Rudolf Steiner - antropozofija.pdf

NASLOV IZVORNIKARudolf SteinerAnthroposophieEine Einführung in die anthroposophischeWeltanschauungZugleich eine Anleitungzu ihrer Vertretung vor der WeltBibliographie-Nr. 234GA 234RUDOLF STEINER VERLAG DORNACH/SCHWEIZ1981ISBN 953-174-148-4

SADRŽAJIZDANJIMA PREDAVAČKOG OPUSARUDOLFA STEINERA 9PRVO PREDAVANJE, Dörnach, 19. siječnja 1924 11Antropozofija, ljudska čežnja sadašnjiceDva goruća pitanja ljudske duše. Čovjek se ne može približitiprirodi a da pri tome ne bude uništen. Priroda ne možeući u čovjekovu nutrinu a da pri tome ne postane prividom.Tradicionalni odgovori stare znanosti, umjetnosti, religijenisu više podrška. Antropozofija želi dati novi odgovor.DRUGO PREDAVANJE, Dörnach, 20. siječnja 1924 27Meditativna svijestFizička priroda djeluje na fizičko tijelo snagama razaranja.Ono što tijelo izgrađuje i oblikuje potječe iz nekog drugogsvijeta. Čovjek prima vanjske tvari i otpušta ih. Početak ikraj unutarnjih procesa srodni su vanjskoj prirodi, ali nei preobrazba koja se nalazi između njih. Ovi unutarnji procesiljudskog organizma srodni su jednom ranijem stanju Zemlje.U sebi ponavljamo ono što je nekad bilo na početku Zemlje.Ovo ranije stanje Zemlje moguće je promatrati meditacijom.Bit meditacije. Opažanje eterskog i astralnog u sebi iu vremenskom razvoju.TREĆE PREDAVANJE, Dörnach, 27. siječnja 1924 44Prijelaz od uobičajenog znanja do inicijacijske spoznajeČovjekov odnos prema zviježđima i svemiru može postatisvjestan. Zadaća antropozofije. Dvoja vrata vode u nadosjetilnisvijet: vrata Sunca i vrata Mjeseca. Mjesec i Sunce shvaćeniduhovnoznanstveno; njihov odnos prema prošlosti i budućnosti,prema čovjekovoj sudbini. Ljudi koji ostavljaju utisakna naš razum, ljudi koji djeluju na našu volju kao ukazivanjena karmičke odnose.ČETVRTO PREDAVANJE, Dornach, 1. veljače 1924 61Osnaženo mišljenje i drugi čovjek. Tkanje disanjai zračni čovjek.Običnim mišljenjem ne možemo riješiti ni zagonetku prirodeni zagonetku duše. Osnaženje mišljenja meditacijom vodidoživljavanju drugog čovjeka u nama te njegove povezanostisa zvjezdanim svijetom. Fizički čovjek i kruto stanje; tekućičovjek i njegova povezanost s eterskim. Uspostavljanje praznesvijesti vodi kroz inspiraciju doživljaju djelovanja duhovnogsvijeta, astralnog. Astralno i zračni čovjek. Apolonova lirakao unutarnja glazba.

IZDANJIMA PREDAVAČKOG OPUSARUDOLFA STEINERATemelj antropozofski orijentirane duhovne znanostičine pisana i objavljena djela Rudolfa Steinera (1861.--1925.). Od 1900. do 1924. godine održao je brojnapredavanja i niz tečajeva, kako javnih, tako i začlanove Teozofskog, poslije Antropozofskog društva.Isprva je želio da njegova potpuno slobodno održanapredavanja ne budu zapisana jer su bila zamišljenakao "usmena priopćenja koja nisu namijenjena zatisak". No, kako su se sve više počele pojavljivati iširiti pogrešne i nepotpune bilješke slušatelja, RudolfSteiner našao se potaknutim urediti zapise. Tu jezadaću povjerio Marie Steiner-von Sievers koja jepreuzela dužnost određivanja stenografa, upravljanjabilješkama te brige za pregled tekstova koji je biopotreban za izdavanje. Budući da je Rudolf Steiner,zbog pomanjkanja vremena, vrlo rijetko sam mogaoispravljati bilješke, za sva objavljena predavanjatreba imati na umu njegovo ograđivanje: "Treba uzetiu obzir da u tekstovima koje nisam pregledao postojepogreške."Ο odnosu predavanja za članove koji su prvobili dostupni kao interni rukopisi i njegovih objavljenihdjela Rudolf Steiner se izjašnjava u svojoj autobiografiji"Moj život" (35. poglavlje). Ono što je ondjerečeno vrijedi i za tečajeve pojedinih stručnih područjanamijenjenih ograničenom krugu slušača upućenihu osnove duhovne znanosti.Nakon smrti Marie Steiner (1867.-1948.) započeloje, na osnovi njezinih smjernica izdavanje ukupnogadjela Rudolfa Steinera. Ovaj svezak predstavlja sastavnidio cjelokupnog izdanja.9

PRVO PREDAVANJEDornach, 19. siječnja 1924.Dragi moji prijatelji, pokušat ću sada iznijeti nekuvrstu uvoda u samu antropozofiju, i to tako da onujedno bude i uputa kako se antropozofija danasmože zastupati pred svijetom. Ipak prije toga hoćureći nekoliko uvodnih riječi. Općenito se nema dovoljnona umu da je duh nešto živo; a to što živi, trebazahvatiti u punome životu. Iako se mi u Antropozofskomdruštvu osjećamo nositeljima antropozofskogpokreta, ne smijemo se jednostavno oslonitina pretpostavku da antropozofski pokret počinjesvakim danom iznova. On postoji više od dva desetljećai svijet je prema njemu zauzeo svoje stajalište.Stoga u čitavom antrpozofskom odnosu prema svijetutreba postojati osjećaj da je riječ ο nečemu premačemu je svijet zauzeo stajalište; u pozadini morabiti taj osjećaj. Ako tog osjećaja nema te ako se mislida se antropozofija zastupa u apsolutnom smisluonako kako se mogla zastupati prije dva desetljeća,antropozofija će se sve više prikazivati u pogrešnomsvjetlu. A upravo se to u znatnoj mjeri i događalo.Tomu bi, s jedne strane, trebalo učiniti kraj, dokbi, s druge strane, naše Božično zasjedanje trebalooznačiti novi početak. To zasjedanje ne bi smjeloostati bez odjeka, kao što sam već spomenuo u različitimuputama.Ne može se, dakako, očekivati da si svaki članAntropozofskog društva zada neke nove poticajeako mu to, s obzirom na njegovu duševnu konfiguraciju,nije dano. Svatko ima pravo da i nadalje sudjelujeu radu Društva, da stvari prihvaća i da se tim1 1

prihvaćanjem zadovoljava. Tko, međutim, želi bilou kojem obliku zastupati antropozofiju pred svijetom,ne može zanemariti ono što sam ovdje izložio. Utom smislu ubuduće mora vladati potpuna istina,ne samo u riječima nego i u djelima.Dragi moji prijatelji, i ubuduće ću vam se, češćenego dosad, obraćati ovakvim uvodnim riječima.Počeo bih sada neku vrstu uvoda u antropozofskipogled na svijet.Tko hoće nešto govoriti ο antropozofiji, morapretpostaviti da ono ο čemu želi govoriti nije ustvari,ništa drugo negoli ono što po sebi govori srce njegovogslušatelja. Nigdje i nikada u svijetu nijednaznanost inicijacije ili posvećenja nije namjeravalaništa drugo negoli izgovoriti ono što, ustvari, govoresrca onih koji žele čuti određene stvari. Stoga osnovniugođaj antropozofskog izlaganja mora u najvećojmjeri odgovarati najdubljoj potrebi srca onih ljudikojima je antropozofija potrebna.Ako danas pogledamo na one ljude koji se izdižunad površinu života, vidimo da su se u svakoj pojedinojduši obnovili stari osjećaji što su trajali tijekomdugog razdoblja. Vidimo da ljudi u svojoj podsvijestinose teška pitanja, pitanja koja se ćak ne mogu izrazitijasnim mislima, a kamoli naći odgovor s obziromna ono što civilizirani svijet pruža. No, ta pitanjapostoje, postoje u dubinama duše velikog broja ljudi.Ona danas, zapravo, postoje u svih ljudi koji zaistamisle. Ako se ta pitanja prevedu u rijeci, isprva sečini kao da dolaze izdaleka, a ipak su tako bliska.Ona su u neposrednoj blizini duša ljudi koji misle.Iz čitavog opsega zagonetki koje pritišću današnjegčovjeka mogu se najprije izdvojiti dva pitanja.Prvo se pitanje ljudskoj duši nameće onda kada ta12

ljudska duša gleda na vlastito ljudsko postojanje ina okolni svijet. Ljudska duša gleda kako čovjekrođenjem ulazi u zemaljsko postojanje. Vidi kakoživot protječe između rođenja ili začeća i fizičkesmrti. Vidi kako život protječe u najraznolikijim unutarnjimi vanjskim doživljajima. Ta ljudska duša vidii vani, u prirodi, bogatstvo utisaka što ih ljudi primajui koji malo-pomalo ispunjavaju ljudsku dušu.Sada ta ljudska duša prebiva u ljudskom tijelui gleda, prije svega, kako priroda, zapravo, uzimasve ono što ljudska duša vidi u fizičkom, zemaljskompostojanju. Kada čovjek prođe kroz vrata smrti tadapriroda svojim snagama uz pomoć bilo kojeg elementa— između spaljivanja ili pokapanja ne postoji osobitovelika razlika — preuzima ljudsko fizičko tijelo. Išto ona čini s tim fizičkim tijelom? Uništava ga. Ljudskaduša obično ne promatra kojim putem odlazepojedine tvari toga fizičkoga ljudskog tijela; no, akose na mjestima određene vrsti pokopa, netko udubiu razmišljanje, produbit će se upečatljivo promatranjeonoga što priroda poduzima sa svim onim fizički--osjetilnim u čovjeku kad je prošao kroz vrata smrti.Postoje podzemne spilje. U njima se čuvaju ljudskileševi u zatvorenom prostoru, ali uz prisutnost zraka.Oni se sasušuju. Što preostaje nakon nekog vremena?Preostaje iskrivljeni ljudski lik koji se sastoji od usebi raspršenog ugljično-kiselog vapnenca. I kad bise samo malo prodrmala ta masa ugljično-kiselogvapnenca koja iskrivljeno oponaša ljudski lik, onabi se smrvila u prah.Duboko se doima ono što podilazi dušu kadpromatra što se, zapravo, događa s onime čime čovjekraspolaže između rođenja i smrti. Čovjek zatim gledaprirodu od koje crpi svoje spoznaje i sve što naziva13

svojim uvidima te sebi kaže: ta priroda, koja iz svogkrila izažima tako čudesne procese kristalizacije,ta priroda koja svakog proljeća iz svog bića stvaračaroliju prvih pupoljaka bilja i njegovog bujanja,ta priroda koja desetljećima održava korom prekrivenastabla, ta priroda koja zemlju obdaruje najraznovrsnijimživotinjskim carstvima, počevši odnajvećih životinja pa sve do najsitnijih bacila, tapriroda koja na površinu zemlje sve do u oblakešalje vode što ih u sebi nosi, ta priroda na kojuodozgo zrače zvijezde (iako to, ustvari, ne znamo,one ipak na nju zrače), ta se priroda odnosi premaonome što čovjek iznutra nosi u sebi između rođenjai smrti, tako da to u potpunosti raspršuje i uništava.Priroda je sa svojim zakonima za čovjeka uništavateljica.Stojimo pred ljudskim likom; taj ljudski liku čitavoj svojoj čudesnosti — jer je savršeniji odsvih drugih likova koji postoje na Zemlji — taj, dakle,ljudski lik stoji pred nama. A na drugoj strani stojipriroda sa svojim kamenjem, sa svojim biljkama,sa svojim životinjama, sa svojim oblacima, s rijekamai planinama, sa svim onim što iz zvjezdanog morazrači prema dolje, što Sunce dozračuje Zemlji u oblikusvjetla i topline, ta priroda u svojoj vlastitoj zakonitostine podnosi ljudski lik. To što se javlja u likučovjeka, ako se prepusti prirodi biva raspršeno. Točovjek vidi. On ο tome ne stvara misli, ali to muse duboko upisuje u dušu. Svako čovjekovo suočavanjesa smrću duboko se upisuje u njegovu dušu. U dubiniduše nesvjesno se javlja jedno pitanje koje ne proizlaziiz sebičnog osjećaja, a niti iz površne nade u životposlije smrti. To je pitanje beskrajno važno i za dušuznači sreću i nesreću, pa i onda kada nije formulirano.I sve što za svijest znači sudbinom uvjetovana14

čovjekova sreća i nesreća na Zemlji, zapravo je malenkostprema onoj nesigurnosti osjećaja u času suočenjas prizorom smrti. Jer, ovdje se pitanje postavlja ovako:Odakle dolazi taj ljudski lik? Gledam divno oblikovankristal, gledam oblike biljaka, gledam oblike životinja,gledam kako rijeke Zemljom teku, gledam brda,gledam sve što s oblaka govori, što s visina zborezvijezde. Sve to vidim, kaže čovjek, ali odatle nikadne može nastati ljudski lik jer su u svemu tomerazaralačke snage, snage raspršivanja ljudskog lika.Tu nastaje za ljudsku dušu, za ljudsko srce,tjeskobno pitanje: Gdje je, dakle, svijet iz kojeg dolaziljudski lik? Gdje je taj svijet? — Prizor smrti izazivatjeskobno pitanje: Gdje je svijet, taj drugi svijet izkojega dolazi ljudski lik?Nemojte reći, dragi prijatelji, da to pitanje jošniste ćuli formulirano na taj način. Poslušamo lišto ljudi iz svojih glava povjeravaju jezičnom izrazu,ovo pitanje nećemo čuti. Pristupimo li ljudimai povjere li nam ljudi jade svog srca — a ponekadiznose jade svog srca tako da uzmu neku neznatnumalenkost života, da ο njoj razmišljaju i da je kaonijansu uvrste u čitavo svoje sudbinsko pitanje —onaj tko razumije taj govor srca, čuje kako srce izpodsvijesti govori: Koji je onaj drugi svijet iz kojegdolazi ljudski lik, s obzirom na to da čovjek sa svojimlikom ne pripada ovom svijetu?I tako pred čovjeka staje svijet, on ga gleda,promatra, opaža, ο njemu stvara znanost, taj musvijet daje podlogu za njegovu umjetnost, daje muosnove za religiozno poštovanje. Taj je svijet takav,a čovjek stoji na Zemlji i u dubini duše ima osjećaj:Ja tome svijetu ne pripadam; mora postojati nekidrugi svijet koji me iz svoga krila iščarao u ovome1 5

liku. Kojem svijetu pripadam/ — To odjekuje iz srdacadanašnjih ljudi. To je ono obuhvatno pitanje: A kadsu ljudi nezadovoljni onim što im pružaju današnjeznanosti, razlog je u tome što to pitanje postavljajuu dubinama svojih duša, a znanosti su daleko odtoga da makar samo i dodirnu to pitanje: Koji jeto svijet kojemu čovjek zapravo pripada? — Jer vidljivisvijet to nije.Dragi moji prijatelji, zasigurno znam: Ono štosam vam govorio, nisam govorio ja, ja sam samo uriječi uobličio što govore srca. A ο tome je riječ.Jer, ne može biti riječ ο tome da se ljudima dadebilo što, što je ljudskim dušama nepoznato — tomože izazvati senzaciju — nego je riječ ο tome, samoο tome da se govor ljudskih duša pretoči u riječi.Što god čovjek od samoga sebe vidi, što vidi od svojihbližnjih ako je to vidljivo, sve to ne pripada ostalomvidljivom svijetu. Čovjek može reći: Nijedan mojprst ne pripada vidljivom svijetu jer je taj vidljivisvijet za svaki prst samo razorna snaga.I tako čovjek stoji pred velikom nepoznanicom,stoji tako da samoga sebe mora smatrati pripadnikomte nepoznanice. — To, međutim, drugim riječimaznači da s obzirom na sve ono što čovjek nije, okonjega duhovno svijetli; u trenutku kad čovjek svratipogled na samoga sebe, sav se ostali svijet zamračujei čovjek tapka u mraku noseći kroz mrak zagonetkusvoga vlastitog bića. To je tako kad čovjek sebe gledaizvana, kada se unutar prirode vidi kao vanjskobiće. On kao čovjek ne može doprijeti do tog svjetla.I ponovno ne u glavi nego u dubinama nesvjesnognastaju pitanja koja su potpitanja toga sveopćegpitanja koje sam upravo razmatrao. Kad čovjekpromatra svoj fizički život koji mu je oruđe između16

dušu, guše ga, ne dajući mu da dode do jasnoće,ali pri tome pate od strašne čežnje za rješenjemte čovjekove zagonetke; drugi se oglušuju ο to pitanje,sugeriraju si štošta iz vanjskog života kako bise omamili. A time što se omamljuju, u samima sebizatiru čvrsti osjećaj vlastitoga bitka. Ispraznost iništavnost obuzima im dušu. A taj osjećaj ništavnostiukorijenjen je danas u podsvijesti nebrojenihljudi.To je tek jedna strana, ono veliko pitanje s navedenimpotpitanjem. Ono niče kad čovjek sebe gledaizvana i kad svoj odnos prema svijetu izmeđurođenja i smrti doživljava samo sasvim prigušeno,podsvjesno.Drugo pitanje, međutim, nastaje kad čovjek zagledau vlastitu nutrinu. Tu je drugi pol čovjekovogpostojanja. Tu je u nutrini sjedište misli. Oneodslikavaju vanjsku prirodu. Svojim mislima čovjekpredočava vanjsku prirodu. Čovjek razvija osjete iosjećaje za vanjsku prirodu. Svojom voljom djelujena vanjsku prirodu. Čovjek se prije svega osvrćena svoju vlastitu nutrinu. Pred njegovom je dušomustalasano mišljenje, osjećanje i htijenje. Tako seon danas nalazi u tome sa svojom dušom. Tomepridolaze sjećanja na minule doživljaje, sjećanja nastvari što ih je čovjek vidio u prijašnjim vremenimasadašnjega zemaljskog života. Sve to ispunjava dušu.Što je to?Čovjek ne stvara jasne misli ο onome što u sebi,zapravo, nosi; te ideje stvara podsvijest. Već i samojedna glavobolja koja rastjeruje misli pokazuje kakoje čovjekova nutrina zagonetno pitanje. Zagonetnose pitanje postavlja i svaki put kad čovjek spava,kad nepomičan leži i kad svojim osjetima ne može18

uspostaviti vezu s vanjskim svijetom. Čovjek osjećada njegovo fizićko tijelo mora biti pokretno da bise u njegovoj duši pojavile misli, osjećaji i impulsivolje. No, kamen što sam ga upravo promatrao ikoji ima raznolike kristalne oblike — od njega odvraćampogled da bih ga nakon nekog vremena ponovnopromatrao — ostao je onakav kakav jest. Moja semisao rada, u duši se javlja kao slika, zatim se ponovnogasi. Misao osjećamo beskrajno vrjednijomod mišića, od svojih kostiju, ali ona je nestalna,rasplinjuje se, samo je slika. Manje od slike što mivisi na zidu; jer slika na zidu postoji neko vrijeme,sve dok se njezina tvar ne raspadne. Misao prohuji.Misao je slika koja neprestano nastaje i nestaje,fluktuirajuća slika koja dolazi i odlazi, slika kojase iscrpljuje time što je slika. Unatoč tome, čovjekzagledava u nutrinu svoje duše, on ništa nema dolitih slika, tih predodžbi. On ništa ne može reći nego:Čovjekova se duševnost sastoji od tih slika, od tihpredodžbi.Još se jednom osvrćem na kamen. On je tu vani,u prostoru. On ostaje gdje jest. Predočavam si gasada, predočavam si ga za jedan sat, predočavamsi ga za dva sata. Misao se u međuvremenu uvijekiznova gubi, treba je stalno obnavljati. Kamen ostajevani. Što ga nosi iz sata u sat? Što izaziva fluktuiranjemisli iz sata u sat? Što održava i čuva kamen izsata u sat? Što uvijek iznova uništava misao te jeuvijek iznova treba poticati vanjskim svijetom? Štoje to što održava kamen? Kažemo: On jest. Pripadamu bitak. — A misao nema bitka. Misao može shvatitiboju kamena, misao može shvatiti oblik kamena;ali snagu njegova očuvanja ne može shvatiti. Toostaje izvana. U dušu ulazi samo slika.19

A tako je sa svim stvarima vanjske prirode uodnosu na ljudsku dušu. Čovjek može promatratiljudsku dušu, može promatrati svoju vlastitu nutrinu.U čovjekovoj se duši zrcali čitava priroda. No, taduša ima samo misli koje protječu i koje, zapravo,ocrtavaju površinu stvari, a nutrina stvari ne dopiredo te slike. Nosim svijetom svoje predodžbe. Posvudasa stvari otklanjam površinu, a ono što stvari jesuostaje izvan toga. Svoju dušu nosim kroz svijet kojime okružuje, ali taj svijet ostaje izvan mene. A doonoga što je unutra ne dopire vanjski svijet sa svojimpravim bitkom. Kad je čovjek u svijetu koji gaokružuje suočen sa smrću, mora sebi reći: Tomesvijetu ne pripadam jer ne mogu doprijeti do njega.Moje biće pripada nekom drugom svijetu; do togsvijeta ne mogu doprijeti sve dok živim u fizičkomtijelu. A ako nakon smrti moje tijelo dopre do togvanjskog svijeta, ipak ne može do njega jer je tadasvaki njegov korak njegovo uništenje. Vani je svijet.Ude li čovjek u njega, svijet ga uništava, ne podnosinjegovo biće. A ako vanjski svijet hoće ući u ljudskudušu, on to također ne može. Misli su slike kojestoje izvan bića, izvan bitka stvari. Bitak kamenja,bitak bilja, bitak životinja, bitak zvijezda, oblakane može ući u čovjekovu dušu. Čovjek je okružensvijetom koji ne može doprijeti do njegove duše,on ostaje izvan njega.S jedne strane, čovjek ostaje izvan prirode, tomu postaje jasno prilikom suočenja sa smrću. S drugestrane, priroda ostaje izvan njegove duše. Čovjekje smatra nečim vanjskim. U njemu mora niknutitjeskobno pitanje ο postojanju nekoga drugog svijeta.Čovjek gleda ono što mu je u vlastitoj nutrininajbliskije i najpoznatije. Gleda svaku misao, svaku20

predodžbu, svaki osjet, svaki osjećaj, svaki voljniimpuls: priroda u kojoj živi ne dopire ni do čega,on ne dopire do nje.To je ona oštra granica između čovjeka i prirode.Čovjek se ne može približiti prirodi a da ne budeuništen. Priroda ne može zaci u čovjekovu nutrinua da pri tome ne postane prividom. Kad čovjek zamislida je jedno s prirodom, mora si to predočiti kaogrubo uništenje samoga sebe. Kad čovjek motri usebe i pita: Kako se odnosi priroda prema mojojduši? — u svojoj duši nema ništa drugo doli prividaprirode lišenog bitka.No, dok čovjek u sebi nosi taj privid minerala,bilja, životinja, zvijezda, sunaca, oblaka, planina, rijekai dok u sebi, u svome sjećanju nosi privid svihsvojih doživljaja u carstvu vanjske prirode i dok sveto doživljava kao svoju ustalasanu nutrinu — iz togse talasanja izdiže osjećaj njegovoga vlastitog bitka.A kako je to? Kako čovjek doživljava taj osjećajbitka? Doživljava ga na otprilike sljedeći način. Tose možda može izraziti samo slikom. Pogledajmoširoko more. Valovi se dižu i spuštaju. Tu je val,tamo je val, posvuda su valovi nastali od vode kojase propinje. Neki poseban val privlači pogled. Jertaj osobit val pokazuje da u njemu nešto živi, dato nije samo uskovitlano more, i da iza tog valanešto živi. A voda sa svih strana oplakuje to što ježivo. Mi samo znamo da u tome valu nešto živi,ali u njemu ne vidimo ništa drugo doli vode kojaoplakuje to što živi. Val izgleda kao drugi valovi.Samo se po jačini njegovog uzdizanja, po snazi kojomse propinje dobiva osjećaj da u njemu nešto osobitoživi. Val se ponovno spušta. Ponovno se pojavljujena drugom mjestu i ponovno prikriva ono što ga2 1

unutarnje oživljava. Tako je i s čovjekovim duševnimživotom. Tu se talasaju, tu se uzdižu valovipredodžaba, misli, uzdižu se valovi osjećaja, talasajuse voljni impulsi; posvuda valovi. Jedan se odvalova pojavljuje u nekoj misli, u nekoj voljnoj odluci,u nekom osjećaju. Unutra je Ja. No, misli ili osjećajiili impulsi volje, poput vode u vodenom valu,prikrivaju ono što je živo. Prikrivaju ono što je unjima Ja. I čovjek ne zna što je on sam. Jer sve štomu se pokazuje na mjestu ο kome samo zna: Tuizranja moje sebstvo, tu izranja moj vlastiti bitak— samo je privid. Privid u duši prikriva bitak, kojije zasigurno prisutan, čovjek ga osjeća, unutarnjega doživljava. No, privid ga prikriva, kao što vodavodenog vala prikriva ono živo što se diže iz morskihdubina koje ne poznajemo. Čovjek osjeća svoje vlastitoistinsko biće prikriveno valovima privida svoje vlastiteduše. Kao da bi se čovjek stalno htio uhvatiti zasvoj bitak, kao da bi ga htio uhvatiti. On zna da jetu. No, u času kad ga hoće uhvatiti, bitak mu ponovnoizmiče, brzo se od njega udaljava. Čovjek nijeu stanju uhvatiti to što zna, to što jest, biće bitkau ustalasalom moru duše. A tek kad shvati da tajustalasani prividni život duše ima veze s onim drugimsvijetom koji mu se pojavljuje u predodžbi, kadgleda van u prirodu, tek tada se pojavljuje strašnazagonetka. Zagonetka prirode bar je takva da je nalaziu doživljaju. Zagonetka vlastite duše ne postoji udoživljaju jer sama živi, jer je takoreći živuća zagonetka,jer na trajno čovjekovo pitanje: Što sam ja?— pred njega stavlja puki privid.Kad čovjek gleda u vlastitu nutrinu, otkrivada mu ta nutrina neprekidno daje odgovor: Pokazujemti samo privid tebe samog; a smatraš li da si duhovnog22

porijekla, pokazat ću ti u tvom duševnom životuod toga duhovnog bitka samo privid.Pitanja koja se čovjeku danas postavljaju dolazes dviju strana. Jedno pitanje nastaje time što čovjekprimjećuje: Postoji priroda, ali čovjek do nje možedoći samo ako se dade od nje uništiti. Drugo pitanje:Postoji ljudska duša, ali priroda do te ljudske dušemože doći samo tako da postane prividom. Objeove spoznaje žive u podsvijesti današnjeg čovjeka.I sada se čovjek obraća onome što je prenesenoiz starih vremena i što zaživljava u našu sadašnjost.Tu je nepoznata priroda, čovjekova uništavateljica;tu je privid ljudske duše do koje priroda ne možedoći, iako čovjek svoje fizičko postojanje može ostvaritisamo zadužujući se kod te prirode. Čovjek takorećistoji u dvostrukoj tami. Javlja se pitanje: Gdje jeonaj drugi svijet kojemu ja pripadam?Javlja se povijesna tradicija. Nekoć je postojalaznanost koja je govorila ο tom nepoznatom svijetu.Čovjek se obraća starim vremenima. Obuzima nasveliko strahopoštovanje pred onim što su stara vremenahtjela znanstveno pokazati ο tom drugom svijetukoji se nalazi posvuda u prirodi. Ako samo znamoispravno postupati s prirodom, pred čovjekovim ćese pogledom razotkriti taj drugi svijet.No, novija je svijest napustila tu staru znanost.Ona više ne vrijedi. To je predaja i više ne vrijedi.Čovjek više ne može imati povjerenja da će mu onošto su ljudi nekad u stara vremena ο svijetu znanstvenoistražili moći dati odgovor na njegovo tjeskobnopitanje koje niče iz ovih dviju podsvjesnih činjenica.I javlja se još nešto: umjetnost.U umjetnosti se opet pokazuje kako se iz starihvremena prenosi odnos prema umjetnosti: produhovljenje23

fizičke tvari. Predajom može do čovjeka doprijeti poneštood onoga što je ostalo sačuvano od stare umjetničkeproduhovljenosti. A upravo ako on u svojoj podsvijestinosi pravu umjetničku prirodu, danas će biti nezadovoljanjer više ne raspolaže onim što je još Rafael uspijevaoučarati u čovjekov zemaljski lik. To je bilo poputodbljeska nekog drugog svijeta kojemu čovjek po svompravom bitku i pripada. A gdje je danas umjetnik kojifizićki-zemaljskom tvari umije tako rukovati i tako jestilski obraditi da ta fizički-zemaljska tvar bude odrazonoga drugog svijeta kojemu čovjek zaista pripada?Kao treće što je sačuvano iz starih vremenajest religija. Ona usmjerava čovjekovo osjećanje, njegovupobožnost onome drugom svijetu. Nekoć je religijanastala tako da je čovjek primao objave prirode kojamu je, zapravo, bila toliko daleka. Ako duhovni pogledusmjerimo tisućljećima unatrag, nailazimo na ljudekoji su također osjećali: postoji priroda, ali čovjekjoj se može približiti samo tako da ga ona uništi.Da, ljudi su i tisućljećima unatrag to osjećaliu svojim dušama; no gledali su na mrtvo tijelo —još je i kod Egipćana bilo tako — koje kao da jebilo izručeno nekoj strašnoj nemani, vanjskoj prirodikoja to mrtvo tijelo uništava. No, vidjeli su da naista vrata iza kojih biva uništen čovjekov leš ulazii ljudska duša. Nikad Egipćani ne bi bili stvorilisvoje mumije da u starim vremenima, prateći čovjekovudušu, nisu vidjeli kako kroz ista vrata krozkoja prolazi leš i biva uništen prolazi i čovjekovaduša. No, duša ide dalje. Ljudi starih vremena osjećalisu kako ta duša biva sve veća i veća i kako se izlijevau kozmos. Zatim su vidjeli ono što je nestalo u zemlju,u elemente, vidjeli su kako se to vraća iz svjetskihprostranstava, sa zvijezda; vidjeli su kako smrću24

nestaje čovjekova duša, najprije iza vrata smrti, zatimsu iza vrata smrti vidjeli tu dušu na putu u drugisvijet te su vidjeli kako se sa zvijezda ponovno vraća.To je bila stara religija: objava svijeta. Objava svijetaiz smrtnoga časa, objava svijeta iz časa rođenja. Riječisu sačuvane. Vjera se sačuvala. A ima li veze sasvijetom to što ona još sadrži?Sačuvano je u predaji i literaturi dalekoj odstvarnosti, religioznoj literaturi dalekoj od stvarnosti.Otuđeno je od samoga svijeta. I čovjek suvremenecivilizacije više ne može vidjeti vezu religijske predajei onoga tjeskobnog pitanja jer gledajući van u prirodui videći smrt vidi samo kako čovjekovo fizičko tijeloide kroz vrata smrti i kako s onu stranu smrti potpadauništenju. Zatim vidi kako rođenjem dolazi na svijetljudski lik. Mora sebi reći: Odakle dolazi taj lik?Kamo god pogledam ne vidim ništa otkuda bi mogaodoći. Jer čovjek više ne vidi da taj lik dolazisa zvijezda, više ga ne vidi ni iza vrata smrti. Religijaje postala prazna riječ, riječ bez sadržaja. Čovjekje u civilizaciji okružen onim što su u starim vremenimabile znanost, umjetnost i religija. No, znanoststarine pala je u zaborav. U umjetnosti starine ljudiviše ne osjećaju ono unutarnje, a njezinim nadomjestkomčovjek ne može fizičku tvar uzdići takoda u njoj zablista duh.Iz starih je vremena još ostalo ono religiozno.No, religiozno se nigdje ne nadovezuje na svijet.Unatoč religioznom svijetu, u odnosu na čovjeka idalje ostaje ona zagonetka. Zatim čovjek zagledavau svoju nutrinu. Čuje gdje govori glas savjesti. Ustarim je vremenima glas savjesti bio glas onogaBoga koji je dušu vodio kroz regije u kojima se uništavaoleš, vodio je dušu i davao joj oblik za zemaljski2 5

život: Isti je Bog govorio u duši kroz glas savjesti.Sada je i glas savjesti postao izvanjski. Moralni zakoniviše ne proizlaze iz božanskih impulsa. Čovjek prvopromatra povijesnu datost. Gleda što mu je preostaloiz starih vremena. Može tek slutiti: Oba velika pitanjapostojanja tvoji su preci osjećali drukčije negošto ih ti danas osjećaš; stoga su si na neki načinumjeli i odgovoriti. Ti sebi više ne možeš odgovoriti.Zagonetke pred tobom lebde i uništavaju te jer tiiza smrti pokazuju samo uništenje, jer ti u životupokazuju duši samo privid.I tako čovjek danas stoji pred svijetom. Zbogtog osjećaja nastaju ona pitanja na koja treba odgovoritiantropozofija. Iz oba ta osjećaja govore srca.A srca govore: Gdje je spoznaja svijeta koja udovoljavatim osjećajima?Ta bi spoznaja svijeta htjela biti antropozofija.A ona bi ο svijetu i ο čovjeku htjela tako govoritida se to može razumjeti modernom sviješću, kaošto su se starom sviješću mogle razumjeti stara znanost,stara umjetnost i stara religija. Antropozofijazadobiva svoju silnu zadaću zahvaljujući glasu samogsrca. Ona nije ništa drugo doli čovjekova težnjasadašnjice. Morat će živjeti jer je čovjekova čežnjasadašnjice. To, dragi prijatelji, hoće biti antropozofija.Ona odgovara najgorućijoj čovjekovoj težnjiza unutarnjim i vanjskim postojanjem. Javljase pitanje: Može li danas postojati takav pogled nasvijet? Antropozofsko društvo treba svijetu dati tajodgovor. Antropozofsko društvo mora pronaći putda bi ljudska srca mogla progovoriti iz svojih najdubljihtežnji. Tada će ta ljudska srca osjetiti najdubljutežnju za odgovorom.26

