demokracija u izraelu? - Zarez

TEMAT: DEMOKRACIJA U IZRAELU?zarez, x1v /328, 16. veljače 2012. 27“Fašist” ovdje nije ružna riječ / Skandalozan prijedlogzakona o lojalnosti državi zastupnika Dannyja Danona / Amira HassHillary Clinton još nije ni završila izražavati svojuzabrinutost zbog onoga što se događa u Izraelu,kad je Danny Danon, taj marljivi član Kneseta iz Likuda,počeo štancati još jednu verziju svojeg popisa zakonâo lojalnosti državi (koji su u međuvremenu odbačeni):“Svaka potvrda koju država bude izdavala obvezivatće onoga koji je prima da potpiše dokument koji sadržiklauzulu o lojalnosti Državi Izrael”.Objašnjenje za to pruža nam Arutz Sheva, portal svijestima što ga održavaju naseljenici: Bez izjave o lojalnosti– nema vozačke dozvole, osobne iskaznice niputovnice. U razgovoru s Razijem Barkaijem u programuVojnog radija, Danon je objasnio da ni to nije dovoljnoda se postigne – pazite sad – “totalno rješenje”. Čak sei Barkai skoro zagrcnuo kad je to čuo.Na trenutak mogli smo biti optimistični pa pomislitida Danon ne pravi razlike na osnovi vjere ili nacionalnosti.Danon je izjavio: “Ima mnogo ljudi koji rade protivdržave koja ih štiti. Tko god nije vjeran državi ne bitrebao biti građanin”. Drugim riječima, ne bi trebali bitigrađani čak ni oni košer Židovi čija je lojalnost upitna.Međutim, odmah poslije toga Danon je pojasnio svojenamjere: “Podaci o kriminalitetu ne ostavljaju prostoraza sumnju: Arapi u Izraelu odnose se prema ovoj zemljis prijezirom. Kod njih je puno viša stopa kriminalitetanego kod bilo kojeg drugog dijela stanovništva”.Nije važno što nam ovaj prijedlog zakona govori o Danonukao osobi – na primjer, da nije učio povijest, ili daju je učio, ali zna vrlo dobro da je u fašističkim režimimadržava iznad svega; ili pak da, kao iskusan demagog, znakoliko su blisko povezani razina diskriminacije protivodređene etničke skupine i pozivanje na kriminalitetmeđu njezinim pripadnicima.Medije je već uhvatila vrtoglavica od tih prijedlogazakona, pred kojima se Jean-Marie Le Pen i njegovaNetko predloži zakonkojim se hoće osakatitineke temeljne vrijednosti.Njegovi kolege usprotivese tom prijedlogu, i zatimpredlože taj isti zakon udrugom pakovanju. Takoizgleda podjela rada međupolitičkim saveznicimakći doimaju poput amatera, pa su i prestali zamjećivatirazlike između starog prijedloga zakona i onog novogi izmijenjenog. Budući da je sadašnji prijedlog zakonausmjeren protiv Arapa, on nikoga ne uznemiruje. Međutim,pitamo se što poduzimaju odsjeci za židovskupovijest na sveučilištima, Jad Vašem ili pak muzej ukibucu Lohamei Hagetaot? Njihova šutnja ne razlikujese od opće nebrige za to pitanje, ali ona je zaglušujuća.Danonov posljednji prijedlog zakona mučno podsjećana neke prijedloge zakona iz drugih vremena. Opasnoje jednostavno ga otpuhnuti uz primjedbu kako “ionakoneće proći”. Na kraju krajeva, sustav tako i funkcionira:netko predloži zakon kojim se hoće osakatiti neke temeljnevrijednosti. Njegovi kolege usprotive se tom prijedlogu,i zatim predlože taj isti zakon u drugom pakovanju.Tako izgleda podjela rada među političkim saveznicima.Svaki takav prijedlog zakona stvara određeno ozračjei postupno navikava javnost na prihvaćanje takvogsakaćenja kao legitimne pojave. On