kazali?te 37/38 - HC ITI

ili Dragana Nikolića za cilj su prvenstveno imaliupravo tu normalizaciju odnosa, više nego se upravotim i takvim predstavama išlo na kritičko preispitivanjebliskog zajedničkog iskustva prošlosti.Tradicija gostovanja hrvatskih kazališta uspostavljenaje i u Srbiji 4 te je do danas postala normativnimodel uvida u suvremenu dramsku produkciju.Iako je ovaj model kao me toda i simptom normalizacijehrvatsko--srpskih odnosa do da nas u potpunostiuspostavljen iBilo bi puno zanimljivije oddostigao je statussrpskih predstava klasičnihčistog mainstreama,drama ili suvremenih srps -i dalje stoji pitanje ukih tekstova koji dotiču onokojoj mjeri se krozuniverzalno u tranzicijskimkaza lišnu razmjenudruštvima vidjeti predstaveveć gotovih kazališnihpredstava upoput nedavne produkcijeWoyzek/Hinkemann mladestvari događa nekiredateljice Ane Tomović ukvalitetan kulturnikojoj se progovara o ratnimdijalog na relacijistradanjima ljudi s namaSrbija − Hrvatska.“suprotne strane nišana”.Kad kažem kvalitetan,mislim na teo-Isto tako, bilo bi interesantnovidjeti kakve bi reakcijeretsko-kritička pitanjai uvide koji bi seu Srbiji prouzročile ratnedrame Mate Matišića ili Fr -trebali izroditi izljićeve splitske Bakhe.jedne takve komunikacijetemeljene na propitivanju onoga zajedničkogpovijesnog prostora, a ne na površne zaključkeo tome čije je kazalište bolje i aktualnije. 5U tom smislu dijalog bi bio puno ozbiljniji i učinkovitijikad bi na međusobna gostovanja krenule onepredstave koje izravno propituju one relevantneteme koje se dotiču jednih i drugih, a koje su očiglednojoš uvijek kontroverzne jer ih se rijetko viđana pozornicama. Primjera radi, smatram da bipuno zanimljivije od srpskih predstava klasičnihdrama ili suvremenih srpskih tekstova koji dotičuono univerzalno u tranzicijskim društvima bilo vidjeti predstavepoput nedavne produkcije Woy zek/Hinkemann mlade redateljiceAne Tomović u kojoj se progovara o ratnim stradanjima ljudis nama “suprotne strane nišana”. Isto tako, bilo bi zanimljivovidjeti kakve bi reakcije u Srbiji prouzročile ratne drame MateMatišića ili Frljićeve splitske Bakhe. Pomak u tom smislu donekleje ostvaren gostovanjem predstave Kučkini sinovi autorskogtandema To mić/Kovačić na Jugoslavenskom festivalu pozorištau Užicama, 6 koja je izazvala dosta kritičkih polemika na temupercepcije rata, a skorašnje gostovanje Frljićeva Turbofolka naSterijinom pozorištu također se najavljuje kao zanimljiv čin kazališneintrospekcije. Iako mnogi ovaj politički kontekst srpskohrvatskesuradnje vide kao njezino opterećenje, možda bi seono trebalo shvatiti kao svojevrsna prednost – pitanje rata i političkeodgovornosti zajedničko je pitanje od čijeg scenskog (ali ibilo kojeg drugog) propitivanja imaju koristi i jedni i drugi.Na ovom mjestu neću ulaziti u polemiku na pitanje je li kulturnaili bilo koja druga suradnja na relaciji Hrvatska – Srbija uopćepotrebna – ona je ne samo neminovna zbog svega zajedničkogšto nas spaja/dijeli, ali je i neizbježna, pogotovo u cilju stvaranjaširega kulturnog tržišta.Drugi i drugačiji vid metode upoznavanja suvremene kazališneprodukcije, a preko nje i tematskih i estetskih preokupacija teatrana ovim prostorima, jest sam rad na dramskim tekstovimahrvatskih ili srpskih