KAZALIŠNI VREMEPLOV - Hrvatsko društvo dramskih umjetnika

obljetnica | 40 godina od smrti Tita Strozzija (1892-1970)No, to je već problem Krleže na zagrebačkoj sceni, posebice ciklusaGlembajevih s prejakim, nikad svladanim utjecajima gavellijanskeprošlosti iz razdoblja između dvaju svjetskih ratova. Premalo sei pokušava. Najživlje, najsuvremenije izvedbe dvočinske verzijedrame U agoniji u novim prijevodima dali su gostujući u Splitui Zagrebu u novije vrijeme stranci. Mađari i Slovenci. U Splitujoš u pretprošlom desetljeću zabilježena je nadasve zanimljiva,iako nedovoljno zamijećena premijera Lede s Josipom Gendom uulozi Viteza Olivera Urbana u režiji Želimira Oreškovića.S povlasticom dolaska na pokuse gledala sam ShakespeareovaMletačkog trgovca, u kojem je Strozzi bio i protagonist i redatelj,imao je i brod na pozornici. Veliki uspjeh režije i glume u tojfazi njegova rada bio je i Balzacov Mercadet na sceni Komedije.Gledajući Leonea u drami Gospoda Glembajevi trudila samse zamisliti kakav je Strozzi morao biti Hamlet u mladosti. Nosredište te predstave za mene je bila Bella Krleža kao BarunicaCastelli. Glavnu žrtvu Glembajevih odigrala je takvom energijomi sugestivnošću da je upravo morala izazvati Baruničin kraj odLeoneove ruke.Legendarnom Tomu Durbešiću i njegovim retoričkim nastupimas vehementnim dizanjem i spuštanjem glasa u izljevima patosa ihumora koji bi počinjali za starim šankom Teatra &TD (koji je zazlatno doba toga kazališta bio na svoj način podjednako važan kaoi pozornica) jedna od omiljelih tema, kojima se uvijek vraćao, bioje Leone Glembay. Ne glumac u toj ulozi, ne drama i predstava,nego upravo lik. Slušateljstva nije nedostajalo – uvijek su prilazilisve mlađi. Meni bi ti uzgredni susreti uvijek ponovno dozivali usjećanje Tita Strozzija bez kojega dr. phil. Leonea Glembaya nebih mogla zamisliti. Tugujući nad majčinom uspomenom, njegovje Leone znao doći do ruba sentimentalnosti bez ikakve opasnostida ga prijeđe. Mogao je istodobno biti rezignirani intelektualacistinski zamišljen nad stanjem društva i umjetnosti, zabrinutigrađanin svijeta, kao i vječni dječak u kojemu na poseban,koliko izvanjski posve skriven toliko neizostavno osjetan način,bolnim intenzitetom žive nezaboravne vedrine i nepreboljenetraume djetinjstva. Intima što ju je kao nehotice, moglo bi sereći stidljivo otkrivao, nije potjecala ni iz teorija Stanislavskogani iz psihoanalize nego je nicala neposredno iz njega samoga uneraskidivo intenzivnom dosluhu s glumačkim partnerima ipublikom.Tito Strozzi u filmu Pustolov pred vratima, red. Šime Šimatović, 1961.broj 46-47, 2010.Hrvatsko glumišteTito Strozzi (Barun Lenbach) i Ervina Dragman (Laura); HNK uZagrebu, Miroslav Krleža, U agoniji, red. Tomislav Tanhofer, 1959.Nekoć se anegdotalno prepričavala usporedba redatelja BrankaGavelle i Vlade Habuneka od kojih prvi izrađuje prave, teškeAnzuge (odijela), drugi čipkaste rupčiće. Nedavno je SnježanaBanović s uvidom u arhiv zagrebačkih kazališta iz vremenaDrugoga svjetskog rata u novinama objavila zanimljivu usporedburedatelja Gavelle i Strozzija neimenovanoga predratnoganovinara, koji je napisao: „Gavella – elementaran, od kamenaodvaljen, težak i trom poput materije, u režiji jasan, snažan,precizan, jednostavan, jedinstven u zamisli i njezinoj izvedbi.Strozzi: elegantni, žustri, mondeni, rutinski nadmoćniji, glumaci dvojnik Don Juana, daje nervoznu impresivnu režiju izoliranihnadahnuća, uzima zalet koji znade pasti u polovici uspona…“Skoro sve bi se to moglo primijeniti i na Strozzijevu glumu, osimšto rutinerstvo nikad nisam zamijetila, a njegovi glumački uzletirasli su do vrhunaca i pretapali se u samoironiju, melankoliju,rezignaciju.Sveta čudovišta kazališnih i glumačkih velikana i velikanki izsvjetske povijesti ulaze u književnost i kao junaci biografskihromana, drama, filmova. Hoće li zanimanje za Tita Strozzija idalje rasti? Građa o Strozzijevima raste. Čeka li Tito Strozzi moždazajedno sa svojom majkom, legendarnom glumicom MarijomRužičkom Strozzi i sestrom, velikom opernom umjetnicomMajom Strozzi-Pečić, književnika koji bi mogao jednoga danakroz njihove sudbine romanom oživjeti srednjoeuropski imediteranski duh Zagreba prošlih stoljeća? Sjetio bi se moždataj romanopisac i Kamova, koji je rekao kako nam je zrak – punlijenosti. Je li umjetnik tako raznolikih i izrazitih darovitosti, pisac,glumac, redatelj, pedagog, prevoditelj i dramatizator, pokretačmnogih djelatnosti, s malo kim usporedive goleme radne energije,u nemirnim vremenima svoga života uopće mogao biti shvaćenod suvremenika?49

obljetnica | 60 godina Gradskog kazališta KomedijaMalo kazalište velikih dometaKomedija je išla nezaustavljivo naprijed. Osjetila je duh novoga vremena, mjuzikl je osvajao svjetskepozornice i stigao do Zagreba. Danas je teško pojmiti što je to tada značilo. Naprosto su se otvarali novividici, bila je to svojevrsna revolucijaKazališta imaju svoju priču, točnije dvije: onu kojupričaju publici i koja im donosi najčešće pljesak,a ponekad zvižduk, i onu koja se odvija u njimasamima. Ona iz prošlih stoljeća pamte požare koji su ihrazarali da bi se ponovno uzdizala iz pepela kao pticafeniks. Jedno je po njoj i dobilo ime – Teatro La Fenice uVeneciji. Ona iz recentnijih vremena bilježe ratne zračnenapade koji su ih temeljito razorili pa su obnovljenaopet zablistala u svoj svojoj ljepoti. Zagrebačko gradskokazalište Komedija ima posve drugu priču. Nju nije ništarazaralo, ona je rasla i razvijala se bez prekida. Nastala usklopu Kaptola, svoju je predstavljačku djelatnost počelakao kino-dvorana, a potkraj 1950. krenula je u pravikazališni život gajeći u svome krilu sve scenske žanrove.Svatko je tu mogao naći nešto za sebe, ograničenja nije bilo, tekje sadržaj morao biti vedar. U tim teškim poslijeratnim danimaosmijeh je bio potreban i dobrodošao. Opereta ga je najboljemogla pružiti. Publika je hrlila u mali teatar na Kaptolu da slušaLeháre, Kálmáne, Strausse, Offenbache, Benatzkog, Ábraháma inaše Tijardovića, Zajca i Albinija. Čak je i Jakov Gotovac za petiKomedijin rođendan skladao svoga malog Eru – glazbeni igrokazĐerdan. U nevelikom ansamblu bilo je vrsnih pjevača i pjevačica,primadona je bila Ruža Cvjetičanin, a neprikosnoveni vladar –tenor Đani Šegina. Nezaboravni čardaš kavalir vladao je scenompiše:Marija Barbieriisto tako snažno kao što je bez zadrške osvajao srcasvojih obožavateljica koje su ga obasipale cvijećemkad bi stupio na scenu, a s predstava je odlazio kolimapunim buketa. Danas nepojmljivo! Neponovljivi Đaniprebacio se poslije u mjuzikl. Tko ne pamti njegovukreaciju dvostruke uloge Don Quijotea i Cervantesa,plemenitu i uvjerljivu do potresnosti u Čovjeku izManche Wassermana – Dariona – Leigha?U ranim Komedijinim danima sa solisticom opernihkvaliteta Melitom Kunc i opera je našla svoje mjesto,naravno ona vedrijeg karaktera, pa su tako u FonoteciHrvatskoga radija u izvedbi ansambla Komedijezabilježeni Rossinijev Grof Ory i Cimarosin Tajni brak,o čemu je Veliko kazalište moglo tek sanjati kao što je sanjatimoglo i o Haydnovu Životu na Mjesecu.Komedija je išla nezaustavljivo naprijed. Osjetila je duh novogavremena, mjuzikl je osvajao svjetske pozornice i stigao doZagreba. Danas je teško pojmiti što je to tada značilo. Naprostosu se otvarali novi vidici, bila je to svojevrsna revolucija.Godine 1960. prikazan je mjuzikl Poljubi me, Kato ColaPortera. S Broadwaya je došao plesač i koreograf Ray Harrison.Sentimentalne operetne napjeve i svijet valcera i šampanjcazamijenio je novi svijet američkih ritmova. Počeli su se postavljatii novi zahtjevi pred umjetnike. Morali su jednako dobro glumiti,Vlado Horvatin, Joža Šeb, Krunoslava Frlić, Mirjana Dančuo, Dalibor Šatalić, Jelka Asić, ĐaniŠegina i Zdenka Trach; Jakov Gotovac, Đerdan, red. Tito Strozzi, 1955.Hrvatsko glumišteĐani Šegina i Josip Fišer; Dale Wasserman,Mitch Leigh, Čovjek iz Manche,red. Vlado Štefančić, 1980.50 broj 46-47, 2011.

