UJEDINJENE NACIJE - ICTY

Prijevods jedne strane i bosanskih Muslimana s druge. Po mišljenju odbrane, taj sukob valja okarakterisatikao unutrašnji, jer su i bosanski Hrvati i bosanski Muslimani bili državljani Republike Bosne iHercegovine. S tim u vezi, odbrana smatra da je predmet Čelebići, u kojem je Pretresno vijećezaključilo da bosanske Srbe ne treba smatrati državljanima Bosne i Hercegovine za potrebeprimjene člana 2 Statuta, različit po sljedećim osnovama: bosanski Srbi proglasili su ustav kojim supostali dio Savezne Republike Jugoslavije, a bosanski Hrvati nisu se formalno otcijepili, “oni su seumjesto toga dobrovoljno pridružili Muslimanima u stvaranju BiH ...”. 28 U svakom slučaju, tvrdi se,Pretresno vijeće nije vezano odlukom u predmetu Čelebići. 2948. Odbrana dalje tvrdi da je bilo kakva intervencija Hrvatske u oružanom sukobu izmeđubosanskih Hrvata i Srba bila nedovoljna da taj sukob učini međunarodnim, i to iz sljedećih razloga.Prvo, svaka intervencija Hrvatske u Bosni i Hercegovini bila je podrška borbi bosanskih Hrvataprotiv bosanskih Srba, a ne bosanskih Muslimana. 30 Drugo, čak i ako je Hrvatska direktnointervenisala u oružanom sukobu između bosanskih Hrvata i Muslimana, to taj sukob nije učinilomeđunarodnim. Treće, Hrvatska nije imala dovoljnu kontrolu nad vojnim snagama bosanskihHrvata da bi taj sukob postao međunarodnim po pozitivnom pravu. Četvrto, sukob se mora smatratiunutrašnjim kako bi se izbjegla neravnopravna primjena člana 2 Statuta prema bosanskim Hrvatimai bosanskim Muslimanima.49. Kad je riječ o drugom kriteriju za primjenu člana 2 Statuta, dakle pitanju da li se žrtve moguokvalifikovati kao “zaštićene osobe” po bilo kojoj od četiri Ženevske konvencije iz 1949., odbranatvrdi da su počinioci zločina kojima se tereti bili istog državljanstva kao i žrtve tih zločina. Sve suto bili državljani Bosne i Hercegovine. Prema tome, tvrdi se dalje, ako se ne može pokazati da susnage bosanskih Hrvata bile u dovoljnoj mjeri pod kontrolom Hrvatske da ih to učini agentimadržave Hrvatske, žrtve, bosanski Muslimani, ne mogu se okvalifikovati kao zaštićene osobe.50. Odbrana dalje tvrdi da su, prema članu 4 Četvrte ženevske konvencije, “zaštićene osobe oneosobe koje se, u datom trenutku i na bilo koji način, u slučaju sukoba ili okupacije, nađu u rukamastrane u sukobu ili okupatorske sile čiji nisu državljani”.51. U svojim završnim argumentima odbrana je izvukla sljedeće principe iz dviju presudaŽalbenog vijeća u predmetu Tadić 31 koji se po njenom mišljenju moraju uzeti u obzir prilikomutvrđivanja da li se u Srednjoj Bosni u vremenskom periodu obuhvaćenom optužnicom odigraooružani sukob:28 Kordićev pretpretresni podnesak, Sv. II, para 8.29 Kordićev pretpretresni podnesak, Sv. II, para 9.15Predmet br. IT-95-14/2-T 26. februar 2001.