demokracija u izraelu? - Zarez

Reagiranjazarez, xiv /328, 16. veljače 2012. 18Nisam inicirao postavljanjeKristovog kipaOdgovor na tvrdnje prof. Ive Babića iz prošlog brojaIgor FiskovićPoštovani,u Vašem listu od 2. veljače 2012.(XIV./327.) donesen je razgovor NatašeBodrožić i Saše Šimprage s prof. IvomBabićem, “u povodu podizanja spomenikaispred trogirske katedrale”, uz spominjanjemojega imena. O renesansnom kipu Kristana stupu pred katedralom u Trogiru napisaosam 2005. god. studiju, koja je objavljena uuglednom časopisu Prilozi povijesti umjetnostiu Dalmaciji – broj 41., na više od tridesetstranica s devedesetak bilješki i ocijenjenakao izvorni znanstveni rad. U njojsam bio razložio uglavnom sve što sam smatraovrijednim i mogućim argumentiranokazati iz svojih istraživačkih prosudbi povijesnihizvora kao i likovnih analiza starogakiparstva ili negdašnjeg uređenjarečenoga prostora, tako da svatko možepročitati moja mišljenja. Spram njima urecentnim je događanjima, koja Ivo Babićopširno tumači na str.18-19 posljednjegbroja Zareza, gruba neistina da je od mene– kako on veli: “potekla ideja” za postavljanjereplike toga kipa iz 15. stoljeća namjesto gdje odnedavno stoji pa takve tvrdnjeodlučno odbijam. Kako pak u tojnjegovoj dugačkoj izjavi ima i dosta drugihneistina ili iskrivljavanja činjeničnih stanja,nedostojnim smatram udovoljiti njegovojtrenutnoj “spremnosti javnom polemiziranju”izvan struke povijesti umjetnosti. Nokada on osobno napiše i tiska neku “posebnustudiju” koju tek obećava, zastalnoćemo moći raspravljati i tada ću se radouključiti istim putem.Završetak raspraveU povodu diskusije koja se, nakon konferencije REDaktura: Transjugoslavenskifeminizmi i žensko naslijeđe (Zagreb, od 13. do 16. listopada 2011.), vodila na našimstranicamaPoštovano Uredništvo, cijenjene čitateljicei čitatelji,Obavještavamo vas da je Centar zaženske studije odgovorom Rade Borić i SandrePrlende u broju 322 Zareza (Dosljednesvom feminizmu), kao i članice Programskogodbora Svetlane Slapšak (Gde sam pogrešila),u istome broju, iznio svoja stajališta vezano uzsadržaj i organizaciju međunarodne konferencijeREDaktura: transjugaslovanski feminizmii žensko naslijeđe.Ne pristajući na nasilje nad feminističkimdiskursom kao ni na nasilje diskursa snefeminističkim razlozima, a što je prisutnou tekstovima autorica, nemamo namjeru upuštatise s njima u daljnju raspravu.U ime Centra za ženske studije,Rada BorićSandra PrlendaSa svim poštovanjem stava redakcijeZareza da treba objaviti odgovore,predlažem završetak izmenjivanjajavne korespondencije, jer nije logična: mojaintervencija se odnosila na napad na konferencijuod strane neprisutnih pre i posle održavanjakonferencije u Zagrebu: tačan nazivkonferencije dve interventkinje nisu uspele dazapamte, a o sadržaju konferencije nisu dobile,možda ni tražile, tačna obaveštenja, tako dauporno navode sesije kojih kao da nije bilo,premda ih je bilo, i sl. Takva vrsta javne neodgovornostije uistinu mogućna samo u blogerskomprostoru, gde naravno mogu nastaviti.Smatram da moj odgovor, pun razumevanjaza prošlost jedne od interventkinja, nije nikakomogao pobuditi bludnje koje su došle kaoodgovor, a što se tiče druge interventkinje, onanaprosto nije u domenu mog interesovanja, štosam u svome pismu i navela. Njeno vređanjedakle nema osnova ni u kakvoj komunikacijiili realnom odnosu.Svetlana SlapšakPrevidom uredništva ova reagiranja nisuobjavljena u siječnju, kada su pristigla. Ispričavamose autoricama, svim sudionicamarasprave i čitatelji(ca)maGlazbaBlijeda kopija bolje prošlostiOld Ideas nije posebno dobar niti uspio album, nije čak ni dirljiv u smislu da ima aurunekakvog posljednjeg obraćanja. U pitanju je ostvarenje jednog ostarjelog glumcadovoljno inteligentnog da sam prizna da na kraju dana i nije ništa drugo osimglumca, koji je previše star za bilo što drugo osim za ulogu koju je davno