojom se uspostavlja proces djelatnih formiopstojnosti, a on je nemoguć bez aktiviteta strukturnih vrlina subjektivne straneličnosti, u kojoj se afirmiše vlastiti svijet i samosvijest o potrebi ne samo sebe, negoi o potrebi drugog čovjeka i svih članova zajednice za svojom suštinom, što je izrazljudske solidarnosti. Otuda nijedno moralno činjenje nije moguće bez samosvijesti osopstvenim i drugim svrhama, a nju je nemoguće konstituisati bez ljudske slobodekoja počiva na poštovanju dostojanstva drugog bića.Za razliku od autonomije (auto – sam; nomos – pravilo), heteronomija(heteros – drugi, nomos – zakon), je suprotnost autonomiji i kao takav izvormoralnih izopačenja. Ako volja izvan ili iznad sebe traži predmet svoga djelovanja,onda to nije samo određenje ljudske ličnosti, nego podređenost drugome, kaonegaciji autonomije i autonomnog htjenja. Čovjek postaje središte samodjelatnostisamo ako može da podnese teret moralnih zakona – odgovornost za svoje činidbepred drugim i pred društvom. Pod heteronomijom, čovjek je sveden na pokornost.Izraz heteronomije su pisani zakoni za koje je grčki stoik Hipija govorio da sugrobnica ljudske slobode.Vlast čuva zakon a vrijeme običaje – zato ovi dulje traju, govorio je SulaRadov.Sula Radov i narodni duh i tradicijaSula Radov, iskazivao je, aforizmom i anegdotom, kredo egzistencije ne samovlastitog uma već i narodnog kodeksa pravde zasnovanim na čojskim zakonima štosu ih iznjedrili: zdrav razum, bistra pamet, pošteno srce i zadata riječ, a klesali ihnajbolji i najmudriji sinovi crnogorskog naroda, kroz koje danas otkrivamogeneologiju fenomena crnogorske tradicije, ali i sponu sa noumenom njene kulture,kao pokretačkim impulsima njene savremenosti i budućnosti.Sulina misao, iskričava i lucidna, pravedna i hrabra, mudra i poučna, što silazido dubina stoičke škole starih Helena, do sofista Hipije i Kalikala, do Hesoida iBILTEN 2 / 2011339

