demokracija u izraelu? - Zarez

Glazbazarez, xiv /328, 16. veljače 2012. 31Isti, isti i zločestiNetipično za programe u kojima su ulomci većih glazbeno-scenskih djela istrgnuti izsvojih izvornih dramaturških konteksta, Bryn Terfel je u svakom odabranom brojuuspio stvoriti logičan dramaturški lûk, posebice u monologu iz Boitova Mefista i TeDeumu iz Puccinijeve TosceTrpimir MatasovićUza završne koncerte Petogmeđunarodnog violončelističkognatjecanja Antonio Janigro (3. i 5.veljače 2012.) te koncerte ansamblaIl giardino Armonico (4. veljače2012.) i bas-baritona Bryna Terfela(7. veljače 2012.)Glazbenička natjecanja, koliko godbila na više načina potencijalnokorisna mladim glazbenicima,već su u sâmoj svojoj ideji proturječna. Jer,natjecanje pretpostavlja usporedbu i rangiranjeumjetničkih dosega, koje nije mogućeegzaktno “izmjeriti” kao, primjerice,one u sportskim natjecanjima. Umjetničkostvaranje, pa i ono izvedbeno, uvijek jeizrazito individualan čin, a jednako jetako individualan i neumitno subjektivani kritički sud ocjenjivača izvedbe. Štouopće ocjenjivati? Većina natjecanja imaodredbe kojima se to precizno uređuje, patako i pravilnik Međunarodnog violončelističkognatjecanja Antonio Janigro propisujeda Ocjenjivački sud ocjenu temeljina “vrednovanju tehničkog umijeća, kakvoćezvuka, uvjerljivosti fraziranja, točnostiizvedbe, poštivanja stilskih obilježja,te osobnosti i posebno umjetničkog dojmaizvedbe.” No, kad se ti raznovrsni elementinađu u koliziji, kojem dati prednost? Hoćeli se više cijeniti urednog virtuoza ili osebujnogindividualca? Ili, da sve svedemona pitanje svih pitanja – jesu li za “umjetničkidojam izvedbe” presudnija “točnostizvedbe” ili “osobnost”?Kiselkasta lica i usiljeniosmjesi Iskustvo pokazuje da se nanatjecanjima obično više cijeni preciznosti agilnost, a manje umjetnička individualnost,i to nije nova pojava – sjetimo se,primjerice, samo čuvenog skandala s IvomPogorelićem na Chopinovom natjecanjuu Varšavi 1980. Pa, ipak, zagrebačko NatjecanjeJanigro dosad je uvijek nastojalobiti drukčije, gradeći svoj ugled na imidžu“natjecanja s ljudskim likom” – što, doduše,jest oksimoron, ali je u praksi uglavnomkoliko-toliko funkcionirao. No, činise da se i na Janigru, u njegovom ovogodišnjem,petom izdanju, štošta promijenilo.Za vrijeme proglašenja nagrada nije višebilo nekad uobičajene iskrene radosti mladihumjetnika zbog uspjeha kolega, nijebilo ni oduševljenja publike zbog svake,pa i najmanje nagrade. Umjesto toga, svjedočilismo kiselkastim licima i usiljenimosmjesima natjecatelja i uglavnom tekkurtoaznim aplauzima publike, koji nisuuspjeli oraspoložiti ni očajnički pokušajivoditeljice ceremenoje da bude duhovita.A tako bi vjerojatno bilo i da su nagradebile drukčije raspoređene, jer, budimoiskreni, ocjenjivačkom je sudu ovajput zadatak bio vrlo nezahvalan. U beskrajnedvije finalne večeri pred nezainteresiranimse orkestrom Zagrebačkefilharmonije, s kojim su se i natjecatelji idirigent Filip Pavišić nosili kako su znali iumijeli, izredao niz od šestero gotovo istihfinalista. Svi su oni manje-više urednosvladali temeljne tehničke i interpretacijskezadatke koncertantnih djela Čajkovskog,Dvořáka, Šostakoviča i Prokofjeva,ali prepoznatljivih umjetničkih osobnostitu nije bilo. Jedino je Luca Magariellou Čajkovskijevim Rokoko varijacijamaponudio nešto osebujniju, ponegdje vrlozanimljivo teatralnu interpretaciju, ali jenekolicinu tehničkih nespretnosti platiotime da je ostao bez ijedne nagrade.ZagrebačkoNatjecanje Janigrodosad je uvijeknastojalo bitidrukčije, gradećisvoj ugled naimidžu “natjecanjas ljudskim likom”– što, doduše, jestoksimoron, ali je upraksi uglavnomkoliko-tolikofunkcionirao. No,čini se da se i naJanigru, u njegovomovogodišnjem, petomizdanju, štoštapromijeniloTrećenagrađeni pobjednikČajkovskijeve Rokoko varijacije nisu donijelesreću ni finalistici Astrig Siranossian,koja je u konačnici također moralanapustiti Zagreb bez ijedne nagrade. Umeđuvremenu, laureatom je, među ostalimi za svoju izvedbu Šostakovičeva Koncertaza violončelo i orkestar, proglašenKian Soltani, inače