ma zapravo je jednostavno iskazivanje autorske nesigurnostii nemoći <strong>te</strong>ksta… od koje je dovoljan korak pa da senađemo pred nemoći objekta analize ovoga <strong>te</strong>ksta očemu mi je od početka namjera, sada si to možemo priznati,i bila pisati.Nas je tamo bilo više od 40√ 13 pasa, 8 vodi<strong>te</strong>lja pasa, Vratimo se, dakle, utopiji…12 beskućnika, 3 studenticesocijalnog rada, 5 vo-Ako i dalje odlučim zaobići <strong>te</strong>meo kojima bih možda bila pozvanijapisati kao dramaturginjazača autića, 4 čistača, 4glumca, <strong>te</strong>hnika, Montaž -ovog projekta (od tretiranja prisutnostirazličitih tijela na scenistroj i suradnici.preko bavljenja jezikom do načina rastvaranja fikcionalnogokvira) i umjesto toga odaberem fokusirati se samona najkonkretniji aspekt predstave, više zapravo sociološkinego dramaturški fenomen – udomljavanje pasa, akotaj realni učinak predstave odlučim postaviti iznad ostalihnjezinih učinaka, podrediti mu sve gore navedene dramaturškei režijske postupke, tada na Timbuktu utopističkigledam kao na dugo očekivani eksperiment, realizacijuonih romantičnih i naivnih snatrenja o mogućnosti mijenjanjasvijeta <strong>kazali</strong>š<strong>te</strong>m, sa psima i ljudima na mjestuzamoraca – što je faza kroz koju smo, priznajmo, svibarem jednom prošli (o čemu, uostalom, svjedoče i odabranikomadi kritičarskog optimizma), a neki od nas su nasreću ili na žalost u njoj i ostali, ili barem volimo tako misliti.Iako ne dovoljno reprezentativan ni dovoljno obuhvatanza globalnije zaključke, Timbuktu se tako može promatratikao beta-<strong>te</strong>st nove vrs<strong>te</strong> <strong>kazali</strong>šnoga aktivizma čiji serezultati mogu kvantificirati (što bi možda mogao biti presedanu svijetu <strong>kazali</strong>šne utopije), najdoslovniji mogućiprimjer utjecaja <strong>kazali</strong>šta na realnost.I jedino pitanje koje je tada vrijedno postavljanja jest:Koliko je pasa udomljeno? – što je uostalom i apsolutnipobjednik u ka<strong>te</strong>goriji FAQ na <strong>te</strong>mu Timbuktu.Odgovor?Tri.Ova vizualna stanka nije subverzija likovnog urednika nimoja omaška, nego namjerna retorička pauza koju jesvaki od čita<strong>te</strong>lja, vjerujem, začinio vlastitim optimizmom,odnosno pesimizmom. In<strong>te</strong>rpretacije odnosno reakcije nadobiveni rezultat, sigurna sam, mogu se lako podijeliti udvije ka<strong>te</strong>gorije:Tek tri.Čak tri.Daljnjom statističkom analizom dolazimo do novih brojeva– to je <strong>te</strong>k/čak ¼ svih pasa koji su sudjelovali u predstavi,to je <strong>te</strong>k/čak 2% svih pasa iz Skloništa za napuš<strong>te</strong>neživotinje u Dumovcu, a daljnje širenje polja djelovanjau igru dovodi sve manje i manje jedinice izračuna i, vjerujem,prilog čak izbacuje iz utrke jer dosadašnje vjerovanjeu premoć etike nad es<strong>te</strong>tikom dovodi u nezavidan položaj.Jer, iako sam i tijekom pisanja ovoga <strong>te</strong>ksta, da ne idemu dalju prošlost, pokušavala samu sebe uvjeriti u nužnost,ako već ne potpunog priklanjanja sekciji optimist, ondabarem uvažavanja optimističnog stava kao moguće opcije,sada – moram priznati – misao koju posljednjih šestmjeseci vežem uz Timbuktu upravo je – <strong>te</strong>k tri. Iako tubrojku pomalo doživljavam i kao intimni poraz, svjesnasam da