demokracija u izraelu? - Zarez

Knjigezarez, xiv /328, 16. veljače 2012. 37Svijet je konclogorPisac koji piše jednu jedinu knjigu, kojeg tjera uvijek jedan isti bijes, ali neponovljivoDario GrgićKada je Basara ulazio u književnostjako se puno govorilo o dokumentarizmu.Ispovijest i dokument.To su trebale biti jedine književne formevrijedne pažnje. Kod Basare se radi o dokumentarizmu,ali to je dokumentarizamimaginacije. On je pisac erudit, no njegovase erudicija jednako naslađuje teorijamazavjere kao i rafiniranim Nietzscheovimaforizmima. Kada piše povijest Srbije (uromanu Početak bune protiv dahija), on većnakon prvih nekoliko stranica uranja u onirizami piše oniričku povijest – ne zanimaga historijski utvrdivo horizontalno gibanjeduha u povijesti, nego vertikalni uspon (ilisunovrat) istoga. Njegove se knjige baveonim čega nema, onim čije postojanje nemožemo egzaktno dokazati, a što na vrlosnažan i uvjerljiv način određuje sve štose zbiva.Basara, u biti,jednostavno iprilično realnogleda nastvari. Svijet jekoncentracijskilogor, zamaskiranu ugodan životNietzsche i Staljin Njegova jeknjiževnost divlja, onako kako su, ako jeza vjerovati starim zapisima, bili “divlji”Indijanci. Zapis iz predaje Hopi Indijanacakao da je izašao iz Basarine ruke: “NarodHopi živeo je nekada u Palatkvabi. I, malopo malo, narod se iskvario. Ljudi počeše dalenstvuju i da se po čitav dan kockaju; ženezapustiše svoje poslove i posvetiše se igri.Zavladalo je opšte ludilo i nered. Poglaviceviše niko nije slušao, a uskoro i njih obuzeopšta bolest bezbrižnosti”. U Srcu zemlje(Laguna, Beograd, 2011.), gdje mu je glavnijunak Nietzsche, ovaj vehementni junak zapisuje(i to nikom drugom nego sestri, kojuje “pravi” Nietzsche prezirao) kako je živočudo što se u Njemačkoj nije ubio, što nijeni pomislio na samoubojstvo, jer “to gdemi živimo nisu gradovi nego udžbenici geometrije”.To nije pobuna protiv reda, negoupozorenje da je takav svijet idealan poduvjetom da su ljudi kockasti ili romboidni.Basarin brkati njemački filozof za glazbu(koju je ovaj obožavao, čak je i skladao)kaže kako ona, za razliku od poezije koja seobraća srcu, opći jedino sa strastima. Kolikogod bila rafinirana, glazba ne može prenijetini najbanalniju poruku (tipa: odi u sobu idonesi mi šešir).Sam Basarin Nietzsche kontrapunktiranje Staljinu. Staljin nosi ničeovske brčine,filozofovi su lažni; ispod ovih kazališnihuzgaja se hitlerovski tanki brčić. Nietzschepati, a Staljin nanosi patnju. U romanu sepojavljuju Lou Andreas Salome i Paul Ree.Ree je utjecao na filozofa u vrijeme kadaje pisao Ljudsko, odviše ljudsko, a Salomemu je dala korpicu na prošnju. Atatürk čitanjegove knjige i reformira tursko društvo.Richard i Cosima Wagner prisutni su krozskatološke seksualne igrarije Friedricha iCosime. Lou dlake na spolovilu fazonirapo uzoru na Nietzscheove lažne brkove.Basara je bio konzul na Cipru, gdje se radnjadogađa, i gdje Nieztsche nikada nijebio. Srbi roman čitaju u križaljci: Cipar =Srbija, Wagner = Šešelj, Nietzsche = Milošević.Roman je parodija, osjećaj za svijet unjemu je špenglerovski, a sam autor je brzkao munja. Pisac je to koji uspijeva sačuvatiodnos prema svijetu kao prema tajni, a nekao da postoje tabu zone pa će vas sad on,tretirajući ih, skandalizirati. Njega određujumetafizički humor i ezoterička ironija, a nesocijalne zabrane. Tako je pisao i povijestsrpske književnosti: Looney Tunes (Laguna,Beograd, 2009.) i Sveta mast (Laguna, Beograd,2010.). Srbi imaju Velikog Disidenta(Dobrica Ćosić) i gomilu malih pisaca kojibi svi da budu “Kiš posle Kiša”. Sada ću jada budem Kiš, ultimativni je motto. Doduše,slično je i s ove strane Drine. Kaoi s tim Velikim Disidentom, koji se u naspojavljuje u inačici Hrvata prije nego jebilo samostalne Hrvatske, što je notornalaž, jer su uglavnom visili po komitetima.Ali, naglašavaju oni, kao iredenta.Antimodernizam plus BaudrillardPovijest srpske književnostiodvija se po zabitima zavijanima snijegom,gdje Basara s ekipom održava književne večeri.Najbolji poznavatelji te književnosti suučiteljice iz provincije. Disidentizam disidenataje debilizam polutalenata. Autor o sebipiše