NaÅ¡a radost br.33. - Osnovna Å¡kola Stjepana RadiÄ‡a MetkoviÄ‡

More documents

Recommendations

Info

24 NAŠA RADOST PROSINAC 2011. UÈINIMO OVAJ SVIJET BOLJIM MJESTOM P rojekt Kumstvo se odnosi na pomoæ djeci iz mnogobrojnih i siromašnih obitelji, a prvenstveno siroèadi. Ovu djecu se šalje u školu plaæajuæi im školarinu koja za jednu godinu iznosi 120 eura i može se platiti u dva navrata – za prvo i za drugo polugodište (prvi dio u sijeènju, drugi u srpnju). Školska godina u Tanzaniji poèinje u sijeènju, a završava u prosincu. PROJEKT 'KUMSTVO' kolajna ljubavi Tijekom školovanja obitelj dobiva podatke o djetetu i njegovom napretku, te, ukoliko želi, postoji moguænost ostvarivanja prisnijeg kontakta dopisivanjem ili, u rjeðim sluèajevima, putem e-maila. Više o projektu pogledajte na stranicama Udruge. NEKI OD IVANINIH ZAPISA DOK JE BILA U TANZANIJI Vapaj najpotrebnijih P rebrzo je prošla gotovo godina dana otkako sam stupila na afrièko tlo. Tanzanija me oduševila svojim ljudima, prirodom, obièajima... Odmah sam si rekla: „Ovdje se želim ponovo vratiti!“ I doista, ova zemlja èovjeka može oduševiti ili razoèarati, samo ga ne može ostaviti ravnodušnim. Èovjek ostane fasciniran njenim ljepotama, ali i duboko dirnut siromaštvom i bijedom koji tu vladaju. Kuæice od blata i slame, bez struje i vode njihove su „raskošne vile“. Veæina nema posao ni ikakve prihode pa je bavljenje poljoprivredom glavna i, skoro, jedina djelatnost. Od jutra do mraka dane provode kopajuæi u polju bez obzira bio prolom oblaka ili nesnosna vruæina. Glad ne pita za vremenske prilike. I dok se naša djeca razbacuju slatkišima i ostalom hranom, njihova ne znaju kakav je okus kruha. Nestašicom i nezaposlenošæu najviše su pogoðeni ljudi u selima. „Oni su osuðeni na život u kome im vjeèno pitanje „hoæe li sutra biti kruha“ ne dopušta da se raduju izlasku sunca.„Reèenica je ovo koju sam nedavno proèitala u jednoj knjizi i koja se, nažalost, lako može primijeniti u mom malom mjestu, ali i u cijeloj Tanzaniji. Toliko ih dijeli tu gorku sudbinu. No, još i nekako bi se ovi ispaæeni ljudi mogli boriti s neimaštinom da nije bolesti. I to onih najstrašnijih. AIDS i malarija su najtmurniji dijelovi njihove svakodnevnice. Tanzanija se nalazi pri samom vrhu liste zemalja koje su najviše pogoðene ovim surovim bolestima. Tolika djeca su ostala bez jednog ili oba roditelja, toliki oèevi i majke bez sinova i kæeri... Malarija, a pogotovo sida nemilosrdno pustoše ovu zemlju. Dok se po Europi mogu vidjeti reklame i promidžbeni oglasi o raznim vrstama piva, cigareta, mobitel-operatora, ovdje na svakom koraku možete naæi „reklame-upozorenja“ tipa: „Gdje god ideš i što god radiš, ne zaboravi – AIDS je tu“ ili „Ne boj se! Idi se testirati da možeš živjeti u miru sa sobom i s drugima“ Živeæi meðu ovim narodom i gledajuæi njegovu bespomoænost u borbi s ovom neizljeèivom bolešæu èovjeka vrlo brzo poènu proganjati odreðena pitanja: „Kako pomoæi ovom narodu pritisnutom tolikim problemima? Kako pomoæi onima koji su najviše i najteže pogoðeni ovim bolestima?!“ A tko može biti najviše pogoðen od nedužnog djeteta koje je ostalo bez roditelja i nema nikog da se brine o njemu. Broj takve djece se ni ne zna jer iz dana u dan jedna nova obitelj osvane bez oca ili majke. Bolno je vidjeti izgubljeni pogled i tugu u oèima te djece. Promislite kako teško mora biti kad još ne znaš što je svijet a primoran si suoèiti se s njim; pojma nemaš što je život, a primoran si boriti se za nj. Kako djetinjstvo zamijeniti prisilnom zrelošæu? Kako preuzeti ulogu svojih roditelja i poèeti se brinuti o sebi i svemu oko sebe kad si tek „zinuo na svijet“? Kako?! Ja ne pronalazim odgovora. Velik broj ove djece završi na ulici bez igdje ikog. U samo jednom trenu njihov cijeli svijet se sruši. O toj tzv. „djeci s ulice“ obièno sam saznavala iz novina ili preko televizije. Da æe biti dio moje stvarnosti i da æu ih svakodnevno susretati, nikad nisam ni sanjala. Postali su moja sjena, jer i onda kada me ne bi molili za pomoæ, osjeæala sam njihove tužne poglede. Prije par dana mi je prišao jedan djeèak koji nema roditelje i živi s bakom. Svakodnevno nakon škole pomaže ljudima prenositi razni teret za sitne novce kojima onda kupuje hranu za sebe i baku. Prljav, bos i polugol izgledao je kao „napušteni