DRUGO PREDAVANJEDornach, 20. siječnja 1924.Jučer sam trebao pokazati kako čovjek može sebepromatrati s dviju strana i kako se na toj osnovipred njim javlja zagonetka čovjeka i svijeta. Akojoš jednom pogledamo na ono do čega smo jučerdošli, vidimo, s jedne strane, da se to opaža na istinačin kao i vanjski fizički svijet. Vidimo čovjekovofizičko tijelo. Nazivamo ga fizičkim tijelom jer zanaše fizičke osjete pred nama stoji tako kao i vanjskifizički svijet. No, moramo ujedno imati na umu isilnu razliku upravo toga fizičkoga ljudskog tijelas obzirom na vanjski fizički svijet. Tu smo golemurazliku uočili jučer — naime u času kad čovjek,prolazeći kroz vrata smrti, fizičko tijelo mora prepustitielementima vanjskoga fizičkog svijeta, upravou tom času fizičko tijelo biva uništeno snagamavanjske prirode. Vanjska priroda ne djeluje, dakle,na fizičko tijelo svojim izgrađujućim, nego svojimrazarajućim snagama. I stoga ono što čovjeku odrođenja ili začeća pa do smrti daje njegovo obličjemoramo tražiti sasvim izvan fizičkog svijeta. Moramonajprije govoriti ο nekom drugom svijetu kojiizgrađuje to čovjekovo fizičko tijelo jer ga vanjskafizička priroda ne može izgraditi, ona ga može samorazoriti.N0, s druge strane, postoje dvije stvari kojeto čovjekovo fizičko tijelo dovode u sasvim blizakodnos prema prirodi. S jedne strane to fizičko čovjekovotijelo treba kao gradivni materijal za svojuizgradnju fizičke tvari, iako to nije rečeno u pravomesmislu — potrebne su mu tvari vanjske prirode, ili27

možemo barem reći, potrebno mu je primanje tvarivanjske prirode.Ipak, promatramo li bilo razne izlučine biločitavo fizičko tijelo kao leš, ono čime se to fizičkotijelo očituje prema van, vidjet ćemo da su to ponovnotvari vanjskoga fizičkog svijeta; jer ma gdje godpromatrali fizičko tijelo, bile to pojedine izlučineili otpadanje cijeloga fizičkog tijela u smrti, ononam pokazuje iste tvari koje nalazimo i u vanjskomefizičkom svijetu. Stoga moramo reći: što god se događau čovjeku, početak i kraj unutrašnjih procesa,unutrašnjih događanja srodni su vanjskome fizičkomsvijetu.No, materijalistička znanost iz upravo te činjenicedonosi zaključak koji se nikako ne može donijeti.Kad vidimo da čovjek jedući, pijući ili dišući unosiu sebe tvari vanjskoga fizičkog svijeta, kad vidimoda su one, kad ih izdisanjem, izlučivanjem ili smrćuponovno vraća vanjskom svijetu, s njime istovjetne,možemo samo reći da smo suočeni s jednim početkomi jednim krajem. Time nije izrečeno ono što se izmeđutoga događa vanjskom fizičkom tijelu.Olako se govori ο krvi što je čovjek u sebinosi. No, je li ikada itko istraživao tu krv u živomljudskom organizmu? To fizičkim sredstvima nijemoguće. Zbog toga se ne smije bez daljnjega donijetimaterijalistički zaključak: To što ulazi u tijeloi što iz njega zatim izlazi, to isto postoji i unutarljudskog organizma.U svakom slučaju, već vidimo da prilikomprimanja fizičke tvari koje, primjerice počinje unašim ustima, odmah nastupa i preobrazba. Akou usta stavimo zrnce soli, ono se odmah morarastopiti. Odmah nastupa pretvorba. Čovjekovo28

fizičko tijelo u svojoj nutrini nije jednako vanjskojprirodi. Preobražava ono što prima i to ponovnopreobražava. Tako u čovjekovom fizičkom organizmunalazimo što je u svome početku prilikomuzimanja fizičke tvari slično vanjskoj prirodi išto je i na kraju opet slično toj vanjskoj prirodi.Između toga se, međutim, nalazi ono što učovjekovom biću tek treba spoznati.Zamislite shematski ovo što sam rekao (vidicrtež). Imamo ono što čovjekov fizički organizamprima i imamo ono što izlučuje, a izlučuje i svoječitavo tijelo. Između primanja i izlučivanja u organizmuse odvijaju procesi. Uopće ne možemo bilošto reći ο primanju u fizički organizam i ο čovjekovomodnosu prema vanjskoj prirodi. Treba reći: Čovjekvanjskoj prirodi vraća vlastiti organizam. Vanjskafizička priroda uništava, rastače, raspršuje čovjekovleš. Čovjek rastvara sve što prima od vanjske prirode.Pođemo li, dakle, od organa koji primaju fizičko,ne dolazimo ni do kakvog odnosa prema vanjskojprirodi jer je oni razaraju. Do čovjekovog odnosaprema vanjskoj prirodi dolazimo samo ako pogledamošto čovjek izlučuje. S obzirom na lik što gačovjek donosi u fizički život, priroda je razarat^ljica;s obzirom na to što izlučuje, priroda prihvaća onošto joj čovjekov organizam daje. Tako da čovjekov29

fizički organizam pri svom kraju ne postaje sebinimalo sličan, ali zato postaje vrlo sličan vanjskojprirodi. Čovjekov fizički organizam postaje sličanvanjskoj prirodi tek izlučivanjem.Ako to promislite, reći ćete: Vani u prirodi sutvari različitih prirodnih carstava. One su danastakve kakvima su postale; ali one zacijelo nisu uvijektakve bile. I sama fizička znanost priznaje, ako seu vremenu ide unatrag i dođe do starih stanja Zemlje,ta su stanja sasvim drugačija od današnjih; ono,dakle, što nas okružuje vani, u prirodnim carstvima,tek je postalo onakvim kakvo je danas. A ako segleda čovjekovo fizičko tijelo, vidi se da ono najprijeuništava što prima, a zatim preobražava — ο tomeće još biti govora, ali treba reći i preobražava — usvakom slučaju mora to dovesti u takvo stanje izkojega će ga moći dalje voditi sve do današnje fizičkeprirode. To znači, ako si bilo gdje u čovjekovomorganizmu zamislite neki početak, gdje se tvari počinjurazvijati u smjeru izlučina, i zatim zamisliteZemlju (vidi crtež), onda se Zemlja mora u vremenuvratiti daleko unatrag do stanja u kojem se nekadanalazila, a u kojem se danas nalazi nutrina čovjekovogafizičkog organizma. Morate reći: Mora dase nekad u prošlosti čitava Zemlja nalazila u stanjuu kojem se danas nalazi nešto od čovjekove nutrine.A u kratkom vremenskom rasponu, u kojemu se onoorgansko pretvara u izlučine, u tom se kratkom vremenuu ljudskom organizmu ponavljaju unutrašnjiprocesi, zapravo ono što se tijekom dugih vremenadogađalo sa samom Zemljom.Stoga gledamo na vanjsku prirodu i kažemosebi: Ono što je danas vanjska priroda, nekad jebilo sasvim drugačije. No, gledamo li stanje u kojem30

se nekada nalazila vanjska priroda te hoćemo li pronaćinešto slično tomu, tada moramo pogledati usvoj vlastiti organizam. U njemu se još nalazi Zemljinpočetak. Svaki put kad jedemo, hrana u unutrašnjostipretvorbom prelazi u takvo stanje u kojemse nekada nalazila čitava Zemlja. A Zemlja se tijekomdugih vremena razvijala i postala onakvom kakvaje danas. Hrana koju čovjek pojede u njemu se daljerazvija do izlučina. U razvoju jednoga kratkogavremenskog raspona nalazi se ukratko ponovljenčitav Zemljin proces.Vidite, može se gledati proljetna točka u kojojsvake godine ο proljeću izlazi Sunce. Ona se pomiče,ide naprijed. U starim vremenima primjericeu egipatsko vrijeme, proljetna se točka nalazila uzviježđu Bika. Ona je uznapredovala i prošla zviježđemBika, Ovna, a danas se nalazi u zviježđu Riba.Ta se točka stalno pomiče sve dalje i dalje. Krećese u krugu. Nakon određenog vremena mora se ponovnovratiti. Proljetna Sunčeva točka obiđe nebeskikrug za 25 920 godina. Sunce taj krug obiđesvakoga dana. Izlazi, zalazi, prolazeći pri tome istimputanjama kojima prolazi i proljetna točka. Nadugo razdoblje od 25 920 godina gledamo kao naophodno vrijeme proljetne točke. Gledamo kratkorazdoblje izlaska i zalaska Sunca do povratka naishodišnu točku — gledamo na vremensko razdobljeod 24 sata. Pri tome Sunce u kratkom vremenu obiđeisti krug.Tako je s čovjekovim fizičkim organizmom. Tijekomniza godina Zemlja se sastojala iz tvari jednakihonima što ih mi nosimo u sebi kad postignemoodređeni stupanj procesa probave. To je upravo onomeđuvrijeme između primanja i izlučivanja, kada3]

primanje prelazi u izlučivanje; pritom u sebi nosimopočetak Zemlje. Za kratko vrijeme počinje izlučivanje.Pri tome smo slični Zemlji. Sada se Zemlji dajutvari u onom obliku kakve danas jesu. S našimprocesom ishrane u fizičkom tijelu činimo nešto sličnoonome što čini Sunce prilikom svoje ophodnjes obzirom na proljetnu točku. Stoga gledajući nafizičku zemaljsku kuglu možemo reći: Danas ta fizičkazemaljska kugla ima takve zakone koji rastvarajufizički lik. No, ta je Zemlja nekoć morala biti u takvomstanju da su na nju djelovali zakoni koji danas našfizički organizam dovode ondje gdje je hrana kadse nade u sredini između primanja i izlučivanja.To znači da u sebi nosimo zakone Zemljinog početka.Ponavljamo ono što je nekad bilo na Zemlji.Možemo, dakle, reći: Kad gledamo svoj fizičkiorganizam koji u sebe prima vanjske tvari i zatimih odbacuje, u obliku vanjskih tvari vidimo da jetaj fizički organizam u nekom smislu organiziranda prima i izlučuje današnju tvar; ali u sebi nosinešto što je postojalo u počecima Zemlje a što danasZemlja više nema, što je iz nje nestalo. Zemlja imazavršne, a ne početne produkte. Mi, dakle, u sebinosimo nešto što moramo potražiti unutar Zemljinekonstitucije u vrlo, vrlo starim vremenima. Ato što u sebi nosimo i što Zemlja kao cjelina nema,to je ono što čovjeka izdiže nad fizičko zemaljskopostojanje. To je ono što čovjeka dovodi do togada sebi kaže: U sebi sam sačuvao Zemljin početak.Kad rođenjem ulazim u fizičko postojanje, uvijeku sebi nosim nešto što Zemlja danas nema, ali štoje imala prije mnogo milijuna godina.Iz toga vidite da kad čovjeka nazivamo svijetomu malome, ne samo da možemo uzeti u obzir kakav32

je naš okolni svijet danas nego, da bismo razumjeličovjeka, moramo iz današnjeg stanja ući u minulavremena razvoja, moramo imati u vidu pradavnastanja Zemlje.Ono što ovako još postoji u čovjeku, a što Zemljaviše nema, ipak je još dostupno čovjekovom promatranju.To je moguće ako čovjek posegne za onimšto se može nazvati meditacijom. Navikli smo puštatida predodžbe kojima opažamo vanjski svijet u namajednostavno nastaju i odražavaju vanjski svijet. Uposljednjim se stoljećima čovjek jako navikao daodražava samo vanjski svijet i da pri tome uopćenije svjestan kako i sam iz svoje nutrine može slobodnostvarati predodžbe. Meditirati znači slobodnostvarati takve predodžbe iz svoje nutrine. To značisvijest ispuniti predodžbama koje ne dolaze iz vanjskeprirode, predodžbama izažetim iz nutrine, pri čemuje pozornost osobito usmjerena na snagu koja stvarapredodžbe. Nastaje osjećaj da u nutrini zaista postojidrugi čovjek, da se u nutrini zaista može osjetitinešto što se doživljava kao, primjerice mišićna snagapri pokretu ruke. Ta se mišićna snaga može doživjeti.Kad mislimo, obično ne doživljavamo ništa, ali jemeditacijom moguće snagu mišljenja, snagu kojomse oblikuju misli, toliko ojačati, da je se u nutrinidoživi kao i mišićnu snagu pri pokretu ruke. A meditiranjeima uspjeha, ako se naposljetku može reći:U svom sam običnom mišljenju zapravo potpunopasivan. Puštam da se sa mnom nešto događa. Puštamda me priroda ispuni mislima. No, ne dam se višeispunjavati mislima, nego u svijest dovodim one mislikoje ja hoću i prelazim od misli do misli jedinosnagom samoga unutarnjeg mišljenja. — Mišljenjepostaje sve jače i jače, kao što postaje jača mišićna33

snaga kad upotrebljavamo ruku. Naposljetku vidimoda je mišljenje isto tako jedno napinjanje, jednopipanje, jedan unutarnji doživljaj, kao i doživljajmišićne snage. Kad čovjek na taj način unutarnjedoživi sebe, tako da u sebi osjeti svoje mišljenjeonako kako se inače osjeća samo unutarnja mišićnasnaga, tada se njegovoj svijesti odmah javlja onošto u sebi nosi kao ponavljanje nekog ranijeg stupnjaZemlje. Uči spoznavati onu snagu koja u fizičkomtijelu pretvara i ponovno natrag pretvara hranu kojuje bio uzeo. A time što u sebi počinje doživljavatidrugog čovjeka koji je tako stvaran kao što je stvaransam fizički čovjek, dolazi ujedno do toga da i vanjskestvari svijeta počinje razmatrati tim osnaženimmišljenjem.Dragi prijatelji, zamislite: Gledam kamen s osnaženimmišljenjem, možda kristal kuhinjske soli ilikremena. Gledam tim unutarnjim osnaženjem nekikamen. Tada mi se čini da, kad sretnem nekogčovjeka, kao da sam ga već vidio. Time što ga sadapred sobom vidim, prisjećam se doživljaja s njimeod prije deset ili dvadeset godina. U međuvremenuje on možda bio u Australiji ili bilo gdje drugdje.Taj mi njegov lik sada dočarava doživljaj s njimeod prije deset ili dvadeset godina. Gledam li osnaženimmišljenjem kristal soli, gledam li kristal kremena,odmah mi se javlja onakva slika kristala soli ili kristalakremena kakvi su oni jednom bili. To je poput nekogsjećanja na prvobitno stanje Zemlje. No, tada tajkristal soli nije bio heksaedričan, nije imao šest ploha,sve se tada nalazilo u ustalasanom, tkajućemsvjetskom kamenom moru. Prvobitno stanje Zemljeizranja tako kao što izazvano prisutnim predmetimaizranja sjećanje.34

Pogled zatim ponovno svraćam na čovjeka ijavlja mi se isti dojam što ga inače imam ο prvobitnomstanju Zemlje u liku drugog čovjeka što ga svakiod nas nosi u sebi. I imam sasvim isti dojam kadviše ne gledam kamenje nego bilje. S određenimpravom mogu, osim ο fizičkom, govoriti i ο eterskomtijelu. Zemlja je nekoć bila eter. Iz etera je postaloto što je danas u njoj neorgansko i beživotno. Biljkau sebi nosi jedno prastaro stanje Zemlje. A i ja samnosim to u sebi u obliku drugog čovjeka, u oblikučovjekovoga eterskog tijela.Sve to ο čemu vam govorim može postati predmetompromatranja osnaženog mišljenja. Stoga možemoreći: Ako se čovjek potrudi da razvije osnaženomišljenje, moći će u sebi, u biljci, u mineralima kojibude sjećanje na pradavna vremena, osim fizičkogvidjeti i etersko.No, što mi znamo ο onome što se čovjeku javljau višem opažanju? Znamo da se Zemlja nekad nalazilau eterskom stanju, da je eter ostao, da danasjoš prožima biljke, životinje i u njima ga opažamo,a da prožima i čovjeka.Ipak ima još nešto. Minerale vidimo lišeneetera. Biljke vidimo obdarene eterom. No, učimoistodobno posvuda vidjeti eter. On je još danasovdje. Ispunjava prostor svijeta. On samo nemaudjela u vanjskoj mineralnoj prirodi. Posvuda jenazočan. I kad samo podignem kredu, primjećujemda se u eteru nešto događa. Oh, to je zamršenproces, zamršeno zbivanje kad podižem komadkrede. Moja ruka podiže kredu. Rad moje rukeu meni razvija određenu snagu. Ta je snaga umeni prisutna za vrijeme budnosti; za vrijemespavanja je nema. Ako pratim ono što radi eter,35

tj. opisanu pretvorbu hrane, vidim da se to odvijai u budnom stanju i u spavanju. Površno gledano,u to bi se kod čovjeka moglo isprva posumnjati,ali ne i kod zmija jer one, da bi probavljale, morajuspavati. Ali ono što se događa kad podignem ruku,može se dogoditi samo u budnome stanju. Eterskomi tijelo pri tome podizanju ne pomaže. Ipak,kad samo podignem kredu, moram nadvladati eterskesnage, moram djelovati u eter. No, vlastitoetersko tijelo to ne može. Moram, dakle, nositiu sebi trećeg čovjeka koji to može.Toga trećeg čovjeka isprva ne nalazim u biločemu sličnom vani u prirodi. Toga trećeg čovjekakoji se može kretati, koji može podizati stvari,koji može podizati svoje vlastite udove, ne nalazimu vanjskoj prirodi. Ali vanjska priroda, ukojoj se posvuda nalazi eter, dolazi u odnos stim čovjekom snaga, u kojega čovjek sam ulijevasnagu svoje volje.Isprva se taj unutrašnji razvoj snaga možejedino opažati na samome sebi, zahvaljujući u-nutarnjem doživljaju. No, ako meditaciju vodimodalje, ako u nutrini ne stvaramo samo predodžbepuštajući ih da prelaze jedna u drugu kako bismotime osnažili mišljenje, nego ako ga, pošto je takvoosnaženo mišljenje postignuto, ponovno uklonimo,ako potpuno ispraznimo svijest, tada postižemonešto posebno. Da, ako se čovjek oslobodi običnihmisli koje pasivno stječe, on pada u san. U časukad čovjek više ne opaža, više ne misli, pada usan jer je obična svijest pasivno stečena. Kad jenema, čovjek pada u san. No, ako se razviju snagepomoću kojih se vidi etersko, imat ćemo unutarnjeosnaženog čovjeka. Snage mišljenja osjećaju se36

onako kako se inače osjećaju snage mišića. Akosi odsugeriramo toga osnaženog čovjeka i ne padnemou san, izlažemo svijetu svoju praznu svijest.Tada u čovjeka objektivno ulazi ono što osjećakad pokreće svoje ruke, kad hoda, kad razvijasvoju volju. U svijetu prostora nigdje se ne mogupronaći snage koje pri tome djeluju u čovjeku.Ali to ulazi u prostor ako se uspostavlja praznasvijest na način koji sam opisao. Tada se učovjeku objektivno otkriva taj treći čovjek. A pogledamoli ponovno vanjsku prirodu, vidimo: Da,čovjek ima etersko tijelo, biljke imaju etersko tijelo.Minerali ga nemaju. Oni samo podsjećaju naprvobitan Zemljin eter. No, eter je posvuda. Kudagod pogledamo ili idemo, posvuda je eter. Ali onse ne pokazuje. Zašto? Zato što se ne pokazujekao eter.Vidite, ako pristupite biljkama meditativnomsviješću, kako sam to isprva pokazao, imat ćete eterskusliku. Pristupite li čovjeku, imat ćete eterskusliku. No, približite li se općem eteru svijeta, bitće vam kao da plivate u moru: posvuda je samoeter. On ne daje sliku; ali daje sliku u času kadpodižemo kredu: tada se u eterskom javlja slika gdjemoj treći čovjek razvija svoju snagu.Zamislite ovu sliku: Kreda prvo leži, moja rukahvata kredu, podiže je. To, ako hoću, mogu reproduciratipojedinim trenutačnim snimkama. Sve toima u eteru svoju protusliku. No, ta se protuslikau eteru vidi u onome času kad mogu opažati u stanjuprazne svijesti, kad mogu opažati trećeg čovjeka,ne drugog, eterskog čovjeka, nego onoga trećeg. Toznači da opći eter svijeta ne djeluje kao eter, ondjeluje kao treći čovjek.37

Mogu reći: Prvo imam fizičko tijelo (oval). Zatimetersko tijelo koje opažam meditativnom sviješću(žuto), zatim trećeg čovjeka, nazivam ga astralnim(crvenkasto). Posvuda unaokolo nalazi se ono štoje u svijetu bilo ono drugo, svjetski eter (žuto). Tajsvjetski eter isprva je neodređeno etersko more.U času kad u taj eter zračim bilo što od svogatrećeg čovjeka, on mi odgovara kao da je jednakmom trećem čovjeku; ne odgovara mi eterski negoastralno. Tako da posvuda u prostranom eterskommoru svojom vlastitom djelatnošću oslobađam neštošto je slično mome trećem čovjeku.Ako se pitam: Što je to što oslobađam? Što jeto što inače u eterskom postoji kao protuslika? Podižemkredu, moja ruka ide odozdo prema gore. Eterska38

slika ide odozgo prema dolje. To je prava protuslika.To je zapravo, astralna slika, ali je puka slika. Aono čime je ta slika izazvana jest današnji stvarničovjek. Naučim li, zahvaljujući onome što sam prijerekao, gledati unatrag na Zemljin razvoj, naučimli ono što se ukratko ponavlja primijeniti, kako samto opisao, na veliki plan razvoja, pokazat će mi sesljedeće:Imam današnje stanje Zemlje (vidi sliku). Vraćamse do eterske Zemlje. U njoj još ne nalazim ono štose mojom djelatnošću oslobađa u okolnom eteru.Moram ići još dalje, unatrag, i dolazim do još ranijegastanja Zemlje, kada je ona bila jednaka momevlastitome astralnom tijelu, kada je bila astralna,kada je bila biće koje je, zapravo, sam moj trećičovjek. A to biće moram tražiti u davno minulimvremenima, u mnogo starijim vremenima negoli suona u kojima je Zemlja bila eterska. A idući natragu vremenskom razvoju dolazimo do nečega što jezaista tako kao da u prostoru vidimo neki udaljenipredmet, recimo neko svjetlo koje dopire do nas.39

(Crtanje) Ono je tamo a svijetli dovde, razvija slike,dopire dovde. Ovdje sam ga napustio, ovdje za prostorimam samo vrijeme. Ono što je istovjetno momeastralnom tijelu postojalo je u pradavnim vremenima,ali je još uvijek i ovdje. Vrijeme nije prestalo postojati,još je ovdje. I kao što svjetlo u prostoru dopiredovde, tako ono što je bilo u davno prošlom vremenudjeluje do u sadašnjost. Čitav je vremenski razvojzapravo još tu. Nije nestalo što je nekada bilo akoje to nešto pout onoga što je u vanjskom eteru sličnomome vlastitome astralnom tijelu.Dolazim ovdje do nečega što u duhu postojii što vrijeme pretvara u prostor. To nije drugačijenegoli telegrafske korespondencije. Tako jakad podignem kredu i stvaram u eteru sliku, korespondirams onime što je za vanjsko gledanjeodavno prošlo.Vidimo kako čovjek biva postavljen u svijet nasasvim drugačiji način negoli mu se to isprava čini.No, također razumijemo zašto čovjeku iskrsavajuzagonetke svijeta. Čovjek, iako si to ne razjašnjava— a danas si to ne razjašnjava čak ni znanost— osjeća u sebi etersko koje pretvara hranu i ponovnoje natrag pretvara. To ne nalazi u kamenju, kamenjeje u pradavnim vremenima još postojalo kaoopći eter. A u tom je općem eteru djelatno neštojoš starije. Kako, dakle, vidimo, čovjek u sebi nosipradavnu prošlost na dva načina: bližu prošlostu svom eterskom tijelu i davniju prošlost u svomastralnom tijelu.Ako čovjek danas promatra prirodu zapravoobično promatra samo neživo. Sam život u biljcipromatra jedino tako da tvari i zakone u tvarimakoje je istražio u laboratoriju poslije primjenjuje40

na biljke. Izostavlja rast, ne obazire se na rast, naživot u biljkama. Današnja znanost promatra biljkukao netko tko u ruke uzima knjigu, gleda samo oblikeslova, ali ne čita. Sadašnja znanost tako promatrasve na svijetu.Da, ako otvorimo neku knjigu a ne umijemočitati, oblici če nam izgledati vrlo zagonetno. Zaistanije shvatljivo zašto neki oblik izgleda upravo ovako:d, 1, zatim a, pa η — dlan. Što rade ti oblici jedankraj drugoga? To je zaista zagonetno. To je zagonetkasvijeta. — To što sam vam izložio kao način pristupajest učenje čitanja svijeta i čovjeka. A učenjem čitanjapomalo se približavamo rješenju zagonetke.Vidite li, dragi prijatelji, danas sam vam htioprikazati samo opčeniti tijek čovjekovog razmišljanjakojim se može izići iz očajnog stanja u kojem sečovjek nalazi i koje sam jučer izložio. Razmotrit ćemokako se može sve dalje doprijeti u čitanju pojavavani u svijetu i u čitanju pojava u čovjeku.Time se, međutim, uključujemo u misaone tijekovesasvim neuobičajene današnjem čovjeku. Ašto je uobičajeno? Uobičajeno je reći: To ne razumijem.— No, što to znači: to ne razumijem? — To neznači ništa drugo nego: Ne podudara se s onim štosu me naučili u školi. Navikli su me misliti onakokako su me u školi uputili. No, škola se temelji napravoj znanosti. Da, ali ta prava znanost! Tko jemalo stariji, kao što sam ja, imao je prilike štoštadoživjeti. Tako smo vidjeli da je za proces uzimanjahrane i njezine pretvorbe u čovjekovom organizmu,ο čemu sam ovdje danas govorio, mnogo togapotrebno. Nabrajamo: bjelančevine, šećer, škrob,masti, voda, soli — to je čovjeku potrebno. Zatimse eksperimentira.41

Pođemo li dvadesetak godina unatrag nalazimorezultate ispitivanje koji govore da je čovjeku potrebno120 g bjelančevina na dan kako bi mogaoživjeti. To je prije dvadeset godina bila znanost.Što je danas znanost? Danas je znanstveno da jedovoljna količina od 20 do 50 g. To je danas znanost.Tada je bilo znanstveno reći ako nema onih120 g, čovjek je neishranjen, obolijeva. Danas jeznanstveno reći kako je štetno uzimati više od 50g a da je dovoljno i 20 g. A uzima li se više odtoga, u crijevima se stvaraju trule supstancije kojeuzrokuju samotrovanje tijela. Štetno je, dakle, uzimativiše od 50 g bjelančevina. To je danas znanost.No, to nije samo znanost, to je istodobno i život.Jer, zamislite, prije dvadeset godina, kada je biloznanstveno da je potrebno 120 g ljudima se govorilo:Morate uzimati takvu hranu koja sadrži 120 g bjelančevina.— Pri tome bi trebalo pretpostaviti dato čovjek sve može i platiti. To zahvaća u nacionalnogospodarstvo. Tada su brižno tumačili kako je biljnomhranom nemoguće dobiti tih 120 g bjelančevina.Danas znamo da se potrebna količina bjelančevinamože dobiti svakom hranom; jer ako jednostavnojedemo dovoljno krumpira, čak ne moramo ni mnogojesti, ako jedemo krumpir s malo maslaca, dobitćemo dovoljnu količinu bjelančevina. Danas je potpunoznanstveno izvjesno da je tome tako. Pri tometreba imati na umu: Ako se čovjek napuni sa 120g bjelančevina, njegov će apetit krajnje oslabjeti.No, ako mu hrana sadrži 20 g bjelančevina, a dogodimu se da jedanput pojede nešto što ne sadrži tih20 g tako da je u manjku, ta mu hrana ne ide utek. Njegov instinkt ponovno postaje siguran. Noda, pri tome ima još uvijek pothranjenih ljudi. Tome42

su drugi uzroci, a ne manjak bjelančevina. Zacijelopostoji bezbroj ljudi koji pate od koječega, pa i odsamotrovanja jer se pretrpavaju bjelančevinama.Sada neću govoriti ο prirodi zaraznih bolesti,ali čovjek je najviše podložan zarazi ako uzima 120g bjelančevina. Najlakše će oboljeti od difterije iličak od boginja. Uzima li samo 20 g, vrlo će se teškozaraziti.Nekada je, dakle, bilo znanstveno: Potrebno jetoliko bjelančevina da se čovjek sam time otruje ida se time izloži svakoj mogućoj zarazi. To je bilaznanost prije dvadeset godina? Da, vidite, ono štomislimo ide u smjeru znanstvenosti; ali kad pogledamošto je u vrlo važnim stvarima još prije kratkogvremena bilo znanstveno i što je danas znanstvenoonda je ta znanstvenost, ipak bitno poljuljana.To je nešto što kao osjećaj treba prihvatiti sadakada se javlja nešto kao što je antropozofija kojamišljenje, sve čovjekovo umovanje, svu duševnostdovodi u jedan drugačiji smjer od uobičajenog. Htiosam, dakle, samo upozoriti na nešto što se isprvačini kao uputa za ulazak u neko drugačije mišljenje,u neko drugačije razmišljanje.43

TREĆE PREDAVANJEDornach, 27. siječnja 1924.Danas bih održao još jedno predavanje u kojem želims određenog gledišta ukazati na odnos egzoternogprema ezoternom životu, odnosno na prijelaz odobičnog znanja imaginacijskoj spoznaji. Pri tomeu potpunosti vrijedi ono što sam već izložio u Oglasnikuza članove pri opisu Slobodne visoke škole zaduhovnu znanost. Svaki čovjek, ako nema predrasuda,može steći uvid u sve što je inicijacijska znanostkad se to uobliči u odgovarajuće ideje. Stoga se nemože reći da prvo mi sami moramo postići inicijacijukako bismo prozreli ono što nam znanost inicijacijemože reći. Danas bih htio razmatrati odnos antropozofijeprema njezinom izvoru, izvoru antropozofijekoji je, u stvari, znanost inicijacije. Prva dvapredavanja zajedno s ovim današnjim bit će nekavrsta uvoda predavanjima što ću ih sljedeći put održatiu Općem antropozofskom društvu: Podjela čovjekana fizičko tijelo, etersko tijelo itd.Pogledamo li današnju čovjekovu svijest, rećićemo: Čovjek stoji ovdje na Zemlji, gleda u kozmičkaprostranstva, ali pri tome ne osjeća vezu izmeđusamoga sebe i onoga što ga okružuje na Zemlji stim kozmičkim prostranstvima. Jer, pogledajmo samokako apstraktno opisuju Sunce svi oni koji mislezastupati znanstvenu spoznaju. Pogledajmo kako istiljudi pišu ο tome što je Mjesec. Bez obzira na tošto ljeti Sunce grije a zimi ne, što je Mjesec omiljeniprijatelj zaljubljenih, malo se zapravo razmišlja οvezi čovjeka, koji živi ovdje na Zemlji, i nebeskihtijela.44

Ipak je za spoznaju tih veza potrebno samomalo razviti u sebi ono gledanje ο kojem sam vamna pretprošlom satu ovdje govorio. Treba razvitisposobnost da se vidi ono što su ljudi nekada znali.Oni su svemiru bili bliskiji nego današnji ljudi. Svijestim je bila naivna, njihova je spoznaja bila višeinstinktivna negoli razumska. Unatoč tome, umijelisu razmišljati, umovati ο vezi pojedinih zviježđa sčovjekovim bićem i njegovim životom.Ta veza čovjeka i zviježđa, pa time i cijelogsvemira ponovno mora uvrijeti u ljudsku svijest.Ona će uvrijeti u svijest bude li se antropozofijanjegovala na ispravan način.Čovjek danas misli da je njegova sudbina, njegovakarma ovdje na Zemlji i ne podiže oči zvijezdamada u njima pronađe nagovještaj ο tome što je ljudskasudbina. Antropozofija treba usmjeriti pozornostna čovjekov udio u nadosjetilnome svijetu. No, svešto čovjeka ponajprije okružuje pripada, zapravo,samo njegovome fizičkom tijelu, u najboljem slučajunjegovome eterskom tijelu. I mi, ma kako dalekogledali u zvjezdane svjetove, zvijezde vidimo zbognjihovoga svjetla. Svjetlo je eterska pojava. Sve štou svijetu opažamo svjetlom eterska je pojava. Makako daleko zagledali u svemir i puštali da nampogled njime jednostavno kruži, dalje od eterskoganećemo doći.No, čovjekovo biće odlazi u nadosjetilno. Svojenadosjetilno biće čovjek nosi iz predzemaljskogu zemaljsko postojanje, a nakon smrti to nadosjetilnobiće opet iznosi iz fizičkoga i iz eterskogabića.Od svjetova u kojima je čovjek bio prije negolije sišao na Zemlju i u koje će stupiti pošto prode45

kroz vrata smrti u širinama Zemlje i kozmosa u stvariničega nema. No, dvoja su vrata koja iz fizičkoga ieterskoga vode u nadosjetilni svijet. Jedna su vrataMjeseca, a druga su vrata Sunca. Mjesec i Sunceispravno razumijevamo samo ako smo svjesni dasu oni vrata nadosjetilnog svijeta, vrata nadosjetilnogsvijeta koja su usko povezana s onime što čovjekovdje na Zemlji doživljava kao svoju sudbinu.Promotrimo s ovog gledišta ponajprije što jeMjesec. Fizičar ne zna ništa ο Mjesecu. Zna samoda Mjesec zrcali Sunčevo svjetlo. On zna: Mjesečevoje svjetlo reflektirano Sunčevo svjetlo. Tu, međutim,zastaje. Ne uzima u obzir da je to nebesko tijelošto ga naše fizičke oči vide kao Mjesec nekoć bilopovezano s našom Zemljom.Nekad je Mjesec bio učlanjen u Zemlju; bio jedio Zemlje. U pradavna se vremena odvojio od Zemljei u nebeskom prostoru postao zasebno nebeskotijelo. No, ne samo da je Mjesec u nebeskome prostorupostao zasebno nebesko tijelo, što se može gledatis fizičke strane, nego postoji još nešto bitnodrugačije.Tko s punom ozbiljnošću proučava minule kulturei civilizacije uočit će da je u stara vremenadiljem Zemlje bila raširena jedna pramudrost, tikvapramudrost od koje potječe mnogo toga što uvirei u naša vremena i što je, zapravo, mnogo smislenijeod onoga što se danas znanošću može ispitati.A tko s takvog gledišta promatra indijske Vede ilifilozofiju yoge, osjetit će, prije svega, duboko strahopoštovanjeprema onome što mu se ovdje nadajeu pretežito umjetničkom obliku, u obliku danas neuobičajenom,koji to više ulijeva strahopoštovanješto se više čovjek u njega udubljuje. Ako tim stvarima46

ne pristupimo na današnji suhi, trezveni način negoako im dopustimo da na nas djeluju svim svojimunutrašnje-poticajnim, a ipak dubokim načinom, u-vidjet ćemo da je i iz vanjskih dokumenata vidljivoono što na temelju svojih spoznaja govori duhovnaznanost, antropozofija; nekad je, iako ne u razumskomnego više u pjesničkom obliku, našom Zemljom bilarasprostranjena pramudrost.No, suvremeni je čovjek, zbog svoga fizičkogtijela, upućen na to da mudrost shvaća fizičkim mozgom.Taj se mozak kao oruđe mišljenja razvijao tektijekom dugih vremena. U vrijeme kad je na Zemljibila pramudrost, nije postojao takav mozak kao danas.U ona je vremena mudrost bila svojstvena bićimakoja nisu živjela u fizičkom tijelu.Nekada su ljudi na Zemlji drugovali s bićimakoja nisu živjela u fizičkom tijelu. To su bili velikipraučitelji čovječanstva koji su nestali s lica Zemlje.Nije samo fizički Mjesec izišao u svemir nego su snjim izašla u svemir i ova bića. Tko s istinskim razumijevanjemgleda Mjesec, reći će: Tamo gore je svijetbića koja su nekoć bila s nama na Zemlji i koja sunas u prijašnjim zemaljskim životima poučavala, asada su se povukla na mjesečevu koloniju. Samokad se stvari promatraju na ovaj način, dolazi sedo istine.Čovjek u svom fizičkom tijelu može danas, zapravo,tek samo naslutiti, ako smijem tako reći, štoje jednom bila pramudrost. U drevna vremena, kadsu poučavali učitelji pramudrosti, ta je pramudrostbila dijelom ljudska svojina. Pramudrost čovjek nijeprimao razumom nego instinktom. Na taj su mu senačin mogla objavljivati viša bića od onih koja suživjela u fizičkom tijelu.47

