demokracija u izraelu? - Zarez

Esejzarez, xiv /328, 16. veljače 2012. 42Poliglot na putuU povodu stogodišnjice rođenja Tibora Sekelja (14. veljače 1912. – 20. rujna 1988.), svjetskipriznatog esperantista, istraživača i piscaJuraj BubaloDana 14. veljače 2012. obilježava se točno stogodina od rođenja Tibora Sekelja, esperantistai putopisca svjetskog glasa, čije ime na ovimprostorima, premda dugo izvan kulturnih rubrika, pripadaredu onih koja poznato zvuče i kad im vrijemezamagli značenje. I dok se za ostale rijetke, ali značajnenaše istraživače nepoznatih krajeva svijeta povremenomože pronaći interes u stručnoj i popularnoj periodici,knjigama i medijima, za slučaj Tibora Sekelja ostali smouskraćeni. Njegove se knjige kod nas više ne tiskaju, ana policama knjižnica – jedinom mjestu gdje se još mogupronaći – odgurnute su iza novijih putopisnih naslova, aponeki knjižničari i sami pretpostavljaju da su otpisane.Ideje internacionalizma i kozmopolitizmaStota godišnjica nadaje se kao jedinstvenaprigoda za prisjećanje na Sekeljev izniman život i radmnogima koje je njime zadužio. Europski esperantskisavez proglasio je 2012. “la jaro de Tibor Sekelj”, pozivajućibrojna esperantska udruženja na obilježavanjenjegova života i djela. Esperantisti Subotice, gdje je živioposljednjih desetljeća života, u suradnji s gradskimvlastima, u svibnju će organizirati kongres posvećenTiboru Sekelju. Hrvatski esperantisti poduzimaju brojneaktivnosti da se jubilej Tibora Sekelja i kod nas dostojnoobilježi. Etnografski muzej u Zagrebu sprema se izdatimonografiju Tibor Sekelj – drugi ljudi i krajevi koju jejoš prije više godina napisala etnologinja AleksandraLazarević, autorica izvanrednog stalnog postava izvaneuropskihzemalja Etnografskog muzeja, ali koja spletomokolnosti dosad nije bila objavljena. Esperantistisu obznanili želju objaviti titlovani DVD s dvosatnimintervjuom što ga je vodio Ivan Hetrich (TV Zagreb);slično je prošle godine napravilo esperantsko društvou Mađarskoj.Tibor Sekelj bio je, naime, “mađarski putopisac izVojvodine”, kako to šturo (i neprecizno) bilježi Hrvatskiopći leksikon, ali opsegom djela pa i pripadnošću,kudikamo šire i više od tog. Kozmopolit svjetske slave,hrvatsku je kulturu (južnoslavensku i svjetsku) obogatioputopisima i knjigama za djecu, koje su kod nas ili prviputa prevedene na neki “jugoslavenski” jezik, ili izvornotu i objavljene. Sekeljeva građa iz Australije i Nove Gvineje,uz onu Dragutina Lermana i braće Seljan, najvećije doprinos izvaneuropskoj zbirci zagrebačkog Etnografskogmuzeja. U sjećanju starijih generacija zabilježenasu Sekeljeva (bez)brojna predavanja o ekspedicijamapopraćena dijapozitivima, TV-putopisi o istraživanjuplemena u Australiji, Novoj Gvineji i Južnoj Americikoje je radio za zagrebačku i novosadsku televiziju, kaoi kratkotrajni, ali izvanredno zapaženi strip serijal uPlavom vjesniku Istraživač Tibor Sekelj priča (1965.)koji su radili Jules Radilović i Norbert Neugebauer.Uz slavu svjetskog putnika, čiji je rad bio međunarodnopoznat, Sekeljevo ime ostalo je najdublje i trajnovezano uz esperanto, za čiju je promidžbu, na svjetskojrazini, učinio izuzetno mnogo, ne samo objavljivanjemudžbenika (prema zagrebačkoj metodi) i svojih planetarnopopularnih putopisa na tom “međunarodnompomoćnom jeziku”, nego