KODIFIKACIJA JEZIKA I KNJIŽEVNOSTI KAO SEMIOTIıKI PROCESI ...

811.163.4’28(497.16)(082)811.163.4’27282:81’22Maciej CZERWISKIKrakówKODIFIKACIJA JEZIKA I KNJIŽEVNOSTI KAOSEMIOTIKI PROCESI (TEZE)U lanku se govori o mehanizmima kodifikacije jezika i književnosti sa semiotikog stajališta.Analiza se koncentrira na semiozi odreenih znakova koji, pošto su ukljueni u naracijei kategorizirani po naelu tip-egzemplar, postaju najbitniji faktori uvoenja reda u kulturu, tojest kodifikacije te kulture. U radu se navodi niz primjera iz južnoslavenskih i drugih kultura.Kljune rijei: semiotika (kulture), kodifikacija jezika, kodifikacija književnosti, semioza,kultura kao semiotiki prostor.I. Uvodna razmatranjaU tekstu e biti rijei o pitanju kodifikacije ili kanonizacije književnogjezika i nacionalne književnosti. Naješe se oba procesa – koje možemo definiratikao pokušaj svjesnog uvoenja reda u kulturu – pojavljuju istovremenoi uzajamno su povezana. Kodifikacija je uvijek kulturni proces jer se kultura– kao uklesano u jezik (i u jeziku) kolektivno pamenje – od ne-kulture razlikujepo tome što je kultura znakovni sistem koji se stoga može, a i mora,promatrati i analizirati sa stanovišta semiotike odnosno semiotike kulture. Kakokažu Lotman i Uspienski „samo postojanje kulture suponira konstrukcijusistema pravila transformacije izravnih iskustava u tekst“. Ako je rije o povijesti,a kodifikacija jezika i književnosti jest uistinu odreeno itanje povijesti,ruski semiotiari dodaju: „u cilju ukljuivanja nekog povjesnog dogaaja uodreeni kadar, mora se taj dogaaj osvijestiti kao nešto što postoji što znaida ga je potrebno identificirati s odreenim elementom u jeziku (...)“ (Lotman,Uspienski 1977 [1971]: 151).Glavni mehanizmi uspostavljanja smisla u datoj kulturi baziraju se nakodiranju (o emu, izmeu ostalog, svjedoi i zajednika etimologija rijei:kodifikacija i kodiranje) i na semiozi znakova i itavih lanaca znakova. Ja uovdje govoriti o nekim od tih mehanizama, a takoer o tome da prihvatanjesemiotike perspektive u analizi pojave kodifikacije kulture, dakle takoer kodifikacijejezika i literature, apriorno znai prihvatanje višeglasja u interpretacijisvakojake injenice koja – zahvaljujui odreenoj semiotizaciji – postajedio kanona te kulture (o višeglasju u govoriti niže).21

U semiotikom smislu, koji želim ovdje predložiti, kodifikaciju se kanonarazumije kao stvaranje vjerodostojnog znakovnog poretka odnosno naracijekoja može funkcionirati kao supstitut odreenog mišljenja o toj kulturi (na istinain na koji znakovi funkcioniraju kao supstituti odrenih izvanjezinih entiteta).Naracija dakle uspostavlja manje ili više unificiranu viziju kulture, a ovaunificiranost stvara osjeaj da je kanon kulture nešto prirodno što proizlazi izrealnih injenica. Odmah možemo rei, i to e biti jedna od glavnih teza togizlaganja, da to nije sasvim tako. Kanon jest konstrukcija koja se samo temeljina odreenim injenicama koje su naene u realnosti, ali nastaje kao rezultatodreenog mišljenja o toj realnosti (kod Lotmana i Uspienskog se upravo govorio transformaciji iskustva u tekst). Stvaranje kanona je stoga spoznajni inkoji nije prirodan sam po sebi (iako se, da branimo našu teoriju od neopravdanoradikalnog konstrukcionizma, temelji na izvanjezinim injenicama) negoje naturaliziran zahvaljujui upotrebi odreenih semiotikih mehanizama naviše razina: na razini pojedinih znakova i kodova (kulturnih i ideoloških) i narazini njihove konkretne aktualizacije u naraciji.Budui da na temelju tih istih izvanjezinih (realnih) injenica možemoizgraditi razliite naracije – dakle razliite interpretacije te iste realnosti – trebaprihvatiti tezu da je stvaranje naracije umjereno arbitraran proces koji se nemože razmatrati u kategorijama apsolutne istine i laži nego se može razmatratiiskljuivo u kategorijama adekvatnosti dotine naracije iz perspektive odre-enih kulturnih i ideoloških kodova. Prema jednom kodu nešto je istina, dokprema drugom to nešto nije istina. Primjerice, za veinu hrvatskih kulturnihkodova tvrdnja (sud): Hrvatski književni jezik nastao je prije srpskog književnogjezika je istina, dok ta ista tvrdnja za veinu srpskih nije istina. Štoviše,obje strane imaju dovoljno ozbiljnih argumenata – strukturiranih upravo u naracijesa znanstvenim predznakom – da bi obrazložile svoj stav. Stoga, teškoje razluiti tko je zapravo u pravu jer se izreeni sud ne odnosi izravno nastvarnost nego se odnosi na stvarnost percipiranu posredstvom spomenutihkodova, a tako i znakova. Ova teza ne znai da prihvatam tvrdnju o nepostojanjuistine. Ona jedino znai da prihvatam tvrdnju da se o istini može govoritina više naina. Istina postoji, ali budui da imamo njoj pristup iskljuivopreko znakovnog sistema koji poiva na mreži mnogobrojnih kodova (objesmo pojave sami sebi stvorili!), nju ne možemo nikada holistiki uhvatiti. Onapostoji izvan dometa ljudske spoznaje jer je sam in govora spoznajni in.Ovdje se susreemo s jednom aporijom: mi svijet poznajemo preko znakova (iini nam se da znakovi odražavaju taj realni svijet), a s druge strane znakovisu naši proizvodi u kojima ,,se nalazi“ itav niz tragova tog našeg spoznajogdjelovanja.Da bismo ovu hipotezu potkrijepili argumentima, moramo poeti od najosnovnijestvari – od pitanja što je znak. Kako je poznato, u povijesti semiotikei u povijesti srodnih disciplina imamo više odgovora na takvo pitanje. Dane ulazimo u previše kompliciranu tvar, odluit emo, na temelju starih semiotikihdoktrina, da svaku komunikacijsku praksu definiramo prema srednjovjekovnompravilu: aliquid stat pro aliquo (nešto zamjenjuje nešto drugo,22