obljetnica | 60 godina Gradskog kazališta KomedijaEmerich Kálmán, Kneginja čardaša, red. Vlado Štefančić, 1992.plesati i pjevati. Visoko svestrano obrazovana Lili Čaki našla je itu svoje mjesto. Duša svega bio je redatelj Vlado Štefančić. Svojemjesto u plesnim odlomcima našao je Studio za suvremeni plesTihane Škrinjarić. Slijedili su Ljubimica Divljeg zapada SammyjaFaina, Slatka Irma Marguerite Monnot, Lady iz Pariza PeteraKredera, antologijski Guslač na krovu Jerryja Bocka i JosephaSteina, Bacharachova Obećanja, obećanja i Strouseov Aplauz,koji je 1985. postavio na scenu američki koreograf i redatelj GeneFoote i „donio Broadway na Kaptol“. U njemu je briljirala SandaLangerholz Miladinov, nova Komedijina zvijezda. Mjuzikl seduboko ukorijenio i donio niz nezaboravnih predstava, izmeđuostalih Chicago i hipi-mjuzikl Kosu.Ukorak sa suvremenim svjetskim događanjima uzblagi pogled u prošlost – Komedijino je geslo kojegase drži i koje ju je dovelo do ugleda malog kazalištavelikih dometaDvojica iznimno talentiranih stvaratelja, tekstopisac Milan Grgići skladatelj Alfi Kabiljo utrli su put hrvatskom mjuziklu i na tompodručju nakon prvog pokušaja iz 1969, Velike trke, ostvarilinekoliko odličnih djela na čelu s već legendarnom Jaltom, Jaltomiz 1971. koja u raznim uprizorenjima ne silazi s repertoara i bilježiapsolutne rekorde igranja na našim scenama; izvedbe se broje nastotine.Došla je rock-opera i novi autori – Ivica Krajač, Karlo Metikoš iMiljenko Prohaska. Komedija je skupila dvjesto izvođača i ušla unovi, za tu prigodu posebno priređen prostor prelijepe Koncertnedvorane Vatroslav Lisinski. Već je u njezinoj trećoj sezoni,1975/1976. prikazan Gubec-beg s Brankom Blaćeom u naslovnojulozi, uz sudjelovanje neprikosnovene vladarice lakoglazbenogsvijeta, Josipe Lisac. Raskošna scena ispunila je veliku dvoranu,a zvuk ju je preplavio za nju neobičnom silinom. Bila je to pravasenzacija, nezaboravan događaj. Isti autorski tandem predstavioje i Gričku vješticu. Onda su došli Jadnici prema Victoru Hugou,pop-opera pariških autora, koja će tek kasnije postati svjetskimegahit. I u novom stoljeću slavna rock-opera Jesus ChristSuperstar Andrewa Lloyda Webbera i nova zvijezda ĐaniStipaničev.broj 46-47, 2010.Hrvatsko glumištePred naletom novog i atraktivnog opereta se povukla u drugiplan, a njezinu je kvalitetu ponajviše održavala Nevenka Petković-Sobjeslavski.Pomalo u sjeni svojih glazbenih kolega, i dramski je ansamblnašao svoje mjesto pod suncem i nizao uspjehe. Pronalazio je djelalakšeg ugođaja iz hrvatske baštine i otvarao vrata suvremenimhrvatskim autorima. Već je Pero Budak za nj 1953. napisao svojeveć antologijsko Klupko. Izmjenjivali su se Tituš Brezovački, MarinDržić, August Cesarec, Matoš, Krleža, Gundulić, Zagorka, Stulli,s Milanom Grgićem, Fadilom Hadžićem, Feđom Šehovićem,Jožom Horvatom, Ivom Brešanom, Mirom Gavranom, a unjezin su svijet ušli i autori poput Shakespearea, Anouilha,Goldonija, Molièrea, Pirandella, Ionesca i Brechta. Klasična,nimalo komična komedija Slavka Kolara Svoga tela gospodar bilaje jedan od stupova dramskog repertoara. Praizvedeno je višeod šezdeset djela suvremenih hrvatskih autora. Neumorni Grgićnapisao je za nju sedam, a Fadil Hadžić jedanaest radova togažanra. Grgićeva Probudi se, Kato igrana je više od 250 puta. PeroKvrgić oduševljavao je u Nemoćniku u pameti, dubrovačkoj verzijiMolièreova Umišljenog bolesnika, koju je na scenu postavio slavničeški redatelj Jiři Menzel. Iznimne umjetničke ličnosti poputsvestrane Jasne Bilušić ključne su za dramsko-glazbene predstavekakva je bila Piaf.Opereta se početkom devedesetih počela vraćati u djelomičnonovome ruhu, u suvremenijim koreografijama Sonje Kastl snovom nositeljicom glavnih uloga, Sandrom Bagarić. U vrijemeratne napetosti vedrinu su unosile predstave Kneginje čardaša,kojoj se vratio njezin pravi naslov. U socijalizmu nije smjelo bitiknezova i kneginja pa se izvodila kao Silva. Novi čardaš kavalirpostao je Miljenko Đuran, a njegova Silva bila je Sanja Uroić.Šegina je preuzeo manju ulogu Ferija, ali sam njegov dolazak nascenu bio je događaj. Veseljko Barešić sve više se potvrđuje kaouspješan voditelj i najsloženijih projekata.Tijekom tih šest desetljeća išlo se ukorak s vremenom. Djela sudo nas dolazila vrlo brzo nakon svojih praizvedaba. Ukorak sasuvremenim svjetskim događanjima uz blagi pogled u prošlost– Komedijino je geslo kojega se drži i koje ju je dovelo do ugledamalog kazališta velikih dometa.Fred Ebb, Bob Fosse, John Kander, Chicago,red. Dora Ruždjak-Podolski, 2004.51