osnivanjem esperantskih organizacijai udruženja te djelovanjem u ime Svjetskogesperantskog saveza. Najdragocjenija posljedica tognjegova djelovanja je začetak Međunarodnog lutkarskogfestivala (esp. Pupteatra Internacia Festivalo - PIF) uZagrebu koji i danas, 44 godine poslije, dodjeljuje nagraduza predstavu s najhumanijom porukom, nazvanupo njegovu imenu, “Tibor Sekelj”.Sekeljev rad na svim poljima povezuju iste ideje internacionalizmai kozmopolitizma. “Kroz sve to se”, govorioje, “provlači jedna crvena nit – želja da upoznam jedneljude s drugima, da malo ukažem da u svima nama imaljudska osnova koja je zajednička svima nama, i da jesve ono što nas razdvaja površno i beznačajno”. Iza “materijalnog”aspekta njegovog djela, koji je javnost (ne istruka) polako zaboravila, postoji humanistička filozofijakao stvarna ostavština svima koje je njegovoživotno putovanje nadahnulo.“Odakle sam? Pripadam svim mjestimakoja sam dosad posjetio. Sa svakogsam mjesta nešto sobom ponio i na svakomsam djelić sebe ostavio.”Fakultet za svjetske skitniceTibor Sekelj boravio je u preko90 zemalja svijeta, naučio 24 jezika i napisaodvadesetak knjiga; bio je poliglot,novinar, redatelj, istraživač, književnik,etnograf, muzeolog, esperantist, političkiaktivist... Podvig je uopće pobrojati čimese sve tijekom života bavio. Svakako najzanimljivijikontekst i pozadinu njegovasvestranog djelovanja pruža Sekeljevaizvanserijska biografija, u kojoj se avanturističkipothvati prepliću s humanističkimradom na tim područjima.Rodio se 14. veljače 1912. u Spiškoj Soboti, u Tatrama,slovačkom dijelu karpatskog planinskog masiva, ondasastavnom dijelu Mađarske. Djetinjstvo je proveo porubnim područjima tadašnje Austro-ugarske Monarhije,s obitelji u kojoj se govorio mađarski jezik. Nakon mature1929. upisao je studij prava u Zagrebu, koji je završiou vrlo kratkom roku, sa samo 21-om godinom. “Poštonije bilo fakulteta za svjetske skitnice, nisam imao štada suprotstavim očevom izboru.” Tijekom studija, zakoji nije imao pravog interesa, naučio je engleski i esperanto.Afinitete za umjetnost otkrivao je na tečajevimaslikarstva i kiparstva, a ubrzo se nakon diplome započeobaviti i pisanjem. Neko je vrijeme radio s FedoromHanžekovićem kao dramaturg u Merkur-filmu i studiraofilmsku režiju u Pragu.Kako su ga nepoznati krajevi oduvijek privlačili, takoje kao gimnazijalac i student najprije “istražio” svojuužu domovinu, propješačivši je cijelu uzduž i poprijeko.Prirodne ljepote na koje je nailazio, većinom u gorskimpredjelima, ponekad je portretirao svojim crtežima,akvarelima, putopisnim i pjesničkim zapisima. Prije šestgodina u jednoj su šumarskoj kući u Gorskom Kotaruotkriveni rukopisi pjesama koje je napisao kao dvadestpetogodišnjak.Njihovi naslovi Sa skitnje i Na radumogu se čitati kao odrednice njegova budućeg života.1938. i 1939. radio je kao suradnik HSS-ovog dnevnoglista Hrvatski dnevnik. Novinarski će ga posao, igrompovoljnih okolnosti, dovesti i na njegov pravi životni put.Po zadatku novina, nakon 10 godina provedenih uZagrebu, otišao je u Argentinu napisati seriju reportažao životu naših iseljenika u Južnoj Americi. ZatečenDrugim svjetskim ratom tamo je ostao živjeti sljedećih15 godina. U novoj sredini španjolski je ubrzo postaojezik njegovih novinarskih napisa. Godinu dana