nešto – doslovce – stoji umjesto neeg drugog). Aliquid predstavlja u našemsluaju jedinice semiotikog sistema – ovdje jezika dakle znakove; aliquo je unašem sluaju nešto na što aliquid referira, nešto izvanjezino (designat, denotat).Znakovi su dakle supstituti ili reprezentacije odreenih izvanjezinihentiteta u svijetu komunikacije (uzgred, treba upozoriti da fiziki aspekt znakatrebamo nazivati znakovnim posrednikom, iz engleskog sign-vehicle; na tomesu inzistirali skoro svi semiotiari, ali nijedan – ukljuujui i samog Peircea –nije se toga strogo držao). Ako nema reprezentacije, nema toga što ona reprezentira.Drugim rijeima, ako nema aliqid, nema ni aliquo. Znakovi imaju tumo da – zahvaljujui semiozi odnosno zamjenjivanju – osvješuju postojanjenekih entiteta u izvanjezinoj realnosti; oni konceptualiziraju izvanjezinisvijet i nameu mu odreene semantike vrijednosti, npr. znak postmodernodoba ili kraj povijesti ili globalizacija konceptualiziraju odreeno mišljenjeo dotinom vremenu. Pitanje: postoji li globalizacija ili kraj povijesti, odnosnoje li to istina ili laž, stoga su besmislena pitanja.Ali da razluimo sljedee: možemo li doista rei da izvanjezini entitetine postoje ako nisu reprezentirani u poretku znakova, ako dakle nisu nazvani?Ako prihvatimo nominalistiku koncepciju, onda bi naš odgovor trebalo dabude pozitivan. Ako nema znaka, nema ni entiteta na koji taj znak referiraodnosno on potencijalno može postojati, ali budui da ga nismo osvijestili(još?), znai da za nas on ne postoji. Treba ipak odmah napomenuti danepostojanje odreenog entiteta u našoj kulturi ne mora znaiti da taj entitetne postoji u nekoj drugoj kulturi. Drugim rijeima, u nekim se kulturamanalaze znakovi koji referiraju na nešto što u drugim kulturama nijeuspostavljeno jer nema reprezentacije na razini znakova. O postojanju takvihjedinica znaju svi koji poznaju druge jezike, ali možda najbolje bi bilopodsjetiti itatelja na poznatu segmentaciju polja boje ili snijega u razliitimkulturama, ime se bavila etnolingvistika. Znanje o drugim kulturamavjerodostojno pokazuje do koje je mjere proces semioze arbitraran i na koji ganain možemo razumjeti kao spoznajni in.Stoga u svakoj komunikacijskoj djelatnosti treba razlikovati dva tipa poredaka:ontološki ili realni poredak (aliquo, ono što je reprezentirano) i znakovniporedak (aliquid, ono što reprezentira). Taj prvi poredak je bujan,vrst, gust (dense), nediskretan i predstavlja nesegmentiran kontinnum, tajdrugi je segmeniran na diskretne jedinice. Takva segmentacija nastaje zahvaljujuipostojanju kulturnih kodova koji – kodirajui – uvode red u bujan, nesegmentirankontinuum. Segmentacija je stoga osvješivanje: kodovi – segmentirajui– osviješuju ontološki kontinuum da ga mi možemo uvidjeti, tojest uhvatiti na odreen nain. Treba ipak napomenuti da znakovni poredak,kako kanimo misliti, ne odražava taj prvi ontološki poredak; on ga, na specifi-an nain, interpretira. I upravo zato bujna struktura snijega može se, kako pokazujuetnolingvistika istraživanja, segmentirati na više naina. Što je meutimbitno: mi ne možemo odrediti koji nain segmentacije predstavlja istinu akoji predstavlja laž. Svi naini su s odreenog stavnovišta relevantni jer sesvaka segmantacija vrši u odnosu na kulturne kodove. Pitanje istine nije u23

ovom sluaju dobro postavljeno jer – da ponovimo – mi nemamo izravan pristuprealnosti, odnosno ontološkom poretku drukije nego iskljuivo zahvaljujuitim diskretnim jedinicama, tim istim diskretnim jedinicama koje smosami stvorili. I upravo zbog te kulturne determiniranosti ove emo jedinice,kako je sugerirao Umberto Eco, zvati kulturnim jedinicama (Eco 2009 [1976]:70 – 73).Sljedee pitanje glasi ovako: na koji nain nešto može zamjenjivati neštodrugo i zašto je tako da se ovo zamjenjivanje vrši na tako razliite naine? Natakvo pitanje možemo odgovoriti ovako: ovo je mogue zahvaljujui postojanjurazliitih kodova. Kodovi – kao sastavni dijelovi kulturne zbilje –odgovornisu za stvaranje znakova i za odreivanje mjesta tih znakova u znakovnomporetku, odnosno odreivanju njihove konceptualizacije. Ako uzmemoprimjerice znakovni posrednik komunizam, lako emo ispostaviti da on – barna nekim razinama denotacija i konotacija – referira na nešto razliito u poljskojkulturi, u hrvatskoj kulturi, u crnogorskoj kulturi, u francuskoj kulturi,itd. Mi naravno – isto kao s bojama i sa snijegom – ne možemo odluiti kojaje referencija istitnita a koja je lažna. Sve su istinite jer izražavaju razliite kulturnekontekste, a svaki kontekst funkcionira u sistemu drukijih kulturnih kodova.Treba takoer dodati – a to još više komplicira naše postavke – da se usvakoj od tih kultura nalaze