UJEDINJENE NACIJE - ICTY

102/12910 TERPrijevodlišiti života ljude koje je držao u kući Adema Omeragića. Ta djela lišavanja životabila su izvršena s predumišljajem i namjerno. Pretresno vijeće u vezi s timnapominje da je svjedokinja CW1 izjavila da je, prije svog odlaska iz Višegrada29. maja 1992., Milana Lukića srela u zgradi SUP-a i da je on tom prilikom rekao:"Dobili smo nalog da od Kurspahića ni uho ne ostane." 2861919. Pretresno vijeće zaključuje da je Milan Lukić, na osnovu člana 7(1)Statuta, kriv za počinjenje ubistva predviñenog članom 3 (tačka 10) i članom 5Statuta (tačka 9), izvršenog nad 59 osoba u incidentu u Pionirskoj ulici.(iv) Tačke 14 i 15 u vezi s incidentom na Bikavcu920. U tačkama 14 i 15 Optužnice tužilaštvo tereti Milana Lukića za počinjenjei/ili pomaganje i podržavanje u krivičnom djelu ubistva kao zločina protivčovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja, po članovima 3 i 5(a) Statuta.921. Pretresno vijeće je već utvrdilo da je Milan Lukić 27. juna 1992. ili okotog datuma doveo oko 60 civila muslimanske nacionalnosti u kuću Mehe Aljića,da je pucao u tu kuću, u nju ubacio ručne bombe i potom tu kuću zapalio. Vijećeje takoñe utvrdilo da je to rezultiralo smrću barem 60 osoba.922. Dokazi pokazuju da su, kad su ljudi ušli u kuću Mehe Aljića, svi izlazi izkuće bili blokirani teškim komadima namještaja, čime je onemogućen bijeg svimakoji su bili u kući. Nakon što je sve ljude utjerao u kuću, Milan Lukić je blokirao iposljednji izlaz iz nje. Ubrzo poslije toga kuću je zapalio. Iz tih dokaza više negojasno proizlazi da je Milan Lukić djelovao namjerno i s predumišljajem. Pretresnovijeće se uvjerilo da je jedini razuman zaključak koji se može izvesti da je MilanLukić imao namjeru da liši života osobe koje je zatvorio u kuću Mehe Aljića.923. Pretresno vijeće zaključuje da je Milan Lukić, na osnovu člana 7(1)Statuta, kriv za počinjenje ubistva predviñenog članom 3 (tačka 15) i članom 5Statuta (tačka 14), izvršenog nad najmanje 60 osoba u incidentu na Bikavcu.2861 V. gore par. 392.Predmet br. IT-98-32/1-T 383 20. juli 2009.