demokracija u izraelu? - Zarez

Knjigezarez, xiv /328, 16. veljače 2012. 39Za nove tipove znanjaOba broja časopisa Profemina iz 2011. godine promišljaju feminizam u sadašnjemtrenutku, njegove različite manifestacije (aktivizam, teorija, politika) dajući takodo znanja da je takav pristup u etičkom smislu, jedini mogućiPaula ZoreŠto je naše feminističko nasljeđe ikako ga možemo upotrijebiti za nošenjesa suvremenim problemima,što iz njega možemo naučiti, koje nam alatemože ponuditi... Koliko su danas ”glasovi”koje prepoznajemo kao feminističke politični,suvremeni, koliko mogu odgovoritina izazove? Gdje je feminizam u u ovomtrenutku na postjugoslavenskom prostoru?Koji se izazovi postavljaju pred feminizamdanas, globalno ili u postratnom i tranzicijskomkontekstu postjugoslavenskihprostora? Postoje li feminističke i nefeminističketeme ili su sve relevantne društvenei političke teme feminističke? Kako na ovapitanja odgovoriti iz teorijske/znanstvene/umjetničke/aktivističke pozicije? Pitanjasu to koja je nužno postaviti ako se želimoodgovorno baviti feminizmom. Dva specijalnabroja časopisa ProFemina koja suizašla 2011. godine uredili su Jelena Petrovići Damir Arsenijević, a pod naslovimaFeminizam: politika jednakosti za sve i Jugoslavenskifeminizmi odgovaraju na gorepostavljena pitanja i tako na jednom mjestuotvaraju niz aktualnih tema i problema.Zajednice čine osobe Namjera jeda budu neka vrsta preglednih izdanja koja“snimaju” trenutnu situaciju iz vremenskogi prostornog konteksta, tj. da kreiraju govoro feminizmu na dvije osi, sinkronijskoj idijakronijskoj, u kontekstu postjugoslavenskogprostora. Koliko ozbiljno je uredništvopristupilo ovom poslu jasno je već iz uvodaprvog broja: ”Danas se feminizmi suočavajus ponavljanjem lekcija iz prošlosti iz kojihpokušavamo da shvatimo i odredimo novestarefeminističke paradigme: emancipacije,jednakosti i solidarnosti, a sve to u imenove kolektivnosti”. A pitanja ”Zašto takolektivnost mora biti nova i u odnosu našta je ona emergentna?” i ”Čime i kako semogu graditi solidarne i zajedničke praksekoje se temelje na feminizmu i jednakosti?”jasno ukazuju na artikuliranost i angažiranostkojom je uredništvo krenulo upromišljanje nove kolektivnosti. Drugi brojJugoslavenski feminizmi identificira feminističkonasljeđe postjugoslavenskih prostorai aktivno ga upotrijebljava u stvaranjuprostora istraživačkog, znanstvenog i aktivističkogangažmana: ”U knjizi nastojimoda upriličimo produktivan susret historije ipolitičkog djelovanja, i tako ‘jugoslovenskifeminizam’ postavljamo kao feminizamkoji ne poznaje granice državotvornih projekatai koji funkcionira kao polis onakokako ga je Arendtova koncipirala: ‘Kaoorganizaciju koju osobe proizvode krozzajedničku akciju i govor, a čiji se istinskiprostor nalazi među osobama koje živezajedno za ovu svrhu bez obzira na to gdjese one nalazile’”, kako se navodi u uvodnomtekst autora. Oba broja promišljajufeminizam u sadašnjem trenutku, njegoverazličite manifestacije (aktivizam, teorija,politika) dajući tako do znanja da je takavpristup u etičkom smislu, jedini mogući.Osobno kao politički argumentTekstovi su različiti ne samo premapodručjima kojima se bave (povijesti, književnakritika, teorija, kulturalni studiji,umjetnost, film, poezija itd.), nego i metodološki;mjesta iz kojeg kreiranje novogznanja kreću raznovrsna su: aktivizam,kolektivna sjećanja, osobne uspomene,sve do prizora s ulice kojom autorica prolazisvakog jutra. Kada govorimo o nužnojpovezanosti aktivizma i teorije, posebnoističemo tekstove koji počinju ili govorekao neka vrsta zaziva, iz osobne perspektiveili kako kaže naslov jednog od njih,“iz stomaka”. Oni koji govore istodobnoo osobnom i općem precizno postavljajućipitanja u prostoru, vremenu, jasnodefinirajući onog koji pita, koji snažnoupozoravaju i zahtijevaju odgovor. Takonpr. tekst Damira Arsenijevića Politikasjećanja kao politika jednakosti govorio mogućnostima i ulozi poezije u društvunakon genocida u kojem se izmeđuostalog kaže: “Poezija nakon genocida nesamo da je moguća, već i dokazuje, krozsvjedočenja o bezizraznima, da je genocidistovremeno izreciv i neizrecivo užasan,jer svjedoči o onima kojima je uskraćenizraz i drži otvorenim konstitutivni jazizmeđu traume i svih simbolizacija kojepokušavaju da je izopće“. Točka nastankateksta Jasmine Husanović Feminističkeeskurzije, transverzalnosti, traverzije: opunoljetnim iskustvima solidarnosti i zajedništvau proizvodnji znanja i emancipativnojpolitici vrlo je konkretan trenutak/slučaj, realnost u njezinom najbanalnijemsmislu, i iz te točke kreira jasne političkisnažne i teorijski precizne argumente. Metodologijaprimjenjena na slučaj djevojčicekoju otac prodaje u