Riječ - Hrvatska kulturna zajednica Wiesbaden

- 34 -II SS E L JJ E N II Č K A PP R II Č AVijugava cestaPripadala je onoj malobrojnoj grupi ljudi koji usvemu neumorno traže tragove prošlosti i koji sucijeli život podredili prošlim slikama, sjećanjima naprošle događaje i ljude koji postoje samo još unjenoj mašti. A postojala je samo jedna prošlost,vrijeme provedeno u njenom rodnom gradu. Nakončetrdeset godina posjetila je svoj rodni zavičaj snamjerom da tu ostane zauvijek, a evo vraća sesvojoj “kući”. Ni sama nije znala kako je mogla doćina tu pomisao, jer joj je i prije ovog putovanja bilojasno da je čeznula za ljudima koje je ostavila prijetoliko godina i da su mnogi od njih zauvijek napustiliovaj svijet, a drugi su se promijenili. Praznina koja segodinama skupljala u stranom svijetu kojeg sadazove svojim domom samo se povećala i prijetila jeda je uguši. U tom vrtlogu osjećanja i misli počeli suponovo izranjati likovi ljudi s kojima je provela dioživota i koji su se zauvijek urezali u njenom sjećanju.Nikakvi novi ljudi ni događaji nisu ih moglizamijeniti.Vraćala se kući istom onom cestom koja joj je prijetoliko godina otvorila svijet. Ali sad ju je ukočilaunutarnja bol. Svijet koji joj se tada otvorio bio jevelik i pun snova i nade, vijugava cesta bila jeprošarana sjenama visokih topola koje su rasle s objestrane puta, vozeći se autom u nepoznatom pravcuobuzeo ju je osjećaj savršenstva i sreće. Sad su segotovo iste grane nadvijale nad cestu, sunčeve zrakepravile su iste sjene na putu ali se svijet nije otvaraonego je bivao sve manji. Sjedila je u autu i suze su jojzamaglile pogled , sve joj je promicalo vrtoglavombrzinom da više nije prepoznala put. Željela jevrištati ali ni za to nije imala snage. I gotovo svjesno,ponovo je uronula u sjene prošlosti.Njeno prvo značajnije putovanje završilo je na rijeciBosni. Bio je to prvi izlet sa školskim drugovima.Nikada nije vrijeme bilo tako lijepo kao tada, nikadanije osjetila vrelinu noći i pjesmu zrikavaca kao tada,a zašto je morala i tada, mislila je, jer ju njihovapjesma prati kroz cijeli život. U kasno ljeto sjedi usvom prekrasno uređenom vrtu i osluškuje pjesmuzrikavaca koja ju uvijek podsjeća na to putovanje i utoj pjesmi traži glasove svojih školskih drugova injihov veseli žamor. Ali čuje samo tišinu. Rijeka joj jetada bila velika i prekrasna i sad ju gleda pa se pitajesu li je oči varale tada ili sada. Mirisalo je na svježepokošenu travu. Nakon postavljanja šatora i podjeleu grupe za spavanje krenuli su u prve još uvijeknevine nestašluke. Svi su se poznavali iz školskihklupa ili iz susjedstva, gotovo svi su zajedno odrastalii bili kao jedna velika obitelj. Šljive su se savijale odjoš nedozrelih plodova ali oni na to nisu mislili. Nitisu mislili ni na to da ih je bilo pedesetak. Krijući seprvim polumrakom obrali su nedozrele plodove.Štetu je osjetila svaka strana, većina je sutrašnji danprovela u zahodu obližnje kavane koju su unajmili zavrijeme kampiranja, a vlasnik šljiva se sutradan žalionastavnicima i prijetio da će ići na policiju. Djeca susad već znala da su napravili nešto jako loše inastavnici su prijetili da će ih vratiti kući. Nakonrasprava, uvjeravanja, suza, obećanja ostali su podjednim uvjetom. Svakog dana kampiranja provodilisu nekoliko sati na imanju dotičnog seljaka ipomagali mu da obavi kasne ljetne radove. Njemuse dobro isplatila njihova krađa a i oni su bilioduševljeni kupljenjem sijena i slaganjem u plast kojisu istovremeno koristili kao tobogan. To je naravnoproduživalo vrijeme kupljenja jer su moralipopravljati razrušeni plast.Tamo u tuđini razmišljala je kako se jednoga danavraća u lijepo uređeni moderni grad, šetajućipromatra blještave izloge prodavaonica kao što je toobičavala raditi kad god se željela odmoriti odsvakodnevnog pritiska. I to malo je ostala utopija.Izgubilo se i onih nekoliko prodavaonica pred kojimje zastajala kao djevojčica. Ljudi su se umorili odstalnih početaka. Svaki čovjek je bio u dva rata, akoje iz prvog rata uspio izvući živu glavu. Njena bakaje bila očevidac prvog i drugog svjetskog rata, njenamajka drugog i ovog zadnjeg bezimenog, a onaj kojije imao sreću ili bolje reći nesreću bio je sudionik svatri posljednja rata. U ovom zadnjem su nestali i nekinjeni školski drugovi.Sjetila se Žane koja se izgledom i ponašanjemizdvajala iz te provincijske sredine. A to je značilouvijek misliti na to što će “svijet” reći. Žana na tonije mislila, prkosila je svemu što je bilo “normalno”.Upadljiva već svojom odjećom, s visokimpotpeticama, duge noge u svilenim čarapama, asuknja bezobrazno kratka da su gotove virile gaćice.Odavao ju je i duboki muški glas koji nije pokušavalasakriti. Dovikivala se s jednog kraja ulice na drugi snekim od svojih dobrih muških prijatelja tako da jevećina prisutnih mogla čuti razgovor koji je vrločesto bio nepriličan za “fine” provincijske djevojkekoje su poslije večernje mise svraćale na korzo i veću osam ili devet morale biti kod kuće. Ona seusuđivala ljubiti s mladićem na ulici, a obično jeimala još neku vezu što je zapravo bio i ostaoprivilegij muškaraca. Prijateljice su joj zavidjele, aistovremeno ju i osuđivale. Većina ih je većrazmišljala o udaji, već su se zamišljale kao uzorne