OBLJETNICE - Hrvatsko društvo dramskih umjetnika

OBLJETNICE

intervju uz obljetnicu | Branka Cvitković, nacionalna prvakinja HNK-a u Zagrebu, 40 godina umjetničkoga radaOstala sam svojaTreba znati smiriti samoljublje, obuzdati taštinu i ne zaboraviti bit bavljenja umjetnošću, osluškivati istinu u sebi i okosebe; treba vjerovati, ne odustajati, biti smiren i slobodan, biti ponekad lud, a ostati normalanFOTO: DANKO VUČINOVIĆrazgovarao: Želimir CiglarStvaralački raspon Branke Cvitković iznimno je širok i proteže seod urnebesne kabaretske komičarke i pjevačice do glumice kojatumači najveće heroine, i to u svim razdobljima njezine karijere.Napravili ste neočekivani glumački lûk, od nastupanja u Hadžićevukabaretu prije Akademije do nacionalne prvakinje HNK-a u Zagrebu.Kako se stvara tako širok glumački lûk?– Ne znam odgovor na to pitanje, ali znam da se glumački posao trebaraditi u skromnosti a ne samodopadnosti. Treba znati smiriti samoljublje,obuzdati taštinu i ne zaboraviti bit bavljenja umjetnošću, nikadprestati istraživati, osluškivati istinu u sebi i oko sebe; treba vjerovati,ne odustajati, biti smiren i slobodan, biti ponekad lud, a ostatinormalan, biti hrabar i ne dati se lošim uvjetima, ne dati se slomiti i,što je najvažnije, ne prodati svoju dušu. Mijenjati likove, a ostati svoj! Iupravo to – treba ostati svoj!To je tajna koju svaki umjetnik sam za sebe gradi tijekom čitavog svogaživota. Pokazivati se, a ostati svoj! Ne doreći se! Biti nacionalnomprvakinjom za mene je prije svega čast, odgovornost i obveza da predanoi vrhunski obavljam svoj posao kako u HNK-u tako i drugdje. Nastojimopravdati taj naslov i status cjelokupnim svojim profesionalnim iprivatnim životom.Imate pravo. Napravila sam neočekivani glumački lûk koji je iznenadioi mene samu. Nadam se da ispod toga luka ima još poneki glumačkizadatak.Usporedo ste s velikim ulogama u HNK-u glumili i u Histrionima(Kavana Torso, Dnevnik malog Perice, Krležijada) i niste se bojalieksperimenata. Najveći je zacijelo Zagrepčanka Branislava Glumcau režiji Vjekoslava Vidoševića.66HRVATSKO GLUMIŠTE broj 48-51, 2011.

intervju uz obljetnicu | Branka Cvitković, nacionalna prvakinja HNK-a u Zagrebu, 40 godina umjetničkoga rada– Nikad se nisam bojala suočiti se s novim,neistraženim, drukčijim. Dapače! Izazovipokreću naše potencijale, golicaju maštu, pomičunaše granice, bude nas, mijenjaju nas tako dauznemirimo sami sebe. Volim skakutati iz žanrau žanr. To me čini glumački vitalnom, takoodržavam kondiciju i izazivam samu sebe. Kad stespomenuli Zagrepčanku, ne mogu a da s ljubavljune izgovorim imena svojih prijatelja BožidaraOreškovića i Boška Petrovića. Nas smo troje živjelitu predstavu godinama, istinski, do kraja, dubokoljudski, umjetnički, mladenački. Bila je to kultnapredstava.Glumica ste za koju je i po kojoj je domaći pisacMiro Gavran napisao čak dvije velike uloge:ulogu Marte Washington u Ljubavima GeorgeaWashingtona i Sofije u Čehov je Tolstoju rekaozbogom. Čujem da se za Vas piše još jedankomad. Kakva je to interakcija glumice i pisca?– Čini se da se nekad češće pisalo za određeneglumce. To je pomalo odumrlo, ali ipak se ponekadeto događa. To znači da sam pisca glumačkiuzrujala. Kritičari su ponekad u svojim osvrtimapisali da tumačim neku ulogu kao da je pisanaza mene, a u ta dva slučaja uistinu je to bilo tako.Pjesnici su mi pisali pjesme, slikari me slikali,kipari me modelirali, ali to da sam kao glumicanadahnula pisce za mene je nešto posebno.Miri Gavranu mogu se odužiti prijateljstvom iodanošću! Uloge Marte Washington i Sofije Tolstojubrajam među svoje najdraže.