bordel, stavljajući gaširi kontekst, pokazuje kao između ostalogjedan aspekt procesa dehumanizacije, najbrutalnijipa time najvidljiviji, i povezujega s onima svakodnevnima, na koje smonaviknuti pa su nam time nevidljivi. Stavljanjemproblema u širi kulturni/društvenikontekst kapitalizma i istodobno u lokalnikontekst spaja aktivizam, praksu i teoriju itako kreira novi tip znanja koji je mogućeponovo povratno upotrijebiti kroz aktivističkodjelovanje. Upravo proizvođenjeznanja kroz jasni politički govor kao i njegovajasna lociranost, koja odlikuje većinutekstova najveća je vrijednost ovog tematai čini većinu tekstova u njemu politički“upotrebljivima”, teorijskim/znanstvenimi aktivističkim istodobno.Doza optimizma Tekstovi koji otvarajuteorijske probleme i čvorišta u govoru/pisanju/promišljanju ženske povijesti i njezineupotrebe kao onaj Renate JambrešićKirin O konfliktnoj komplementarnostiženskog pamćenja: između moralne revizijei feminističke intervencije, unatoč nedvojbenojpozicioniranosti unutar struke,otvaraju također niz aktivističkih i političkihpitanja. Tako Milica Tomić u tekstuDa li revolucija počinje ili se završava ukuhinji? bilježi sjećanja žena na političku/društvenu svakodnevnicu kroz razgovor onavikama i običajima vezanim za pripremui konzumaciju hrane. Tekst je izrazito političan,a žensku svakodnevnicu, privatnusferu pokazuje kao izuzetno politički obojanu,tekst tako iz razgovora koji se činislučajan, svakodnevan, kakve vodimo sProFemina, specijalni broj 1 ispecijalni broj 2, B92, Beograd,2011., ur: Jelena Petrović i DamirArsenijevićbakama, majkama i prijateljicama na kavi,otvara niz pitanja o političkim i društvenimpromjenama kroz tri generacije ženaiz različitih dijelova bivše Jugoslavije idaje uvid u vrlo različite individualne ikolektivne ženske identitete. Hrana takopostaje medij za govor o ratu, siromaštvu,hedonizmu, politici, solidarnosti, klasnimrazlikama, djetinjstvu, užitku, identitetima.Obrnutim putem kreće Adriana Zaharijević(iz globalnog u lokalni kontekst),postavljajući neka od najbolnijih pitanjakoja muči feminizam danas, ona o odnosuteorije i prakse i generacijskim razmimoilaženjima,i umjesto samo hladne analitičnosti,daju prijeko potrebnu, dobroargumentiranu dozu optimizma pa čak i uslučaju danas odbačenog i ismijanog konceptasestrinstva, “žene koje su devedesetihpisale queer teoriju i žene koje danas uraznim delovima sveta čine sve ove stvari,to nipošto nije neko zajedničko, nepromenjenoi nepromenjivo mi, već potreba zaslobodom, potreba da se sistem mimoiđe,da se izmeni, da se ukine ili revolucioniše.Menjaju se pojmovi, pojmovni okviri i ženekoje ih tumače, ali ideal da je slobodamoguća – koliko god to trivijalno delovalo– jeste ono što opstaje. Samo u tomduhu i dalje možemo reći da je sestrinstvoglobalno, uprkos teorijskom demaskiranjunjegove nestabilnosti. I samo u tom duhumožemo tvrditi da smo sestre svojih majkiili pak svojih kćerki”.ProFemina – časopis za žensku književnosti kulturu izlazi od 1994. godine,glavna urednica je Svetlana Slapšak, a zamjenicaglavne urednice Dubravka Đurić.Kako stoji na web stranici časopisa: “Pro-Femina je osnovana za vreme jugoslovenskograta, kao izraz pacifističke ideologijei tolerancije, u borbi protiv nacionalizma,posebno srpskog, sa ciljem da održi saradnjumeđu ženama iz bivše Jugoslavijei Balkana. Misija ProFemine je da žene uregiji upozna s aktualnim feminističkimidejama i tokovima ženskih studija u svetu,i obratno, te isto tako da pokaže lokalnadostignuća u umetnosti i literaturi, kao iakademskim disciplinama“.Protiv lažnog univerzalizmaOva dva broja okupljajući autorice i jednogautora s postjugoslavenskih prostora nanekoliko jezika simbolički i stvarno kreirajumoguće novo/staro istraživačko/aktivističkopolje koje može postati vrlo upotrebljivovrelo za nova teorijska promišljanja,kritičke analize, ali i angažman i takoslijede navedenu misiju časopisa. Isto tako,kroz metodologije, posebno u tekstovimaJasmine Husanović i Milice Tomić ili analitičkei angažirane tekstove Adriane Zaharijević,nude se novi i inventivni pristupiu stvaranju povezanosti između aktivističkogi teorijskog znanja, između svakodnevnicei političkog i tako otvaraju mjestaza isključene i daju čujnost različitim glasovima.Citat koji možda najbolje sumirau čemu je vrijednost ovih izdanja i zaštobi bilo važno nastaviti na njihovu tragu:”Naše viđenje feminističke teorije/prakseutemeljeno je na političkom zahtevu solidarnostii jednakosti u procesu proizvodnjeznanja i nove društvenosti, koji je mogućeostvariti upravo i jedino feminizmom(uz opasku da je feminizam godinama biopogrešno označavan kao partikularna ideologijau odnosu na pojam lažnog univerzalizma)”.