i razliiti ideološki kodovi koji mogu referirati narazliite, esto suprotne, izvanjezine entitete. Možemo stoga, primjera radi,govoriti o komunizmu Lenjina, Staljina, Tita, Tumana, Miloševia, hrvatskogmaspoka, Sartrea, poljske demokratske opozicije, Leszeka Kolakowskog, itd.Na temelju svih tih kodova znak se komunizam razlikuje i po denotaciji i pokonotaciji (posebno na aksiološkom planu). itava mreža tih denotacija i konotacijapredstavlja neko vrlo kompleksno polje koje obino zovemo znaenjemznaka ili semantikim poljem, no bolje bi bilo govoriti o prostoru semiozejer je taj pojam dinaminiji i više odgovara toj umreženoj u kodove kompleksnosti.Interlokutorima se obino ini da govore o istom entitetu, ali uistinugovore o razliitim entitetima jer, kako je sluaj s komunizmom, razliitoga konceptualiziraju.Prihvatanje takve teze vodi nas Bahtinovskoj koncepciji višeglasja, koju– po meunarodnim terminološkim odrednicama – može se zvati heteroglosijom.Višeglasje je konstantno stanje kulture u kojoj, u svakom trenutku njezineegzistencije, egzistiraju razliiti kodovi (po Bahtinu – jezici). Da bismorazumjeli o emo je rije, moramo podsjetiti o kakvim jezicima govori ruskifilozof. To su po njemu primjerice: ukrajinski jezik, jezik epa, jezik ranogsimbolizma, jezik obinog inteligenta, jezik sljedbenika Nietzschea, jezikgrupnih jezinih obiaja, profesionalnih žargona, jezici žanrova, jezicinaraštaja i skupina dobi, jezici trendova, jezici autoriteta, jezici krugovarazliitih društvenih sredina, jezici prolaznih moda, jezici društveno-politikihdana ili ak sati. 1 Ima bezbroj kodova i oni se stalno isprepleu, i stalno1 Usp. Michail Bachtin (1982: 117 – 121), a takoer druga teoretska razmatranja o tomproblemu: Maciej Czerwiski (2007, 2008).24

nastaju novi kodovi i tako dalje, ad infinitum. Najvažniji se od njih, pogotovooni ideološki – bez obzira na to da li su dominantni ili marginalizirani udotinoj kulturi, a i to je stanje izrazito dinamino – bore za savladavanjevišeglasja i stvaranje jednoglasja, jednog koda. Svaki kod teži monolitu. To jecetripetalan nasuprot centrifugalnom procesu. Jednoglasje ipak nikada neenastati jer ak za vrijeme najstrožih totalitarnih sistema – u kojima sezahvaljujui institucionalizaciji i apsolutizaciji nekog koda nameejednoglasje – drugi kodovi funkcioniraju u nekanonskoj odnosnoneinstitucionalnoj društvenoj zbilji i bore se, na razliite naine, za svojepostojanje, a onda takoer za dominaciju. Kultura je stoga mjesto susretakodova koji, kako smo ve rekli, utiu na znakove, a znakovi utiu nakodove. Takav dijalektiki proces omoguuje postojanje kulture i njezinrazvoj.Ako dakle prihvatimo tezu da se svaka kultura sastoji o razliitih kodova,kodova koji na razliit nain nameu odreenu logiku stvarnosti, moramotakoer prihvatiti i injenicu da znakovi, odnosno kulturne jedinice – koji površinskiizgledaju identino (dakle imaju istu formu) – mogu znaiti neštodrugo odnosno mogu imati drukiji sadržaj. Da ovo ne ostane samo puka teoretskapremisa, pokušat u sad pokazati na koji nain možemo razmatratimehanizam semioze koji e nam omoguiti razumijevanje kodifikacija kao semiotikihmehanizama.Jedan od najbitnijih mehanizama koje opisuje semiotika jeste relacija tiptoken,odnosno tip-egzemplar. Zahvaljujui jeziku mi možemu kategoriziratipredmete i pojave u tipove, odnosno u odreene skupine. I tako npr. znak pasne referira samo na jednog konkretnog psa (perceptivno), ve i na sve pse kojisu postojali, postoje ili postajat e u budunosti (konceptualno). Na taj isti na-in ovjek klasificira sve pojave oko sebe, pa tako i jezinu i književnu stvarnost.Za nas neki je pisac crnogorski pisac (jer smo stvorili tip „crnogorskipisci“) ili srpski pisac (prema tipu „srpski pisci“) ili smatramo da su nekidijalekti (akavski, kajkavski, štokavski) dio hrvatskog jezika jer smo stvorilitip „hrvatski jezik“ u koji spadaju razliiti idiomi, izmeu ostalog akavski,kajkavski, štokavski. Ovo se, naravno, temelji na odreenoj tradiciji, na institucijama,na povijesti, itd., no ne mijenja injenicu: sve se zbiva na razini semiozikihmehanizama.Umberto Eco u Teoriji semiotike daje dobar primjer. Po njegovommišljenju, australopiteci nisu uspjeli stvoriti kulturu, iako su upotrebili kamenza razbijanje glave životinje zato što je za postojanje kulture potrebno da: (1)jedno bie uspostavi za kamen neku funkciju, (2) imenuje ga, npr. „kamenkoji neemu služi“, (3) prizna da taj kamen „odgovara funkciji F i imenuje se,na primjer, Y“ . Rezultat ta tri uvjeta je upravo semioziki proces gdje S1 jeprvi kamen, upotrebljen prvi put kao alat, S2 je neki drugi kamen koji se odprvog razlikuje po obliku, po boji, po težini. Dva kamena izgledaju drukije,ali ih se konceptualizira kao jedan tip jer im je data (i priznata!) istafunkcija. Kad australopitek otkrije funkciju kamena S1 i nae drugi kamen(razliit po izgledu ali s mogunošu pripisivanja iste funkcije), onda priznaje25