„Mladena Gavran u privatnom je životu MiriGavranu supruga, a u predstavi je ljubavnicaGeorga Washingtona. Ja sam Washingtonu upredstavi supruga. Što sam onda Miri Gavranu uprivatnom životu?“ To sam pitanje kao nagradnosmislila u jednoj radijskoj emisiji. Zamislite, nitkonije pogodio! Ali ja ću eto rado odgovoriti nakonmnogo godina. Prijateljica!„Poslušan glumac je dosadan glumac, a ja tonisam!“ – kazali ste jednom prilikom. No, nije liteško raditi s neposlušnom glumicom?– Glumac se neprestano bavi sobom, gradi sebe,muku muči sa svojim samopouzdanjem, nalaziili tek traži svoje mjesto u ansamblu, u podjeli...Jedno je sigurno! Glumac ne smije nikada biti bezreakcije jer bi to govorilo o njegovoj praznini, a toje uvijek dosadno i nezanimljivo i to nikome netreba. Naša reakcija je znak da smo tu, da mislimoi da smo spremni mijenjati i pokretati svojomenergijom sve što je ustajalo, dosadno i mrtvo.Nadam se da je raditi s neposlušnom glumicomdinamično i uzbudljivo jer u tom kreativnomneposluhu ima puno prostora za istraživanje.HNK u Zagrebu: Miroslav Krleža, Put u raj,red. Dino Radojević, 1973.HNK u Zagrebu: Miroslav Krleža, Vučjak,red. Kosta Spaić, 1986.HNK u Zagrebu: Edward Albee, Tko se bojiVirginije Woolf?, red. Snježana Banović, 1995.INK – Gradsko kazalište Pula: po Euripidu,Elektra, red. Damir Zlatar Frey, 2011.Debitirali ste u Ledi Miroslava Krleže kaostipendistica zagrebačkog HNK-a u režijiPetra Šarčevića 1973. Je li Vas Krleža gledao?– Kad je Petar Šarčević došao na moj ispit naAkademiju i ponudio mi stipendiju HNK-a, to jeza mene bilo to. Bila sam tada na drugoj godini.Rekao je: „E, sad možeš za tu stipendiju neštoi odraditi“. I tako sam ušla u ansambl gdje sume dočekali sami velikani kojima sam se dotadsamo divila. Vrlo sam brzo bila uključena urepertoar i do kraja studija odigrala zaista lijepbroj uloga, tako da je moj rad ozbiljno provjeren,a moj stalni angažman došao je kao nešto posveprirodno. „Te stipendije su dobra stvar“ – rekaoje, sjećam se, tadašnji intendant Kosta Spaić– „pa ne bumo valjda primali mačke u vreći.“Ne, Krleža me nije gledao, ali me gledala Bela,prvi put u Putu u raj kao Amaliju i zadnji put uGospođi ministarki kao Židovku. Rekla je kako jejako podsjećam na nju samu.Znalci kažu da ste „realizirana karakternaglumica“. Slažete li se?– Kad se čovjek prisjeti odigranih uloga, uistinuih je mnogo. Je li moguće sve to nositi u sebi ijoš nalaziti prostora za nove? Vjerujem da imaprostora jer još mi nije tijesno u meni. Čitavživot učiš, skupljaš i stvaraš svoj fundus iz kojegaupotrebljavaš stečena znanja i iskustva. Jer – sveje u nama pa i sve ono izvanjsko nosimo u sebikao projekciju toga. Zato čuvajmo sebe i jednidruge i dajmo ono najbolje od sebe.Nikad se niste vezali uz jednoga redatelja.Habunek, Spaić, Brezovec, Frey... „OdlikujeVas osjećaj zajedništva, pripadnosti i služenjupredstavi, uplašene oči, unikatni pohrapavljeniglas moguće jazz pjevačice i buduće prvakinje“,napisao je Zvonimir Majdak. Je li se njegovoproročanstvo obistinilo?