demokracija u izraelu? - Zarez

Društvozarez, xiv /328, 16. veljače 2012. 8Poučak s grčkog frontaJedan od najagilnijih tumača grčke krize, profesor ekonomske teorije i pročelnik Odsjeka zapolitičku ekonomiju Ekonomskog fakulteta u Ateni, opisuje svoja iskustva s novinarimaYanis VaroufakisEkonomska kriza, koja je Grčku tijekom protekledvije godine bacila u ponor, gurnula mepred mikrofone i notese mirijade novinarakoji su navalili u Atenu kako bi izvještavali o razvojudrame. U tom smislu nisam svjedočio samo evolucijirasapa Grčke (i eurozone), nego i naporima koje susvjetski mediji uložili u njegovo razumijevanje. U ovomčlanku sažimam tri važne pouke za koje mislim da ihmožemo izvući iz ovog iskustva, u korist novinara kojise trude održati nezgodnu ravnotežu između (a) potrebeda naprave reportaže koje će odjeknuti kod njihovihurednika, čitatelja, publike ili gledatelja i (b) gotovobeskonačne kompleksnosti pozadinske priče. Tri poukena koje se želim usredotočiti nazvat ću pojedinačnopogreškom generalizacije, zabludom agregacije, i opasnostimakompartmentalizacije.Pogreška generalizacije Slom 1929., i Velikadepresija koja je uslijedila, trebali su nas naučiti važnojlekciji: kaskadni bankrot privatnog i javnog sektora(koji počinje kolapsom velikih banaka, da bi se potomproširio na javni dug slabijih država i, kasnije, zarazio realniekonomski sektor virusom recesije) ne prijeti samozajedničkoj valuti pojedinog razdoblja (zlatni standard1929., euro danas), već ugrožava i viziju zajedničkogprosperiteta. U odsutnosti neke vrste supra-nacionalnogLevijatana (poput onog kakvog je Keynes predložio1944.) koji bi “u svima nama izazivao strahopoštovanje”,i time održavao prekograničnu suradnju u razdobljunakon krize, ono što se nazire iza ugla hobbesovski jerat “sviju protiv svih”.Rat riječima započinje čim izustimo rečenice kojepočinju s “Grci čine” ili “Nijemci misle”. 1929. godinetakav je rat riječima, možemo to nazvati i igrom “svaljivanjakrivice”, doveo do druge vrste rata koji je, paradoksalno,ubio milijune, kao i krizu samu. Čovjek bise ponadao da smo ovaj put naučili lekciju. Jer iako senaoružane brigade nisu pokrenule (i ostat će, nadajmose, u barakama), rat riječima je živ i zdrav u Njemačkoj iGrčkoj, u Nizozemskoj i Španjolskoj, u Austriji i Irskoj.1929. naše generacije – kreditna kriza 2008., i Velikarecesija koja je uslijedila, u Europi je dala mnogopovoda razgovoru o Nijemcima, Grcima, čak i Britancima(pogotovo nakon što je David Cameron odlučioistupiti iz stroja Europske unije po pitanju nedavnihizmjena Ugovora). Naša je kolektivna zadaća, osobitoprosvijetljenih novinara, da zvonimo na sva zvona kakone postoji takvo što kao što su Grci ili Nijemci, ili, štose toga tiče, ni Britanci. Mi smo svi individualci, kaošto se Brian silno trudio uvjeriti svoje samoprozvanesljedbenike (v. Monty Python: Life of Brian, op. prev.).I više je razlika unutar našeg naroda, kako po pitanjugledišta, tako i po pitanju karaktera, nego što postojirazlika među našim narodima.Tako da novinari, kada izvještavaju s prvih crta bojišniceekonomskog kolapsa, imaju dužnost naglasitiširinu mnijenja unutar Grčke, unutar Njemačke, unutarBritanije, umjesto da umanjuju tu raznolikost i odlučujuse za utješnu, ali potencijalno razornu familijarnostnacionalnih stereotipova. Zadržati zdravu otpornostna generalizacije nije samo humanistička dužnost novinara,nego, također, i preduvjet za točno izvještavanjeo uzrocima krize.Uzmimo za primjer još jednom slučaj Grčke. Novinarimasu potrebne metafore da publici pomognu urazumijevanju ekonomskog kolapsa, njegovih uzroka iprirode. Jedna od takvih alegorija koju se često koristikako bi se