da je on egzemplar, odnosno primjer jednog openitijeg modela (St) koji jeapstraktni tip (u okviru tipa nalazi se dakle i S1 i S2). Možemo se zapitati: štoradi australopitek? On jednostavno podreuje jednom tipu odreeneegzemplare s funkcijom F, S1 i S2 su signifikativne jedinice koje referiraju izamjenjuju F odnosno oni su znakovni posrednici F. Ovo dobro ilustrira ovajdijagram koji navodi Eco:Isto se dogaa s psima, s ljudima (kad ih dijelimo po nacionalnoj, vjerskojili drugoj pripadnosti), s knjigama, s narodima, s jezicima, s književnostima,s piscima, itd. Uzgred budi reeno, ovjek ima opsesiju stvaranja tipovajer zahvaljujui kategorizaciji izvanjezinih entiteta uvodi red u svoju kulturui namee joj, bar nekakav, smisao.Ako prihvatimo takav model, onda moramo prihvatiti i tezu da se skupinaegzemplara može širiti beskrajno, a pripadnost odreenom tipu, ovdje tipu„kamen“ , zavisi od konceptualizacije koja je, kako smo rekli, prilino arbitrarani spoznajni proces i zavisi od kodova koji funkcioniraju u dotinoj kulturijer, da ponovimo, kodovi su odgovorni za segmentaciju kontinuuma.Naravno, arbitrarnost je manja kod fizikih, homoniminih entiteta. Primjeraradi, egzemplar „mrav“ ne bismo prikljuili tipu „kamen“, no kod heteroniminih,odnosno konceptualnih entiteta poput „poljskost“, ,„renesansa“, „ljubav“, „bošnjaštvo“ , „crnogorski narod“, itd. stvari se znatno kompliciraju. Potom pitanju imamo barem tri pitanja koja treba teoretski razluiti.Prvo se tie same relevantnosti njihovog postojanja. Netko može negiratipostojanje crnogorskog naroda i nee, stoga, prihvatiti postojanje znaka crnogorskinarod, odnosno njegov kulturni ili ideološki kod e drukije segmentiratiizvanjezini kontinuum (u njegovom znakovnom poretku nee biti mjestaza takvu kulturnu jedinicu). Drugo se pitanje odnosi na semiozu znaka. Akove znak postoji, ako ga dakle prihvati neki kod, on je uvijek otvoren za višesemiozikih procesa, što znai da dotian znak može imati više znaenja(znak crnogorski narod kao i poljski narod ima više znaenja, a sve zavisi odperspektive koju nameu upravo kodovi). Tree je pitanje takoer povezanosa semiozom, no tie se prvenstveno odnosa tipa prema egzemplaru, iobrnuto. Ako neki znak priznamo kao tip, onda je uvijek otvoreno pitanje kojiegzemplari njemu pripadaju. Uzmimo tip „crnogorski narod“: on kod crnogorskih(pa oito i kod srpkih) kulturnih i ideoloških kodova potinjava sebi26

azliite egzemplare. Primjerice, prema jednom kodu egzemplari C1, C2, C3pripadaju tom tipu, prema drugom, tom tipu pripada samo ezgemplar C1 i C2.Ako je naš tip „crnogorski pisci“, onda neki egemplari, odnosno pisci koji sureprezentirani u znakovnom poretku – s perspektive nekih kodova – nepripadaju tom tipu, ve drugom tipu, npr. tipu „srpski pisci“ .Svi spomenuti procesi imaju semiotiku narav jer, na temelju odreenihkulturnih i ideoloških kodova, instruiraju jezik (zajedniki kod) i stvaraju naracijekoje su reprezentacija u znakovnom poretku odreenog povijesnog razvoja,što jezika, što književnosti. Reprezentacije su, da kažemo, prijedlog idefinicja za razumjevanje ontološkog poretka koji upravo na takav nain ovjekželi upoznati. No u tom procesu upoznavanja, isto tako ovjek su-kreirataj poredak. I upravo zato naracije nikada nisu obian odraz realnosti nego suodreena spoznajna projekcija odnosno reprezentacija te realnosti. U tomsmislu povijesna naracija – o jeziku i o književnosti – konstruira našu spoznajuo prošlosti na temalju odreenih injenica koje su naene u realnosti, što zna-i da su na takav nain osviještene.Dalje u govoriti o najbitnijim semiotikim mehanizmima koji su odgovorniza stvaranje svijesti o književnom jeziku i nacionalnoj književnosti. Upravomehanizam podvrgavanja znakova nekim tipovima odnosno njihova kategorizacijaje najbitniji nain kodifikacije. I jedno i drugo su procesi odreivanjašto odreenom tipu pripada a što mu ne pripada, što je naše a što nije naše.II. Kodifikacija jezikaŠto je kodifikacija jezika? Kodifikacija jezika je proces koji teži stvaranjunormiranog idioma koji e služiti odreenoj zajednici, danas uglavnom mislimona nacionalnu zajednicu. Da bi ipak takav jezik mogao toj zajednici služitipotrebno je, uz lingvistiko i stilsko usposobljavanje, i stvaranje svijesti otom jeziku kao o jeziku te zajednice. Drugim rijeima ta zajednica mora znatida je taj jezik njezin jezik. Da bi se takav cilj postigao, potrebna je konstrukcijanaracije koja bi koherentno tumaila kako se taj jezik razvijao i kako sestandardizirao. Takva naracija uspostavlja unificirani smisao postojanja togjezika. Pokazuje njegov razvoj, njegove probleme, njegove kontakte itd. U retorikomsmislu jezik u naraciji postaje njezin glavni junak, vrlo esto s atributimaživog ovjeka (antropomorfizacija na makrorazini). Ta figura je uvijekugraena u neku fabulu: postoji neki poetak, neka sredina i neki kraj, iakokraj nikada u naraciji o jeziku ne znai smrt kao kod obinog ovjeka; jezikstoga – bar na nekoj od razina – podliježe deifikaciji jer je konceptualiziran uomnitemporalnoj perspektivi.Kako onda možemo opisati kodifikaciju sa semiotikog stanovišta? Pokušajmoopet, kako smo to teoretski obrazložili, podijeliti svijet na dva poretka:ontološki i semiotiki. Ontološki poredak je bujan kontinuum svih mogu-ih organskih idioma koji nisu (još uvijek) segmentirani, oni postoje – nesegmentirani– kao realna injenica i nemaju svojih imena, što znai da mi ne možemotvrditi da se u tom kontinuumu nalaze idiomi. Tek proces semioze mijenjakontinuum u znakove, a sve se zbiva, kako smo rekli, zahvaljujui spo-27

