demokracija u izraelu? - Zarez

KAZALIŠTEzarez, xiv /328, 16. veljače 2012. 34Žeđ Filipa LatinoviczaUz premijeru predstave Latinovicz, povratak redatelja i dramaturga MladenaVukića, prema Krležinu romanu Povratak Filipa Latinovicza. Premijera održana uMuzeju suvremene umjetnosti, Zagreb. Produkcija: Kazališna udruga KUFER, MSU iEurokazNataša GovedićKad je 1929. godine Magritte naslikaosvoj ciklus Riječi i slike, pokrenuvšiniz pitanja o tome zašto ježenska cipela potpisana “La Lune”, a muškišešir imenicom “snijeg”, tradicionalni odnosknjiževnosti i slikarstva, prema kojemu su upitanju sestrice koje skladno objašnjavajui pojačavaju posebnosti svake od njih (pričemu je slika u klasičnim teorijama umjetnostivezana za simultanost percepcije, dokje tekst vezan za postupnost ili linearnostprimanja informacije), prerastao je u nekuvrstu permanentne pobune prema ideologijirazdvajanja slikovnog i verbalnog znaka.Istina je da su već George Sand i Emile Zolapisali o slikovnosti svog rukopisa, kao što sui Delacroix i Monet inzistirali na tome daslika bilježi sintaksu pokreta, ali tek su ranedekade 20. stoljeća stigle do iskustva premakojem pojedine umjetnosti nikako više nisu“zasebne niše” s odijeljenim povijestima iinherencijama, čiji je maksimum obostrano“ilustriranje”. Baudelaire je, recimo, slaviomogućnost da jedna umjetnost može u potpunostizamijeniti drugu ili se s njome izjednačiti(stopiti) do te mjere da se obje (iliviše njih) odjednom utječu istim izvorima,obnavljajući principe i vlastitog i međusobnograzumijevanja. I Miroslav Krleža vrloje točno zabilježio vlastitu klasifikacijskukrizu po pitanju slikarstva i književnosti uromanu Povratak Filipa Latinovicza (1932).Riječ je o tekstu koji je dodatno zanimljiv ikao protuteža Krležninu deklarativnu stavukojim se zauzimao za primat figurativnogslikarstva nad različitim modernističkim eksprimentima.No kao pisac se, zanimljivo,ponašao točno onako kako je zamjerao slikarimaapstraktnih kompozicija: opetovanoje kršio fotografsku dokumentarnost objekta.Manjak slikarske inspiracijeU režiji Mladena Vukića, Latinovicz (HrvojeKlobučar) je slikar s užasnim osjećajemda su mu sve boje počele blijediti, kaoda je u pitanju gubitak vida, kao i s dubokompotrebom da zadrži prvotni intenzitetsvog viđenja. Predstava se otvara tekstomo bojama, glumcem u crnini koji istupa natamnu i praznu pozornicu iznad koje se laganoljuljaju plohe apstraktne kompozicijePafama (1922) domaćeg supermatista JosipaSeissela, signalizirajući da je sav ostali svijetoblika nekamo iščeznuo. Ostale su tek pomičneplohe i likovi, uglavnom zatvoreni usvojim monolozima, nesposobni iskoračiti iznevidljivih okvira koje im nameće socijalnapozornica Krležina romana. Vukić izdvaja dijeloveromana u kojima Filip razmišlja kako“zaustaviti gibanje“ boja na platnu, kako fiksiratikaos, pri tom stalno razmišljajući trebali još uopće slikati ili je glavni problem u tomešto ne znamo kako stići do istinitosti bilokojeg zabilježenog prizora. Što Latinoviczuznači slikanje? Predstava se u odgovoru nato pitanje udaljuje od predloška jer izdvajasamo moment u kojem Filip crta “grozotu” i“urlanje” gluhog djeteta, dakle višestruki paradoks:zvuk u ovoj kompoziciji postaje slikai još k tome slikozvuk osobe koja ne čuje. Iza roman i za predstavu zbilja je ključna taneobuzdanost i diskordija jednog grčevitogoduška antizvuka, multipnog slamanjagranica slike, govora i sposobnosti samoreguliranja,u čijem vrtlogu Filip ipak postižesvojevrsnu ekstatičnost svijesti i puno stvaralačkozadovoljstvo. Za ostale protagonisteromana, emocionalni odušak podrazumijevaisključivo neku formu zločina. U samomKrležinom tekstu, Filip najprije nastoji naslikati“rugobnost” pohotnog i nagog ženskogtrbuha, u njegovoj imaginaciji vezanu zarastočenost i gnjilost (namjerno koristim Krležinleksik) bilo kakve mogućnosti ljudskeintimnosti u seksualnim igrama.Višak slikarske inspiracijeU romanu Filip slika i portret svoje majke,s gnušanjem primjećujući koliko mu je teško“sakriti” ili zatomiti na slici koja polako nastajeono papagajski lažno, sebično i namještenou majčinoj fizionomiji. Slikarstvo jeza Krležina protagonista jedina mogućnostda oljušti laž društvenih prenemaganja. NoFilip u romanu ostaje vjeran slikarskom okune samo korištenjem umjetnih boja, nego ipromatranjem kolorita prirode koja ga