Naša radost br.33. - Osnovna škola Stjepana Radića Metković

ŽIVJETI LJUBAV
NASTAVAK
ŽIVOTNI PUT OCA ANTE GABRIÆA
Kardinal Picachy, koji se toga sjeæa, kasnije æe reæi: „Gabriæ
je svet èovjek!” Možda bolje, nego njegova subraæa isusovci,
Majka Tereza je prepoznala njegove kvalitete. Kada je osnovala
muški ogranak „Misionara ljubavi”, trebala je za njih poglavara.
Oko joj je od prve palo na Gabriæa. Isusovci su je, pak, uvjeravali
da je bolje da uzme nekog drugog. I dobila je p. Travers-a, koji se
je kasnije propio i napustio red.
Gabriæ nije pio, nije pušio, nije èitao. („Knjige su ovisnost
kao i cigarete”, govorio je.) Bio je zadrti razoblièivaè apstraktnog
intelektualizma. Tako je, npr., otkazao isusovaèke novine u župi
u Mariapolliju, uz objašnjenje da su prekomplicirane. A pušenje
ne samo što je branio u župnoj kuæi, nego i stotinama metara oko
nje. Kalkutski isusovci još uvijek meðu sobom preprièavaju kako
je Gabriæ provincijalu koji ga je posjetio naredio da ugasi cigaretu.
Ako su ga klerici koji puta držali za èudaka, sirotinja ga je
voljela. Èim bi se pojavio na kalkutskoj stanici Sealdah, rastrèali
bi se nosaèi, èistaèi, prosjaci… Bio je njihov heroj, zaštitnik i idol.
Sve su bili spremni za njega uèiniti. Istina, imali su i zašto. Razdao
im je sve što bi dobio. Nema tog vozaèa autobusa koji Gabriæu ne
bi stao gdje god ga zatekli, bez obzira na stanicu. A Ante ih je
dobro i obilježio, tako da ih je bilo moguæe izdaleka prepoznati po
odjeæi iz Varteksa, Borova, Jugoplastike, koju su mu slali prijatelji
iz domovine.
Prièaju kad su ga jednom u Mariapolliju lopovi došli okrasti,
da ih je lijepo primio i objasnio im da sve što ima ionako nije za
njega, nego za njih, i one kojima je potrebno. Pa ih pustio da uzmu
što god im srce želi i otpustio ih u miru.
Kada bi ga uživo slušali, prièali bi poslije kako bi on svojim
propovijedima ljude hipnotizirao. Tijekom iste propovijedi èitavu
bi crkvu ganutljivom prièom rasplakao, pa ih onda do suza nasmijao.
Pater Mignon prièao je o Gabriæevom dijalogu s mljekarom.
Gledajuæi kako ovaj u mlijeko lijeva vodu, nasmiješio mu se i
upitao: „Reci, brate, što prodaješ: da li mlijeko pomiješano s
vodom ili vodu pomiješanu s mlijekom?” A mljekar, našavši se u
neprilici, huncutski se nasmijao: „Šta da ti kažem, oèe, kad ti sve
razumiješ!” Mignon, veliki poštivaoc Gabriæa, propovijedao mu
je na pogrebnoj misi: „U ovom èovjeku gorio je oganj…” Godinama
je èuvao njegov križ, a jednom prilikom, kad ga je posjetio neki
hrvatski sveæenik, duboko se zamislio i rekao: „Gabriæ je bio
živuæi misterij…”
NAŠA RADOST
PROSINAC 2011. 35
A pater Beckers, takoðer misionar, profesor kemije, koji se
pod stare dane dao na krstarenje džunglom, kad je bio upitan o
Gabriæu, široko se nasmijao: „Taj je bio lud!”
Uistinu hodajuæa ludost i živuæi misterij. Kako drugaèije
shvatiti recimo scenu koju je napravio za ruèkom u koledžu sv.
Franje u Kalkuti, gdje se živi koliko toliko pristojnim životom;
isusovci imaju krevete i jedu iz tanjura. A Gabriæ usred ruèka stao
plakati i govoriti, da kako on može ovako jesti dok njegovi ljudi
nemaju ništa. I jecajuæi je ustao od stola.
Pokojni p. Jozef Cukale, misionar, sjeæao se, dok je bio živ,
kako bi Gabriæu pod stare dane govorili kako mora pripaziti na
srce, a ovaj bi sa zanosom doviknuo: „Neka kuca dok kuca!”
I otkucalo je. U zoru, 20. listopada 1988., pozlilo mu je,
pozvao je kapelana, te mu rekao: „Isus zove!” on, koji se èitav
život kretao i hitao, i umro je u kretanju. U ambulantnim kolima
sestara Majke Tereze, na prilazu Kolkati, dok je svitalo. Kruži
prièa da su nakon njegove smrti, èisteæi mu sobu, u njoj zatekli tri
kobre. Opæe je uvjerenje da one ne napadaju svete ljude.
Nedugo nakon što je o. Gabriæ umro, Mariapolli je posjetio
slovenski isusovac o. Jože Kokalj. Posjetio je mjesta koja èuvaju
uspomenu na Antu, provirio u njegov svijet i opisao dojmove.
''Obilazim Gabriæevu sobu, gledam njegove stvari i - razmišljam.
Umro je siromašan, nevjerojatno siromašan. Sve je razdijelio, što
god je mogao. Èak je i tranzistor poklonio. U sobi je nešto
prejednostavnik komada odjeæe koji vise na klinovima, drvena
ležaljka, stol, stolac i nešto polica. Zatim hrpe pisama, znak njegove
izvanredne ljubavi i pažnje. Stotine adresa prijatelja i dobroèinitelja.
Samo iz Australije više od 500 adresa. Na pismima datum privitka
i odgovora. Pisma napisana toplo, osobno, s poštovanjem, sa
zahvalnošæu i s obeæanjem spomena u molitvama. Takva su takoðer
i pisma dobroèinitelja. Gledam kopiju Gabriæeva pisma datiranog
30. rujna 1988., dvadeset dana prije smrti. Pisano je rukom i
upuæeno prijatelju sveæeniku, „dragom i dobrom fra…” Na kraju
pisma proèitam: „Ja sam sa zdravljem prilièno slabo: astma i srce,
pa teško i disati i spavati i hodati, pa èak i èakulati. Ali moje srce
još kuca, pa dragi moj, dok kuca, nek kuca i iskuca za Isusa i
duše… Puno, puno pozdrava dragom fra…, sestrama i vjernicima,
uz obeæanje dnevnih molitava i žrtava – odani vam u Srcu Njegovom
– o. Ante.”