znajnom inu, inu konceptualizacije. Odreeni kodovi, u tom sluaju kodoviodreenih društvenih elita (jer upravo elite stvaraju svijest o jeziku i o drugimkulturnim pojavama), segmentiraju ontološki poredak i, na temelju nekih jezinihinjenica (naješe formalno-lingvistikih), izdvajaju odreene idiomeimenujui ih jezicima i dijalektima (nominacija podrazumijeva semiozu).Takva segmentacija kontinuuma podsjea nas na segmentaciju boja i snijega:dijelimo taj kontinuum na relevantne diskretne jedinice na temalju našespoznaje. Naša segmentacija nije dakle objektivna, ona je spoznajna jer segmentirakontinuum na diskretne (kulturne) jedinice koje su – s perspektiveodreenih kodova – priznate kao relevantne. Štoviše, takva se segmentacijamože vremenski mijenjati. Da podsjetimo, neki su od hrvatskih intelektualaca,na temelju uenja razliitih slavista epohe (pogotovo Kollára), smatrali daSlaveni govore jednim jezikom s etiri narjeja. Teza ta – kako dobro znamo– bila je svojevremeno dosta popularna te se, stjecajem razliitih ideološkihkodova, transformirala u teoriju o zajednikom hrvatsko-srpskom ili srpskohrvatskomjeziku (taj designat imao je više naziva, a sve je zavisilo od koda:ilirski, hrvatski, serbski, južnoslavenski, jugoslavjanski, itd.). Štoviše, dan danasova teorija služi kao argument u jezinom sporu kod Južnih Slavena. Akotu stvar pogledamo semiotiki, moramo prihvatiti da je Kollárov prijedlog zapravojedan od moguih kodova koji jezinu stvarnost Slavena konceptualizirana jedan od moguih naina, odnosno on segmentira tu stvarnost na odre-en nain i u odreeno vrijeme. I kao takav, poput svih drugih kodova, težioje i teži jednoglasju. Danas u mnogim knjigama možemo proitati da je Kollárovakoncepcija bila panslavenska zabluda. Iz perspektive odreenih kodovato se doista može smatrati zabludom, no za semiotiku teoriju kao cjelinu neradi se o zabludi, ve o jednom prijedlogu – jednom od moguih prijedlogasegmentacije jezinog kontinuuma koji se pojavio u odreeno vrijeme, natemelju odreenog znanja i odreenih kodova. Kako smo rekli prije, in se segmentacijevrši na temelju promatranja izvanjezine stvarnosti. U 19. stoljeu,za vrijeme Kollára, taj je svijet morao ’izgledati’ drukije jer je i drukije biloznanje, i društveno-politika situacija, i tehnologija, i svjetonazori, itd., itd. Iupravo zato Kollárova – ili svaka druga teorija (ak i one stare o ilirikomjeziku) – jeste teorija manje relevantna s obzirom na današnje prilike. No, najednom od razina, i u jednom vremenu, ona ima svoje opravdanje – opravdanjekoje se temelji na odreenim segmentacijama i na odreenim konceptualizacijama.One djeluju kao semioziki zapis uklesan u jezik po naredbiodreenih kodova.Ako danas netko kaže da od južnoslavenskih jezika postoji srpsko-hrvatski,slovenski i bugarski, on je sljedbenik jednog od ideoloških kodova koji surazvojna crta panslavistikih uvjerenja i unionistiikih težnji južnoslavenskihideologija. Ako netko drugi pak kaže da danas od južnoslavenskih jezika postoje:bosanski, crnogorski, hrvatski, srpski, slovenski i bugarski (da ne govorimoo podjeli koju su predložili satiristi iz Top liste nadrealista gdje se pojaviocrnski, gorski i hercegovaki), on je sljedbenik drugih ideoloških kodova izajednicu južnoslavenskih naroda smatra zabludom tvrdei da je prirodnija28

segmentacija na nacije koje su nastale u mnogo kompliciranijim procesima. Utoj vizuri svaka nacija, ako je u stanju uspostaviti svoj nacionalni (pa i državni)subjektivitet, ima pravo imenovati svoj jezik imenom koje želi. Ako setakve dvije osobe sastanu, na primjer na nekom skupu, oni se ne mogu sporazumjetizato jer su upravo drukije segmentirali ontološki kontinuum i zasvoju segmentaciju iskorištavaju dovoljno vjerodostojnih dokaza. Da ponovimo:svaka segmentacija na diskretne jedinice (znakove) ima svoju vjerodostojnunaraciju koja, s jedne strane, presuponira postojanje dotine zajednice i, sdruge, nju afirmira. Spor dviju osoba nije dakle spor o injenicama nego jespor o interpretaciji tih injenica, složno kodu koji ih je ve interpretiraozahvaljujui ovoj segmentaciji.Kad govorimo o kodifikaciji jezika potrebno je takoer skrenuti pažnju ina pitanje jezika i dijalekta. Ima više teorija koje pokušavaju razlikovati tadva entiteta. Prema jednoj od njih, dosta grotesknoj (ali kako prozirnoj!), razlikaizmeu dijalekta i jezika je takva da je jezik – dijalekt koji je imao sreu.Ova srea nije puka srea nego koincidencija koja je omoguila da jedan odorganskih idioma – zahvaljujui društvenoj i politikoj moi – postane važnijiod drugog. Tako je svojevremeno pariški idiom viših slojeva postao francuskijezik, poljski je idiom dviju pokrajina, Malopolske i Wielopolske, talijanski –idiom toskanski, itd. Imenovanje jednog, izabranog idioma – „jezikom“ name-e odreenu konceptualizaciju jer stvara odreenu koncepciju izvanjezinestvarnosti. „Jezik“ postaje centralni (i najvrijedniji) segment u