Antifona, do Diogena iz Apolonije i Protagore iz Efesa, kao prvobitnih ljubiteljamudrosti i umovanja što su postali temeljeme grandioznog filozofskog učenja stareHelade, a koja, da je egzistirala (Sulina misao) u njihovo vrijeme, bila bi jednakopoznata i trajna, kao što je trajno helensko kulturno nasljeđe. Ali, bez obzira što "uvelikim narodima geniju se gnijezdo vije", raznolike interakcije među narodima idržavama savremenog čovječanstva učiniće da misao Sule Radova, kaoveličanstveni produkt crnogorskog etosa zasnovan na postulatima čojstva, budeuniverzalno nasljeđe svekolikog kulturnog čovječanstva.Sulina mudrost prevazilazi iskustvo ljudi svoga vremena pa čak i sveukupnimoralni kodeks. On je jedan od onih ljudi koji je sjedinio hrabrost pravednika,viteško junaštvo i neprikosnoveni postulat slobode (u riječi i djelu), sa interesimasvoje zajednice, jer: "krv i mač brane slobodu, ali je pravda čuva". "Što misliš", pitaoje knjaz Nikola serdara Jola Piletića – "Ko je ova dva dobra u naš vakat sastavio?""Sula, gospodaru. Đe je sablja sijevala i džeferdar grmio, bio je među prvima, a đese pravda čuvala i riječ carovala, prvi su bili do njega".Epohe ljudske istorije razlikuju se po tome da li je i u kojoj mjeri dominantnasnaga slobodnog stvaralaštva ljudi ili snaga tradicije (ali ne i tradicionalizma), ali neu smislu koliko je ovaj prvi činilac uspio da izrazi svoj fenomen nezavisno oddrugog, već koliko mu je pošlo za rukom da svjesnom upotrebom kulturnog nasljeđaprošlosti i sveukupne tradicije slobodno stvori energiju za oslobađanje novog, višeg,boljeg i naprednijeg. Ali, o vrijednostima jedne kulturne tradicije ne odlučuje sudjednog jedinog istorijskog naraštaja, ma koliko ovaj bio sposoban da ga obrazloži,već sud istorije kao cjeline, dakle, sud svih naraštaja uzetih zajedno. Kada je upitanju Sula Radov, ovdje je istorijski pečat nesumnjiv, a etički kodeks jednogdruštva, kao dio kulturnog nasljeđa koga je Gerhard Gezeman (Čojstvo i junaštvostarih Crnogoraca) definisao kao: honestas heroica Montenegrina i savremenitrendovi u razvoju društva – robotička civilizacija, internet mreža i tehnološkeinovacije, mogu naći srećnu sintezu, jer je i sam Sula govorio: "Novi vakat rađa novinauk", "Novi put stari bataljuje".Sula je ostavio brojne izreke o pravdi, sudijama i suđenju: Pravdu ćeraj, ma jećeranjem ne ubi: Ne idi zagonom, no zakonom; Čojek treba manje da uzima, a višeda daje, da umjesto sile razum prihvati i da stane u red ljudi, a ne ispred ljudi. Akoimaš čojeka ispred sebe slobodno idi.Sudija ne može biti bolećiv čojek – on mora biti istinit i pravičan. Bolećivčojek je koš i za žito i oklasine, a sudija, ako pravdu ljubi, mora činjet da ovo dvojerazdvoji.Samo istinit čojek može biti sudija i to ako je vješt da na malome pronikne uveliko, a da iz velikog ne zakloni malo – iza kojeg, počesto, istina čami.Pravda nije uže da se siječe na dvoje.Vlas čuva zakon, a vrijeme običaje – zato ovi dulje traju.Na pitanje: Kad se sudi, što se prvo gleda? Sula odgovara: Zakon. – A onda?Običaj! – A iza običaja? – Čast. – A kad se presuda donosi? – Sve troje.324340 VRHOVNI SUD CRNE GORE

Jedan od najznamenitijih narodnih mudraca, Sula Radov, je čovjek koji jevladici Radu (Njegošu) rekao da se od njega razlikuje samo po tome što nijegospodar, što nije putovao u druge zemlje i što knjige nije čitao. On je jedan od onihljudi koji je svoju umnu i smjelu riječ, tešku kao malj, slikovito oblikovao pa je onadobijala u snazi i sijala kao plemenita kov, zalazila u narod u čije se pamćenjeutkala duže od njegovog vijeka (B. Vujačić).Crnogorski etos i Helensko kulturno nasljeđeIzmeđu Crne Gore i grčke kulture, između Sule Radova i grčkih stoika isofista i njihove filozofije, bez obzira što Sula nije poznavao niti čuo za njihovoučenje, postoji zajednička nit koja povezuje ove dvije duhovne kulture:- slična konfiguracija zemljišta;- princip mjere i harmonije Aristotelov "metron" (princip mjere "zlatnasredina") i crnogorsko samosavlađivanje i viteška skromnost;- princip čojstva u crnogorskoj i postulat "Homo mensura" grčko sofisteProtagore da je "čovjek mjera svih stvari". Na Apolonovom hramu u Delfima jedanod sedam grčkih mudraca ostavio je nasljeđu poruku: "Što više čovjek, to bližiBogu";- princip racionalnosti (um i razum kao zakonodavci prirodnog prava,odnosno pravde). Postoji prirodno pravo koje važi nezavisno od toga da li ga nekazajednica priznaje kao takvo. "Zakon je tirjanin ljudi koji vrši nasilje nad ljudimasuprotno prirodi" (Kalikala);- materijalno siromaštvo koje se pokazalo kao najblagotvorniji miraz koji jegrčkoj kulturi i crnogorskom moralnom kodeksu mogla da ostavi u kolijevci nekadobra vila;- principi jednakosti (Hipijin stav: "Jednako je s jednakim po prirodi srodno")i slobode;- autonomija ličnosti i pravda, kao stožerna ljudska vrlina;- skladno pomirenje ljudske slobode i suprematije bogova;- moralni (etički) kodeks;- agon (takmičenje, životni dinamizam), kao slobodarski duh i nadmetanje,koji je kod Grka značio utakmicu sa svakim i na svim poljima duha i tvorbe, a kodCrnogoraca bio je nadmetanje samo sa sobom (čojstvo), a protiv drugog nadmetalose samo kada je u pitanju odbrana slobode i ljudskog dostojanstva (junaštvo). Svakoje takmičenje negacija drugog pa i različita. Treba pobijediti sebe. Zato je crnogorskiagon humaniji: Više davati nego uzimati, umjesto sile razlog izabrati, glavu za obrazdati i nikad ispred ljudi nego u red ljudi stati – Sula;- kosmopolitizam, kao filozofsko gledište o jednakosti svih ljudskih bića bezobzira na nacionalnu, vjersku, rasnu, socijalnu i drugu pripadnost;- i jedna i druga (stara Grčka i stara Crna Gora) pravdu su stavljale u središteživota i u njoj otkrile najviše mjerilo ljudske ostvarenosti – kod Grka u obliku"arete" (skup svih vrlina, a kod Crnogoraca u sintezi svih vrlina – "ljudskovine").325BILTEN 2 / 2011341