odabraoKarlo RafaneliLeonard Cohen, Old Ideas(Columbia, 2012.)Leonard Cohen je svoj prvi album izdaou trideset i trećoj godini, propustivšicijeli ritual sazrijevanja izvođačaistodobno s publikom. Došavši u svijetpopularne glazbe kao formirana ličnost spozadinom u književnosti, imao je prednostiskustva koje ga je automatski izdvojilo odostatka izvođača s kraja šezdesetih. Nažalost,puno godina kasnije ispada da je upravotaj proces sazrijevanja koji je propustio onošto mu danas, u sedamdeset sedmoj godiniključno nedostaje kao veteranskom izvođaču.Današnji Cohen je tek blijeda, premda svjesnakarikatura nekadašnjeg sebe koja lutapo svijetu pokušavajući nastupima skupitinovce kako bi nadoknadio ušteđevinu kojumu je pokrala bivša menadžerica dok je ubudističkom samostanu tragao za duhovnimmirom. Nakon dva live albuma kojima suzabilježene posljednje turneje na red je došaoi novi studijski album prigodno i u potpuno“cohenovskom” stilu nazvan Old Ideas, štoje i samo po sebi reciklaža radnog naslova zaprošli album Dear Heather. Old Ideas donosidugo očekivani povratak prirodnijim aranžmanima,što ga u glazbenom smislu stavljau prednost u odnosu na I`m Your Man iz1988., The Future iz 1992. ili Ten New Songsiz 2001., čije su povremeno iznimno jake pjesmenagrđivali gotovo namjerno neukusni iplastični aranžmani.Od toga pristupa ovdje su uglavnom ostalisamo prateći ženski vokali koji su nekakoneprimjereno raspjevani uz Cohenov duboki,umorni i ravni bariton i povremena jeftina,gotovo dječja ritam mašina, poput one uLullaby. Nažalost, unatoč tim dobrodošlimpromjenama, produkcija je i dalje previšeispolirana i generička, kao da je namijenjenaprije svega radijima s početaka devedesetih,na kojima je sve što se vrtjelo bilo podložnoovakvom tipu ‘zvučne korektnosti’. No, nijetoliko problem u samom zvuku albuma, negoprije svega u Cohenovom stavu koji je izgledaostao nepromijenjen zadnjih dvadesetak godina.Za razliku od najboljih ostvarenja poputantologijskog Songs Of Love and Hate na kojemje precizno secirao cijeli spektar ljudskihosjećaja, ulazeći u gotovo neugodnu dubinurazličitih emocionalnih stanja, Old Ideas sedoima kao svjesni trik, zbirka klišeja nekogatko je previše iskusan da ne bi bio svjestanda su u pitanju samo floskule. U tom smisluuvodna Going Home je najbolja i najintimnijaskladba albuma, koja ujedno funkcionira kaomanifest u kojem je sve objašnjeno.I love to speak with Leonard / He’s a sportsmanand a shepherd / He’s a lazy bastard /Living in a suit / But he does say what I tell him/ Even though it isn’t welcome / He just doesn’thave the freedom / To refuse / He will speakthese words of wisdom / Like a sage, a man ofvision / Though he knows he’s really nothing /But the brief elaboration of a tube... He wantsto write a love song /An anthem of forgiving/ A manual for living with defeat. Ovaj razgovors nekom višom instancom opravdavaCohenovu stvaralačku krizu budući da je isam svjestan da, približivši se smrti, zapravosve više parodira samog sebe. Anyhow nudijoš jedan od tih rijetkih iskrenih trenutakaalbuma, u kojem doslovno preklinje bivšuljubavnicu da ga primi nazad, naravno ne bezsarkazma i šale na vlastiti račun.Old Ideas nije posebno dobar niti uspioalbum, nije čak ni dirljiv u smislu da ima aurunekakvog posljednjeg obraćanja. U pitanjuje prije svega ostvarenje jednog ostarjelogglumca dovoljno inteligentnog da sam priznada na kraju dana i nije ništa drugo osimglumca, koji je previše star za bilo što drugoosim za ulogu koju je davno odabrao. Bilo bibezobrazno osuditi ga zbog takvog izbora, nojoš je nepristojnije pljeskati staroj ludi kojasvjesno uskače u cipele tridesetak godinamlađeg sebe. Zbog toga je na momente OldIdeas jednako neugodno slušati kao što jesvojedobno bilo gledati ostarjelog RogeraMoorea kako zadihano pokušava odigratiJamesa Bonda. Going home / Without thecostume / That I wore.