narativiziralo dramu eurozone, Ezopova jebasna o cvrčku i mravu. Germanskog mrava suprotstavljase grčkom cvrčku u kontekstu priče o moralnosti kojaspaja sjevernjačku marljivost, južnjačku lijenost i neštopovršne ekonomske analize monetarne dislokacije kojaslijedi.Problem s metaforama ove vrste jest da im je gotovonemoguće odoljeti. Tako da novinari, pod pritiskom danaprave reportažu koja dobro rezonira s predrasudamanjihovih pretplatnika, na koncu robuju reproduciranjumetaforine logike; npr. Nijemce se portretira kaovrijedne radnike koji moraju spasiti rastrošne Grke,poput mrava itd., itd. Kao da je, u trenutku u kojem jemetafora izabrana, priča već bila unaprijed ispisana, pričemu se nije ozbiljno razmišljalo o njezinoj analitičkojvrijednosti.Naravno, nemam ništa protiv metafora. Ne postojiništa što bi, poput metafore, čitateljstvu ili publici boljepribližilo kompleksne priče s obzirom na strogo ograničenukoličinu vremena koja im se daje na raspolaganje.Usprkos tomu, dužnost je novinara da se koristemetaforama kako bi pristupili stvarnosti, umjesto da ihvlastita metafora “iskoristi” kako bi učinkovito iskrivilistvarnost. Kako bi uspjeli u obavljanju ovog zadatka,novinari moraju prilagoditi metaforu koju su izabralizahtjevu izricanja istine. Nužno je oduprijeti se primamljivostigeneralizacije.U slučaju Grčke i Njemačke, koji ovdje promatramo,činjenica je da su mravi i cvrčci raspodijeljeni s objestrane linije koja dijeli suficitne od deficitnih zemaljaeurozone. Jednom kad prepoznamo kako i Njemačkai Grčka, dapače i cijela eurozona, imaju zanemarenemrave i razmažene cvrčke, odjednom ćemo se naći predmogućnošću da ispričamo priču s više nijansi. Onu kojanam omogućava da postavimo temeljita pitanja o tomekako i njemački i grčki marljivi mravi dijele osjećaj nezadovoljstvai zakinutosti od strane grčkih i njemačkihcvrčaka koji su na njima parazitirali tijekom “dobrih”vremena, a sada, tijekom “mršavih godina”, još jednomod njih, od mrava, traže da daju novac za bailoute i višeporeze.Ukratko, metafore su ključne za pripovijedanje i uanalitičke svrhe. No, moramo ih brusiti na način koji pomaže,umjesto da priječi, naše razumijevanje temeljnihuzroka. A to znači izbjegavanje pogreške generalizacije.Zabluda agregacije Ako posjećujemo zemljuusred ekonomskog kolapsa (primjer Grčke opet će dobroposlužiti), važno je da dođemo opremljeni jednostavnim,no kontra-intuitivnim uvidom: pojedinačni recepti zaizlaženje na kraj s dugom ne mogu se zbrajati! Pod timemislim kako je uvijek potrebno da novinari preispitajuono što bi instinktivno pomislili o uzrocima krize okojoj izvještavaju, osobito ono što “zdrav razum” nalažekao lijek.Na primjer, što zdrav razum predlaže kao recept zaizlaženje iz financijskih teškoća za pojedince, obitelji ilipoduzeća? Po svoj prilici, odgovor je da morate snizititroškove kako biste zauzdali deficit na bilanci. Kao i damorate raditi napornije i pametnije. Međutim, ako seovaj recept prenese na viši nivo agregacije, jednostavnone daje rezultate. Kako bismo ovo mogli uvidjeti pretpostavimoda, u pokušaju smanjivanja našeg individualnogi zajedničkog duga tijekom krize (što financijskiekonomisti nazivaju razduživanjem, deleveraging), svislijedimo ovaj isti recept i to u isto vrijeme. Dajem vamna znanje da rezultat može biti potpuno suprotan onomekojeg se naumilo postići. Dapače, agregatni realni dugmože porasti!Kako bismo razumjeli zašto zbroj tih pojedinih recepatane rezultira u kolektivno djelotvornoj strategiji,uzmimo u obzir jednu veliku razliku između vaše obitelji(ili poduzeća) i gospodarstva u cjelini. U slučaju vašeobitelji, ako su se vaši prihodi smanjili, a vi ste suočenis manjkom na