Pravda je kod obje kulture, ne samo ljudska kategorija nego i kosmičko načelo,kvintisencija svih vrlina i simbol reda i harmonije.326Čojski zakoni životaKod Crnogoraca ljudskovina predstavlja praktično ponašanje i poštovanjelične egzistencije, fizičke i moralne, prema drugim ljudima, a u skladu sakonkretnom životnom situacijom. Sama čovječnost je dostojanstvo koje uzdižečovjeka nad svim drugim bićima (Kant) i koje predstavlja skup ljudskih vrlinausađenih u ljudsku svijest spontano, a izniklih iz primjera i uzora, tradicije, morala iobičaja kojim se unapređuje život ljudi, njihov mir, pravda, socijalno blagostanje iuzajamna tolerancija. Ono je zapovijest da se gnjev, mržnja, strasti i nepravdapotisnu velikodušnošću koja, izrastanjem iz slobodne volje, kroz moralnu zapovijestoblikuje kulturu volje, čije je iskonsko načelo: u spokojstvu drugih ljudi vidi sebespokojnog."Život zaslužuje opstanak samo ako mu je putokaz čojstvo" (Stevan PerkovVukotić).Čojstvo se može izraziti kao sublimacija čovjekove svijesti o vrsti koja jedosegla do uma i koja se uzdigla do visine njihovog istorijskog zadatka, gdje zakonihumanosti treba da smijene niže zakone prirode (mržnju, biološke i čulnepodsticaje). Njime se iznuđivalo poštovanje osnovnih društvenih i moralnihvrijednosti. Strukturu ove etičke vrline kod Crnogoraca čine: zadata riječ,dostojanstvo, hrabrost, ponos, nesebičnost, dobročinstvo, velikodušnost, skromnost,umjerenost, pravičnost, čovjekoljublje i gostoprimstvo. Ovo su samo osnovnevrijednosti njihovog etosa, a postoje i druge brojne kojim se odlikuje njihov viteškimoral. Svako, bez obzira na društveni rang ili imetak, ima mogućnost da osmislisvoju fizičku egzistenciju na osnovu moralnog ponašanja. Moralno savršenstvočovjeka sastoji se u vršenju dužnosti prema drugim, a naročito prema ugroženim inemoćnim, čiji izraz predstavlja aksiološko načelo njihove filozofije morala: Svakipojedinac treba da služi čovječanstvu kao svojoj ličnoj svrsi. Zbog toga je borbaCrnogoraca za slobodu bila borba za slobodu sveukupnog čovječanstva.Pojavu pisanih zakona (nakon donošenja Zakonika obščeg crnogorskog ibrdskog – 1798), Sula je shvatio kao akt moralne i pravne kulture, kojom društvopreuzima na svoje organe mehanizme zaštite prava i sloboda njegovih članova,kojim se uspostavljaju temelji pravne države. "Kapetane, od kako je svijeta i vijekaljudi su se čuvali od opasne riječi, brane i čast – krv gazili i domove rasturali"."Jes", kaže Sula, "vaistinu je tako. To je bilo vrijeme bezakonja. Kad ti niko ne čuvaobraz, život i imanje, majku i sestru, ženu i đecu, niko sem ti i bratstva tvojega, ondaje čojek imao pravo i dužnost da mane što bolje umije, da bi umro ka čojek i da ne biživio kao nečojek. Sad je drugo vrijeme", kaže Sula. "Pravo da sudimo prenijeli smosa sebe na sudove – Gvardiju i Senat – oni vrše i dijele pravdu."342 VRHOVNI SUD CRNE GORE