dramatičara.Donekle poražavajuća činjenica da se u Hrvatskoj do sada radilona samo jednom suvremenom tekstu srpskog autora (radi seo Skakavcima Biljane Srbljanović 7 u režiji Janusza Kice) onemogućavausporednu analizu i otvara tek mogućnost rasprave otome je li ova činjenica simptom nekog još uvijek tinjajućeg antagonizma,političke opterećenosti, straha ili puke indiferentnostispram suvremene srpske drame.Dok u Hrvatskoj pregled uprizorenja suvremenih srpskih pisacapočinje i završava Biljanom Srbljanović, u Srbiji je situacija ipakmalo drugačija. Već letimičnim pregledom repertoara glavnihnacionalnih kazališta primijetit ćete neke klasične hrvatskedramske pisce (koji se u stvari smatraju predstavnicima zajedničkogadramskog naslijeđa, poput Držića, Krleže, pa čak i Šnajderai Gavrana) tako i neke suvremene kazališnenaslove pisane od strane hrvatskih dramatičara.Iako nekoliko prikazivanja hrvatskih suvremenihautora godišnje možda i ne djeluje tolikoimpozantno, stavljeno u zrcalni od nos s drugestrane državne granice i ojačano či nje nicom daove drame imaju uistinu značajan uspjeh kodsrpske publike i kritike, 8 stječe se dojam da jesrpsko kazalište u znatnoj mjeri za interesirano zanovu hrvatsku dramu.Primjera radi, u posljednjih pola godine, ne računajućii stalna gostovanja hrvatskih kazališta, uBeogradu i Novom Sadu ste u izvedbi srpskih an -sambala mogli gledati najnoviji dramski tekst Bo -risa Senkera Kron/(p)lutajuće glumište u režijiRoberta Raponje, Evropu/Rio bar Ivane Sajko iNemreš pobjeć’ od nedjelje Tene Štivičić. Iako naprvi pogled djeluje raznolikom, realna ponudasuvremenih dramskih hrvatskih tekstova ipak sevrti oko nekoliko ustaljenih imena što automatskirelativizira tezu o izričitoj zainteresiranosti. Štoviše,svojevrsna činjenica da je upravo ime Tene Štivičiću Srbiji donekle postalo sinonim za suvremenuhrvatsku dramu potvrđuje se time što se ovihdana u beogradskom teatru Atelje 212 prikazuje injezin treći dramski tekst Krijesnice (Svici usrpskom prijevodu, što nam automatski sugerirakompletno prevođenje drame na srpski jezik) urežiji redateljice Tanje Mandić-Rigonat.Zreliji interes za radom na hrvatskim tekstovimaostvaruje se nakon 2000. i političkih transformacijana obje strane, kad su se srpski kazalištarcipolako počeli zanimati za kazališnu svakodnevicus druge strane granice. Prvi dramski prodor nekogasuvremenog hrvatskog autora na srpsku kazališnuscenu događa se 2003. u kultnom beogradskomkazalištu Atelje 212, gdje se, na nagovor iosobnu preporuku Biljane Srbljanović, prikazujeKron/(p)lutajuće glumište Borisa Senkera, Narodno pozoriše “Toša Jovanović” izZrenjaninaEvropa/Rio bar Ivane Sajko u Centru za kulturnu dekontaminacijudrama Dvije Zagrepčanke Tene Štivičić u režiji Snježane Banović.Nakon izvanrednog uspjeha predstave, Atelje je nakon nekolikogodina ponovno posegnuo za njezinom dramom, odabraoNemreš pobjeć’ od nedjelje i ponudio je redateljici Maji Šimić.Ova mlada Zadranka i studentica beogradske dramske akademijeprihvatila je angažman te je predstava premijerno izvedena2006., a na programu je ostala sve do danas kao jedan od najpopularnijihnaslova ovog kazališta. Tako specifičnu popularnostdrame sama redateljica između ostalog objašnjava i činjenicom196 I KAZALIŠTE 37I38_2009197