I tako nam sve ono što je povezano s Mjesecomukazuje na čovjekovu prošlost. Ta prošlost za današnjegčovjeka više ne postoji. On je više nema. No,on je ipak u sebi nosi. U okolnostima u kojima danasživimo između rođenja i smrti, zapravo ne susrećemobića ο kojima sam vam upravo govorio. Onasu bila zemaljska, a sada su postala Mjesečeva bićai s njima se susrećemo u životu između smrti i novogrođenja. A ono što u sebi podsvjeno nosimo i štouvijek upućuje preko praga rođenja na jedno ranijepostojanje, što nam dolazi iz podsvijesti, što namne dolazi do jasnoće razuma pa je stoga povezanos osjećajima, to prema mjesečini ne upućuje samoinstinkt zaljubljenih, nego prema mjesečini upućujeupravo onoga tko polaže važnost na ta podsvjesnanagnuća čovjekove prirode.Ono što nesvjesno u sebi nosimo upućuje nasna Mjesec. Ο tome nam svjedoči činjenica da je Mjesecnekad bio sjedinjen sa Zemljom te da su s njomnekad bila sjedinjena i bića koja ga nastanjuju. Itako Mjesec predstavlja vrata što vode u nadosjetilno.Tko ga ispravno proučava, naći će već i u njegovimvanjskim fizičim svojstvima uporište za to da Mjesecpredstavlja vrata u nadosjetilno.Jer, razmotrite samo način na koji se opisujeMjesec s njegovim planinama itd. Sve ovo ukazujena to da te planine, ta čitava Mjesečeva konfiguracijane može biti onakva kakva je na Zemlji. Uvijek se,primjerice, isticalo da na Mjesecu nema vode, danema zraka. Tomu nije tako. Mjesečeva je konfiguracijaonakva kakva je nekad bila Zemljina dok jošnije postala potpuno mineralna.Danas vam to izlažem samo aforistički. Moraobih vam pročitati brojne svoje knjige, morao bih48

vam pročitati mnogo toga iz različitih predavanjakad bih htio sažeti rezultat onoga što sam ovdjeveć izlagao i što sada izlažem. Ovdje bih, međutim,htio samo uvodno izložiti kako djeluje antropozofija.Pokazao sam kako ona iz fizičkoga vodi ponovnoonom duhovnomu. Pomoću antropozofije čovjek učiprirodno misliti jer on to danas uopće ne umije.Vidite, danas čovjek zna da se fizička tvar njegovogatijela tijekom zemaljskog života često mijenja.Mi se neprekidno ljuštimo. Režemo nokte. Sve iznutrine ide prema površini te se ono što je bilo usredištu tijela na kraju nade na površini. Mi to odbacujemo.Neka nitko od vas, dragi prijatelji, nemisli da bi krv i meso ili uopće fizička tvar kojadanas sjedi na ovome stolcu sjedila ovdje i prijedeset godina. Sve se to izmijenilo. A što je ostalo?Ostalo je vaše duševno-duhovno biće. Ο tome sedanas barem znade, iako se nema uvijek na umuda svi ljudi koji ovdje danas sjede na svojim stolcimaunatrag deset ili dvadeset godina nisu imali istemišiće i iste kosti.Kad ljudi uzdignu pogled prema Mjesecu, u svijestiim je otprilike ovo: Ono što čini vanjsku fizičkuMjesečevu masu bilo je isto takvo i prije mnogomilijuna godina. A uopće nije bilo takvo, kao štoni čovjekovo fizičko tijelo unatrag dvadeset godinanije bilo isto. Fizička tvar zvijezda* ne izmjenjujese doduše tako brzo. No, toliko im vremena nijepotrebno koliko za Sunce iznose proračuni fizičara.Proračuni su sigurni, ali nisu točni. To sam iprije češće spominjao. Pogledajte, rekao sam možete,primjerice, ispitati kako se iz mjeseca u mjesec mijenja* Misli se na Sunce i Mjesec, (op. prev.)49

konfiguracija vašeg srca. To zatim možete izračunatiza razdoblje od tri godine. Zatim možete vrlo točnoutvrditi kakva je bila konfiguracija srca unatrag tristogodina ili kakva će biti za tristo godina. Dobit ćetevrlo lijepe brojke. Račun je posve točan. Računi mogubiti sasvim točni. No, srca prije tristo godina nijebilo niti će ga za tristo godina biti.Ovako danas računaju geolozi. Promatraju slojeveZemlje, izračunavaju kako se ti slojevi tijekomtisućljeća mijenjaju, sve to pomnože i kažu: No da,prije dvadeset milijuna godina bilo je to tako! Toje sasvim isti proračun s istim smislom — samo štoprije dvadeset milijuna godina svega toga na Zemljinije bilo, a nakon dvadeset milijuna godina togaopet neće biti.Bez obzira na to, kao što čovjek potpada izmjenitvari, tako izmjeni tvari potpadaju i nebeska tijela.Uzdignemo li pogled prema Mjesecu, znamo da tvarkoju danas vidimo prije mnogo tisućljeća na Mjesecunije postojala, isto tako kao što prije deset godinanije postojala vaša tvar na ovim stolcima. One štoodržava Mjesec jesu njegova duševno-duhovna bića;isto je tako duševno-duhovno u vama ono što vasodržava.A tek kad znamo da je fizički Mjesec nekoć izašaou svemir! A ono što se fizički odvojilo od Zemljeneprekidno mijenja svoju tvar, dok bića koja nastanjujuMjesec na njemu ostaju, ona su ono stalnobez obzira na njihovo kretanje kroz opetovane životeMjeseca itd. No, u to danas nećemo ulaziti.Ako Mjesec ovako promatramo, dobit ćemo nekuvrstu znanosti ο Mjesecu, koja se ne upisuje samou glavu nego i u čovjekovo srce. Stječe se povezanosts duhovnim kozmosom, Mjesec se shvaća kao jedna50

od vrata u duhovni kozmos. Sve što se nalazi u dubinamanašega bića, ne samo podsvjesni osjećajiljubavi nego sve što postoji u nesvjesnim dubinamaduše, a što je posljedica prijašnjih zemaljskih života,suovisi s Mjesecom. Mjesecu se otimamo s onimešto čini naše sadašnje postojanje. Mi se neprekidnootimamo Mjesecu. Kad osjetilima gledamo i slušamo,kad razumom mislimo, kad, dakle, spoznajemoono što ne izvire iz dubina duše i što u nama djelujekao prošlost, kad gledamo što nas uvijek iznovapriziva u sadašnjost, bivamo isto tako upućeni naSunce kao što prošlošću bivamo upućeni na Mjesec.Samo što Sunce djeluje na nas zaobilaznim putem,preko fizičkoga tijela. Ako samostalno i svojom voljomhoćemo prisvojiti ono što nam daje Sunce moramotu volju i taj razum potaknuti. S time što miljudi danas uviđamo da svojim okretnim razumomi svojim umom ne postižemo ni izdaleka ono dočega dolazimo instinktom tj. da u svemiru jednostavnopostoji Sunce.Svatko zna, ili bi barem mogao znati, da nesamo što nas Sunce svakog jutra budi da bi nas izmraka prizvalo svjetlu nego da je Sunce izvor našihsnaga rasta, ali i izvor duševnih snaga rasta.Ono što u tim duševnim snagama djeluje iz prošlostipovezano je s Mjesecom, ono što djeluje u sadašnjosti,a do čega ćemo se u budućnosti svojom voljomrazviti, ovisi ο Suncu.Isto kao što Mjesec upućuje na prošlost, Sunceupućuje na budućnost. Uzdižemo pogled prema objemazvijezdama; zvijezdi dana, zvijezdi noći, i gledamosrodnost obiju zvijezda jer nam obje šalju isto svjetlo.A kad gledamo u sebe, gledamo u sve ono što jeutkano u našu sudbinu s obzirom na ono što smo51

kao ljudi u prošlosti proživjeli i u toj sudbini, ukojoj je utkana prošlost, vidimo svoju unutarnjeMjesečevo postojanje. U onome što određuje sudbinune samo u sadašnjosti nego i za budućnostuočavamo djelovanje Sunca. I vidimo kako se prošlosti budućnost u ljudskoj sudbini međusobnoprotkivaju.U čovjeka možemo pobliže promatrati povezanostizmeđu prošlosti i budućnosti. Pretpostavimoda se dvoje ljudi u određenoj životnoj dobi nadeu nekoj zajednici. Tko ne razmišlja ο tome, tko nepromišlja, reći će: Tu sam bio ja, tu je bio onaj drugi,to je bilo mjesto, npr. Müllheim, a u Mullheimu smose sreli. — Ο tome dalje ne razmišlja.Onaj koji dublje razmišlja, prati život jednogakojemu je, kada su se sreli možda bilo trideset godina,prati žviot drugoga, kojemu je bilo možda dvadeseti pet godina. Moći će vidjeti kako se čudnovato,kako se čudesno korak po korak život to dvoje ljudiod njihovoga rođenja na Zemlji razvijao tako dasu se napokon sreli na tome mjestu. Može se reći:Dolazeći iz najudaljenijih mjesta ljudi se u sredinisvog života negdje sretnu. Kao da su sve svoje putoveusmjerili tako da bi se sreli.No, sve to nisu izveli zato što su bili jedan drugogsvjesni. Jer oni se uopće još nisu bili vidjeli ili baremnisu procijenili da će se na taj način sresti. Sve seto odvija u nesvjesnome: Potpuno se nesvjesni krećemoprema važnim trenucima, prema važnim točkamaživota. A sudbina se ponajprije tka upravo iz toganesvjesnoga.Počinjemo razumijevati ljude sa životnim iskustvomkada slušamo čovjeka poput Goetheova prijateljaKnebela, koji je u dubokoj starosti rekao: Kad se

osvrnem na svoj život, čini mi se kao da je svakikorak bio usmjeren tako da sam na kraju moraodospjeti na određeno mjesto.No, zatim dolazi trenutak kad se ono što seodigrava između tih ljudi odigrava s punom sviješću.Oni se upoznaju, upoznaju svoje temperamente,svojstva, karaktere, osjećaju jedan prema drugomsimpatiju ili antipatiju itd.Ako sad ispitamo kako to suovisi sa svemirom,vidjet ćemo: U putovima kojima su ljudi išli do trenutkau kojem su se sreli bile su djelatne Mjesečevesnage. Zatim počinje djelovanje Sunca. Tada oni naizvjestan način ulaze u jasno svjetlo Sunčeva utjecaja.Sada su svojom sviješću stalno prisutni i tubudućnost počinje osvjetljavati prošlost, kao što Sunceosvjetljava Mjesec. I time što budućnost osvjetljavaprošlost, prošlost sa svoje strane osvjetljava čovjekovubudućnost kao što Mjesec reflektiranim svjetlomosvjetljava Zemlju.Postavlja se pitanje umijemo li u životu razlikovationo što je u čovjeku sunčano od onog štonosi Mjesečevo obilježje. Već se ponešto može razlikovatii osjećajem, ako ga dublje shvatimo, a nesamo površno. Već u djetinjstvu i u mladosti čovjeksreće druge ljude s kojima dolazi samo u izvanjskuvezu. On prolazi mimo njih, oni mimo njega, pričemu možda jedni s drugima imaju i te kako važneveze. Svi ste vi išli u školu; a jedva tko može rećida je imao učitelja s kojim je imao dublje veze; no,tu i tamo ima netko tko će reći: Ο da, bio je jedanučitelj koji je na mene ostavio takav dojam da samhtio postati kao on; ili — Ostavio je na mene takavutisak da sam poželio da nestane s lica Zemlje. Može,dakle, biti simpatija, a može biti antipatija.53

A tako je to i u kasnijem životu. Nailazimona druge ljude. Oni donekle zaokupljaju samo razum,možda su samo estetski doživljaj. Pomislitesamo koliko je puta netko upoznao nekog drugogčovjeka; sretne li zatim ljude koji ga takođerpoznaju, razgovarat će ο njemu i zaključiti daje sjajan ili da je neugodan tip. To može biti razumska,a može biti i estetska prosudba. Postoje, međutim,i drugačiji slučajevi. Ima ljudskih veza kojese ne iscrpljuju samo razumskom ili estetskomprosudbom nego se temelje na volji, i to tako izrazitona volji da ne kažemo samo, kao u djetinjstvu,kako bismo htjeli biti poput određenog čovjekaili bismo ga htjeli izbrisati s lica Zemlje nego smou najdubljoj podsvijesti, u našoj volji, tako dirnutida kažemo: Čovjeka koga smo sreli nismo ocijenilisamo po tome je li dobar ili zao, pametan ili glupi slično, nego bismo rado i sami od sebe radilito što je njegova volja, mi uopće ne želimo napregnutirazum kako bismo ga prosudili; Cjelokupnidojam što ga je na nas ostavio htjeli bismo unijetiu svoju volju.Postoje ta dva odnosa prema ljudima. Jedni djelujuna naš razum, u najboljem slučaju na estetskiosjećaj; drugi djeluju na našu volju, na naše dubljeduševno biće. Ο čemu to svjedoči? Pogledajte kadljudi djeluju na našu volju. Mi ne osjećamo samojaku antipatiju ili simpatiju, nego bismo to što osjećamokao simpatiju ili antipatiju htjeli i voljno iživjeti.U tom su slučaju ti ljudi u prethodnom zemaljskomživotu na neki način s nama bili povezani. Dojmeli se ljudi samo našeg razuma ili samo estetski, pojavljujuse u našem životu a da s nama nisu povezaniu prijašnjem životu.54

Već iz toga vidite; u ljudskom životu, u ljudskojsudbini prošlost i sadašnjost zajedno djeluju u budućnost.Jer ono što doživljavamo s ljudima, ako ine djeluje na našu volju, ponovno će doći do izražajau sljedećem zemaljskom životu.Kao što Sunce i Mjesec, kružeći istom putanjom,stoje u međusobnoj vezi, tako su i u čovjekovombiću prošlost: ono Mjesečevo u čovjeku, i budućnost:ono Sunčevo u čovjeku, međusobno povezane.Možemo doći do toga da u Suncu i Mjesecu negledamo samo vanjska svjetlosna tijela nego onošto nam vani, u prostranstvima kozmosa, zrcali našuvlastitu sudbinu. Kao što u određeno vrijemeMjesečevo svjetlo prelazi u Sunčevo a Sunčevo uMjesečevo, tako se u našim sudbinama, prelazećijedna u drugu, uvijek isprepliću prošlost i budućnost.Da, one se u pojedinim ljudskim vezama međusobnoprožimaju.Uzmimo putove kojima su ljudi prolazili, jedantijekom trideset drugi tijekom dvadeset i pet godina.Zatim se susreću. Sve što su proživjeli, jedan dodvadeset i pete drugi do tridesete godine, pripadaonome Mjesečevom u čovjeku. Sada kad su seupoznali, kada su svjesno stupili jedno pred drugo,stupaju u sudbinsko — Sunčevo povezujući prošlosti budućnost, da bi opet dalje tkali sudbinu zabuduće živote.Vidljivo je kako na čovjeka djeluje sudbina,kako u pojedinom slučaju čovjek djeluje samo narazum drugog čovjeka ili samo estetski ili, pak, samona volju i na s njom povezani osjećaj.Danas ću vam sasvim aforistički govoriti ο putuantropozofije i putu njezinog izvora, ο inicijacijskojznanosti. To ćemo zatim točno razraditi u svim56

pojedinostima. Ono što sam vam ο inicijacijskoj znanostido sada izložio može svatko doživjeti na osnovineposredne spoznaje. Sudbina se može shvatiti spoznajom.Ono osebujno unutrašnje, intimno pojavljivanjedrugog čovjeka u nama samima ukazuje naprošlu karmu. Ako me čovjek tako dirne da se nedojmi samo mojih osjetila i razuma nego potakneu meni i volju, tada je otprije samnom karmičkipovezan. S malo istančanijim, intimnijim smislommoguće je osjetiti na koji je način netko s namakarmički povezan.Ako, međutim, čovjek postigne određeni stupanjrazvoja, prolazeći putom koji sam opisao u knjizi"Kako se stječu spoznaje viših svjetova?" i u drugomdijelu svoje knjige "Osnove tajne znanosti", doživjetće istu stvar na bitno drugačiji način. Kad čovjekdoživi inicijaciju, ne doživljava drugog čovjeka skojim je bio karmički povezan samo tako da kaže:On djeluje na moju volju. On djeluje u mojoj volji— nego doživljava drugoga zaista osobno u sebi.A ako čovjek koji je iniciran pristupi drugome čovjekas kojim je karmički povezan, onda je taj drugi čovjeksa svojim samostalnim govorom, sa svojim samostalnimriječima i objavama u njemu tako prisutanda iz njega govori kao što je inače prisutan čovjekkoji stoji pokraj nas i nama govori. Ono što se inačeu volji samo osjeća, karmička povezanost, ona sekod iniciranog javlja tako da iz njega govori onajdrugi čovjek, kao što bi inače govorio čovjek kojipokraj njega stoji. Stoga suočavanje s karmom upućenomeu inicijacijsku znanost znači: Drugi čovjekne djeluje samo na njegovu volju, nego djeluje unjemu tako snažno, kao što bi inače djelovao čovjekkoji stoji pokraj njega.56

Ono što se inače za običnu svijest javlja kaovoljni ili osjećajni element, dakle podsvjesno, u višojse svijesti uzdiže do potpune konkretnosti. Reći ćete:Da, ali u tom slučaju inicirani u sebi nosi čitavomnoštvo ljudi s kojima je karmički povezan. — Toje zaista tako. Stjecanje spoznaje ne temelji se natome da čovjek nauči nešto više govoriti nego drugiali isto tako govori kao i oni, nego je to zaistazadobivanje još jednog dijela svijeta.Ako, dakle, hoćemo govoriti ο tome kako karmadjeluje u ljudima da bi uobličila njihove međusobnesudbine, moramo to moći potkrijepiti znanjem οtome kako u čovjeku govore drugi ljudi i kako onizaista postaju dijelom njegova vlastitog bića.Za onoga koji nije iniciran takav opis ne moraznačiti nešto onostrano. On to može reći, i reći ćeako ima zdrava osjetila: Jasno je da čovjek kojegačujem govoriti i s kojim sam karmički povezan nijeu meni; no, osjećam ga u svojoj volji i u načinukojim drma mojom voljom. — Čovjek uči razumijevatitu uzdrmanost volje. Uči razumijevati ono što sedoživljava u običnoj svijesti, a što se ničim drugimu svom istinskom i konkretnom značenju ne možerazumijeti doli inicijacijskom znanošću.Danas mi je bilo osobito važno istaknuti daonaj magloviti osjećaj karmičke povezanosti s drugimljudima za iniciranoga postaje konkretnim doživljajem.I kao što se to može reći ο karmi, ο čovjekovojsudbini, tako se to može reći i za sve ono čime sebavi inicijacijska znanost.I druge stvari mogu čovjeku nagovijestiti nakoji je način karmički povezan s drugim ljudima.Neki će od vas promatrajući život uočiti da susrećuljude ο kojima ne sanjaju; s njima dugo žive, ali57

ih ne mogu sanjati. Susreću druge ljude kojih se usnovima ne mogu riješiti. Tek što su ih vidjeli i većih sljedeće noći sanjaju. Uvijek se iznova pojavljujuu snovima.Snovi su izraz onoga što je naglašeno prisutnou podsvijesti. Ljudi ο kojima odmah sanjamo netomšto smo ih vidjeli zasigurno su ljudi s kojima smokarmićki povezani. A oni ο kojima ne možemo sanjatiostavljaju na naša osjetila tek površan utisak.U životu ih srećemo a da s njima nismo karmičkipovezani.Ono što živi u dubinama naše volje je poputbudnoga sna. Inicirani ο tome budnom snu ima punusvijest. I zato čuje kako iz njega govori onaj s kojimje karmički povezan. Samo se po sebi razumije dapri tome uvijek ostaje razborit, da ne ide naokoloi ne govori kao inicirani iz svih onih ljudi koji govores njim. Navikava se da se sasvim konkretno obraćaljudima koji su s njim karmički povezani i koji iznjega govore, da s njima uspostavlja dijalog, pričemu se pojavljuju stvari koje imaju sasvim realnoznačenje. No, to su stvari koje ću opisati drugomprigodom.I tako se ljudska svijest može produbiti gledanjemu kozmička prostranstva. Ona se može takođerprodubiti gledanjem u čovjekovu nutrinu. A što seviše gleda u čovjekovu nutrinu to se više razumijevajukozmička prostranstva. Čovjek sebi kaže: Javiše ne gledam zvjezdani svijet tako da u njemuvidim samo svjetleće ploče i svjetleće kugle, ja unjemu vidim kozmosom izatkanu sudbinu. — Ljudskesudbine na Zemlji odslik su kozmički izatkanihsudbina. A ako se zaista znade da se tvar nekoganebeskog tijela mijenja, da se izmjenjuje kao i tvar58

u čovjeku, kako je onda besmisleno govoriti ο apstraktnimprirodnim zakonima. Ti su zakoni posvevaljani, ali ne za spoznaju. Prirodne zakone nesmijemo smatrati nečim što vodi spoznaji. To je istokao i kod osiguravajućih društava. Kod njih seosigurava život. Kako opstoje ta osiguravajuća društva?Opstoje tako što se izračunava moguće trajanježivota nekog čovjeka. Iz broja onih ljudi koji odtoliko i toliko dvadesetpetogodišnjaka dozive tridesetugodinu moguće je izračunati koliko će prosječnojoš poživjeti neki tridesetogodišnjak. Na temeljutoga se radi osiguranje. Osiguranje dobro funkcionira.Zakon osiguranja vrijedi. No, nikome ne pada naum da to dovede u sklad sa svojim najunutrašnjijimbićem. U tom bi slučaju ipak morao reći: Osiguraosam se s trideset godina jer će moja smrtvjerojatno nastupiti u pedeset i petoj godini. Trebaobi sebi reći: Moram, dakle, umrijeti s pedeseti pet godina. I neće povući konzekvencije iako jeračun točan; ali konzekvencija za pravi život ne značibaš ništa.I prirodni su zakoni samo izračunati. Oni sudobri za tehničko korištenje. Na toj se osnovi moguizrađivati strojevi, kao što se ljudi mogu osiguratina osnovi zakona osiguranja; no, oni ne dopiru dobiti stvari. Do biti stvari dopire tek prava spoznajasamih bića.Ono što astronomi mogu izračunati iz prirodnihzakona neba to je za ljudski život poput osiguravajućihzakona. Kad prava inicijacijska znanost ispitašto su Sunce i Mjesec, to je isto kao kad bih nakondeset godina sreo čovjeka koji je po svojoj policitrebao biti već odavno mrtav. Po svojoj je prirodibio takav da je trebao živjeti duže.59

Stvarno događanje u biti uopće nema veze sprirodnim zakonima. Prirodni zakoni vrijede kadje riječ ο primjenjivanju snaga, ali biće se moraspoznati inicijacijskom znanošću..Time sam vam dao treće od predavanja kojimasam, zapravo, samo htio napomenuti kakav bi duhtrebao vladati u antropozofiji. Sada ćemo započetiopisivanje čovjekove konstitucije ponešto drugačijenegoli se to nalazi u mojoj "Teozofiji", izgrađujućiiz temelja antropozofsku znanost, antropozofskuspoznaju. Smatrajte ova tri predavanja što sam ihdo sada održao nekom vrstom dokaza za veliku razlikukoja postoji između obične svijesti i one svijestikoja vodi u istinsko biće stvari.60

ČETVRTO PREDAVANJEDornach, 1. veljače 1924.Danas ću u određenom smjeru nastaviti s nekimelementarnijim razmišljanjima kojima se bavim uposljednje vrijeme. U prvom sam predavanju oveserije istaknuo kako se ćovjeku s dviju strana javljaistinska, unutrašnja potreba srca da nade putu duhovni svijet, ili da ga barem traži. Jedna jestrana ona koja potječe iz prirode, druga dolazi izunutarnjeg iskustva, od unutarnjih doživljaja.Danas ćemo si na sasvim elementaran načinjoš jednom predočiti te dvije strane čovjekovog života.Vidjet ćemo kako zaista iz podsvjesnog djelujuimpulsi koji potiču čovjekovu težnju za spoznajomkao potrebom njegovog života, potiču težnju za umjetnošću,težnju za religioznošću. Hoću reći da u svakomtrenutku možete vrlo jednostavno tu suprotnostpromatrati na samima sebi.Uzmite sasvim jednostavnu činjenicu: promatratebilo koji dio svoga tijela. Gledate svoju ruku.Gledate svoju ruku isto onako kao što biste gledalibilo što drugo u prirodi.Gledajući dio svoga fizičkog čovjeka i promatrajućisvoj život naći ćete ono što tragično zahvaćau čitav ljudski život, a ο ćemo sam vam već govorio.Uviđate da će to što gledate jednom biti leš, neštoο čemu se mora reći: Kada to u sebe primi vanjskapriroda, onda ta vanjska priroda nema u sebi moćda s time učini bilo što drugo nego da to razori. Učasu kad čovjek unutar fizičkoga svijeta postaneleš i kad se taj leš bilo u kojem obliku prepustielementima, nema više govora ο tome da se ljudski61

lik ulio u sve što je tvarno i da to ima snagu održatiljudski lik.Uzmite sve prirodne sile koje bi mogle biti predmetombilo koje grane vanjske znanosti. Sve onemogu čovjeka samo razoriti, a nikada izgraditi. Svakobespredrasudno, slobodno promišljanje koje nije uzetoiz teorije nego iz iskustva života vodi tome da kažemo:Oko sebe gledamo prirodu koju shvačamo — sadanećemo govoriti ο tome što vanjskoj spoznaji nijeodmah razumljivo — gledamo prirodu ako nam jeshvatljiva. Da, mi ljudi smo u novije vrijeme postalitako ponosni da svoj uvid u prirodu smatramo skupomprirodnih zakona; osjećamo se osobito naprednimatime što smo upoznali niz prirodnih zakona.Čak je i sasvim opravdano govoriti ο napretku. Ipak,svi ti prirodni zakoni imaju samo mogućnost da čovjekarazore, a nikako da ga izgrade. Promatranjemvanjskog svijeta čovjek ne može doći ni do kakvihdrugih uvida nego do tih za čovjeka razornih prirodnihzakona.Pogledajmo sada u svoju nutrinu. Doživljavamoono što nazivamo svojim duševnim životom: svojemišljenje koje prilično jasno može stajati pred našomdušom; doživljavamo svoje osjećanje koje nam većmanje jasno stoji pred dušom; doživljavamo svojehtijenje, ono nam pred dušom stoji sasvim nejasno.Jer ni jedan čovjek s običnom sviješću ne može rećida ima uvid u to kako može namjera da se uhvatineki predmet djelovati na čitav taj složeni organizamtako da na kraju pokrene mišiće, živce, ruke i noge.Ono što djeluje u naš organizam, počevši od mislipa do časa kada je predmet podignut, zastrto jepotpunom tamom. No, povratno se u nama javljaneodređeni impuls koji nam govori: Ja to hoću. —62

Time si pripisujemo i htijenje. I tako, gledajući usebe ο svom duševnom životu, kažemo: Da, u sebinosimo mišljenje, osjećanje i htijenje.Sada dolazi druga strana koja na neki načinopet vodi u tragično. Vidimo da sa svakim snomčitav taj čovjekov duševni život potone a da sa svakimbuđenjem iznova nastaje. Ako to hoćemo izrazitiusporedbom, zaista možemo reći da je duševni životpoput plamena koji se pali a zatim opet gasi.Ali vidimo i više. Vidmo da s izvjesnim razaranjimau našem organizmu biva ujedno razoren inaš duševni život. Vidimo, osim toga, da je taj duševniživot ovisan ο tjelesnom razvoju tog organizma. Toje u malom djetetu prisutno u snovitom obliku. Postupnopostaje sve svjetlije. No, to postajanje svjetlijimpovezano je s razvojem tjelesnog organizma.Sa starenjem svjetlo ponovno slabi. Duševni životpovezan je s razvojem i propadanjem organizma.Vidimo kako se rasplamsava, kako se gasi.Iako dobro znamo da je taj duševni život zaseban,samostojan život, samosvojno postojanje, alida je ovisan ο fizičkom organizmu — ipak to nijesve što ο tom duševnom životu možemo reći. Jertaj duševni život ima jedno obilježje koje čo/jekumora u životu biti nadasve vrijedno jer ο tom obilježjuzapravo ovisi njegovo čovještvo, njegovo ljudskodostojanstvo. To je moralno obilježje. I ma kolikose kretali prirodom, iz nje ne možemo dobiti moralnezakone. Moralni se zakoni moraju doživjetisasvim unutrašnje u duši. Ali ih se u nutrini dušetreba moći pridržavati. No, mora postojati neko razračunavanjekoje se odvija samo u nutrini duše.Činjenicu da mi kao ljudi možemo iz slobode slijeditimoralna načela moramo smatrati svojevrsnim63

moralnim idealom. Nalazimo se u granicama prirodnogasve dok moramo reći: Ono što nam namećunaši nagoni, instinkti, strasti, emocije itd. jest unama — dobro, ćovjek mora koješta činiti; čovjekne može postati apstraktno biće koje slijedi samomoralne zakone. Moralnost započinje tek kad se teemocije, nagoni, instinkti, strasti, provale temperamentai dr. podvrgnu vlasti onoga što odgovara jednomsasvim duševnom razračunavanju sa sasvimduhovno shvaćenim moralnim zakonima.U onome času kada postajemo potpuno svjesnisvojega ljudskog dostojanstva, kad osjetimo da nemožemo biti kao biće samo nužnošću gonjeno, zaistadoživljavamo sebe u takvom svijetu koji je potpunodrugačiji od prirodnoga.Otkako postoji ljudski razvoj, postoji i težnjaza onim što nadilazi neposredan vidljivi svijet. Ikolikogod pri tome igrali ulogu podsvjesni i nesvjesnimomenti, ti nas zakoni uznemiruju jer se premanjima, s jedne strane, vidimo kao tjelesno biće kojepripada prirodi koja ga samo razara; s druge se strane,doživljavamo kao duševno biće; to se duševnobiće pali i gasi, a ipak je povezano s onim našimnajdragocjenijim, s našim moralnim obilježjem.Samo se velikom nepoštenju naše civilizacijemora pripisati činjenica da su ljudi obuzeti strašnomiluzijom i tim krajnjim suprotnostima koje postojeizmeđu vanjskog shvaćanja i unutarnjeg iskustva.Shvatimo li sebe a da pri tome nismo stiješnjenionim nitima, onim omčama u koje nas danas prisilnoukalupljuje odgoj usmjeren sasvim određenome cilju,uzdignemo li se malo nad tu zarobljenost, lako ćemodoći do toga da kažemo: Ti čovječe, u sebi nosišsvoje mišljenje, svoje osjećanje, svoje htijenje. To64

je povezano sa svijetom koji ti nadasve mora bitidragocjen, povezano je s moralnim svijetom, moždas onim s čime je povezan moralni svijet, s religioznimživotom sveg bitka. No, ono što ti imaš kao duševniživot, kao to unutarnje razračunavanje, gdje je todok ti spavaš?Ο tim se stvarima može, dakako, filozofski fantaziratiili fantastično filozofirati. Tad se može reći:Čovjek u svome Ja, što znači u običnoj Ja-svijesti,ima sigurnu podlogu — takav način mišljenja javljase prvo kod Sv. Augustina, nastavlja se kod Cartesiusa,zadobiva ponešto konkretan prizvuk u suvremenombergsonizmu — svako spavanje to, međutim, pobija.Jer, od časa usnivanja do časa buđenja protječe određenovrijeme. Osvrnemo li se na njega u budnomestanju, vidimo da u tome vremenu nema Ja-svijesti.Ugasila se. A to što se ugasilo povezano je s najdragocjenijim,s moralnim obilježjem našeg života.I tako moramo reći: Ono u što smo grubo u-vjereni da postoji, naše tijelo, savim je izvjesno nastaloiz prirode. No, priroda ima samo moć da ga razori,da ga rasprši. Drugo iskustvo, naš vlastiti duševniživot, izmiče nam u svakome snu; on ovisi ο svakomeusponu i padu naše tjelesnosti. Čim se malo izdignemonad teški položaj u kojem se kao suvremenicivilizirani ljudi zbog svog odgoja nalazimo — bezobzira na to koliko nesvjesnih elemenata ovdje igraloulogu — odmah uviđamo da svako religiozno, svakoumjetničko i uopće svako više stremljenje tijekomčitavoga ljudskog razvoja ovisi ο tim suprotnostima.Dakako da milijunima ljudi to nije jasno. No,je li potrebno da si čovjek potpuno objasni zagonetkeživota? Kad bi ljudi morali živjeti od onoga što imje postalo jasno, ubrzo bi umrli. Najveći dio života65

protječe u onome što iz nejasnih, podsvjesnih dubinauvire u opći životni ugođaj. Ne može se reći da zagonetkeživota osjeća samo onaj tko ih uvijek možeintelektualno i jasno postaviti i drugome pružiti natanjuru; Prva zagonetka života, druga zagonetka životaitd. Na takve se ljude ne treba osvrtati. Ono što sepokreće u dubinama zagonetke su života koje čovjekdoživljava. — Dolazi neki čovjek. On možda hoćereći nešto sasvim svakidašnje; no, on govori takokao da nema nade da će svojim govorom nešto uživotu postići. On nešto hoće, pa opet neće. Ne možedonijeti odluku. I sam se ne osjeća dobro pri onomešto misli. A odakle to? To je zato što u podsvjesnimdubinama svog bića nema sigurnosti ο pravim temeljimaljudskog bića i ljudskog dostojanstva. Osjećazagonetke života. To što osjeća dolazi od onih krajnjihsuprotnosti koje sam opisao: da se čovjek, s jednestrane, ne može osloniti na tjelesnost, a s drugena duhovnost onakvu kako je doživljava; jer duhovnostse čovjeku neprekidno pokazuje kao neštošto se pali i gasi, dok se tjelesnost pokazuje kaonešto što potječe iz prirode što ona, međutim, samomože razoriti.To je čovjekov položaj. S jedne strane, vanigleda svoje fizičko tijelo. Njegovo mu fizičko tijeloneprekidno postavlja zagonetku. S druge strane, gledasvoje duševno-duhovno biće i to mu duševno-duhovnobiće neprekidno postavlja zagonetku. A pri tomeje najveća zagonetka ovo: Ako zaista osjetim jedanmoralni impuls i ako moram pokrenuti svoje nogekako bih nešto od tog moralnog impulsa ostvario,dolazim u položaj da svoje tijelo pokrećem na osnovinekog moralnog impulsa. Imam neki moralni impuls,recimo da je to impuls dobrohotnosti. Prvo ga doživim66

sasvim duševno. Obična svijest ne može prozretikako taj duševno doživljeni impuls dobrohotnostidospijeva do tijela. Kako moralni impuls dolazi dotoga da putem mišica pokrene kosti?Takvo se raspravljanje može smatrati teoretskim.Može se reći: To ćemo prepustiti filozofima, oni ćeο tome razmisliti. Današnja civilizacija to pitanjeobično prepušta misliocima, a zatim njihovo mišljenjeprezire ili u najmanju ruku omalovažava. Pri tomeje zadovoljna samo čovjekova glava, ali ne i čovjekovosrce; čovjekovo srce osjeća pri tome nervozu, nemir,ne osjeća životnu radost, životnu sigurnost, životnuutemeljenost itd. Način mišljenja što ga je čovječanstvoprihvatilo počevši od prve trećine 15. stoljeća,unatoč velikim uspjesima na području vanjske znanosti,ne može baš ništa pridonijeti rješavanju zagonetkečovjekova fizičkog tijela i zagonetke čovjekovih duševnihiskustava, na osnovi toga jasnog uvida dolaziantropozofija i kaže: Dakako, mišljenje koje se ovakorazvilo u čovječanstvu nemoćno je spram stvarnosti;mislili mi koliko mu drago, svojim mišljenjem niu najmanjoj mjeri ne možemo zahvatiti u vanjskoprirodno zbivanje. No, s ovim našim mišljenjem nemožemo zahvatiti ni u vlastiti voljni organizam. Čovjekmora samo jednom do kraja osjetiti svu nemoć togmišljenja, tada će dobiti poticaj da to mišljenje nadide.Tlapnje ne vode ničemu jer kad se razmišlja οsvijetu, ne može se poći ni od čega drugog doli odmišljenja. No, to je mišljenje neprikladno. Prijeko jepotrebno da se, polazeći od mišljenja, jednostavno pronađeput kojim će to mišljenje dalje zahvatiti stvarnost,zahvatiti bitak. Taj se put otvara samo na osnovi onogašto ćete na primjer naći u mojoj knjizi "Kako sestječu spoznaje viših svjetova?" opisano kao meditaciju.67

koncentriramo sav duševni život, jačamo svoj duševniživot, kao što jačamo mišićnu snagu ruke ako seuvijek iznova koncentriramo na istu djelatnost. No,moramo imati lako preglednu misao jer ćemo u protivnomebiti izloženi svim mogućim podvalama vlastiteorganizacije. Čovjek uopće ne može vjerovati kakoje velika sugestivna moć različitih reminiscencijai slično. U času kad odaberemo kompliciranu misao,odmah sa svih strana dodu demonske moći i djelujusugestivno na svijest. Ako zaista uzmemo preglednumisao koja ne sadrži ništa drugo doli ono što misaonodoživljavamo, možemo biti sigurni da u meditacijiživimo u punoj razboritosti, u istoj razboritosti skojom inače živimo kao potpuno svjesni ljudi.Ako se meditacija tako provodi, mnogi će ljudireći: Potpao si pod autosugestiju. — No, sve je to,dakako, besmislica. To ovisi samo ο tome hoćemoli uzeti jednu preglednu misao ili, pak, misao kojaće djelovati u nama podsvjesnim poticajima. Čestosam govorio kako sve ovisi ο čovjekovim sposobnostima;kod nekoga to traje dugo, kod nekoga kratko.Čovjek, međutim, takvom koncentracijom dolazi dotoga da svoj duševni život, ako je to misaoni duševniživot, ojača, osnaži. A posljedica će se nakon nekogvremena pokazati u tome da čovjek svoje mišljenjene doživljava kao u običnoj svijesti. U običnoj svijestičovjek doživljava nemoć svojih misli. Misli su jednostavnotakve. Takvom koncentracijom čovjek zaistapočinje doživljavati misli kao unutarnji bitak, istokao što doživljava napetost mišića i kao što doživljavapomak ruke da bi dohvatio neki predmet. U njemumišljenje postaje realnošću. Napredujući na tomeputu dolazi se do doživljavanja drugog čovjeka usebi ο kojem prije ništa nismo znali.69

A tada za čovjeka dolazi trenutak kad on kaže:Da, ja sam čovjek koji ponajprije može sebe gledatiizvana, onako kako se gledaju stvari vanjske prirode.U nutrini nejasno osjećam svoju mišićnu napetost,ali zapravo ne znam kako moje misli ulaze u tu mišićnunapetost. Ako čovjek svoje mišljenje osnaži onakokako sam to opisao, na neki će način u svome bićuosjetiti strujanje osnaženog mišljenja. U sebi osjećadrugog čovjeka. No, to je u početku nešto apstraktno.Glavno je da nas se u času kad u sebi osjetimo drugogčovjeka nezemaljske stvari počinju tako ticati kaošto su nas se prije ticale zemaljske. Mislim na prostornoizvanzemaljske stvari. U času kad osjetite da misaopostaje unutrašnjim životom, kad osjetite kako onateče poput daha kad na njega usmjerite pozornost,u tome času svom čovještvu dodajete nešto novo.Prije ste, primjerice, osjećali: stojim na svojim nogama.Dolje je pod. On me nosi. Da ga nema, da mi Zemljane pruža oslonac, morao bih propasti u bezdan. Jana nečemu stojim.Poslije pošto ste u sebi osnažili svoje mišljenjei osjetili drugog čovjeka, počinjete se za njega zanimati.Sada vas zemaljska okolina više ne zanimatoliko kao prije. To ne znači da čovjek postaje sanjaremi zanesenjakom. To se neće dogoditi ako takvestupnjeve spoznaje postiže na unutrašnje jasan ivaljan način. Čovjek se sasvim dobro može vratitiu svijet običnog života. Ne postaje zanesenjakomkoji govori: Upoznao sam duhovni svijet, onaj zemaljskije manje vrijedan i nevažan, bavit ću se samoduhovnim svijetom. Kod istinskog se duhovnog putane govori tako nego čovjek tek sada, kad mu seopet vraća, umije cijeniti vanjski život. A trenutkekad ga napuštamo onako kako sam opisao i kad se70

interes obraća drugom čovjeka što smo ga u sebiotkrili ionako ne možemo dugo zadržati; jer, da bismoih s unutrašnjim poštenjem zadržali na dulje vrijeme,potrebna je velika snaga, koju obično ne možemoodržati uspravnom na neko dulje vrijeme.Usmjerenost interesa na drugog čovjeka u vezije s interesom za prostornu okolinu Zemlje, kojačovjeku postaje tako dragocjena kao što je dragocjenoi ono što se nalazi dolje na Zemlji. Zna se da tlonosi čovjeka. Zna se da Zemlja iz svojih različitihprirodnih carstava daje tvari koje treba jesti kakobi tijelo hranom neprekidno dobivalo potreban poticaj.Poznato je kako je čovjek na taj način povezansa zemaljskom prirodom. Isto kao što treba ići uvrt da bi se nabralo nekoliko glavica kupusa, skuhaloih i zatim pojelo, isto kao što je ono što senalazi vani u vrtu u vezi s prvim fizičkim čovjekom,tako sada čovjek spoznaje što mu znače sunčevezrake, Mjesečevo svjetlo i sjaj zvijezda. S obziromna drugog čovjeka postaje moguće da se ο onomešto se prostorno nalazi oko Zemlje malo-pomalo počinjemisliti onako kako se prije mislilo s obziromna njegovo prvo fizičko tijelo, s obzirom na njegovufizičku okolinu.Čovjek sebi kaže: Ono što u sebi nosiš kao mišićje,kao kosti, pluća, jetra i dr., to je u vezi s glavicomkupusa ili s fazanom vanjskog svijeta. No, onaj drugičovjek što ga u sebi nosiš i što si ga osvijestiozahvaljujući osnaženom mišljenju u vezi je sa Suncemi Mjesecom, sa sjajem zvijezda, u vezi je s prostornomokolinom Zemlje. Tada se postavlja prisan, zapravoprisniji odnos s prostornim okružjem Zemlje negolito može običan čovjek. Zaista se zadobiva još jedan,zasad tek prostorni svijet.71