ima neposredanučinak na ponašanje na ulicama, i uvježbava još jednuskupinu školaraca da misle kako riječ “fašist” nije ružnariječ. Svaki takav prijedlog zakona prekoračuje granicupodnošljivosti, a sama granica nastavlja se zamagljivati.Još nekoliko takvih zakona i granica će se u potpunostiizbrisati.Danonov prijedlog zakona o lojalnosti, bez obzirakoliko bio tek u začetku, nije tek vježba iz političkihznanosti. On je motiviran očitim materijalnim interesima.Taj prijedlog zakona poklapa se s nedavnim službenimizjavama kojima se demokratska borba za građanskujednakost nastoji prikazati kao prijetnja miru i sigurnosti“države” – drugim riječima, Židova kao hegemonijskeklase. Danon i njegovi kolege konstantno unapređujumehanizam svijesti – a u njihovu slučaju to je rasizam –kojim se traga za izlikama za povlašteni status što su gažidovski imigranti uspostavili sami za sebe, otimajućipritom imovinu Palestinaca kao autohtonog stanovništvaove zemlje, prema kojemu provode diskriminaciju.Rasizam se razvija zato da bi potkrepljivao i proširivaoprekomjerna prava – prava na posjedovanje zemlje (kojaje bila ukradena, i još uvijek se krade, od Palestinaca), navišu stopu potrošnje vode, na kvalitetniju stanogradnju,na veća sredstva iz proračuna, socijalu, prilike za nalaženjeposla i za studiranje, i na veće plaće. Upravo zatotakav prijedlog zakona i ima velike šanse. Židovi će iznjega izvući korist.Izvornik dostupan na: http://www.haaretz.com/print-edition/opinion/in-israel-fascist-is-not-a-rude-word-1.400445Oprema teksta redakcijska.Desni i religiozni tabor u krizi identiteta / Oprotudemokratskim tendencijama bez intelektualnog pokrića / Gideon LevyČujete li buku svuda uokolo? To galame dva jaka ivažna politička tabora. Religiozni tabor postaje sveekstremniji i ultraortodoksniji. Desničarski tabor postajesve ekstremniji i sve više nacionalistički, zapravo predfašistički.Ta dva tabora ne sliče jedan drugom samo posvojem svjetonazoru, nego su slični i po svojoj napuhanojispraznosti. To su, kako kažu, grupacije koje sad jačajuu izraelskom društvu. U stvari, to su dvije skupine kojetrpe duboku krizu identiteta.Podigni glas budući da su ti argumenti slabi, kao štokaže izreka, koja se, prema legendi, pripisuje BennyjuMarshaku iz podzemlja oko Palmaha prije osnivanjadržave (ili je to rekao Moshe Sneh iz podzemlja okoHagane prije osnivanja države), a ta izreka nije odavnobila tako prikladna kao danas.Ispraznost je prožela cijeli religiozni svijet. Već nekolikodesetljeća nije se ondje pojavio značajniji učenjakTore ili autoritet za halahu (židovski vjerski zakon), dai ne spominjemo moralne uzore. Ostala je samo sušnai sparušena zemlja. Bijedna je zamjena za to njihovodivljanje i sve dublji ekstremizam. Nedavne religioznekontroverze oko takvih pitanja kao što su pjevački nastupižena u javnosti, razdvajanje muškaraca i žena naautobusnim linijama i takozvane talibanke iz ultraortodoksnesekte Lev Tahor pokazuju svu njihovu nesigurnosti dezorijentiranost. Kad bi religiozni tabor uopće znao ukojem smjeru se zaputio, ne bi mu trebale takve opasnenepodopštine.Da imaju samopouzdanja, ne bi im trebali svi ti njihovigroteskni mehanizmi samoobrane na autobusima, mobitelimaili na ulici. Da su uvjereni u pravednost