– Vašem bih nizu dodala i Radojevića, Škiljana,Juvančića, Gerića, Violića, Para, Svibena, Kicu...Nisam se vezala jer bi me to na neki načinograničilo, zaustavilo ili osiromašilo za novaiskustva. Ali sam im se uvijek rado vraćala ihrabrije ulazila u novu suradnju i bila sretna akosu me izabrali. Osjećaj zajedništva, pripadnostii služenja predstavi usadili su mi ti veliki ljudi,moji profesori, kolege glumci s kojima samproživljavala uzbudljive umjetničke trenutkena sceni. Učila sam i učim od najboljih jer udruštvu najboljih i dajete najbolje od sebe.Uplašene su oči ostale, unikatni je glas ostao,nešto od toga što spominjete ostvarila sam, aponešto još moram napraviti. U ovom posluništa se ne dobiva na dar! Sve moramo zaslužiti:pa i uloge! Naš rad piše našu biografiju!broj 48-51, 2011. HRVATSKO GLUMIŠTE67

intervju uz obljetnicu | Marija Sekelez, glumica i ravnateljica Gradskog kazališta Žar ptica, 35 godina umjetničkog radaSlobodnjaštvo me ojačaloNe znam kako sam proživjela trideset godina slobodnjaštva nikad ne primivši plaću i u trajnoj nesigurnosti. To,međutim, iznjedri druge sposobnosti. Borba za opstanak otkrije čovjekove neslućene potencijale. I da, nije se išlo odkazališta do kazališta jer su u vremenu kad sam završavala Akademiju kazališta bila hermetički zatvorenarazgovarala: Branka PrimoracProslavljena glumica i agilna kazališna ravnateljica Marija Sekelezpredstavom Diva obilježila je 35. obljetnicu svoga umjetničkograda. Rođena je 1950. u Vukovaru, a odrasla u Splitu, gdjeje završila srednju školu nakon koje se upisala na Akademiju zakazališnu umjetnost – smjer gluma i diplomirala 1972. kao jedan odnajboljih studenata, a paralelno je studirala komparativnu književnosti češki jezik na Filozofskom fakultetu do statusa apsolventa. U svomprofesionalnom glumačkom životu nastupila je u više od pedesetpredstava s preko četiri tisuće izvedbi i pedesetak TV-drama. S raznimnagrađivanim predstavama (Kaspar, Predstava Hamleta u selu MrdušaDonja, Woyczek, Don Juanov osmijeh, Odmor za umorne jahače, Ručnirad, Volpone, Bourek-Stoppardov Hamlet itd.) glumila je u gotovosvim kazalištima u Hrvatskoj, kao i na Dubrovačkim ljetnim igramai Splitskom ljetu. Ostvarila je zapažene nastupe u petnaestak TV-serija(Kapelski kresovi, Pozitivna nula, Jelenko, Marija...) i pet filmova (Ludidani, Mećava, Vrijeme vode, Akcija Stadion itd.).Kao profesionalne samostalne projekte realizirala je monodrame Tebi,moja Dolores dr. Saše Božović, Večernja zvijezda ili Žena sam VesneParun, Uzmi me takvu kakva jesam Vesne Krmpotić te Isadora ili Prvabosonoga plesačica Ala Weinera.Za vrijeme Domovinskog rata na HTV-u je realizirala glazbenopoetskiserijal, svojevrsni antiratni prosvjed, Dok nam živo srce bije, ukojemu su nastupile preko četiri stotine glumaca i pjevača, kao i mnogodokumentarnih emisija poput U sjaju slobode, Iz Runovića u američkisan, Sv. Leopold Mandić u Africi i dr., koje su prevedene na engleski iprodane mnogim stranim televizijskim postajama.Godine 1998. producirala je i igrala glavnu ulogu u predstavi Majstorskaklasa Marie Callas, s kojom je nastupila u gotovo svim profesionalnimkazalištima u Hrvatskoj, kao i u Londonu i u Parizu, i to s velikimuspjehom.Za svoj umjetnički rad višestruko je nagrađena (Nagrada Udruženjadramskih umjetnika Hrvatske 1986., Orden Reda Danice Hrvatske slikom Marka Marulića 1996., Nagrada grada Zagreba 1998., NagradaEuropski krug 1999., Nagrada Petar Brečić 2005., Zlatna plaketa Marenostrum 2009., Plaketa HDDU 2011., Medalja Grada Zagreba 2011.,Nagrada Dubravko Dujšin 2011.).U lipnju 