stručni radovi - Županijski sud u Vukovaru

su ubili ujaka omiškoga gradonačelnika ‘normalno’ ići u školu. Slično je bilo i uGradcu - Viskić je prvo jednim udarcem nožem teško ranio Branimira Mateljaka,sačekao da se on otkotrlja niz padinu, a tad ga, pazeći da se ne isprlja, dokrajčiobrojnim ubodima nožem.‘Moralna nakaza’To je ponašanje emotivno defektnih osoba, osoba koje nemaju nikakvu sućutspram žrtve, nikakvo kajanje ne pokazuju i za njih donekle stoji izraz ‘moralnihnakaza’ koji se svojedobno koristio - kaže dr. Milas. - No bojim se kako ćemoovakvih zločina imati sve više. Moralni raspad našeg društva je vidljiv, zločin višenije sramotan biljeg koji nose i ubojica i njegova obitelj, zajednica ne prenosimladima poruku kako je ubojstvo najveći grijeh koji pogađa i počinitelja i svenjegove, djeca su od malih nogu pred ekranom koji prenosi sadržaje koji ihuznemiruju. U tim serijama sva je koncentracija na izvršenju zla, na krvi, utrobi,noževima, a ne na posljedici niti na kazni. Kod one djece koja imaju patološkeosobine, začas se to zlo aktivira i postaje zločin. K tome, ovo društvo obilježeno jenedavnim ratom kad je oduzeti nekome život bila ne samo obična nego često ipoželjna stvar, stvar od višeg interesa.Mihovil Viskić je nepravomoćno osuđen nadeset godina zatvora za ubojstvo svogsumještanina Branimira Mateljaka. On jeubojstvo priznao, a iz njegova iskaza i izvještačenja vidljivo je da taj mladi čovjek imateške i višestruke poremećaje emocionalnosti.O motivima okrutnog zločina postojalo jeviše verzija: od 300 kuna koje je mladivaterpolist Mateljak navodno imao u džepu doljubomore koju je Viskić osjećao spramvršnjaka koji je bio znatno omiljeniji, uspješniji,privlačniji od njega koji je u djetinjstvu izgubio oko pa je nosio stakleninadomjestak. Istina o motivima isplivala je tek nakon šest seansi sa psihijatrom...Branimir je četiri godine prije fatalnog dana Mihovilu bezazleno, u šali, rekaoda je ‘kreten’. Narugao mu se kad su imali jedan 14, a drugi 15 godina i - to ga jekoštalo glave. Viskić je četiri godine maštao o osveti: svaki svoj promašaj, stvarni iliumišljeni, pripisivao je Mateljaku, paranoidno je umišljao kako mu Branimir ‘snuje ičini zlo’. Branimir je postao predmet njegove mračne opsesije...Za to vrijeme u obitelji se otuđio, praktično više nije sa svojima nitikomunicirao, boravio je u svojoj sobi gdje je maštao o tome da Branimir nestane i snjime da nestane sva njegova tuga. Obitelj je pokušala angažirati i psihologa, nobez koristi. Fatalnoga dana Viskić je ponio nož sa sobom i Mateljaku dao ‘fer’priliku da izbjegne smrt. Upitao ga je tvrdo, bez osmijeha, bez uvoda: “Što ti o menimisliš?”, a ovaj je, ništa ne sluteći, smijući se, odgovorio hitajući za svojim poslom:“Mislim da si lud.”Viskić ga je tada usmrtio, prvo jednim zamahom nožem po vratu s desnestrane, a onda s još sedam uboda kad se Mateljak skotrljao niz padinu. ‘Gledao57