demokracija u izraelu? - Zarez

kolumnazarez, xiv /328, 16. veljače 2012. 46noga filologaKindl da MontefeltroVidim da bih o tjelesnosti knjiga mogao propovijedati do preksutra, i da me vlastitapropovijed podsjeća na monologe onih fajnšmekera koji imaju arhiv čuvenih vina, iliu prste znaju, i to u krugu od tisuću kilometara, sve dućane i sve ljude kod kojih sedade nabaviti fino iće i piće. No, istovremeno, nisam bibliofil: više-manje mi je svejednoje li knjiga stara ili nova, rijetka ili ne. I zato sam posve svjestan da je tjelesnostknjiga luksuz, jednako kao što su luksuz - demonstrativan, namjerni luksuz - bilielegantni rukopisni kodeksi Federica da Montefeltra.Neven Jovanovićdržeći u rucisvoj novi Kindle,luksuzni predmetsljedeće generaciječitanja, ne samoda se, nabirući nos,osjećam izbirljivopoput Federigada Montefeltra;prisjećam se iWaltera Benjaminai njegovihsedamdeset šestgodina starih mislio auri umjetnineu doba masovnogreproduciranjaImam novu igračku. Ne odoljevšionome što sam vidio kod kolege s posla,naručio sam (i dobio) jedan AmazonovKindle; evo ga tu, na stolu. Kindleje, kao što znate, malo računalo koje imajednu jedinu glavnu svrhu: čitanje knjiga.Zbog toga nema uobičajen, samostalnoosvijetljen ekran, nego “e-tintu” (pa mujedno punjenje baterijskog akumulatoratraje do mjesec dana); zbog toga je velik itežak kao pločica na kakvoj su pisali Grci,Rimljani i naše bake i djedovi; zbog togaga Amazon prodaje ispod cijene, računajućida ću kad-tad od njih početi kupovatii sadržaj za Kindle. Ali mimo svegatoga – Kindle me podsjetio na Federicada Montefeltra.U crvenoj kapi Renesansnoga vojvoduod Urbina Federica da Montefeltra(1422-1482, vladao je vojvodstvom u Marchamaod 1444) znamo s portreta Piera dellaFrancesce u firentinskoj Galeriji Uffizi:profil krupna, odlučnog čovjeka u crvenojkapi i odijelu, neobično kukasta nosa (najednom je turniru Federico izgubio desnooko, pa su mu kirurzi odstranili dionosne kosti, kod korijena, što je proširilovidno polje preostalog oka; a uvijek sedao slikati iz profila da se ne vide ožiljci sranjene strane). Osim kao slikarska tema,vojvoda Federico slavan je i sam po sebi,kao arhetipski vladar talijanske renesanse:bio je i kondotjer i pokrovitelj umjetnosti– usput, na palači u Urbinu za njega je1466-1472 radio Lucijan Vranjanin – te jedio plijena stečenog ratovanjem za tuđi (ivlastiti) račun iskoristio za stvaranje reprezentativneknjižnice, prikupivši u neštomanje od dva desetljeća (1464-1482), štokupujući, što naručujući, ali i pljačkajući –više od 900 svezaka, tako da je Federicovaknjižnica bila na glasu kao “najveća nakonvatikanske”. No njezina prava posebnostnije u veličini.Renesansni tajkun Federico, tajrenesansni tajkun, cijenio je lijepe stvari.Zato su knjige njegove knjižnice sve dojedne iznimno raskošne i elegantne, u svakompogledu, od uveza do iluminacija.Zato su, međutim, sve knjige njegove knjižnicei rukom pisane. Federico nije imaorazumijevanja za tehnološki prodor, za novotarijukoja se u drugoj polovici Quattrocentapočela širiti Italijom. Gutenbergovatiskarska preša i njezini proizvodi bili su zavojvodu od Urbina jednostavno inferiornirukopisnim knjigama koje su mogli i znalinapraviti njegovi majstori-pisari. Tiskaneknjige i tiskane stranice nisu bile dovoljnolijepe ni dovoljno raskošne, i zato su zaFederica (kao i za još neke renesansne velikaše)pojedine tekstove čak i prepisivaliiz tiskanih izdanja.Nisam Federico da Montefeltro ni ponosu ni po palači ni po knjižnici. Ali kadsam počeo istraživati svoj novi Kindle, prvomi je pao u oči njegov estetski nedostatak.Pazite, da bude jasno: jako je puno trudai promišljanja bilo uloženo u “samopredstavljanje”Kindlea kao lijepog predmeta.Sam je uređaj privlačno dizajniran, neobičnolagan i ugodan za držanje i čitanje;operativni se sustav diže i budi u djelićusekunde; zaslon se, kad nije u upotrebi, negasi, već prikazuje fantastične crno-bijelefotografije (vezane, lukavo-ironično, uz pisanjei tisak); razinu Kindleova souci de soiodlično