2000. imenovana je ravnateljicom Gradskoga kazališta Žar pticai od tog zapuštenog i neatraktivnog kazališta u kratkom je vremenu uzveliki napor uspjela stvoriti ugledno i najposjećenije kazalište za djecu,gdje su do danas izvedene 43 premijere te godišnje po 300 izvedbi, kojeje u svakoj godini posjetilo oko 45 000 djece.Već deset godina za redom održava se pod njezinim vodstvom zapubliku besplatni Naj, naj, naj festival te akcije Nema zime u Žar ptici iOsmijehom do zdravlja.Pod njezinim vodstvom ovo kazalište dobilo je 48 nagrada nanacionalnim i međunarodnim festivalima, od toga 3 NagradeHrvatskoga glumišta.Je li predstava Diva za Vaš jubilej šlag na tortu glumačke karijereMarije Sekelez ili su potencijali još neiskorišteni?– Ne bih to tako nazvala. Jako sam se zaželjela scene, no ni fizički nipsihički nisam stizala uroniti u neku zanimljivu ulogu. Gluma traži dajoj se glumac posve preda, a ja sam se u ravnateljskom poslu iscrpljivalado utrnuća. Za Divu sam, zahvaljujući strpljenju redatelja ŽelimiraMasarića i partnerice Natalije Đorđević, uspjela u pauzama od redovnogposla ukrasti vrijeme za probe za tu zahtjevnu ulogu. Što se mog68HRVATSKO GLUMIŠTE broj 48-51, 2011.

intervju uz obljetnicu | Marija Sekelez, glumica i ravnateljica Gradskog kazališta Žar ptica, 35 godina umjetničkog radapotencijala tiče, mogu bez pretvaranja iprenemaganja reći da je tijekom cijelogumjetničkog djelovanja realiziran s jedvatrideset posto.Tekst Dive nastao je na Vašu inicijativu,prvo za radio pa onda za scenu. Jeste litekst doživjeli kao vlastitu glumačkusudbinu?– Tekst je nastao na moju inicijativu, nonisam znala što darovita autorica MarijanaNola kani napisati. Tekst nema dodirnihtočaka s mojim životom, ni u jednomsegmentu nema autobiografskih detalja isamim time intrigantniji je i zahtjevniji zaigranje.Žene dive, slavne umjetnice, poputMarije Callas i Isadore Duncan,obilježile su Vašu karijeru. Što Vas jeprivuklo njima?– To su fantastične osobe, karizmatičneu pravom smislu riječi, žene koje suobilježile epohu, ostavile velik trag izauvijek se zlatnim slovima upisale upovijest svjetskog kazališta. No, sve bi tobilo nedostatno da to nisu sjajno napisaneuloge, naravno, bazirane na autentičnimdogađajima iz njihova života. To je bilopresudno da me zaintrigiraju. Objeuloge imaju veličanstven spektar emocijai glumačkih bravura te permanentnunapetost glumac – gledatelj. Kad samigrala Isadoru ili Callas, imala samosjećaj da igram najmanje deset različitihlikova odjednom. Scenska raskoš u svomnajljepšem izdanju. Veliki glumačkiizazov, veliki strah, ali i predivno iskustvo izadovoljstvo. Igrala sam te uloge godinamai u zemlji i u inozemstvu. Publika i kritikaiznimno su ih dobro primale. Vrhunskiih je režirao Vladimir Gerić. Zahvaljujućinjima, bila sam glumački ispunjena sve dooseke koja je nastupila mojim odlaskomu ravnateljske vode. Zato mi je povratakdraži i svjedoči da sam još glumački živai da me publika voli.Nije li to uvijek ista matrica velike željeza uspjehom i razočaranja onime štos vremena na vrijeme daske priuštesvakom histrionu?– Moglo bi se tako shvatiti; to su, kao štopjesnik reče, donja i gornja usna jednogte istog poljupca. To su spojene posudenašeg nesigurnog poziva, naše čežnjeza samorealizacijom i želje da nas voleKazališna grupa Art-Kairos, Zagreb: Terrence McNally,Majstorska klasa Marije Callas, red. Vladimir Gerić, 1998.Gradsko kazalište Žar ptica, Zagreb: Marijana Nola, Diva, red.