Čovjek se sada isto tako osjeća stanovnikomzvjezdanog svijeta, kao što se prije osjećao stanovnikomZemlje. Prije se ćovjek, naime, nije osjećaostanovnikom zvjezdanoga svijeta; jer, znanost kojane ide do osnaženja mišljenja ne može ćovjeku osvijestitida je taj drugi čovjek tako povezan s prostornomokolinom Zemlje, kao što je on kao fizički čovjekpovezan s fizičkom Zemljom. To znanost ne poznaje.Ona računa; ali ti proračuni, čak i oni iz astrofizike,donose samo stvari koje se čovjeka, zapravo, ne tičui u najboljem slučaju zadovoljavaju njegovu znanstvenuznatiželju. Jer, konačno, kakvu važnost začovjeka i za njegovo unutarnje doživljavanje imaznanje — a to, osim toga, nije točno — da je spiralnamaglica nastala u zviježđu "Psa" ili da je još i danasu fazi nastajanja. Čovjeka se to uopće ne tiče. Čovjekse prema zvijezdama odnosi kao bilo koje bestjelesnobiće koje odnekud dolazi, na Zemlji se zadržava,koje ne treba hranu itd. No, čovjek zaista postajeod običnoga zemaljskog građanina građaninom svijeta,ako na ovaj način osnaži svoje mišljenje.I sada nastaje sasvim određeni sadržaj svijesti,sadržaj svijesti koji se može okarakterizirati na sljedećinačin. Mi si kažemo: Da, postoji kupus, da, postoježitarice, to je dobro, to izgrađuje naše fizičko tijelo— ako smijem ovaj izraz koji nije posve točan, upotrijebitiu općenitom, trivijalnom značenju; to, dakle,izgrađuje naše fizičko tijelo. Ja uočavam izvjesnuvezu između onoga što se nalazi vani u različitimprirodnim carstvima i svoga fizičkog tijela.Kad mišljenje ojača, počinjemo uočavati istutakvu vezu između drugog čovjeka koji živi u namai izvanzemaljskog prostora koji nas okružuje. Nakraju si kažemo: Ako noću izađem i ako se služim72

samo svojim običnim očima, ne vidim ništa. Akoizađem danju, vidim predmete zahvaljujući Suncu,odnosno izvanzemaljskim snagama. Isprva ne znamništa. Ograničim li se samo na Zemlju, vidim glavukupusa, vidim kristal kremena. Zahvaljujući Suncu,vidim oboje, ali me na Zemlji zanima samo razlikaizmeđu glavice kupusa i kristala kremena.Počinjem shvaćati da sam ja, kao drugi čovjek,nastao od onoga što čini vidljivim glavicu kupusai kristal kremena. To je vrlo važan skok što ga činimou svijesti. To je potpuna metamorfoza svijesti. Odsada počinjem govoriti: Stojiš li na Zemlji, vidiš onofizičko koje je povezano s tvojim fizičkim čovjekom;ako osnažiš svoje mišljenje tako da se tebe i čovjekakojega si netom u sebi otkrio počne ticati izvanzemaljskuprostorno postojanje kao što te se prijeticao fizički svijet, tada kozmičkom eteru, koji činividljivim zemaljske stvari, pripisuješ svoje drugopostojanje, kao što porijeklo svoga fizičkog pripisuješfizičkoj Zemlji. Na osnovi svog iskustva kažeš daimaš fizičko tijelo i etersko tijelo. — Sama sistematizacijapojedinih čovjekovih dijelova, dakako,ne predstavlja sadržaj spoznaje. Istinski uvid postižese ako se uzme u obzir cjelokupna metamorfozasvijesti koja nastupa tako da se zaista u sebi otkrijetaj drugi čovjek.Pokrenem fizičku ruku i moja fizička šaka uhvatineki predmet. Pri tome na neki način osjećamstrujanje zahvaćanja. Osnažena misao postaje okretna,kao da u čovjeku izaziva svojevrsno dodirivanjeunutar eterskog organizma, finijeg nadosjetilnogorganizma koji postoji isto tako kao i fizičkisamo što nije povezan sa zemaljskim nego s onimizvanzemaljskim.73

Sada dolazi trenutak kad je čovjek prisiljen spustitise za još jedan stupanj niže; naime, imaginativnimse mišljenjem, što sam ga opisao, počinjeosjećati to unutarnje dodirivanje drugog čovjeka,počinje se uviđati veza s prostranstvima svjetskogetera. Pri tome nemojte zamišljati ništa drugo osimonoga ο čemu sam vam upravo govorio. Da bismo,međutim, pošli dalje, prisiljeni smo ponovno se vratitiobičnoj svijesti.Pomislimo li na čovjekovo fizičko tijelo na načinkako sam vam ga sada opisao, postavljamo si pitanje:Kakav je, zapravo, odnos toga čovjekovoga fizičkogtijela prema okolini? Ono prema fizičkoj zemaljskojokolini nedvojbeno stoji u nekom odnosu. No, kakavje to odnos?Uzmemo li leš — on je vjerni preslik fizičkogčovjeka i za vrijeme života — da, tada u oštrim konturamavidimo jetra, slezenu, bubrege, srce, pluća,kosti, mišiće, živce. To se može nacrtati i ima oštrekonture. Time je slično svemu čvrstome, svemu štoima čvrste oblike. A s konturama u ljudskome organizmustvar stoji ovako. Ništa toliko ne zavaravakao današnji priručnici anatomije i fiziologije jerljudi zamišljaju: Tu su jetra, tu je srce itd.; sve tovide u oštrim obrisima i zamišljaju da je ta oštraomedenost nešto bitno. Ljudski se organizam zamišljakao konglomerat krutih stvari. A on to uopćenije, samo 10 posto, ostalih 90 posto su tekućineili plinovi. Živi je čovjek najmanje 90 posto vodenistup. Može se, dakle, reći: S obzirom na fizičko tijelo,čovjek pripada čvrstoj zemlji, onom što su starijimislioci u užem smislu nazivali zemljom; a zatimslijedi čovjekov tekući dio. Izvanjska znanost nećedoći do razboritog shvaćanja čovjeka sve dok ponovno74

ne počne zasebno razlikovati krutog čovjeka i tekučegčovjeka, to unutarnje tkanje i talasanje koje zaistaizgleda kao jedno malo more.No, zemaljsko ima na čovjeka pravi utjecaj samos obzirom na ono što je na njemu kruto. Jer je ivani u prirodi vidljivo da čim se javlja tekuče stanje,nastaje odmah i oblikotvorna snaga koja djelujenaglašeno jedinstveno.Ako uzmete u obzir cjelokupnu tekućinu našeZemlje, svu njezinu vodu, ona predstavlja velikukap. Kad bi se voda mogla slobodno oblikovati, poprimilabi oblik kapi; tekućina bi posvuda poprimilaoblik kapi.Ono što je zemljano, što je kruto, pojavljujese u određenim oblicima. Prepoznatljivi su posebnioblici. Tekuće uvijek teži obliku kapi, obliku kugle.A odakle to dolazi? Ako proučavate kap, bilaona mala ili velika poput Zemlje, posvuda ćete vidjetida je kap preslik čitavog svemira. To je za današnjepoimanje, dakako, netočno, ali vidjet ćemoda je takvo shvaćanje ipak opravdano. Ispravno jeshvaćanje da nam svemir izgleda kao šuplja kuglau koju gledamo.U svakoj kapi, bila ona velika ili mala, zrcali sesam svemir. Bila to kišna kap ili vodena masa čitaveZemlje, na površini ćete vidjeti sliku svemira. Područjetekućeg ne možemo tumačiti na osnovi zemaljskih snaga.Pogledate li, osvijestite li silna nastojanja da se kuglastioblik vode na Zemlji objasni djelovanjem zemaljskihsnaga, vidjet ćete koliko su ta nastojanja uzaludna.Kuglasti oblik vode nije moguće objasniti silom kohezijeitd. Kuglasti oblik vode ne objašnjava se silom kohezije,nego pritiskom izvana. Dolazimo do toga da i u vanjskojprirodi uviđamo kako za objašnjavanje tekućeg75

moramo napustiti zemaljske datosti. A odatle počinjemorazumijevati kako je to kod čovjeka.Sve dok ostajemo kod onoga što je u čovjekukruto, ostajemo u području zemaljskog i na temeljutoga možemo razumjeti njegov oblik. U času kadse obratimo njegovom tekućem elementu, potrebannam je drugi čovjek koji je djelatan u tekućem ido kojeg dolazimo osnaženim mišljenjem.Sad smo se ponovno vratili zemaljskim datostima.U čovjeku nailazimo na kruto. To tumačimosvojim običnim mislima. Oblik onoga što je u čovjekutekuće ne možemo razumjeti ako ne uviđamo daje u njemu djelatan drugi čovjek, kojeg u osnaženommišljenju u sebi samima osjećamo kao čovjekovoetersko tijelo.I tako možemo reći: Fizički čovjek djeluje ukrutom, eterski u tekućem. Eterski je čovjek, dakako,još uvijek samostalan; njegovo sredstvo djelovanjajest tekuće. A sada je potrebno krenuti dalje. Zamislite,toliko smo napredovali da to osnaženo mišljenjeunutarnje doživimo, da doživimo eterskog čovjeka,tj. drugog čovjeka; to pretpostavlja snažan razvojunutrašnje impulzivnosti.Poznato vam je da uz izvjestan napor svoje mišljenjene samo da možemo potaknuti nego ga možemočak i spriječiti, možemo prestati misliti. Ο tome sebrine fizička organizacija. Kada smo umorni i zaspimo,prestajemo misliti. Teže je hotimice izbrisati osnaženomišljenje, plod meditacije što smo ga velikim naporomusvojili. Običnu, nemoćnu misao razmjerno je lakougasiti. Za osnaženo mišljenje što smo ga u sebirazvili jače smo unutarnje duševno vezani. Da bismosi ga ponovno odsugerirali, potrebno je razviti većusnagu. Tada se, međutim, događa nešto posebno.76

Obično je mišljenje potaknuto okolinom ili sjećanjemna okolinu. Bilo kojim putem misli krenulisvijet i dalje postoji. I kad zaspite, on dalje postoji.No, s osnaženim ste se mišljenjem upravo izuzeliiz toga vidljivog svijeta. Povezali ste se s izvanzemaljskomprostornom okolinom. Promatrate odnoszvijezda prema sebi, kao što ste prije u svojoj okolinipromatrali odnose stvari prirodnih carstava.Sa svime time sada ste uspostavili odnose. Sada tomožete potisnuti. Time, međutim, nema ni vanjskogsvijeta jer ste svoj interes usmjerili osnaženoj svijesti.Dolazite do onoga što se može nazvati praznomsviješću. Obična svijest poznaje prazninu svijestisamo u spavanju; ali to je onda nesvjesno.Sada se pri odsutnosti vanjskih osjetilnih utisakapostiže stanje pune svijesti. Čovjek ne spava, negobdije. Nije samo da ne spava nego kad praznu svijestizloži onom neodređenom, onda u svijest prodireistinski duhovni svijet. Kažemo: On dolazi. I dokje čovjek prije samo gledao u izvanzemaljsku fizičkuokolinu, koja je u stvari eterska okolina, dok je vidioprostor, sada kao iz neodređenih daljina kozmosasa svih strana dolazi nešto novo, dolazi istinskoduhovno. To duhovno dolazi s kraja svijeta ako ječovjek išao putem što sam ga opisao.A sada prijašnjoj metamorfozi svijesti pridolazinešto treće. Sada si čovjek kaže (crtanje na ploči):Ti na sebi nosiš svoje fizičko tijelo (unutrašnji krug)i svoje etersko tijelo (plavo) koje si dokučio osnaženimmišljenjem, ali u sebi nosiš još nešto — sadagovorim ο svijetu privida. Sljedećih ćemo dana vidjetikoliko je to opravdano. Etersko dolazi iz prostornogasvijeta, ali što je izvan toga (crvenkasto), dolazi izneodređenoga. Gubi se svijest ο tome da dolazi iz77

prostornog; to nas prožima poput trećeg ćovjeka.Prolazi kroz eter kozmosa i prožima nas kao trećičovjek. Na osnovi iskustva s pravom počinjemo οtome govoriti: Imamo prvoga čovjeka, fizičkog čovjeka;drugoga čovjeka, eterskog čovjeka; trećega čovjeka,astralnog čovjeka. — Neka nas ne smeta kad kažemo:Na sebi nosimo astralnog čovjeka, trećeg čovjeka.On dolazi iz duhovnoga, a ne iz samo eterskoga.Možemo govoriti ο astralnom tijelu, ο astralnomčovjeku.A sada idemo dalje. Kažemo si: Udišem, trošimsvoj dah za svoju unutrašnju organizaciju. Zatim izdišem.— Je li stvarno istina da ono što ljudi zamišljajukao mješavinu kisika i dušika stalno dolazi i odlazi?Pogledajte, to što dolazi i odlazi je, prema mišljenjusuvremene civilizacije, sastavljeno od kisika idušika i još nekih elemenata. No, tko doživi taj prodorduhovnog kroz eter, doživljava u udisanju ono štonije oblikovano samo iz etera nego iz nečega izvantoga, iz duhovnoga. U procesu disanja postupno učimo78

prepoznavati duhovni utjecaj na čovjeka. Spoznajomčovjek uči sebi reći: Ti imaš fizičko tijelo. Ono zahvaćau kruto; to je njegovo sredstvo. Imaš svoje eterskotijelo, ono zahvaća u tekuće. Time što čovjek nijesamo kruti i samo tekući nego u sebi nosi zračnogčovjeka, ono zračno, plinovito može zahvatiti treći,astralni čovjek. Astralni čovjek zahvaća onim supstancijalnimna Zemlji, zahvaća onim zračnim.Obično mišljenje nikad neće shvatiti čovjekovutekuću organizaciju, unutarnje pravilnu, ali u stalnojpromjeni i preobrazbi i tekući je čovjek dostupanjedino osnaženom mišljenju; s običnim mišljenjemshvaćamo samo fizičkog čovjeka. I budući da našaanatomija i fiziologija računaju samo s običnim čovjekom,uzimaju u obzir samo njegovih 10 posto.No, tekući je čovjek u neprestanom pokretu i nikadane poprima čvrste obrise. Ovdje je takav, ondje drugačiji,tu je dugačak, ondje kratak. Ono što je ustalnom pokretu ne može se dokučiti krutim negou sebi pokretnim pojmovima, pojmovima koji suslike. Eterskog čovjeka u tekućem čovjeku mogućeje shvatiti u slikama.A trećeg, astralnog čovjeka koji djeluje u zračnomčovjeku moguće je shvatiti ako ga se ne shvaća samou slikama nego na jedan drugačiji način. Ako, naime,u svom meditiranju sve više i više napredujete —opisujem proces zapadnjačke meditacije — primijetitćete da, počevši od određenog trenutka svogvježbanja, dah u vama postaje zamjetno muzikalan.Dah doživljavate kao unutarnju glazbu. Kao da steprotkani, kao da ste ustalasani unutarnjom glazbom.Trećeg čovjeka, koji je s fizičkog gledišta zračni čovjek,a s duhovnog astralni, doživljavate kao nešto untarnjemuzikalno. I tu zahvaćate dah.79

Istočnjački je meditant, usredotočujući se nadah, to izvodio neposredno čineći svoje disanje nepravilnim,uveo je yoga-disanje da bi otkrio kakou čovjeku dah živi i tka. Time je neposredno radiona zahvaćanju trećeg čovjeka.I tako dolazimo do toga što je u stvari taj trećičovjek, pa danas možemo reći: Produbljivanjem uvida,jačanjem uvida dolazimo do toga da u čovjeku razlikujemofizičko tijelo koje na Zemlji živi u postojanimoblicima i koje je povezano sa zemaljskim carstvima;drugog, tekućeg čovjeka u kojem živi stalno pokretnoetersko, moguće je shvatiti samo u slikama, u pokretnimplastičnim slikama; trećeg čovjeka, astralnog,koji svoj fizički preslik ima u svemu onome što činiudisajna zračna struja. Ona ulazi, zahvaća unutarnjuorganizaciju, širi se, radi, preobražava se i strujiponovno van. To je čudesno nastajanje. Ne možese nacrtati; može u najboljem slučaju simbolički aline stvarno. Isto se tako ne može nacrtati, kao štose ne mogu nacrtati ni zvukovi violine. Simboličkije to moguće, ali muzikalni sluh morate usmjeritiunutarnjem slušanju. Na to morate usmjeriti ne vanjskozvučno nego unutarnje muzikalno slušanje. Tkanjedisanja morate unutarnje čuti. Čovjekovo astralnotijelo morate unutarnje čuti. To je treći čovjek. Toje onaj čovjek kojega dokućujemo kada dopremodo prazne svijesti i kad pustimo da se ta praznasvijest ispuni onime što nam donosi inspiracija.Jezik je doista pametniji od ljudi jer potječeiz pradavnih vremena. To što se disanje nekada nazivaloinspiracijom ima dubok smisao, kao što općenitoriječi našeg jezika govore mnogo više nego štomi to danas svojom apstraktnom sviješću možemoriječima osjetiti.80

Te su nas stvari dovele do čovjekove trodijelneprirode, do fizičkog tijela, eterskog tijela, astralnogtijela, očitujući se u astralnom čovjeku, eterskomčovjeku, krutom čovjeku, i koje se fizički odražavajuu formacijama krutog čovjeka, u promjenjivimoblicima tekućeg čovjeka i u unutarnjom muzikomprožetoga zračnog čovjeka. Najljepši izraz te unutarnjemuzike je živčani sustav. Izgrađen je iz astralnogtijela, iz unutarnje muzike. Stoga živčanisustav pokazuje na određenim mjestima te čudesneoblike (crtež): Leđna moždina iz koje se granajurazličiti živčani putovi. Sve to zajedno čini čudesanmuzikalni sklop koji neprekidno djeluje u čovjeku,djeluje na njegovu glavu.Pramudrost koja je bila živa još u grčko vrijemeosjećala je u čovjekovoj nutrini taj čudesni instrumentjer se duž čitave leđne moždine diže izdisajnazračna struja. Udahnuti zrak ulazi u kanal leđnemoždine i diže se prema mozgu. Ta se muzika uistinuizvodi, ali je čovjek nije svjestan. On u svojoj svijestiima samo ono što se gore odbija. To je Apolonovalira, unutarnji muzički instrument što ga je instinktivnapramudrost još prepoznavala u čovjeku. Nate sam stvari već skrenuo vašu pozornost, a sadabih htio dati sažetak onoga što se tijekom dvadesetgodina razvijalo u našem društvu.Sutra ću nastaviti s četvrtim elementom čovjekoveprirode, s Ja-organizacijom, i zatim pokazatikako su različiti dijelovi ljudske prirode povezanis čovjekovim životom na Zemlji i s njegovim nadzemaljskimili izvanzemaljskim takozvanim vječnimživotom.81

PETO PREDAVANJEDornach, 2. veljače 1 924.Izložio sam kako čovjeka treba raščlaniti na fizičkotijelo, etersko tijelo, astralno tijelo i kako se izvjesnimvježbanjem vlastitih snaga spoznaje, duševnih snagaosjećaja i volje može steći dublji uvid u tu podjelu.Takvu podjelu nalazimo i vani u svijetu. No, moranam biti jasno da postoji znatna razlika između onogašto nalazimo u svijetu izvan čovjeka, u izvanljudskomesvijetu, i u unutarnjem svijetu čovjeka samog.Ako prvo promatramo fizički svijet, a možemoga promatrati samo s obzirom na kruto stanje, počinjemorazlikovati različite tvari. Ne moramo se upuštatiu pojedinosti. Poznato vam je da kad anatomispituje leš, ono što je preostalo od živog čovjekapošto je prešao prag smrti, više ne mora — ili baremmisli da ne mora, a u izvjesnim granicama ima pravona takavo stajalište — misliti na bilo što drugo negona zemaljske tvari, koje nalazi i u izvanljudskompostojanju. Istražuje ono što u vanjskom svijetu postojiu obliku soli, kiselina, jednostavnih i složenihtvari. Zatim istražuje ono što sadrži ljudski organizam.Pri tome ne smatra potrebnim proširiti svoje znanjeiz fizike, iz kemije.Razlika se javlja samo kada se stvari promatrajuu velikom planu, kada se, dakle, pozornost usmjerina ono što sam tako jako isticao: Da iz izvanljudskeprirode taj ljudski organizam ne može održati svojucjelovitost nego da potpada razaranju. Možemo, dakle,reći: U krutom, zemljanom, fizičkom svijetu ne nalazimovelike razlike između onoga izvan i onoga unutarčovjeka. Veće razlike uočavamo u eterskom svijetu.82

Skrenuo sam vam pozornost kako nas, zapravo,etersko motri iz izvanzemaljskog svijeta i kako svemu,bila to velika ili mala kap, daje oblu, kuglastu formu(crtež). A ova se težnja eterskih snaga za stvaranjemkuglastog oblika proteže i na čovjekovo etersko tijelo.S obzirom na svoje etersko tijelo, mi se, zapravo,neprekidno borimo — sve se to, dakako, odigravau podsvijesti — kako bismo svladali kuglasti oblik.Čovjekovo etersko tijelo svojim je oblikom vrlo dobroprilagođeno fizičkome tijelu. Nema izrazito čvrstegranice, u sebi je pokretljivo; u njemu možemo razlikovatipredio glave, predio trupa, nejasan predioudova i tu se etersko tijelo razilazi. Pokrenemo liruku, etersko se tijelo, koje se inače prilagodavaobliku ljudskog organizma, malo izboči, a premadolje se razilazi. Zbog utjecaja svemira, zbog utjecajakozmosa etersko tijelo ima, međutim, tendencijupoprimanja kuglastog oblika. Ono više čovjekovobiće, astralni čovjek i Ja-čovjek moraju se boritiprotiv kuglastog oblika. Upravo oni iz kuglastog izrađujutakav oblik koji se prilagodava ljudskom liku.I mi možemo reći: Eterski se čovjek uključuje u općieterski svijet tako da iz tog svijeta izažima svoj vlastitioblik; dok unaokolo sve etersko nastoji iz tekućegstvarati kuglaste oblike. Kod čovjeka sve tekuće poprimaljudsko obilježje, a to se odvija pod utjecajemunutarnjih snaga. Tu se unutarnje snage suprotstavljajuvanjskim kozmičkim snagama.Suprotstavljanje je još jače kod astralnog čovjeka.Jučer sam napomenuo kako astralno kao da ustrujavaiz neodređenog. A to astralno ustrujavajući izizvanljudskog postojanja (strelice u zelenom krugu)mami iz zemlje biljne oblike koji još jasno pokazujuvezu s astralnim. Jer, astralne su snage one koje83

iljke izvlače iz zemlje. Biljka ima samo etersko tijelo;a astralne su snage one koje ju izvlače iz zemlje.Čovjekovo je astralno tijelo zaista iznimno zamršenoi moguće ga je zamijetiti tako kako sam ga jučerprikazao — kao unutarnji muzikalni, uskovitlani život,tkajući život, kao unutarnje kretanje, a sve je to,ako se tako smijem izraziti, duboko doživljena muzika;sve ostalo astralno ustrujava radijalno izvana. Ato što radijalno ustrujava pretvara se u ljudski astralnioblik. Javljaju se zamršene stvari (crtež).Recimo, primjerice, da odnekud ustrujava astralno.Čovjekovo biće modelira to astralno u različiteoblike kako bi ih u sebe uključilo, kako bi mu služili,i vlastitim unutarnjim bićem iz radijalno ustrujavajućihastralnih snaga sebi iznuđuje svoje astralnotijelo.84

Vidite, ipak se može reći: Ako duševno-duhovnoizoštreni pogled usmjerimo kozmosu, imat ćemo pojameterskog, imat ćemo dojam kako nas eterskoodvlači od Zemlje; i dok nas sila teža veže za Zemlju,etersko nas od nje odvlači. U tome stremljenju zaudaljavanjem od Zemlje djeluje etersko. Pritom imajtena umu da je ljudski mozak težak približno 1500g. Masa takve težine koja bi pritiskivala fine krvnežile ispod mozga morala bi ih sasvim zgnječiti. Kadbi mozak živog čovjeka zaista težio 1500 g, mi podmozgom ne bismo mogli imati fine krvne žile. Uživome je čovjeku, međutim, mozak težak najviše20 g. Razlog je tome što mozak pliva u liquoru ipostaje toliko lakši koliko teži njime istisnuta tekućina;na taj način mozak kao da stremi od čovjeka. A utom stremljenju djeluje etersko. Stoga se može reći:Upravo u slučaju mozga iznimno se jasno vidi οčemu je riječ.Mozak pliva u liquoru. Time se njegova težinasmanjuje s 1500 g na otprilike samo 20 g. Naš mozak,težak otprilike 20 g, svojom je djelatnošću iznimnomalo uključen u našu fizičku tjelesnost. Pri tomeetersko nalazi velike mogućnosti da djeluje premagore. Težina djeluje prema dolje, ali se dokida. Osobitosu u mozgu zgusnute eterske snage koje nas odvlačeod Zemlje. Kad bismo svoje fizičko tijelo morali nositisa svom njegovom težinom, imali bismo što vući.No, svako krvno tjelešce pliva i gubi na svojoj težini.Gubitak težine u tekućini stara je spoznaja ipoznato vam je da su je u staro doba pripisali Arhimedu.Jednom se kupao i kad je nogu podigaoiz vode, primijetio je koliko je teža nego kad je uvodi. Tada je kliknuo: Otkrio sam! Heureka! Otkriosam! — Otkrio je, naime, da svako tijelo uronjeno85

u tekućinu postaje toliko lakše koliko važe tekućinakoju je istisnulo. Predočite li si Arhimeda u vodi,fizičku nogu (crtež) a zatim onu vodenu nogu, fizičkaće noga biti toliko lakša koliko važe vodena noga.Bit će, dakle, toliko lakša. Tako će naš i mozak uliquoru biti toliko lakši koliko teži liquor veličinefizičkog mozga. U fizici se to zove uzgon. U toj težnjiza izmicanjem, koja je svojstvena tekućini, djelujeetersko, dok je astralno potaknuto disanjem, onimzračnim koje ulazi u ljudski organizam. Zrak ide učovjeku svojim putem i u glavu dolazi u vrlo finoraspršenom stanju. U toj raspršenosti zraka, u tomorganiziranju zraka djeluje astralno.U tvari, u krutom stanju, zemljanom stanju zaistase može vidjeti fizičko; u tekućem, u njegovom djelovanjuu čovjeku vidimo etersko; u zračnom vidimoastralno.Tragika materijalizma jest da ništa ne znaο tome kako materija zaista djeluje u različitimpodručjima života. Čudnovato je, zapravo, kakomaterijalizam ne poznaje materiju. Ο djelovanjumaterije ne zna ništa jer se ο tome nešto saznajetek kad se uzmu u obzir u materiji djelatne snage,odnosno duhovnost.A tako i jest. Napredujemo li meditacijom doimaginativne spoznaje ο kojoj sam vam već govorio,u svemu ćemo vodenom tkanju na Zemlji otkritietersko. U usporedbi sa znanošću djetinjasto je mislitida je u svemu tome tkanju — uzmite more, riječnuvodu, uzlazeću maglu, kišne kapi, nastajanje oblaka,uzmite sve ovo zajedno — sadržano samo ono štofizičari i kemičari znaju ο vodi. To je, zapravo, djetinjastou usporedbi s istinskom spoznajom. Jer, usvemu onome što je vani, u golemoj kapi vodene86

Zemlje, u onome što neprekidno uzlazi u obliku pare,što oblikuje oblake, što se spušta u obliku magle ikiše i sve što se na Zemlji događa u vezi s vodom— voda obavlja golemu djelatnost pri nastajanjurazličitih struktura Zemlje — u svemu su tome djelatnieterski tokovi, etersko tkanje koje se razotkrivaako se mišljenje osnaži, kako sam to bio razložio:u slikama. Posvuda iza vodenog tkanja stoji tkanjeimaginacije, imaginacije svijeta i kao uviruća u tusvjetsku imaginaciju posvuda djeluje ova astralnaharmonija sfera.A u čovjeku su ti odnosi sasvim drugačiji negoliizvan njega. Gledamo li u izvanljudski svijet izoštrenimpogledom ο kojem sam vam govorio, vidjet čemokako je svijet ponajprije izgrađen od fizičkog, kojese neposredno drži Zemlje; zatim od eterskog, kojeveć osjeća kozmos; od astralnog, koje ustrujava, bivstvenoustrujava. To nije samo neko opće apstraktnoastralno tkanje, to ulaze bića, duševno-duhovna bićakao što je u svojem tijelu i čovjek duševno-duhovnobiće. To čovjek gleda.Pogledamo li zatim opet čovjeka, vidjet ćemokako onome što je vani etersko odgovara čovjekovoetersko tijelo. No, etersko tijelo ne izgleda tako dabiste mogli reći (crtež): Tu je fizičko čovjekovo tijelo,a tu je etersko. Ovo se, dakako, može nacrtati, alito je samo jedan trenutačni isječak. Nikada se nemože vidjeti sadašnje etersko tijelo jer kad promatratečovjekovo etersko tijelo, onda vidite taj isječakkoji se može nacrtati, ali on se nastavlja na onoprethodno. Uvijek vidite čitavo etersko tijelo svedo rođenja. Ono što je vremensko predstavlja neštocjelovito. Ako je pred vama dvadesetogodišnjak, nemožete vidjeti samo dvadesetogodišnje etersko tijelo87

nego ćete vidjeti sve što se do rođenja i čak maloprije rođenja u tom eterskom tijelu događalo. Vrijemezaista postaje prostorom. Kao što kad gledate stabladrvoreda, ona se u perspektivi zgušnjavaju, kad,dakle, gledate čitav drvored u prostoru. Tako akogledate etersko tijelo u njegovom sadašnjem obliku,ujedno gledate unatrag čitavu formaciju, a ona jevremenska. Etersko je tijelo vremenski organizam.Fizičko je tijelo prostorni organizam. Fizičko je tijeloomeđeno. Etersko je tijelo uvijek prisutno kao cjelinai odgovara proteklom trajanju sadašnjeg života. Toje jedna cjelina. Stoga biste etersko tijelo mogli zapravonacrtati ili naslikati, samo kad biste umijelislikati pokretne slike; morali biste slikati velikombrzinom. Ono što nacrtamo ili naslikamo samo jetrenutačni oblik, samo je presjek i odnosi se premacjelini eterskog tijela, tako kao kad presječete deblostabla i nacrtate što vidite u presjeku. Tako je, kadcrtate, etersko tijelo samo jedan presjek jer je čitavoetersko tijelo vremenski tijek. Prateći taj vremenskitijek prekoračujemo rođenje, čak i začećesve do točke gdje vidimo kako je čovjek iz svogapredzemaljskog postojanja sišao u sadašnje zemaljskopostojanje. A posljednje što je prošao prije negošto ga je začeo jedan roditeljski par bilo je prikupljanjesupstancijalnosti iz sveopćeg etera svijeta iizgradnja vlastitoga eterskog tijela.Ο eterskom se tijelu ne može govoriti ako sene prati čovjekov vremenski život sve do preko pragarođenja. Ono što u određenom trenutku smatramoeterskim tijelom samo je apstrakcija; ono konkretnoje vremenski tijek.Drugačije je kod astralnog tijela. Do astralnogtijela dolazi se na način koji sam vam jučer izložio.88

To vam mogu nacrtati samo shematski. I u crtežuprostor mora postati vremenom. Uzmimo da 2. veljače1924. promatrate astralno tijelo nekog čovjeka. Tubi bio čovjek (crtež) i mi promatramo njegovo astralnotijelo. Čovjek ostavlja utisak: Tu je njegovo fizičkotijelo, tu je etersko tijelo, a tu možemo promatratinjegovo astralno tijelo. Ono se doima kao što samto opisao u svojoj knjizi "Teozofija". To je tako.No, dođemo li do prave inspirativne spoznaje, štosam je jučer opisao, koja se javlja u vezi s praznomsviješću, imamo sljedeći uvid. Čovjek sebi kaže: Onošto se ovdje vidi kao astralno tijelo ne postoji zapravo2. veljače 1924. nego kad je čovjek čije astralnotijelo promatramo navršio 20 godina, moramo uvremenu ići unatrag. Dolazimo, primjerice do siječnja1904. i dolazimo do uvida: Zapravo je tek ovdjeto astralno tijelo, ono ide dalje unatrag unedogledi tu se tek istinski nalazi. Ono uopće nije prošlokroz život, ostalo je ovdje. Tu je samo neka vrstaprivida. — Kao da gledate u drvored (crtež): idese dalje, tu su posljednja stabla, vrlo su zgusnuta;iza njih se nalazi izvor svjetlosti. Tu još imate svjetlo,ali je izvor svjetla iza toga, nije se pomaknuo naprijedda bi ovdje bilo svjetlo.I tako je astralno tijelo ostalo ovdje (vidi crtež)a u život odašilje samo svoj sjaj. Astralno je tijelo,zapravo, ostalo u duhovnom svijetu i nije stupilou fizički svijet. S obzirom na svoje astralno tijelo,još uvijek stojimo pred svojim začećem, pred svojimrođenjem, stojimo još u duhovnom svijetu. Kaoda, ako smo 1924. navršili 20 godina, zapravoipak duhovno još živimo i prije 1904. i da smos obzirom na astralno tijelo samo ispružili jednoticalo.89