vlastitogputa, ne bi im trebale sve te njihove visoke, smiješneobrambene razdjelnice i zidovi koje sad podižu za sebekao zaštitu pred iskušenjima sekularizma.Taj tabor zapravo ne bi ni želio živjeti u zemlji kojombi upravljao židovski vjerski zakon, u kojemu bi svi njezinižitelji bili okupljeni unutar religioznog šatora. JerBaš kao i religioznagrupacija, nacionalistisada podižu galamuzato što, duboko u sebi,znaju da će ih onaj drugi,suvremeni, nemesijanski,demokratski, progresivnitabor nastaviti poslušno,slijepo i apatično nositi nasvojim leđimaoni su itekako svjesni da takva država ne bi imala šanse.Potrebna im je moderna sekularna kultura kao meta.Također su im potrebni tehnologija, vojska, ekonomskiprosperitet, uz medicinu i sustav socijalne skrbi. Potrebnaim je čak i demokracija.Bez tih stvari, oni ne bi mogli živjeti. Zato se divljakampanja koju upravo poduzimaju zasniva na pretpostavcida će ih sekularni Izrael i dalje opskrbljivati, takoda oni mogu nastaviti divljati i uzalud tragati za izgubljenimputom. Oni također znaju da je sekularni Izraelapatičan i da ga je lako zastrašiti, i da će i dalje toleriratinjihove hirove, a da pritom ni ne pisne.Desničarski tabor, pak, nije ništa manje isprazan nidezorijentiran. Ta grupacija, koja je sve snažnija, takođerpati od duboke krize identiteta. Oni znaju da je njihovsan o Velikom Izraelu priveden kraju, i zato se sadlaćaju mača i kupuju vrijeme. Njihovo vodstvo odavnose povuklo, bar retorički. Taj tabor sad se definira isključivokroz svoju mržnju prema Drugom – ljevičaru,Arapinu, strancu, demokratu, prosvijećenom građaninui zagovorniku ljudskih prava, pravednosti i mira. Čak nitaj desničarski tabor ne bi htio živjeti u nekoj vrsti Albanijeiz prošlosti, unatoč svim zakonima u albanskomstilu koje sada bezobzirno izglasava. Međutim, kad odte ideologije na kraju preostane samo mržnja i lov navještice, nema im druge nego da podjaruju te osjećajeili prestanu postojati.Pitajte samo zastupnike Dannyja Danona, Yariva Levinaili Zeeva Elkina iz Likuda kamo smjeraju i kakvomse Izraelu nadaju. Pitajte ih što će biti za dvadeset godinau ovoj zemlji ako nastavimo kročiti njihovim putem.Što bi se dogodilo da bude po njihovu, sve do zadnjeghira? Gradila bi se naselja na okupiranim teritorijima.Zatvarale bi se neprofitne organizacije. Arapi bi bilipodčinjeni. Izglasavali bi se rasistički zakoni. Usvajale bise nedemokratske odredbe, uz čitav niz drugih zabranai obrušavanja.Vjeruju li oni doista da bi takva država mogla preživjeti?To je vrlo malo vjerojatno. Baš kao i religiozna grupacija,nacionalisti sada podižu galamu zato što, dubokou sebi, znaju da će ih onaj drugi, suvremeni, nemesijanski,demokratski, progresivni tabor nastaviti poslušno,slijepo i apatično nositi na svojim leđima. Nacionalistiznaju da njihov tabor nema nikakvog sadržaja. Jedva ištai proizvodi osim mržnje koju širi oko sebe. Najveći diozadaće izgradnje društva – znanost, umjetnost, zakoni,dio gospodarstva i, zasada, vojska – na teret je onihdrugih, zahvaljujući kojima desničari i mogu nastavitidivljati bez prepreke.Izvornik dostupan na: http://www.haaretz.com/print-edition/opinion/israel-s-rightist-religious-camps-mired-inidentity-crisis-1.397941Oprema teksta redakcijska.