Naša radost br.33. - Osnovna škola Stjepana Radića Metković
Naša radost br.33. - Osnovna škola Stjepana Radića Metković
Naša radost br.33. - Osnovna škola Stjepana Radića Metković
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
Z<br />
VRSTA KOJA ZAPRAVO IZUMIRE<br />
ašto izumiru magarci? Zašto nestaju<br />
na našoj prekrasnoj obali, otocima<br />
i ostalim dijelovima Lijepe naše.<br />
Izumiru. Da! Tako se to zove. Jer, zoološki<br />
vrtovi, farme magaraca i etno-farme, kako<br />
se to veæ zove, nisu prirodni opstanak bilo koje vrste. Bolje i<br />
tako nego nikako, rekli bi kiwi, govedo tur, sredozemna<br />
medvjedica i još mnogi drugi. Ali što se zapravo dogodilo?<br />
Imamo puno pitanja i nijedan odgovor. Nije to bilo namjerno;<br />
ljudi vole magarce, makar ih i tuku i kad ne treba. Zapravo,<br />
nikad ne treba. Zar je magarac bezobrazan? Krade? Laže? Malen<br />
je i malo traži. Prilagodljiv je i puno izdrži. Kad nema bolje<br />
hrane, jede trnje i èièak. Nosio je grožðe iz nepristupaènih<br />
vinograda, za najbolja vina. I danas je u<br />
grbu vina Dingaè. I treba ostati. Kao i<br />
koza u istarskom grbu. Poljoprivreda još<br />
živi, naroèito na otocima, ne kolièinom<br />
veæ kvalitetom. Ali dobri stari pomoænik<br />
više nam ne treba. Tu i tamo u kojem<br />
domaæinstvu na Mljetu ili Korèuli i još<br />
negdje, na kakvom malom otoèiæu ili u<br />
kakvom zaboravljenom kutku naše obale<br />
ili zaleða. A veæina od oko dvije tisuæe<br />
naših sivih, smeðih, crnih i ostalih<br />
magaraca su turistièke atrakcije ili kuæni,<br />
zapravo, dvorišni ljubimci. A gdje su<br />
ostali deseci tisuæa tih plahih životinja s<br />
velikim ušima i oèima koje nas tako<br />
gledaju.<br />
Gledamo stare crno bijele fotografije<br />
kako hodaju ulicama naših primorskih<br />
gradova. A u jednoj<br />
knjizi nalazimo smiješne<br />
fotografije kako<br />
težaci jašu magarce<br />
na otoku Pašmanu<br />
i kod Sukošana u<br />
Ravnim kotarima.<br />
Jedan barba iz Maranoviæa<br />
na Mljetu<br />
prièa kako ih je bilo<br />
NAŠA RADOST<br />
PROSINAC 2011.<br />
GDJE SU NAŠI PRIJATELJI MAGARCI?<br />
31<br />
šezdeset u selu dok je bio dijete, a danas<br />
on nema ni šezdeset godina. Prizor koji<br />
možemo samo zamisliti - šezdeset<br />
magaraca u selu koje nema ni toliko kuæa!<br />
Volimo ovu zemlju, prirodu, životinje.<br />
No, zar ne vidimo da nešto fali. Psi su tu,<br />
maèke, golubi, ose, bubamare, ali magarci<br />
nestaju. Zamijenili ih strojevi, traktori?<br />
Napuštena su daleka i strma polja?<br />
Zakazala evolucija? Kako nije u Egiptu,<br />
gdje je jedan magarac na petnaest<br />
stanovnika. Kod nas jedan na oko dvije<br />
tisuæe ljudi. Zašto ih više ne trebamo?<br />
Ako putujete po cijeloj lijepoj nam<br />
domovini i promatrate prirodu, gradove,<br />
život u selima, guske, gicane, konje smeðe<br />
i bijele, vidjet æete i kojeg jelena, a rijetko<br />
pred oèi doskakuæe i kakav plahi zec. A<br />
magarci? Tu i tamo kakva livada ili<br />
dvorište i pokoji magarac. A toga je tako<br />
malo. Zaista je teško danas zamisliti tu<br />
sliku koja nije bila tako davno: Selo<br />
Maranoviæi na Mljetu. Jutro. Sunce izlazi<br />
iza dubrovaèkih planina. Život se budi.<br />
Šezdesetak magaraca izlazi iz svojih<br />
torova i kreæu na posao, u šetnju, pašu,<br />
igru, bilo kamo. Da, u mašti. Samo u<br />
mašti. Nikad više! Zapravo, never again!
Change language