Naša radost br.33. - Osnovna škola Stjepana Radića Metković

PRIRODA SE SVE VIŠE LJUTI
io je lijep sunèan dan, i na dnu
mora se spremala velika zabava
povodom prvog dana ljeta.
Male ribice su laštile svoje svjetlucave
ljuske, a stara hobotnica je bezuspješno
namještala šešir od morske
trave.
Najveseliji je bio mali morski
konjic.
Voditeljica je bila stara gospoða
Zvijezda. Ali te veèeri se dogodilo nešto
strašno.
Baš kad su ribice krenule prema
pozornici, poklopila ih je ogromna, stara
automobilska guma.
Nastala je gužva, podigao se
pijesak i napravio veliki mutni oblak.
Sve su morske životinje bile užasnute,
neke i ozlijeðene.
Malena zlatna ribica je ostala bez
jedne peraje, jedva su je izvukli ispod
gume.
Svi su bili tužni i povrijeðeni ljudskom
nepažnjom i nemarom. Pitali su
se kako ljudi mogu biti tako zli, a more
im tako puno daje? Taj prvi dan ljeta
ovoj morskoj družini bio je uništen
ljudskom glupošæu.
Slaven Pavloviæ, 2.a
raga, nepoznata japanska prijateljice!
Zovem se Anamarija Kozina i
imam 11 godina. Idem u 5.d razred OŠ
Stjepana Radiæa. Dolazim iz Hrvatske,
iz Metkoviæa. Hrvatska je mala, ali
prekrasna zemlja. Ima bistro, plavo
Jadransko more s više od tisuæu otoka,
otoèiæa i hridi, a i puna je zanimljivih
kulturno-povijesnih spomenika.
Metkoviæ je takoðer malen, ali za mene
najljepši grad na svijetu. U njemu mi
se sviða baš sve; svaka kuæa, zgrada i
ustanova, park pun zelenila, duga,
plavo-zelena Neretva i njezin most.
NAŠA RADOST
PROSINAC 2011.
BUDITE PRIRODI OTAC, A NE RAZBOJNIK
PROPALA ZABAVA
B
Metkoviæ, 20.03.2011
Draga, nepoznata japanska
prijateljice!
D
Sviðaju mi se stanovnici, srce
Metkoviæa, bez kojih bi on bio obièan
skup sivih ulica, cesta i graðevina.
Metkoviæ, pa i ostatak Hrvatske,
èesto znaju zadesiti razne nepogode
poput dugotrajnih poplava, ali nikad
ništa tako veliko kao nesreæa koja se
dogodila vama. Svi su zasigurno èuli,
bilo putem televizije, Interneta ili drugih
medija o razornom potresu, tsunamiju
i radioaktivnim tvarima koje kruže
zrakom, morem i prijete vam raznim
zarazama, zbog kojih je opasno èak i
jesti i piti.
Znam da vam mnogi žele pomoæi
slanjem hrane i piæa i da èesto dobivate
pisma u kojima ljudi pišu da potpuno
suosjeæaju s vama. I ja suosjeæam i
znam da nikome nije teško kao vama
sad, kada ste ostali bez obitelji,
prijatelja i onih koje najviše volite, kad
ste izgubili i zadnju nadu da æe sve to
prestati i da æe sve biti isto kao i prije.
Ovo æe vam ostaviti trajni ožiljak na
srcu, ali nadam se da æete to jednom
uspjeti zaboraviti i barem na trenutak
živjeti kao da se ništa nije dogodilo.
Još vam želim reæi da mislim na vas.
Budite hrabri, izdržite do kraja, a onda
uzdignute glave nastavite normalno
živjeti, bez obzira na posljedice koje ste
pretrpjeli. Uz mnogo lijepih želja i nade
da æete se uskoro oporaviti, pozdravlja
te
Ž
Anamarija Kozina, 5.d
JA SAM SNIJEG
ivim svake zime u malenom gradu
Metkoviæu. Ja sam bijeli snijeg.
Jednog dana pao sam na zemlju.
Svi su vikali: 'Pada snijeg, ljudi, pada
snijeg!' Odjednom sam donio radost
tome gradu. Svi su se skijali, sanjkali,
grudali i veselili. Razgovarao sam s
kišom (ponekad) , grmljavinom, tuèom
i sa svojim najboljim prijateljima -
ljudima. Kad je došlo proljeæe, ljudi su
govorili kako je snijeg glup i kako je
bolje proljeæe nego ona blesava zima.
13
U jesen je poèeo èetvrti razred i došli
su novi uèitelji. Iz vjeronauka nije bila
èasna nego vjerouèiteljica. Svi su
popustili. Kada je opet došla zima svi
su se ponovo veselili. Mislim da ljudi
ponekad ne znaju procijeniti što je dobro,
a što loše. A, osim toga, uèenici su
zavoljeli zimu samo zbog mene i
zimskih radosti. Èak im je bila draža i
od jeseni, ljeta i proljeæa zajedno.
B
Domagoj Bjeliš, 3.d
Moj kuæni ljubimac
ila sam u treæem razredu. Bližio
se kraj školske godine, mislim da
nitko nije tako žarko želio kraj kao ja.
Brojila sam dane, koji su tako sporo
prolazili. Obeæana mi je perzijska maèka
od oèevog prijatelja koja me oduševila
kada sam je prvi put ugledala. Tatin
prijatelj Baldo koji se bavi uzgojem
perzijskih maèaka odluèio mi ju je
pokloniti jer ima krivi rep i ne može iæi
na natjecanja. Ali ja sam u toj maci
vidjela ljubimicu, jer je i samog gazdu
voljela i mazila se s njim. Oduševile su
me njene oèi. Bilo mi ju je i malo žao
jer je ona prelijepa, ali u carstvu maèaka
prvakinja na natjecanju ona nije imala
izgleda. Odluèila sam da æu je nauèiti
mnogo toga. Prije nego što sam je dobila
na obiteljskom sastanku dali smo joj
pomalo neobièno ime Greta. Kupili smo
joj sve što je potrebno i polako poslušali
kako s njom moramo postupati. Došao
je i taj dan. Svi su prièali o moru,
odlasku kod baka i djedova, a ja sam
ni ne pozdravivši se s prijateljima
dotrèala kuæi jer æu dobiti Gretu. Dok
se Baldo opraštao od nje, ja sam cupkala
nogama i pomalo se bojala da se ne
predomisli. Dobila sam maèku koja mi
sada uveseljava dane. Ponekad pomislim
da æe progovoriti jer sve razumijem u
njenim pogledima. Možda ima kriv rep
(ja to ne primijetim); ali ona je uistinu
najljepša maèka na svijetu.
Dora Jakišiæ, 6.b