Nakon 600. izvedbe u kazalištu Komedija, nakonbrojnih nagrada, nakon gotovo napunjenihčetrdeset godina postojanja (praizvedena je 28.prosinca 1971. godine), nakon cijelog niza predstava urazličitim hrvatskim i inozemnim gradovima, nakontriju paralelnih novih postava samo u 2010. godini,nameće se pitanje vezano uz mjuzikl Jalta, Jalta MilanaGrgića i Alfija Kabilja: kako to da Jalta još uvijek drživodu? Nije li priča o sastanku državnika u veljači 1945.već odavno trebala zastarjeti i postati nezanimljivomnovim generacijama ljubitelja mjuzikla?Odgovor je, zapravo, jednostavan. Najprije, Grgić iKabiljo su zamislili klasičan mjuzikl te su najvećimdijelom zadržali njegovu klasičnu formulu iz brodvejskih kazališta:u središtu su glazbeni brojevi, a sadržaj je povod za pjevanje iveselu glumu. Sastanak na Jalti samo je povijesni okvir, a nositeljipriče su tri sobara uglednih državnika, Larry, Griša i Stanley, tenjihova domarka, Nina Filipovna. No, osim što su protagonistipostali likovi koji bi, možda, više pristajali nekoj osuvremenjenojverziji komedije dell’arte, pojavljuje se još jedan važan čimbenik.Naime, na karti američkog, ruskog i engleskog sobara velikihobljetnica | 600 izvedbi mjuzikla Jalta, JaltaNeka cijeli ovaj svijet...Najuspješniji hrvatski mjuzikl Jalta, Jalta, osim niza melodičnih i pjevnih songova te završnog himničnogugođaja, ima adut neodoljivog šarma dobivenog humoromDražen Čuček, Sandra Bagarić, Đani Stipaničev i Ronald Žlabur; GKKomedija, Zagreb, Milan Grgić – Alfi Kabiljo, Jalta, Jalta,red. Vlado Štefančić, 2010.piše:Irena Paulusdržavnika koji su došli podijeliti svijet, nalazi se zelenalivada. Livada je prepuna cvijeća, na njoj su svi sretni iona se, što je najvažnije, ne dâ podijeliti.Zelena livada predstavlja jednostavnu, univerzalnu,ali doista iskrenu temu koja je mjuziklu Jalta, Jaltaosigurala vječni život. Naravno, zamisao je tolikojednostavna da je gotovo banalna: sasvim je očito da je„livada iz sna“ metafora za nešto što je vrlo teško doseći(zato su je Grgić i Kabiljo smjestili na daleki Antarktik).No premda se radi o nečemu nedosežnom i gotovonestvarnom, autori, izvođači, a naročito publika, nakraju mjuzikla sami sebi moraju priznati da bi doistaželjeli iz rutinske i nerijetko sive svakodnevniceZelena livada uspjela je metafora za mjesto sreće iblagostanja u koje bi svi željeli pobjeći, daleko odbriga svakodnevniceprepune briga pobjeći na nepostojeće mjesto sreće i blagostanja.Zato nije čudno da završni song Neka cijeli ovaj svijet na svakojizvedbi zajedno s izvođačima pjeva i publika – i to ne samo poinerciji odlično napisanog songa, nego s vjerom, nadom i nerijetkosuzama u očima. Pa tko može odoljeti stihovima: „Neka cijeli ovajsvijet još sja u suncu, neka naša zemlja sva postane sretna, nekacijeli ovaj svijet zove se bajka…“ – i to doista ne poželjeti svojojzemlji, zemlji u kojoj živi, često boreći se za egzistenciju, ali kojuipak neizmjerno voli?! Ova je poruka toliko lijepa i toliko iskrenada nadilazi mjesto završne pjesme u mjuziklu; kada se pjeva, stvarase osjećaj zajedništva, a ono što se pjeva toliko je himnično da natrenutak mijenja funkciju Lijepe naše. Grgić i Kabiljo vjerojatnosu i ne znajući napisali drugu hrvatsku himnu (koja, međutim, nemože opstati kao isključivo hrvatska, jer je previše univerzalna).Univerzalna poruka je dakle ono što mjuzikl Jalta, Jalta činipodatnim uvijek novom osuvremenjivanju. S druge strane,univerzalna poruka nije dovoljna za sve-prihvaćanje. No Jalta,Jalta, unatoč naizgled suhoparnoj političkoj temi i završnomhimničnom ugođaju, ima još jedan adut – neodoljiv šarm. Šarm jedobiven humorom. Autori su, naime, izbjegli ozbiljno raspravljatio teškim političkim temama (koje su, poput drugih sličnihteških tema, bivale sve češćima u mjuziklima od sedamdesetihnadalje – sjetimo se samo Kose, Evite, Priče sa zapadne strane,Chicaga, Cabareta) te su, u duhu starijih mjuzikla, svoju pričuzačinili brojnim šalama. A tko se i ne bi smijao trojici sobara kojigovore „jenkijevskim američkim, dostojanstvenim engleskimi širokim ruskim“, koji suše donje rublje (prevelike gaće svojih52 Hrvatsko glumištebroj 46-47, 2010.

obljetnica | 600 izvedbi mjuzikla Jalta, JaltaSanda Langerholz, Lukrecija Brešković, Richard Simonelli i Boris Pavlenić; GK Komedija, Zagreb, Milan Grgić – Alfi Kabiljo, Jalta, Jalta,red. Vlado Štefančić, 1971.pretpostavljenih) i pokušavaju izbjeći kupanje u nazočnostiruskih brigadirki i Nine Filipovne?Zapravo, umjesto nenazočnih Churchilla, Roosevelta i Staljina,situacijama gospodare pripadnice ljepšeg spola, a svima je jasnoda su sva tri sobara ludo zaljubljena u Ninu. No, ljubavne priče,u smislu melodrame – nema. Time suizbjegnute srcedrapateljne situacije, a timeje pokazano i da univerzalna formula zauspjeh nisu seks i nasilje (kao što se danasmisli u komercijalnim umjetnostima) negose jednako postiže univerzalnom porukom,humorom i – dobrom glazbom.A Kabiljo je u tom smislu gotovo nadmašiosamoga sebe. Dok u jednom glazbenoscenskomdjelu obično samo nekolikopjesama postaje hitovima, Kabiljo je, kako jeto svojedobno napisala Jagoda Martinčević,u Jalti nizao „hit za hitom“. Svaka je pjesmamelodična i pjevna, svaka se jednostavnolijepi za memoriju – bilo da se radi o himniAlfi Kabiljo, Vlado Štefančić i Milan Grgić, 1971.Iako su sva tri sobara ludo zaljubljena u Ninu,ljubavne priče u smislu melodrame – nema, čimesu izbjegnute srcedrapateljne situacijeNeka cijeli ovaj svijet ili baladi Što će biti snama sutra ili ruski intoniranoj pjesmi Jalta,Jalta. Svi su songovi iz mjuzikla Jalta, Jaltaveć odavno nadišli svoje mjesto i vrijemei svi su, u kombinaciji Kabiljevih vječnopopularnih melodija i Grgićevih neodoljivihstihova, postali evergrinima. Danas je velikašteta što Milan Grgić nije živ da vidi brojneremakeove koje Alfi Kabiljo s ponosom prati.A Jalta, Jalta je doista mjuzikl za sve vjekovei doista se, unatoč nekim drugim Kabiljevimfavoritima, može nazvati najuspjelijim inajpopularnijim hrvatskim mjuziklom svihvremena. I zasigurno će doživjeti i mnogoviše od slavljeničkih šest stotina izvedbi.broj 46-47, 2010.Hrvatsko glumište53

obljetnica | 140 godina kazališta u ŠibenikuUvijek mlada stara damaNajveći dioničar bio je ugledni tenor Francesco Mazzoleni, nastupala je europska operna diva EsterMazzoleni, gostovao je tenor Tito Schipa, a u više je drama 1887. glumila Eleonore Duse!Valjalo bi u ruke uzeti stogodišnji kalendarpa vidjeti koji je bio dan u tjednu toga 29.siječnja 1870. godine, no bio je svakako zimski,siječanjski dan, kao i petak 29. siječnja 2010. kad je uŠibeniku proslavljena 140. godišnjica tamošnje kazališnekuće. Toga je dana, 1870. godine, šibenski teatarotvoren s predstavom Kip od mesa Teobalda Ciconija,u izvođenju Kazališne družine Alfieri. Sto i četrdesetirođendan stare dame u siječnju 2010. godine obilježenje, pak, gostovanjem Kazališta Komedija s predstavomSvečana večera u pogrebnom poduzeću, pa je tako jubilejjednog prelijepog povijesnog teatra proslavljen uzpredstavu Ive Brešana, velikog Šibenčanina i hrvatskogpisca, svojevremeno dugogodišnjeg dramaturga te kazališnekuće, dočim je redatelj bio drugi Šibenčanin čija je profesionalnasudbina određena istim rodnim okružjem – Zoran Mužić.No, da podsjetimo: i prije izgradnje današnjeg kazališta, uŠibeniku su izvođene predstave u više prostora – u bivšempiše:Jordanka Grubačodnosno 28 poduzetnih dioničara, pa se može reći daje šibensko kazalište napravljeno samodoprinosomŠibenčana. Projektant je bio Trogiranin Josip Slade,jedan iz grupe hrvatskih arhitekata 19. stoljeća koji suradili upravo na realizaciji kazališnih zgrada. Tako sedogodilo da je Hrvat, Slade, narudžbu za teatar kojise danas zove Hrvatsko narodno kazalište, dobio odTalijana odnosno od talijanaške obitelji Mazzoleni.Bio je to znak tolerantna političkog ozračja Šibenika uvremenu dominacije talijanaških stranaka u Dalmaciji.Tolerancija je, eto, iznjedrila jedno kazalište što bi, da jesreće, ostalo poukom za sva vremena. No, sva vremenanisu ni u povijesti šibenskog teatra bila takva, pa jeteatar, uz ostale potvrde o ružnim vremenima kroz koja je prolazio,bio pogođen neprijateljskim projektilom u Domovinskom ratu iobnovljen tek 2001.No, vratimo se počecima izgradnje. Nakon stavljanja pod krov,počeo je dugotrajan i skup dio posla na unutrašnjem uređenju.HNK Šibenik otvoren je kaoTeatro sociale da Sebenico 1870.Šibenska poljana 1875.skladištu soli u prizemlju Kneževe palače, pa u benediktinskomsamostanu sv. Spasa gdje su koludrice pripremile prikazanjeo Tri kralja i same odigrale sve muške i ženske uloge, a onda jeuslijedila zabrana vizitatora biskupa Bassa i zapovijed: „Da se držeklauzure, zazidaju portu kroz koju su dolazile u vanjsku crkvu iondje brbljale...“Prvo pravo šibensko kazalište u 19. stoljeću nalazilo se u kućiĐadrov (kasnije Štrkalj) na Dobriću, a potom u kući koja je danasadaptirana kao pomoćna uz glavnu kazališnu zgradu. Obje su tekuće bile potpuno uređene za kazališne svrhe, u njima su postojaliboksovi / lože, no prostor je bio premalen. Kako su šezdesetihgodina 19. stoljeća počele izgradnje kazališnih kuća duž obale, iŠibenčani su naumili podići svoje kazalište!Inicijativu o gradnji šibenskog kazališta dala je tadašnja OpćinaŠibenik, a izgradnju je vodilo Društvo Šibenskog kazalištaHrvatsko narodno kazalište Šibenik danasKazalište je imalo 53 lože u tri reda, parter i galeriju i bilopredviđeno za 500 osoba. Danas, nakon nekoliko preuređenja,ima oko 310 mjesta. Ispod svake su druge lože medaljoni sportretima talijanskih pjesnika i skladatelja: Goldonija, Bellinija,Petrarce, Tassa, Ariosta, Alfierija, Donizettija, Metastasia iVerdija. Strop teatra oslikao je Antun Zuccaro, alegorijskomslikom s likovima velikih Šibenčana, s desne strane tada još živogNikole Tommasea, zatim Antuna i Fausta Vrančića, pored njih sudva umjetnika: bakrorezac Martin Kolunić Rota i slikar AndrijaMedulić. A u sredini žena – personifikacija Dalmacije, oslonjenao grb Šibenika.Izgradnju teatra poduzelo je Društvo šibenskog kazališta, nostvarni vođa svega vezanog uz teatar, od prve ideje o izgradnji,pa potom još punih pedeset godina, bio je Šibenčanin talijanskog54 Hrvatsko glumištebroj 46-47, 2010.