lingvistikomuniverzumu, ostalim idiomima – koji su takoer segmentirani – ostaje mjestomanje vrijednih dijalekata. Samo jedan od njih se njeguje, pogotovo u posljednjevrijeme, no njihov je status uvijek podreen iz perspektive nacionalnekulture (o tome je pisao Pierre Bourdieu i Zygmnut Bauman). in imenovanjaje u tom sluaju aksiološki in: leksem jezik je aksiološki vrijedniji negoleksem dijalekt. Kodifikacija jezika nije dakle samo proces planiranja statusa ikorpusa, ve je takoer i ’transfer’ jednog idioma iz domene organskih u domenuneorganskih idioma koji je itekako povezan s vrednovanjem, odnosno saksiologizacijom. Kad kažem: „ovaj idiom nije više dijalekt, on je jezik“ , iako to prihvate odreeni ljudi i odreene institucije, onda moj in – koji imaspoznajnu narav – mijenja ve segmentirani univerzum i namee mu novukompoziciju. Vrednovanje nekih idioma, pa tako i stvaranje književnih (zapravonacionalnih) jezika, jeste proces koji smatramo prirodnim jer pozitivnovrednujemo razvoj nacija, no treba upozoriti da je u toku razvoja nacionalnihideologija nestalo mnogo „manje vrijednih“ idioma, a s njima i lokalnihmiljea i kultura.Kako vidimo, koncepcija kanona nacionalnog jezika ne samo da sebazira na segmentaciji ontološkog kontinuuma (i stvaranju diskretnih jedinica– znakova koje taj kontinuum segmentiraju), ali takoer na hijerarhizaciji,odnosno vrednovanju tih znakova. Znakovi su – da ponovimo opet: zahvaljujuikodovima – kontekstualno komponirani u naracije. U naracijama sestvara opi smisao odreene interpretacije izvanjezinog svijeta. Kako znakovizamjenjuju (stat pro) odreene entitete izvanjezinog svijeta, tako naracije29

zamjenjuju – a ine to na vrlo specifian nain (Hayden White je govorio da jenaracija u našim kulturama najprominentnije sredstvo za uspostavljanje jedinstvenogsmisla 2 ) – itav niz spoznaja u jedan semantiki horizont. Kadgod mislimoo svom jeziku ili o svojoj naciji, mi smo uvijek determinirani krozprie. Tako se, kao u klasinom realistikom romanu, stvara odreeni tok pri-e u kojoj se naglašavaju neki entiteti, dok se drugi marginaliziraju: nešto postajepozadina, dok neke figure su bitnije ili manje bitne, jedne su nadreene,dok su neke podreene, itd. Možemo dakle rei da je naracija o jeziku, kao isvaka druga naracija, konceptualizacija izvanjezinog svijeta, svijeta u kojemsu – kako naglašavaju kognitivne teorije – neki elementi centralni, dok su nekiperiferijalni. Tako je dihotomija centralno – periferijalno kljuni mehanizamza razumijevanje znakovne reprezentacije. I opet, retoriki gledano, taj se procesodvija po pravilu hiponimije i hiperonimije, a takoer po pravilu metonimijei metafore. Metaforiki i metonimiki transferi su duboko upleteni u narativnestrukture. Jezici i dijalekti – kao znakovi upleteni u paradigmatine isintagmatine relacije – junaci su takvih pria: jedni važniji, drugi marginaliziraniji.III. Kodifkacija književnostiKodifikacija književnosti je proces koji teži stvaranju unificirane vizijesvih književnih injenica za koje se smatra da su relevantne za uspostavljanjeopeg smisla jedne kulturne zajednice. Da bismo mogli taj proces pogledati sastanovišta semiotike, moramo odmah prihvatiti i to da su sva književna djela,svi pisci i svi književopovijesni periodi – znakovi, odnosno osviješteni entiteti,koji se uklapaju u odreenu naraciju. Oni su znakovi koji su, poput „poljskosti“i drugih heteroniminih znakova, veoma komplicirani i funkcioniraju kaokulturne jedinice. Na primjer, semioza znaka „Jean-Paul Sartre“ ima razliitukarakteristiku u francuskim, poljskim, crnogorskim, ili bugarskim kodovima.Štoviše, zavisno od ideoloških kodova semioza je još kompleksnija i ispreple-e se zavisno od konkretnog, kontekstualno uvjetovanog, ina komunikacije.Konstrukcija naracije o književnosti je, slino tome što se zbiva u povjesnojnaraciji ili u naraciji o jeziku, uvijek povezana s izborom znakova kojiulaze u kompleksnije strukture. Izbor se, opet, temelji na odreenoj konceptualizacijiizvanjezine stvarnosti. Kada je rije o piscima i njihovim djelima,onda – za razliku od procesa kodifikacije jezika – kontinuum je ve segmentirani nije ga potrebno segmentirati. Nismo u stanju, koliko spretni bili, napravitiod „Danila Kiša“ – „Danila“ i „Kiša“ jer je on ve odreena kulturna jedinica(u najmanju ruku kod može segmentirati tu jedinicu kao „ranog“ i „kasnog“Kiša ili kao Kiša „esejista“ i Kiša „romanopisca“, itd.). Drukije je sknjiževnim periodima. Ovdje kodovi imaju više mogunosti za razliite segmentacije,ali – kako je poznato – neki segmenti koji funkcioniraju u našim2 O semiotikoj perspektivi istraživanja povijesne naracije pisao sam na drugom mjestu:Czerwiski (2010).30