Ali, osveta, kao krajnji čin kompozicije, nije bio i krajnji cilj pravde. Premamoralnom kodeksu crnogorskog etosa, čovjek je stajao na većem pijadestalu ako jeputem samosavlađivanja znao da je oprosti. Ali to nije imao pravo svako, nego samoonaj koji je istovremeno sjedinio sve ljudske vrline. Takvi su primjeri velikodušnogopraštanja – majke Veka Ilinčića, Ćor Sulja, Muja Vujadinovića i dr."Ubiti zlu riječ znači ubiti slobodu", kaže Sula."Slaba riječ je teška kao malj, opaka kao prečanica ljudska, no koliko godbila teška i opaka sama od sebe ne siječe po časti čovjekovoj. Kad ljudi vide da jepogan od laži načinjena, izvrgnu ga ruglu kao nešto nečisto i nakazno"."Kazniti čovjeka zbog pogane riječi znači skočiti u oganj i ludo gaziti pougljevlju".Kažnjavanje za zločin misli je kažnjavanje slobode misli, povreda slobodeizražavanja. Ako demokratija hoće da funkcioniše, treba ukloniti prepreke kojesmetaju da ljudi slobodno misle i presuđuju. Borba za čovjeka je borba za istinskukomunikaciju među ljudima. Jer, ne mogu ljudi biti ni srećni ni zadovoljni sve dokzbog svojih mišljenja moraju drhtati (Holbah). Dekriminalizacija klevete i uvrede ucrnogorskom krivičnom zakonodavstvu na tragu je refleksija Suline slobodarske iprosvjetiteljske misli."U gomile nema suda", govorio je Sula.Ovdje se može napraviti komparacija sa Aristotelovim stavom da je onaj ko jeizmislio državu učinio najveće dobro i Platonovim apodiktičkim sudom: "I kad bi sesvi Atinjani skupili na jedno mjesto i bili svi pametni kao Sokrat, to je opet samojedna rulja" – (Platon, "Država").Sula je živio na prelazu iz patrijarhalnog u građansko, iz predržavnog udržavno stanje, u vrijeme u kome je neobuzdani karakter Crnogoraca, Njegoš slikao:"Vi ne date sedlati ni uzdati, pravda vi je što je vama drago", u vrijeme u kome jebio najbolji onaj koji nije htio nikome da se potčini (jedan je Crnogorac rekaogospodaru: "Poštujem te kao gospodara, ali me tvoje naredbe ne obavezuju")."To što se čovjek opire vlasti nije razlog da joj pleći obrne. Bolje rđava vlastnego bezvlašće. Bez krmaroša, lađa se o bregove lomi" (Sula).Sula je proniknuo u dubinu ideje pravde za koju je smatrao, za razliku odMoneskjea, da sudija pored mača mora da ima i srce. Otuda je poznavao obafenomena: i psihologiju vinovnika, ali i socijalnu sredinu u kojoj je živio i u kojoj jedošlo do kršenja kuštuma zemaljskog. Zato poručuje: "Jedna je nevolja koja vodi uSpuž (tada pod Otomanskom vlašću – Č.B.), a druga kako joj se oduprijeti. Sajednim koji ište koru hljeba lako je izići na kraj, sa drugim koji svakog proljećamami, kad kaduči bez brašna ostanu, mnogo je teže. Zato oprostimo Radu, jer i Bogjednom oprašta. Ali ako bi stalno opraštali grešnicima, ogriješili bi se prema onimakoji ne griješe."Čojstvo se temelji na samoj ljudskoj prirodi. Ono je sastavni dio ljudske psihe.Nije bilo drugih društvenih klasifikacija među ljudima, osim prema moralnimvrijednostima: čojstvu i junaštvu. Kod Crnogoraca ta podjela bila je na ljude ineljude. Nije bilo čojstva bez junaštva niti junaštva bez čojstva. Junaštvo je moraloodisati velikodušnošću. Sve što je izbijalo izvan okvira junačke velikodušnosti, bilo327BILTEN 2 / 2011343