obljetnica | 140 godina kazališta u ŠibenikuNikolaj Vasiljevič Gogolj, Ženidba, red. Ljubo Zorić, 1945.podrijetla Paolo Mazzoleni. Paolone je, pišu kronike, agitiraoza teatar, skupljao novac, organizirao predstave, gostovanja, ufunkciju teatra stavio cijelu svoju obitelj...Na otvoranju 1870. godine kazalište se zvalo Teatro Sociale daSebenico, a potom Teatro Mazzoleni, po obitelji mecene i tadašnjegavangardista Paola Mazzolenija. Jedan od darežljivijih donatora inajveći dioničar bio je svjetski poznati tenor Francesco Mazzoleni,slavna je bila Ester Mazzoleni (1883-1982), kći Paolova, opernadiva europskih scena i do pojave Marije Callas svjetski poznataNorma, pa tenor Tito Schipa, a uostalom na daskama šibenskogkazališta u više je drama 1887. glumila Eleonore Duse. Mazzolenisu iz Šibenika otišli u svoju domovinu Italiju, umjetnički radnastavili na Siciliji, u Palermu, gdje i danas imaju obiteljskugrobnicu, a Ester Mazzoleni bila je diva Teatro Massimo, jednogod najvećih glazbenih teatara Europe. U Palermu i danas postojiZaklada Ester Mazzoleni, rođene Šibenčanke...Darko Guloznić u MenuetuHrvatska riječ prvi se put sa šibenske pozornice čula 10. listopada1874. u drami Zvonimir-ban hrvatski u izvedbi putujućegNarodnog kazališta Fotija Iličića. Posljednja predstava prijegranatiranja teatra u Domovinskom ratu, i pod već oštećenomkonstrukcijom, 11. svibnja 1992. godine, bio je BrešanovEgzekutor u izvedbi šibenskog dramskog amaterskog ansambla,a publika je bila upozorena na moguću opasnost i činjenicu dapredstavi prisustvuje na vlastitu odgovornost...Godine 2010. Šibensko kazalište preimenovano je u Hrvatskonarodno kazalište Šibenik. Ta je kuća slijednik Narodnog kazalištaŠibenik osnovanog 9. svibnja 1945. godine, nakon razdoblja ukojem je u Drugom svjetskom ratu postojala Kazališna družinakoja je ušla u oslobođeni Šibenik 4. studenoga 1945. Profesionalniansambl prestao je djelovati 1963, a profesionalni teatar Šibenik jeponovno dobio upravo 2010. godine.Strop Kazališta oslikao je Antun Zuccaro 1868.broj 46-47, 2010.Gledalište HNK ŠibenikHrvatsko glumište55

obljetnica | 50 godina Gradskog kazališta lutaka RijekaSrce na dlanuNeke od najboljih kazališnih čarolija doživjeli smo upravo među lutkama, u prostoru u kojem jekreativnost neograničena, znatiželja neiscrpna, a radost igre prevelikaJiří Jároš, Praščići se vuka ne boje, red. Želimir Prijić, 1977. Branko Mihaljević, Zeko, Zriko i Janje, red. Ivan Balog, 1988.piše: Tatjana SandaljČudna je ta stvar, način na koji sjećanje posprema doživljajeu ladice i poseže za njima s vremena na vrijeme. Godinamasam odlazila u kazalište uvijek s istim osjećajem čuđenjapred tajnovitim i radosnog iščekivanja nepoznatog, ne sjećajući seizvora ni uzroka. I kada sam se pred dvadesetak godina vratila uGradsko kazalište lutaka Rijeka – sve je odjednom došlo na svojemjesto. Ne, nisam se zapravo sjetila niti jedne od predstava izsedamdesetih što sam ih gledala, ali je čuđenje i iščekivanje dobiloboju i miris haustora, kazališnog predvorja i dvorane u kojoj sečudo događa. A te rane sedamdesete bile su dijelom desetljećašto ga je obilježio Berislav Brajković – umjetnički rukovoditelj,redatelj, dramaturg, scenograf i kreator lutaka. Oslobodio jelutku paravana, prvi put u hrvatskom lutkarstvu uveo tehnikuiluminiscentnog crnog teatra (predstava Slike s izložbe iz 1966.kao prekretnica), riječki su lutkari prvi put nosili mimičke inaglavne lutke.Najstariju predstavu koje se sjećam gledala sam daleko poslijenjene premijere – redateljski prvijenac Želimira Prijića, predstavaPraščići se vuka ne boje najdugovječnija je predstava riječkihlutkara, na repertoaru je pune 33 godine, a broj izvedaba negdjeje oko 500.I nekoliko predstava iz osamdesetih pamtim jer su, srećom,dugovječne. Prije svega likovno neobično čistu scenografiju ilutke javajke s podosta geometrijski jasnih linija, od organskihmaterijala (drveta, grube tkanine i metala) autora LadislavaŠošterića iz predstave Sunce djever i Neva Nevičica. Višestrukonagrađivanu predstavu režirao je Davor Mladinov 1983, uvodećiu poznatu priču Ivane Brlić Mažuranić narodne stihove što sepjevaju o koledama i krijesovima, a grupa Zadnji izvodila jeglazbu na drvenim glazbalima, rogovima i udaraljkama. I, volimih zvati, neuništivi Zeko, Zriko i Janje, autora i skladatelja BrankaMihaljevića, režija Ivana Baloga iz 1988. Zahvaljujući uvijekistom oduševljenju što ga naganjanje simpatičnih likova izaziva umlađahne publike, predstava se bliži tristotom izvođenju.Devedesete su bile prekretnica u radu riječkih lutkara na nekolikonačina. Novi ravnatelj, Srećko Šestan, pobrinuo se za većumedijsku vidljivost Kazališta, a u ansamblu je došlo do smjenegeneracija. Što mislite, bi li Pinocchio ipak mogao ostati lutak,pitali su se 1994. redatelj Edi Majaron i dramaturginja MagdalenaLupi, a začudnost je izvanredno likovno podcrtao Bruno Paladin.Glazba Igora Karlića skladana za tu predstavu i danas mi zvoni uglavi u sudbonosnim situacijama.Privremeno i kratko, predstave su igrane u zgradi Filodrammaticena Korzu, a iz tog prostora sjećam se Djevojčice sa žigicama što juje dramatizirao i režirao Luko Paljetak. Možda i zbog opće situacijeu kojoj smo živjeli te 1995. pamtim da je korištenje lutaka za izlogeizazvalo snažan osjećaj hladnoće, dehumanizacije, praznine istraha od nemogućnosti komunikacije. Djevojčica sa žigicama bilaje prilagođena dječja igračka i dan danas ne mogu se ponekad otetidojmu da smo svi mi baš takve bebe na žici koje nekakav NepoznatiNetko s čudnim osjećajem za humor pokreće na sceni.Igrali su riječki lutkari tih godina za male Riječane, ali su i brojnimizbjeglicama i prognanicima donosili radost i ljepotu. Zahvaljujućinjima, ugostili smo i prognani Šibenski međunarodni dječjifestival...56 Hrvatsko glumištebroj 46-47, 2010.

