demokracija u izraelu? - Zarez

azgovorzarez, xiv /328, 16. veljače 2012. 17——22. Adria Art Annale kao koncept postavlja “zajedničkosudjelovanje” u kritici strukture kapitalizmahrvatske Vlasti, u razotkrivanju laži koje se skrivaju podegidom liberalne demokracije, odnosno kreira-planiraprizor područja borbe za oslobođenje od ropstva neoliberalneeutanazije, tj. tihog neizlječivog raščovječenjaod strane hrvatske (tadašnje) vladajuće momentalnepolitike. To je vrijeme studentsko-radničkih prosvjedaza besplatno obrazovanje, protiv guranja brodogradnjeu privatizaciju.Takva politika koja je dovela do opće pljačke i devastacijenekadašnje industrije, devastacije priobalja,pomorskih dobara, uništenja prirodnog okoliša gdjese skidaju zaštite radi iscrpljivanja prirodnih resursaitd. još ne staje što dovodi i do “devastacije” čovjeka iu materijalnom i duhovnom smislu. I sama sam iskusilaposljedice ove politike koja je mene, moje bližnjei brojne moje prijatelje pritisnula uza zid. Iako se nesmatram podložnoj manipulacijama, iako vidim što sedogađa, najviše me razara i ljuti onaj osjećaj nemoći damijenjam, zaustavim ili bar usporim ovakvu stvarnost.Iz otpora prema ovakvom stanju nemoći nastaju mojiperformansi.Izbor Baletne škole (spomenika nulte kategorije) uKaštel Kambelovcu za izvođenje performansa je logičan.Ona je primjer devastacije i nebrige koja se možeprenijeti na čitav Kaštelanski zaljev ili na Lijepu našu,a visjeti naopako, okačena za jednu nogu i vezanih rukupredstavlja nemogućnost djelovanja. (U međuvremenu jeBaletna škola obnovljena i u njoj djeluje glazbena škola,podružnica glazbene škole Josipa Hatzea u Splitu.)RUŠEVINA U VJEČNOJIZGRADNJIZatim, 2010. Godine, uz Wellcome Carpet i Eating Cultureizvodite i performans Breath-taking (zajedno s MirelomDulčić) (Plato Doma omladine, Split). U čemu se nalazimoguća tematska sličnost navedenih performansa?——Iako je gradnja Doma omladine Split počela daleke1977. još nije u potpunosti dovršen. Nazivaju ga još ruševinomu vječnoj izgradnji gdje su mladi tijekom godina čestobivali isključeni iz događanja. Svojim konačnim uređenjemi ukoliko bi se taj prostor zaista dao na korištenje mladimkreativcima i udrugama mladih potakao bi se razvoj gradskesupkulturne scene i stvorilo snažno žarište alternativne kulture.Iako su zadnjih godina stvari pomakle s mrtve točke,odobrena su određena sredstva za revitalizaciju i popravkenastale zbog zapuštenosti. Tako je sada u Domu omladinesmješten Multimedijalni kulturni centar, Međunarodnifestival novog filma, Kino klub, Baletni studio Glazbenemladeži, udruga KUM i prvo privatno kazalište u SplituPlaydrama. Uređen je prvi skate park u zatvorenom prostoruu Hrvatskoj. Djelomično je uređen mali i veliki amfiteatar,ali još uvijek se ne vidi konačan kraj potpunom uređenjui stavljanju u funkciju. Zar zaista treba više od 50 godinakako bi se dovršilo uređenje jednog objekta koji bi postaosnažnim žarištem mladih kreativnih snaga? I tu nedostajedijalog između vladajućih struktura i onih koji to nisu.Kultura je marginalizirana. Poima li se kultura kao neštošto ne donosi profit pa se tretira kao nešto bezvrijedno ilimrtvi kapital te se shodno tome djeluje bez propitivanjatakvog sustava vrijednosti i shodno tome se ne isplati u njuulagati. Postoji li strah od organiziranja mladih kreativnihsnaga kao moguće angažirane kritike, opozicije?UDRUGA OUROd 2010. godine članica ste udruge OUR (Organizacijeudruženog rada za kulturu i vizualne umjetnosti). O kakvojje udruzi riječ koja u svom nazivu nosi subverzivno sjećanjena doba socijalističkoga samoupravljanja?