je traženje krivca za takav ishod besmislena rabota.U takvoj računici, za mene, dakle, nema mjesta utopiji.Ali ako se vratim koji korak unatrag i krenem razrađivatiimplikacije na gornji način razrađene premise etika iznades<strong>te</strong>tike, ubrzo ću se uhvatiti u koštac i s besmislom <strong>te</strong>is<strong>te</strong> računice, u kojoj pas postaje <strong>te</strong>k nepoznanica, točnijex, u kojoj bavljenje <strong>kazali</strong>š<strong>te</strong>m koje ne donosi konkretnerezulta<strong>te</strong> postaje izlišno. Jer jasno je da je shvaćanjeudomljavanja pasa kao moralnog imperativa ne samo naivnai romantičarska ideja nego odaje i nedostatak pragmatičnogmišljenja koje bi trebalo krasiti svaki pothvatkoji želi biti efikasan u praksi.Osim toga, dosljedno sprovedena, intimizacija porazamogla bi dovesti do sasvim legitimnog pitanja samoj sebiA zašto ti nisi udomila psa?, pitanja koje sam si, priznajem,i postavila i na koje sam imala listu sasvim realnihracionalnih odgovora... kao što ju je uostalom imalo, si -gurna sam, i svih onih više od tisuću i petsto ljudi koji supredstavu gledali ne udomivši poslije nje psa. Ali, stvar jeu tome da su ti realni i racionalni razlozi redom izvan<strong>kazali</strong>šni,da s <strong>kazali</strong>š<strong>te</strong>m, drugim riječima, nemaju veze... akad se tako sagledaju stvari, postaje jasno da su optužbeza nemoć Timbuktua i sličnih i prošlih i budućih pothvatakronično neu<strong>te</strong>meljene, da nemoć, drugim riječima, leži usvijetu.No, prije nego zaglibim u antiglobalističkim lamentacijama(jer daljnje ustrajanje u gore izvedenoj perspektividovelo bi, na žalost, upravo do toga), pokušat ću se ponovovratiti utopiji, lajtmotivu ovoga <strong>te</strong>ksta, navodeći drugumisao koju posljednjih šest mjeseci vežem uz Timbuktu (ikojom ću, nadam se, napokon opravdati i besramno inzistiranjena isticanju vlasti<strong>te</strong> pozicije u cijeloj stvari)… iakoje i ona načelno brojčana, implikacije čije brojke, koje slijede,iza sebe kriju nešto puno neopipljivije i fokus vraćajuna do sada nepoš<strong>te</strong>no obespravljene elemen<strong>te</strong> predstavečija je <strong>te</strong>ma, povrh toga, upravo obespravljenost.Dakle, misao donosim u in<strong>te</strong>gralnom, kolokvijalnom obliku:Nas je tamo bilo više od 40 – 13 pasa, 8 vodi<strong>te</strong>ljapasa, 12 beskućnika, 3 studentice socijalnog rada, 5vozača autića, 4 čistača, 4 glumca, <strong>te</strong>hnika, Montažstroj isuradnici.Nadam se da je i najmlađima od vas jasno kao (ne)malibroj od 40 uključenih ljudi i životinja nije ono čime samvam primarno planirala imponirati u navedenoj brojalici190 I KAZALIŠTE <strong>37</strong>I<strong>38</strong>_2009191
križenim trosložnim akronimom državne <strong>kazali</strong>šne kuće –dovođenje ljudi i pasa beskućnika u <strong>kazali</strong>š<strong>te</strong>, da se toganitko ne mora sramiti, sasvim je dobro odradilo posao.Timbuktu je, vjerujem, u tom smislu zbilja pokazao da je,ako već drugačiji svijet nije, barem moguće drugačije<strong>kazali</strong>š<strong>te</strong>. A to bi, s obzirom na spominjane zamršeneodnose između <strong>kazali</strong>šta i realnosti, mogao biti sasvimdobar početak.Ali i nedovoljno dobar kraj ovog <strong>te</strong>ksta.pali u zadnji plan, minimalno dozirani zapravo su savršenoodigrali svoju ulogu podsjetnika na nemoć <strong>kazali</strong>šta okojoj je već bilo riječi... ali ovoga puta ne signalizirajućinemoć vezanu uz mijenjanje svijeta, nego nemoć vezanuuz oslobađanje od reprezentacijskih mehanizama. Zato bimi bilo nemoguće Timbuktu zamisliti bez njih, jednakokao što bi mi bilo nemoguće zamisliti Kostina gazduWillyja bez njegove ludosti ili ovaj <strong>te</strong>kst bez moje autoironije.