kazali?te 37/38 - HC ITI

ma zapravo je jednostavno iskazivanje autorske nesigurnostii nemoći teksta… od koje je dovoljan korak pa da senađemo pred nemoći objekta analize ovoga teksta očemu mi je od početka namjera, sada si to možemo priznati,i bila pisati.Nas je tamo bilo više od 40√ 13 pasa, 8 voditelja pasa, Vratimo se, dakle, utopiji…12 beskućnika, 3 studenticesocijalnog rada, 5 vo-Ako i dalje odlučim zaobići temeo kojima bih možda bila pozvanijapisati kao dramaturginjazača autića, 4 čistača, 4glumca, tehnika, Montaž -ovog projekta (od tretiranja prisutnostirazličitih tijela na scenistroj i suradnici.preko bavljenja jezikom do načina rastvaranja fikcionalnogokvira) i umjesto toga odaberem fokusirati se samona najkonkretniji aspekt predstave, više zapravo sociološkinego dramaturški fenomen – udomljavanje pasa, akotaj realni učinak predstave odlučim postaviti iznad ostalihnjezinih učinaka, podrediti mu sve gore navedene dramaturškei režijske postupke, tada na Timbuktu utopističkigledam kao na dugo očekivani eksperiment, realizacijuonih romantičnih i naivnih snatrenja o mogućnosti mijenjanjasvijeta kazalištem, sa psima i ljudima na mjestuzamoraca – što je faza kroz koju smo, priznajmo, svibarem jednom prošli (o čemu, uostalom, svjedoče i odabranikomadi kritičarskog optimizma), a neki od nas su nasreću ili na žalost u njoj i ostali, ili barem volimo tako misliti.Iako ne dovoljno reprezentativan ni dovoljno obuhvatanza globalnije zaključke, Timbuktu se tako može promatratikao beta-test nove vrste kazališnoga aktivizma čiji serezultati mogu kvantificirati (što bi možda mogao biti presedanu svijetu kazališne utopije), najdoslovniji mogućiprimjer utjecaja kazališta na realnost.I jedino pitanje koje je tada vrijedno postavljanja jest:Koliko je pasa udomljeno? – što je uostalom i apsolutnipobjednik u kategoriji FAQ na temu Timbuktu.Odgovor?Tri.Ova vizualna stanka nije subverzija likovnog urednika nimoja omaška, nego namjerna retorička pauza koju jesvaki od čitatelja, vjerujem, začinio vlastitim optimizmom,odnosno pesimizmom. Interpretacije odnosno reakcije nadobiveni rezultat, sigurna sam, mogu se lako podijeliti udvije kategorije:Tek tri.Čak tri.Daljnjom statističkom analizom dolazimo do novih brojeva– to je tek/čak ¼ svih pasa koji su sudjelovali u predstavi,to je tek/čak 2% svih pasa iz Skloništa za napušteneživotinje u Dumovcu, a daljnje širenje polja djelovanjau igru dovodi sve manje i manje jedinice izračuna i, vjerujem,prilog čak izbacuje iz utrke jer dosadašnje vjerovanjeu premoć etike nad estetikom dovodi u nezavidan položaj.Jer, iako sam i tijekom pisanja ovoga teksta, da ne idemu dalju prošlost, pokušavala samu sebe uvjeriti u nužnost,ako već ne potpunog priklanjanja sekciji optimist, ondabarem uvažavanja optimističnog stava kao moguće opcije,sada – moram priznati – misao koju posljednjih šestmjeseci vežem uz Timbuktu upravo je – tek tri. Iako tubrojku pomalo doživljavam i kao intimni poraz, svjesnasam da je traženje krivca za takav ishod besmislena rabota.U takvoj računici, za mene, dakle, nema mjesta utopiji.Ali ako se vratim koji korak unatrag i krenem razrađivatiimplikacije na gornji način razrađene premise etika iznadestetike, ubrzo ću se uhvatiti u koštac i s besmislom teiste računice, u kojoj pas postaje tek nepoznanica, točnijex, u kojoj bavljenje kazalištem koje ne donosi konkretnerezultate postaje izlišno. Jer jasno je da je shvaćanjeudomljavanja pasa kao moralnog imperativa ne samo naivnai romantičarska ideja nego odaje i nedostatak pragmatičnogmišljenja koje bi trebalo krasiti svaki pothvatkoji želi biti efikasan u praksi.Osim toga, dosljedno sprovedena, intimizacija porazamogla bi dovesti do sasvim legitimnog pitanja samoj sebiA zašto ti nisi udomila psa?, pitanja koje sam si, priznajem,i postavila i na koje sam imala listu sasvim realnihracionalnih odgovora... kao što ju je uostalom imalo, si -gurna sam, i svih onih više od tisuću i petsto ljudi koji supredstavu gledali ne udomivši poslije nje psa. Ali, stvar jeu tome da su ti realni i racionalni razlozi redom izvankazališni,da s kazalištem, drugim riječima, nemaju veze... akad se tako sagledaju stvari, postaje jasno da su optužbeza nemoć Timbuktua i sličnih i prošlih i budućih pothvatakronično neutemeljene, da nemoć, drugim riječima, leži usvijetu.No, prije nego zaglibim u antiglobalističkim lamentacijama(jer daljnje ustrajanje u gore izvedenoj perspektividovelo bi, na žalost, upravo do toga), pokušat ću se ponovovratiti utopiji, lajtmotivu ovoga teksta, navodeći drugumisao koju posljednjih šest mjeseci vežem uz Timbuktu (ikojom ću, nadam se, napokon opravdati i besramno inzistiranjena isticanju vlastite pozicije u cijeloj stvari)… iakoje i ona načelno brojčana, implikacije čije brojke, koje slijede,iza sebe kriju nešto puno neopipljivije i fokus vraćajuna do sada nepošteno obespravljene elemente predstavečija je tema, povrh toga, upravo obespravljenost.Dakle, misao donosim u integralnom, kolokvijalnom obliku:Nas je tamo bilo više od 40 – 13 pasa, 8 voditeljapasa, 12 beskućnika, 3 studentice socijalnog rada, 5vozača autića, 4 čistača, 4 glumca, tehnika, Montažstroj isuradnici.Nadam se da je i najmlađima od vas jasno kao (ne)malibroj od 40 uključenih ljudi i životinja nije ono čime samvam primarno planirala imponirati u navedenoj brojalici190 I KAZALIŠTE 37I38_2009191