——Organizacija udruženog rada, udruga za kulturu i vizualneumjetnosti osnovana je 2010. godine u Splitu. Članovisu Dalibor Prančević, Robertina Tomić i ja. Udruživanjenekoliko osoba već čine kolektiv. Udružila nas je želja ipotreba djelovati na drugačiji način. Osmišljavanje vlastitihprojekata i zajednički rad naspram individualnog rada usklopu zadanog koncepta. Djelovati izvan kulturnih institucija,djelovati samostalno. Dosadašnja individualna iskustvai znanja su pretočena u kolektivna. Dobro funkcioniramo iodlično se nadopunjujemo. Kolektiv je ključna riječ ili pojamkoji zaista asocira na doba socijalističkog samoupravljanja,odnosno na jednu od njegovih pozitivnih strana.JUGOPLASTIKAU okviru navedene udruge nedavno ste u Salonu Galić predstaviliprvu fazu projekta Jugoplastika, pod naslovom Radniteren Jugoplastika. Kakve su bile reakcije posjetitelja na oživljenosjećanje jedne tvornice koja je propala prema Tuđmanovojfeudalnoj recepturi o 200 obitelji koje će posjedovatiHrvatsku. Tako je npr., kako ste naveli u info plakatu, premadostupnim podacima u prvih deset godina kombinat zapošljavao25% ukupno zaposlenih na području Splita, od čegačak 80% ženske populacije.——Radni teren (Rt) Jugoplastika sastoji se od istraživanja ianalize društvenih promjena čitljivih iz alteracije gradskogtkiva u ovom slučaju kompleksa bivšeg tvorničkog kombinataJugoplastika u Splitu. Tvornički kombinat Jugoplastikaje utemeljen kao prevalentno ženski radni kolektiv. U većinisplitskih obitelji bar jedan njezin član bio je zaposlen u tomkombinatu, a i u Dalmaciji, usudila bih se reći čak u cijelojondašnjoj državi, nije bilo kućanstva bez barem jednog artiklaproizvedenog u Jugoplastici. U svima nama, građanimaSplita, Jugoplastika je usadila kôd i nije čudno što kao takvi,posjetitelji nisu mogli proći mimo “uskrsnulog” izloga Jugoplastikeu Marmontovoj ulici. Zaustavljali su se s nevjericom,ulazili u galeriju gdje počinje putovanje u prošlost, sjećanjena neke bolje dane.U kojem će smjeru ići sljedeća faza projekta? Naime, zajednoste s ostalim članovima OUR-a istaknuli da se projektJugoplastika uklapa u trend preispitivanja odnosa premarecentnoj industrijskoj i oblikovnoj baštini iz vremena od1945. do 1990. koja je početkom devedesetih amputirana izkolektivne memorije.——Već je bilo nekoliko izložbi koje preispituju odnos premarecentnoj industrijskoj i oblikovnoj baštini u Muzeju zaumjetnost i obrt; Porculanski sjaj komunizma dizajn Jugokeramike,aktualna izložba Skriveni dizajn /Odjel dizajnaKončar 1971.-1990., u Muzeju suvremene umjetnosti izložbaSocijalizam i modernost... Podcjenjivački odnos prema vlastitomnaslijeđu dizajna velika je prepreka u proučavanjurazvoja industrijskog dizajna u Hrvatskoj. Tijekom pretvorbii privatizacije mnoge dokumentacije (arhiv prototipovaproizvoda) su nestale. Predmeti sakupljeni tijekom projektaRt-Jugoplastika odraz su znanja, rada i razine oblikovanjau tom vremenu. Namjera nam je nastaviti sa sakupljanjemproizvoda Jugoplastike i uz suradnju institucija kao što suMuzej grada Splita i Etnografskog muzeja prezentirati ih ivalorizirati.Kakve su reakcije bivših radnika/ica te tvornice na projektJugoplastika i na koji ste način s njima ostvarivali suradnjuu okviru navedenoga projekta?