demokracija u izraelu? - Zarez

kolumnazarez, xiv /328, 16. veljače 2012. 6čudna šumaO cvrčku, mravui drugim beštijamaIzdresiran da se više ne pitam djetinjasta pitanja o pravdi i nepravdi, karmi i sudbini,ne mogu si pomoći ni pobjeći od neobične potrebe da se ipak nekog vraga pitam, temi tako, dok Ibrahim Ferrer s osmjehom govori kako je bio čistač cipela, dođe naletnezaustavljive znatiželje: a tko li su bili ti ljudi kojima ih je čistio?Nenad PerkovićDanas carevišarenih vrećica,sutra nitizapamćeni posimbolu svojeidentifikacije. Tkopamti vrećice, ilidrugi otpad? Ljudine, bogovi zacijelojoš i manjeKada Ibrahim Ferrer pred kamerompripovijeda o tome što je sve radiou životu (na umu mi je WendersovBuena Vista Social Club), šturo i koncizno,mirno – kako je pjevao s najboljim glazbenicima,prodavao lutriju, čistio cipele – tadato ni po čemu ne zvuči čudno. Svi znamoda je Kafka bio ćato u osiguravateljskojkompaniji, da je Joyce bio učitelj u Pulineko vrijeme, da je svaka starleta bila konobaricau Los Angelesu i tako dalje. Zato seviše ne pitamo nepotrebno zašto bi čovjekanđeoskog glasa ikad morao za život laštitituđe cipele (ta svatko može glancati cipele).I s pravom se ne pitamo, jer je neozbiljnoi nezrelo, pa stoga i nepotrebno. Znamokakav je svijet, nismo više mali!Is! Izdresiran tako da se više ne pitam djetinjastapitanja o pravdi i nepravdi, karmi isudbini, ne mogu si pomoći ni pobjeći odneobične potrebe da se ipak nekog vragapitam, te mi tako, dok Ferrer s osmjehomgovori kako je bio čistač cipela, dođe naletnezaustavljive znatiželje: a tko li su biliti ljudi kojima ih je čistio? Lokalni svodnici?Tko su uopće ljudi kojima drugi lašteobuću? Što je to, možda kakav defekt upsihi, kakva nesreća u životu – pod uvjetom,jasno, da su fizički zdravi – kad morajupotražiti profesionalnu pomoć u glancanjuvlastitih cipela?I ne mogu si pomoći, tada zamislim nekakvufacu, poput, što ja znam, Kerumove.To bi bio taj profil karaktera: tko ima skupujahtu kojom ne zna upravljati, sasvim jevjerojatno da nosi i (skupe?) cipele kojene zna očistiti.Uslijedi prizor: jahta pristaje u turističkomposjetu Havani, s jahte silazi mamlaz sčačkalicom u zubima, u skupom prugastomodijelu koje mu vazda nekako nakrivo stojijer se nikad u njemu ne osjeća ni dobro niugodno, ogleda se malo uokolo i cmačevješto (nekako preko te čačkalice) ostatkejanjetine, mladog luka, što li, zaostale međuzubima, pomalo je blijed od za njega predugei nepotrebne plovidbe, ogleda se, nezna što bi, nema baš ni neku ideju gdje jeuopće i kog vraga tu radi, obuzima ga razdražljivostnešto snažnije nego inače, jerlagana je razdražljivost njegovo permanentnostanje, nemirni pogled mu nehoticeklizne preko vrhova skupih cipela, ugledatu ostatak hrane jer, zapravo, nikad i nijenaučio jesti zatvorenih usta, nikad mu nijebilo jasno čemu ta tlaka, i taj ga sažvakanikomadić mladog luka na vrhu cipele dodatnorazdraži i najradije bi poslao u vražjumater i Kubu, i Havanu, i izlet i “ko ga jenato nagovorija da ga đava odnija”! Tadaugleda crnca s bijelom šiltericom kako sjedis kutijom za čišćenje cipela i to ga načasozari (“Is!” pomisli). Bodro prilazi, dignenogu manje više spretno na za to predviđenuplatformu i Kubanac mu vješto očetkacipelu, potom i drugu. Što Kubancu pritomprolazi kroz glavu? Vjerojatno pjesma, kaoi uvijek, zato vjerojatno zvižduće melodiju,ili pjevuši. Što zadriglom jahtašu bezstvarnog smisla za yachting prolazi krozglavu? Kao i obično, mukla praznina. Blagoorošena stalnom nelagodom uslijed nekonzistentnostimisli (nikako ih pohvatati uprostranstvu praznine).Patologija marljivosti Zapretpostaviti je da će se u psihi našeg bogatogveletrgovca u izmišljenoj posjeti Kubipojaviti neuobličena misao, zapravo višekao osjećaj, makar ni to ne bi bilo preciznojer je zapravo riječ o osjetu, premdani