Reći ćete: To je zamršena predodžba. Lijepo,ali poznato vam je da je nekad bio jedan španjolskikralj kojemu su pokazivali kako je složeno zdanjesvijeta. Kralj je rekao kako bi on, kad bi ga gradio,svijet napravio jednostavnijim. Čovjek može takomisliti, ali svijet u stvari nije jednostavan, a čovjekjoš manje. Potrebno je ponešto truda da bi se shvatilošto je čovjek.Kad gledate astralno tijelo, gledate neposrednou duhovni svijet. Astralno postoji samo u izvanljudskomsvijetu. Ako gledate ljude, gledate s obziromna njihova astralna tijela u duhovni svijet. Izravnogledate ono što je čovjek proživio u duhovnom svijetuprije nego što je sišao na Zemlju.Reći ćete: Ali moje astralno tijelo ipak djelujeu meni. Samo se po sebi razumije da je to istina;ali zamislite da je ovdje neko biće, (crtež) da imaneke konopce i da tim konopcima, koji su mehaničkipovezani, nešto izvodi. Daleko u prostorujavlja se posljedica jednog bića koje se nalazi ovdje.Tako je to ovdje s vremenom. Vaše je astralnotijelo ostalo ovdje, ali svoje djelovanje protežekroz čitav život. Ako se, dakle, danas osvrnetena neko djelovanje svoga astralnog tijela, ono jenastalo u davno minulo vrijeme kad ste, prije negoliste sišli na Zemlju, još bili u duhovnom svijetu.Ovdje djeluje vrijeme. Vrijeme je, drugim riječima,u duhovnom smislu, ostalo ovdje. A onaj koji mislida prošlosti više nema u onome što zaista živi uvremenu, sliči čovjeku koji odlazi vlakom i kojemunetko kaže: Čuj, to je bio lijep krajolik što smoga vidjeli za vrijeme vožnje. — A čovjek koji jemožda ograničen mogao bi odgovoriti: Da, lijepkrajolik, ali je nestao, uopće ga više nema. — Taj90

i čovjek, pošto je vlakom prošao nekim krajolikommislio, dakle, da je krajolik nestao, da ga višenema. Isto je tako pametno kad čovjek misli daono što je u vremenu prošlo više ne postoji. Aupravo je neprekidno prisutno i djeluje u njega.Dan 3. siječnja 1904. u svojoj duhovnoj realnostipostoji kao što postoji i prostor kojim smoprošli; on postoji, on je tako prisutan da djelujeu sadašnjost.Ako svoje astralno tijelo opisujete tako kakosam ja to učinio u svojoj "Teozofiji", da biste imalipotpuni uvid morate osvijestiti kako je to što djeluje,sjaj onoga što zapravo djeluje iz velike udaljenosti.Vi ste kao čovjek zaista kao komet koji svoj reppruža daleko u prošlost. Bez novih pojmova nemogućeje steći istinski uvid u čovjekovo biće.Ljudi koji misle da se istim pojmovima koji vrijedeza fizički može stupiti u duhovni svijet, trebalibi postati spiritisti a ne antropozofi. Zar se ne pokušavasve duhovno, samo malo razrijeđeno, ubacitiu običan prostor u kojem se kreću ljudi? Ali to nijeduhovno. To su samo fine emanacije, pa i samiSchrenck-Notzingovi fantomi fizičkog, vrlo su razrijeđeneemenacije koje još imaju odjek eterskog. Tosu puki fantomi; ništa istinski duhovno.Promatrate li stvari ovako, reći ćete: U izvanljudskojsu prirodi prisutni viši svjetovi. Promatramoli slijed svjetova, dolazimo kod čovjeka odmah udimenziju vremena, u vremenski tijek. No, kod čovjekau spoznaji je moguće doprijeti i dalje. A ovdjespoznaja uvire u jedan element koji danas u našemalograđansko materijalističko vrijeme nije priznatkao element spoznaje. Kao prvi stupanj spoznajenaveo sam vam onaj koji osjetilima opaža grube91

fizičke stvari. Drugi je stupanj osnaženo mišljenjekojim primamo pokretljive slike svijeta. Na trećem,inspiriranom stupnju opaža se bitnost koja u timslikama progovara i koja bivstveno (wesenhaft) zvučikao muzika sfera. Dođe li do opažaja toga bivstveno--sferskog, čovjek ne samo da napušta materiju negonapušta i sadašnjost i ulazi u predzemaljski život,u svoje postojanje duševno-duhovnog biće prije negošto je sišao na Zemlju. Ova se inspirirana spoznajapostiže ako se uspostavi prazna svijest nakon štose prethodno ojačalo mišljenje.Daljnje napredovanje u spoznaji postiže se preobrazbomsnage ljubavi u snagu spoznaje. No, to nesmije biti trivijalna ljubav ο kojoj se gotovo isključivogovori u naše materijalističko vrijeme, nego to morabiti ona ljubav koja je u stanju da se unutar fizičkogsvijeta osjeti jedno s drugim bićem; da uistinuuzmogne osjetiti ono što se zbiva u drugom biću,a isto tako i ono što se zbiva u vlastitome biću;mora se potpuno moći izaći iz sebe i nanovo zaživjetiu drugom biću. U običnom životu ljubav ne dosežetakav stupanj koji je potreban da bi ljubav postalasnagom spoznaje. Potrebno je prethodno uspostavitipraznu svijest i imati neka iskustva s praznomsviješću. Da, sada se proživljava nešto što, dakako,mnogi ljudi u težnji za višom spoznajom ne traže.Doživljava se, naime, nešto što bi se moglo nazvatibolom spoznaje, patnjom spoznaje.Ako čovjek ima neku ranu, rana ga boli. Zašto?Zato jer njegovo duhovno biće ne može zbog ozljedefizičkog tijela prožeti na ispravan način to ozlijeđenomjesto. Svi bolovi proizlaze iz nemogućnostiprožimanja fizičkog tijela. Izvanjska se bol osjećazbog toga jer se s tim bolnim mjestom ne možemo4 2

povezati. Kad je postignuta prazna svijest u kojuuvire jedan sasvim drugačiji svijet od onog uobičajenog,tada se u tim trenucima inspirirane spoznajepotpuno gubi fizički čovjek i zato je sve bolnoi ranjivo. Kroz to se ponajprije mora proći. Da bise napredovalo do inspirirane spoznaje neposrednoggledanja, a ne tek do poimanja, potrebno jepretrpjeti pravu bol, pravu patnju napuštanja fizičkogtijela. Ljudi trebaju razvijati poimanje, ono,dakako, može biti bezbolno, bez prolaženja krozbol inicijacije. No, da bi se svjesno moglo doživjetiono što čovjek zapravo ima od prenatalnog postojanja,ono što je još ostalo od duhovnog svijeta išto i dalje djeluje, ponajprije je potrebno prijećiponor sveopće, rekao bih univerzalne patnje, univerzalnogbola.Tada je moguće steći iskustvo zaživljavanja unečemu sasvim drugom. Tek se tada upoznaje ljubavnajveće snage, ljubav najvišega stupnja, kojase sastoji u tome da čovjek sebe uistinu uzmognezaboraviti, svoju pozornost sasvim skrenuti od sebei da uzmogne potpuno uroniti u ono drugo. A tekkada je ta ljubav povezana s višom inspiriranomspoznajom, moguće je ući u duhovni svijet sa svomtoplinom, sa svom usrdnošću duše i srca. To moratako biti ako čovjek hoće napredovati u spoznaji.Ljubav mora u tome smislu postati snagom spoznaje.Jer, kada se ta ljubav kao snaga spoznaje vine doodređenog stupnja, do određene jakosti, tada čovjekkroz svoje predzemaljsko postojanje ulazi u prethodnizemaljski život. Prolazi kroz sve ono što jeprošao između zadnje smrti i sadašnjega zemaljskogživota i ulazi u raniji zemaljski život, u ono što sezove ranije inkarnacije.93

Vidite i to da ste u fizičkom tijelu živjeli naZemlji, to se samo po sebi razumije. Od svega onogašto ste na sebi imali kao fizičko tijelo nije ostalobaš ništa, sve se razišlo u pojedine Zemljine elemente,ništa od toga nije preostalo. Ono što je utadašnje vrijeme bilo vaš najintimnije biće potpunose oduhovilo, živi u vama sasvim oduhovljeno.Uistinu, naše se Ja, prolazeći kroz vrata smrtii idući kroz duhovni svijet do ponovnog zemaljskogživota, potpuno oduhovljuje. A tko misli dato može postići sa sasvim običnim snagama svakidašnjesvijesti, taj to ne može postići. To je mogućepostići samo ako se ljubav, kao što sam rekao, vinedo najvišeg stupnja. Jer, biće koje smo bili u prijašnjemživotu isto je tako izvan nas kao što je usadašnjosti izvan nas bilo koji drugi čovjek. U istojje mjeri izvan nas i naše Ja. Ono zatim postaje našimvlasništvom. Doživljavamo ga kao samog sebe, aliprvo moramo naučiti ljubiti tako da u toj ljubavinema nimalo sebičnosti. Bilo bi strašno kad bismose u svoju prethodnu inkarnaciju zaljubili u običnomsmislu riječi: Ljubav treba ojačati do najvišeg stupnjakako bi se ta prethodna inkarnacija ujedno mogladoživjeti kao nešto sasvim drugo. A tada, ako se upraznoj svijesti ojačana spoznaja vine spoznaji izkrajnje velike ljubavi, dospijevamo do četvrtoga čovjekovogasastavnog dijela, do pravog Ja.Čovjek ima svoje fizičko tijelo. Po njemu živiu svakome trenutku u fizičkoj prisutnosti Zemlje.Čovjek ima svoje etersko tijelo. Zahvaljujući njemu,zapravo, neprekidno živi do kratkog vremena prijesvog rođenja, kada si etersko tijelo izdvaja iz općegetera svijeta. Ima svoje astralno tijelo. Po njemuživi u vremenu između svoje prethodne smrti i silaska94

•na Zemlju. Čovjek zatim ima svoje Ja. Njime zaživljavau prethodan zemaljski život. Stoga uvijek kadgovorimo ο čovjekovom sastavu moramo govoritiο njegovom protezanju u vremenu. Svoju prethodnuJa-svijest nosimo danas u sebi podsvjesno. A kakoje to u sebi nosimo? Ako hoćete proučavati kakomi to u sebi nosimo, morate obratiti pozornost nato — a to je ujedno i put do toga da dođete dosvoga Ja — da čovjek u fizičkome svijetu nije samokruto tijelo, da nije samo tekući niti samo zračničovjek, nego da je toplinski organizam. U osnoviili barem djelomično to svatko zna. Ako mjeri tjelesnutemperaturu, dobit će različite vrijednosti,ovisno ο tome gdje mjeri. To vrijedi za cijeli ljudskiorganizam. Drugačija je temperatura glave, drugačijaona nožnog palca, drugačija unutar jetra, drugačijaunutar pluća. Vi niste samo ono što u anatomskomatlasu nalazite naslikano u čvrstim obrisima; vi stetekući organizam koji je u neprestanom pokretu;vi ste zračni organizam koji vas stalno prožima kaoda vas neprestano prožima neka moćna simpatija,neka organska muzika. I vi ste uza sve to ustalasalitoplo-hladni organizam, toplinski organizam i u tomeorganizmu i sami živite. A to i osjećate. A konačnonemate ni jasnu svijest ο tome da živite u goljeniciili u nekoj drugoj kosti, nemate ni jasne svijesti οtome da živite u svojim jetrima ili u sokovima svojihžila. No, imate jasnu svijest ο tome da živite u svojojtoplini, iako to ne diferencirate i ne kažete: ovdjeje moja toplinska ruka, ovdje je moja toplinska noga,tu su moja toplinska jetra itd. No, to ipak postoji.Ako dode do poremećaja, ako čovjeku zataji primjerenadiferencijacija u toplinskom organizmu, osjetitće to kao bolest, kao bol.95

Gledamo li etersko, razvijemo li svijest do slikovitosti,do imaginacije, vidimo tkajuće slike. Opažamoli astralno, doživljavamo muziku sfera. Ona dopiredo nas ili se iz nas širi. Jer, naše nas vlastito astralnotijelo vodi unatrag u naše predzemaljsko postojanje.A ako dalje napredujemo do one spoznaje koja seuzdigla do najintenzivnije ljubavi kod koje snagaljubavi postaje snagom spoznaje, vidimo kako našepostojanje iz prethodnoga zemaljskog života uvireu naš sadašnji zemaljski život. Taj prethodni zemaljskiživot osjećamo u normalnoj diferencijacijisvoga toplinskog organizma u kojem živimo. To jeprava intuicija. U tome živimo. A ako se u namajavi neki impuls da nešto napravimo, onda to nedjeluje kao kod astralnog tijela iz duhovnog svijetanego iz prijašnjega zemaljskog života. Prijašnjizemaljski život djeluje u toplinu vašega organizmastvarajući različite impulse. Pogledamo li zemaljskog,čvrstog čovjeka, njegovo fizičko tijelo, tekuće, eterskotijelo, zračno, astralno tijelo, onda u čovjekovoj toplinskojorganizaciji vidimo ono pravo Ja. Ja sadašnjeinkarnacije nikada nije završeno; ono je u nastajanju.Pravo Ja koje djeluje u podsvjesnim dubinama jestJa prethodnoga zemaljskog života. Vidovitoj svijestičovjek pred kojim stojite izgleda tako da ćete reći:On ovdje stoji; gledam ga isprva svojim vanjskimosjetilima kako ovdje stoji. Zatim gledam etersko,gledam astralno, ali potom gledam iz njega onogadrugog čovjeka iz prethodne inkarnacije.Što se ta svijest dalje razvija, to se više pojavljuječovjekova glava sadašnje inkarnacije u perspektivi.To izgleda ovako (crtež) — nešto poviše čovjekovaglava prethodne inkarnacije, a još više čovjekovaglava još ranije inkarnacije. Iz civilizacija koje su96

zahvaljujući instinktivnoj svijesti, te stvari još naslućivale,imate slike gdje se iza jasno ocrtanog licakoje se odnosi na sadašnji život nazire drugo, manjejasno ocrtano, a zatim i treće još nejasnije lice. Postojetakve egipatske slike. Onaj koji vidi da se iza ćovjekasadašnjosti zapravo pojavljuje čovjek prethodne, pai čovjek još ranije inkarnacije, razumije te slike.A govoriti ο Ja, ο četvrtom dijelu čovjekoveprirode, realno je tek kada se sadašnje postojanjeproširi na prošle inkarnacije.Sve to djeluje u toplinskome čovjeku. Inspiracijačovjeku dolazi još izvana ili iznutra. U toplini senalazimo mi sami. Tu je intuicija, istinska intuicija.Toplinu doživljavamo drugačije od svega ostalog.No, ako to sada ovako promatrate, doći ćetedo nečega što bi upravo duši suvremenog čovjeka,koji nema predrasuda, trebalo biti velikom zagonetkom.Ο toj sam zagonetki govorio. Rekao samda se spram nekih sasvim duhovnih impulsa osjećamomoralno obvezani. Mi ih hoćemo ostvariti. A kakodospijeva u mišiće i kosti ono s čime se osjećamo97

moralno povezani to se isprva ne vidi. No, znamoli da svoje već sasvim oduhovljeno Ja nosimo izprethodne inkarnacije i da ono djeluje na toplinu,onda prijelaz nalazimo u tomu toplinskom čovjeku.Moralni impulsi djeluju posredovanjem Ja prethodneinkarnacije. Ovdje je prijelaz iz moralnog u fizičko.Promatrate li samo sadašnju prirodu a čovjeka kaoisječak prirode, nećete naći taj prijelaz. Jer, promatrateli sadašnju prirodu, moći ćete reći: No, da,vani je priroda; čovjek uzima njezine tvari, izgrađujesvoj organizam — to je naivna predodžba — i, prematome, predstavlja isječak prirode sastavljen od prirodnihtvari. I sada čovjek iznenadno osjeća: Postojemoralni impulsi i on ih mora slijediti. Treba učinitisamo jedan jedini korak u smislu tih poticaja. Htiobih znati kako taj djelić prirode to počinje izvoditi.Kamen to ne može; kalcij to ne može; klor ne može;kisik ne može; dušik ne može; nitko od njih to nemože. A čovjek koji je od svega toga sazdan moraobi odjednom to moći: osjeća moralni impuls, trebaobi se prema njemu ravnati, a sastavljen je od svihonih tvari koje to ne mogu.No, u svemu tome što je tako sazdano nastajenešto što prolazi kroz san, što prolazi kroz smrt išto postaje sve duhovnije i duhovnije i što će sljedećiput ući u tijelo. A ono već i jest u tijelu jer dolaziiz prethodne inkarnacije. Oduhovilo se. Djeluje uinkarnaciju. Ono što je sada sazdano od zemaljskihtvari u sljedećoj će inkarnaciji djelovati na toplinskogčovjeka. I tako ono moralno struji iz jednogačovjekovoga zemaljskog života u drugi.Čovjek shvaća prijelaz iz fizičke prirode onojduhovnoj i obrnuto — prijelaz duhovne fizičkoj prirodi.Jednim se zemaljskim životom to ne može ako98

čovjek ne pribjegne duševno-duhovnom nepoštenjuu spoznaji ili ako sve ovo ne osvijesti.Vidite, ono što se može smatrati zemaljskimelementima — kruto, tekuće, plinovito ili zračno,toplinsko, posvuda je prožeto onime što se možeoznačiti kao fizičko, etersko, astralno i jastveno.Čovjekovi su sastavni dijelovi proizišli iz povezanostisa svemirom, s univerzumom. Možemo si predočitikako čovjek nije samo prostorni nego i vremenskiisječak. Prostorni isječak je samo s obzirom na fizičkutjelesnost. Duhovno gledano prošlost je, međutim,nešto trajno sadašnje. Sadašnjost je istodobno i stvarnavječnost.Ovo što ovdje izlažem nekad je bilo sadržajemčovjekove instinktivne svijesti. Ako zaista razumijemostare dokumente, vidjet ćemo da u njima živi svijestο čovjekovoj četveročlanosti i njegovoj povezanostisa svijetom. No, tijekom stoljeća čovjek je tu spoznajuizgubio. Inače nikada ne bi bio razvio svoj sadašnjiintelekt onakav kakav je danas. Sada smo, međutim,u ljudskom razvoju opet došli do točke iz kojeponovno moramo napredovati iz fizičkoga premaistinski duhovnome.99

SESTO PREDAVANJEDornach, 3. veljače 1 924.Promatramo li tijek čovjekovoga zemaljskog života,vidimo da teče u svojevrsnom ritmu koji se očitujeu izmjeničnim stanjima sna i jave. S pojmom budnostii sna treba povezati ono što sam izložio u posljednjimpredavanjima ο podjeli čovjeka na njegove sastavnedijelove. Pogledajmo to običnom sviješću i sasvimizvanjski. U budnom se čovjeku u nutrini odvijajuživotni procesi koji međutim ostaju u podsvijestiili nesvijesti. Budni čovjek ima osjetilne utiske skojima uspostavlja odnos sa zemaljskom i izvanzemaljskomokolinom. U budnome se čovjeku nadaljeočituje njegova voljna priroda. Njegova sposobnostkretanja izraz je njegovih voljnih impulsa. Promatramoli čovjeka izvanjski, vidimo da se životni procesikoji se u budnom čovjeku odvijaju u podsvijesti bezprestanka odvijaju i u vrijeme sna. Vidimo da suu vrijeme sna osjetilna djelatnost i mišljenje kojese na njoj izgrađuje potisnuti. Vidimo da je potisnutoono što se očituje kao htijenje te ono što obojemeđusobno povezuje i stoji između njih, aktivniosjetilni život.Promatramo li otvoreno to što donosi običnasvijest, ne upuštajući se u ikakve predrasude, moramosebi reći: U snu prestaju duševna zbivanja, prestajuzbivanja koja se odigravaju između duševnog i vanjskogsvijeta. U vrijeme spavanja u najbolju se rukumože govoriti samo ο onome što je snoviti život.Ne smijemo ni pomisliti da se ti duševni procesipri svakom buđenju stvaraju sasvim iznova. To bi,bez sumnje, čak i za običnu svijest bila posve apsurd-100

na pomisao. Nepristranome promatranju ne preostajeništa drugo doli pretpostavke da je sve ono što nosiduševne procese prisutno i u vrijeme sna. U tomsi slučaju moramo, međutim, priznati da to što nosiduševne procese u vrijeme sna ne zahvaća u čovjeka;da u čovjeka, dakle, ne zahvaća ono što mu na osnovinjegovih osjetila osvještava vanjski svijet i što svijestο vanjskom svijetu potiče na mišljenje; da isto takone zahvaća ono što posredovanjem volje dovodi tijelou pokret te da ne zahvaća ni ono što obične organskeprocese pobuđuje na osjećaj.U budnosti smo svjesni da misli zahvaćaju unaš organizam, iako običnom sviješću ne vidimokako misao šalje predodžbu u mišićni sustav, u kosti,kako posreduje u volji. Svjesni smo međutim zahvaćanjaduševnih impulsa u tjelesnost i mora nam bitijasno da to zahvaćanje duševnih impulsa u vrijemespavanja prestaje.Već na osnovi toga možemo reći: Spavanje oduzimanešto čovjekovom biću. Postavlja se samo pitanje,što to san oduzima čovjekovom biću? Ako prvo pogledamona ono što smo označili čovjekovim fizičkimtijelom koje je u snu neprestano djelatno, pitamose kako je ono djelatno u vrijeme budnosti. No, uvrijeme sna nastavljaju se i svi procesi eterskog organizma.Čovjek raste u vrijeme spavanja. Čovjek unutrini obavlja djelatnosti koje su u vezi s prehranom,s preradom hrane. On i dalje diše itd. Sve suto djelatnosti koje ne mogu pripadati fizkrkome tijelujer prestaju kad čovjekovo tijelo postaje leš.Tada vanjska priroda, zemaljska priroda preuzimafizičko tijelo. Ta priroda djeluje razorno. A to štodjeluje razorno još nema premoć dok čovjek spava.Tu dolazi do izražaja protudjelovanje koje štiti101

čovjekovo fizičko tijelo od raspadanja. I sasvim izvanjskigledano moramo reći: Eterski je organizamprisutan i u vrijeme sna.Iz prethodnih predavanja znamo da se eterskotijelo može istinski spoznati imaginacijom. Moguće gaje doživjeti u slici, isto kao što se osjetilima doživljavafizičko tijelo. Znamo, također, da se ono što se moženazvati astralnim organizmom doživljava inspiracijom.No, nećemo se zaustaviti kod zaključaka. I tobismo mogli, ali ćemo za astralno tijelo i Ja-organizacijusa zaključcima radije pričekati dok se u dušiprvo ne razvije svijest istinskog promatranja.Prisjetimo se prvo kako smo rekli da astralno tijelodjeluje u čovjeku. Ono u čovjekovom organizmu djelujeposredovanjem zračnog, plinovitog. Stoga u svemuonome što se u čovjeku događa pod utjecajem zračnogelementa moramo prepoznati astralno tijelo.Znamo da se najvažnija djelatnost astralnog tijelakoja se odvija u zračnom elementu očituje ponajprijeu disanju, a već iz običnog iskustva znamo da moramorazlikovati udisanje i izdisanje. Nadalje znamo da nasudisaj oživljava. Iz vanjskoga zraka udisanjem uzimamooživljavajuće snage. A znamo također da vanjskomezraku predajemo nešto što ne djeluje oživljavajuće negousmrćujuće. Fizički rečeno, uzimamo kisik a predajemougljični dioksid. No, to nas manje zanima. Zanimanas rezultat običnog iskustva — da oživljavaljuće snageudišemo, usmrćujuće izdišemo.A sada je riječ ο tome da se viša spoznaja kojase javlja kao imaginacija, inspiracija i intuicija —ο tome smo govorili proteklih dana — u ovom slučajuinspirirana spoznaja primijeni na život spavanja ida se zaista jednom ispita: Postoji li nešto što biodgovaralo zaključku da čovjeku biva nešto oduzeto?102

Na ovo se pitanje može odgovoriti samo takoda se postavi drugo pitanje i da se na njega odgovori:Ako, dakle, postoji nešto što se nalazi izvan čovjeka,kako se ono ponaša?Pretpostavite da je čovjek unutarnjim duševnimvježbama, što sam ih opisao, zaista postigao inspiraciju,tj. uspio je postići da nešto uvre u njegovupraznu svijest. On živi s mogućnošću inspirativnespoznaje. U tome mu je času moguće umjetno uspostavitistanje sna, ali tako da to nije stanje snanego budno stanje, stanje inspiracije u koje uvireduhovni svijet.Htio bih to prikazati sasvim jednostavno. Pretpostavimoda je onaj koji je postigao inspiriranu svijestu neku ruku u stanju da u duhovno-muzikalnomdoživljaju osjeti u sebi govor bića svijeta, govor duhovnihbića svijeta. U inspiriranoj će spoznaji stećiodređena iskustva. No, sebi će također reći: Da, ovaiskustva uvjetuju nešto sasvim posebno; na osnovitih iskustava nije mi više strana pomisao da se astralnotijelo u vrijeme spavanja nalazi izvan čovjeka.Ono što se tu zbiva može se usporediti sa sljedećim.Pretpostavite da ste prije deset godina neštodoživjeli i zaboravili. Nečime potaknuto vraća vamse sjećanje na doživljaj od prije deset godina. Toje bilo izvan vaše svijesti i pošto ste primijenili neštošto je pomoglo sjećanju taj vam je doživljaj od prijedeset godina ponovno došao u svijest. Ono što jebilo izvan vaše svijesti a što je s vama bilo povezano,ponovno ste doveli u svijest.Tako je i čovjeku koji ima pouzdanu svijest ikoji dolazi do inspiracije. Počinju mu se pojavljivatidoživljaji iz sna kao što se pojavljuju sjećanja naminule doživljaje, s tom razlikom da su ta prisjećanja103

na minule doživljaje jednom već bila u svijesti. Doživljajisnova nisu prije bili u svijesti, ali ulaze u njutako da čovjek ima osjećaj da se prisjeća nečegašto u ovom zemaljskom životu nije sasvim svjesnodoživio. To ulazi u svijest poput sjećanja; počinjuse razumijevati događaji u vrijeme spavanja kao štose minuli doživljaji razumijevaju zahvaljujući sjećanju.U inspiriranoj se svijesti pojavljuje ono što je u vrijemesna izvan čovjekove svijesti, tako da nepoznatopostaje poznato. Spoznajemo što, zapravo, u vrijemesna radi biće kada je napustilo usnulog čovjeka.Kad biste pretočili u riječi ono što s dahomdoživljavate u budnome stanju, rekli biste: Zračnomelementu zahvaljujem što udišem i što se u nutriniprožimam životom, a nikada mu ne bih mogao zahvalitiživot zato što izdišem jer to usmrćuje.No, kada ste u vrijeme sna izvan tijela, vlastitiće vam izdahnuti zrak postati iznimno simpatičnimelementom. Dok ste bili budni, dok ste se sa svojomdušom nalazili u fizičkom tijelu, niste pazili na tošto se može doživjeti s izdisajnim zrakom. Pozornostste obratili samo na udisaj koji obdaruje životom.Isti, čak jači osjećaj gajite prema zraku kojega seklonite kad je nagomilan u nekom prostoru. Kažeteda ne volite taj izdahnuti zrak. Ni fizičko ga tijelone podnosi u vrijeme sna, ali duševno-duhovno bićekoje je izvan tijela, ljudsko Ja udiše upravo fizičkirečeno izdahnuti ugljični dioksid. No, to je duhovniproces. Nije proces disanja. To je primanje utisakašto ga čini izdahnuti zrak. No, nije samo to. S timizdahnutim zrakom ostajete u prvom redu povezanisa svojim fizičkim tijelom i u vrijeme sna. Vi tomepripadate jer si kažete: To moje tijelo izdiše taj usmrćujućizrak. Osjećate se povezani sa svojim tijelom104

time što vam ono vraća zrak u ovom usmrćujućemstanju. Potpuno se osjećate uronjeni u atmosferukoju izdišete.No, to što izdišete donosi vam neprekidno tajnevašega unutarnjeg života. Vi ih opažate svojim unutarnjimživotom, iako je to za običnu svijest spavanjanesvjesno. Iz vas struji izdahnuti zrak. A taj vamizdahnuti zrak izgleda tako da kažete: Pa to što strujiu svemir to sam ja säm, to je moja unutarnja ljudskost.A ono što vam u izdahnutom zraku struji ususretkao vaš vlastiti duh doima vas se poput nečegasunčanog.Čovjekovom astralnom tijelu, kada je unutarčovjeka, udisajni zrak pričinja zadovoljstvo i onotaj zrak koristi da u nesvjesnome potakne organskeprocese te da ih prožme unutarnjom živahnošću.Sada također znate da je astralno tijelo dok spavateizvan fizičkog tijela i da u izdahnutom zraku prima,poput posude, tajne svoga vlastitog bića.I dok se tako krećete strujeći van u kozmos,duša nesvjesno gleda taj unutarnji proces. Svjesnoga gleda tek u inspiraciji.Stvara se nadalje čudan dojam. Kao da se izmraka (crtež) nešto izdiže i prilazi usnulome čovjeku,kao da se iz mračne pozadine pojavljuje izdisajnastruja u svjetlećem obliku. Narav onoga što se nalaziu tome mraku moguće je spoznati po tome što čovjekanapuštaju dnevne misli te u izdisajnoj struji vidiono što se može nazvati upravljajućim mislima svijetakoje su objektivne i stvaralačke. U onom tamnom,u istrujavanju prštavog svjetla pomalo se javljajustvaralačke misli. Ono tamno označava tminu kojase proteže na obične, svakodnevne misli, može sereći na misli mozga. Stvara se vrlo jasan dojam da105

ono što za fizički zemaljski život izgleda najvažnijepotamni čim čovjek izađe iz fizičkog tijela. Vidi semnogo jasnije negoli to čovjek može zamisliti običnomsviješću kako te misli ovise ο fizičkom sredstvu, οmozgu. Kao da mozak drži za sebe zalijepljene svakodnevnemisli, kao da ih zadržava za sebe. Tu vanine treba misliti na isti način kako se misli u svakodnevnomživotu. Jer tu se gledaju misli koje strujekroz ono kako mi sami sebe vidimo u izdisajnoj struji.Inspirirana spoznaja vidi kako je u vrijeme budnostiastralno tijelo u fizičkom, vidi što u fizičkomtijelu treba izvršiti i to pomoću udahnutog zrakapočinje izvršavati; vidi, nadalje, kako astralno tijelo,kada u snu izađe, prima utiske vlastitoga ljudskogbića. U vrijeme budnosti svijet koji nas horizontomokružuje, na kojem stojimo, i nebeski svod koji ganatkriljuje predstavljaju naš vanjski svijet; u vrijemespavanja postaje našim unutarnjim svijetom ono štose nalazi unutar neše kože i što je inače naš unutarnjisvijet. Samo što mi prvo osjećamo ono što nam ususretstruji u zraku disanja. Kao prvo imamo osjećajemdoživljeni vanjski svijet.Nadalje se pojavljuje još nešto. U vrijeme budnostičovjek nije svjestan onoga što se nastavlja naproces disanja: proces cirkulacije. Proces optoka krviu vrijeme budnosti ostaje nesvjestan. U vrijemespavanja postaje sve svjesnijim. Počinje izranjatipoput nekog posve novog svijeta, poput svijeta štoga ne doživljavamo samo osjećajem nego ga počinjemorazumijevati s drugačijeg gledišta nego što inače,običnom sviješću, razumijevamo izvanjske stvari.Kao što se za zemaljskog života gledaju prirodniprocesi, tako se inspiriranom sviješću gledaju — aliu svakome trenutku ostaje u nesvjesnome prisutna106

volja kao organ kretanja — procesi cirkulacije. Sadaspoznajemo da sve ono što razvijamo za običnu svijestnesvjesnom voljom, posvuda u nutrini ima jedansuprotan proces.Učinite li bilo koji korak, ne samo da svjesnopremještate svoje tijelo na neko drugo mjesto negose događa i to da se u nutrini odvija jedan toplinskiproces koji potiče zračnu struju. On je krajnji izdanakonoga što se zatim zbiva u procesima izmjene tvaripovezanima s krvotokom. I dok na vanjskom planuobičnom sviješću zamjećujete čovjekovo premještanjeu prostoru kao izraz njegove volje, sada, kad pogledusmjerite u sebe, vidite kako se u nutrini, koja jesada vaš svijet, odigravaju mnogobrojni procesi.Proces što ga promatrate uopće nije onakavkakvim ga na osnovi obične anatomije danas držeprirodoslovci ili medicinari. To je veličajni duhovniproces, proces koji u sebi krije nebrojene tajne, proceskoji pokazuje kako u biti onaj pravi pokretač štodjeluje u čovjekovoj nutrini uopće nije ovo sadašnjeJa. Ono što čovjek u običnom životu naziva svojimJa samo je misao. No, ono što djeluje u čovjeku toje Ja prijašnjih zemaljskih života. I u čitavom unutarnjemzbivanju, osobito u onom toplinskom, kao daiz pradavnih vremena gledate stvarno Ja koje jeprošlo dugim razvojem između smrti i novog rođenja.U tim procesima djeluje nešto posve duhovno, djelujeljudsko Ja. I najneznatniji i najvažniji procesi izmjenetvari izraz su najvišega čovjekovog bića.Otkrivate da je Ja promijenilo mjesto svog djelovanja.Djelovalo je u nutrini, prerađujući disanjeiz općeg razvoja disanja. No, ono što se kao razvojtopline može izvesti iz općeg razvoja disanja to gledateizvana, gledate čitavo djelatno Ja, gledate kako od107

pradavnine djeluje kao stvarno ljudsko Ja i kakou biti organizira čovjeka.Sada počinjete shvaćati da Ja i astralno tijelou vrijeme sna napuštaju čovjekovo etersko i fizičkotijelo, da su izvan njih i da sve ono što inače doživljavajui rade iznutra sada doživljavaju i rade izvana.Za običnu su svijest, međutim, Ja-organizacija i organizacijaastralnog tijela još preslabe, premalo razvijeneda bi to svjesno doživjele. Inspiracija se sastoji samou tome da se Ja i astralno tijelo tako unutarnje organizirajukako bi mogli zapažati ono što inače ne mogu.Stoga ustvari, treba reći: Inspiracija nas vodido čovjekovoga astralnog tijela, intuicija nas vodido ljudskog Ja. U vrijeme sna intuicija i inspiracijabivaju suzbijene u Ja i astralnom tijelu; ali ako ihse probudi, pomoću njih čovjek sebe gleda izvana.A što je naposljetku to gledanje izvana?Sjetite se onoga što sam vam već rekao. Rekaosam vam: Ovdje je čovjek u svojoj sadašnjoj inkarnaciji(crtež, desno sredina). Razvijete li imaginaciju,vidite svoje etersko tijelo kratko prije rođenja ilizačeća (žuto); ali i inspiracija ga vodi kroz čitavovrijeme koje je proteklo između posljednje smrti iovog rođenja (crveno). Intuicija ga vodi natrag uprethodni život (žuto).108

Kad spavate, to ne znači ništa drugo nego dasvijest, koja se inače nalazi u fizičkom tijelu, premještate,vraćate, da se s njom vraćate. San je, zapravo,vraćanje u vremenu onome (o čemu sam vam većgovorio) što običnoj svijesti izgleda kao prošlost,a ipak je prisutno. Vidite, ako čovjek hoće shvatitiduhovno, mora mijenjati pojmove s obzirom na onekoje je navikao upotrebljavati u fizičkom životu.Treba razviti svijest da je san svaki put jedan povrataku područja predzemaljskog postojanja ili čaku prethodna utjelovljenja. U vrijeme sna čovjek zaistadoživljava ono što pripada prethodnim utjelovljenjimai ono što je proživio u predzemaljskom životu, alito nije u stanju shvatiti.Za pojam vremena potrebna je temeljita preobrazbatog pojma; on se mora potpuno izmijeniti.Ako, stoga, nekome postavimo pitanje: Gdje se onnalazi dok spava? — Tada treba reći: On je, zapravo,u svom predzemaljskom postojanju ili se čak vratiou ranije zemaljske živote. — Jednostavno rečeno:Čovjek se nalazi izvan svoga fizičkog i svoga eterskogtijela. Realnost je sadržana u onome što samvam izložio. To je ritmička izmjena stanja bdijenjai spavanja.Čovjekovom smrću nastaju sasvim drugačije okolnosti.Ono što je najuočljivije jest činjenica da čovjekostavlja svoje fizičko tijelo unutar zemaljskog života,da ga preuzimaju snage fizičkoga svijeta, da garaspršuju, razaraju. Ono sada ne može posredovatiutiske, kako sam vam to opisao, tako da se u izdahnutomezraku pojavi pred usnulim čovjekom jer onviše ne izdiše. I fizičko je tijelo sa svojim djelatnostimatakoreći za istinskog čovjeka izgubljeno. No, neštonije izgubljeno, a to je već vidljivo i običnoj svijesti.109

U svome duševnom životu imamo mišljenje, osjećanjei htijenje. A osim mišljenja, osjećanja i htijenjaimamo još nešto sasvim naroćito. To je sjećanje.Mi ne razmišljamo samo ο onome što je u nama ilioko nas. Naša nutrina krije ostatke proživljenog.U mislima se opet pojavljuje proživljeno. Da, ο tomesu sjećanju oni ponekad čudni ljudi što ih nazivamopsiholozima iznosili vrlo neuobičajene misli. Tiistraživači ljudske duše govore otprilike sljedeće:Čovjek koristi svoja osjetila; opaža okolinu, ο tomerazmišlja. I sada ima misao. Zatim odlazi i svezaboravlja. Nakon nekog vremena sve to vadi iz sjećanja.Nastaje sjećanje na ono što je nekad bilo.Čovjek si ponovno može predočiti nešto što si umeđuvremenu nije predočavao, a što nije prisutno,što je prošlo. Stoga si je čovjek, tako misle ti ljudi,ο tome doživljaju stvorio jednu predodžbu, jednumisao. Misao je nekuda potonula, nalazi se u nekomepretincu. A kada se prisjetimo, misao izlazi iz togpretinca. Ta misao sama izleti iz pretinca ili je netkoiz njega izvadi.Ovakve su predodžbe primjer smušenog mišljenja.Jer, čitavo to vjerovanje da misao sjećanjanegdje čuči odakle je se može dokučiti ne odgovarastvarnome stanju. Usporedite jednom neki neposredanopažaj i misao koju na njega nadovezujeteda bi zatim nastala predodžba ili misao sjećanja.To uopće ne razlikujete. Vani imate osjetilni utisak,na njega se nadovezuje misao. Ono što se krije izaosjetilnog utiska, što izaziva misao obično nazivatenepoznatim. Misao koja se izdiže iz nutrine kao misaosjećanja nije ni po čemu drugačija od misli kojanastaje na osnovi vanjskog opažaja. U jednom slučaju,ako čovjeka nacrtate shematski, imate ovdje110

njegovu oklinu (žuto); misao dolazi izvana, javljase potaknuta okolinom (crveno). Drugi put dolaziiznutra. Sada je to misao sjećanja (strelica odozdo).Sada dolazi iz drugoga smjera.Dok nešto opažamo i doživljavamo, u predodžbii mišljenju neprekidno se nešto zbiva. Mi opažamomisleći. No, opažanje ulazi i u naše tijelo. Misaose samo izdiže. Nešto ulazi u naše tijelo, a mi tone opažamo. To se odigrava dok ο tome razmišljamoi proizvodi utisak. Nije misao koja se spušta doljenego nešto sasvim drugo. No, ovo sasvim drugo izazivaopet jedno zbivanje koje poslije opažamo i οkojem stvaramo misao sjećanja, tako kao što stvaramomisao na osnovi vanjskoga svijeta. Misao je uvijekprisutna. To pokazuje već i nepristrano promatranjeda misao nije bilo gdje pohranjena u nekoj škrinjicinego da je to proces koji se odvija i koji zatim sjećanjempretvaramo u misao, kao što u misao pretvaramoi vanjski opažaj.Moram vas opteretiti tim razmišljanjima jer inačene biste mogli razumjeti što je sjećanje. Djeca,iako polusvjesno, u posebnim slučajevima i odrasli111

ponekad znaju da misao neće na pravi način sići.Stoga ako čovjek hoće nešto upamtiti, uzet će zapomoć nešto sasvim drugo. Sjetite se, nekima je pomoćglasno govorenje, drugi kad si hoće nešto utuvitiu glavu izvode neobične pokrete. Riječ je zaista οtome da se usporedno s predodžbenim procesomodvija još jedan sasvim drugačiji proces. A ono čegase tu sjećamo zapravo je najmanji dio onoga štose događa.Od buđenja do usnivanja neprekidno idemosvijetom; utisci dolaze sa svih strana. Mi skrećemopozornost na mali broj utisaka, ali oni skreću pozornostna nas i u nas se upisuje mnogo, mnogo togašto ne pamtimo. U dubinama našega bića krije sebogat svijet, a u misli nam dopire tek pokoja mrvica.Taj je svijet zapravo u nama zatvoren, on je u namakao duboko more a predodžbe sjećanja zapljuskujunas poput valova. No, to je u nama. Vidite, to štose na ovaj način u nama nalazi nije nam dao fizičkisvijet, niti nam on to može oduzeti. A kad od čovjekaotpadne fizičko tijelo, onda je čitav taj svijet prisutani vezan za njegovo etersko tijelo. Čovjek neposrednonakon smrti nosi upisane sve svoje doživljaje u svomeeterskom tijelu, nosi ih u sebi kao smotane usmotuljak.Neposredno nakon smrti ne postoje samo mrvicesjećanja, koje se inače javljaju pri običnoj svijesti,nego je prisutno sve ono što se čovjeka doimalo.Pred njim se pojavljuje čitav njegov zemaljski život,sa svim onim što je na njega ostavilo dojam. Čovjekbi morao ostati u vječnom promatranju toga svogazemaljskog života kad se sada za etersko tijelo nebi događalo nešto drugo negoli je ono što se, zahvaljujućiZemlji i njezinim snagama, događa fizičkom112

tijelu. Zemlja preuzima fizičko tijelo i razara ga.Svjetski eter ο kojem sam vam govorio djeluje izperiferije, šalje svoje zrake, na sve strane kozmosaraspršuje ono što je tu utisnuto. Čovjek će sada imatisljedeći doživljaj: U vrijeme zemaljskog života mnogoje toga na mene ostavilo dojam. Sve je to ušlo umoje etersko tijelo. Nad tim imam pregled, ali onpostaje sve nejasniji. Kao da gledam neko stablokoje je za života učinilo na mene snažan dojam.Isprva ga vidim u veličini u kojoj je na mene ostaviloutisak u fizičkom prostoru. Ono raste, postaje veće,ali nejasnije; postaje sve veće, raste do divovskihrazmjera. Postaje sve veće i veće, sve nejasnije inejasnije. To je ovako: Upoznao sam fizičkog čovjekau fizičkome liku. Neposredno nakon smrti onje predamnom onakav kako se upisao u moje eterskotijelo; on sada raste i postaje sve nejasniji i nejasniji.Sve raste i postaje sve nejasnije, sve dok neizraste u čitavi kozmos, postajući dokraja nejasno,potpuno se gubeći.Nakon toga prode nekoliko dana. Sve je postalogolemo, nejasno, intenzitet se smanjio i sve zajednootpada od čovjeka kao drugi leš. A to, zapravo, značida je kozmos sve to čovjeku oduzeo. Sada se čovjeknalazi u svome Ja i u svome astralnom tijelu. A onošto se upisalo u njegovo etersko tijelo nalazi se sadau kozmosu, u njega se izlilo. I vidimo djelovanjesvijeta iza kulisa svoga vlastitog postojanja.Postavljeni smo u svijet kao ljudi. Dok nam protječezemaljski život, na nas djeluje čitav svijet. Sveono što na nas utječe kao da uvijamo u neki smotuljak.Svijet nam daje mnogo toga. Sve to držimo na okupu.U času naše smrti svijet ponovno uzima ono štonam je dao. Time, međutim, prima i nešto novo.113