Želimir Mesarić, 2011.i prihvate. I kad to izostane, preplavljujenas bol. Češće nepravedno nego pravedno.Naš je veliki nedostatak što mi držimo doprosudbe ljudi koji nisu kompetentni, čijisu kriteriji upitni. Vrijeme ipak sve stavi nasvoje mjesto, naravno, ukoliko ne zakasni.Glumu na Akademiji dramske umjetnostidiplomirali ste 1972., no glumačkukarijeru započinjete i prije diplome.– Već na drugoj godini Akademije, dakle1970., počela sam igrati u Teatru &TD, ito u predstavi Sedmorica protiv Tebe, kojuje režirao Tom Durbešić. Zatim je slijedioKaspar, Woyzek u režiji Vladimira Gerića,Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja,Odmor za umorne jahače, Don Juanovosmijeh u režiji Božidara Violića, Ručni radu režiji Zdenka Blaževića itd... Mnoge odnjih bile su kultne i hit predstave.Do ravnateljskog angažmana bili steslobodna umjetnica. Je li bilo teško ićiod kazališta do kazališta, od festivala dofestivala u potrazi za ulogom?– Ne znam kako sam proživjela tridesetgodina slobodnjaštva nikad ne primivšiplaću i u trajnoj nesigurnosti. To, međutim,iznjedri druge sposobnosti. Borba zaopstanak otkrije čovjekove neslućenepotencijale. I da, nije se išlo od kazalištado kazališta jer su u vremenu kad samzavršavala Akademiju kazališta bilahermetički zatvorena. Čekalo se da vasodaberu. I to me je strahovito revoltiralo.Moj otpor tome da mi netko drugi krojisudbinu i da mi karijera ovisi o prosudbinekoga tko me ne poznaje dovoljno dobrodoveo je do toga da sama pokušam pokazatitko sam i što sam, što mogu, što hoću i štose sve usudim.Osim ADU, na koju ste se upisalis osamnaest godina, studirali steknjiževnost i češki. Je li to bila pričuva ililjubav?– Paralelno s Akademijom upisala samse i na Filozofski fakultet jer nisam bilasigurna hoću li biti primljena otprve, a i odroditelja nisam dobila blagoslov za odlazaku glumice. Bio je to kompromis.Imate li neostvarenih želja?– Ima li išta ljepše od neostvarenih želja?Naravno da ih i ja imam, iako dobro znamda je sretan samo onaj čovjek koji nemaželja.broj 48-51, 2011. HRVATSKO GLUMIŠTE69

intervju uz obljetnicu | Antun Tudić, glumac, 35 godina umjetničkoga radaDo posljednjeg dahaSada sam u četiri podjele pa vjerujem da ću igrati dalje. Radije ću umrijeti na pozornici nego se glumački umiroviti izalijepiti za trosjed pred televizoromrazgovarala: Branka PrimoracAntun Tudić svečanom jeizvedbom monokomedijePolitičar Ladislava Prežigalaobilježio 35 godina stalnoga angažmanau Satiričkom kazalištu Kerempuh.Slavljenik je, po vlastitoj evidenciji, u Ilici31 odglumio 209 uloga, većih, srednjihi od devedesetih mnogo manjih, takoda ga današnje glumište poznaje kaovrhunskog epizodista. Evo što on samkaže na to:Svakoj ulozi, bila velika ili mala, prilazims istom strepnjom, istim osjećajem.Dugo važem kako treba igrati određenilik da bude zanimljivo i u duhu teksta.Nije nepoznato da šutnja na sceni možebiti vrlo upečatljiva, a epizodna uloga odrečenicu-dvije pravo umijeće.Koja su Vam vlastita glumačkaostvarenja najdraža?– Ostale su mi u sjećanju uloga KikijaPuškara u Hadžićevu Državnom lopovuiz 1977. i uloga Marija u Nije bila petaAlda Nicolaja iz 1982. godine.Jesu li sedamdesete i osamdesete bileVaše glumački najbolje godine?– Malo je neskromno za sebe reći dasam tada nosio repertoar. Ali tako jebilo. Ljudi su zapazili da volim šljakati.Glumio sam u gotovo svakoj predstavi.Sjećam se da je bilo mjeseci kad samigrao 33 predstave, a često sam igrao i podva puta u danu.