demokracija u izraelu? - Zarez

tura) i geologije (slojevi). To se može koristiti na binarni (digitalni) ili postupni(analogni) način, što daje suprotstavljenost samo dviju ili više (obično četiri doosam) klasa. Prvi je način jedro plebejska ili narodna spoznaja o 'nama' protiv'njih' (potlačeni/tlačitelj, nemoći/moćni, siromasi/vlasnici); Marx se njime služi usvojim aktivističkim pregledima kao što je Komunistički manifest, a posljednjuje suprotnost nakon rada na Kapitalu promijenio u eksploatirane/eksploatatorei dodao 'srednju' klasu koja oscilira između njih. Druga je učenjakov rado postojećem društvu; Marx je koristi u svojim povijesnim istraživanjima kaošto je 18. Brumaire, a Lenjin na raznim mjestima od Razvoja kapitalizma uRusiji do karakterizacije ranog sovjetskog društva. Neriješeno pitanje klasne(samo)svijesti, koje muči marksistički pristup od Marxa i Engelsa preko Lukácsai Gramscija do Lefebvrea i današnjice, tako je teško riješiti jer se nalazina raskršću Marxove revolucionarne didaktike i učenjačke preciznosti; i timeću se pozabaviti u konkretnim raspravama o Jugoslaviji.Poznato je da Marxova djela katkad neprecizno rabe pojam klase (Ollman,Marx’s 576) i, štoviše, da stapaju tri pristupa njenom strukturiranju: dihotomijski,postupni i funkcionalni, a povremeno uvode i fleksibilan ali induktivni četvrtipristup, međudjelovanje dviju ili više dihotomija (Ossowski 93), što se pretvorilou središnji marksistički postupak. Ukratko, Marx ili Engels nisu nikada izrijekomdefinirali klasu, nego su se njome služili gipko, s različitim konotacijama ovisnoo istraživanju kojim su se bavili. Pa ipak, srž pojma društvene klase, koji samnaznačio gore, predstavlja — zajedno s pojmom viška rada — svojevrsni amblemi metonimiju Marxove doktrine i svih marksističkih političkih programa.Marxova teorija klase je utemeljiteljska: “istodobno bogata mogućnostima,na neki način prilično proturječna, i nedovoljno razrađena…” (Gurvitch 6).Međutim, zahvaljujući nevoljkosti ne-marksista da prihvate eksploataciju radakao temelj, kao i različitim pogrešnim shvaćanjima među marksistima, osobitou doba staljinističke degeneracije, potaknula je brojna i nespojiva tumačenja.10teoriji i praksi nakon njih, a najjasniji izraz dobilo je u Lukácsevoj 'pripisanojsvijesti' (126 i dalje). Svijest klase je “potencijal ukorijenjen u situaciji” (Ollman,Dialectical 157), konstruiraju je različiti vanjski pritisci na temelju postojećihpretpostavki i sklonosti, često je otuđena, i ovisi o djelovanju. Izvan konkretnihmikro-povijesnih situacija “pogrešno je pretpostaviti da je bilo koja određenaklasa subjektivno i nepotkupljivo revolucionarna po sebi…” (Hobsbawm 222).Usponom industrijskog kapitalizma stupanj klasne svijesti očito raste, a odzapadne Europe 19. stoljeća nadalje ona postaje isključivije ekonomska (usp.Hobsbawm 17–18 i Lukács). Na kraju, odnos iste klase prema društvenoj stvarnosti,a time i svijest, često se drastično mijenja, ponekad čak i u kratkom roku.Uzevši u obzir točku 3 o klasama kao odnosnima, to znači da su one(posebno prije uspona fašizma) tek djelomično organizirane, na fleksibilne ipromjenjive načine. Imaju mnogo podređenih frakcija, funkcija koje se preklapajui mutnih granica. Bez obzira na to, one su 'moćna središta spontanihkolektivnih reakcija' (Gurvitch 133), izraženih u trenutačnim ideologijamai dugotrajnim kulturnim artefaktima. Svaka klasa ima svoju svakodnevnukulturu, manje ili više otuđenu od kulture drugih klasa — u nekim slučajevima,npr. u Engleskoj, na Cejlonu ili Haitiju, govore različitim dijalektima(Ossowski 152).Polanyi donosi neke važne podsjetnike na teme zaboravljene u6. marksističkoj vulgati, koja je često zamišljala praktički izoliraneentitete. Prvo, 'odnos klase prema društvu u cjelini' (163), koji definira ulogu iizglede neke klase, uključuje važne vanjske faktore — poput rata ili klimatskepromjene — koji različito utječu na različite klase. Drugo, uz duboko ukorijenjenuklasnu netrpeljivost u nekim slučajevima, u drugima postoji neospornapotreba za komplementarnim ulogama, koju su priznali svi teoretičari kojisu se također u praksi bavili politikom, kao što su Lenjin ili Weber; ustvari,uspjeh značajnog interesa bilo koje klase ovisi o savezima s drugim klasama,a time i o sposobnosti da ona formulira zajednički širi interes društva u cjelini(159). Treće, 'interese' treba tumačiti ne samo (premda uvijek i) ekonomski,nego oni itekako uključuju faktore kao što su usporedni status i sigurnost(161-62; usp. Hobsbawm 222).Nakon ovih razjašnjenja, odlučio bih se za operativno korištenje slijedećihelemenata iz Gurvitcheve definicije (116): Klase su stvarno-postojeće, velike,supra-lokalne društvene skupine koje karakterizira snažni upliv na živote njihovihpripadnika, djelomična otvorenost prema novim pripadnicima, isključivost premai suprotstavljenost drugim klasama u istom prostor-vremenu,više-funkcionalnostčiji su središnji faktori ekonomski i strukovni uvjeti pripadnika kao i njihovepotrebe za statusom i sigurnošću; interesi klasa kristaliziraju unutar određenogšireg raspona promjenjivih klasnih svijesti.7urednik: Marko Pogačardizajn: Ira Payer, Tina Ivezićzarez, dvotjednik za kulturna i društvena zbivanjaZagreb, 16. veljače 2012, godište XIV, broj 328 15