——Poziv na participaciju građana upućen je putem radijskogprograma. Bili smo iznenađeni odazivom velikog broja bivšihradnica i radnika koji su donoseći predmete ili informacijeo Jugoplastici i sami sudjelovali u razvoju projekta i oblikovanjuizložbe. Reakcije su bile vrlo emotivne.INICIJATIVA ZA MARJANKakva je trenutna splitska akcionistička i performerska scena;na kojim manifestacijama osim DOPUST-a, Splitskoga salona,Adria Art Annalea ili događanjima u Domu omladinemožete prezentirati i svoje izvedbene prakse?——Iako osim gore spomenutih manifestacija nema nekihdrugih “oficijelnih”, zasigurno postoji samoinicijativa ili samozatajnodjelovanje na vlastitim projektima što meneosobno, što drugih kolega pa se nađe i vrijeme i prostor zaprezentiranje.Marko Marković i Siniša Labrović su odselili u Zagreb, aliMilan Brkić, Zlatan Dumanić, Sandra Sterle, Hrvoje Cokarić,Vanja Pagar, Rino Efendić, Petar Grimani, Boris Šitum i jošmnogi drugi su tu i aktivni su. Npr. u akcijama Inicijativa zaMarjan, uz angažman umjetnice Duške Boban, participirajui mnogi drugi umjetnici. Udruga KVART okuplja umjetnikeiz najužeg životnog okruženja te priređuje izložbe u zatvorenimi otvorenim prostorima gradske četvrti Trstenik. Ciljje njihovog djelovanja promocija suvremene umjetnosti kaomogućnosti promišljanja i komentiranja vlastite stvarnostilokalnom stanovništvu, s krajnjom težnjom njihova uključivanjau slične akcije u čemu su vrlo uspješni.AAAKoji su radovi ostali posebno zapaženi na prošlogodišnjem23. Adria Art Annaleu, nažalost i posljednjem u organizacijiBožidara Jelenića te koliko je spomenuti umjetnik utjecao ina današnju generaciju koliko se navodi da je utjecao na krugljudi okupljenih oko akcije Crveni Peristil?——Umjetniku Boži Jeleniću su se priključili Rino Efendić,Milan Brkić, Vanja Pagar i oni su činili jezgru AAA od njegovogzlatnog vremena devedesetih pa do danas. Zasigurnonije izostao utjecaj Bože Jelenića na te umjetnike i niz drugihkoji su participirali na izložbama tijekom vremena. Ali nemogu se oteti dojmu da taj utjecaj jenjava zadnjih godina.Izložbe AAA znale su podići prašinu i burne rasprave prezentirajućii promovirajući proširenu umjetničku formu.Zadnjih godina, iako s dobrim konceptom i angažirano,Božo Jelenić uz pomoć svog sina Anteja organizira AAAu kojem prevladavaju predavanja s javnim tribinama, videoprojekcije i interpretacije u javnosti i medijima, a pojedinačniradovi umjetnika rezultiraju projektom kolektivnog autora.Takav je koncept, a sama izložba više nema tu snagu, većpo mom mišljenju postaje popratni program AAA u kojemna žalost ne mogu istaknuti ni jedan rad. Ipak moram rećikako cijenim i poštujem Božu Jelenića, njegov rad i poimanjeumjetnosti u čemu je ostao dosljedan tako da se na kraju isama zalažem za tu umjetnost. Odnosno, određenjem BožeJelenića: Art An Arche − umjetnost koja nije reprezentacijanečega, nego akcija, umjetnost koja nema gospodara, kojanije imitacija, simbolizacija, enigmatika, koja nije impotentnoproširenje kapitalističkog pojma mnogostrukosti života,koja