demokracija u izraelu? - Zarez

Knjigezarez, xiv /328, 16. veljače 2012. 38Balast banalnostiRoman je intrigantno dislocirao okvir fikcionalizacije ovdašnjih predratnihi poslijeratnih tranzicijskih procesa. Šteta što u njega onda nije uspio upisati izanimljiviju pričuBoris PostnikovPripovjedne strategije Sjetve soli, četvrtogromana bosanskohercegovačkogpisca Muharema Bazdulja, sastoje sevelikim dijelom u finoj eskivaži predvidljivog,“prvoloptaškog” tretmana središnjih motiva.Pišući o poznatom skandalu iz zime 1986. godine,takozvanom “fašističkom rođendanu”,na kojem su se okupili brojni danas poznatiumjetnici i novinari, a tada studenti, pa tulumariliuz filmove Leni Rieffensthal, pjesmeLili Marlen i pripadajuću naci-ikonografiju(koja je uključivala vojne uniforme i nekesasvim bizarne detalje poput majonezomiscrtanih kukastih križeva na sendvičima),većina bi autorica i autora, vjerojatno, iskoristilasimbolički potencijal poznatih imenai ideološku potku pa napisala beletriziranipublicistički prikaz “slučaja”. Bazdulj, međutim,taj događaj pokušava nenapadnoi funkcionalno uklopiti u radnju, a imenasudionica i sudionika diskretno prešućuje(iako je roman, zanimljivo, posvećen jednomod poznatijih posjetitelja “fašističkežurke”, Miljenku Jergoviću). Pišući o likukoji se danas, nakon tridesetak godina, vraćaiz Beograda u Sarajevo, grad u kojem je završioosnovnu i srednju školu sedamdesetihi osamdesetih, većina bi zasigurno oslonilanarativno težište na ratne godine, insistirajućina eksplikaciji razlika nekadašnjeg i sadašnjegSarajeva; kod Bazdulja, višedesetljenoizbivanje lika služi, doduše, kao mehanizamočuđenja novih imena ulica, novih običaja inove arhitektonske vizure grada obilježenegolemim neboderima izgrađenima malezijskimnovcem, ali politička je dimenzijauglavnom povučena u drugi plan, otvarajućiprostor igri asocijativnog ulančavanjasasvim intimnih, melankoličnih refleksija ireminiscencija. Ova intimizacija prošlosti,treba dodati, povremeno do te mjere naturaliziraposlijeratnu islamizaciju Sarajeva, dapostaje ideološki sumnjiva. Bez obzira na tuprimjedbu, Sjetva soli očito, premda napuštaneke ambicioznije kompozicijske zahvate izS jedne straneneinspirativnamimetička “baza”koja “efektrealnosti”proizvodi popisomnamirnica izdućana, s drugemutna metafizička“nadgradnja” kojaispripovijedanazbivanja otkupljujelogikomsolipsističke hipersemantiZA cije ihipersentimen talizacijeprethodnih Bazduljevih romana, nastavljavrlo dosljedno razvijati autorsku poetikuobrubljenu sentimentalnošću, suptilnošću igustim tragovima pasioniranog čitanja.Rasuto zrnje Već je naslov intertekstualnimig na grčki mit o Odiseju, kojije pokušao izbjeći odlazak u Trojanski ratsijući svoje oranice solju kako bi se pričinioludim. Taj je motiv krovna metafora životapripovjedača Janka Aleksića: njegovih ječetrdeset i nešto godina prošlo uglavnom,lamentira, u sijanju soli, uzaludnim i destruktivnimnapuštanjima i odustajanjima od prijateljstava,ljubavi, sjećanja. “Ništa više nestoji na putu konačnom sparušivanju našihživota”, zaokružuje u mottu romana taj rasuti,dekomponirani život citat Ismaila Kadarea.Nepunih pet dana koje Janko provodi u Sarajevupostaje onda vremenskim okviromanaleptičkih svođenja računa izgubljenogvremena. Povod je njegova dolaska/povratkasmrt