UJEDINJENE NACIJE - ICTY

PrijevodMeđutim, ono što je suštinsko jeste to da se osnovna prava moraju poštovati, čak i onda kad su temjere ograničenja opravdane i apsolutno nužne da bi se ispunio preduslov državne bezbjednosti. 393283. U članu 41, 394 42 i 43 Ženevske konvencije IV navode se okolnosti u kojima strana možepribjeći internaciji. U članu 41 stoji sljedeće:Ako sila u čijim rukama se nalaze zaštićene osobe ocijeni nedovoljnima ostale mjere kontrolepomenute u ovoj Konvenciji, najstrože mjere kojima može pribjeći jesu prisilni boravak iliinternacija, shodno odredbama članova 42 i 43.Prisilni boravak predstavlja preseljenje ljudi iz njihovih prebivališta i prisiljavanje istih da žive, svedok traju okolnosti koje opravdavaju takvu akciju, na mjestu koje je općenito manje izloženo i gdjeje lakše ostvariti nadzor. 395 Internacija je najstroži oblik prisilnog boravka jer internirci ne samo dasu zatočeni izvan svog prebivališta, nego su zatočeni u logoru s drugim zatočenicima. 396 U članu 41navodi se, dakle, da je internacija civila najstroža mjera kontrole koja je dozvoljena članom 27, stav4, Konvencije. Međutim, takve ekstremne mjere su podložne strogim uslovima, iznesenim naročitou članovima 42 i 43 Ženevske konvencije IV.284. U članu 42 Ženevske konvencije IV stoji sljedeće:Internacija ili upućivanje zaštićenih osoba na prisilni boravak može se narediti samo onda ako je toapsolutno nužno radi bezbjednosti sile u čijoj se vlasti te osobe nalaze.Ako neka osoba, posredovanjem predstavnika sile zaštitnice, dobrovoljno zatraži internaciju i akonjen položaj uslovljava potrebu za takvim korakom, interniraće je sila u čijoj se vlasti nalazi.393 ICRC Commentary (GC IV), str. 207; Prvostepena presuda u predmetu Čelebići, para. 570.394 Član 78 Ženevske konvencije IV navodi pravilo slično onome u članu 41 za situacije okupacije:Ako, zbog imperativnih bezbjednosnih razloga, okupaciona sila ocijeni da je potrebno preduzetimjere bezbjednosti u odnosu na zaštićene osobe, najviše što može preduzeti jeste da ih podvrgneprisilnom boravku ili internaciji.Odluka o prisilnom boravku ili o internaciji donosi se shodno redovnom postupku koji okupacionasila propisuje u skladu s odredbama ove Konvencije. Taj postupak mora predvidjeti pravo na žalbuza zainteresovane strane. O tim žalbama odlučuje se u najkraćem mogućem roku. Ako ostanu nasnazi, odluke će biti predmet periodičnog preispitivanja, ako je moguće svakih šest mjeseci, odstrane nadležnog tijela koje je ustanovila pomenuta sila.Zaštićene osobe podvrgnute prisilnom boravku i tako primorane da napuste svoje domove upotpunosti će uživati pogodnosti odredaba člana 39 ove Konvencije.U okupiranim područjima internacija zaštićenih osoba trebala bi biti još iznimnija nego na teritoriji strana u sukobu; jeru prvom slučaju se ne pojavljuje pitanje nacionalnosti. Kolektivne mjere ne dolaze u obzir: svaki slučaj mora serazmotriti zasebno. Za razliku od članova 41 i 42, član 78(1) odnosi se na ljude koji nisu krivi ni za koju povredukaznenih odredbi okupacione sile, nego na ljude koje ta sila može smatrati opasnima za svoju bezbjednost pa stoga imapravo da ograniči njihovu slobodu djelovanja samo unutar granica same okupirane zemlje. Vidi ICRC Commentary (GCIV), str. 367-368.395 ICRC Commentary (GC IV), str. 256. U tom smislu, on se razlikuje od “smještanja pod nadzor” koje je bilopomenuto u nacrtu Komentara MKCK-a, a predstavlja oblik nadzora koji omogućava dotičnoj osobi da ostane u svomstalnom mjestu boravka.396 ICRC Commentary (GC IV), str. 256.79Predmet br. IT-95-14/2-T 26. februar 2001.