obljetnica | 50 godina Gradskog kazališta lutaka RijekaLuko Paljetak, Postolar i vrag, Zoran MužićRene Medvešek, Nadpostolar Martin,red. Rene Medvešek, 1998.Sredinom devedesetih Bruno Paladin izradio je novi znakGKL-a (temeljen na ranijem, Harlekinu Vladimira Udatnya), a1996. ansambl i publika ušli su u obnovljenu kazališnu zgradu. Iodržana je prva Revija lutkarskih kazališta u Rijeci, manifestacijazahvaljujući kojoj već petnaest godina gledamo najbolje hrvatskelutkarske produkcije, ali i sjajne lutkare izcijelog svijeta. No, uz te svečanosti, prigodnupremijeru pamtim kao jednu od najdražihlutkarskih predstava. Postolar i vrag, onako kakoih je napisao Luko Paljetak, postali su prijatelji,a onako kako ih je režirao Zoran Mužić, postalisu urnebesna zabava za cijelu obitelj. Vidjela samsigurno desetak od 77 izvedbi, nikada mi nijebilo dosadno i voljela sam se s malom publikomposlije predstave diviti detaljima što ih je lutkamapodarila kreatorica Gordana Krebelj. I danasčesto znam reći „dođe vrijeme, prođe rok, etovraga skok na skok“ zbunjujući sugovornikasmiješkom. Ili kod namještenih društvenihfotografiranja promrmljati: „Slikat će nas, slikat,slikat! Prestanite djeco vikat!“Dozu čiste dobrote i blagosti dobivali smo svakimizvođenjem najnagrađivanije predstave riječkihlutkara Nadpodstolar Martin autora, redatelja iscenografa Renea Medvešeka.Prvo desetljeće 21. stoljeća bilježi predstavu koja je u najkraćemroku stigla gotovo do tristote izvedbe: lutkarski mjuzikl Ježevakućica u adaptaciji i režiji Sande Miladinov Langerholz. I na srećupublike, suradnju s redateljem Laryem Zappiom koji je sa ŠumomBranko Čopić, Ježeva kućica,red. Sanda MiladinovLangerholz, 2001.Ivana Brlić-Mažuranić, Sunce djever i NevaNevičica, red. Davor Mladinov, 1983.Striborovom, pa s Romeom (i Giuliettom) isključivo za odrasle, aonda i sa Slavujem pomaknuo čitav niz animacijskih, estetskih iidejnih granica.Pružali su svi suradnici najmlađeg i najmanjeg (i ansamblom iprostorom) institucionalnog hrvatskog lutkarskog kazališta brojnetrenutke vrhunskih kazališnih doživljaja domaćojriječkoj publici, ali i na brojnim gostovanjima uregiji, po cijeloj Hrvatskoj, te u Japanu, Meksiku,Albaniji, Iranu... Čini mi se da su još uvijek najboljiriječki kulturni izvozni proizvod. Zauzvrat, jer smoih strpljivo čekali; doveli su nam cijeli lutkarskiSvijet na Međunarodni festival lutkarskih kazalištauz Svjetski kongres UNIME 2004.Zapravo, velik dio osobnih dobrih sjećanjaposljednjih dvadesetak godina odnosi se nadruženje s riječkim lutkarima, i često onima kojise, znate već, drže „odrasli i vrlo tašti, a nemajuni zrnce soli u mašti“ dokazujem da sam nekeod najboljih kazališnih čarolija doživjela upravomeđu lutkama. U prostoru u kojem je kreativnostneograničena, znatiželja neiscrpna, radost igreprevelika i u kojem glumac uvijek nudi srce nadlanu djeci svih uzrasta.Pitao se osnivač riječkog lutkarskog kazalištaDragan Blažeković još 1959. o postojanju sredstava i realnihmogućnosti njegova postavljanja na zdrave i čvrste noge. Nogesu, zdrave i čile, cijeli svijet prehodale, a o 50. rođendanu voljelibismo da noge dobiju i ostatak tijela u obliku novog prostoraGradskog kazališta lutaka Rijeka.William Shakespeare – Lary Zappia, Romeo (i Giulietta), red. LaryZappia, 2007.Ivana Brlić-Mažuranić, Šuma striborova, red. Lary Zappia, 2005.broj 46-47, 2010.Hrvatsko glumište57

piše: Igor MrduljašNije lak poziv redatelja,a osobito redatelja ulutkarskom kazalištu. Kakou nas nikada nije uspjelo otjelovitilutkarski teatar za odrasle, bitiredatelj u lutkarstvu za djecu vrlo jeodgovorna i složena zadaća. Naime,publiku čine mali ljudi u dobi od tri,pa i manje godina, do pubertetlijakoji već tvrdokorno drže dasu odrasli i rijetko su gledateljilutkarskih predstava. Djeca punegledališta i na taj način stječu prvedojmove o glumištu, odnosu Dobrai Zla i drugim vrijednostima, kao io svijetu mašte. Predstave građenena uprizorenjima klasičnih bajkipružaju im radost prepoznavanjalikova i situacija (iz filmova,slikovnica, pripovijedanja...)pružajući im veći i potpunijigledateljski užitak. Redatelj ulutkarstvu zato nije samo urediteljpredstave, kako se nekoć govorilo,nego i brižljiv ali nenametljivučitelj i stvaratelj novih naraštajakazališnih gledatelja.Zvonko Festini (1937) polase stoljeća druži i surađuje slutkarskim kazalištima, premda jeuprizorio i predstave za odrasle.Stekao je neprijeporno velikoiskustvo započevši put u zadarskomKazalištu lutaka ranih poratnihgodina kada je Zadar liječio ranerazrušenog i opustošenog grada.Prva mu je režija bila uprizorenjeČarobne papuče (1961) za koju jeglasoviti kreator lutaka BrankoStojaković izradio lutke koje suimale samo naznake izgleda iobljetnica | Zvonko Festini, 50 godina umjetničkog radaNenametljiv učiteljFestini se pokazao brižljivim njegovateljem i izbirateljem dramatike scenske riječiZagrebačko kazalište lutaka: Braća Grimm, Trnoružica,red. Zvonko Festini, 2003.značaja, što je ponukalo onodobne novine da je najave kao„impresivnu lutkarsku predstavu“. Festini je zarana pojmio dalutkarstvo nije „didaktički poligon već otvorena stvaralačkaforma“, zapisuje Abdulah Seferović Sefi.Prije negoli će 1968. napustiti Zadar i njegove lutkare, Festinije uprizorio još tri predstave. Među njima je Paljetkova Bajkao kraljevim trešnjama (1970), u kojoj je redatelj pokazaosuvremeni način mišljenja, igre,urbane poezije. Četiri godinepotom u Vojniku koji je dobroišao Milana Čečuka, Festinikoji je na zadarsku pozornicudonio obezrječenje kao metodulutkarske igre i opjesničenje lutkeu pokretu, pokazao se brižljivimnjegovateljem i izbirateljemdramatike scenske riječi. Od 1976.do 1986. uprizorio je samo jednupredstavu, Paljetkovu Duhovis planeta Strahurn, kojom jeoznačio svršetak oblikovanja svogredateljskog postupka i početakzreloga iskušavanja i istraživanjalutkarskoga umijeća.Njegova nagrađivana i hvaljenaTrnoružica (1998. i iznova 2003)u Zagrebačkom kazalištu lutakai danas se izvodi, oduševljavajućimale i velike ljude neobičnimsuglasjem riječi i slike, znakovitimtišinama i sjenovitim prizorimasnovitosti. Radio je u svimhrvatskim i nekoliko inozemnihlutkarskih glumišta, šireći kulturuoblikovanja predstava i odnosaspram lutkarstva kao umjetničkogizričaja. Za Domovinskog ratane posustaje u nastojanjima daodrži živom i djelotvornom važnuulogu kazališta za djecu, pa ćetako u ratnom Osijeku 1993.izjaviti kako je Domovinski ratzapravo jedini pravi dramaturgSLUK-a. Uložio je znatan trud dalutkarstvo potakne u Mostarskomkazalištu lutaka, da se u Osijekuustroji studij lutkarstva i otvorimuzej lutkarstva, a u Splitu na Festivalu Mali Marulić potiču inagrađuju dramski autori za djecu.Obnašao je odgovorne dužnosti u Koncertnoj direkciji, GalerijiKlovićevi dvori, Gradskom uredu za kulturu, a osobito u tijelimaMeđunarodnog lutkarskog festivala PIF i domaćega SLUK-a,čime je pomagao lutkarstvu, ali i snažno promicao lutkarstvo kaoosobit oblik glumišnog izričaja.58 Hrvatsko glumištebroj 46-47, 2010.