(jer nabrojiti <strong>kazali</strong>šne produkcije s više uključenih resursamoguće je prije nego kažeš keksić… pogotovo ako uobzir uzmemo umjetničku produkciju Las Vegasa), negobi za faktor začudnosti trebala biti zaslužna upravo strukturatih 40 ljudi i životinja pa i sama pojava, ponovno poimence,Roxa, Flokija, Blackyja, Lede, Ma<strong>te</strong>, Rexa, Miffy,Meli, Bela, Linde I, Linde II, Nere i, last but not least, Capau impresumu predstave.Nadam se, osim toga, da je i najmlađima od vas sadajasno da je očigledno pretjerivanje u isticanju vlasti<strong>te</strong>nazovi autorske pozicije u Timbuktuu u ovom <strong>te</strong>kstu prisutnoni zbog čega drugoga doli zbog toga da bi je se sadamoglo elegantno izbaciti iz igre. Jer nas je tamo bilo višeod 40. Iako nije bila zajamčena, sinergija nam se, srećom,dogodila, stvarajući iz tako osebujno komponiranog inputajoš osebujniji autput. Jasno je, već iz kompleksnosti zbivanja,da na djelu nije mogao biti x godina star konceptdevised theatre, nego je primijenjena, još starija, gotovoklasična podjela rada s – ne bih rekla strogom, nego radijejasnom – hijerarhijom (što je nekima dovoljno za prije<strong>te</strong>ćepoglede na <strong>te</strong>mu obespravljenosti kojima se nećuovdje zamarati). Ali zato bi za opis cijelog procesa rada, alii ideje o tome kako, kakvo i za koga treba raditi <strong>kazali</strong>š<strong>te</strong>,prikladniji bio jednako star koncept community art, artkoji nije samom sebi svrha. Jer ako se sagleda uz malomaš<strong>te</strong>, činjenica da su ¾ ekipe činili ne<strong>kazali</strong>šni ljudi,činjenicu da su ti ne<strong>kazali</strong>šni ljudi radili i napravili <strong>kazali</strong>š<strong>te</strong>,čini samu tu sintagmu (“ne<strong>kazali</strong>šni ljudi”) paradoksalnimoksimoronom (što je svjesni pleonazam, jednakokao, ako ćemo se dalje tako igrati, i sintagma “<strong>kazali</strong>šniljudi”) koji bi trebalo staviti izvan upotrebe. (S druge stranepak za koriš<strong>te</strong>nje <strong>te</strong>rmina “<strong>kazali</strong>šne životinje” svakakobih se založila s obzirom na to da nije do sada bio ukolokvijalnoj kao ni u akademskoj upotrebi.)Ono što je bitno jest da se zauzimanjem takve perspektive,čiji je fokus ponovo više na sociološkom ili radije socijalnomaspektu nego na onom umjetničkom, ponovnoaktualizira etika, ali sada ne više iznad, nego prije es<strong>te</strong>tike.Citirajući Kostu (taj, po vlastitim riječima, psećigemišt), čiji je monolog zapravo ono što Timbuktu jest izstrogo narativne perspektive, na ovom ću vas mjestu podsjetitikako je <strong>kazali</strong>š<strong>te</strong> tradicionalno “još jedno mjesto ukoje je psima, sladoledima i koturaljkama zabranjenulaz”, što neke <strong>kazali</strong>šne zgrade deklarativno potvrđuju iprikladnom naljepnicom na ulaznim vratima... kao da binekome inače palo na pamet dovoditi psa u <strong>kazali</strong>š<strong>te</strong>.