kraju svakog mjeseca, smanjenje troškovarazuman je smjer djelovanja iz jednog jednostavnograzloga: vaš prihod je neovisan o vašim troškovima.Na primjer, ako večeras ne jedete vani (i umjesto toga,kuhate kod kuće), vaši prihodi nisu patili i, budući daste smanjili troškove, vaša bilanca je zdravija.Potpuno suprotno, prihod cjelokupnog gospodarstvanije neovisan o svojim izdatcima. U stvarnosti,to dvoje su jedna te ista stvar (cjelokupni nacionalnidohodak jednak je cjelokupnom nacionalnom trošku).Kako bismo razumjeli zašto je to bitno, pretpostavimoRat riječima započinje čimizustimo rečenice kojepočinju s “Grci čine” ili“Nijemci misle”. 1929. godinetakav je rat riječima,možemo to nazvati i igrom“svaljivanja krivice”, doveodo druge vrste rata kojije, paradoksalno, ubiomilijune, kao i krizu samuda cijela zemlja poslovično stegne remen, da se obiteljii poduzeća razduže odjednom. Privatna potrošnja bi,prirodno, ukupno opadala. Nadalje, ako povrh togadržava također smanji svoju potrošnju (u nastojanjuda smanji svoj deficit), zbroj privatne i javne potrošnjeće opadati. No čemu je taj iznos jednak? Odgovor je:nacionalnom dohotku! Kako se nacionalni dohodaksmanjuje, državni porezni prihodi padaju, obitelji imajumanje novca za vraćanje dugova, a ukupna moć zemljeda vraća dugove se smanjuje. Tako svi zajedno upadamou zamku “zdravog razuma”; u zamku zablude agregacije;pogrešno misleći kako je recept koji je dobar za obitelji ipoduzeća jamačno dobar i za zaduženu zemlju u cjelini.Već mjesecima, od erupcije sage o grčkom dugu,mučim se kako bih ovu jednostavnu misao približiomnogim novinarima koje sam upoznao. Bio je to težakposao. Zabluda agregacije bila je duboko ukopana unjihovom umu. Kada su mi postavljali pitanja o grčkim“bailout” zajmovima, i o važnosti mjera štednje vezanihuz te zajmove, moja tvrdnja da je cijela zamisao pogrešnanije imala odjeka. Koliko god sam se trudio objasnitiizopačenu logiku, činilo se kako se novinari ne moguodvojiti od ideje da su, kada zemlja poput Grčke imaveliki deficit i ogroman dug, značajno smanjenje državnepotrošnje i porast oporezivanja, sigurno pravi odgovor.Mjesecima kasnije, kada su rezovi u državnoj potrošnjii povećani porezi uzrokovali produbljivanje recesije,a omjer duga u odnosu na nacionalni dohodak porastao,primijetio sam kako se raspoloženje među novinarimapromijenilo. Nažalost, u međuvremenu su napravili prilogai priloga kojima su dezinformirali svoju publiku inaveli je na krivi trag.Imajući to na umu, a budući da kriza i dalje pletesvoju otrovnu mrežu širom zemalja i sektora, nadam seda će novinari u svoje izvještavanje utkati barem malosumnje u to da se ekonomski “recepti” mogu slagationako kako bi to “konvencionalna mudrost” htjela.Opasnosti kompartmentalizacije Tijekommog “namještenja”, kao čest sugovornik međunarodnognovinarskog zbora koji “oblijeće” Atenu,primijetio sam zanimljivu podjelu rada. Reporteri itelevizijske ili radijske ekipe spadaju u tri manje ili višedistinktivne kategorije: hard-news ekipa (vijesti kojese bave ozbiljnim i formalnim temama i događajima,op. prev.), ekipa koja radi na istraživanju pozadinskepriče i, rjeđe, ekipa koja izvještava sa stanovišta topleljudske priče.Pristup hard-news ekipe bio je “praktičnog” tipa,brzodjelujući, “bez gluposti”. Htjeli su “činjenice” ibrojke, informacije iznutra, tipove odgovora koji supoput instantnih proročanstava toga što-će-vlast-učinitiili kako-će-tržišta-reagirati. Ljudi koji su radili naistraživanju pozadinske priče bili su puno opušteniji,imali su dulje rokove i, stoga, vremena i prostora dapitaju slična pitanja, ali na način koji je nama, intervjuiranima,ostavljao više prostora da naglasimo