obljetnica | Špiro Guberina, 50 godina umjetničkog radaZlatna nit hrvatskoga glumištaZahvaljujući nepresušnu talentu, marljivu radu, spoju vrhunske inteligencije i glumačke intuicije,upečatljivoj figuri, sonornom glasu i dalmatinskom govoru ostvario je više stotina uspješnih kazališnih,televizijskih i filmskih ulogapiše: Mira MuhoberacGodine 2010. u zagrebačkomHNK-u prezentacijom najdražihuloga, promocijom knjige Nikadviše – u čast 50. obljetnice kazališnogdjelovanja Špire Guberine uredniceAntonije Bogner Šaban i prikazivanjemdokumentarnoga filma Špiro redateljaJadranka Pongraca, omiljeni i vrhunskihrvatski kazališni, televizijski i filmskiglumac, diplomirani dramski umjetnikŠpiro Guberina obilježio je pedeset godinaprofesionalnoga umjetničkoga djelovanja isedamdeset sedam godina života. Rođen 1.ožujka 1933. u Šibeniku, kao sin ŠibenčanâMarije rođ. Zorić i Lovre, od kojega je, kaoi od djeda Špire, naslijedio glumački talent,amaterskom glumom počeo se baviti kaogimnazijalac pod vodstvom Milke Bučić uKUD-u Miro Višić.Premda je glumio u komedijama ioperetama šibenskoga Narodnoga kazališta,odlučujući je za Guberinu bio višedesetljetanumjetnički boravak na pozornici Hrvatskoganarodnoga kazališta u Zagrebu, i nakonumirovljenja 1999, u koji je kao član Drameprimljen 1959. Glumu je diplomirao 1958.na Kazališnoj akademiji u Zagrebu, a prvuulogu u Velikom kazalištu ostvario je uBrechtovu Kavkaskom krugu kredom, u režijiBojana Stupice. Nezaboravne uloge stvorioje u predstavama redateljâ Spaića, Durbešića,Violića, Para, Juvančića, Šarčevića,Kunčevića, Carića… Povijest i sadašnjostDubrovačkih ljetnih igara i Splitskogaljeta ne mogu se zamisliti bez Guberininihostvarenja. Bez Guberine drukčije bi biledramske osobe Marina Držića (Negromant,Zlati Kum, Grižula, Maro, Sadi, Tripče,Bokčilo, Ugo Tudešak) i Ive Brešana (Mačak,Tica, Šimurina, Blažek, Mate Lokas). Kolikoje fasciniran djelom i životom RankaMarinkovića, govore ostvarene uloge(Čovjek, Don Juan, Don Florio, Jacobson,Sganarelle, Tonko Jankin, Krele, Pijanac,broj 46-47, 2010.Koka; HNK u Zagrebu, Josip Kulundžić,Škorpion, red. Želimir Orešković, 1991.Špiro Špula; dječja televizijska emisijaZlatna nit. 1977.Mate Lokas; HNK u Zagrebu, Ivo Brešan,Nihilist iz Vele Mlake, red. Joško Juvančić, 1998.Hrvatsko glumišteDoušnik), privatno Guberinino kazališteMali hrvatski teatar Kiklop (Nevermore, Ruke, Glasovita brijačnica kodTrimalhiona) utemeljeno 1997, i drugaknjiga o Guberini Nikad više, prijevodnaslova Marinkovićeva romana. (Prvaknjiga o ovom glumcu, nastala povodomčetrdesetogodišnjice umjetničkoga rada,nazvana je jednostavno Špiro Guberina.)Nekazališna publika popularnogaGuberinu poistovjećuje s televizijskimulogama Strikana u Smojinu Velom mistu,Divca u Raosovim Prosjacima i sinovima,Očenašeka u Majerovu DnevnikuOčenašeka, Bepa u Šoljanovim Starcima…Tadašnja djeca pamte ga po televizijskojulozi Špire Špule, u seriji Zlatna nit.Osobno najviše volim Guberinina iDržićeva Negromanta u Gradu i Grobarau Shakespeareovu Hamletu na Lovrjencu,na zlatnim Ljetnim igrama. Obje ulogepovlače zlatnu nit hrvatskoga glumišta;jedna komedijska, druga groteskna,crnohumorna, tragedijska, poputplesačâ na konopu dramske napetostiglumačke komike, ulaze u onostranostostvarujući glasovnu, tjelesnu, gestualnu iegzistencijalnu vječnost.Zahvaljujući nepresušnu talentu, marljivuradu, spoju vrhunske inteligencije iglumačke intuicije, upečatljivoj figuri,sonornom glasu i dalmatinskomgovoru ostvario je više stotina uspješnihkazališnih, televizijskih i filmskihuloga. U svaku svoju ulogu ŠpiroGuberina ugrađuje ljubav prema danasneprežaljenoj preminuloj ženi Ingrid,prema voljenu sinu Borisu, premadvadeset i sedam godina mlađem bratuEmilu, prema pokojnim roditeljima iprema beskrajnom morskom plavetnilu.„Stav’te pamet na komediju“ i uživajte usljedećih pedeset godina, Negromantehrvatskoga glumišta, s Yorickom usjećanju!59

intervju uz obljetnicu | Fadil Hadžić, u povodu 60. komedijeKad se smijah tad i bijahSvi komediografi imaju kompleks nakon Lope de Vege koji je napisao oko 1500 djela. Ali on je računao iona sitna, od tri kartice. Da sam ja to računao, imao bih ih 300-400Telegrama… koji su pod njegovim vodstvom postigli rekordnenaklade. Izlagao je na brojnim skupnim i na trinaest samostalnihizložbi. Suradnici ga pamte po tome što bi, nakon što je ostvarioneki projekt, krenuo dalje za novim izazovima.Nemoguće je pobrojati sve što ste napisali, snimili, pokrenuli,inicirali i još uvijek radite. Kako sve stižete?- Uz premijeru moje šezdesete komedije Prevaranti u režijiGeorgija Para, pripremili smo materijal u kojem sam pobrojaosamo ona kazališna djela za koja mislim da će me nekako nadživjeti.Dosta sitnih igrokaza nisam ni uklopio. Svi komediografi imajukompleks nakon Lope de Vege koji je napisao oko 1500 djela. Alion je računao i ona sitna, od tri kartice. Da sam ja to računao,imao bih ih 300-400. Zapravo, i ja sam se začudio koliko samtoga napravio i gdje je sve to igrano u Hrvatskoj, bivšoj Jugoslavijii u svijetu. Prema službenim podacima Sterijinog pozorja,dvadesetak sam godina bio najizvođeniji dramski pisac na ovimprostorima. To znači da se svaki dan u dva kazališta digla zavjesai igrane su moje komedije. U sezoni sam znao imati i po 500-600izvedbi mojih djela.Foto: Ljubica Tomićrazgovarala: Branka RibičićZnači da ste dobro organizirani?- Imao sam ljubavi za sve što sam radio. I kad sam radio unovinarstvu, radio sam to s istom strašću kao kad slikam,sa sportskim entuzijazmom. Zato mi je lakše išlo i zato sammnogo napravio. Postoji prirodni zakon – ako ne gubiš vrijeme,puno stigneš. Svaki dan spavam osam, devet sati, poslijepodneodspavam sat, dva, ali ostatak vremena ne razbacujem, ne sjedimpo kavanama, ne gledam u nebo. Jednostavno svaki dan neštonapravim i tako se do kraja života mnogo toga skupi.Fadil Hadžić, Bilećanin srođen sa Zagrebom, našnajizvođeniji komediograf, umro je 3. siječnja 2011. Mjeseci pol dana ranije održana je premijera njegove šezdesetekomedije Prevaranti, kada je i vođen ovaj intervju, jedan odnjegovih posljednjih istupa u javnosti.Fadil Hadžić osnovao je Komediju, Vidru i Kerempuh (tadaJazavac), gdje je do smrti u 89. godini radio kao dramaturg.Pokrenuo je Duga film, iz kojeg je nastala Zagrebačka školacrtanog filma. Zaslužan je za uspon Festivala igranog filma u Puli.Objavio je 30 knjiga, od kojih posebno ističe Antologiju hrvatskoghumora. Kolumne svog alter ega Zorana Zeca okupio je u knjiziHrvatski Olimp. Iza njega su brojni igrani filmovi: Desant na Drvar,Abeceda straha, Službeni položaj, Druga strana medalje, Protest,Sarajevski atentat, Tri sata za ljubav, Divlji anđeli, Lov na jelene,Novinar, Doktor ludosti, Lopovi prve klase, Zapamtite Vukovar.Autor je brojnih crtanih i dokumentarnih filmova. Bio je pokretači urednik niza tjednika – Vjesnika u srijedu, Kerempuha, Oka,Za intendanata HNK u Zagrebu postavljeni ste 1980...- Da, i ostao godinu i pol. Imao sam lijepih planova, ali sam seposvađao s državom. Plaće glavnih glumaca, prvaka HNK bilesu mizerne, u rangu prosječnih plaća državnih službenika. Htiosam to popraviti, obilazio sam razne instance, ali su me počeliizbjegavati. Kad sam vidio da ništa ne mogu, napisao sam ostavku.U HNK-u i danas treba (i nastoji se) mnogo toga napraviti. Trebaim prije svega druga scena…Ipak vam je mnogo toga uspijevalo. Znači da ste imali nekisvoj način da prodrete u strukture, dođete do novaca, ostvaritezamišljeno...- Uvijek sam radio s minimalnim sredstvima, no dovoljnimada napravim film. Danas je situacija u kulturi drugačija: imamoprivatno vlasništvo, tržište i demokraciju. A što se ostalog tiče –nedavno me neki, meni nepoznat čovjek pitao kako danas stojimsa svojom mladenačkom energijom. Imam 89 godina, kakve to60 Hrvatsko glumištebroj 46-47, 2010.