spoznajama (npr. renesansa) su toliko uvriježeni da je teško misliti ,,izvan“njih. Stoga teško je zamisliti i njihovu novu segmentaciju.Sam izbor znakova koji su supstituti pisaca i njihovih djela je arbitraranjer se uvijek odnosi na odreene kulturne ili ideološke kodove. Kod južnoslavenskihnaroda, primjerice, sam je takav izbor veoma osjetljiva stvar jer su razliitikodovi opsjednuti potrebom nacionalne kategorizacije, u našem teoretskominstrumentariju nazvali bismo tu opsesiju podvrgavanjem egzemplaraodreenom tipu. Kulturni i ideološki kodovi odreuju da li se dotini znak nalaziu okviru dotinog tipa ili da li se nalazi izvan okvira toga tipa (upravo taformulacija pokazuje do koje mjere mislimo metaforama!). To se naješevrši u mehanizmu atribucije što na usko jezinom (npr. uvoenje pridjeva iliposvojnih zamjenica) što na narativnom planu (konstrukcija narativnih jedinicapo pravilu dio – cjelina, opet na temelju metonimije ponajprije). Prvasituacija je dovoljno jasna, pa je nema smisla ovdje elaborirati. Što se drugetie, ovdje – slino kodifikaciji jezika – funkcionira mehanizam metafore imetonimije, a takoer hiponimije i hiperonimije. Svakom se znaku, koji jeukljuen u naraciju, nemee dodatna semantika vrijednost. On se može raumjetitek u okviru narativne cjeline jer je ona odgovorna ne samo za hijerarhikiraspored znakova nego i za opi smisao kojem je podvrgnut. Na primjer,znaenje znaka „August Šenoa“ izvan okvira hrvatske književnopovjesne naracijeje posve drukije, odnosno gubi više dimenzija koje su mu nametnuteod strane te naracije. Upravo podvrgavanje tipu – odnosno kategorizacija –vodi nametanju odreenom znaku itavog niza semantikih konotacija jer naracija,,napunjuje“ taj znak dodatnim, globalnim znaenjem koje je tipino zataj tip.Primjera radi, možemo razmotriti znak Gorski vijenac. Ovo književno djelo,ve u prvom itanju i posebno u prvom pokušaju kategorizacije i interpretacije,nije više samo nevino književno djelo. Njemu se – zahvaljujui odreenojkontekstualizaciji – nameu dodatna znaenja jer postaje dio razliitih tipova,npr. „remek-djelo“ , „ep“ , „antimuslimanski pamflet“ , „patriotska knjiga“, i mnogo više. Semiotiki gledano, znak se Gorski vijenac, kao svašta unašim kulturama, ukljuuje u spomenute tipove. Stoga Gorski vijenac nijeviše nikada „ist“ Gorski vijenac, on je ve kategioriziran i isprian, i kaosvaki znak – kako kaže Bahtin – miriše kontekstima. Mnoštvo tipova u kojega se može ukljuiti dokazuje da je on, kao svi znakovi, polifon, odnosno daje otvoren na više interpretacija.Da se još vratimo ukljuivanju odreenom tipu. Na temelju kakvih informacijamožemo odrediti pripadnost nacionalnoj kulturi odreenog pisca? Zasemiotiku perspektivu, koju ovdje pokušavam afirmirati, stvar nije uopekomplicirana, barem na razini definicije samih mehanizama. Naime, kakosmo ve rekli, razliiti kodovi (na razliite naine) pokušavaju dokazati da dotiniegzemplar-pisac pripada odreenom tipu-nacionalnoj kulturi. Takav seproces vrši na temelju penetracije izvanjezine stvarnosti, gdje se traže odre-ene injenice, i tek na temelju tih injenica kodovi ukljuuju znakove u tipovei u naracije. injenice koje se uzimaju pri konceptualizaciji su razliite:31

porijeklo pisca, povijesni izvori, sama djela, porijeklo obitelji, jezik na kojemje pisao (kako znamo i sve ovo je veoma problematino), itd. Sve karakteristiketreba, zavisno od konteksta, smatrati relevantnima jer su oni relevantni uokviru kodova koji ih pokušavaju dokazati. Naravno, neki su izbori adekvatniji,dok neki nisu. Teško je, na primjer, zamisliti situaciju da bi poljska naracijao nacionalnoj književnosti u svoj kanon ukljuila znak „Jean-Paul Sartre“ ilida bi crnogorska naracija o nacionalnoj književnosti ukljuila znak „ThomasMann“ u svoj kanon kulture. No, u kompliciranim interkulturnim vezama, poputjužnoslavenskih (gdje se proces uspostavljanja subjektiviteta ne poklapasa izrazitim razlikama), situacija nije tako jednostavna jer – semiotiki gledano– segmentacija izvanjezinog kontinuuma na kulturne jedinice, u kojemima toliko kontradiktornih injenica, nije prihvaena od strane svih kodova.Svi dostupni kodovi pokušavaju nametnuti drugima vlastitu segmentaciju štovodi tome da je teško nai nesporne podatke, koje bi mogle prihvatiti sve stranespora, i prihvatiti zajedniku interpretaciju.A interpretacija znaka, na više razina, jeste semioziki proces koji predstavljasamu srž spoznajnog ina. U svakom znaku (kao supstitutu odreenog,manje ili više složenog, izvanjezinog entiteta), kao i u svakoj naraciji (kaosupstitutu kompleksnijeg poretka) kljunu ulogu igra aksiologija. U svakojkulturi nešto je dobro ili loše, naše ili njihovo. Stoga naracija, uspostavljajuiunificiranu viziju poretka književnih injenica, uspostavlja takoer aksiološkopolazište iz kojeg se promatra realni svijet i podvrgava tako stvorenoj kulturisvemogue, ali ve konceptualizirane odnosno semiotizirane, izvanjezine injenice.Kada su ve injenice semiotizirane, odnosno pretvorene u znakove,onda se one uklapaju u naraciju, a najbitnija uloga naracije – osim vremenskogshvaanja svijeta – jest uspostava uzrono-posljedinih i kondicionalnihveza. Bez njih nema prie koja bi mogla objasniti kompleksnu stvarnost inema opeg, centralnog smisla oko kojeg se okupljaju zbivanja (takav smisaoima npr. nacija kao aksiološka figura).Da uzmemo primjer segmentacije povjesnog kontinuuma. Vrijeme je, kakosmo rekli, bujan kontinuum i nediskretan sam po sebi, a njegova segmentacijapoinje kad ga ponemo mjeriti, odnosno svoditi na diskretne jedinice: nasekunde, minute, sate, dane, tjedne, mjesece, godine, stoljea, milenija, periode,epohe. Kada