Sve smo to doživjeli na poseban način. Ono što svijetprima drugačije je od onoga što nam je dao. Onprima sve naše doživljavanje. Sam sebi u vlastitieter upisuje čitav naš život.Sada stojimo u svijetu i primajući svojim eterskimtijelom taj doživljaj znamo da zaista nismo na svijetusamo zbog sebe, nego svijet s nama nešto namjerava:Svijet nas je ovamo postavio kako bi kroz nas propustiosvoje sadržaje i kako bi ih u novom i prerađenomobliku opet mogao od nas primiti. Kao ljudi nismoovdje samo zbog sebe, s obzirom na svoje eterskotijelo postojimo zbog svijeta. Svijetu su ljudi potrebnijer se on tako uvijek iznova ispunjava svojim, vlastitimsadržajem. To nije izmjena tvari, nego izmjena misliizmeđu svijeta i čovjeka. Svijet obdaruje ljudskoetersko tijelo mislima svijeta i prima ih ponovnonatrag prožete ljudskošću. Čovjek ne postoji poradisamoga sebe, on je ovdje poradi svijeta.No, takva misao ne smije ostati samo teoretskiapstraktna misao. To ona i ne može. Kad bi takvamisao ostala tek puka misao, značilo bi to ne bitičovjekom živih osjećaja nego biće od papirmachća.Naša civilizacija zaista umnogome pogoduje tomeda u tim stvarima učini od čovjeka tako bešćutnobiće kao da je od papirmachća. Ponekad današnjicivilizirani ljudi izgledaju kao da jesu od papirmachća.Jer, takva misao ne gubi ljudsko osjećanje za svijet,ona se neprekidno povezuje s onime od čega smopošli. A pošli smo od toga da smo rekli: Čovjek sena dvojak način osjeća stran naspram svijeta; s jednestrane, s obzirom na vanjsku prirodu ο kojoj tekmože reći da razara njegovo fizičko tijelo; s drugeunutarnje strane, s obzirom na njegov duševni životkoji se zažaruje, plamti i gasi i to mu postaje svjetskom114

zagonetkom. A sada na osnovi duhovnog razmatranjačovjek počinje osjećati: On nije samo stran svijetunego mu svijet nešto daje i opet oduzima. Čovjekse počinje osjećati duboko srodnim sa svijetom. Objemisli što sam vam ih rekao i koje su osnovne mislisvijeta: Ο prirodo, ti razaraš samo moje fizičko tijelo.Nisam ti srodan ni po svom mišljenju, ni po osjećanju,ni po htijenju. Oni se u mojoj nutrini pale i gase.Po svojoj ti biti nisam srodan. — Obje misli kaozagonetke što nam ih svijet nameće poprimaju novizgled kada se počinjemo osjećati srodnima sa svijetom,osjećati se kao nešto organsko što se nalazi usvijetu i što je utkano u svjetozbivanje. I tako jepočetak antropozofskog razmišljanja ovaj: Sklapanjeprijateljstva sa svijetom, upoznavanje sa svijetomkoji nas je vanjski gledano isprva odbio. Antropozofskaspoznaja znači postati čovječnijim. A tko tunijansu osjećaja i srca ne može unijeti u antropozofskuspoznaju, ne dopire do biti antropozofije.Jer, teoretska antropozofija zapravo je nešto što semože usporediti sa sljedećim: Netko bi jako želiopobliže upoznati čovjeka kojega je nekada ranijepoznavao ili s kojim je imao neke veze. Umjestotoga dobije njegovu fotografiju. Slika će ga moždaobradovati, ali ga ne može zagrijati jer ne nailazina ono živo u čovjeku.Teoretska je antropozofija samo slika onogašto antropozofija zapravo želi biti, a ona želi bitinešto živo. Ona se, zapravo, želi služiti riječima,pojmovima, idejama da iz duhovnog svijeta u fizičkisvijet zazrači nešto živo. Antropozofija ne želi samopružati spoznaju, ona želi probuditi život. A onato može. No, da bi se život osjetio, potrebno je životi pružati.115

SEDMO PREDAVANJEDornach, 8. veljače 1 924.U pojedinim sam predavanjima već izložio dainicijacijska znanost mora upućivati na izmjeničnastanja spavanja i budnosti. Čovjek ih poznaje u stanjuobične svijesti i pomoću njih zaista može naći putkoji ga zbližava s tajnama ljudskog postojanja; jedanod putova. Iz spavanja izvire život, duševni život,snoviti život; to je život što ga zacijelo, a i s pravom,obična svijest, ako nema mistična ili sebična obilježja,ne shvaća ozbiljno. Trezveni ljudi s izvjesnim pravomne shvaćaju ozbiljno život snova jer vide kakoim on pokazuje svakojake slike sjećanja iz običnogživota. A ako iskustva običnog života usporedi saživotom snova, mora se držati običnog života i moraga svakako smatrati realnošću. Zatim dolazi životsnova sa svojim kombinacijama običnih stvarnih doživljajate se čovjek u običnoj svijesti ne može snaćiako se zapita: Što, zapravo, znači život snova zacjelokupno čovjekovo biće?Promotrimo sada život snova kakvim nam seon nadaje. Možemo razlikovati dvije različite i sasvimspecifične vrste snova. Jedna vrsta dočarava našojduši slike vanjskih doživljaja. Doživjeli smo neštoprije više godina ili možda nedavno, prije nekolikodana. To smo doživjeli na određeni način. San izspavanja iščarava slike manje ili više slične vanjskimdoživljajima. Slike mogu i ne biti slične doživljajima,što se najčešće i događa. Ako čovjek ipakvidi da slika sna ima veze s nekim vanjskim doživljajem,past će mu u oči koliko se taj vanjski doživljajrazlikuje od sna. Slike sna čovjek najčešće ne može116

povezati s bilo kojim doživljajem u vanjskome svijetujer ne nalazi medu njima nikakve sličnosti. No, akoživot snova točnije promatra, ako promatra onu vrstusnova koji duši dočaravaju slike izmijenjenih vanjskihdoživljaja, onda se vidi da u ljudskoj duši postojinešto što zahvaća te slike ali ih ne može tako čvrstozadržati, kao što ih čovjek zadržava kada se u budnomestanju potpuno služi svojim tjelesnim organimai kada u sjećanju nastaju slike sasvim vjerne ili pomogućnosti slične vanjskome životu. U sjećanju i-mamo vjerne slike vanjskoga života, manje ili viševjerne slike. Ima ljudi koji sanjaju u svojim sjećanjima,ali to se smatra nečim nenormalnim. U sjećanjuimamo manje ili više vjerne slike života. U slikamasnova imamo izmijenjene slike vanjskoga života. Tobi bila jedna vrsta sanjanja.Druga je vrsta snova za spoznaju života snovamnogo karakterističnija. To je kad čovjek primjericesanja da vidi niz bijelih stupova od kojih je jedanoštećen ili možda prljav. Čovjek se probudi i boliga zub. Čovjek otkriva da je u tom nizu stupovasimbolički izražen niz njegovih zubi. Jedan ga zubboli; zato je stup oštećen ili možda čak i prljav.Čovjek se možda probudi iz sna u kojem je bila nekagoruća peć i primjećuje da mu srce pojačano lupa.Ili se čovjek u snu muči s nekom žabom koja sebliži njegovoj ruci; rukom hvata gnjecavu žabu. Usnu ga podilazi jeza; budi se, u ruci drži krajičakpokrivača; uhvatio ga je u vrijeme spavanja. A tomože ići i mnogo dalje. Čovjek sanja zmijolike oblike:budi se s bolovima u crijevima.Shvaća da ima i druga vrsta snova, snova kojina slikovito-simbolički način oslikavaju čovjekoveunutarnje organe. A kad čovjek jedanput shvati da117

su neki snovi sa svojim čudnovatim slikama simboliunutarnjih organa, naučit će tumačiti te slike kakoje upravo spomenuto.Sanjam da se spuštam u nadsvodeni podrum.Svod je mračan, pun paučine. To je neugodan prizor.Probudim se s glavoboljom. Ta glavobolja, daklenutrina lubanje, izražena je u podrumskom svodu.Vidi se čak kako osebujni oblici podrumskog svodasimbolički odražavaju vijuge mozga. Ako čovjek utome smjeru istražuje dalje, vidjet će da mu se usnu svi organi mogu pojaviti na ovakav slikovit način.Ovdje se čak radi ο tome da san vrlo jasno ukazujena cjelokupan unutarnji čovjekov život. Imaljudi koji sanjajući u snovima nalaze motive za sasvimlijepe slike.Tko je to proučavao, zna koji je unutarnji organu takvim slikama naslikan, simboliziran. Ponekadsu to iznimno lijepe slike. A kad čuje koji je zapravoorgan simbolički naslikan u takvim lijepim slikama,silno se uplaši jer dotični organ ne cijeni tolikokao te slike.Ove se dvije vrste sna mogu vrlo dobro razlikovatisamo ako se čovjek udubi u pažljivo promatranjesvijeta snova. Jedna vrsta snova donosi slikevanjskih doživljaja. Druga vrsta snova donosi slikoviteprikaze vlastite nutrine.Do ove točke promatranja svijeta snova donekleje lako doći. Kad ih se upozori na ove dvije vrstesnova, većina će se ljudi složiti da njihovi doživljajipotvrđuju ovu podjelu snova.A na što upućuje ova podjela snova? Vidite,ako se udubimo u prvu vrstu snova, ako ih promatramos obzirom na posebnost slika, vidjet ćemoda se najrazličitiji vanjski doživljaji mogu očitovati118

u istom snu, a da se jedan te isti doživljaj kod različitihljudi može pojaviti u različitim snovima.Uzmimo da netko sanja kako dolazi do nekogbrda. To brdo kao da ima jednu udubinu, neki ulaz.U tu udubinu još dopire sunce. Čovjek sanja kakoulazi i kako se uskoro zamračuje. Pipajući ide naprijed.Dolazi do neke prepreke. Osjeća da se unutranalazi neko malo jezero. U velikoj je opasnosti. Sanpoprima dramatičan tok.Takav san može izražavati najrazličitije vanjskedoživljaje. Jedna te ista slika, kako sam to sadapokazao, može se odnositi na doživljenu željezničkunesreću. Ono što je čovjek tom prilikom doživio možese možda, nakon više godina odraziti u navedenomsnu i u slikama može biti sasvim drugačije do samogdoživljaja. To je mogao biti i brodolom. Mogao jedoživjeti i nevjeru nekog prijatelja itd. Ako slikusna usporedite s doživljajem i sve to prateći pažljivopromatrate, vidjet ćete kako sadržaj slika snova nijevažan; ali je važna dramatika, unutarnji tijek: postojili neko očekivanje, ide li očekivanje prema opuštanju,vodi li neko očekivanje u krizu. U život snova prelazičitav spektar osjećaja.Proučavamo li kod čovjeka prvu vrstu snova— ali ne kao psihijatri koji trpaju sve u isti kalup— vidimo da te slike svoje bitne osobine zadobivajuod čovjekovog karaktera, od osobitosti njegovogJa. Ako se čovjek razumije u snove, ne da ih umijetumačiti nego da se u njih razumije, često će čovjekabolje upoznati na osnovi njegovih snova nego akoga promatra samo na osnovi njegovoga vanjskogživota. A ako pogledamo sve ono što čovjekovo bićezahvaća u snu, onda to uvijek ponovno upućuje nadoživljaje čovjekovog Ja u vanjskome svijetu.119

Promatramo li, međutim, onu drugu vrstu sna,možemo reći: Ono što se duši dočarava u slikamasnova, to čovjek doživljava samo u snu. Jer, u budnostimože doživjeti oblik svojih organa samo naosnovi znanstvene anatomije i fiziologije. No, to nijestvarni doživljaj, to je samo izvanjsko gledanje. Takose inače gleda bilje i kamenje. To ne treba daljerazmatrati. Sa sviješću kojom čovjek ide kroz životsvoj unutarnji organizam doživljava vrlo malo ilinimalo. No, snovi druge vrste dočaravaju mu u bici,iako u izmijenjenim slikama., ali ipak u slikama, njegovcjelokupan organizam.Promatramo li čovjekov život, vidimo kako njimevlada Ja ovisno ο snazi volje i karaktera. No, zahvaćanjetoga Ja u ljudski život ima iznimno velikusličnost s doživljajima snova prve vrste. Pokušajtejednom pažljivo ispitati sanja li netko tako da sevanjski doživljaji naglašeno mijenjaju. Ako netkoima takve snove, naići ćete u njemu na čovjeka naglašenevolje. Sanja li netko svoj život gotovo istoonakvim kakav on jest, ne mijenja li se on u snu,riječ je ο čovjeku slabe volje.Vidite, dakle: zahvaćanje ljudskog Ja u život dolazido izražaja u načinu kojim čovjek oblikuje svoje snove.Upravo ćemo na osnovi takvih spoznaja snove prvevrste morati dovesti u vezu s čovjekovim Ja. Imajućina umu spoznaje stečene na temelju prethodnih razmišljanja,kako se Ja i astralno tijelo u snu nalaze izvanfizičkog i eterskog tijela, neće nas začuditi što duhovnaznanost na kraju vodi tome da Ja koje se nalaziizvan fizičkog i eterskog tijela u snu zahvaća slike životakoje inače pomoću fizičkog i eterskog tijela zahvaćau vanjskoj stvarnosti. San prve vrste je djelovanječovjekovog Ja izvan fizičkog i eterskog tijela.120

Što je san druge vrste? Samo se po sebi razumijeda to mora biti nešto što je u vezi s onime što seu vrijeme sna nalazi izvan fizičkog i eterskog tijela.To ne može biti Ja jer Ja ništa ne zna ο tome štosan dočarava kao simboličko prikazivanje organa.U čovjekovom astralnom tijelu moramo gledati oblikovateljasimboličkih slika unutarnjih organa, kaošto je Ja oblikovatelj slike vanjskih doživljaja. Drugavrsta sna upućuje, dakle, na djelatnost astralnogtijela i Ja od usnivanja do buđenja.Možemo poći dalje. Kad gledamo što u svojimsnovima radi slabi a što jaki čovjek, vidimo da slabičovjek sanja gotovo jednako tako kako je stvari doživio,a da jaki sve stvari mijenja dajući im nove oblikei ucjepljujući im boju svoje naravi. Ako na ispravannačin takve stvari proučavamo do kraja, dobivenerezultate možemo usporediti s načinom čovjekovogponašanja u budnome životu. Otkrit ćemo nešto iznimnozanimljivo. Otkrit ćemo istinitost ovoga štoslijedi: Neka vam netko ispriča svoje snove, obratitepozornost na to kako se pojedina slika sna nadovezujena drugu, kakve oblike poprimaju ti snovi; a nakonšto ste sebi stvorili predodžbu ο vrsti sna, pogledajtena samog čovjeka. Potaknuti predodžbama kojeste stvorili ο njegovim snovima, moći ćete doći doprave slike ο čovjekovom ponašanju u životu. Takose otkrivaju njegove čudnovate tajne. Promatramodjelatnost nekog čovjeka. Upoznajemo njegovu individualnost.Kažemo: Čovjekovo djelovanje potječesamo jednim dijelom iz njegovog pravog bića, iznjegovog Ja. Jer, kad bi to ovisilo ο njegovom Ja,čovjek bi, zapravo, činio ono što sanja. I kad bi toovisilo ο Ja, nasilna bi narav bila u životu tako nasilnakao kad sanja. A netko čiji život u snovima ostaje121

gotovo neizmijenjen u životu bi se posvuda povlačio,pustio bi da život teče svojim tokom, pustio bi dase stvari događaju, utjecao bi na život što je mogućemanje, samo bi toliko utjecao koliko i u snovima.A odakle još ono drugo što se s čovjekom događa?Dragi moji prijatelji, lako je reći: To čini Bog,to čine duhovi svijeta. — Čovjek, naime, ne čini svesam. Sto inače čini, čini, naime, toliko koliko zapravosanja. Ono drugo se radi na njemu i pomoću njega.Čovjek se u životu obično ne školuje u tim stvarima.Kad bi se školovao, uvidio bi da u životu ima tolikoaktivnog udjela koliko ima aktivnog udjela u svojimsnovima. Nasilnog čovjek svijet sprječava da budenasilan kao u snovima; u slabome čovjeku djelujunagoni, i opet je život taj koji dodaje ono što sezbog čovjeka događa, a što on ne bi sanjao.Zanimljivo je promatrati čovjeka dok obavljaneku djelatnost i zapitati se: Što dolazi od njega,a što od svijeta? — Od njega dolazi jednako tolikokoliko ο toj stvari može sanjati. Svijet kod slabogčovjeka nešto dodaje dok kod nasilnoga nešto oduzima.Promatran ovako san postaje izvanredno zanimljivimjer dopušta dubok uvid u čovjekovo biće.Nešto od onoga što sam ovdje rekao došlo je,doduše iskrivljeno i karikirano, do svijesti psihoanalitičara,ali oni ne mogu zagledati u živo tkanje ljudskeprirode i zato sve iskrivljuju u karikature.Iz današnjega sasvim izvanjskog promatranjavidite kako je za razumijevanje ovih stvari potrebnodoći do vrlo istančanog razumijevanja duše. Bezte se spoznaje ništa ne može znati ο odnosima životasnova prema vanjskoj stvarnosti. Stoga sam jednomrekao: Psihoanaliza je diletantizam jer ništane zna ο čovjekovom vanjskom životu. No, ona je122

diletantizam i zato što ništa ne zna ni ο čovjekovomunutarnjem životu. A ta dva diletantizma ne samoda se zbrajaju nego se multipliciraju jer se nepoznavanjemunutarnjeg života uništava onaj vanjski,a nepoznavanjem vanjskog uništava sav unutarnji.Ako se d pomnoži s d, dobiva se diletantizam nakvadrat. Tako je psihoanaliza diletantizam na kvadrat:dxd=d 2 .Udubljivanjem u izmjenična stanja budnosti isna čovjekovo se biće može sagledati tako dalekoda to sagledavanje zaista vodi do inicijacijske znanosti.Pogledajte sada još nešto ο čemu sam ovdjegovorio. To je činjenica da čovjek duševnim vježbama,meditacijama može ojačati snage svoje dušete da običnim mišljenjem, manje ili više besadržajnimapstraktnim mišljenjem napreduje do unutarnjejasnog, slikovitog mišljenja, do imaginacije. Rekaosam vam da čovjek s imaginacijom napreduje dozahvaćanja čitavoga svog života onako kako je kaoeterski impuls rođenjem i začećem — zapravo prijerođenja i začeća — postavljen u zemaljski život. Sandonosi sjećanja na ono što čovjek doživljava na vanjskomplanu otkako je u ovom životu stupio na Zemlju.Imaginacija donosi slike koje, ovisno ο vrsti doživljaja,mogu biti vrlo slične slikama snova; ali onene sadrže sjećanja na zemaljski život, nego sjećanjana predzemaljski život.Smiješno je kad ljudi koji ne poznaju duhovnuznanost kažu da imaginacije mogu biti i snovi. Trebalibi promisliti što se to u imaginacijama sanja. U timsnovima nema ništa od onoga što je poznato osjetilimajer njihov sadržaj prikazuje čovjekovo biće prijenegoli je uopće imalo osjetila. Imaginacija uvodičovjeka u jedan novi svijet.123

Postoji, međutim, velika sličnost između drugevrste snova i onoga što se doživljava u imaginaciji,kada se ta imaginacija, zahvaljujući vježbama, razvijeu duši. Tada se u punoj jasnoći doživljavajuslike, moglo bi se reći, egzaktno se doživljavaju veličanstveneslike. Doživljava se čitav jedan svemir,predivne slike s bogatstvom boja, slike tako moćneda u svijesti ne ostaje ništa drugo doli tih slika.Kad bi ih se htjelo naslikati, bio bi to veličanstvenprizor. No, bio bi to samo trenutak koji se ne dazaržati, kao što se ni munja ne može naslikati negotek jedan njezin trenutak; jer sve se to odvija uvremenu. Ipak ako se zadrži, ma i samo trenutak,slika je veličanstvena.124

To ćemo shematski prikazati, iako nije pretjeranoslično onome što se u stvari vidi. No, da bismosi pred dušu doveli ono ο čemu je riječ to ćemonacrtati shematski.Promatrajmo sliku što sam je tek shematski nacrtao.Ona je u sebi oblikovana. Sadrži najrazličitijeoblikovane slike. I vanjski i unutarnje to je neštoveličanstveno. Ako moć koncentracije raste, a i moćzadržavanja te slike, onda se ona ne javlja tek načasak. Međutim, ako se pojavljuje samo na trenutak,potrebna je prisutnost duha da je se uhvati. Inačeiščezava prije negoli je oprisutnimo. Za duhovnoje promatranje potrebna prisutnost duha — ako smou stanju ostvariti ne samo toliko prisutnost duhada sliku uhvatimo, da je uopće osvijestimo negoda je i zadržimo, onda se ta slika skuplja, od kozmičkihrazmjera postaje sve manja, ulazi u vrijeme ikao da u nešto naglo zahvaća. Iz toga nastaju, sjedne strane, ljudska glava, s druge strane, ljudskapluća, nadalje ljudska jetra. Fizička materija kojapotječe od majčinskog tijela samo ispunja ono štodolazi iz duhovnog svijeta. Iz toga nastaje čovjek.I na kraju si kažemo: Da, ono što jetra u stvari jesuto se u predzemaljskom postojanju duhovno vidiu veličanstvenoj slici; i pluća se u predzemaljskompostojanju duhovno vide u veličanstvenoj slici. Potomse to uspoređuje s onime što se nalazi u snu drugevrste. Kako sam već rekao, neki se organ pojavljujeu možda vrlo lijepoj slici; ali je, s obzirom na onošto donosi imaginacija, ipak mnogo nesavršeniji.I tako nastaje utisak: Imaginacija donosi ono štosu stvorili velikani duhovnoga svijeta; san daje neštokrnje. A ipak, oboje upućuje na isto. Oni u duhovnomepredstavljaju čovjekovu unutarnju organizaciju.125

Odatle nije daleko do jedne druge vrlo važnepredodžbe. Kad u imaginaciji vidimo predzemaljskogčovjeka u moćnoj eterskoj slici, kad vidimo kakose ta moćna eterska slika kristalizira u fizičkomečovjeku, nameće nam se pitanje: Što bi bilo kad bislike snova koje se odnose na unutarnje organe počeleobavljati njihovu djelatnost? Treba reći: Nastala bikarikatura jetara. — U sebi savršena ljudska jetradjelo su imaginacijske slike koja upućuje na predzemaljskopostojanje. Kad bi se slika sna oblikovalau jetra, čovjek iz te slike ne bi dobio ljudska, čakni guščja jetra nego njihovu karikaturu.To nam omogućuje duboki uvid u cjelokupnočovjekovo biće. Jer, gledajte, ipak je jasno uočljivoda postoji neka sličnost između slike sna i imaginativneslike. Treba se zapitati: Odakle dolazi ta sličnost?A može se ići i dalje. Uzmimo slike snovaprve vrste koje se nadovezuju na vanjske doživljaje.Za njih u imaginativnom mišljenju ne postoji ništaslično. No, imaginativno mišljenje prelazi u čovjekovopredzemaljsko doživljavanje, gdje on nemaveze s drugim fizičkim ljudima; imaginativno gledanjeprelazi u odslik predzemaljskih doživljavanjaduha. Predočite si što je time okarakterizirano.Pogledamo li u čovjekovu nutrinu, dobivamodojam da izvjesne simboličke slike — bilo da potječuod imaginacije ili sna — ukazuju na čovjekovu nutrinu,na čovjekovu organizaciju; a naprotiv imaginacijekoje se odnose na vanjski život nisu u vezis onime što je čovjekova unutarnja organizacija,ali ni s vanjskim zemaljskim životom; one upućujuna doživljaje predzemaljskog postojanja. Uz njih semogu staviti doživljaji snova koji se odnose na vanjskedoživljaje zemaljskog postojanja i nisu ni u kakvoj126

vezi s njima. Ta unutrašnja povezanost postoji zasnove druge vrste.A što želim sa svim tim prikazima? Želim njimaprikazati kako postoji jedan intiman način promatranjačovjekovog života iz koga niču prave životnezagonetke. Čovjek danas promatra život vrlo površno.Kad bi ga promatrao točnije, intimnije, uočio bi stvariο kojima sam danas govorio. On ih na izvjestan načinuočava, ali nema pojma kako ih uočava. Čovjek uopćenije svjestan koliko snovi snažno djeluju na njegovživot. Čovjek san smatra nečim što mimo njega samoprohuji jer ne zna da u jednu vrstu snova zahvaćanjegovo Ja, a u drugu njegovo astralno tijelo. Udubimoli se, međutim, u životu u još presudnije pojave,navedene će zagonetke biti još gorućije.Za one koji su dulje ovdje, ove su činjenicepoznate. Ponovno ću navesti da u čovjeku postojipatološko stanje kad čovjek izgubi sjećanje na protekliživot. Naveo sam slučaj jednog svog znanca koji jenesvjesno otišao od svoje kuće, od svoje obitelji.Na željezničkom je kolodvoru kupio kartu do nekeodređene stanice. Vozio se poput mjesečara. Na stanicigdje se presjedalo kupio je drugu voznu kartu,odvezao se dalje. Dugo se vozio. Pošao je iz nekoggrada u južnoj Njemačkoj. Poslije se ispitivanjemslučaja ustanovilo da je bio u Budimpešti, u Poljskoju Lembergu. Na kraju se osvijestio. Svijest mu sevratila u jednom utočištu za beskućnike u Berlinu,gdje je na kraju bio dospio. Trenutku kada je dospiou utočište za beskućnike prethodilo je nekolikotjedana koji su u njegovoj svijesti bili izbrisani. Sjećaose onoga posljednjeg što je kod kuće radio; sve jedrugo bilo izbrisano. Čitavo se putovanje moralopratiti izvana.127

Ovdje vidite kako Ja nije prisutno pri onomšto čovjek čini. Pratite li odgovarajuću literaturunaići ćete na stotine i stotine slučajeva izuzećaJa-svijesti. Ο čemu je tu, zapravo, riječ? Kad bistese upustili u proučavanje života snova čovjekakoji pada u takvo patološko stanje, došli bistedo nečega čudnovatog. Otkrili biste da je taj čovjek,barem u nekim određenim razdobljima svog života,imao vrlo živahne snove koji su se isticali timeda je čovjek u snu nešto poduzimao, da je u snuimao neke namjere.Proučavate li snove zdravog čovjeka, vidjet ćeteda je sve uviranje namjera u san vrlo slabo izraženoili uopće ne postoji. Čovjek sanja svakojakedivne snove, ali namjere, u pravilu, u njima ne igrajunikakvu ulogu. Igraju li, pak, ulogu u snu, čovjekse obično iz takvih snova budi rugajući se zbog tihnamjera samome sebi.Proučavate li, međutim, ljude s isprekidanomsviješću, sa sviješću koja se povremeno gubi, s obziromna njihove snove, vidjet ćete da su to ljudikoji u snu gaje namjere koje, kad se probude, shvaćajuvrlo ozbiljno, tako ozbiljno da osjećaju grižnju savjestiako te namjere što su ih u snu gajili ne mogu ostvariti.Ponekad su te namjere s obzirom na vanjski fizičkisvijet toliko glupe da su neostvarive; te ljude tomuči, silno ih uzbuđuje. To ozbiljno shvaćanje sna,a osobito sna namjera, ne sna želja, nego namjera,druga je strana te isprekidane, te isključene svijesti.Tko umije promatrati ljude u određenim okolnostimavidi na čovjeku da bi mu se nekada mogaodogoditi takav gubitak svijesti. Takvi ljudi imajunešto iz čega je vidljivo da se, s obzirom na izvjesneunutarnje i vanjske doživljaje nikada ne mogu sasvim128

probuditi. Promatramo li takvog čovjeka, postupnoćemo doći do toga da on svake noći u snu sa svojimJa predaleko izlazi iz fizičkog i eterskog tijela, dase previše udaljuje, tako da više ne može ponijetisobom sve što vani doživljava. Preduboko ulazi uduh a da bi sve što doživljava u duhovnome svijetuponovno mogao donijeti natrag, u fizičko i eterskotijelo. I konačno, budući da on to često i u potpunostine donosi sobom natrag, biva time zadržan vani.To što u duhu preduboko doživljava zadržava njegovoJa izvan fizičkog tijela, pa dolazi u stanje u kojemJa nije unutar fizičkog tijela.U takvome krajnjem slučaju kad se javlja ovdjeopisana smetnja svijesti neobično je zanimljivo promatratiživot snova takvog čovjeka. Taj je život snovadrugačiji nego kod običnih suvremenika, mnogo jezanimljiviji. No, to ima i svoju drugu stranu. Kaošto je bolest izvanjski promatrana zanimljivija odzdravlja — samo ne promatrana iznutra za bolesnogčovjeka ni za običan život, nego samo za spoznajučovjekova bića — tako je život sna ovakvoga patološkogčovjeka što sam ga opisao mnogo zanimljivijiod života snova neću reći filistra nego suvremenika.Da, ovdje vidite jednu vrstu povezanosti ljudskogJa sa čitavim svijetom snova. Ta veza Ja i svijetasnova je opipljiva. Pred nama se pojavljuju sljedećapitanja: Kako je to sa slikama snova koje se odnosena unutarnje organe u odnosu na imaginacije kojese također odnose na unutarnje organe?Već se izvanjski vidi da ono što se u imaginacijamapojavljuje u obliku slika unutarnje organizacijeukazuje na ono što je u čovjeku prije negoli zadobijesvoje zemaljsko tijelo i prije negoli zaživi na Zemlji;a slike snova dolaze kada je čovjek već na Zemlji.129

Imaginacije, dakle, upućuju unatrag; slike snova upućujuna sadašnjost. Ako i je tako, da je to u stvarikarikatura kada uzmemo obićnu sliku snova kojaoslikava neki unutarnji organ a da imaginaciji odgovarasavršeni unutarnji organ, ipak možemo reći:Ta karikatura ima u sebi, unatoč tome, mogućnostda izraste u organ; ako i uzmemo u obzir karikaturu,ipak kažemo da bi ona mogla izrasti u savršenorgan.To je uvod u ono razmišljanje što ćemo ga sutranastaviti, a koje se temelji na pitanju: Odnosi li semožda ono što donosi imaginacija na čovjekov protekliživot i je li san početak imaginacije budućnosti?Hoće li možda iz naše slike sna što je danas gajimonastati ona imaginacija na koju ćemo gledati u nekombudućem zemaljskom životu? Je li možda sadržajsna klica sadržaja imaginacije?Postavlja nam se to važno pitanje. Vidimo kakose ovdje sastaje ono što smo postigli razmišljanjimaο snovima s pitanjem opetovanih čovjekovih zemaljskihživota. No, vidite također da u ljudski živottreba zagledati dublje negoli je to udobno kako bise zatim našla veza s onim što inicijacijska znanostgovori ο čovjekovoj biti.Predavanjem poput ovog današnjeg htio bihizazvati predodžbu ο tome koliko je u današnjojcivilizaciji površno promatranje čovjeka i kako upromatranje treba posvuda unijeti prisnost. A taprisnost promatranja vodi duhovnoj znanosti.130