to do kraja, dakle nešto na pola putaod osjetilnog do emotivnog, dakle kljastoneko podsjećanje nalik na ideju o cvrčku imravu, gdje bogatun, narafski, sebe doživljavakao marljivog mrava, trenutno na odmoruna svojoj “krvavo” stečenoj jahti, dokbi Ibrahim Ferrer koji mu čisti cipele biocvrčak, niškoristi tamburalo, lakomislenstvor bez pameti, čak i toliko da predvidihladnu zimu i crne dane. Bez dileme, odmahuviđamo patologiju ove konstrukcijegdje marljivi mrav dokono šeta u preskupomi pretijesnom odijelu, a lijeni cvrčakmu čisti cipele za sitniš.No, stvari su danas tako postavljene,a tko zna, možda su oduvijek i bile. Onočemu nesumnjivo svjedočimo jest njihovaubrzana evolucija u karikaturu, u groteskukoja čak više nikome nije ni smiješna. Anije smiješna stoga što nas predugo uvjeravajuu moć, racionalnost, svrhovitost i prirodnostsuhog utilitarizma, uvjeravaju bezvidljivih rezultata ili jasnih argumenata,tumače nam kako su bogati inteligentni(ji)pa su zato i bogati, i obrnuto, kako se svatkopametan mora obogatiti, a mi iz dana udan, na svim merdijanima, na svim nadmorskimvisinama i u svim vremenskim zonamagledamo kojekakve imućne glupanei skorojeviće koji iz hira i dosade postajugradonačelnici i zastupnici s nejasnim idejamašto to uopće znači (osim neke njihove“mravlje” taštine), ili pak gledamo gradonačelnikei zastupnike, zapravo najčešćeobične vucibatine s dovoljno sreće da imsjekira upadne u sinekuru, kako se besramnobogate. Gledamo taj cirkus čije su sejeftine kulise već raspale, i nitko više nedoživljava čar i sjaj spektakla, izazov telutrije, želju da okuša vlastitu sreću, negotek škripavu bijedu zakulisnih mehanizamakoji već ozbiljno zapinju. Nitko višene može popušiti jeftin štos poput onogada nekakav “car žutih vrećica” čiji se savintelektualni kapacitet svodi na znanje otrgovačkim maržama i instinkt u manipuliranjuistima, može upravljati složenimurbanim mehanizmom kakav je grad odviše stotina tisuća duša kao da je to neka“firma”, a činjenicu da je demokratski izabrannitko više ne doživljava ozbiljno, jerdemokratska izabranost je (p)ostala samolegitimacija za bahatost i krajnji cinizam,od Bijele kuće do bilo koje (pri)balkanskegradske skupštine.U merkantilističkom svijetu pragme itrgovinskog svjetonazora svaka je konstelacijacvrčaka i mrava duboko poremećena,za razliku od zdrave simbioze koja je, kakoznamo, istaknuta kao pouka rečene basne.Protraćen život kralja kikirikijaŠto god nas tko uvjeravao, makari s policijskim pendrecima nad glavama, iliciničnim opaskama da nam tako i treba akosmo masovno polomili ruke i noge na ledu,u gradu gdje gradska vlast ne funkcionira,ili pod bilo kojom drugom prijetnjom iliobmanom radi koje smo prisiljeni sjediti ugledalištu i prisustvovati besmislenoj predstavikoja nikog više ne zanima, naposlijetkuostaje jednostavna istina koju je većnemoguće prikriti: Ibrahim Ferrer bio jeozbiljan čovjek jer je dosljedno i potpuno,napose pristojno, uzvratio bogovima darkojim su ga uzdarili. Nasuprot tome, kojekakvineozbiljni redikuli diljem svijeta,koji nikad ništa nisu dobili od bogova osimsvoje pohlepe i praznine, nemaju načinauzvratiti darovano pa grabe i dalje, ne bi lizatrpali zjapeći bezdan osjećaja uskraćenosti.Ponestane li izazova u novcu, zgrtat ćepozicije, “čast” i “ugled”, vjerujući naivno,ako ih se domognu, kako su predmet jalai ljubomore (što sličnima sebi vjerojatno ijesu). Ne vide da je cirkus rastepen i da ješator već na podu i da tužno, jadno i neozbiljnotraće život. Danas carevi šarenihvrećica, sutra niti zapamćeni po simbolusvoje identifikacije. Tko pamti vrećice, ilidrugi otpad? Ljudi ne, bogovi zacijelo joši manje.Stoga sve kraljeve vrećica, noćnih posuda,kikirikija (ili čega god) uvijek iznovačudi i do iskakanja iz kože razdražuje štočistač cipela povazdan – zvižduće i pjevuši.