student člana ocjenjivačkogsuda Ivana Monighettija. No, prvanagrada natjecanja i nagrada Zagrebačkefilharmonije ujedno su i jedine nagradekoje je dobio – ostale posebne nagrade,koje se dodjeljuju neovisno od ocjenjivačkogsuda, otišle su u neke druge ruke.Naime, čini se da se pojedinci i institucijekoje su dodjeljivale posebne nagrade niinače nisu vodile istim kriterijima kao islužbeni ocjenjivački sud Međunarodnogviolončelističkog natjecanja Antonio Janigro,pa su se tako drugonagrađeni Joon-Ho Shim i četvrtonagrađeni AlexanderRamm morali zadovoljiti samo službenimnagradama.Nekoliko je nagrada tako otišlo u rukeglazbenicima koji se uopće nisu ni probilido finala – Dragan Đorđević osvojio jenagrade Hrvatskog društva skladateljai Koncertne direkcije Zagreb, nagraduLjetne škole Uzmah dobio jeNing Liang, dok je obitelj Nagyza najbolju izvedbu duo sonatenagradila Ildikó Szabó.U konačnici se tako – priličnozasluženo – najvećimpobjednikom ovogodišnjegJanigra može smatrati poljskogviolončelista TomaszaDarocha. Jer, osim tek trećenagrade Ocjenjivačkog suda,on je osvojio još čak četirinagrade, koje sa sobom nosenezanemariv simbolički kapital– to su, redom, nagradaZagrebačkih solista, nagradaVaraždinskog komornog orkestra,te dvije nagrade kojesu, osim onih službenih, uvijeknajdraže njihovim dobitnicima– nagrada obitelji Janigro i ZakladeRomanini te, možda inajvažnije, nagrada publike.A to znači, među ostalim, daćemo trećenagrađenog finalistaovogodišnjeg Janigra imatičešće prilike čuti u sljedećimsezonama nego prvonagrađenog – štouopće nije loša vijest.Opasna rutina recikliranjaIzmeđu dviju finalnih večeri NatjecanjaJanigro smjestilo se jedno zvučno gostovanje– ono čuvenog, gotovo kultnogtalijanskog ansambla za ranu glazbu Ilgiardino armonico. Premda su u sastavuansambla ovaj put bila i obojica njegovihnajprepoznatljivijih članova – violinistiEnrico Onofri i blok-flautist GiovanniAntonini – umjetnički rezultati nisu bilini približno na razini onih ostavarenih zai ne baš tako davnih prethodnih gostovanjatog ansambla u Zagrebu, Varaždinu iSamoboru. Ansambl koji je svojevremeno,ako već ne revolucionirano, onda baremdobrano oživio pristup interpretaciji barokneglazbe zapao je u opasnu rutinurecikliranja provjerenih, ali možda već ipomalo istrošenih obrazaca, koji moždajoš uvijek mogu funkcionirati na talijanskomrepertoaru, ali su primijenjeni nanjemačku glazbu, nažalost, nedostatni.Netipična revija hitova I dok suvikend ispunile zvijezde koje će to moždatek postati i zvijezde koje to više nisu,trebalo je pričekati nastavak tjedna da sena istom mjestu, u zagrebačkoj Koncertnojdvorani Vatroslava Lisinskog, čujei jednu glazbenu zvijezdu čiji sjaj još neblijedi. Riječ je o velškom bas-baritonuBrynu Terfelu, umjetniku koji je kadar sjednakom suptilnošću, ali i autoritetomtumačiti i Mozarta i Wagnera, i operu iLied, i “ozbiljnu” i “popularnu” glazbu.To je potvrdio i svojim prvim zagrebačkimnastupom, na kojem je predstaviosvoj projekt Bad Boys, sastavljen od arijaraznoraznih glazbeno-scenskih negativaca.Izbor pritom nije uključivao samoočekivana opća mjesta, poput Gounonodovogi Boitovog Mefista, PuccinijevogScarpije ili Weberova Kaspara – našlose mjesta i za Weillova Mackieja Noža,Gershwinova Sportin’ Lifea, pa čak i SullivanovaRoderica Murgatroyda. Netipičnoza ovakve programe, u kojima su ulomcivećih glazbeno-scenskih djela istrgnuti izsvojih izvornih dramaturških konteksta,Terfel je u svakom odabranom broju uspiostvoriti logičan dramaturški lûk, posebiceu monologu iz Boitova Mefista i Te Deumuiz Puccinijeve Tosce.Nezanemarivu ulogu pritom je imao idirigent Gareth Jones, koji je ne samoTerfelov dugogodišnji suradnik, nego iumjetnik koji je očito i u samo nekolikopokusa u stanju izvući maksimum od Simfonijskogorkestra Hrvatske radiotelevizije– i gotovo maksimum od na opernirepertoar ipak nedovoljno naviklog zboraiste kuće. Stoga, i opet netipično za ovakverevije hitova, nakon ovog koncerta solistnije jedini umjetnik kojeg možemo samopoželjeti ponovno čuti i vidjeti uživo – istovrijedi i za dirigenta.