OSMO PREDAVANJEDornach, 9. veljače 1 924.Jučer sam nastojao pokazati kako se čovjek intimnijimpromatranjem života snova može približiti znanostiinicijacije. Moja će zadaća biti da ono ο čemu samvam jučer pokušao govoriti s gledišta obične svijestidanas produbim time što ću isti predmet promatratis gledišta imaginativne spoznaje. Promatratću, dakle, kako se doimaju iste one stvari kad ihgleda onaj tko uspijeva sagledavati svijet u imaginacijama.Sada se nećemo obazirati na razliku izmeđudvije vrste snova ο kojima je jučer bilo govora, uzetćemo, dakle, snove kao takve. Ispravno je kad opišemokako imaginativni život, imaginativno gledanje samosebe nalazi naspram sna što ga ima čovjek obdarenimaginacijama. Usporedimo to sada s onim samopromatranjemdo kojeg dolazi takav čovjek kad svraćapogled na svoje vlastito ljudsko biće, ili kad imaginativnopromatra ljudske organe, bilo svoje, bilotude, ili kad promatra organsku povezanost, odnosnočitavog čovjeka kao organizam. Pogledajte, i svijetsnova i fizički i eterski ljudski organizam imaginativnojsvijesti izgledaju sasvim drugačije negoli običnoj.Čovjek s imaginacijom također sanja, moždasanja isto tako kaotično kao drugi ljudi. Na osnovivlastitih doživljaja može sasvim dobro prosuđivatisvijet snova jer usporedno s jasnim i sređenim(lichtvoll) imaginativnim životom teče kao kod običnesvijesti život snova upravo onako kao i u vanjskombudnom životu. Često sam isticao da tko dode doistinskoga duhovnog gledanja ne postaje ni sanjarni zanesenjak koji neprekidno živi samo u višim131

svjetovima i ne vidi vanjsku stvarnost. Onaj tko neprekidnoživi samo u višim svjetovima ili ο njima sanjai ne vidi vanjsku stvarnost duševno je poremećen,treba ga smatrati duševno poremećenim, a ne upućenimili posvećenim. Stvarna viša spoznaja ne odvodiod običnoga fizičkog života i pojedinih njegovihodnosa, nego, naprotiv, čini čovjeka pažljivijim isavjesnijim promatračem negoli je bio dok nije imaosposobnost gledanja. I može se reći, ako netko nemasmisla za običnu stvarnost, nema interesa za pojedinostiživota, nema interesa za pojedinosti životadrugih ljudi, ako je tako "uzvišen" — a to kažemu navodnicima — ako tako "uzvišeno" lebdi iznadživota ne mareći za njegove pojedinosti, već samoto može biti znak da kod njega nije riječ ni ο kakvomstvarnom gledanju. Stoga čovjek s imaginacijom —sad govorim samo ο njemu, on dakako, može bitiinspiriran i intuitivan čovjek — iz vlastitog iskustvavrlo dobro poznaje život snova. U odnosu na sanpostoji ipak jedna razlika. Čovjek s imaginacijomosjeća san nečim s čime se povezuje, s čime postajejedno u mnogo većoj mjeri negoli je to moguće uobičnoj svijesti. San uzima ozbiljnije. I, zapravo,tek imaginacija daje pravo da se san uzme za ozbiljnojer osposobljava čovjeka da na izvjestan način zagledau ono što je iza snova. U snovima ponajprijeotkriva njihov dramatičan tok, njihove napetosti iopuštanja, njihove katastrofe, njihove krize, a netoliko pojedinačni sadržaj. Kod imaginacije sadržajsnova počinje čovjeka čak manje zanimati. Zanimaga štoviše vodi li san nekoj krizi, nekoj radosti, vodili nečemu olakšavajućem ili otežavajućem i slično.Mogu opet samo reći da to odvijanje, ta dramatikasna počinje čovjeka najviše zanimati, dakle,132

upravo ono što običnu svijest često ne zanima. Gledase iza kulisa snova i kad se tako gleda iza kulisa,uočava se da u snu postoji nešto što se prema duhovnomčovjekovom biću odnosi na sasvim određennačin. Čovjek sebi kaže: San je zaista ljudsko bićeu duhovnom smislu, isto tako kao što je klica jednebiljke ta biljka. U sadržaju snova, u njihovoj dramaticiuči se prije svega gledati zametak duhovnog čovjeka.I u tom tek nastajućem čovjeku učimo shvaćati onošto je u sadašnjem životu zapravo strano; stranokao zametak biljke što ga ujesen određene godineuzmemo od biljke, strano rastu biljke te godine, ablisko će biti tek rastu biljke u sljedećoj godini.Upravo ovo razmatranje sna pruža imaginativnojsvijesti najjače utiske jer se u vlastitom biću kojesanja sve više i više osjeća kako ono u sebi nosinešto što prelazi u sljedeći zemaljski život, što izrastaizmeđu smrti i novog rođenja i urasta u sljedećizemaljski život. U snu se počinje osjećati klica sljedećegazemaljskog života. To je izvanredno važno, anaći će još veću potvrdu ako se taj osobit doživljaj,koji je snažan osjećajni doživljaj, usporedi sa slikomfizičkog čovjeka i njegovih pojedinih organa. Onse u imaginativnoj svijesti mijenja tako da se javljaosjećaj sličan onome koji nastaje kad biljka što smoje vidjeli zelenu, svježu i u cvatu počinje venuti.Kad imaginativnom sviješću promatramo ta čovjekovapluća, ta jetra, taj želudac, taj mozak kao fizičkeorgane, kažemo: ovo je, s obzirom na duh, neštošto vene.Reći ćete da nije ugodno u imaginacijama gledatičovjekovo venuće biće. Nitko tko poznaje znanostinicijacije neće tvrditi da ona postoji samo zato dabi ljudima pružila ugodu. Ona treba davati istinu,133

a ne ljudima pružati ugodu. No, s druge strane, trebaupozoriti na to da time što fizičkog čovjeka upoznajemokao venuće biće u njemu uočavamo duhovnogčovjeka. Vi takoreći ne možete vidjeti kako sja svjetlostduhovnog čovjeka ako fizičkog čovjeka ne spoznatekao neku vrstu bića što vene, što trune.Čovjekova pojava time ne postaje ružnija nego,naprotiv, ljepša i istinitija. Ako se, dakle, može promatratiduhovno uvenuće čovjekovih organa, onda tifizički organi sa svojim eterskim sadržajem izgledajukao nešto što je došlo iz minuloga zemaljskog životai što u sadašnjemu zemaljskom životu vene. I takose zaista dolazi do predodžbe da iz venućeg čovjeka,iz venuća bića prethodnoga zemaljskog života, nastajeklica za budući zemaljski život. A najviše venečovjekova glava. San se imaginativnom promatranjupokazuje kao tečevina ljudske glave.Protivno tome, gotovo kao u običnom snu zaimaginativno gledanje najmanje vene metaboličkiorganizam s udovima, on je po svojoj formi i posvojem sadržaju najviše povezan s čovjekovom budućnošću.A ritmički je organizam s onime što jeu grudnom košu pohranjeno spona između ovih o-stalih dvaju organizama. To je nešto što održavaravnotežu.Upravo se duhovnom promatranju ljudsko srceukazuje kao čudnovat organ. Za duhovno promatranjefizičko srce vene, ali ostaje gotovo — kažemgotovo, a ne sasvim — sačuvano time što se pojavljujeduhovno imaginativno, ali uljepšano i oplemenjenou svom obliku što ga ima kao fizičko srce.Moglo bi biti izvjesne istine kad bi se čovjekaslikalo s razmjerno mudrim, možda čak staračkimlicem te dječjim nožicama i ručicama i krilima, kao134

znak nečeg što je od zemlje daleko; ali što ipak uvijekpodsjeća na fizički organ srca.Ako imamo imaginativno gledanje čovjeka, ondaono što smo pokušali naslikati neće biti simboličkiu lošem smislu kao što je slučaj u današnjoj civilizaciji,gdje je to suho, ono će, naprotiv, sadržavati elementefizičkog postojanja koji istodobno čovjeka izdižuiz toga fizičkog postojanja. A moglo bi se, govorećiο duhovnom svijetu reći i sljedeće. Treba pomalopočeti govoriti u paradoksima jer duhovni svijetspram fizičkog, izgleda sasvim drugačiji i stoga izgledakao paradoks. — Kad se čovjeka počinje imaginativnogledati, onda se, s obzirom na glavu, ima osjećaj:Oh, kako oštroumno moraš sada misliti da bi se predtom čovjekovom glavom uzmogao održati uspravnim.Ako se imaginativnom sviješću udubimo u čovjekovuglavu, malo-pomalo ćemo sami sebi izgledatislaboumnima jer se s najoštroumnijim mislima nakoje smo se u životu navikli ne možemo približititoj čudesnoj tvorevini čovjekove fizičke glave.Sada se preobražava u duhovno i još je čudesnijau svome venuću kada tako snažno pokazuje svojoblik; jer stvarno, moždane vijuge postaju nešto štou sebi sadrži uvenule duboke tajne oblikovanja svijeta.Duboko se sagledavaju tajne oblikovanja svijeta kadase počinje razumijevati čovječja glava. Čovjek seneprekidno osjeća "kao udaren mokrom krpom" kadnastoji razumjeti glavu.A kad se imaginativnom sviješću hoće razumjetičovjekov sustav izmjene tvari i udova, onda se kaže:ovdje ti ne pomaže tvoj izoštreni razum, to zapravomoraš prospavati i prosanjati. Jer, s obzirom na tu organizaciju,čovjeka se najbolje može razumjeti kada seο njemu sanja, kada se sanja u budućem stanju.13 5

Vidite, dakle, treba se udubiti u vrlo diferenciranogledanje kada se čovjeka počinje imaginativnorazumijevati s obzirom na njegovu fizičku organizaciju.Čovjek mora biti pametan, strahovitopametan kad promatra svoju glavu. Čovjek morapostati sanjar kad promatra svoj sustav izmjene tvarii udova. Kod ritmičkog sustava treba zaista stalnošetati amo-tamo između sna i budnosti ako se imaginativnohoće shvatiti čudo čovjekovog ritmičkogsustava. Sve je to, međutim, ostatak prijašnjega zemaljskogživota. Stoga je ono što čovjek za budnostina sebi doživljava ostatak prijašnjeg zemaljskogživota. To dopire samo u sadašnji zemaljski život,daje mu samo toliko koliko sam mu to jučer pripisaou djelatnosti, primjerice, kada sam rekao: Čovjek,zapravo, ostvaruje sam svoju djelatnost samo tolikokoliko ο njoj sanja. Ono ostalo rade na njemu bogovi.— Toliko utjecaja ima sadašnjost. Sve ostalo potječeod prijašnjih zemaljskih života. To se na čovjekuvidi kada ga gledamo u njegovoj venućoj fizičkojorganizaciji. A pogledamo li ono što čovjek ο sebizna dok sanja, dok spavajući sanja, imat ćemo predsobom ono što priprema za sljedeći zemaljski život.Stvari se mogu vrlo dobro međusobno razlikovati.Tako da iz ovog promatranja budnog i usnulogčovjeka imaginacija neposredno vodi gledanju onograzvoja koji ide od zemaljskog do zemaljskog života.No, posve iznimno mjesto u budnom i usnulomčovjeku zauzima onaj element duše što ga nazivamosjećanjem, ono što je pohranjeno u pamćenju. Promatrajtesvoja obična sjećanja. Vi znate: Ono čega sesjećate izvodite iz sebe u obliku misli i predodžaba.Stvarate predodžbe minulih doživljaja. Vi znate: Utim sjećanjima doživljaji gube svoju živost, snagu136

utiska, svoje boje itd. U sjećanju doživljaji blijede.S druge strane, to nam sjećanje mora izgledati čvrstopovezano s čovjekovim bićem. Čak i više od toga,ono je samo to čovjekovo biće. Čovjek obično nijedovoljno pošten da bi si priznao ono što je u tomesmislu potrebno.No, pitam vas: Pogledate li u sebe da biste zaistaotkrili što zaista jeste s obzirom na ono što nazivatesvojim Ja, zar je to išta drugo doli sjećanje? Jedvaćete u sebi naći nešto drugo doli sjećanja na životako se hoćete osvrnuti na svoje Ja. To ćete sjećanje,doduše naći prožeto djelatnošću, ali ona ostaje sasvimu sjeni, u tami. Ono što izgleda živo i kao Ja, zazemaljski su život upravo sjećanja.Taj svijet sjećanja na koji se trebate samo osvrnutikako bi vam se pokazao u čitavoj svojoj sjenovitostii nejasnoći, kako se taj svijet sjećanja ukazujeimaginativnoj svijesti? On se odmah širi i postajepred imaginacijom moćan tableau u kome se u slikamavide svi doživljaji sadašnjega zemaljskog života.Čovjek bi mogao reći (crtanje na ploči), ako je ovočovjek, a ovo sjećanje u njemu: imaginacijom se sjećanjeodmah širi sve do rođenja. Čovjek se osjećakao da je izvan prostora; ovdje je sve gotovo. Gledase, dakle, u takav tableau koji pruža pregled nadčitavim dosadašnjim zemaljskim životom. Vrijemepostaje prostorom kao da se gleda u neku aleju.Sve se dosadašnje sagledava u jednom tableauu, upanorami i može se reći: Sjećanje se širi, protežese dalje. U običnoj je svijesti sjećanje zgusnuto ujedan jedini isječak vremena. Za imaginativnu svijestono se proteže u vremenu. Za običnu svijest je zaistaovako: Ako je, primjerice, netko navršio četrdesetgodina i sjeća se nečega što je doživio prije dvadeset137

godina, ali bez imaginacije, postoje samo običnepredodžbe, onda to izgleda kao da je daleko, dalekou prostoru, ali ipak kao da je ovdje. Ako se imaginira,onda se zna: Ostalo je ovdje; nije nestalo kaošto nisu nestala udaljena stabla neke aleje. To jeovdje. U taj se tableau gleda kao u neku aleju. Čovjekspoznaje da ono sjećanje što ga nosi u običnoj svijestipredstavlja veliku iluziju.Ako ono što u običnoj svijesti u sebi nosimokao sjećanje smatramo realnošću, onda je to takokao kad bi deblo jednog stabla presjekli te ono štobismo u presjeku vidjeli smatrali realnošću tog debla.Taj jedan presjek u stvari je ništa. To je samo slika,a deblo je iznad i ispod tog presjeka. Tome je zaistatako ako se imaginacijom zahvati sjećanje. Ondase vidi sva ništavnost pojedinih sadržaja sjećanja;tada se sve to protegne gotovo do rođenja, a u određenimuvjetima čak i dalje, preko praga rođenja.Sva prošlost postaje sadašnjost. Ona je tu, u perspektivise vidi kao da je udaljena, ali ona je tu.Kad čovjek to jednom shvati, kad jednom tovidi, tada dolazi do one spoznaje koja omogućavaneprekidno promatranje i pokazuje da kad čovjeksmrću napusti svoje fizičko tijelo u trajanju od nekolikodana iza smrti ima takav osvrt, takav pregledunazad kao sam po sebi razumljiv pravi život. Kadčovjek prode kroz vrata smrti, ponajprije tijekomnekoliko dana, doživljava pregled čitavoga svog života;svoj život gleda u moćnim slikama, u blistavimsjajnim, duboko dojmljivim slikama.Sada je, međutim, riječ ο tome da se s imaginativnomspoznajom dalje napreduje. Kada se daljenapreduje s imaginativnom spoznajom, život se naizvjestan način obogaćuje; onda se sve to, dakako,138

i drugačije shvaća. Recimo, na primjer, da promatramosvoje ponašanje spram drugih ljudi, da gledamonamjere koje smo u svom ponašanju imali, djelakoja smo počinili i kakvi smo prema ljudima bili.Ο tome se u pojedinim slučajevima običnog životarazmjerno malo razmišlja; već prema tome kolikočovjek manje ili više razmišlja; ali sada je to ovdje.Postoji predodžba ο načinu svoga vlastitog ponašanja.No, ono što se pri tome uvida ipak je, zapravo,samo jedan dio stvari. Pretpostavimo da smo nekomečovjeku nanijeli neko dobro ili zlo. Uspjehe dobrogdjela vidjet ćemo u zadovoljstvu tog čovjeka, a moždai u njegovom napredovanju. Vidjet ćemo, dakle, oneposljedice što ih takav čovjek može izazvati u fizičkomsvijetu. Ako smo učinili zlo djelo, moći ćemo vidjetikako smo oštetili čovjeka, kako je postao nezadovoljan,kako je možda čak fizički patio itd. Sve to,ako ne pobjegnemo, ako nam nije neugodno gledatiposljedice svojih djela kod drugih ljudi, sveto možemo promatrati unutar fizičkog života. No,to je samo jedna strana stvari. Svaki naš čin spramdrugih ljudi, čak i sve ono što počinimo drugimprirodnim carstvima ima i drugu stranu. Pretpostavimoda ste nekom čovjeku učinili dobro djelo.To dobro djelo ima u duhovnim svjetovima svojuopstojnost i svoje određeno značenje. Ona na izvjestannačin u duhovnim svjetovima grije; ona je poputishodišta duhovnoga toplinskog zračenja. Iz dobrogdjela ućinjenog drugom čovjeku u duhovnome svijetuzrači duševna toplina. Iz zlog djela spram drugogčovjeka zrači duševna hladnoća. Ovisno ο ponašanjuprema drugim ljudima zaista je tako kao da seu duhovni svijet unose duševna toplina i duševnahladnoća. A neka druga čovjekova djela su takva139

da poput sjajnih svijetlih zraka raznih smjerova o-svjetljavaju duhovni svijet; druge ga zrake zamračuju;ukratko se može reći, od onoga što radimona Zemlji doživljavamo, zapravo, samo polovinu.Pođemo li prema imaginativnoj svijesti, prednjom, zapravo nestaje ono što druga svijest ionakoveć zna. Je li neki čovjek unaprijeđen ili oštećenstvar je obične svijesti da to uvidi; ali pojedini čin,bio dobar ili zao, bio mudar ili nerazuman, u duhovnomsvijetu djeluje poput duševne topline, duševnehladnoće, duševne svjetlosti ili pomračenja itd. —Postoji velika raznolikost. — To se javlja pred nastajućomimaginativnom sviješću. Čovjek sebi kaže: Nijenešto nepostojeće zato što ti to nisi znao kad sipustio da u tvojim djelima vlada obična svijest. Nemojni pomisliti da zato što prilikom svog djelovanjanisi znao da su to izvori svijetlih i toplih duševnihzračenja nešto ne postoji jer ti to nisi vidio i nisidoživio. Nemoj da ti to ni slučajno padne na um.Ti si to proživio, ali u podsvijesti. Ti si kroz sve toprošao. Kao što tvoje oči, tvoje duševne oči višesvijesti sada vide: Kad si prilikom jednog dobročinstvašto si ga nekome učinio tog čovjeka unaprijedio,a prilikom zlog djela oštetio, tada tvojapodsvijest odmah usporedno doživljava što taj činznači u duhovnom svijetu.U času kad je čovjek s imaginativnom sviješćutako napredovao da se ta imaginativna svijest dovoljnointenzivirala, ne gleda samo panoramu svojihdoživljaja nego je prisiljen obratiti pozornost nato da uopće nije cjelovit čovjek ako ne proživi onošto je ostavio neproživljeno, tj. onu drugu stranusvojih čina, onu drugu stranu svoga zemaljskog života.Spram te panorame života koja seže do rođenja pa140

i dalje čovjek se počinje osjećati kao bogalj, kaoda mu je nešto oduzeto. Čovjek si neprekidno govori:Tä to si trebao sudoživjeti; tebi je, zapravo,tako kao da ti je oko izbijeno, noga oduzeta; tä tinisi čitav. Tä ti polovinu svojih doživljaja u„stvarinisi ni doživio. Tijekom imaginacije mora nastupitistanje u kojem se čovjek, u odnosu na doživljaje,osjeća osakaćen.Mora se prije svega osjetiti, a u naše današnjematerijalističko vrijeme to je osobito izraženo, dadanašnje materijalističko vrijeme uopće ne vjerujeda ljudska djela imaju više vrijednosti i značenjanegoli ih imaju za neposredan život koji se izvanjskiodvija u fizičkom svijetu. Smatra ludošću kad netkotvrdi da se u duhovnom svijetu nešto osobito događa;no, ipak je to tu. U imaginativnoj svijesti javlja seosjećaj osakaćenosti. Čovjek sebi kaže: Moraš si zaistastvoriti mogućnost da doživiš sve ono što nisidoživio. No, to je gotovo neizvedivo; moguće je samou pojedinostima, u vrlo oskudnoj mjeri.To je ozbiljnost svojstvena onome tko dubljeprozirući uspijeva zagledati u život. On vidi kako,zapravo, tijekom ovoga života mnogo toga ne možeispuniti i kako u neku ruku budućnosti mora ispostavitizadužbenicu. Reći će sebi: Život zadaje zadatkes obzirom na doživljaje, ali ti se zadaci u ovomzemaljskom životu uopće ne mogu riješiti. Čovjekmora svemiru ostati dužan i mora reći: to ću moćiproživjeti tek kad prođem smrt. To je vrlo veliko,iako često tragično obogaćenje života što ga dajeznanost inicijacije. — Čovjek neizbježno mora osjećatisvoj dug, svoju krivnju naspram života, uvida nužnostda bogovima preda zadužbenicu. On kaže: To mogudoživjeti tek kada umrem; tek se tada mogu upustiti141

u takve doživljaje zbog kojih sam se zadužio svemiru.Ta svijest da se unutarnji život jednim dijelom, sobzirom na budućnost, mora nakon smrti odvijatiu svojevrsnoj mjeri; ta svijest silno produbljuje ljudskiživot. — Duhovna znanost ne postoji samo zato dabi se pojedine stvari teoretski upoznale. Onaj tkostudira duhovnu znanost onako kako se studirajudruge stvari učinio bi nešto korisnije da studiraknjigu kuharskih recepata. To bi ga barem navelona to da stvar ne promatra samo teoretski. Jer životse, osobito život želuca i ono što je s time u vezi,brine ο tome da se knjiga recepata ozbiljnije shvatinego neka puka teorija. Kad duhovna znanost dodedo čovjeka, ona treba produbiti život u smislu srcai osjećaja.Osjećaj dugovanja bogovima neizrecivo produbljuježivot. Čovjek si kaže. Polovicu zemaljskog životana zemlji se, zapravo, ne može proživjeti zato štose skriva ispod površine postojanja. Ako pomoćuinicijacije upoznamo ono što je običnoj svijesti inačeskriveno, onda je moguće malo zagledati u ono οšto smo se zadužili. Moglo bi se tada reći: Običnomse sviješću vidi vlastiti dug, ali zadužbenica kojubismo sami trebali ispostaviti ne da se pročitati. Siniciranom sviješću se zadužbenica, doduše, dadečitati, ali je se u običnom životu ne može isplatiti.Treba čekati da dode smrt. Kada se postigne ovasvijest, kada se čovjekova savjest tako produbi dasvijest ο dugovanju bude živa, čovjek je dozreo daživot prati u smislu onog unazad gledanog tableauaο kojem sam govorio i rekao kako se tim gledanjemna kraju dolazi do rođenja. Zatim se vidi kako poslijenekoliko dana počinje sljedeće: mora se doživjetiono što je ostalo nedoživljeno.142

Za svaki pojedini čin što ga je čovjek počiniosvijetu ili drugim ljudima sada mora doživjeti onošto je ostalo nedoživljeno. Ono posljednje što je počinjenoprije smrti javlja se sada kao prvo; zatim seide unazad kroz život. Prvo se pozornost obraćana svoja posljednja zla ili dobra djela i njihovo značenjeza svijet. Izostaje ono što smo u vezi s njimadoživjeli u zemaljskome životu; sada se proživljavašto ta djela znače za svijet. Ide se dalje unazad.Još se jednom doživljava život, ali sada u obrnutomslijedu. Čovjek zna da je u vremenu dok proživljavaživot idući unazad, dok proživljava značaj toga životaza svijet, još uvijek povezan sa Zemljom jer je onošto doživljava samo naličje njegovih zemaljskih čina.Gledajte, čovjek sada osjeća kao da je njegovdaljnji, budući život nošen u krilu svemira. Izmeđusmrti i novog rođenja život izgleda poput embrionalnogživota. No, sada nije nošen u krilu majkenego u krilu svijeta, i to onog svijeta što ga u fizičkomepostojanju nije doživio. Još jednom proživljavasvoje fizičko postojanje unazad, ali s obzirom nanjegovo značenje za svijet. To doživljava s izrazitopodijeljenom sviješću. Kad živimo ovdje u fizičkomsvijetu i gledamo bića koja nas okružuju, mi se kaoljudi spram drugih bića osjećamo poput kraljeva.Čak i spram lava kojeg nazivamo kraljem životinja,mi se kao ljudi još uvijek osjećamo višima od njega.Čovjek se osjeća višim od bića ostalih carstava. Onmože druge prosuđivati; ali drugima ne pripisujeda oni mogu prosuđivati njega. Stoji iznad bića drugihprirodnih carstava. Da, čovjek ima drugačiji osjećajkad nakon smrti prolazi doživljavanjem što sam ganetom opisao. Tu se ne osjeća višim od carstavaprirode, nego se osjeća suočen s carstvima duhovnog143

svijeta spram kojih je niži. Sada sebe osjeća najnižim,a ostala bića višima od sebe.Prolazeći onim što dotad nije doživio posvudaosjeća bića koja ga sada nadrastaju i od kojih jeon niži. Ta bića donose svoje simpatije i antipatijespram onoga što čovjek proživljava kao posljedicesvoga zemaljskog života. U tom se doživljavanjuneposredno nakon smrti čovjek nalazi kao usredkiše, usred duhovne kiše. Vlastita se djela još jednomdoživljavaju, naime, njihova duhovna strana. I dokse ta djela proživljavaju odozgo, kapaju simpatijei antipatije uzvišenih bića koja se nalaze iznad čovjeka.Čovjek biva zasut i preplavljen simpatijamai antipatijama. Čovjeka duhovno zaokuplja osjećaj:Ono što obasjavaju simpatije uzvišenih bića višihhijerarhija, bit će primljeno u svemir i bit će ondjeza budućnost pozitivan poticaj. Ono na što padajuantipatije uzvišenih bića bit će odbijeno. Odatlemožemo osjetiti kako bi to bio loš utjecaj za svemirkad ga se ne bi zadržalo za sebe.Zlo djelo naneseno nekom drugom biva preplavljenoantipatijama uzvišenih bića. Osjeća se: Povezivanjes antipatijama uzvišenih bića značilo bi zasvemir nešto iznimno loše kad se ono što zlo djeloznači za sav svemir ne bi zadržalo za sebe, kad biga se otpustilo od sebe. Zbog toga se sakuplja onošto prima antipatije uzvišenih bića.Na taj se način polažu temelji za karmu, zaono što će djelovati u sljedeći zemaljski život, kakobi se, zahvaljujući drugim djelima, ostvarilo izravnanje.To čovjekovo prolaženje duševnim svijetomnakon smrti moglo bi se opisati više s vanjske strane,kako sam to učinio u svojoj knjizi "Teozofija". Ovisu prikazi više u skladu s tokovima misli na koje144

smo navikli u današnje vrijeme. Sada kada, u nekuruku ponavljajući još jednom, opisujem unutar Općegantropozofskog društva sistematiku antropozofije,htio bih stvari opisati više s njihove unutarnje straneda biste mogli osjetiti kako čovjek svojim ljudskimbićem, svojom individualnošću uopće doživljava ustanju nakon smrti.Kad se to, međutim, sagleda, čovjek se još jednommože osvrnuti na svijet snova i taj će se svijetsnova ukazati u novom svjetlu. Kad pogledamo kakočovjek nakon smrti doživljava duhovnu stranu svojihzemaljskih djela, svoga zemaljskog postojanja i svojihzemaljskih misli, onda se ponovno može osvrnutina čovjeka koji sanja, na sve ono što je doživio uvrijeme sna. Tada si čovjek kaže: U vrijeme sna jeto čovjek već jednom proživio, ali sasvim nesvjesno.Javlja se ralika između doživljaja u snu i doživljajašto ga čovjek ima nakon smrti.Promatrajte čovjekov zemaljski život. Budna sustanja uvijek isprekidana snom. Uzmimo da netkonije pospanac. On će otprilike trećinu svog životaprovesti u snu. U vremenu te trećine svog životaon zaista proživljava bez svog znanja onu druguduhovnu stranu svojih djela. San izaziva tek jedvaprimjetno mreškanje valova. Nešto se od te drugestrane može u snu zamijetiti, ali to je tek jedva primjetnomreškanje valova gore na površini. U dubokomse snu nesvjesno doživljava sve što je duhovna stranadnevnoga života.Može se reći: U svjesnome dnevnom životu doživljavamoono što ljudi misle i osjećaju, napredujuli zbog nas ili ne napredaju. U snu nesvjesno doživljavamoono što bogovi misle ο našim djelima i οnašim mislima u našem budnom životu; no, ο tome145

ne znamo ništa. Zato onaj koji zagledava u tajnepostojanja izgleda sebi tako osakaćen, tako opterećenkrivnjom kao što sam vam to opisao. Sve to ostajeu podsvjesnom. Poslije smrti tim se prolazi zaistasvjesno. I zbog toga se onaj dio života što ga jećovjek prespavao još jednom proživljava, što s obziromna vrijeme znaci jedna trećina zemaljskog života.Kad je, dakle, netko prošao kroz smrt, proživljavaunazad noć po noć; ono što je iz noći u noćproživio nesvjesno, sada proživljava svjesno. Možese reći, iako se gotovo čini kao ruganje ovim iznimnoozbiljnim stvarima: prespava li netko najveći diosvog života, ovo će doživljavanje nakon smrti trajatidulje, kraće će trajati ako netko kratko spava; uprosjeku je to jedna trećina jer trećinu života prespavamo.Navrši li netko u zemaljskom fizičkom životušezdeset godina, ovo će proživljavanje nakon smrtitrajati dvadeset godina. U vrijeme ovog proživljavanjačovjek u duhovnom svijetu prolazi kroz nekuvrstu embrionalnog stanja.Čovjek se oslobađa zemlje tek pošto je krozsve ovo prošao. Zemlja ga više ne obavija. Za duhovnise svijet u kojem živi između smrti i novog rođenjačovjek, zapravo, tek rada. Napuštanje zemaljskihovoja što ih je dotada u stvari duhovno nosio čovjekosjeća kao rođenje u duhovnom svijetu.146

DEVETO PREDAVANJEDornach, 10. veljače 1924.Iz jučerašnjeg ste predavanja, kao i iz onih prethodnih,vidjeli koji se značajan uvid pruža u cijeličovjekov život i njegovu povezanost sa svijetom,imamo li u vidu njegovu sposobnost sjećanja. Stogaćemo danas promatrati sposobnost sjećanja po sebionakvu kakva se javlja u različitim fazama čovjekovogživota; ponajprije sposobnost sjećanja promatranaobičnom sviješću koju čovjek ima između rođenjai smrti.Sve što je u neku ruku proživio u običnom životu,što je proživio svojim mišljenjem, osjećanjem i htijenjem,pa i razvojem svojih fizičkih snaga, čovjekpretvara u sjećanja te se od vremena do vremenau svome duševnom životu vraća slikama sjećanjana minule doživljaje.No, ako te nehotične i svjesne sjenovite slikesjećanja u njihovoj samo misaonoj i predodžbenojdimenziji usporedite s robusnošću doživljaja na kojese odnose, reći ćete sebi: Sjećanja su, dakako, slike.No, slike su ono što mi od svojih doživljaja u vanjskomsvijetu zadržavamo za sebe u svome Ja. Naša susjećanja blago što smo ga stekli svojim doživljajima.A kada se u patološkim slučajevima — ο tome samtakođer govorio — bilo što od sjećanja izgubi, ondaje to oštećenje samoga našeg Ja. Osjećamo da jeoštećeno naše najunutarnjije biće, naše Ja, kad seu patološkim slučajevima mora nešto oduzeti blagusjećanja koje naš život čini cjelovitim. Mogla bi senavesti i strašna stanja koja ponekad nastupaju kodmoždanih udara kad se u sjećanju gase pojedini147

dijelovi proteklog života. — Osvrnemo li se u izvjesnomtrenutku svoga sadašnjeg postojanja na protekliživot, tada možemo osjetiti i osjećati povezanostsvog sjećanja da bismo se zaista mogli smatratiduševnim čovjekom.To su neke osobine koje pokazuju značaj sjećanjau vrijeme fizičkoga zemaljskog života. A ono značii mnogo više. Što bi nama značio vanjski svijet sasvojim uvijek novim utiscima i svim onim što namživahno daje, što bi nam on značio kad ne bismobili u stanju nadovezati se na ono što iz sjećanjadolazi u obliku novih utisaka. I napokon se možereći: Da, sve se učenje na kraju sastoji u tome dase novi sadržaj što ga se čovjeku daje nadoveže naono što već nosi u svojim sjećanjima. Velik dio školskemetodike temelji se na tome da najracionalnijepronađemo način kako ono novo, čemu djecu trebamonaučiti, možemo nadovezati na to što možemo uzetiiz blaga njihovog sjećanja.Ukratko, posvuda gdje vanjski svijet treba približitiduševnosti i pobuditi samu duševnost какоbi osjetila i unutarnje doživjela vlastito postojanje,sve se to na kraju temelji na sjećanju. Stoga moramoreći: Sjećanje čini najvažniji, daleko najobuhvatnijidio unutarnjega čovjekovog života u vrijemenjegovoga zemaljskog postojanja.No, promatrajmo sada sjećanje s drugog gledišta.Lako je znati da je sjećanje, sve sjećanje štoga u sebi nosimo, zapravo samo jedan fragment.U tijeku života čovjek neke stvari zaboravi, ali uživotu ima trenutaka, ponekad patoloških trenutakaživota, kada ponovno izranjaju davno zaboravljenestvari. A osobito su to trenuci u kojima se približavasmrt, kad izranjaju stvari koje su njegovome svjesnom148

sjećanju vrlo daleke. Stari se ljudi s pozitivnim težnjamaznaju iznenadno prisjetiti stvari davno iščezlihiz njihovoga svjesnog sjećanja. Ako zaista intimnoproučavamo san koji se također nadovezuje na sjećanje,svakako ćemo uočiti kako se u snu pojavljujustvari koje smo zacijelo doživjeli, pokraj kojih smo,međutim, nepažljivo prošli, na koje takoreći nismoobratili pozornost, ali se one, unatoč tome, ipaknalaze unutar duševnog života i dolaze na površinuupravo onda kad ne djeluju prepreke fizičkogi eterskog organizma, kad su astralno tijelo i Ja usnu sami. Ο tome se obične ne vodi računa. Zbogtoga ne znamo da je svjesno sjećanje samo fragmentonoga što u sebe primamo i da, zapravo, iakosamo podsvjesno od života mnogo toga primamo,to zatim unutarnje prerađujemo.Sve dotle dok živimo zemaljskim životom smatramoono što izranja iz duše u obliku misli-sjećanjaonim bitnim za sjećanje. Misli ο doživljenom dolaze,odlaze; tražimo ih. To smatramo biti sjećanja.Kad prijeđemo prag smrti iza zemaljskog života,slijede dani u kojima se pojavljuju kao u nekoj moćnojperspektivi slike netom minuloga zemaljskog života.One su odjednom prisutne. Istodobno se pojavljujeono što je prošlo prije mnogo godina i ono što jeprošlo prije nekoliko dana. Kao što se u prostorustvari nalaze jedna pokraj druge i za njih vrijedisamo perspektiva prostora, tako se sada ono vremenskonaših doživljaja nalazi jedno pokraj drugogai ima unutarnju vremensku perspektivu; alito je odjednom prisutno. No, u kratkom vremenusvog trajanja sve slabije i slabije, sve nestvarnije inestvarnije. Kad u fizičkom zemaljskom životu usebe gledamo, osjećamo kao da su slike doživljaja149

u nama smotane u slike sjećanja. Sada te slike postajuveće, moćnije. Osjećamo kao da svijet preuzima slikenašeg sjećanja. Ono što je iza smrti u tom tableausjećanja u neku ruku usko omeđeno postaje sve veće,ali time i sve nejasnije da bi se oslabljeno proširilodo u svemir, tako da ono što smo u početku jasnovidjeli, sada tek naslućujemo. Naslućujemo, a zatimto u daljinama nestaje; nije više tu.To je drugi oblik što ga sjećanje poprima, uneku ruku druga metamorfoza neposredno nakonsmrti. To je ona faza ο kojoj možemo reći da našasjećanja odlijeću u svemir. Sve ono s čime smo svojepostojanje tako usko povezali kao sa sjećanjem, svese to proširuje, postaje veliko, postaje sve nestvarnijei na kraju se gubi u daljinama svemira.To je kao kad bismo ono Ja što smo ga, zapravo,za svoga zemaljskog života obilježili našim Ja sadagledali kako nestaje u daljinama svemira. A krajovoga malog broja dana dok smo ovo doživljavalijest taj da, s obzirom na sva svoja sjećanja koja sebrzo udaljuju, sebi moramo reći: Mi sami bivamorazasuti, rasplinuti svemirom, tako prošireni svemiromda doživljavamo trenutak u kojem osjećamokao da nam svemir oduzima ono u čemu smo se,zapravo, osjećali između rođenja i smrti.Nakon što smo u neku ruku proživjeli ovu nadosjetilnuomamljenost, tu nadosjetilnu nesvijest kojanam je sa svim predodžbama sjećanja oduzelaunutarnju svijest zemaljskog bitka, zaživljavamo utrećoj fazi sjećanja. A ta nas treća faza sjećanja poučava:Da, ono što smo za zemaljskog života uz pomoćsjećanja označavali kao svoje sebstvo, to se raspršilou daljinama svemira, to je u neku ruku prednama samima i za nas same nekako dokazalo svoju150

ništavnost. A da smo samo ono što je u nama ostalosačuvano između rođenja i smrti mi poslije nekolikodana nakon smrti, ne bismo bili ništa.Uranjamo u nešto posve drugo i spoznajemo:Svoja sjećanja ne možemo zadržati. Sjećanja kojapostoje u nama ne možemo zadržati, svijet nam ihnakon smrti oduzima.No, iza svih sjećanja što smo ih za zemaljskogživota čuvali i gajili postoji nešto objektivno. Duhovnipandan ο kojem sam jučer govorio upisan je u svijet.I mi sada uranjamo u taj duhovni pandan; uranjamou svoja sjećanja. Od rođenja do smrti dolazili smou dodir s pojedinim ljudima, biljkama ili izvorimai u svemu tome za života smo štošta doživjeli. Ništaod svega onog što smo doživjeli ne ostaje u svomduhovnom pandanu nezabilježeno u duhovnoj stvarnostiu kojoj se, osim u fizičkoj realnosti, takođeruvijek nalazimo. Svaki stisak ruke što smo ga izmijenilis nekim čovjekom ima svoj duhovni pandan. To jeupisano u duhovni svijet, to postoji. Slike svog životaimamo pred sobom samo kad u prvim danima nakonsmrti gledamo svoj život. One nam u neku rukuprikrivaju što je u sam svijet upisano našim djelima,našim mislima, našim osjećajima.U trenutku kada prodemo kroz vrata smrti iuđemo u drugi život, u tome smo trenutku ispunjenionime što nam pokazuje tableau koji sadrži slikešto u perspektivi dopiru do rođenja, a čak i dalje.No, to što se javlja kao slika gubi se u daljini svemira.A tada postaju vidljive duhovne protuslike svih djelašto smo ih do rođenja počinili. Sve što smo prošlipostaje vidljivo u novim protuslikama, ali tako datime neposredno primamo poticaj da zaista još jednomkrenemo kroz sve ove doživljaje unazadnim151

putem. Čovjek obično zna da kad ide iz Dornachau Basel može ići i iz Basela u Dörnach jer ovdje ufizičkom svijetu ima odgovarajuću predodžbu prostora.No, u svojoj običnoj svijesti ne zna da kad ideod rođenja do smrti isto tako može ići od smrtido rođenja. Na točno isti način kako se u fizičkomsvijetu ide od Dornacha do Basela i kako se od Baselaisto tako može ići natrag u Dörnach, isto se tako,kako se za fizičkog zemaljskog života ide od rođenjado smrti, sada može ići od smrti do rođenja.A to činimo u duhovnom svijetu kad unazadproživljavamo duhovne protuslike svih doživljajau vrijeme zemaljskog života. Imali smo doživljaj snečim što je bilo izvan ljudskog svijeta; recimo dasmo doživjeli nešto u vezi s jednim stablom. Moždasmo to stablo promatrali, a možda smo ga kao drvosječasrušili. Sve to ima svoju duhovnu protusliku.Prije svega to ima značenja za čitav svemir, za duhovnisvijet, jesmo li stablo samo promatrali, jesmo li gasrušili ili bilo što s njime učinili; ono što možemodoživjeti s fizičkim stablom doživjeli smo u fizičkomživotu; ono što taj doživljaj ima kao duhovnuprotusliku doživljavamo sada idući unatrag od smrtido rođenja.Ako smo nešto doživjeli s nekim čovjekom, akosmo recimo nekome zadali bol, onda već u fizičkomsvijetu postoji duhovna protuslika, samo to nije našdoživljaj; to je bol što je doživljava onaj drugi. Unama je možda ta bol izazvala čak izvjesno zadovoljstvošto smo mu nanijeli bol. Osveta ili bilo štodrugo, to nas je ispunilo. Sada kad proživljavamoživot unatrag ne proživljavamo svoj doživljaj negoono što je drugi čovjek doživio zbog našeg djela. Ito pripada duhovnoj protuslici i upisano je u duhovni152

