Naša radost br.33. - Osnovna škola Stjepana Radića Metković
Naša radost br.33. - Osnovna škola Stjepana Radića Metković
Naša radost br.33. - Osnovna škola Stjepana Radića Metković
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
18<br />
D<br />
NAŠA RADOST<br />
PROSINAC 2011.<br />
Biti dijete<br />
Leptir, Andrea Vidoviæ, 6.d<br />
jeca su <strong>radost</strong> najveæa<br />
Djeca su <strong>radost</strong> i pjesma<br />
I roditeljima ljubav najveæa.<br />
Ponekad su nestašna i nemaju mira,<br />
Ali su im lica siæušna i mila.<br />
Nekada im dosta igre i veselja<br />
I uvijek imaju mnogo, mnogo želja.<br />
Njihov svijet je pun mašte<br />
I neostvarenih ružièastih želja.<br />
Neki ne mogu da uèe<br />
Jer ih ljubavni problemi muèe.<br />
Domagoj Veraja, 2.f<br />
Plodovi zemlje<br />
Jesen nam donosi plodove slasne<br />
A i od kruha naše ruèice masne.<br />
Zrelo voæe beremo,<br />
Lijepom okusu se veselimo.<br />
Jabuke, kruške i šljive beremo,<br />
Veselo korpe punimo.<br />
Bit æe slasne marmelade,<br />
Da se naše usne zaslade.<br />
Ove lijepe plodove jesen nam je dala!<br />
Draga jeseni: Puno ti hvala!<br />
Plodove tvoje volimo,<br />
Uvijek te željno oèekujemo.<br />
Marina Kaleb, 4.c<br />
R<br />
ŽELJENA AUTOBIOGRAFIJA<br />
oðen sam 3. veljaèe 1998. godine<br />
u Metkoviæu. Majka mi se zvala,<br />
i još se uvijek zove Branka, a tata Boris.<br />
Imam hrvatske i hercegovaèke krvi, što<br />
znaèi da sam mješanac. Mama je iz<br />
Metkoviæa, a otac iz Mostara. Nikad<br />
nisam poznavao tatinog oca. Pustimo<br />
sad rodbinu, isprièat æu vam jedan<br />
dogaðaj. Jednom, kad sam bio s<br />
roditeljima kod tetke i tetka dogodila<br />
se nesreæa. Igrao sam se s roðakom<br />
nekim drvenim kockicama, kad je on<br />
iz ljutnje bacio kocku ispod lima. Otišao<br />
sam po nju, a lim je pao na mene.<br />
Odmah smo otišli u bolnicu. Zaspao<br />
sam, a ujak je mislio da sam umro.<br />
Kad sam se probudio, poèeo me<br />
ljubiti… Lijeènici su me operirali<br />
trinaest sati. Da je lim pao nekoliko<br />
milimetara ulijevo, bio bih pokojni.<br />
Imao sam sreæu. Od tada, nadalje<br />
stalno su me pazili, jer sam bio<br />
problem. U desetoj godini opet se<br />
dogodila nesreæa. Posjekao sam<br />
jezik. Susjed je imao psiæa i mi smo<br />
ga, potajice, išli hraniti. Vrata su<br />
bila zakljuèana, pa smo se trebali<br />
prvo popeti na zidiæ, prijeæi preko<br />
starog krova na susjedovu terasu.<br />
Propao sam u stari krov i zubima<br />
rasjekao jezik. Prilièno gadno. Opet<br />
su me šivali. S dvadeset godina<br />
sam upisao studij medicine. Odluèio<br />
sam ga upisati zbog mojih „malih”<br />
nesreæa. Studirao sam u<br />
Dubrovniku. Sve je bilo koma, ali<br />
sad sam èovjek. Otišao sam živjeti<br />
Grlica, Karlo Mijoè, 6.d<br />
BITI DIJETE<br />
u London. Oženio sam se u trideset<br />
jednoj godini. Bila je to ljubav na prvi<br />
pogled. Prvi put sam je vidio na<br />
koncertu, a drugi put u… domu zdravlja.<br />
Ona je imala dvadeset i osam godina,<br />
a ja u trideset i prvoj godini. Ako vas<br />
zanima koliko imam djece, to neæete<br />
saznati jer vam neæu reæi. Napisao sam<br />
knjigu „Životno èudo”. O punici ne<br />
treba ništa govoriti. Sama rijeè: puni<br />
glavu glupostima. Imam Porsche.<br />
Nemojte se èuditi, ipak sam ja vrsni<br />
ginekolog.<br />
Marin Raspudiæ, 7.e<br />
Portret po uzoru na Matisse-a,<br />
Ivan Breèiæ, 8.b
Change language