je razbojništvo. Plašljiv čovjek se nije mogao odlikovati čojstvom iako je mogao bitičovječan. Čojstvo je kad braniš drugoga od sebe, a junaštvo kad braniš sebe oddrugoga (Marko Miljanov). Na dilemu što je viša vrlina, čojstvo ili junaštvo, MarkoMiljanov, odgovara: "Junak čojku konja vodi".Veličanstveni etički supstrat crnogorskog naroda, iznikao je iz njihovevjekovne borbe za slobodu. Za vrijeme pokroviteljstva Mletačke Republike premaCrnoj Gori, Crnogorci su preuzeli zavjet da nikada neće ići u ratnu akciju izvan CrneGore. Ciljevi borbe bili su: sloboda, pravda i ljudsko dostojanstvo, koji su bilizasnovani na iskonskom uvjerenju o opravdanosti te borbe, pa u sveukupnoj istorijičovječanstva ne postoji primjer, kao kod Crnogoraca, da su se njihovi ciljevi borbepoklapali sa pravilima (viteškim) po kojima je vođena. Nikada kod Crnogoraca nijebila izražena isključivost ili netolerancija. Oni nijesu oboljeli ni od vjerskogfanatizma. Njihova je autokefalna crkva – narodna i ekumenska, a samo je po dogmipravoslavna. Kod Crnogoraca vjera nije bila ni ideja, ni cilj žrtvovanja, nego suučenja hrišćanstva služila samo kao provjera i potvrda njihove opravdanosti borbe zavoljnost i slobodu, odnosno, koliko su ljudske akcije u skladu sa hrišćanskimnačelima božanske pravde. Oni koji drugačije misle i postupaju za njih nijesuneprijatelji nego samo protivnici. Vjerski fanatizam je jednoumlje koje ne odgovarapogledu na svijet i psihi Crnogoraca. Za Crnogorce, najveća vrijednost je čovjek, anajviši princip socijalne interakcije: "Svi su ljudi jednaki" i "Čovjek je čovjeku Bog".328Vječni sjaj agona crnogorskogCrnogorski etički kodeks nije istorija i prošlost. On je opšteljudski,univerzalan i svevremenski. On je vječita mladost kojom i sadašnjost i budućnostsvih naroda treba da se nahadnjuje. Po svemu sudeći, istinita je teza njemačkogfilozofa Fihtea (inače Kantovog najboljeg đaka): Ako trebanje prethodi bitku, ondaje na početku ljudske istorije stajala budućnost, a mi preko sadašnjosti putujemo uprošlost.***Autor ovih skromnih redova ima slobodu da sugeriše da crnogorske centralnei lokalne, prosvjetne i administrativne vlasti učine napor da se na studijamajurističkih znanosti revandicira i studioznije izučava crnogorska državnopravnaistorija i crnogorsko običajno pravo, arbanaško običajno pravo i šerijatska pravnakultura, etika i civilizacija. Jedan od amfiteatara Pravnog fakulteta Univerziteta CrneGore treba da ponese ime Sule Radova, kao što jedan nosi ime Valtazara Bogišića,jer je crnogorsku pravnu samorodicu stvorio crnogorski narod i njegovi duhovnigorostasi, kakav je bio i Sula Radov. Bilo bi u skladu sa tradicijom ali i izraz njenogpoštovanja da crnogorske sudije, na svojim svečanim zborovima, polože izrazesjećanja na spomenik Suli Radova pred Vlaškom crkvom, na Cetinju. Potrebno je da344 VRHOVNI SUD CRNE GORE