je rije o povijesti književnosti, najbitniju ulogu meu diskretnimjedinicama imaju ne sekunde, ne minute, nego epohe. Segmentacijana epohe (koja naravno ne iskljuuje segmentaciju na sekunde, ali ta segmentacijau tom kontekstu nije relevantna) jeste prvi moment funkcioniranja kodova.Oni u tom trenutku uspostavljaju red u percepciji vremena. U drugompak momentu kodovi predstavljaju to što se lingvistiki definira kao sintagmacijskarazina, odnosno povezivanje ve segmentiranih jedinica u odreenu cjelinu.To naravno zahtijeva uvoenje odreene logike meu segmente. Naješ-e se u našim kulturama povezivanje vrši po modelu razvoja odnosno evolucijeili progresa. Budui da naracija presuponira vremensku kategoriju kaodominantnu, nama se ini da sve uvijek prema neemu ide (i to je metafora!),odnosno da se razvija. Svi znakovi koji denotiraju pisce ili djela, a koji se32

smatraju relevantnijima, podvrgavaju se takvoj logici, a ona utjee na shvaanjetoga procesa: on za nas predstavlja tzv. razvojnu liniju. Sve što je novo upovijesti književnosti, obino se kvalificira kao zrelije, nešto što „prirodno“proistjee iz prethodnog (i upravo zato u naraciju uvijek imamo prekursore,sljedbenike, itd.). Tako segmentiran kontinuum subjektivizira odreeni segment,odnosno epohu i njoj podreuje pisce i djela. Ako se oni ne uklapaju ukonvencionaliziranu segmentaciju, njih se obino naziva ranim ili kasnim npr.romantiarima ili se kaže da su se rodili prerano ili da se ne uklapaju u odre-eno vrijeme. No ne radi se o tome da se oni ne uklapaju u odreeno vrijeme,ve se radi o tome da se ne uklapaju u segmentirano polje vremena koje veima svoje semantike odrednice, i stoga namee odreena oekivanja svojimegzemplarima.IV. ZakljuakTo što se zbiva na polju suvremene teorije i povijesti književnosti i jezikajužnoslavenskih naroda oko odreivanja nacionalne pripadnosti jezika i književnikajeste stanje, rekli bismo jezikom Bahtina, višeglasja. Takvo višeglasjepostoji svugdje, u svakoj kulturi, ali kod Južnih Slavena, pogotovo iz postjugoslavenskihkulturnih prostora, ono je izrazitije jer je segmentacija izvanjezinogkontinuuma višeznanija nego drugdje, a sve to zbog više slinostitih kultura na nekim od razina. Ovdje, za kraj, možemo iznijeti opu opaskuda se ontološki kontinuum segmentira lakše, odnosno vjerodostojnije tamo gdjeodreivanje granica meu diskretnim jedinicama ima više relevantnih crta uizvanjezinoj realnosti. Ako je kontinuum bujniji, onda je taj proces znatno težii teže je, stoga, uspostaviti bilo kakav subjektivitet, pa tako i jezini i literarni.Svi kulturni i ideološki kodovi u svim kulturama teže unifikaciji, stvaranjujednoglasja. Takvo jednoglasje, oito, nikada nee nigdje nastati, ali traganjeza jednoglasjem je pokušaj da se, na tom temelju, urede nacionalne kulturejer svaka nacionalna kultura ima opsesivnu potrebu unifikacije. Teško jestoga zamisliti da e ta centripetalna borba kodova ikada prestati. Sigurno jeipak i to da e sami pisci, ako su doista veliki, ostati zapameni kao pisci, a nekao nacionalni pisci jer njihova najvea snaga nije u tome da su bili bosanski,bošnjaki, bosansko-hercegovaki, bh., crnogorski, hrvatski, srpski i drugi, negozato što su tvorci velike književnosti. Ako ipak nije mogue univerzalnogledati književnost, a izgleda da u našim europskim kulturama doista to nijemogue, treba se, mislim, nagoditi s injenicom da su neki pisci istovremeno ihrvatski i srpski, i crnogorski i bosanski. To, semiotiki gledano, odgovara i injenicikoju smo ovdje propagirali: semioza znaka presuponira mogunost ukljuivanjatog znaka, sa svim posljedicama takva ina, u odreeni tip – „bosanski“, „crnogorski“ , „hrvatski“ i „srpski“ . Kod nekih znakova ovo ukljuivanjeje adekvatnije, kod nekih nije.33

LiteraturaBachtin, Michai (1982): Problemy literatury i estetyki, preveo na poljski: WincentyGrajewski, Warszawa.Czerwiski, Maciej (2007): Dyskursy i ich porzdek w spoecznej heteroglosji,„Studia z Filologii Polskiej i Sowiaskiej“, 42, Warszawa, str. 247 – 268.Czerwiski, Maciej (2008): Kultura jako znakotwórcza przestrze spotkania jzyków,„Studia z Filologii Polskiej i Sowiaskiej“, 43, Warszawa 2008, str. 217 – 237.Czerwiski, Maciej (2010): Gatunek jest znakiem – uwagi na marginesie dyskusji otekcie historycznym, „Pamitnik literacki“, z. 2, Warszawa.Eco, Umberto (2009 [1976]): Teoria semiotyki, preveo na poljski: Maciej Czerwiski,Kraków.Lotman, Jurij, Uspienski, Boris (1977 [1971]): O semiotycznym mechanizmie kultury,[u:] Semiotyka kultury, Warszawa, red. E. Janus i M. R. Mayenowa, preveo napoljski: Jerzy Faryno, str. 147 – 170.Maciej CZERWISKIKrakówLANGUAGE AND LITERARY CODIFICATION AS THESEMIOTIC PROCESSES (THESIS)SummaryThe paper deals with various mechanisms of the language and literarycodification from the semiotic point of view. The analysis points out thesemiotics of certain characters which have become the most important factorsof straightening the culture and its codification, since they are an importantpart of the process of narration. The paper offers numerous examples takenfrom the South Slavic and many other cultures.34