Mladena, najboljega školskog druga, skojim je zajednički prolazio mutne i, povremeno,mučne inicijacijske neminovnosti predadolescentskihgodina: Bazdulj upečatljivoskicira mikrosocijalne generacijske kodove iodnose koji su se u njima razvijali. Na Mladenovupogrebu, Janko sreće MuharemaBazdulja, pisca i novinara Oslobođenja, likkonstruiran na brojnim i nepogrešivim autobiografskimsignalima. Njihova skorašnjazajednička večera završit će pričom o “fašističkomrođendanu”; tamo je, doznajemo, bioi Mladen, a kasniji medijski progon i policijskaisljeđivanja omladinki i omladinaca kojisu skrenuli sa službenog ideološkog kursapostali su glavnim razlogom kraja dječačkogprijateljstva. Rekonstruirajući idućega danaonodobni medijski tretman tog skandala uarhivi Oslobođenja, kamo ga je Bazdulj odveo,listajući stare brojeve novina i čitajućičlanke, inače ekstenzivno citirane u samomromanu, Janko s dvoipoldesetljetne distancezačuđeno proučava tada neupitan diskurzivniokvir stvarnosti, a sada samo anakron,ridikulozan sklop ideoloških fraza i poštapalica.U završnoj epizodi, on provodi večer sMladenovom sestrom, svojom nekadašnjomsimpatijom, a njihova kasnonoćna šetnja inekoliko poljubaca nevina su posveta propuštenimživotnim prilikama i neostvarenimčežnjama; preostaje povratak u Beograd, udobro uvježbanu rutinu svakodnevice, bezkatarze, bez preokreta i bez razrješenja, s teknekoliko novih valera nostalgije, još nekolikorasutih zrna soli.Koncipirana kroz implicitan, ali znakovitodmak od očekivanih matrica eksplikacijerazdoblja dekadencije kasnog socijalizma,bez ozbiljnijih otkliznuća linijama manjegnarativnog otpora prema utješnoj izvjesnostičvorišta kolektivnih identifikacija, suzdržavajućise od eksploatacije razvikanogslučaja “rođendan”, Sjetva soli pretendira,dakle, na bolje društvo rafiniranijih, probranijihnaslova postjugoslavenske proze. Postoji,međutim, nekoliko razloga zbog kojih se unjemu neće naći.Bez motivacijske plauzibilnostiZa početak, naizgled irelevantankuriozitet s uvodnih stranica romana.Odlazeći iz Beograda zavejanog gustim“decembarskim snijegom” u Sarajevo,Janko na aerodromu razmišlja o provincijalnostisrbijanske metropole, preciznoodraženoj na ekranu s destinacijama avionskihletova: one se, kaže, “svode na glavnegradove susjednih država i nekadašnjihosvajačkih imperija”, dok u zbilja velikimzračnim lukama “najave polazaka i dolazakaliče na ponudu sportske kladionice:tu su Tel Aviv i Košice, Barcelona i Krakov,Temišvar i Hamburg, Liverpul i Kijev”. Natrenutak se pokoleba, vidjevši najavu leta zaukrajinski Donjeck, ali odmah shvati kakoje to čarter linija za nogometaše kluba Šahtar,koji to veče “na Partizanovom stadionuigra posljednje kolo UEFA lige” – detalj,dakle, postaje samo dodatnom potvrdombeogradskoga provincijalizma. I ne bi uovom usputnom mikroesejističkom potezubilo ništa sporno – naprotiv, opservacija jesvježa i relativno duhovita – da nije nezgodnečinjenice: Šahtar nije s Partizanomigrao u prosincu, nego u studenom, nijebilo posljednje, nego pretposljednje kolo,i nisu se natjecali u UEFA ligi, nego u Ligiprvaka. U romanu koji pretendira na mimetičkuvjerodostojnost, a pripovijeda galik koji se razmeće poznavanjem ponudesportskih kladionica, ovakav gaf ipak nemora biti razlog za ozbiljniju zamjerku – nijega, uostalom, primijetio