savremeni zakonopisci, crnogorski zakonodavni i pravni sistem utemelje na etičkoj ipravnoj doktrini crnogorskoga narodnoga duha, kao multikulturalnog, jer njihovanačela mogu služiti osnovom kulture i znanosti većih i bogatijih civilizacija, aignorisanjem takvih originalnih tvoračkih formi znači negaciju subjektiviteta iidentiteta pred kojim se Crna Gora zori na pozornici plodova ljudskoga duha,sveukupnog čovječanstva.Narod koji gubi pamćenje, gubi život (antička mudrost).329Abstract:This paper is dedicated to Sula Radov Radulovic, the Montenegrin righteous man,judge and ethicist (1790-1872), who summarizes our legal native gold, the folkspirit, the common law and wisdom according to the Kant's wisdom mind.Literatura: Boro Vujačić: Sula Radov – izreke i anegdote, 1974. Vukota B. Radulović: Sula Radov u svom vremenu, 2003. Dr Niko S. Martinović: Valtazar Bogišić – Istorija kodifikacije crnogorskogimovinskog prava, 1958. Imanuel Kant: Kritika praktičnog uma, 1978. Platon, Država, 1982. Dr Čedomir Bogićević: Sula Radov i prirodno pravo – Heroida crnogorska,2005.BILTEN 2 / 2011345

INDEKS POJMOVA

INDEKS POJMOVA331AAlternativna obavezaAgrarna prijavaAdministrativna taksa______BBitne povrede odredabakrivičnog postupkaBitne povrede odredabaparničnog postupkaBitne povrede vodjenjadisciplinskog postupka______DDoprinos nastanku šteteDioba suvlasnikaFizička diobaDioba nasljedjaDoprinos za izdržavanje djeceDioba bračne imovineDelegacija nadležnostiDisciplinski postupak-prenošenje ovlašćenja-povreda pravila-disciplinske mjereDerivativna tužba______________________EEksproprijacijaEventualni zahtjevEtažni vlasnici______GGradjenje objekta bezgradjevinske dozvoleBILTEN 2 / 2011__349

332Gradsko gradjevinskozemljište__IIzuzećeIzdržavanje bračnog drugaIzmjena odluke o izdržavanjuImovina bračih drugovaImovinski odnosi u porodičnojzajedniciInvalidi radaInvesticioni fondovi______________JJači pravni osnovJavna isprava____KKonvalidacija ugovoraKolektivno osiguranjeKonfiskacija______LLegitimacija stranaka-nedostatak razloga -Lokalna komunalna taksa____MMirovanje prava iz radnogodnosa__NNištavost ugovora__350 VRHOVNI SUD CRNE GORE

333Neosnovano lištenje slobode-pravo na naknadu -Nužni prolazNegatorna tužbaNadležnost sudaNužni suparničariNosilac stanarskog prava____________OOslobadjajuća presudaOdbacivanje tužbeOdgovornost poslodavcaOtkaz ugovora o raduOsiguranje robeOsiguranje od autoodgovornosti____________PPritvor- odredjivanje pritvora - __- uračunavanje pritvora - __Prenošenje nadležnosti__Povreda prava ličnosti__Posuda__Preinačenje tužbe__Presuda na osnovu priznanja __Presuda zbog propuštanja __Ponavljanje parničnog postupka __Ponavljanje postupka predUpravnim sudom__Prenos ugovora o radu__Prestanak radnog odnosa__Profesionalno oboljenje__Podijeljena odgovornost__Premija__Prenos udjela__Povreda pravila upravnogpostupka__RRaskid ugovora__Renta__Revizija- nedozvoljenost revizije __BILTEN 2 / 2011351

