demokracija u izraelu? - Zarez

Knjigezarez, xiv /328, 16. veljače 2012. 41Velika ujednačenost radova, iakotematski raznorodna, vođena jeosjećanjem za konstitutivnu ulogusimboličkog košmara svakodnevicepostsocijalizma koju raspoznajemo kaozajedničku provodnu nit ovog zbornikarazdobljima socijalizma i postsocijalizma.Ikoničkim i ideološkim obrascem uspostavevrijednosti bavi se Andrea Matošević,uzevši u fokus svoga rada predstavusocijalističkog radnika – rudara kao stahanovskufiguru graditelja socijalizma kojiestetskim, radnim i intelektualnim preoblikovanjempostaje metonimija uspjehasocijalističkog eksperimenta.Posljednji je niz tekstova ovog zbornikasvoju refleksiju usmjerio na umjetničkuprodukciju – filmsku, književnu,glazbenu te kritičarsku, koja temporalizirasocijalizam u postsocijalizmu. Radovipoput onog Nebojše Jovanovića polemizirajusa socijalističkom cenzurom inacionalističkim mitovima 90-ih. Jovanovićnas podsjeća da je nacionalna identifikacijafilmske produkcije tih godinapokazala svojevrsnu želju za de-historizacijomfilmske povijesti kao i sklonostselektivnoj historizaciji filma u kompleksuoportunističkog izbjegavanja supolaganjakao pokušaja totalne retrospekcije isupolaganja kao vida izbjegavanja nacionalnehistoriografske auto-cenzure. Arad Renate Jambrešić Kirin ulazi u zonutraumatskog iskustva izazvanog ratom90-ih, tumačenjem dvaju post-ideološkihratnih filmova: Običnih ljudi (VladimiraPerišića) i Crnaca (Gorana Devića i ZvonimiraJurića), nalazeći u njima pokušajpričanja priče izvan registara junačkogosnaživanja nacionalnog kolektiva.U sukobu s kolektivnim, političkim iekonomskim dogmama tranzicijske zajednicenalaze se i umjetničke akcije kojeobrađuje Suzana Marjanić. Ovaj se radoslanja na ideju uniženja korporalnog,koje je žrtvovano kolektivnoj nacionalnojpriči u smislu samouništenja svojeumjetničke egzistencije, odnosno, nudećisebe kao zamjensku žrtvu. Izjedanje, hranjenje,autokanibalizam u ovome radumetonimija su egzistencijalnog ništenjakao posljedice posrnuća političke brigeza građana i posveta hrani/hranjenju kaoiznimnom političkom pitanju.Tragom izgubljenog nostalgičnog uporištaza boljim vremenima kreće se MojcaPiškor budeći narative o mitoliku Zvečkekao obliku urbane društvenosti socijalističkezlatne mladeži zatečene strahom odstarenja i strahom od novog. Na sličan ćenačin svoj tekst posvetiti prostoru glazbei Lidija Radojević koja na slovenskomprimjeru glazbenoga zavoda Kino Šiškaispisuje obrise gubitka javnog dobra uzahvatu komercijalizacije.Književno-filmske i osobne pripovijestiu radu Tanje Petrović na prvi pogledpredstavljaju narativnu podlogu za tumačenjejugonostalgičnih obrazaca pričanja osluženju u JNA, no one su zapravo temeljputem kojeg se pokušava sagledati konstrukcijasocijalističke muškosti nakonsuočavanja sa ženskom emancipacijom,kao i detektirati svojevrsnu krizu muškosti,što je i predmet interesa Tee Škokić,posebice ukazujući kako je razdoblje90-ih snažno odredilo re-kreiranje slikabalkanske ratničke muškosti, evociraloesencijalnu razliku muškosti i ženskosti, ikonačno rezultiralo re-inskripcijom muškarcane više kao junaka već uspješnogmenadžera.Pravo za jednu novu kritikuVelika ujednačenost radova, iako tematskiraznorodna, vođena je osjećanjem zakonstitutivnu ulogu simboličkog košmarasvakodnevice postsocijalizma koju raspoznajemokao zajedničku provodnu nitovog zbornika, važan a zaboravljen teritorijakademskog promišljanja. Neobičnovažan izborom svoga predmeta, kao i načinomosvrtanja na postsocijalističku/tranzicijsku svakodnevicu, ovaj zbornikupečatljivo svjedoči procesu emancipacijeu kojoj se tranzicijska svakodnevica društavaregije ne uzima kao apodiktičnamjera progresa, već se na istu osvrće,možda naoko oporim, “mjerenjem” onihprocesa i kulturnih praksi koje uznemiravaju.Vođeni na neki način tragičnom i“revolucionarnom” Fuentesovom tvrdnjomo društvima koja nakon vlastitihrevolucionarnih ponovnih rađanja otpočinjukritiku stare vlasti u neobičnoj sklonostida preuzmu vlast nad svom kritikom,analitički i kritički zahvati ovoga zbornikatraže prostor i pravo za jednu novu kritikuizvan zahvata dominantnog i poljepšanogpolitičkog diskursa razvijenog po padusocijalizma. Upravo u toj točci zahvat ukulturalno tkivo socijalizma i tranzicijezahvat je nemirenja, kritičkog zasijecanjau dominantne diskurse koji otvaraju mogućnostakademski pozicionirane oštrine.Iste one koja se ne utiče “oportunističkojindiferentnosti” i “konformističkomennui-u”, ravnodušnosti i zasićenosti, većse izlaže neugodi-kritike-na blizinu, kakobi, zazvavši Pierrea Bourdiea, primijetioMislav Žitko, jedan od autora u ovojknjizi.oglas