UJEDINJENE NACIJE - ICTY

Prijevodunakrsnom ispitivanju, niti je data pod zakletvom; nadalje, Pretresno vijeće je napomenulo da,u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, ne bi bilo moguće osuditi optuženogsamo na osnovu izjave svjedoka koji je u međuvremenu preminuo, osim ukoliko ta izjava nijepotkrijepljena. Imajući u vidu gorenavedeno, prva izjava je uvrštena u spis 21. februara2000. 1832 Drugu izjavu je dao svjedok koji je prije smrti svjedočio u drugom postupku koji sevodio pred Međunarodnim sudom i transkript njegovog svjedočenja je već uvršten u spis uovom postupku. Pretresno vijeće je smatralo da izjava tog drugog svjedoka ne sadrži dovoljnododatnih dokaza da bi sama po sebi bila prihvatljiva, te da je svaki dodatni dokaz koji sadržikumulativne prirode. 183332. Odbrana je zatim tražila odobrenje za ulaganje žalbe na te dvije odluke Pretresnog vijeća i toje odobreno u martu 2000. za odluku u vezi sa izjavom preminulog svjedoka i 28. aprila 2000.za odluku u vezi sa afidavitima i formalnom izjavom.33. Žalbeno vijeće je 21. jula 2000. donijelo odluku da izjava preminulog svjedoka ne može bitiprihvaćena. 1834 Žalbeno vijeće je izrazilo mišljenje da Pravilnik daje prednost svjedočenjupred Sudom, te da se u njemu nalaze određeni zaštitni mehanizmi koji se moraju primijenitiprilikom svakog odstupanja od tog načela kako bi se osigurala pouzdanost dokaza. Žalbenovijeće je smatralo da izjava preminulog svjedoka ne sadrži nikakav pokazatelj pouzdanostikoji je inače obavezan, i to utoliko što nije data pod zakletvom, niti je data u formalnimokolnostima, na primjer pred istražnim sudijom, što bi moglo da ide u prilog njenojpouzdanosti. Izjava preminulog nije bila podvrgnuta unakrsnom ispitivanju i nijepotkrijepljena u smislu istinitosti materije koja se u njoj navodi. Izjava nije data u vrijemedogađanja koja se u njoj navode, nego nekoliko godina kasnije. Uz to, način na koji je izjavauzeta, uz višestruko prevođenje i u neformalnom okruženju, stvorio je mogućnost da ona nijetačna.34. Prilikom razmatranja prihvatljivosti afidavita i formalne izjave, Žalbeno vijeće je držalo dapostoje tri relevantna pitanja: da li je vremenski uslov iz pravila 94 ter puke proceduralneprirode; kakav je učinak prigovora ukoliko osoba koja daje afidavit nije potom dostupna zaunakrsno ispitivanje; i kakvo je tumačenje izraza "sporna činjenica" iz pravila 94 ter.35. Žalbeno vijeće je smatralo da vremenski uslov nije samo proceduralne prirode, negopredstavlja integralni dio tog pravila kojim se štite prava optuženog, te da bi odstupanje odtog uslova nanijelo bitnu štetu optuženom. Sam ovaj osnov bi bio dovoljan za uvažavanježalbe. Žalbeno vijeće je takođe smatralo da ne postoji apsolutno pravo na unakrsno ispitivanjesvjedoka, nego jednostavno postoji pravo na ulaganje molbe za izdavanje naloga osobi koja je1832 T. 14701-02.1833 T. 14702.323Predmet br. IT-95-14/2-T 26. februar 2001.