Riječ - Hrvatska kulturna zajednica Wiesbaden

- 30 -5. srpnja 1897. oženio je Maricu rođenu pl.Folnegović, kćer poznatog pravaša FranaFolnegovića. Za prvog tajnika Društva hrvatskihknjiževnika bio je izabran 22. travnja 1900. Višegodina je bio odbornik u Matici Hrvatskoj i sudjelujekod uređivanja Matičinih knjiga. Bio je izabran zadelegata u poštanskom saboru 1905. godine, a 1908.je prisiljen (iz materijalnih razloga) primiti mjestovladina tajnika kod bana Raucha. AugustHarambašić je bio jedan od utemeljitelja društva“Braća hrvatskog zmaja” kojem je 1946. zabranjenrad, a obnovljen je tek 1990. August Harambašić jeumro 16. srpnja 1911. u bolnici u Stenjevcu nakonteške bolesti (napadaji paralize tijela i uma). 18.srpnja 1911. je pokopan pod mirogojskim arkadamau obiteljskoj grobnici Folnegovićevih.Za svog nemirnog života je bio često proganjan izatvaran zbog miješanja u politiku tako da ga nekikritičari nazivaju političarem, a ne piscem ipjesnikom, što nije istina, pošto se njegov rad nijeograničio na političku promidžbu, već je za cilj imaoi prosvjećivanje naroda. Harambašić je bionajpopularniji rodoljubni i ljubavni pjesnik svogadoba zbog svojih lako uglazbljivih i pjevnih pjesamaiz zbirka “Jadikovke”, “Ružmarinke”, “Tugomilke”(ljubavne) i “Slobodarke” (domoljubne) te popričama i novelama koje je obljavljivao u “Hrvatskojvili”, “Preporodu”, “Vijencu” itd. Članke, priče inovele objavljivao je još i u sarajevskim listovima“Nada”, “Prosvjeta”, “Balkan”; humorističkimlistovima “Bič”, “Novi Bič”, “Trijes”; stranačkimlistovima “Hrvatska”, “Sloboda”; u omladinskimlistovima “Smilje”, “Bršljan”, “Omladina” itd.Harambašićev rad je najplodniji u osamdesetimgodinama 19. stoljeća, kasnije je uglavnom prevodiošto ga čini jednim od najplodnijih hrvatskihprevoditelja. Prevodio je poeziju, pripovjetke,romane, opere i drame; sva djela Sienkiewicza, djelaGogolja (“Mrtve duše”), Dumasa (“Grof MonteKristo”), Turgenjeva, Tolstoja, Dostojevskog,Schillera, pjesme Nakrasovljeva (“Kome je dobro uRusiji”) i dr. Prevodio je i za kazalište mnogaShakespearova djela (s njemačkog), a napisao je ilibreta za nekoliko pučkih opera koje je uglazbioIvan pl. Zajc: “Zlatka”, “Kraljev hir”, “Armida”(zajedno s Miletićem).Bio je prvi urednik “Hrvatske vile” 1882.; urednikčasopisa “Prosvjeta”, “Hrvatska”, “Zabavne knjižice”itd., a vlasnik, izdavač i urednik malog ilustriranogzabavno-poučnog časopisa “Preporod”. Pisao je ireferate i književnu kritiku.Još kao vrlo mlad, kad je odbio vladinu pariškustipendiju ne dajući se potkupiti, ili kad je namanevrima, u nazočnosti cara Franje Josipa dok jemnoštvo vikalo “Živio kralj!” on kliknuo “Što vičete“Živio” – ta to nije naš, to je mađarski kralj!”,pokazao je svoju borbenost i spremnost na ustanaku cilju slobodne Hrvatske koja mu je bila smisaoživota. Zbog svoje burne političke aktivnosti vrlo ječesto bio zatvaran, čak 13 puta. Prvi je put kaoosamnaestogodišnjak bio zatvoren u Novoj Gradiški,a 1886. je odsjedio 6 mjeseci u zatvoru zbog ulomkaiz svoje pjesme “Tri molitve” objavljene u “Balkanu”(poznati ulomak “Molitva iz vojništva”).Augusta Harambašića je u književnost uveo 1879.godine August Šenoa koji je tada bio urednik“Vijenca” u kojem je Harambašić počeo objavljivatisvoje domoljubne pjesme. Za Harambašića senedvojbeno može reći da je bio veliki rodoljub koji jeu svojim pjesmama pozivao narod na pobunu, pričemu je iz njegova izraza izbijao optimizam i vjera uskoru slobodu hrvatskoga naroda. Najpoznatija jenjegova zbirka rodoljubnih pjesama “Slobodarke”(1883.) u kojoj su sabrane pjesme s najizraženijemdomoljubljem. U njima je Harambašić sloboduprikazivao kao nešto što je blizu i što će uskoro doćidok su drugi pjesnici o slobodi pisali kao o nečemdalekom. “Slobodarke" su zrcalo stavova i pogledanajborbenijeg dijela pravaškog pokreta, jer su unjima izražene težnje pravaškog pokreta, čežnja zaslobodom, san o prošloj slavi i budućoj veličini, vjerau vlastiti narod, kult Zrinskog i Frankopana.Harambašić je bio izraziti pravaš i na neki načinpisac pravaškog pokreta, jer pravaštvo nije bilosamo stranka u to revolucionarno doba, ono jestvorilo cijelo jedno ozračje, svoju književnost, revijei časopise. U literaturi je pravaštvo dalo izrazitoobilježje Antunu Kovačiću i Eugenu Kumičiću, nonjihov najizrazitiji predstavnik je neosporivo AugustHarambašić. Upravo zbog toga je često nazivanstranačkim pjesnikom, a njegova popularnostopadala je i rasla s usponima i padovima Strankeprava. Za shvaćanje njegovog rodoljubnog pjesništvabitne su dvije stvari: njegovo poimanje hrvatstva injegova netrpeljivost prema Austriji koju je izravno ibez uvijanja navodio kao narodnog neprijatelja,suprotno svim tadašnjim pjesnicima. I prije AugustaHarambašića bilo je pjesnika koji su spjevalipolitičke pjesme (Blažek, Vraz, Nemčić, Begović,Šenoa) no nitko s tolikim žarom, borbenošću iizravnošću. Njegova umiješanost u politiku jekvalitetu njegovih domoljubnih pjesama u očimatadašnje kritike svela na najmanju mjeru, a kako jepisao i prigodnice kritičarima je to bio razlog da gaproglase prigodničarom a ne umjetnikom. Javilo se ipitanje njegove originalnosti zbog sličnosti snjegovim pjesničkim idealima (Hugo, Leopardi itd.).Dakle kritika ga je osudila kao pjesnika koji pjesmepiše po narudžbi, no među njegovim pjesmama seuz one manje vrijedne može naći dovoljan brojnadprosječnih domoljubnih pjesama koje su bilezvijezda vodilja mnogim kasnijim pjesnicimadomoljubne lirike. “Ono čime se kasnije tolikouzdignuo Kranjčević unoseći u našu poeziju,prezasićenu nacionalizmom, notu šireg socijalnogosjećanja i humanosti, imade svoje začetke upravo uHarambašića.” napisao je Antun Barac u predgovoruHarambašićeve “Antologije”. Iza njegovih pjesamane krije se nikakav propagandni program već izviruiz velike ljubavi prema hrvatskom narodu i njegovojslobodi. Usprkos vječno nenaklonjene kritike nesamo prema Harambašićevim domoljubnim, nego iljubavnim pjesmama, činjenica je da je AugustHarambašić veliki dio svoje onovremene slave uspio