demokracija u izraelu? - Zarez

KAZALIŠTEzarez, xiv /328, 16. veljače 2012. 35U mnoštvu glasovaprevladava šutnjaUz dvije srpske premijere: predstavu Važno je zvati se Ernest u režiji Nikole Zavišićate Život je san u režiji Slobodana Unkovskog u Narodnom pozorištu u BeograduNenad ObradovićO, malen je dar nam dan, jer sav život - toje san, a san su i sami snovi.— Pedro CalderónJedan od najintrigantnijih pisacasvjetske literature, Oscar Wilde,princ ljepote i zabave, u svojim jedjelima propitivao sasvim novo razdobljeengleskog društva koncem 19. stoljeća.Poznat po dramskim i esejističkimdjelima, Wilde je bio oštrouman kritičardruštvenog stanja i arogantne vlastiviktorijanskog društva zbog čega je bioomražen i progonjen. Iako su kasnije generacijeOscara Wildea prigrlile kao nezamenljivogknjiževnog klasika, stilskogperfekcionistu i umjetnika ekstravagantnogstila, koji je prema Borgesu uvijekbio u pravu, u vrijeme njegova života bioje prezren, omalovažavan čak i zatvaranzbog svojih stavova i homoseksualnosti.Postojalo je nešto jako britko u njegovomknjiževnom jeziku i djelovanju, neštošto je odavalo društvene anomalijei razotkrivalo turobnu tjeskobu, te nečudi da je dugo, čak i poslije otvaranjagranica svijeta početkom 20. stoljeća,ostao bojažljivo prisutan, prezren od Crkvei političkih režima. Postavlja se pitanjekoliko su stavovi krutog religijskogsvjetonazora i omalovažavanja Wildovadjela bili ispravni, budući da je sam propovijedaojednakost i ljubav držeći da jesvaka individualnost jedinstvena, ali dasmo na zemlji svi jednaki i jedni drugimapotrebni. Takva stajališta Wilde iznosi upomalo zaboravljenom eseju The Soul ofMan Under Socialism, gdje se priklanjasocijalizmu, povezujući čovjeka, Krista ibuduće generacije u jednu ravan, stavljajućiKristovu individualnost kao inspiracijuza budući život. Pored političkih ietičkih eseja Wilde je stvorio dva djela,Slika Doriana Greya i Važno je zvati seErnest, iz kojih izvire oštar, fulminantivanjezik, gdje se ponajviše prepoznaju ipiščeve osobenosti.Podvojenost u kostimimahodajućih manekena KomedijaVažno je zvati se Ernest doživjelaje brojne izvedbe, kazališne i filmske, tepostala Wildeovo najpopularnije i najizvođenijedjelo. Za ovu komediju moglibismo reći da ponajviše odiše Wildeovimduhom i kreativnošću, te da iz nje možemou velikoj mjeri upoznati Wildeovuindividualnost. Važno je zvati se Ernest,komedija koja kritizira društvene normei gdje se raskrinkavaju moćni vlastoidršcii prepotentni moćnici, premijerno je izvedena,14. siječnja, na sceni “Raša Plaović”Narodnog pozorišta u Beogradu. Redateljpredstave Nikola Zavišić u jednom intervjuubeogradskom dnevniku Danas kaže:“Važno je biti iskren: The importance ofbeing Ernest! To je očigledna Vajldovaigra rečima, ironija koja treba da kosnenjegove likove koji su svi do jednog, bardvolični, toliko lažljivi i nepošteni. S drugestrane, oni jednostavno moraju da krijupravi identitet, svoje težnje. Prinuđeni suU zemlji u kojoj se vlast arogantno ibeskompromisno obračunava sa radnicima,gdje studenti nemaju osnovna prava naškolovanje, gdje je izražen financijskijaz između siromašnih pojedinaca imoćnika na vlasti, režirati Calderónabez određenih političkih smjernica kasadašnjosti zaista je bespotrebnoda se kriju iza veštačkih konvencija da bizataškali šta zaista misle. Ernest na engleskomima brojna duboka značenja kojasu naprosto neprevodiva na srpski. Svi suspremni na sve, da se odreknu identitetada bi se zvali Ernest – to je najbanalnijismisao koji otkriva intrigu i zaplet ovekomedije. Ljudi lažu i mažu sve vreme,predstavljaju se kako žele i kako drugi želeda oni budu predstavljeni i viđeni jer je todruštveno prihvatljivo.” Njegovi motivisvakako su jako važni, čak neophodni,u opštoj bestijalnosti društva, pojačanojagresiji i nasilju i turobnoj homofobiji kojanas okružuje. Ipak od velikih riječi nasceni Narodnog pozorišta u Beogradu nijeostalo gotovo ništa vrijedno pažnje, niti semogla osjetiti stvarna potreba za raskrinkavanjemovdašnjih, lokalnih foliranata.Centralni motiv Wildeove komedijeostaje dvostruki život kroz zamenuidentiteta, te izvan toga redatelj Zavišićne ide daleko. Naime, glumci predstavekreću se kao po manekenskoj pisti izgovarajućiWildeove