poslije,naime, zaposlio se u jednom časopisu u Buenos Airesu,a nešto kasnije izdavao je vlastiti časopis Rutas posvećenputovanjima. Književnu djelatnost, već ispočetka pretežnoorijentiranu ponajprije na djecu i mladež, započeoje prepričavanjem jugoslavenskih narodnih pripovijetkiza djecu latinsko-američkog govornog područja. A u istoje vrijeme objavio i svoju prvu knjigu na esperantu Latrovita felico (Pronađena sreća; 1945.).Ekspedicije u indijanske zemlje Sredinom1943. godine dogodio se susret koji mu je promijenioi predodredio čitav daljnji život. Upoznao se sa švicarskimplaninarom Hansom Georgom Linkom, velikimandinistom o kojem je za jedan časopis trebao napisatireportažu. Kao strasni ljubitelj planina sprijateljio se sovim najuspješnijim osvajačem Aconcague, i na njegovpoziv, uskoro mu se pridružio u deveteročlanoj međunarodnojekspediciji s ciljem osvajanja najvišeg američkogvrha, kojem se tada još nije znala ni točna visina (6962m). Tragedija koja je zadesila ekspediciju i usmrtila njezinačetiri najistaknutija člana, igrom slučaja poštedjelaEuropski esperantski savezproglasio je 2012. “la jarode Tibor Sekelj”, pozivajućibrojna esperantskaudruženja na obilježavanjenjegova života i djelaje Sekelja i njegove drugove, s kojima se nešto ranije uspiopopeti na vrh. Potaknut njome Sekelj je svoje andskoiskustvo odlučio detaljno opisati u romanu – putopisu.Oluja na Aconcagui (1944. – hrvatski prijevod objavljenje u Zagrebu 1955.) postala je zahvaljujući svojojautentičnosti i jasnoći opisa vrlo čitana uspješnica, polučivši,iznad svih očekivanja, interes širokog čitateljstva.Drugom izdanju knjige na španjolskom, sljedećeje godine nadodano poglavlje o Sekeljevoj ponovnojekspediciji “godinu dana kasnije” u kojoj je s vojnimplaninarskim odredom pronašao smrznute leševe poginulihosvajača.Budući da je bio planinar – početnik u ovoj je knjiziopisao sve što je pritom naučio o alpinizmu pa su je,osim iz literarnih pobuda, zbog njezine priručničke vrijednosti,mnogi u Latinskoj Americi uzimali kao nužnupomoć u razvijanju ove zahtjevne sportske vještine. UArgentini je knjiga uvrštena u spisak obavezne školskelektire. Predsjednik Argentine Juan Domingo Peron, isam planinar, uručio je Sekelju vojno odlikovanje Zlatnogkondora i predložio državljanstvo na kojem se onkao “građanin svijeta” tek ljubazno zahvalio.Po nalogu izdavača da napiše još jednu uzbudljivuknjigu, Tibor je Sekelj krenuo na veliku ekspediciju uneistraženo područje brazilske države Mato Grossomeđu primitivna i kadgod agresivna plemena (Shavanti,Karajá, Javaé). Na putovanju ga je pratila Mary Reznik,njegova buduća supruga, Argentinka ruskog porijekla,s kojom je u pet godina zajedničkog života dobio i sina.Fascinantne susrete opisao je na španjolskom u knjiziKroz zemlju Indijanaca, 1946. (Knjiga je na hrvatskiprevedena 1953. godine pod naslovom Kroz brazilskeprašume kao prva autorova knjiga objavljena na ovimprostorima.)Pošto je dvije godine učio etnologiju, antropologijui arheologiju na sveučilištu u Buenos Airesu, stječućiznanja neophodna za iduće ekspedicije, Sekelj se posvetioizučavanju ostalih južnoameričkih plemena, o čijimsu (kanibalskim) navikama etnolozi još uvijek samonagađali. Četveromjesečni život s plemenom Tuparikoje je, kako se ispostavilo, tek nedavno zbog opasnosti