kolajna ljubavi pasti u napast pomišljajuæi kako su ovi problemi tamo negdje daleko od njega i kako pojedinac tu ne može ništa uèiniti. Po Kristovu primjeru svaki kršæanin ne samo može nego i mora mijenjati svijet, jer je na to pozvan... Gospodin nas poziva da neprestano èinimo dobra i milosrdna djela kako bi bili njegovi svjedoci u svakom trenutku svog života.“ Jeste li spremni èiniti dobra i milosrdna djela? Jeste li spremni suosjeæati s problemima ove nedužne djece u u jednoj od najnerazvijenijih zemalja svijeta? Je li Vaše srce dovoljno veliko da uoèi potrebe jednog malog djeteta tamo negdje na drugom kraju svijeta? I bez obzira koliko prostorno daleko bili, u Kristu smo svi jedno, zato se nemojte oglušiti na molbe ovih mališana. Nadam se da æe njihovi vapaji i njihove molbe doprijeti do Vaših ušiju i da æe dirnuti Vaše srce te æete prepoznati važnost ovog, nadam se zajednièkog, projekta. Stoga Vas molim da zajedno pokušamo promijeniti tešku svakidašnjicu ove djece. Roditelje im ne možemo vratiti, al' bar im možemo pružiti pristojan dom, ljubav i utjehu. Bilo koji iznos nas neæe osiromašiti, ali æe zato ovu djecu spasiti i vratit æe im nadu u bolju buduænost. Nemojte dopustiti da ova djeèica propadnu u još veæe beznaðe od onog koje ih sada obuzima! Vas sve želim pitati: „Koliko ste spremni biti solidarni s potrebama ove djece? Možete li odvojiti „par kuna“ kako bi pružili NAŠA RADOST PROSINAC 2011. 25 NASTAVAK NEKI OD IVANINIH ZAPISA DOK JE BILA U TANZANIJI psiæ“. Tihim glasom me zamolio: „Možeš li mi kupiti jednu krafnu? Gladan sam!“ Nedavno sam išla posjetiti jednog drugog djeèaka èiji su roditelji takoðer umrli od side. Maleni isto živi s bakom, koja je jako stara i bolesna. Ima rak i samo je pitanje vremena kada æe djeèak ostati i bez nje. Jedino što posjeduje su dvije krpene vreæe na kojima spavaju i dva lonca u kojima kuhaju hranu, ako je imaju. Èesto ništa nemaju pa je djeèak primoran ili iæi od vrata do vrata i moliti za zdjelicu riže ili iæi u najam kopati. Teško je bilo slušati vapaje ove bespomoæne starice koja je u ogromnom strahu za djeèakovom buduænošæu. Dugo su mi u ušima odzvanjale njezine rijeèi: „Preklinjem te, pomozi mu, jer mene uskoro neæe biti! Ne daj da završi na ulici!“ Duboko me dirnula ova njezina molba i bezbroj pitanja je poèelo navirati: „Kako pomoæi ovoj djeci da uistinu ne završe na ulici? Kako pomoæi onoj koja veæ spavaju u kartonskim kutijama i dane provode kopajuæi po smeæu ili radeæi bilo što kako bi preživjeli?“ Nije mi trebalo dugo da doðem do odgovora – u mojem malom mjestu prijeko je potrebno izgraditi sirotište ili prihvatilište za ovakvu djecu. Oni trebaju nekog da im pomogne utabati stazu života, da im pomogne kroèiti kroz život, jer su veæ i previše pogoðeni samom smræu i gubitkom svojih roditelja i doma. Teško je kad ostaneš bez jednog roditelja, a kamoli bez oba. Ono što predstoji ovoj djeci su katastrofalni uvjeti života, bezbroj puta gori od onih na koje su veæ navikli. U jednom od Glasa Koncila piše ovako: „Kršæanin nikako ne bi smio utoèište jednom siroèetu? Može li Vaš dar biti bar jedna cigla za izgradnju ovog sirotišta?