pridstavljanje - Bunjevci

mena. U sastavu zgrade bila je izgrađenai kapela i zatvor. Zgrada jedvospratna s centralnom salom nebaš zdravo velikom, s puno manji iveći prostorija s ukupno 365 vrata,isto koliko i dana u godini. Posliskoro 200 godina zdanje i danasima istu naminu i sidište je gradskeuprave Sombor.Zgrada je završena 1808. godine,al se dugo radilo na njezinomuređenju, čak decenijama, što jezavisilo od prihoda, koji nikada nijebilo priviše.Krajom XIX vika, a povodomobilužavanja istorijskog događajapod nazivom „Milenijumska svečanost”odnosno, 1000 godina oddolaska Madžara u ove krajove odlučenoje da jedan istorijski događajbude prikazan na jednoj sliki.Te 1896. godine, kad se centralnasala želila ukrasit slikom, slikar je biona Orijentu ko gost turskog sultana.Kad je primio telegram od njegovezavičajne Županije, bio je u Teheranu.Zamoljen je da se oma vratikući radi priuzimanja jedinstveneporudžbine za koju mu je obećanasvota od 12.000 forinti (to je vridiloko i 40 jutara bačke zemlje).Slikar se vratio i privatio ponududa jedan istorijski događaj prinesena platno ogromni razmira,bila je to „Bitka kod Sente”. Opridilivšise za ovu temu, ko već iskusnii uvaženi slikar, prid sobomje imo veliki umitnički izazov. Poredtog što je slika ogromni razmira4 m visoka i 7 meteri široka, a sprilipim okvirom slika ima površinuod 40m 2 .Na sliki je prikazan momenatpobide nad Turcima. Pored togaslikar je želio da kroz događaj kojije prikazan na sliki poveže sve nacionalnostikoje su živile u Bačkoj.Centralna ličnost obasjana suncomje princ Eugen Savojski nabilom konju. Tako ogromnu slikubilo je teško i postavit u svečanusalu županijske zgrade. To je učinjenosa spoljne strane, tek kad sus balkona uklonili nikoliko vrata iIz života velikog slikara s naši prostoraFrance Ajzenhut (Franz Eisenhut) potiče iz jedne nimačkeporodice koja je za vrime carice Marije Terezijei cara Josifa II doseljena oko 1760. god. u južnu Ugarsku.Slikarov otac Georg Ajzenhut bio je pristalica prava ireda ko i svi njegovi zemljaci, podunavske Švabe. Francje bio sedmo dite, rođen 26. janurara 1857. godine uDojč-Palanci, današnjoj Bačkoj Palanki. Tribo je postattrgovac, al već ko učenik je lipo crto koristeć svaki papirićda štogod nacrta.Stariji brat Jozef imo je gvožđarsku radnju u NovojPešti u kojoj je Franc šegrtovo. Tu je više vrimena provodiocrtajuć mušterije, nego učeć trgovački zanat. Starijibrat upućivo je roditeljima pritužbe na Franca. Već iz tebratove radnje pročulo se da je mlađi Ajzenhut izuzetno talentovan.Dolazeć češće kući Franc je roditeljima konačno izjavio da ne želi bit trgovacveć slikar. Kako se uvik nađe kogod ko razumi mladost i talenattako se i u Palanki našao advokat dr Karlo Mezei koji je ko mecena želiousmirit sudbinu ovog mladića u njegovim nastojanjima da pribrodipriprike na putu do krajnjeg cilja. Materijalno donekle obezbiđen našose u Budimpešti na studijama umitnosti u tzv. Crtačkoj škuli (Allamiminitrajz i skola). Škula je 1871. proglašena za Visoku škulu likovneumitnosti i pripremala je učenike za likovne pedagoge, njezin učenikbio je i Ajzenhut, a učitleji su mu bili poznati slikari onog vrimena. UUmitničkoj