Što ste očekivali na početku glumačkekarijere?– Bilo je izazova, ali i strahova kakoću proći, hoću li izdržati, hoću litrajati. Prvih godina, u socijalizmu,bio sam slobodnjak. Igrao sam u svimzagrebačkim kazalištima, jedino nisamGrabancijaš teatar, Zagreb: Ladislav Prežigalo, Političar, 2011.u lutkarskom. Mnogo smo radili i bilimaterijalno zbrinuti. Danas je mnogoteže biti slobodnjak. Stalni angažmanipak donosi sigurnost.Radili ste i u Teatru u gostima ReljeBašića, u Kazalištu Ulysess RadeŠerbedžije. Kakve dojmove nosite izsuradnje s njima?– Teatar u gostima bio je fantastičansusret vrhunskih glumaca. KunderinaŠeva, s kojom je Teatar proputovaocijelu bivšu Jugoslaviju, dovela me ido moga današnjega kazališta. Poslijenekoliko izvedbi u Jazavcu prišao mije direktor Fadil Hadžić i rekao: „Mali,dođi, razmisli i potpiši ugovor s nama.“I sa Šerbedžijom mi je bilo dobro. LenkaUdovički velik je znalac, vrlo strpljiva sglumcima i duhovita, a takav je i Rade.Zaokružili ste jubilej monodramomPolitičar. To nije prvi put da napozornicu postavljate monodramu.Jesu li one ventil za glumca epizodista?– Točno. Ne mogu dugo trpjeti da imamuloge s malo teksta pa onda potražimkomad u kojem se mogu napričati domile volje.Frustrira li Vas mnogo epizodnihuloga, a nijedna velika, glavna?– Ne, to je izbor redatelja. Ne vjerujemda uprava kazališta može tu neštopromijeniti. Nikoga ne krivim. Igram imale uloge sa zadovoljstvom. Ako bašmoram priznati, neka bude, postoji malafrustracija s tim u vezi.Vi ste za Zakon o radu čovjek koji morau mirovinu. Veselite li se mirovini?– Moram reći da se gnušam tog zakona ida je besmisleno tjerati u penziju iskusnačovjeka kojem ćuka još radi. Sada sam učetiri podjele pa vjerujem da ću igratidalje. Radije ću umrijeti na pozornicinego se glumački umiroviti i zalijepiti zatrosjed pred televizorom.70HRVATSKO GLUMIŠTE broj 48-51, 2011.

intervju uz obljetnicu | Jan Janković, glumac i redatelj, 60 godina umjetničkog rada,i Dubravko Sidor, glumac i redatelj, 40 godina umjetničkog radaStoljeće zajednorazgovarao: Želimir CiglarŽenske su uloge atraktivnije od muških. Muškarci drže govornu liniju,a žene sve govore manje-više s emocijom, oscilacije su većeSvečanom izvedbom predstave Čakovečki geodeti Miljenka Muršića napozornici Kazališta Mala scena Kazalište Svarog sredinom listopada2011. proslavilo je stogodišnjicu rada glumca i redatelja Jana Jankovićai glumca Dubravka Sidora. Prvi slavi 60 godina umjetničkog rada, adrugi 40.Kako je Jan Janković započeo karijeru?J. J.: Odigrao sam nekoliko uloga u današnjem HNK-u Ivana pl.Zajca u Talijanskoj, a potom i u Hrvatskoj drami. Istovremeno sampohađao tečaj Marije Crnobori i Đurđice Dević u Prvom pionirskomkazalištu Jugoslavije. Ravnatelj Ivan Cunt primio me tamo u redateljskiangažman. Moja prva režija bila je u sadašnjem Hrvatskom kulturnomdomu. Tada je gledalište imalo 750 mjesta. Moj redateljski prvijenacČarobni biser Željka Hele izveden je 54 puta.Kako je Janković u Čakovečkim geodetima žensku ulogu odigrao takouvjerljivo da se tek na naklonu otkriva kako je iza maske muškarac,logično je bilo pitanje – kako je glumiti ženu na pozornici?Kazalište Svarog, Zagreb: Miljenko Muršić, Čakovečki geodeti,red. Dubravko Sidor, 2011.J. J.: Ne treba voditi računa o tome kako privući