će naznačiti e-mail koji vam stignepo kupnji, prije samog uređaja: “Get ready:Kindle is on the way” (znam da će na ovomštosu netko vjerojatno doktorirati marketing,ali za moj je ukus to malo troppo dibuono). Doduše, Federico bi preferirao jošzlata i srebra - Kindle je dostojanstvenoi asketski grafitno-crn - no nije to grm ukojem leži zec.Tijelo knjige Estetski je nedostatak,crvić u srcu svega tog dizajna, sljedeći:Kindle ima samo jedan tip slova. Taj jetip, doduše, isporučen u uobičajene dvijevarijante – onoj sa serifima, sa zavijucima,i bez njih – ali to je, tipografski, sve. Štoznači da će svih 1.400 knjiga, koliko staneu memoriju osnovnog modela, tvorećiknjižnicu gotovo dvostruko opsežniju odone Federica da Montefeltra – da će sve teknjige biti prikazane u istome slogu (nijeposve točno, jer Kindle može prikazivatii PDF datoteke, s bilo kojim tipom slova,ali PDF-ove je nešto manje ugodno čitatina Kindleu: format stranice često je većiod formata zaslona).Susret s Kindleom, uređajem koji možečitavu osobnu biblioteku spremiti u laganu,neumornu spravicu veličine lisnice ili blokaza bilješke, vrlo mi je jasno pokazao – uzsav užitak susreta s novim-i-praktičnimi-štosnim– da su knjige, one na koje samnavikao i one koje volim, neizostavno fizičkipredmeti. Te knjige imaju tijelo, teksturu,boju papira, boju tinte, vrstu slova,vrstu uveza, miris. I na sve sam to osjetljiv.Kad je tjelesnost knjige loša, ona me gotovoosobno vrijeđa (mnoštvo sam takvih“proizvoda” imao u rukama, osobito u posljednjihdvadesetak godina, osobito zaslugomhrvatskih izdavača, čak i onih nekoćuglednih; zato “luksuzni” debeli papir slakiranim premazom mrzim upravo dušmanski).S druge strane, kad je tjelesnostOK, u stanju sam knjigu nanašati uokolokao fetiš, ubod zadovoljstva izaziva sampogled na takvu knjigu. Pritom je iskustvopokazalo i da “dobro tijelo” knjige nijeisto što i “upadljiv” ili “moderan” dizajn:znaju me osvojiti posve neugledni i staromodni(ili naprosto stari) svesci, ali takvida, nekom čarolijom, dobro sjede u ruci,dobro se otvaraju i ostaju otvoreni, daju sečitati s guštom.Na vrhu špenadle Vidim sad dabih o tjelesnosti knjiga mogao propovijedatido preksutra, i vlastita me propovijed(ne slučajno) podsjeća na monologe onihfajnšmekera koji imaju arhiv čuvenih vina,ili u prste znaju, u krugu od tisuću kilometara,sve dućane i sve ljude kod kojih sedade nabaviti fino iće i piće. To je, mislim,neizbježno: dobar dio svog života proveosam čitajući knjige, one su mi profesija i onesu me oblikovale. No, istovremeno, nisambibliofil: više-manje mi je svejedno je liknjiga stara ili nova, rijetka ili ne. I posvesam svjestan da je tjelesnost knjiga luksuz,jednako kao što su luksuz – vrlo demonstrativanluksuz – bili elegantni rukopisnikodeksi Federica da Montefeltra; dobar diomojeg čitanja, i profesionalnog i onoga “zagušt”, u posljednjih se petnaestak godinaodvija na svakojakim računalima, na svimmogućim internetskim stranicama, itekakodaleko od utjelovljenosti papira i tiska.Zato bih se, u krajnjoj liniji, i sentimentalnostimogao odreći: za mene će uvijek bitivažnije što knjiga kaže nego kako izgleda.Ali držeći u ruci svoj novi Kindle, luksuznipredmet sljedeće generacije čitanja,ne samo da se, nabirući nos, osjećam izbirljivopoput Federiga da Montefeltra; prisjećamse i Waltera Benjamina i njegovihsedamdeset šest godina starih misli o auriumjetnine u doba masovnog reproduciranja.U Benjaminovo doba, obilježeno dolaskomfotografije i filma, ljudi su počeliosjećati kako stvari i događaji gube jedinstvenost,neponovljivost; s računalima iinternetom, počinjemo osjećati kako sustvari i događaji vrlo blizu tome da izgubesamu tjelesnost, samu “stvar-nost”. To nijenužno loše, ni tužno, ni zabrinjavajuće:gubeći na tjelesnosti dobivamo na kapacitetu,puno više stane u puno manje (tko jespomenuo anđele na vrhu špenadle? tko jespomenuo Vukotićev Surogat?). Samo metaj luksuz pomalo muči. Jer svako malodođe netko s briljantnom idejom da je luksuzsuvišan, da možemo i bez njega.