svijet. Ukratko, čovjek doživljava na duhovni načinjoš jednom svoje doživljaje idući unatrag od smrtido rođenja.Taj je doživljaj — kako sam već jučer rekao— povezan time da prilikom toga osjećamo kako utome doživljaju sudjeluju bića koja su prije sveganadljudska bića. Dok se probijamo kroz te duhovneprotuslike svojih doživljaja kao da odozgo neprekidnosipi simpatija i antipatija duhovnih bića koja premanašim djelima, našim mislima u tom unatražnomdoživljavanju gaje simpatije i antipatije. Za svakupojedinost koju smo na Zemlji izvršili bilo mislima,bilo osjećajima, bilo voljnim impulsima, bilo djelimaosjećamo i doživljavamo koliko to uopće ima vrijednostiza duhovno orijentirano postojanje. Doživljavamooštru bol zbog štetnosti nekog ćina što smo ga počinili.Doživljavamo goruću žed zbog strasti što smo ihimali u duši. Tako ih dugo doživljavamo kao gorućužed dok ne doživimo njihovu bezvrijednost spramduhovnog svijeta i dok se ne uzdignemo nad njihi njihovu ovisnost ο fizičkoj osobi na Zemlji.Dok to promatramo, može se vrlo dobro vidjetikakva je, zapravo granica između onog duševnogi tjelesnog. Vidite, čovjek će nešto poput žeđi iligladi lako smatrati nečim fizičkim. Žed i glad predstavljaju,dakako, izvjesne fizičke promjene u organizmu.No, zamislite sebi te iste fizičke promjene u ljudskomorganizmu dok je žedan, bilo u kojem tijelu kojenije prožeto dušom. Mogu postojati iste promjene,ali tijelo koje nema dušu neće biti žedno. Kao kemičarimožete istraživati koje se promjene javljaju kad stežedni. Izazovite bilo na koji način iste promjene uistim tvarima i u istim odnosima snaga u tijelu kojenije prožeto dušom u ljudskom smislu, ono neće153

iti žedno. Žed nije nešto što živi u fizičkom tijelu,žed je nešto što zbog promjena fizičkog tijela živiu duševnom, u astralnom. Isto tako i glad. Ako netkou duši osjeća veliko zadovoljstvo u nećemo što sefizičkim putem može fizički zadovoljiti, onda je totako kao da je ovdje u fizičkom životu žedan: onoduševno osjeća žed, goruću žed za onim stvarimakoje se čovjek ovdje naučio zadovoljavati fizičkimpostupcima. Jer, fizički se postupci ne mogu poduzetikad se odloži fizičko tijelo. Velik dio života poslijesmrti u vrijeme ovog unatražnog puta, što sam gaovdje naveo, protječe tako da se čovjek sa svojimduhovno-duševnim bićem tek mora priviknuti daživi bez svoga fizičkog tijela. On neprekidno osjećagoruću žed ponajprije za onim što se može zadovoljitisamo fizičkim tijelom. Upravo onako kako se dijetemora naviknuti da upotrebljava svoje organe, kakomora učiti govor, tako se čovjek između smrti i novogrođenja mora naviknuti da svoje tijelo više ne uzimakao temelj svojih duševnih doživljaja; on mora urastatiu duhovni svijet.Postoje opisi doživljaja koji traju jednu trećinufizičkog života. Postoje opisi koji to doživljavanjeopisuju upravo kao pakao. Čitate li opise tog životakakve ćete, primjerice, naći u literaturi Teozofskogdruštva, gdje se taj život prema istočnjačkoj tradicijinaziva kamalokom, naježit će vam se koža.Tome nije baš tako. Ako se to neposredno usporedisa zemaljskim životom, onda to možda izgleda takozato što je to nešto sasvim neobično jer se trebaodmah uživjeti u duhovne protuslike i protuvrijednostionoga što je bilo proživljeno na zemlji: takoda sve što smo na zemlji proživjeli kao lagodan životondje je oskudica, pomanjkanje, gorka oskudica, a154

zadovoljavajuće je zapravo samo ono što je na zemljiostalo nezadovoljeno ili je bilo bolno, mukotrpno.U mnogoćemu je ovo proživljavanje jezovito akoga se usporedi sa zemaljskim životom; ali ne možese neposredno uspoređivati sa zemaljskim životomjer se ne doživljava u zemaljskom životu nego nakonnjega a tada se ne prosuđuje zemaljskim pojmovima.Ako ste, dakle, nekom čovjeku nanijeli bol isada doživljavate bol tog drugog čovjeka, vi ćetesebi ujedno reći — moram to tako izraziti — u tomživotu poslije smrti reći ćete sebi: kad ne bih doživiotu bol, ostao bih nesavršena ljudska duša jer štetakoju sam počinio u svemiru morala bi mi neprekidnonešto oduzimati. Postat ću cjelovit čovjek samo akodoživim izravnanje.Ovisno u unutarnjem duševnom stanju, nekomemože biti teško da si izbori prosudbu, post mortemprosudbu, prosudbu da je, zapravo, nakon smrtiblagodat osjetiti bol zbog boli nanesene nekom drugom.Može biti teško izboriti se za ovu prosudbu;postoji, međutim, izvjesno duševno stanje koje toolakšava, to je ono stanje duše koja je već ovdje uzemaljskom životu nešto upoznala ο tom nadosjetilnomživotu. Postoji takvo duševno raspoloženjegdje se poneko izravnanje puno patnje osjeća u zemaljskomživotu poput blaženstva jer tim izravnanjempunim patnje čovjek napreduje u usavršavanjusvog čovještva. Inače bi zaostao u usavršavanju svogčovještva. Ako ste nekome nanijeli bol, manje stevrijedni nego što ste bili prije dok mu niste nanijelibol. A ako razborito rasuđujete, reći ćete: Za svemirsam lošija duša nakon što sam drugome prouzročiopatnju nego što sam bio prije toga. Bio sam vrednijiprije nego sam mu prouzročio patnju. Osjetit ćete155

lagodat ako nakon smrti uspijete ostvariti izravnanjetime što ćete sada sami iskusiti tu patnju.Gledajte, dragi moji prijatelji, to je treća fazaonoga što u nama živi kao sjećanje. Prvo nam se utrajanju od nekoliko dana nakon smrti pojavljujuslike koje su u poćetku zgusnute, a poslije se sveviše razilaze u svemiru. To su slike onoga što smou sebi nosili kao sjećanje. Naš unutarnji život u oblikumisli vraća se svemiru. No, u svijetu je na duhovninaćin upisano što smo proživjeli. A kada smo izgubilisjećanja koja su u nama bila zatvorena te kada jeto što je bilo zatvoreno potražilo širine svijeta, tadanam svijet iz svojih zapisa, iz sfere onoga objektivnogto ponovno vraća.Jedva da postoji snažniji dokaz za čovjekovupovezanost sa svijetom od onoga da mi poslije smrti,s obzirom na svoj unutarnji život, bivamo prvo sebioduzeti da bi zatim, zahvaljujući svijetu, ponovnosebi bili vraćeni. Čak se i bolne stvari osjećaju kaonešto što u cijelosti pripada čovještvu. Osjećamoda svijet preuzima na sebe što smo za zemaljskogživota nosili u svojoj nutrini. A ono što smo upisaliu svijet, to nam se vraća. Vlastito nam sebstvo vraćaupravo ono na što nismo obraćali pozornost, pokrajčega smo samo prolazili, što smo, međutim, jasnimcrtama upisali u duhovno postojanje. U tom unatražnomživotnom toku dospijevamo preko rođenjau daljine duhovnog bitka.Tek time što smo to proživjeli zadobivamo, zapravo,ono postojanje po kojemu možemo biti u duhovnomesvijetu. U duhovni svijet ulazimo tek naosnovi svega onog što smo proživjeli. Sposobnostsjećanja prolazi kroz četvrtu metamorfozu. Sadaosjećamo da je, zapravo, u vrijeme zemaljskog života156

posvuda iza običnog sjećanja u nama nešto živjelo,ali to što je živjelo nije nam došlo u svijest. Upisalose u svijet; a sada mi sami to postajemo. Prihvatilismo svoj zemaljski život u njegovom duhovnom značenju;mi sami postajemo to duhovno značenje. Sada,pošto smo vračajući se prešli prag rođenja i ušli uduhovni svijet, stojimo pred njime na vrlo čudnovatnačin. Mi sami u neku ruku sa svojom duhovnomprotuvrijednošću stojimo pred svijetom. Time štosmo kroz to prošli i doživjeli patnju koju smo nanijelinekome drugom. Kada smo doživjeli duhovnu protuvrijednostjednog doživljaja s nekim stablom npr.bio je to doživljaj samoga sebe. Ovo se može zaistadobro usporediti s čovjekovim embrionalnim životomprije rođenja. Sve što doživljava još se nije probudilou samosvijesti, pa čak ni prve godine njegovoga fizičkogazemaljskog života. Samosvijest se tek postupno budi.Sve ono što proživljavamo ulazeći u svijet postajemalo-pomalo našim sebstvom, našom duhovnomsamosviješću i mi smo sada ono što smo doživjeli.Mi smo svoja vlastita duhovna protuvrijednost. I stim postojanjem koje zaista predstavlja drugu stranunašega zemaljskog postojanja ulazimo u onaj svijetu kojem baš ništa ne postoji od običnih carstavavanjske prirode, počevši od mineralnog, od biljnogi životinjskog carstva — to su stvari koje pripadajuzemaljskom postojanju — u tome se svijetu, međutim,odmah pojavljuju one duše koje su otišle prijenas i s kojima smo na bilo koji način bili povezani,pojavljuju se i individualnosti viših duhovnih bića.Mi živimo kao duh medu drugim ljudskim duhovimai drugim duhovima i ta okolina duhovnih individualnostisada je naš svijet. Duhovne individualnosti,bilo da su to drugi ljudi, bilo da su to bića157

koja ne pripadaju čovječanstvu, uspostavljaju odnoss nama samima. Odnos u koji ulazimo u našemduhovnom postojanju u duhovnome svijetu postajesada našim iskustvom, našim doživljajem. Kao štoovdje na Zemlji imamo doživljaje s bićima vanjskihprirodnih carstava, tako sada imamo doživljaje sduhovnim bićima, duhovnim bićima različitih stupnjeva.A osobito je važno to da smo u vrijeme svogprolaženja životom između smrti i rođenja, u vrijemetoga obrnutog redoslijeda života osjetili simpatijei antipatije koje — kako sam to jučer za usporedburekao — poput kiše, poput duševne kiše natapajute doživljaje. Sada duhovno gledamo bića čije smosimpatije i antipatije prije samo opažali dok smoproživljavali duhovnu stranu svoga zemaljskog života;sada pošto smo prispjeli u duhovni svijet, živimomeđu njima. Sada osjećamo kako nas postupno unutrini ispunjaju snage i poticaji koji nam pritječuod tih duhovnih bića naše okoline. Sve što smo prijeproživjeli postaje nam realnije time što nam našesebstvo na duhovan način postaje realnije. Postupnopočinjemo u neku ruku osjećati kao da stojimo usvjetlu ili sjeni tih duhovnih bića i u njih se uživljavamo.Prije smo osjećali nešto zato što smo proživljavaliduhovnu protuvrijednost: vrijedno je ilije štetno u svemiru. Sada osjećamo: ima nešto štosmo izveli u zemaljskom životu, bilo mislima, bilodjelima, što ima svoju duhovnu protuvrijednost jerje upisano u duhovni svemir. Bića pred koja stajemomogu s time nešto započeti ili ne mogu. To se ilinalazi u smjeru njihovog razvoja odnosno razvojakojem teže ili se u tom razvoju ne nalazi. Osjećamose u potpunosti postavljeni pred bića duhovnog svijetai kažemo: djelovali smo u skladu s njima ili nismo158

djelovali u skladu s njima. Mi smo nešto nadodalionome što su oni htjeli unijeti u razvoj svijeta ilismo nešto oduzeli od onoga što su oni htjeli za razvojsvijeta.Mi se, prije svega, ne osjećamo samo idejnoprosuđivani, osjećamo se realno procijenjeni, a taje procjena realnost našeg postojanja kada nakonsmrti uđemo u duhovni svijet.Kad se nalazimo u fizičkom svijetu i počinimozlo, osudit ćemo to i sami ako imamo savjesti i razuma.Osudit će to i zakon, osudit će sudac, osuditće drugi ljudi time što će nas prezreti. No, od teosude nećemo smršavjeti, barem ne znatno samoako smo ljudi posebnog soja; najčešće smršavimotek zbog posljedica osude. Ali kad stupimo u svijetduhovnih bića, tada nije riječ samo ο idejnoj osudi:malo vrijedimo. Sada osjećamo kako na nama počivajupogledi duhovnih bića, osjećamo prosudbunaše bezvrijednosti, nečasnosti. Kao da smo tim pogledimaizbrisani iz postojanja. Za sve što smo vrijednoučinili taj nas pogled pogađa tako kao da tek timezadobivamo realnost istinskoga duhovno-duševnogbića. Naša realnost ovisi ο našoj vrijednosti. Kaoda nam tama oduzima život ako smo zaustavili razvojkoji je bio zacrtan u duhovnom svijetu. Kao danas svjetlo poziva u svjež duhovni život ako smoučinili nešto što sada djeluje u smislu razvoja duhovnogsvijeta.Proživljavamo sve ono što sam opisao, ulazimou svijet duhovnih bića. To u duhovnom svijetu povećavanašu svijest. U duhovnom nas svijetu održavabudnima. S obzirom na zahtjeve koje ovdje doživljavamo,kažemo sebi: u odnosu na svoju vlastiturealnost, mi smo u svemiru nešto zadobili.159

Pretpostavimo da smo učinili nešto što zaustavljarazvoj svijeta, što izaziva antipatiju duhovnih bičau čije područje ulazimo. Time što se posljedica javljaonako kako sam to opisao, osjećamo kako nam sesvijest pomračuje; javlja se omamljenost ponekaddo potpunog ugasnuća. Mi moramo iz ovog stanjaizići, moramo se ponovno probuditi. A kada se probudimo,osjećamo spram svoga duhovnog postojanjajoš mnogo realnije — a to je ovdje u fizičkome svijetuveć dovoljno realno — kao da nam se u fizičkomsvijetu zarezuje u meso: tako osjećamo spram svogaduhovnog postojanja. Ukratko, to što mi u duhovnomesvijetu jesmo, pokazuje se kao posljedica onogašto smo sami izazvali. Iz toga vidite kako imadovoljno povoda da se čovjek ponovno vrati u zemaljskopostojanje.Ponovno se vratiti? Zašto? Na osnovu onoga štoje upisano u duhovnom svijetu, čovjek je sada doživioono što je u zemaljskom postojanju počinio kao dobroili kao zlo. No, stvarno izravnati ono što je timdoživljajem upoznao može samo ako se ponovnovrati u zemaljsko postojanje. I zaista, ako čovjek— to je samo usporedba — umije na licima duhovnihbića opažati koliku vrijednost ima za svijet, ondamu taj opažaj daje dovoljan poticaj da se ponovnovrati u fizički svijet nakon što je postao sposobanda život proživi na drugačiji način negoli ga je većproživio. No, ostaje mu nesposobnost da to proživi,pa će se izravnanje moći ostvariti tek nakonvišekratnih zemaljskih života.Ako za zemaljskog života zagledamo u samesebe, prvo ćemo naići na sjećanja, na ona sjećanjakojima, kad se isključimo iz vanjskog svijeta,izgrađujemo svoje duševno postojanje. To je ono160

sjećanje iz kojeg stvara još samo umjetnička stvaralačkamašta. To je prvi oblik sjećanja. Iza tog sjećanjastoje one moćne slike koje ćemo ugledati neposrednopošto smo prekoračili prag smrti. One nam bivajuoduzete. Odlaze u daljine svemira. Gledamo li unazadna predodžbe svog sjećanja, možemo sebi reći: izanjih se nalazi ono što će odmah pošto nam tijelobude oduzeto krenuti putem svjetskih daljina. Svojimtijelom u stvari držimo na okupu ono što u svemiruhoće postati idejnim. No, dok smo prolazili životom,dok su nam od svega doživljenog ostala sjećanja,ostavili smo u svijetu nešto što i nadalje, iako samou vremenskom slijedu, ostaje iz sjećanja. To moramou obrnutom redoslijedu ponovno doživjeti. To jeono treće što postoji iza sjećanja. Prvo se susrećemos tkanicom (tepihom) sjećanja; iza toga imamo usvitak zavijene moćne slike svemira, jer iza togase nalazi ono što je upisano u svijet. A kada smoto proživjeli, tada i sami stojimo iza toga: duhovnogoli pred duhovnim svemirom koji nas, pošto smou njega stupili, zaodijeva svojom odjećom.Želimo li se pomalo osloboditi prolaznoga ljudskogživota, pogled moramo usmjeriti na sjećanja.Sjećanja što ih imamo u zemaljskom životu prolaznasu, u svijetu se rasipaju. No, iza sjećanja stoji našesebstvo, stoji ono što nam daje duhovni svijet, kakobismo pronašli put iz vremena u vječnost.161

Ova se knjiga sastoji od niza predavanja popraćenihcrtežima. Slike je prema skicama na ploči RudolfaSteinera izradila Assia Turgenieff i preuzete su izizdanja Nachlaßverwaltunga. Postoje mjesta u tekstugdje se autor poziva na crtež koji, međutim,nije reproduciran u ovoj knjizi jer ga nije bilo niu originalnom izdanju.Prevedeno na temelju njemačkog originalnog izdanjakoje je objavio Rudolf Steiner Verlag, Dornach/Schweizpod naslovom:AnthroposophieEine Zusammenfaßung nach einundzwanzig JahrenZugleich eine Anleitung zu ihrer Vertretung vor der Welts ljubaznim dopuštenjemNachlaßverwaltunga, Dornach/Schweiz.162

TKO JE RUDOLF STEINER?Rudolf Steiner roden je 27. veljače 1861. u DonjemKraljevcu, kao sin austrijskog telegrafista pri "Južnojaustrijskoj željeznici". Zbog očeva zanimanja obiteljSteiner često se selila iz jednog malog mjesta Austrougarskeu drugo.Iako je Steiner u Donjem Kraljevcu živio samogodinu i pol dana, na svoje rodno mjesto uvijek jegledao kao na simbol povezanosti Istoka i Zapada.Kao mladić zbog čestih selidbi vrlo je brzo sazrioi rano se osamostalio. Obitelj mu nije pružila religiozanodgoj, a njegovi prvi interesi bili su vezaniza tehniku, funkcioniranje vlakova i tvornice.Nadosjetilni je svijet za Steinera prisutan odnajranijeg djetinjstva, ali nedostatak ikakve potvrdeili podrške okoline činio ga je nesigurnim. Trenutakkada se kao osmogodišnjak upoznao s geometrijompredstavljao je za njega osjećaj duboke sreće. Uvidada je znanje geometrije (npr. zbroj kutova u trokutuuvijek iznosi 180°) prije svega, izvanosjetilno,a empirija ga može samo potvrđivati.Rudolf Steiner pohađao je realnu a ne klasičnugimnaziju jer je njegov otac to smatrao dovoljnimza njegovu budućnost na željeznici. Zato je svakogadana putovao iz Neudorfa u današnjoj Mađarskoju Wiener Neustadt, ujutro vlakom, a navečer kućipješke.Od četrnaeste godine počeo je davati privatnesatove svojim suučenicima, dijelom da bi zaradioi za svoje školovanje. Držao je satove iz mnogihpredmeta, koje je često prethodno potpuno samostalnonaučio za tu priliku. Tako je on, učenik realke,davao satove grčkog i latinskog jezika klasičarima,163

a satove iz knjigovodstva i odraslima. Ti su privatnisatovi bili izvor njegovih primanja sve do njegove29. godine.Kao osobni cilj i zadatak svog obrazovanja RudolfSteiner uzima precizno istraživanje znanstvenogmišljenja te proučavanje odnosa između moderneznanosti i vlastitih nadosjetilnih iskustava. Zato većod svoje 14. godine proučava Kanta, Fichtea i drugefilozofe.Nakon realke, Steiner obrazovanje nastavlja naVisokoj tehničkoj školi u Beču, gdje se uz pomoćdocenta Juliusa Schröera upoznaje s do tada nedovoljnocijenjenim prirodoznanstvenim radovima JohannaWolfganga Goethea, s obzirom na to da su moderneprirodne znanosti temeljene na vizijama i zakonimanjegova suvremenika Nevvtona. Između Schröera iSteinera rada se duboko prijateljstvo. Schröer muomogućava objavljivanje članaka s tog područja.Od svoje 24. do 28. godine Steiner živi kodjedne bečke obitelji kao kućni učitelj njihove djece.Jedno od njihovo četvero djece zaostalo je u razvojui bolovalo od hidrocefalusa. Steiner preuzima nasebe njegov odgoj, što rezultira time da dječak završavafakultet i postaje liječnikom.Steiner se sve više razvija kao stručnjak za Goetheate od 1890. do 1896. boravi u Weimaru kaoistraživač i izdavač Goetheovih prirodoznanstvenihradova u Goetheovu arhivu.Izdaje radove ο Goetheovoj teoriji znanja i radina vlastitoj "Filozofiji slobode", koja je trebala bitirezultat njegovih promišljanja ο vezama između osjetilai nadosjetilnosti, mišljenja i osjećanja, etike iestetike i to prema filozofsko-znanstvenoj metodimišljenja. Knjiga je objavljena 1894.164

U Weimaru se Steiner upoznaje i s radovimaFriedricha Nietzschea te ga je i posjetio. Nietzscheje već tada bio prilično duševno poremećen. Steinerje u Nietzscheu prepoznao srodan duh, jednog odrijetkih koji zbog materijalizma i nedostatka duhovnesamostalnosti kod čovjeka osjećaju i promišljajutragičnost modernog vremena.Godine 1897. Steiner se seli u Berlin. To je vrijemevelikog prevrata ("Umschwung"). Sada je Steinerpotpuno iskusio osjetilni svijet. Dotada nikad nijedobio odgovor ni od prijatelja ni od kolega na svojaizrečena nadosjetilna iskustva. Mučilo ga je pitanje"Moram li ο svemu šutjeti?".Kako bi ipak prenio dio svojih spoznaja počeoje u Berlinu različite aktivnosti: postaje urednikomi vlasnikom književnog časopisa "Magazin für Literatur",redatelj drama i kritičar, docent na Radničkojobrazovnoj školi te predavač u različitim intelektualnimudruženjima. Tako 1899. prvi puta drži predavanjeu Teozofskom društvu (o Goetheu). Tek ondjepronalazi publiku kojoj može govoriti ο duhovnomsvijetu. No, već ne samom početku uočava da njihoveperspektive nisu i njegove, zbog sektaškog karakteraTeozofskog društva, oslanjanja na daleku prošlosti želje da se ondje ostane, spiritizma i seansi te nepriznavanjaapsolutno neponovljivog i jedinstvenog događajadolaska Isusa Krista na Zemlju. To su bili uzrocikonflikta, a neposredan povod razilaženju bilo jeSteinerovo nepriznavanje mladog Krishnamurtija kaonovog Krista, kako je to tvrdilo Teozofsko društvo.Godine 1913. dolazi do potpunog raskida s teozofimai Steiner osniva Antropozofsko društvo. Između1902. i 1909. gradi i izlaže svoju teozofiju(antropozofiju) u knjigama "Teozofija" (1904.), "Kako165

se stječu spoznaje viših svjetova?" (1909.) i "Osnovetajne znanosti" (1910.). U tom razdoblju Steinerrazvija i svoju kristologiju: dolazak Krista u likučovjeka Isusa kao jedinstven kozmički događaj.U drugoj fazi razvoja antropozofije (1910.-1916.)naglasak je na umjetnosti jer umjetnost prema Steinerovumišljenju, čini dušu živom u puno većoj mjeriod intelektualizma. Između 1910. i 1913. Steinerpiše četiri misterijske drame.Godine 1913. u švicarskom se Dornachu premanjegovu nacrtu i naputku, gradi drvena građevina"Goetheanum", znanstveni i kulturni centar antropozofskogpokreta u kojemu je smještena Slobodnavisoka škola duhovnih znanosti, u kojem se održavajupredstave, predavanja i druge aktivnosti. No,1923. zapalili su ga njegovi protivnici te je potpunoizgorio. Prije svoje smrti Steiner je stigao napravititek skice za novi Goetheanum, ovaj puta sagrađenod betona.Steiner nadalje razvija umijeće oblikovanja govoraza učitelje i glumce (Sprachgestaltung) te euritmiju,umjetnost u kojoj se pokretom izražavajuduhovne zakonitosti govora i glazbe.U trećoj razvojnoj fazi antropozofije (1916.--1924.) Steiner se sve više okreće prema društvu.Godine 1918. Njemačka gubi Prvi svjetski rat i nalazise usred duboke moralne krize i socijalnih nemira.Steiner poziva na promišljanje i nudi svoj program"tročlanstva društvenog organizma". U neovisnimsferama društva moraju se razviti i ostvariti jednakostzajamčena od države, bratstvo u ekonomiji u oblikukooperacije između proizvođača, trgovaca i potrošačate sloboda u znanosti. Steiner 1919. uvida da setaj pokret ne može ostvariti i od njega odustaje.166

Svoje djelovanje usmjerava prema specifičnimdruštvenim područjima te osniva škole temeljenena vlastitoj vvaldorfskoj pedagogiji. Održava i brojnetečajeve namijenjene liječnicima, u kojima razlaženovu znanost ο liječenju te razvija svoju "zdravstvenupedagogiju" (Heilpedagogie) namijenjenu duševnimbolesnicima. Za seljake i zemljoposjednike 1924. uKobervvitzu održava Poljoprivredni tečaj, koji predstavljaosnovu biološko-dinamičke poljoprivrede. Naposljetku,Steiner u velikoj mjeri pridonosi radujedne religiozne organizacije "Zajednice kršćana"(Christengemeinschaft), utemeljene na antropozofskojduhovnoj znanosti.Trideseti ožujka 1925., nakon šest mjeseci bolestiSteiner umire u 64. godini.Hans Verschoor167

Kronološki prikaz života Rudolfa Steinera(s pregledom pisanih djela)1861. Rudolf Steiner roden je 27. veljače u Donjem Kraljevcu(tadašnja Austro-Ugarska, danas Hrvatska — Međimurje),kao sin službenika južnoaustrijske željeznice. Djetinjstvoi mladost provodi u različitim mjestima Austrije.1872. Realnu gimnaziju polazi u Bečkom Novom Mjestu(Wiener-Neustadtu), do mature 1879.g.1879. Studira na Visokoj tehničkoj školi u Beču: matematikui prirodne znanosti te istodobno književnost, filozofijui povijest. Temeljni studij ο Goetheu.1882. Prva pisana djela.1882. — 1897. Izdaje Goetheova prirodoznanstvena djelau Kürschnerovoj "Njemačkoj nacionalnoj literaturi"(Deutsch National-Literatur) u četiri knjige. Samostalnoizdanje uvoda izišlo je 1925. pod naslovom"Goetheovi prirodoznanstveni spisi" {Goethes NaturwißenschaftlicheSchäfte) (Bibl.-Nr.l ).1884. — 1890. Privatni učitelj kod jedne bečke obitelji.1886. Pozvan je na suradnju prilikom izdavanja Goetheovihdjela u sklopu "Sophien-Ausgabe". "Temeljne crtespoznajne teorije Goetheova pogleda na svijet sposebnim osvrtom na Schillera" (Grundlinien einerErkenntnistheorie der Goetheschen Weltanschauungmit besonderer Rücksicht auf Schiller) (Bibl.-Nr.2).1888. Izdavač je njemačkog tjednika "Deutsche Wochenschrift",Beč (Članci iz tog tjednika u Bibl.-Nr.31).Predavanje u bečkom Goetheovu udruženju (WienerGoethe-Verein): "Goethe kao otac nove estetike"(Goethe, als Vater einer neuen Ästhetik) (Bibl.-Nr.30).1890. — 1897. Weimar. Suradnja na sređivanju arhiveGoethea i Schillera. Izdaje Goetheove prirodoznanstvenespise.1891. Promoviran u doktora filozofije na Sveučilištu uRostocku.168

1892. Izlazi proširena dizertacija "Istina i znanost. Uvodu 'Filozofiju slobode'" (Warheit und Wißenschaft.Vorspiel einer "Philosophie der Freiheit") (Bibl.-Nr.3).1894. "Filozofija slobode. Temeljne crte modernog pogledana svijet. Rezultati promatranja duše prirodoznanstvenommetodom" (Die Philosophie der Freiheit.Grundzüge einer modernen Weltanschauung. SeelischeBeobachtungsresultate nach naturwißenschaftlicherMetode) (Bibl.-Nr.4).1895. "Friedrich Nietzsche. Borac protiv svoga vremena"(Friedrich Nietzsche. Ein Kämpfer gegen seine Zeit)(Bibl.-Nr.5).1897. "Goetheov pogled na svijet" (Goethes Weltanschauung)(Bibl.-Nr.6). Seli u Berlin. Izdaje "Magazin za literaturu"(Magazin für Literatur) i "Dramaturške listove"(Dramaturgische Blätter), u suradnji s Ο. E. Hartleben(Članci iz ovih listova su u Bibl.-Nr.29-32). Djeluje u"Slobodnom literarnom društvu" (Frei literarischeGesellschaft), "Savezu Giordana Bruna" (Giordano Bruno-Bund), u krugu "Čovjek budućnosti" (Kommende) i dr.1899. — 1904. Radi kao učitelj u berlinskoj "Obrazovnojškoli za radnike", koju je osnovao W. Liebknecht.1900./1901. "Pogledi na život i svijet u 19. stoljeću" (Weltund Lebensanschauungen im 19. Jahrhundert), 1914.prošireno u "Zagonetke filozofije" (Die Rätsel derPhilosophie) (Bibl.-Nr.18). Početak predavačkog radana području antropozofije na poziv Teozofskogdruštva iz Berlina. "Mistika u rađanju novovjekovnogduhovnog života" (Die Mystik im Aufgange desneuzeitlichen Geisteslebens) (Bibl.-Nr.7).1902. "Kršćanstvo kao mistična činjenica i misteriji starine"(Das Christentum als mystische Tatsache und dieMysterien des Alterstums) (Bibl.-Nr.8).1902. — 1912. Stvaranje antropozofije. Redovito držanjejavnih predavanja u Berlinu i po cijeloj Europi. Marievon Sievers (od 1914. Marie Steiner) postaje njegovastalna suradnica.1903. Osniva i izdaje časopis "Luzifer", poslije "Luzifer--Gnosis" (Članci u Bibl.-Nr.34).169

1904. "Teozofija. Uvod u nadosjetilnu spoznaju svijeta i čovjeka"( Theosophie. Einführung in übersinnliche Welterkenntnisund Menschenbestimmung) (Bibl.-Nr.9).1904./1905. "Kako se stječu spoznaje viših svjetova?" (Wieerlangt man Erkenntniße der höheren Welten?) (Bibl.--Nr.12).1910. "Osnove tajne znanosti" (Die Geheimwißenschaft imUmriß) (Bibl.-Nr.13).1910. — 1913. Praizvedba "Četiri miserijske drame" (VierMysteriendramen) u Münchenu (Bibl.-Nr.l4).1911. "Duhovno vodstvo čovjeka i čovječanstva" (Die geistigeFührung des Menschen und der Menschheit) (Bibl.--Nr.15).1912. "Antrpozofski kalendar duše. Tjedne izreke" (AnthroposophischerSeelenkalender. Wochensprüche) (Bibl.-Nr.40),"Put k samospoznaji čovjeka" (Ein Weg zur Selbsterkenntnisdes Menschen) (Bibl.-Nr.16).1913. "Prag duhovnog svijeta" (Die Schwelle der geistigenWelt) (Bibl.-Nr.17). Istupa iz Teozofskog i osnivaAntropozofsko društvo.1913. — 1923. Iz drveta gradi prvi Goetheanum s dvostrukomkupolom u Dornachu, Švicarska.1914. — 1923. Dörnach i Berlin. U predavanjima i tečajevimapo cijeloj Europi Rudolf Steiner daje poticaje zaobnovu na mnogim životnim područjima: umjetnosti,pedagogiji, prirodnim znanostima, socijalnom životu,medicini, teologiji. Daljnji rad na novom područjuumjetnosti "euritmiji", inauguriranoj 1912. g.1914. "Povijest zagonetki filozofije u kratkim crtama" (DieRätsel der Philosophie in ihrer Geschichte als Umrißdargestellt) (Bibl.-Nr.18).1916. — 1918. "O zagoneci čovjeka" (Vom MenschenrätseI)(Bibl.--Nr.20),"O zagonetkama duše" (Von Seelenrätseln) (Bibl.--Nr.21),"Goetheov duh u svojoj objavi u njegovom 'Faustu'i u 'Bajci ο zmiji i Ljiljani'" (Goethes Geistesart in ihrerOffenbarung durch seinen "Faust" und durch das "Märchenvon der Schlange und der Lilie") (Bibl.-Nr.22).170

1919. Rudolf Steiner zastupa misao ο "tročlanosti društvenogorganizma" u člancima i predavanjima, ponajprijena južnonjemačkom području. "Srž socijalnog pitanjau potrebama života sadašnjosti i budućnosti" (DieKernpunkte der sozialen Frage in den Lebensnotwendigkeitender Gegenwart und Zukunft) (Bibl.--Nr.23), "Članci ο tročlanosti socijalnog organizma"(Aufsätze über die Dreigliderung des sozialen Organizmus)(Bibl.-Nr.24). U jesen u Stuttgartu osniva"Slobodnu waldorfsku školu" (Freie Waldorfschule),koju vodi sve do smrti.1920. U još nedovršenom Goetheanumu redovito se, uzprvi visokoškolski antropozofski tečaj, održavajuumjetničke priredbe i predavanja.1921. Osniva časopis "Goetheanum", u kojem redovitoobjavljuje članke i priloge. (Bibl.-Nr.36).1922. "Kozmologija, religija i filozofija" (Kosmologie, Religionund Philosophie) (Bibl.-Nr.2 5). U silvestarskoj noćiizgorjela je zgrada "Goetheanuma". Rudolf Steinerdaje prvi nacrt za vanjski izgled nove betonskegrađevine.1923. Neprestano održava predavanja diljem Europe. NaBožić osniva "Antropozofsko društvo" kao "Općeantropozofsko društo" (Allgemeine AnthroposophischeGesellschaft) i postaje njegovim predsjednikom.1923. — 1925. Piše u tjednim nastavcima svoju nedovršenuautobiografiju "Moj život" (Mein Lebensgang) (Bibl.-Nr.28), "Antropozofske smjernice" (AthroposophischeLeitsätze) (Bibl.-Nr.26) i radi s dr. Itom Wgman naknjizi "Osnove za proširenje umjetnosti ozdravljenjaprema duhovnoznanstvenoj spoznaji" (Grundlagendesfür eine Erweiterung der Heilkunst nach geisteswißenschaftlichenErkenntnißen) (Bibl.-Nr.27).1924. Intenzivno drži predavanja te brojne stručne tečajeve.Posljednji govor drži 28. rujna pred članovimaAntropozofskog društva. Početak bolesti.1925. Rudolf Steiner umire u Dornachu 30. ožujka 1925.

Ο DJELU RUDOLFA STEINERAZa životno djelo koje je Rudolf Steiner ostaviopotomstvu može se reći kako je unutar kulturnogsvijeta jedinstveno po svom sadržaju i opsegu.Njegovi spisi, djela i članci temelj su za ono štoje za života u predavanjima i tečajevima predstavioi izvodio pred svojim slušateljima kao "antropozofskiorijentiranu duhovnu znanost". Najveći diood tih oko 6000 predavanja sačuvano je u steonografskimzapisima slušatelja. Osim toga, razvioje veliku djelatnost i na umjetničkom području,koja je kulminirala uređenjem novog Goetheanumau Dornachu (u Švicarskoj). Tako je svojeručnoostvario velik broj radova u slici, plastici i arhitekturi,nacrta i skica. Poticaji koje je dao za obnovumnogih životnih područja nailaze na sve većupozornost.Od 1956. godine "Uprava ostavštine RudolfaSteinera" (Rudolf Steiner-Nachlaßverwaltung) radina izdavanju "Sabranih djela Rudolfa Steinera"(Rudolf Steiner Gesamtausgabe), koja će imati 330knjiga. U dva prva dijela izdaju se pisana djelai predavanja, dok su u trećem dijelu u prikladnojformi dane reprodukcije njegovih umjetničkihdjela.Sustavni pregled sveukupnih djela dan je ubibliografiji "Rudolf Steiner. Literarna i umjetničkadjela. Bibliografski pregled" (Rudolf Steiner.Das literarische und künstlerische Werk. Eine bibliographischeÜbersicht), na koji se odnosi i ovdjenavedena oznaka "Bibl-Nr.". Informacije ο svakomdjelu daje "Izdavačka kuća Rudolf Steiner" (RudolfSteiner Verlag).172

Antropozofsko društvo "Marija Sofija" u Zagrebupristupilo je sustavnom prevođenju djelaRudolfa Steinera. Dosad su objavljene knjige: "Kakose stječu spoznaje viših svjetova?", "Teozofija","Duhovno vodstvo čovjeka i čovječanstva", te usuradnji s izdavačkom kučom "AGM" iz Zagreba:"Poljoprivredni tečaj".173