334- uslovi za podnošenje revizije __Refundacija troškova liječenja __Restitucija__Registracija promjenakod CRPS__SSlužbenostSpajanje parnicaStečaj______ŠŠtetaNaknada štete na ime umanjenevrijednosti objektaPravo na naknadu šteteOslobodjenje od odgovornostiza štetuUslovi odgovornosti za štetuPotpuna naknada šteteNematerijalna štetaŠteta na radu______________TTroškovi postupkaOslobodjenje od plaćanjatroškova u upravnom postupkuTestamentSvojeručni testamentPismeni testament predsvjedocimaUsmeni testamentSudski testamentTransformacija radnog odnosaiz odredjenog u neodredjenoradno vrijemeTeret dokazivanja u pravničnompostupku________________UUgrožavanje sigurnosti__352 VRHOVNI SUD CRNE GORE

335Ugovor o doživotnomizdržavanjuUgovor o kredituUgovor o poklonuUznemiravanje prava svojineUtvrdjivanje očinstvaUmješačUgovor o vršenju usluga______________VVještačenje__ZZloupotreba položaja uprivrednom poslovanju__Zahtjev za vanrednoublažavanje kazne__Zahtjev za zaštitu zakonitosti __Zatezna kamata__Zastarjelost__- odricanje od zastarjelosti __Zaostavština__Zahtjev za vanredno preispitivanjesudske odluke_Žalba- dostavljanje žalbe __- odbacivanje žalbe __- nedozvoljenost žalbe __- blagovremenost žalbe __ŽBILTEN 2 / 2011353

SADRŽAJ / CONTENTS336PRAVNI STAVOVI I MIŠLJENJA................................................LEGAL ATTITUDES AND OPINIONSSUDSKA PRAKSA..................................................................................................COURT PRACTICEKRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO...........................................................SUBSTANTIVE CRIMINAL LAWKRIVIČNO PROCESNO PRAVO..............................................................CRIMINAL PROCEEDINGS LAWOBLIGACIONO PRAVO.....................................................................LAW OF CONTRACTS AND TORTSSTVARNO PRAVO.....................................................................................PROPERTY LAWNASLJEDNO PRAVO................................................................................................SUCCESSION LAWPORODIČNO PRAVO.................................................................................................FAMILY LAWGRADJANSKO PROCESNO PRAVO.....................................................................CIVIL PROCEDURE LAWRADNO PRAVO........................................................................................................LABOUR LAWTRGOVAČKO PRAVO..............................................................................................COMMERCIAL LAWUPRAVNO PRAVO...................................................................................................ADMINISTRATIVE LAWLJUDSKA PRAVA I SLOBODE..............................................................................HUMAN RIGHTS AND FREEDOMSFORUM IURIDICUS...............................................................................................INDEKS POJMOVA...................................................................................................INDEXBILTEN 2 / 2011355

337CRNA GORA / MONTENEGROVRHOVNI SUD CRNE GORE / THE SUPREME COURT OF MONTENEGROBILTEN / BULLETINIzdavač / PublisherVrhovni sud Crne GoreTehnička obrada / Technical processingNada JankovićTiraž / Circulation800Štampa / PressŠtamparija "IVPE" - CetinjeCIP - Katalogizacija u publikacijiCentralna narodna biblioteka Crne Gore, Cetinje347.991 (497.16) (055)BILTEN / Glavni i odgovorni urednik Branimir Femić - God 1 (1994) - Podgorica (Njegoševa10); Vrhovni sud Republike Crne Gore, 2012 (Cetinje: IVPE). - 24 cmGodišnjeISSN 1800-5810 - Bilten (Podgorica)COBISS.CG.ID 10914832356 VRHOVNI SUD CRNE GORE