(Potonju subverzivnu notu, nadam se, ne moram opravdavati.)I kao što se <strong>te</strong> zgrade ne srame svojega stavaprema psima i općenitije životinjama, tako se ni Timbuktune srami svog stava prema tim zgradama i općenitije<strong>kazali</strong>štu kakvo one proizvode. Ne, ne brini<strong>te</strong>, nismo otišlitako daleko da smo po Travnom lijepili naljepnice s pre-Dakle, kako se ne bih još dublje zakopala u pa<strong>te</strong>tiku i/iliutopiju (koje su ionako dobile počasno početno mjestopa, ako ništa drugo, onda ne bi bilo fer da im pripadne izavršno), za sam kraj dopustit ću si nekoliko detalja kojiće ponovno dati krila cinizmu skrivenom u nama, sličnokao što si je Kosta svojedobno dopustio da sklizne u američkisan... a što si je, moram primijetiti, dopustio rijetkikritičar, o razlozima čega možemo samo nagađati. Jerosim za suze, u Timbuktuu je bilo i podloge za gorko-slatkismijeh. To je, za početak, činjenica da nam je jedan odsponzora u naturi bila Coca-Cola® herself, bočica koja jesvake večeri čekala svakog od gleda<strong>te</strong>lja; to je nadaljebila žičana ograda koja je, iako prije svega sigurnosnamjera, dijeleći pse beskućnike od permanentno udomljenogaCapa i publike, ujedno bila i uzrokom svjesno izazvanezatvorske atmosfere i njoj konzekventne nelagode;to je bila i američka zastava – jedna prigodno složena utrokut, figurirajući kao programska knjižica, druga razapetana stageu, čekajući da je Cap, u nečemu što bih se usudilanazvati antologijskom scenom, zubima strgne s cuga;to su bili i čistači (unajmljeni zajedno sa svojim kemijskimpreparatima i složenim alatima za čišćenje) kojima je pripadalazadnja scena, ergo i metaforički rečeno zadnjariječ (iako su posao obavljali šutke), a koji su svake večeribrinuli o dovođenju dasaka u prvobitno stanje, odnosnoponovnom rođenju s<strong>te</strong>rilne pozornice.Iako su, u tako jakoj konkurenciji, navedeni detalji možda1Jasna Žmak (Pula, 1984.), apsolventica marketinga(Ekonomski fakul<strong>te</strong>t, Zagreb) i dramaturgije (Aka de -mija dramske umjetnosti, Zagreb). Kao dramaturginjasurađivala s Montažstrojem na predstavama Timbuktui I fuck on the first da<strong>te</strong>. Tekstove prethodno objavljivalau časopisu za izvedbene umjetnosti Frakcija. Živi iradi u Zagrebu.Sarjanović, Petar: “Dresura pobune, pobuna dresure”, Zarez,br. 242, Zagreb, 2008.; Ružić, Igor: “Odjeci angažiranepredstave Timbuktu”, Radio 101, Zagreb, 2008.; Govedić,Nataša: “Psećoljudske duše”, Zarez, br. 242, Zagreb,2008.; Marjanić, Suzana: “Pas kao priča”, Zarez, br. 242,Zagreb, 2008.; Ružić, Igor: “Timbuktu”, Kazalištarije, Trećiprogram Hrvatskog radija, Zagreb, 2008.192 I KAZALIŠTE <strong>37</strong>I<strong>38</strong>_2009193
- Page 1 and 2:
KAZALIŠTE37 I38 2009.ISSN 1332-353
- Page 3 and 4:
PremijereLada Martinac KraljŠest k
- Page 5 and 6:
Snježana Sinovčić Šiškov, Elvi
- Page 7 and 8:
PremijereMario KovačDobrodošao no
- Page 9 and 10:
Za stvaranje i izvođenje ovako ras
- Page 11 and 12:
Trešnjinu scenu odvažio postaviti
- Page 13 and 14:
Andrea Mladinić, Mijo JurišićNo,
- Page 15 and 16:
PremijereMatko BotićKuća NIJE dom
- Page 17 and 18:
PortretSAŠA ANOČIĆU potraziza ne
- Page 19 and 20:
Jednostavno čini upravo ono što i
- Page 21 and 22:
voljeti predstavu da bi je mogli do