s ironijom koja često prelazi u parodiju.Basara je pronašao način da o temeljnimstvarima progovori zanimljivo. Za njega jepolitika maska, kao i sve drugo. A temeljnisvjetonazor mu je antimodernizam plus Baudrillard.Sam na jednom mjestu piše kakoje znao da nije lud kada se napokon preveloSpenglera, Evolu i Baudrillarda, kojeg očitočita na pravi, dakle satirički način. Baudrillardje jedan od ključnih satiričara epohe.Nešto kao Swift, nekoć. Humor je moždajedini sastojak književnog djela po kojemuse na imaginativnoj kladionici književnihdjela za vječnost može procjenjivati šanseknjiga u vremenima koja dolaze. Ruka kojane zna narisati karikaturu lako bi moglo bitida je ruka lišena dara. Basaru očito iritirafašizacija društva – to nema veze s pričamao partizanima i onima koji to nisu bili, negoon nastoji ući u dekodiranje temelja totalitarizma.Totalitaristička društva, zapisuje,odlično organiziraju prometne veze, otvarajutoalete, pometu gradove, ukinu luksuzkao osnovno mjerilo života, ali sve ubrljajurasnim teorijama i praksama. U romanuMein Kampf (Laguna, Beograd, 2011.) radnjase događa u bolnici, koja valjda simboliziraoboljelost kompletne šire zajednice.Basara, u biti, jednostavno i prilično realnogleda na stvari. Svijet je koncentracijskilogor, zamaskiran u ugodan život. “ČitavZlatibor je veliki koncentracioni logor kojise od nacističkih razlikuje samo po tomešto su smeštaj i hrana nešto bolji, ali samozahvaljujući tome što se papreno naplaćuju.”Šibicarska tehnika Kao i: “Nevoljaje sa totalitarnim doktrinama u tomešto dobre stvari upotrebljavaju u loše svrhe.Uzmimo nacizam. Nikakav profit, samo zadovoljavanjepotreba! Nikakvo skitničenje,Svetislav Basara, Mein Kampf,Laguna, Beograd, 2011.; Srce zemlje,Laguna, Beograd, 2011.; Sveta mast,Laguna, Beograd, 2010.; LooneyTunes, Laguna, Beograd, 2009.I u Mein Kampfu sespominje Nietzschea:da se rodio u Srbiji,završio bi kaoseoski učitelj, apoludio bi već udvadeset petojnikakve političke partije, nikakvi sindikati,nikakav hleb bez motike, nikakav ekspresionizam,nikakve orgije. Posao i zdravstvenoosiguranje za sve. Dotle je sve u redu.Ali onda dolazi rasna teorija, politika lebensraumai Holokaust. Tu već počinje ludilo”.Ide Basara i dalje: ludilo je ovaj naš život usamo tri dimenzije. Čak i zatvorska ćelijaima četiri zida. A društvu se na čelu nalazipredsjednik koji je kombinacija “čistačice,veterinara, socijalnog radnika, školskog psihologa,zadušne babe i devojke za sve”. Sveje podređeno luksuzu, a na noćnim ormarićimaBiblija i na zidu raspelo, kao da “Isusnije umro na krstu, nego u Hajatu”. “Imbecilnost”,na koncu, “ovde nije bolest negopolitički sistem”. Iza Basarine šibicarskespisateljske tehnike – to je ono kada vasfrajer pita ispod koje kutije šibica je kuglica– ispod njegove stalne promjene tempa iteme, ispod svih njegovih umnažajućih digresijane stoji samo potreba da se jedannačin života prokaže kao neljudski i ismijesvim sredstvima, nego i svojevrsni antimodernističkipostmodernizam. Basara je aktivnosudjelovao u polemikama izmeđuurbane i ruralne spisateljske struje u domovinii dobro je branio – na svoj opaki, prevrtljivii brzi način – boje postmoderne. Ato je, je li, ono kad nemaš boju. Pogotovone lokalnu boju. Slika Srbije prekovana uBasarinoj radionici sliči na Hrvatsku, sveje to tu negdje, jedino što mi Basaru za trkunemamo: naši su pisci na smrt ozbiljni, kaoKierkegaard. On je pisac koji piše o nacifikacijikoju su u nas (i u njih) lukavo nazivalidemokratizacijom, a sve podvodi pod zajedničkinazivnik kretenizacije. I u MeinKampfu se spominje Nietzschea: da se, pišeBasara, rodio u Srbiji, završio bi kao seoskiučitelj, a poludio bi već u dvadeset petoj. UHrvatskoj bi dogurao do Akademije, a ludbi se rodio. Lud i glup, dakle potpuno dosadan.Čime se nikome ne daje alibi. Basaraje pisac. Nije ništa drugo, ništa veće, alibogme ni ništa manje od toga. On takođerkao da je pisac jedno dvjestotinjak godina.Potpuno neiskvaren vlastitim podlostima,kao i podlostima učevnih kružoka, što svojegeneracije, što općenito. I koji piše jednujedinu knjigu, kojeg tjera uvijek jedan istibijes, ali neponovljivo.