rečenice koje počestozazvuče karikaturalno i bespotrebno. Unekoliko navrata motivi se ponavljaju,rečenice ostaju nejasne te se za dva sata,koliko predstava traje, osjećala suštinskaneiskroištenost Wildeova jezika, bezikakavih ironičnih ili kritičnih scenskimmomenata. Redatelj je veliku pažnju pokloniododatnom ocrtavanju lažnih i arogantnihlikova, što je stvorilo kontaefekatdoimajući se kao prenaglašeno uobličavanjelikova koje smo upoznali i koji suna sceni kako bi publici predali vlastitoumijeće, Wildeovim jezikom. Pored prenaglašnihlikova, redatelj Zavišić krozodnos Johna Worthinga (Nenad Stojmenović)i Algernona Moncrieffa (MilošĐorđević) prikazuje homoseksualni par,čiji izlivi nježnosti i arogancije poprimajucentralno mjesto njihova odnosa. To svakakomože ukazivati na današnju percepcijuhomoseksualnih parova ali i (ne)namjerno “gurnuti” priču u opštu banalizacijuistog pitanja, kroz karikiranje ineduhovite momente.Od glumaca najzapaženiju ulogu ostvarujeNenad Stojmenović, koji se točno ijako efektno snalazi u zadatoj mu ulozi.Stojmenović se posebice inspirativnoostvaruje u kostimima (kostimografkinjaBojana Nikitović) koji doprinose njegovomglumačkom izričaju, dajući mu uisto vrijeme komičan i kritički efekt. Jasnoje da šareni, efektni, jarki i karikaturalnikostimi mogu doprinijeti pozitivno ovojpredstavi i ponekom glumcu (N.S), ali inaškoditi glumcima koji na sceni opstajuzahvaljujući kostimima i scenografiji, ukoju i sami zapadaju i ne uspjevaju pronaćiput do sopstvene glumačke iskre.Vrijeme je da se probudimoŠpanjolski dramski pisac Pedro Calderónde la Barca svoje najpoznatije djelo Životje san napisao je 1635. godine, potencirajućimnoštvo pitanja i dilema od kojihcentralno mjesto zauzimaju odnos vlastii slobode. Poznat po raskošnom i metaforičkomjeziku, u svojim dramama Calderónse bavi mnoštvom dilema koje su gamučile, pružajući čitatelju (ili gledatelju)galeriju nesretnih, okrutnih ili komičnihlikova, zarobljenih u sopstvenim odajamaneostvarenog života. U drami Život je sanpisac u tri čina propituje granicu izmeđuvlastita izbora i onoga što nam propisujesudbina. Poljski kraljević Sigismund, kojije zatvoren u kuli zbog proročanstva daće biti okrutni tiranin, u ovom djelu postajeinspiracija za svakog od nas. Kolikosmo zarobljenici vlastitim izborom, a kolikosmo to zahvaljući drugima? Imamo lipravo biti slobodni, iako nam sudbina propisujenešto drugo? Da li se plašimo slobodeili je sebično čuvamo samo za sebe?Što se događa kada postanemo slobodni?Redatelj Slobodan Unkovski dramuŽivot je san postavio je na scenu Narodnogpozorišta u Beogradu. Predstava, najavljivanakao jedna od najvažnijih premijerau ovoj sezoni, dočekana je sa mnoštvommedijskih najava i prikaza. Redatelj Unkovskiovu je dramu režirao čini se, ipak,sasvim neopterećen suštinom, za šta seprilikom gledanja ove predstave nije mogaoizvući valjano objašnjiv razlog. Nasceni su zaigrali neki od najznačajnihglumaca mlađe i starije generacije, tekstPedra Calderóna ima puno potencijala zaaktualno i kritičko sagledavanje stvarnostikoju živomo, a mi ipak imamo predstavukoja nam puno toga prešućuje i gotovokroz maglu nagovještava. Predstava Životje san, u viđenju Slobodana Unkovskog,doima se kao estetski spektakl u koji nisuuključena Calderónova propitavanja vlastiniti politike, ali ni sudbine i slobode. Toje razlog da ova predstava nema jasnu poruku,a ne može je ni imati bez osvrtanjana neka od ključnih Calderónovih političkihpropitivanja. Tako na sceni dobivamosladunjavu priču o mladom kraljeviću sablještavim i nepotrebnim scenskim prostoromkoji više zamara nego što govori.Glumci u predstavi progovaraju bez dubljezaokupljenosti što osobito dolazi doizričaja u slučaju mladog kraljevića (NikolaRakočević), prenaglašenim govorom,stavom i upadljivom zanesenošću kojadivulgira duboku nesigurnost.U zemlji u kojoj se vlast arogantno ibeskompromisno obračunava sa radnicima,gdje studenti nemaju osnovna pravana školovanje, gdje je izražen financijskijaz između siromašnih pojedinaca i moćnikana vlasti, režirati Calderóna bezodređenih političkih smjernica ka sadašnjostizaista je bespotrebno. Gotovo suvišno.Ovo što danas živimo, kako rečeCamus, “sasvim je zanimljivo, što će rećitragično”.