nije reprodukcija i oponašanje sustava u Svrhu kritikeili veličanja. Ona je umjetnost subjektivnosti, tj. umjetnost odnosas drugim ljudima, ali i ostalim živim bićima i životnimprostorom uopće, tj. sa svime onim što predstavlja vitalneorgane našeg organizma...LAND ARTI završno, poznati ste i kao autorica dva land art projekta;tako, kako navodite u svojoj biografiji, 2007. godine realizirateland art projekt Ripple (KoMA Kaša of Modern Art,Kosmopolitischer Land Art Hof Strošek, Alpe, Austrija), a2008. godine instalaciju u javnom prostoru Mind the Mille No∞ (Landkanal-Elisabethsteg, Kunstmeile: land|spiel, EURO2008, Klagenfurt, Austrija). Kako ste koncipirali te projekte?——Fascinirana sam valovima. Šireći se kroz prostor, prenoseenergiju s jednog na drugo mjesto. Oscilacijama čestica prenoseinformacije preko nevjerojatnih udaljenosti. Tu fascinacijuprenijela sam u rad transformirajući aluminijsku plahtuu valovitu površinu koja u koherenciji s vjetrom i refleksijamasvjetla postaje isječak valova, mora, neba, oblaka, zvijezda...implementiranog na austrijske Alpe kao stalan kontrastkretanja nasuprot statičnosti planina. Projektom Ripple(Mreškanje) pokušala sam kreirati dijalog/ambijent. On usebi nosi meditativnu dimenziju koja vas može odvesti namjesta jako daleko od trenutne stvarnosti. EURO 2008 jezanimljiv sportski spektakl iz razloga što je pored sporta usvom programu također organizirao niz kulturnih događanjapod nazivom (Milja kulture) Kunstmeile: land|spiel. Kulturnoumjetničkiprogram je bio koncentriran oko Landkanala,starog vodenog kanala koji vodi ka srcu grada. Pozvana samkao jedna od pet umjetnika/ica predstavnika/ica svoje zemljenapraviti rad na jednom od pet mostova koji se nalaze naLandkanalu, odnosno Kunstmeile (Milji kulture). Pošto sumoji strani kolege ranije kontaktirani te već odabrali mostove,mene je dopao posljednji u nizu mostova kulture, Elisabethsteg.Zanimljivo je što ispod tog mosta ne teče voda već senalazi plato nekoliko metara izdignut od nivoa vode. Kanalje zaustavljen nekoliko metara prije. Iz pitanja koja sam sipostavljala zašto je kanal prekinut prije mosta i zašto bi sekultura „ograničila“ jednom miljom proizašla je ideja za rad.Zamislila sam produžiti milju kulture prostirući „beskonačni“svitak počevši iz vode preko platoa pa do stupova mostakroz koje prodire s tendencijom da nastavi teći kontinuirano.Nazivam ga N o ∞ što je značenje broja i beskonačnosti. Tijekomrada na projektu trebala sam zadovoljiti sve vrste zaštitete uvjeriti organizatore da rad u javnom prostoru napravljenod aluminija ne može potencijalno prouzrokovati neku štetu,da li od požara ili štetu za okoliš (unaprijed sam dogovorilafirmu koja će preuzeti aluminij za reciklažu) pa do mogućegpovrjeđivanja ljudi i dr. Tako sam tijekom spajanja preko560 aluminijskih ploha pronašla način kako ih savijati i međusobnospajati kako se ne bi netko posjekao jer je ideja dase instalacija koristi, da je slobodno šetati, ležati na njoj, dase događa neka interakcija kao što je to slučaj s land artprojektom Ripple. Na kraju sam dobila dozvolu za korištenje.Nakon svega jasno je koliko može milja, polje ili područjeumjetnosti i kulture biti opasno! Tako dolazimo do upozorenjaMIND THE MILE No ∞! “Budite oprezni, prilazitepolju umjetnosti i kulture!”