intervju uz obljetnicu | Fadil Hadžić, u povodu 60. komedijemladenačke emocije on spominje? A onda se sjetim da i dandanasimam mladenačkih poriva, volje, entuzijazma, koje sam imao isa svojih dvadeset, trideset, četrdeset godina. To mi i danas dajeenergiju, iako je tijelo potpuno ostarjelo.Bili ste novinar, pisac, urednik, pokretač novina, rubrika. Kolikoje vaš film Novinar autobiografski?- Nije autobiografski, ali je nastao na temelju osobnog iskustvaiz života redakcije. Danas je novinarstvo nešto sasvim deseto,ljudi su natjerani na to, žive od vlastitih priloga, mora se napisatibez obzira na točnost. U teškoj su situaciji. Ali ni onda nije bilolako. Trebalo je imati vlastiti recept kako napraviti novine kojeće publika prihvaćati, a da ne dođu pod udar politike. Kerempuhi Vjesnik u srijedu uspio sam pretvoriti u novine s rekordnimnakladama, VUS se prodavao u 400 tisuća primjeraka. Bilo jeto vrijeme kada se zbog pogrešnog mišljenja moglo završiti naGolom otoku. I meni se to umalo desilo – objavio sam tekstoveDesant na Drvar, red. Fadil Hadžić, 1963.Imali ste neugodnosti s Desantom na Drvar koji ste snimili zabeogradski Avala film 1963....- Netko je denuncirao Titu da taj događaj nije prikazan kakodolikuje. U samo tri-četiri dana morao sam film ugrubo montiratii odvrtiti ga u Užičkoj pred Titom i cijelim Politbiroom. Osjećaosam se kao pred prijekim sudom. Tito je bio ljut kad sam došao, aliimao sam sreće. On je rado gledao trilere, a cijeli je film napravljenu toj maniri. Kad je završen, film je prikazan i na Brijunima. Tituse osobito dopalo kako su prikazani njemački generali – gospoda,lukavi i uglađeni – a on im je ipak uspio umaći. Taj je film prodanu osamdesetak svjetskih kinomreža.Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Fadil Hadžić, Prevaranti,red. Georgij Paro, 2010.Milovana Đilasa koje mi je iz Beograda donio Vladimir Dedijer,ne znajući za njegov raskol s partijskim vrhom. Spasio megeneralni direktor koji je vidio da sam talentirani novinar koji seu politiku baš ne razumije.Čitatelji i danas pamte kolumnu Zorana Zeca, vašeg alter ega.Bi li on danas poželio čitati iz dlana nekim našim političarima?- Mogao bi, na svoj način – on je bio bez dlake na jeziku, ali je nakraju ipak pokušao izvući neku pozitivnu crtu iz te osobe i to sevidjelo iz takvog portreta. Ja sam učenik nekih svjetskih humoristakoji su bili duhoviti, a da nikada nisu bili uvredljivi. No, danas baši nema prostora za Zorana Zeca. Ima toliko kolumnista, odličnihknjiževnika – Jergović, Tomić i drugi. Oni žive u novinama, toim je dnevni posao i poboljšali su kvalitetu kolumni. Danas uhrvatskom tisku – uzmemo li sve novine od Slobodne Dalmacije,preko zagrebačkih, do riječkog Novog lista – imate najmanjedvadesetak kolumnista iz raznih područja koji su izvanrednopridonijeli kvaliteti novina. Jer to su literarni prilozi. Imam četiri,pet autora koje redovito čitam i isto toliko koje nikada ne čitam.Neću navoditi koje, nisu oni nepismeni, ali mi se njihov stil nesviđa.broj 46-47, 2010.Hrvatsko glumišteVaš slikarski opus je velik, ali to je dio vašeg stvaralaštva koji semanje spominje. Slike ne prodajete i ne živite od toga. Za kogaslikate?- Slikam samo za sebe. Slikati za druge je riskantno. Ima milijunukusa i nemoguće im je udovoljiti. Kada slikaš samo za sebe, akosi vjeruješ, onda imaš barem jednog čovjeka koji razumije tvojeslike. Slikam uglavnom žene. Ponekad naslikam i nekog klauna– ja sam ipak, kako kažu, poznati komediograf – ali ženski aktleži na većini mojih platna. Svjetsko slikarstvo sastoji se od stoslikara i desetak izama: fovizam, kubizam, ekspresionizam… Kodnjih sam upisan kao kolorist ekspresionističkog smjera. Slikam utransu, hrvam se s motivom. Osjećam se kao oznojeni boksač uringu, zaboravim sjesti da predahnem. Na svakom mojem platnuima više slika koje su jedna drugu nokautirale, a ostaje samo onakoja preživi sve udarce kista. Moji kolege sa studija – sve poznataimena hrvatskog slikarstva, slikali su non-stop, a ja sam pravioknjiževne stanke, pa moram požuriti da ih stignem. Zato slikam,slikam, slikam. Kolega Molière umro je na pozornici – a ja bih akomože – najradije za štafelajem.Postoji li nešto što niste uspjeli ostvariti?- Želio sam osnovati muzej humora i tako ispričati povijesthrvatskog humora, ali će to ostati neostvareno. Za to ne bi trebalomnogo sredstava, ni rad muzeja ne bi bio skup, ali je ipak trebalouvjeriti ljude da daju novac.Na vašoj obiteljskoj grobnici na Mirogoju piše: „Kad se smijah,tad i bijah.“- Mak Dizdar. Nekad su takvi tekstovi bili uobičajeni na stećcima.61