okružuje.Primjerice, satima je zagledan u šumskosvjetlo, koje ga na svoj način hipnotizira.Njegova potreba za bojama, tu je Vukić apsolutnou pravu, isto je što i potreba da “živii osjeća” (bilježi Krleža). Nemoguće ju jefalsificirati ni zanijekati. Nevolja je u tomešto je ta potreba i osobita vrsta usamljenosti,iz koje nema izlaza. Jer Filip više razmišljao slikarskoj viziji Kristova “gađenja premaljudskom mesu”, nego o razlozima Bobočkinepodvrgnutosti muškarcima koji će jojuskoro prerezati grlo. Kao i Leone Glembay,koji škarama kolje barunicu Castelli,Filip je ili posve zatečen zločinom ili bačenu njega. Njihovo slikarstvo kao da nastajeisključivo na sudaru mržnje prema “mesu”i zova senzualnosti istog tog ljudskog mesa:Filipov se slikarski elan itekako oporavlja uBobočkinu krilu. Kako veli Krleža, Filip je odpočetne slikarske apstinencije “u posljednjadvadeset i tri dana naslikao čitav niz platna,nacrtao nekoliko stotina croquisa, impresija,akvarela, iz njega su se cijedile slike i naviralekao iz fontane”.Popiti plavu boju Klobučarev FilipLatinovicz u jednom trenutku na scenižedno ispija plavu boju iz velike prozirnestaklenke, kao da je u toj gesti sadržana nekavrsta konačnog oslobođenja. I zbilja, opiti sebojama (makar i otrovati se bojama) stalnaje namjera ovog antijunaka, čije grčevito stegnuteili stalnim tremorom oslabljene rukena sceni sebi ne daju za pravo ni sposobnost“upijanja” ni sposobnost “otpuštanja”koje traži slikarska vokacija. Poput LeoneaGlembayja, još jednog Krležina slikara s europskombiografijom i hrvatskim obiteljskimstablom zločinaca, promiskuitetnih dama iubojica, Latinovicz ne vjeruje da ima pravona svoju umjetnost. Kvaliteta Vukićeve režijesastoji se u tome što i Klobučaru i ostalimlikovima poklanja povjerenje u temeljnuljestvicu umjetničkog stvaranja, dakle u autorskeglumačke iskaze koji nadilaze i spektakl(posebno sliku kao medijski, televizijskislikopis), a i Krležinu ideologiju “smrtiumjetnosti” koja navodno više nije dostupnasagnjiloj i mutnoj ljudskoj vrsti. Svi Vukićevilikovi izlaze na scenu sa sličnim staklenkamaosnovnih boja, s time da je lik Bobočke udvojen:igraju ga submisivna, svilenim ženskimhaljinama zagrnuta i unekoliko emocionalno“poražena”, na pokretnu plohu stolića polegnutate veoma blaga i topla Vesna TominacMatačić, baš kao i prkosna, u muško odijelostegnuta i bosa Milica Manojlović. Iako suobje glumice jaki energetski fokusi izvedbe,Klobučarev slikar ne mari za njihovu prisutnostna sceni (gotovo ih ne vidi). Dvije Bobočkestoga se uspostavljaju svojim gestamai glasovima mimo narativnog “kaveza” romana,pri čemu i lice i glas Milice Manojlovićkao da nastoje rastrgati i parodirati dresuruKrležinih likova. Dva tragična kriminalcaKrležina romana, Baločanski Tomislava Martićai Kyriales Slavka Jurage, također su nasceni prisutni kao samostalni “prepričavači”vlastite sudbine, s time da su obojica vrlosugestivni u načinu na koji nasilje smatrajujedinom dimenzijom kreativnosti svojih likova.Juraga igra Kyrialesa kao čovjeka kojisvemu upućuje superioran, “miran” osmijehprezira i odustajanja, ali istovremeno šibapubliku ispovijedima o tome koliko mrzi bilokakvu plahost i nježnost – u sebi, a onda i udrugima. Tomislav Martić jednako je takonepokolebljivo uvjeren da mora posjedovatiBobočku, živu ili mrtvu, jer je inače uzaludpotrošio i ugled i imetak. I Baločanski i Kyrialeskao da su netom istupili iz Dostojevskog,obzirom na zakon samouništenja kojemu supodvrgnuti.Plač, slikarski Na samom krajudrame, koju bismo mogli odrediti kao bitkutrojice muškaraca za “ispravnu” verziju Bobočkinaerotskog portreta, Filipu Latinoviczuu interpretaciji Hrvoja Klobučara preostajesamo plač. Oči koje toliko teže bojama nakraju su ispunjene samo prozirnom tekućinomgubitka, koje Klobučar (nakon dominantneljutnje tijekom prvih etapa izvedbe)igra kao istovremeni slom i otrežnjenje svoglika. Adaptacija Krležina romana za potrebekazališta pokazuje se veoma zahvalnom: onolice koje je u stanju popiti boje i plakati zbogBobočkina završetka uspješno preživljavaopću tragediju, ali vraća se u istu točku izkoje je i krenulo: u nemogućnost stvaranja.U autorsko sljepilo. Po Krležinom mišljenju,povratak je sinonim trajnog zarobljeništva.Jer boje na kraju upijaju svoje slikare, umjestoda im otvore put prema srodno izmučenimljudskim bićima.