pozornost, negokako proniknuti u psihologiju žene kao takve i kako dodati određenikarakter. Nakon toga cijela stvar ide sama po sebi. Nikad prije nisamigrao žensku ulogu. Mislim da su ženske uloge atraktivnije od muških.Muškarci drže govornu liniju, žene sve govore manje-više s emocijom,oscilacije su veće.Dubravko Sidor glumi u predstavi pisca u ringu, zafrkancija jemladenačka i evocira sjećanje na Studentsko eksperimentalnoJan JankovićDubravko Sidorkazalište. No Sidor je čak sedamnaest godina bio spiker naHrvatskom radiju. Zašto je tako dugo izbivao iz kazališta?D. S.: Bio sam prije toga glumac Satiričkoga kazališta Jazavac (današnjiKerempuh). Kad čovjek zagrize glumačku jabuku, postaje ovisnik togavoća. Pobjegao sam, nije mi se svidjelo u institucijama. Prije toga imaosam monodrame Naša mala pornografija, Muka po Judi, Kristijanovamora, što je bila adaptacija Golgote Miroslava Krleže. Bio je to studijskirad, rad na sebi, pokušaj da živim kazalište. Što si tiši u instituciji, štosi manje svoj, što si više dio prosjeka, to si prihvatljiviji pa se čovjek utome utopi. Otišao sam u dubrovačko Kazalište Marina Držića odmahposlije Akademije jer sam vjerovao da se pravo kazalište zbiva u malomgradu kao što je to Grotowski učinio u Poljskoj. Tako smo mi sekovcina to gledali. Miro Međimorec, Kruno Šarić, Pero Juričić, DubravkaMiletić – udružili smo se pokušavajući napraviti kazalište. Potom sampobjegao u Zagreb. Ideal je bio iz Jazavca napraviti novo kazalište.Krenuli smo, radili smo na tome, ali kad smo uspjeli napraviti pomak,kazalište se institucionaliziralo.Je li Kazalište Svarog osnovano 2002. traženje odgovora na istopitanje?D. S.: To je moj konačan odgovor. Više neću imati snage napravitidrugo, novo. Nagodinu je desetogodišnjica Svaroga. Nezavisnim jeprodukcijama sada teško i ovu smo proslavu organizirali ne zato dabismo se producirali nego da ipak dobijemo malo novca kojim možemonapraviti novu predstavu. Predstava se zove Sanatorij Zelengaj i projektje koji je Jan Janković radio s poluamaterskim ansamblom Svaroga, agovori o Krležinima za Drugoga svjetskog rata. Sada ćemo je smjestitiu sanatorij Zelengaj, u povodu trideset godina odlaska MiroslavaKrleže, jer je Krleža u sanatoriju proveo neko vrijeme tijekom Drugogasvjetskog rata. Štićenici sanatorija štite Krležu, štite dostojanstvoglumačkog posla i igraju predstavu u sanatoriju.broj 48-51, 2011. HRVATSKO GLUMIŠTE71

intervju uz obljetnicu | Goran Matović, 35 godina umjetničkog radaTinove idealne rečeniceGovorenje poezije dubinska je analiza teksta, neka vrsta idealnog prijevodaFOTO: BRANKA PRIMORACrazgovarala: Branka Primorac„Bilo mi je sedamnaest kad sam iz rodnog Mostara, grada umjetnosti,grada svjetlosti, pjesnika i slikara, prepun umjetničkog nadahnuća stigaou Zagreb.“ – kaže dramski umjetnik Goran Matović odgovarajući napitanje kako je počelo njegovo 35-ogodišnje druženje s poezijom TinaUjevića. „Izašao sam iz vlaka i na peronu Glavnoga kolodvora ugledaoštand s knjigama i komplet sabranih djela Tina Ujevića. I Tin je postaomoj. U njegovim sam autobiografskim zapisima otkrio svoje idealnerečenice, činilo mi se kao da krade moje misli. Svakim novim čitanjemprepoznavao sam i potvrđivao samoga sebe, ali i širio horizonte. I ondasam jednoga dana poželio s drugima podijeliti pročitano i doživljeno“– govori Matović prisjećajući se mladosti i godine 1976., kada je prviput izveo scenski kolaž San i ludilo, posvetu velikanu stiha. Danas Sani ludilo bilježi guinnessovskih 1400 izvedbi, a prati ga i monografskapublikacija.Od dolaska u Zagreb do prvih nastupa na sceni završili ste dvafakulteta. U međuvremenu ste, kažu znalci, postali jedan odnajboljih interpreta svjetske i domaće poezije u nas. Kako se stižedo tog statusa?