foto: Branka Primoracintervju uz obljetnicu | Zvonko Benić, inspicijent Satiričkog kazališta Kerempuh, 35 godina umjetničkog radaŽivjeti u kazalištuPosao inspicijenta volite ili ne volite, a kad ga prihvatite, morate mu se sasvim predati. Kad u rujnu krenesezona, probe i predstave, do 1. srpnja ne računam na slobodan danrazgovarala: Branka PrimoracUsvakom kazalištu postoje poslovi bez kojih nema nijednekazališne predstave i ljudi zaduženi za te poslove,za publiku nevidljivi, glumcima i redateljima pak –nezamjenjivi.U zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh takva je osobainspicijent Zvonko Benić, iza kojeg je trideset i pet godina rada uIlici 31. Lijep jubilej proslavljen je 8. prosinca 2010. godine.Jeste li u mladosti mislili da ćete raditi u kazalištu?- Nisam. Dogodilo se slučajno. U Zagreb sam došao 1975. napoziv rođaka koji su znali da sam nezaposlen. Imali su sobuviška i neke poznate ljude u Hrvatskom narodnom kazalištu. Tiljudi rekli su mi: „Dođi u HNK, nekaj buš radil.“ Počeo sam kaoscenski radnik, a ubrzo su me uzeli za rekvizitera. Nedugo nakontoga, na preporuku jednog rekvizitera koji je iz HNK otišaou tadašnje Satiričko kazalište Jazavac, dobio sam poziv da i jadođem raditi tamo. Preporučio me Fadilu Hadžiću, koji je rekao:„Pozovi ti tog malog!“ Bio sam nesigurno seosko dijete i nisam seusudio tek tako dati otkaz, nego sam molio da dogovori sastanaks Hadžićem. Tako je i bilo. Sastao sam se s Fadilom, porazgovaraoi promijenio kazališnu kuću. I eto, i danas sam tu.Imate li neko formalno obrazovanje koje vam je pomoglo ukompleksnim poslovima rada na sceni?- Mislim da tu škole ne pomažu puno. Taj posao ili volite iline volite. A kad ga prihvatite, morate mu se sasvim predati, uprotivnom bolje je na vrijeme otići. Primjera radi, kad u rujnukrene sezona, probe i predstave, do 1. srpnja ne računam naslobodan dan. Može se dogoditi, ali to ne znam unaprijed. Uvijekse nešto događa.Kako biste opisali posao inspicijenta?- U jednoj rečenici kazano: to je čovjek koji vodi predstavu. Širerečeno, to izgleda ovako: dođem prije predstave, primim scenu,što znači da je kompletno pregledam, od rekvizita do kostima;garderobijerke i šminkerice jave mi ako ima neki problem, istotako scenci. Ekipa je tako dobro uhodana da mi je dovoljnopetnaestak minuta za sve. Pratim dolazak glumaca; ako netkonegdje zapne, on zove mene ili ja zovem njega, da sam miran.Onda ide razglas kućom „Dame i gospodo, za petnaest minutapočinje predstava!“ Publika ulazi. Ton spreman, rasvjeta spremna– idemo!Gdje ste tijekom predstave?- Kako smo mi inspicijenti u Kerempuhu i sufleri, tijekompredstave sjedim iza desnog portala. Tu je moj inspicijentskistol, razglas, pratim tekst i uskačem ako treba. Rijetko, jer našiglumci znaju tekst, ali svakom se katkad dogodi blokada. Utakvom slučaju čak ne moram govoriti tekst, dovoljno je dapokažem smjer kretanja da se glumac sjeti što mu je činiti dalje. Spredstavom sam od samih početaka, od čitalačkih proba, tako dasam upućen u sve detalje predstave.Što pamtite kao ključni trenutak u svojoj karijeri kazališnogčovjeka?- Evo nešto s mog početka. U našem kazalištu bila su dvainspicijenta. Stariji i pred penzijom razbolio se i nije mogaodoći raditi, a drugi je bio burom zarobljen na nekom otoku.Igrali smo Dan kada je kidnapiran Papa. U kazalištu panika,predstava rasprodana, redatelj, pokojni glumac Ivo Roguljanervozan, šeta dvorištem. Priđem Rogulji i kažem: „GosponIvo, ja bih se usudil voditi predstavu.“ On zaprepašten gleda umene i pita: „Zbilja?“ Budući da me sve zanimalo, pratio samglumce na sceni, uživao u nastajanju predstave, te znao i višenego je trebalo za moj tadašnji posao rekvizitera. U to su vrijemeinspicijenti radili i posao tonaca na starim magnetofonima,što nije bilo jednostavno, i on se s pravom pitao hoću li ja touspjeti. Ne bih se htio hvaliti, ali predstavu sam bez greškedoveo do kraja. Bile su mi nepune dvadeset i dvije godine. Kadje kolega otišao u mirovinu, dali su mi probni rok i za godinudana dobio sam stalni posao inspicijenta. Planiram to raditijoš pet godina, a onda, dok sam još zdrav, posvetit ću se svomvoćnjaku i povrtnjaku u vikendici.62 Hrvatsko glumištebroj 46-47, 2010.

intervju uz obljetnicu | Jadranka Elezović, glumica Satiričkog kazališta Kerempuh, 35 godina umjetničkog radarazgovarala: Branka PrimoracSmijeh mi je nagradaKultno Gospodsko dijete Kalmana Mesarića, u kojem sam igrala Maricu, igralo je više od deset godina,a u jednoj godini nanizali smo 380 izvedbi, što je pravi rekordProslavili ste trideset i pet godina umjetničkog rada. Jeste liostvarili sve svoje glumačke želje?- Ostvarila sam razne zanimljive uloge, ali daleko od toga dasam ostvarila sve svoje glumačke želje. Još sam željna dobrihtekstova i dobrih uloga, bez obzira na to što je iza mene trideset ipet godina na sceni. Mislim da poriv da se radi više i bolje nemaveze s dužinom radnog vijeka, nego s potrebom velike većine nasglumaca da glumimo sve dok dišemo.Za ulogu Marice u Gospodskom djetetu Kalmana Mesarića 1978.godine dobili ste Majsku nagradu. Je li to tip uloge o kojoj stemaštali na Akademiji?- Ta je predstava igrala više od deset godina, postala je kultna,i publika ju je rado gledala. U jednoj godini nanizali smo 380izvedbi, što je pravi rekord. Vrlo mi je draga uloga Marice, nona Akademiji uopće nisam maštala o nekom svom tipu uloge.Meni je kazalište privlačno zbog publike i slobode kreacije inajraznovrsnijih tipova uloga koje nudi glumcu.Satiričko kazalište Jazavac, Zagreb, Kalman Mesarić, Gospodsko dijete,red. Tomislav Radić, 1977. (Jadranka Elezović u ulozi Marice, prvaslijeva)Sudeći po ulogama koje ste igrali, moglo bi se zaključiti da steskloniji komičnim likovima. Je li tomu uistinu tako?- I da i ne. Splet okolnosti jednostavno je bio takav da sam igralaviše komičnih uloga. Radila sam u Histrionima, sada sam uKerempuhu, satiričnom kazalištu, a imam i privatnu kazališnuskupinu Smjehotići, u kojoj također preferiramo komediju.Publika to voli, prepoznaje i nagrađuje. Volim smijeh, on mi jenajveća zadovoljština za naporan rad. Iako se tako ne čini, neodričem se drame i dramskih uloga. Jednako uživam i u komedijii u drami.Usporedba s Nelom Eržišnik, odnosno s njezinom MaricomHrdalo, na tragu je imidža koji imate kao glumica. Imponira livam ta usporedba?- Nela Eržišnik bila je velika dramska glumica, iako su je svimanje-više doživljavali kao komičarku. Naravno, bila je i odličnakomičarka. Tko je ne bi takvu volio. Svaka usporedba s bilo kojomosobom čiji rad cijenim za mene je veliki kompliment, pa tako i takoja moj rad uspoređuje s neponovljivom Nelom.Imate privatno obiteljsko kazalište – suprug Matko piše, viglumite, a i kći Matea dala se u glumačke vode. Koje su prednosti,a koji nedostaci zajedničkog rada s najbližima?- Da, spominjala sam već Smjehotiće. Suprug Matko Elezovićsamostalni je umjetnik i dramski pisac, a kći Matea Elezović, kojaje magistrirala glumu, stipendistica je HNK u Šibeniku. Mojeiskustvo zajedničkog rada više je nego pozitivno, ne vidim mumana. Svi sve radimo u organizaciji predstave, na sceni odličnofunkcioniramo, a međusobnu kritiku shvaćamo konstruktivno.Baš zato što jesmo obitelj možemo funkcionirati tako složno. Svinastupamo i svi radimo sve poslove. Postoji i uža specijalnost,pa se tako ja brinem za opremu, perem i uređujem kostime,kći Matea odlično radi propagandu, dečki glazbu, a i odlični suscenski radnici. Mi smo prava putujuća glumačka družina. Odmoje četvero djece troje žele biti glumci.Koje se osobe najradije sjećate iz svoje profesionalne karijere?- Pamtim puno dragih ljudi i umjetnika, ali izdvojila bih pokojnogTomislava Durbešića, svog prvog profesora glume. Bila sam mumiljenica, a on meni velika podrška. Hvalio me, ali i govorio da jeskromnost moja najveća slabost.Odlazi li glumica Jadranka Elezović u zasluženu mirovinu?- Mirovina je zaslužena, ali će na mene još pričekati. U Kerempuhutrenutno igram u predstavama Čudo u Poskokovoj Dragi i Ljubav,struja, voda i telefon, a u svom kazalištu u Genijalcima u večernjojškoli i Veselim ženama hrvatskim. Spremam i novu komedijusa Žarkom Potočnjakom Prizori iz bračnog života i edukativnupredstavu za djecu Zagrli me koja govori protiv nasilja. Dakle, štose mirovine tiče, rekla bih – čovjek snuje, a sudba odlučuje!broj 46-47, 2010.Hrvatsko glumište63