nitko od kritičarkii kritičara koji su do sada pisali o Sjetvi soli– pa ga se lako može svrstati među onanepotrebna čitateljska cjepidlačenja kojapronalaze opskuran užitak u tome da autorauhvate u faktografskom raskoraku. Paipak, on je sasvim zgodan simptom nedorađenostiBazduljeva romana; objavio ga je,uostalom, tek koji mjesec nakon događajao kojima u njemu piše, i ta je užurbanostostavila neke nezgodne tragove u tekstu.Posve je neuvjerljiv, recimo, ubrzani i ovlašnipripovjedni prijelaz preko Jankova susretas kolegama iz razreda, nakon što se nisuvidjeli više od dva desetljeća: čini se kaoda pripovjedač nestrpljivo žuri prema događajimakoje je zamislio kao “središnjutemu” romana. Niti njegova potresenost išokiranost pokretanjem priče o “fašističkomrođendanu” ne čini se sasvim opravdanom– riječ je, ipak, o događaju koji se zbio prijeskoro dvadeset i pet godina, a prekidi srednjoškolskihdječačkih prijateljstava, poputnjegova i Mladenova, ipak prije spadaju uformativne neminovnosti standardnih socijalnihinicijacija u svijet “odraslih” nego uizvanredna, traumatična iskustva. Utoliko,Jankova pomalo pretjerana reakcija u razgovorus “autobiografskim” likom novinaraBazdulja, kada mu ovaj počne pričati o bizarnomnaci-skandalu, čini se kao nespretani grub narativni šav kojim se rukavac radnjeposvećen istraživanju novinskih arhivatog slučaja uvodi bez osobite motivacijskeplauzibilnosti.Katalog efemernosti I dok seprigovori poput ovih mogu svesti na načelnidojam izostanka minucioznijeg i pažljivijegrada na tekstu, onaj najozbiljniji tiče sesame Bazduljeve autorske poetike. Realističnostnjegova pisma, naime, jedna je odmanje intrigantnih mogućih varijacija mimetičkogmodela: kroz cijeli smo rom an,Muharem Bazdulj, Sjetva soli; EPH iNovi liber, Zagreb, 2010.nefunkcionalno i prilično zamorno, obavještavanio sitnim detaljima baš svakogobroka glavnog lika, svake njegove narudžbeu kafiću, o nizu nezanimljivih usputnihsusreta i razgovora: težak balastbanalnosti svakodnevice opterećuje pripovjednitok i otupljuje čitateljsku pažnju. Nataj je katalog lako zaboravljivih efemernostigastronomsko-ugostiteljske provenijencijeonda nakalemljena refleksivna sentimentalizacijazbilje, svedena uglavnom na tankoćutnudetekciju svakodnevicom skrivenihniti i značenja koja pridaju smisao sasvimosobnom iskustvu pripovjedača, uokvirujućiga, deklarativnoj raspršenosti njegovaživota usprkos, u koherentnu cjelinu: dobarje primjer variranje lajtmotiva višeznačnogstiha Osipa Mandeljštama kroz cijeli roman.S jedne strane neinspirativna mimetička“baza” koja “efekt realnosti” proizvodipopisom namirnica iz dućana, s drugemutna metafizička “nadgradnja” koja ispripovijedanazbivanja otkupljuje logikomsolipsističke hipersemantizacije i hipersentimentalizacije:ako se Sjetva soli i izdvajaiz matice aktualnih neorealističnih zahvatau postjugoslavensku sadašnjost i bližu prošlost,onda to ipak, čini se, govori više ospomenutoj matici nego o samome romanu.Najviše što se o njemu može reći jest da gaspisateljski rafinman ipak uvrštava u gornjupolovicu romaneskne produkcije posljednjihgodina i da je intrigantno dislociraookvir fikcionalizacije ovdašnjih predratnihi poslijeratnih tranzicijskih procesa. Štetašto u taj okvir onda nije uspio upisati i zanimljivijupriču.