“ Budimo milosrdni Samaritanci Ivana Parlov, Tanzanija, 2008. Svima nam je više nego poznato stanje diljem afrièkog kontinenta. Siromaštvo, glad i bolest izviru sa svih strana. Te naizgled tri obiène rijeèi tako su teške i strašno pritišæu one koji su sreæom ili nesreæom roðeni na tlu ovog prekrasnog kontinenta. Nama koji živimo u nekom drugom, boljem svijetu, u izobilju nepojmljivo je da oni ne znaju kakav okus imaju èokolada ili sladoled, kako je sjediti na fotelji, kupati se u kadi ili spavati na madracu u prostranom krevetu... Lusteri, zavjese, regali, ormari, slike, pusto posuðe njima su tek nepoznanica, jer oni žive u kuæicama od blata sa slamnatim krovovima, bez struje i vode. Jedino što posjeduju su potpuno prazni kuæerci s par krpenih vreæa na kojima spavaju te pokoji lonac u kojem kuhaju ono malo hrane koju imaju. Nezamisliv je nama i teško pojmljiv taj njihov svijet. Vrlo dobro znam da oni žive na rubu gladi, da su neizmjerno siromašni i da veæina boluje od neke bolesti, a ipak tako lako se ne oglašavamo na njihove vapaje. Vjerojatno jer su daleko od nas pa ne možemo vidjeti njihovu ispruženu ruku koja potiho prosi i moli svakog od nas da ovaj put ne okrene glavu na drugu stranu. Stoga Vas i ja ovoga puta molim u njihovo ime da pokušate u svojim srcima probuditi iskreno suosjeæanje za barem jednog brata ili sestru u potrebi. Osvijestite u svom srcu i duši i svu ljubav koju je Isus iskazivao upravo najsiromašnijima i krenite njegovima stopama! Pokušajmo zajedno uljepšati djetinjstvo i školsko doba ove djece. Pomozimo im graditi sigurniju buduænost koju jedino mogu ostvariti putem školovanja. Vjerujte mi, školovanje je jedini naèin da omoguæimo ovoj djeci da sretnije kroèe kroz život, da im olakšamo borbu sa nesreæama i bijedom koje ih pritišæu i da skinu barem jedan križ bilo sa svojih bilo s leða svojih roditelja. Još Vas želim podsjetiti da smo svi pozvani èiniti dobra i milosrdna djela pa pokušajmo konkretno primijeniti Evanðelje u svom životu i spremno recimo, svako za sebe „ Želim biti milosrdni Samaritanac“. Na kraju bih navela jednu lijepu misao Dostojevskog koja glasi: „ Usreæiti nekoga, barem u malome i barem jednom, uvrstio bih kao jednu od glavnih zapovjedi za svakog èovjeka!“ Neka Vam ova moja molba ne bude po zapovijedi, veæ prosudite i odluèite po vlastitom nahoðenju, želji i moguænosti. Unaprijed zahvaljujem u svoje ime i u ime mojih malih prijatelja koje æete beskrajno usreæiti i èije æete živote neizrecivo promijeniti. Ivana Parlov, Tanzanija, 2008.
Page 1 and 2: NAŠA RADOST PROSINAC 2011. Uèeni
Page 3 and 4: ZEMLJA NAŠ DOM BIJES MAJKE PRIRODE
Page 5 and 6: J ONO ŠTO NETKO NEMA SVAKI DAN, MI
Page 7 and 8: PREDSTAVLJAMO VAM Zadnjih par godin
Page 9 and 10: U PRIJATELJSKI POSJET organizaciji
Page 11 and 12: K M NAJljEPŠE JE ÐAÈKO DOBA HAIK
Page 13 and 14: PRIRODA SE SVE VIŠE LJUTI io je li
Page 15 and 16: NAŠI MLADI PJESNICI Rascvjetali ma
Page 17 and 18: D anas kada gledam malu djecu sjeti
Page 19 and 20: I ako ga nisam upoznala, od mame sa
Page 21 and 22: J MLADI STVARATELJI Komin, Petra Po
Page 23: kolajna ljubavi UDRUGA „KOLAJNA L
Page 27 and 28: I spod starog oraha, na trošnoj š
Page 29 and 30: AKTIVNOST EKO SKUPINE Iscijedili sm
Page 31 and 32: Z VRSTA KOJA ZAPRAVO IZUMIRE ašto
Page 33 and 34: RECEPTI... SLANO... SLATKO... IZ BA
Page 35 and 36: ŽIVJETI LJUBAV NASTAVAK ŽIVOTNI P
Page 37 and 38: ŽIVJETI LJUBAV NASTAVAK ŽIVOTNI P
Page 39 and 40: AKTIVNOSTI ŠKOLE MALI PRIRODNJACI
Page 41 and 42: natjecanja Natjecanje iz hrvatskog
Page 43 and 44: natjecanja skupni scenski nastup ·
Page 45 and 46: ÈESTITAMO. ALEN HAZIROVIÆ, 8.e Na
Page 47 and 48: PUT NA KRAJ SVIJETA U AUSTRALIJU Qu
Page 49 and 50: SPEAK ENGLISH, PLEASE! IF YOU WANT
Page 51 and 52: STRIP POKUŠAJI PUSTI ME, ISPUNIT T

NaÅ¡a radost br.33. - Osnovna Å¡kola Stjepana RadiÄ‡a MetkoviÄ‡

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?