akademiji mladi Franc je bio od 1871 do 1875. godine i bioje jedan od najbolji učenika, prilazi na Minhensku akademiju umitnostiza budućeg velikog slikara.Prilaz iz Budimpešte u Minhen olakšalo mu je to što je tamo sustriomadžarskog slikara Juliusa Benezura. Bio je vridan i omiljen studentmnogi poznati slikara XIX vika: Franc V. Lenbah, Jozef Brant, FrancRubo, Viktor Šram i drugi. Na Minhenskoj akademiji ostaje do 1884.god.Još ko student otputovo je sa grupom studenata u zemlje Orijenta iobašo Egipat, Tunis, M. Aziju, Siriju, Tursku, Kavkaz, a duže je boraviou gradovima ko što su Kairo, Jerusalim, Baku, Samarkandu...U Parizu boravi 1884. godine i njegov ugled u umitničkim krugovimaKULTURNA ISTORIJAprozora. Otkrivanje slike „Bitkakod Sente” bio je događaj i proslavaod državnog značaja. Proslavisu prisustvovali zvanični državnigosti, ko i mnogi drugi, a upriličenje na 200-godišnjicu Bitke kodSente, 11. septembra 1697. godine.Slika je i danas na istom mistu,pleni svojom lipotom, koloritom(sadržaj baš nije zadivljujuć), alumišnost slikara da na platnu dočarataki jedan događaj je svakakoza divljenje. I danas gledajuć toplatno niko nije ravnodušan, a slikarFerenc Ajzenhut dobija visokeumitničke ocine.prof. istorije Marija Bojaninraste iz dana u dan. Bio je priplavljen porudžbinama bogati,al i državni kulturni institucija i razni galerija imnoštvo njegovi slika našlo se u privatnim zbirkama.Zemlje Orijenta na slikara su ostavile dubok utisak,kolorit, običaji njošnja pa i lica ljudi su ga prosto opčinili.Donosio je brezbroj skica koje je onda završavo u svomdobro opremljenom ateljeu. Slike s orijentalnim temamaprosto su mamile kupce u tom je naročito pridnjačioprinc regent Luitpold. Česte izložbe, veliki svitski razmiraonog vrimena prosto su crpile snagu velikog slikara.Povodom milenijumske proslave, 1896. godine, u MadžarskojAjzenhut je nasliko sliku „Svečana povorka milenijumskeproslave”. To je kružna slika u čijem nastajanjusu mu pomagali J. Ujvari, Đula Tornai, Lajoš Mark i drugi.Honorar za ovu sliku bio je 75.000 guldena.Iste godine 1896. prima i porudžbinu za sliku Bač-Bodroške Županije,tema Bitka kod Sente.Slikar je oženjen divojkom iz Bačke Palanke, Adrienom Von Berenhausens kojom je u braku imo četvero dice koji su ko mali pomrli, jedinoje sin Franc poživio duže, al je izgubio život u Bačkoj Palanki posliII svitskog rata (nedovoljno istraženo, al s obzirom na logore nije teškopritpostavit sudbinu Ferenca mlađeg).Narušenog zdravlja Ferenc Ajzenhut 2. juna 1903. godine umire, upravou trenutku kad ga je madžarska vlada pridložila za visoko odlikovanje,a u toku je bilo njegovo imenovanje za profesora na Minhenskojakademiji.Ocine slikarovog rada su različite, bio je nenadmašani slikar „Etnografskiscena s tematikom Orijenta” i slikar istorijskog realizma.Mnogi slikarski pravci u umitnosti rađali su se u Evropi u to dobo, alAjzenhut ostaje viran svojem pravcu u slikarstvu, a to je minhenskaslikarska škula.Ferenc Ajzenhut saranjen je 4. juna 1903. godine u Minhenu na „Istočnomgroblju” ispod impozantnog nadgrobnog spomenika kojeg sumu podigli umitnici i prijatelji.M. B.Godina VI, Septembar 2010, broj 63 25