- Page 23 and 24:
tinjstva, u ono nevino osjećanje s
- Page 25 and 26:
formate. Nitsch stojeći pred platn
- Page 27 and 28:
ja i ne bi se mogla duže održati
- Page 29 and 30:
Tajana Jovanović, Mislav Čavajda,
- Page 31 and 32:
PovodomMani GotovacZABRANAMiroslav
- Page 33 and 34:
smrti. Osobno su mi smiješna slavl
- Page 35 and 36:
S povodomMatko SršenKnjiga-labirin
- Page 37 and 38:
knjigu-labirint na nekim razinama r
- Page 39 and 40:
Tužbu Ljubmira. A on je taj prolog
- Page 41 and 42:
S povodomBojan MunjinPostmoderna om
- Page 43 and 44:
TematUREDNIČKA BILJEŠKAIzvođenje
- Page 45 and 46: ezultiralo velikim brojem prikaza z
- Page 47 and 48: nost, a time i na ritualizirane obl
- Page 49 and 50: TematMario ŽupanovićBody art kao
- Page 51 and 52: Acconcija iz 1972. godine, sazdan n
- Page 53 and 54: problematiziranje reprezentacije u
- Page 55 and 56: informatičke programe i virtualni
- Page 57 and 58: Autorefleksivni medijDio knjige pos
- Page 59 and 60: TematIzvoditi on-line/Performing th
- Page 61 and 62: My home is where my hardware is. My
- Page 63 and 64: • No more than 5 actors• 65 min
- Page 65 and 66: One of the ladies announces the las
- Page 67 and 68: menute fizikalne zakonitosti već t
- Page 69 and 70: slika 11slika 12; Anderson, Wes; Da
- Page 71 and 72: sustava. Naime, prije odlaska u Par
- Page 73 and 74: lu samog umjetnika. Akcija je konce
- Page 75 and 76: Dević, Ana. “Kritizirati, naplat
- Page 77 and 78: dramske umjetnosti u Zagrebu do akt
- Page 79 and 80: azvijanja kritike u pravcu potvrđi
- Page 81 and 82: Podsjetila bih da je grad Masaya, k
- Page 83 and 84: Neposlušni životinjski izvođači
- Page 85 and 86: Životinjska gluma tad se postizala
- Page 87 and 88: skom kazalištu, maštanje o kontak
- Page 89 and 90: TeorijaRazgovor s redateljem Bo -ru
- Page 91 and 92: crnoj podlozi scene. Naime, s crnim
- Page 93 and 94: ljudske perspektive, odnosno ono š
- Page 95: Teorija188 I KAZALIŠTE 37I38_2009V
- Page 99 and 100: ili Dragana Nikolića za cilj su pr
- Page 101 and 102: Međunarodna scenaIvana SlunjskiU z
- Page 103 and 104: postupaka na scenu, neizbježno nav
- Page 105 and 106: Iz povijestiSnježana BanovićDruga
- Page 107 and 108: Na platnom popisu za listopad 1939.
- Page 109 and 110: taju već mjesec dana unaprijed, pa
- Page 111 and 112: članova Fonda i od sredstava koja
- Page 113 and 114: 40414243444546474849505152535455565
- Page 115 and 116: Sklon sam vjerovati da je morao pos
- Page 117 and 118: Nove knjigeKatja Radoš-PerkovićGo
- Page 119 and 120: Nove knjigeMira MuhoberacKnjiga Mil
- Page 121 and 122: KOSTI U KAMENUSlobodan ŠnajderRođ
- Page 123 and 124: I.1 . Mme TussaudDonose maketu gilj
- Page 125 and 126: UZNIK: Samo to ne! Ja ovdje trunem
- Page 127 and 128: BORAC: Ajme, mila majko, kako sam g
- Page 129 and 130: nalazi crvenu zastavu - razvije je.
- Page 131 and 132: STALJIN: Tvoj Tito slab je pilac! A
- Page 133 and 134: TITO: To je bila njena želja: da j
- Page 135 and 136: Džipovi zakoče u škripi: dojuri
- Page 137 and 138: vana. Probio se, kaže. Moraš za n
- Page 139 and 140: Tišina.Ulazi Mirjana. Sjeda za sto
- Page 141 and 142: meni nisi nikad kupila dar. Napravi
- Page 143 and 144: LUCIO: S puno njih?MIRJANA: Bilo bi
- Page 145 and 146: JAKOV: Da, vidiš, zaboravio sam.Ja
- Page 147:
IMPRESSUMKAZALIŠTEČasopis za kaza