– Putovanje je bilo duže nego obično jer sam sâm morao pročitatipuno više knjiga, ući u dubinsku analizu. Govorenje poezije najdubljaje od svih analiza teksta, neka vrsta idealnog prijevoda. Kad čovjekgovori stihove, on ih prevodi na svoje tijelo, na svoj glas, a glas je kaootisak prsta, jedinstven i neponovljiv. No moram reći da je sve počelo1975. pozivom Marina Zurla u program Sjećanje na Tina, koji je onorganizirao, a na okupu u Gostionici Blato u Masarykovoj ulici našlisu se Ujevićevi prijatelji Vjekoslav Majer, Zvonimir Golob, Salih Alić,Berislav Nikpalj, Gustav Krklec... Bili su tu i Špiro Guberina i ArsenDedić i Semka Sokolović-Bertok i svatko je govorio nekog svog Tina.Tad sam ja prvi put naglas, javno, pred publikom izgovarao Tinovestihove.Status slobodnog umjetnika zaslužili ste, međutim, izvodeći prviput na sceni jednog drugog hrvatskog književnoga genija?– Da, točno. Prije Ujevića bio je u prosincu 1973. Miroslav Krleža i Piriluzija. Poslije izvedbe pozvao me Krleža u Leksikografski zavod i odtada smo se sretali trideset-četrdeset puta. Svaki bi put u razgovoruponavljao da svakako moram završiti fakultet. Pitao me i što ću raditiposlije Krleže, i ja sam spomenuo Ujevića, a on će meni: „Što će Vamtaj bezveznjak?“ Spomenuo sam način na koji ću ga postaviti na sceni,a on meni kaže: „To je lukavo – montirajući Ujevića, prikrivate lošegpisca i na tome bi Vam Ujević morao biti zahvalan.“ Zapravo je sve bilou jednoj drugoj njegovoj rečenici: „Dva genija teško podnose blizinu.“Vratimo se Ujeviću. Misterij je svakako kako jedan čovjek kao Vitako dugo ostaje vjeran jednomu autoru.– Ujević na jednom mjestu kaže da je „osoba složena od više drugih“.Tako je on svaki put drugoj publici drukčiji. Odjek ujevićevskog govoraovisi o mnogočemu: vremenu, energiji i spoju u mikrokozmosu,raspoloženju i nas i onih koji nas slušaju. Važno je reći da je Ujevićistodobno tonalan i atonalan, dovršen i nedovršen, realan i irealan,dakle pokriva fantastično široko polje emocija. Jezik kojim stvara živi jehrvatski jezik i zato je i danas zanimljiv.Osim spomenutih Ujevića i Krleže na scenu ste postavili pedesetakdrugih svjetskih i domaćih pjesnika. Koje najviše?– One koje najviše volim, a to su Josip Sever i Arsen Dedić, Borges,Majakovski i Jesenjin, Vesna Parun, A. B. Šimić, Zvonimir Golob,Radovan Ivšić... S Pericom Martinović izvodim i Galu posvećenu Dalíju.Nedavno smo se u Zagrebačkim posvetama prisjetili i rano preminulogSaše Maršinjaka.Ne volite sintagmu „reproduktivni umjetnik“. Zašto?– Da, u teatarskom rječniku postoji taj izraz, ali sam se jednom našalio stime nabrajajući svoja djela: sin Filip 1980. godine, sin Jan 2001. godine,kći Hana 2003. godine. Time se Goran Matović potvrdio kao plodanreproduktivni umjetnik. To je preciznije.Kažete da ste još u djetinjstvu glumili, da nam se u djetinstvu događasve što će nas obilježiti u budućnosti. Koliko će Vas još dugo držatiUjević?– Ne znam! Pokazalo se da Tin traje, da ga ljudi hoće. Kraj, i da hoću,ne nazirem.72HRVATSKO GLUMIŠTE broj 48-51, 2011.